Članak

Lov na somove

RIBARSKE PRIČE

 IZ DOLINSKOG KRAJA U PROŠLOSTI  LOV NA SOMOVE 

Soba je tijesno popunjena mrakom i ustajalim zrakom. Na prozorima je tražio znake zore. Osjeća da je naspavan, ali ga sobna hladnoća poslije davno ugasle peći i, posebno, prisutna tama još zadržavaju pod pokrivačem.

Učestali i sve prodorniji pjev horozova ga je prekinuo u rasplitanju detalja sinoćnjeg plana za odlazak u ribolov. Bio je to pjev glasonoša koji svojim biološkim satom nepogrešivo osjećaju da zora prelazi u jutro i nikakva magla ih ne može zbuniti.

 U nježnoj želji da ne prekine suprugu Julu u njenom snu začinjenom blagim puktanjem, kao ni sinčića Danu koji se u bešici kraj kreveta maloprije nešto promeškoljio i opet produžio miran san, Ivo se lagano iskrao iz okrilja tople postelje. Još sinoć je pripremio ribarski pribor za današnji lov: male i velike ostve i vlak trbok. Kuzo je stavio kraj peći da se malo prosuši, te je sada u njega stavio dobar komad ponjave kanjurače, da se nađe pri ruci, jer je rano proljeće ove godine nekako vrlo hladno; u prikrajcima Gostinje u jutarnjim satima redovno se vide ledeni srševi, a tu je, evo, i izuzetno gusta magla koja produžava trajanje noći i ne dozvoljava da se, prema očekivanju, na bezoblačnom nebu ukaže sunce, makar bilo i «zubato».

ANTO ORŠULIĆ u Zemaljskom muzeju  Sarajevo uz čun, trbok i druge  ribarske alatke iz Donje Doline (Foto: Ivo (F) Oršulić)

 Nakon što su u kuzo stavljeni rezervni priglavci, te zamotuljak kukuruze i zastrug sira sa dva komadića dobro prosušene šarene slanine, Ivo je iskoračio na trijem, u maglu. Naslijepo je uzeo veslo i botur, te ostve i vlak i uputio se kroz tijesto magle, gotovo nasumice, između šljiva do međe, pa dalje do Gostinje i vrbe za koju je privezan čun.

 U tišini magle koja ne dozvoljava ni naziranje obzorja ovog jutra, veslo se oglašavalo mekanim mljackanjem po vodi i potiskivalo je čun površinom koja se stapala sa maglom; na momente se doimalo da čun plovi na jastuku magle iznad vodene površine. Nizak vodostaj osigurava vožnju u željenom smjeru do Mature, gdje se u ovo doba godine i sa ovakvim vodostajem mogu loviti somovi. Ne vidi se prst pred okom, što se ono kaže, ali sužene vodene površine ne daju da se zaluta. Čun se lagano šulja kroz maglu, bez žurbe. «Ovog jutra će rasturanje magle, izgleda, poduže potrajati, a za planirani ribolov u virovima Mature potrebno je vedro nebo, slično kao jučer. Ma, ako se magla počne rasturati, a ne dizati, onda će biti dobro. Vjerujem da će tako biti ovog jutra», optimistički Ivo zaključuje svoje razmišljanje i nastavlja odmjerenim zaveslajima. Klizi čun sada već dubljom vodom Jarka na Jazmaku, odakle će do Buboljka na jugu Pogorla i istočnih dijelova Jaruge biti potrebno poprilično vremena. Osim magle, vožnju usporava i nailaženje na mnogo polomljenog nižeg i pogotovo mlađeg rastinja, jer je protekla zima (1926./27.) započela rano i oštro, i to u vrijeme visokog unutrašnjeg vodostaja, pa je led u toku opadanja nivoa vode kršio gotovo sve što je imao u svojim kandžama.

Trbok – ribarska alatka  iz Donje Doline u Zemaljkom muzeju  Sarajevo (Foto: Ivo (F) Oršulić)

Nešto malo ispred Proševice počinje se uočavati bliži okoliš i sada je već bilo lakše odlučiti kamo usmjeriti vožnju. Južnije od «gradine» u Proševici voda Jaruge je dublja i šira i otvara prolaz prema malim virovima na Maturi, prvom odredištu ovog jutra. Dok je čun klizio nedaleko od šipražja proševičke «gradine», Ivi su misli odšetale u unutrašnjost nevelikog uzvišenja. Tamo u tmini se sapliću i zastaju. Ali ubrzo, potom, počinju se rojiti pitanja: «Je li ovo neka mala prapovijesna gradina? Je li to jedna od malih prapovijesnih gradina u našem području koje se još nalaze na dva mjesta južnije od Novog Sela, uz Brzaju (blizu kuće Vase Topića – Tuckala i zapadnije, na njivi Vinka Kneževića)? Ima li ona veze sa onim što neka ovdašnja legenda govori, da je usko vezano sa Gradinom u Donjoj Dolini? Da li su Japi, žitelji Gradine u Donjoj Dolini, pobjegli ovamo u Proševicu podzemnim tunelom, kada su se našli u dugotrajnoj opsadi od strane jačeg neprijatelja (kako kazuje legenda), ili su to samo njihova redovna obitavališta u vrijeme kada je tako nešto vodostaj Save dozvoljavao? Ma, Japi su se, vjerojatno, morali baviti ne samo ribarstvom, nego i poljodjelstvom i lovom na sitnu i krupnu divljač, pa su im u tu svrhu služile svojevrsne nastambe, kao što su ovakve male gradine?» I tako su se nizala pitanja koja su budila maštovito razmišljanje i podugo iza prolaska kraj proševičke «gradine», jer je čun mirno puzio vodenom površinom iznad koje se sada već magla dobrano rasturila u rasute vrbike i ledom skršeno šiblje, a naročito su je, poput kakvih ogromnih usisnika, privlačili čestari ispod stoljetnih stabala prostranog staparskog luga. Tu, u sjenovitim gustišima, čekat će ona slabljenje sunčeve svjetlosti, pa već u rano predvečerje beščujno izmiliti i ubrzo ponovo ovladati cijelim okolišem.

Sa površine Mature još su se dizali razrijeđeni pramenovi pare, dok je čun mirno uplovljavao. Dalje je, nekako svakim trenom, sunčeva svjetlost ovog hladnog jutra sve potpunije zavladavala nad krajolikom.

U jednom od plićih virova prozirnost vode je omogućila da se u udubljenjima obale, ispod ispratog spleta korijenja stabala koja gornji dio obale Mature čine čvrstim, primjećivalo lagano pomjeranje tamnih oblika. Iskusnom ribolovcu je bilo jasno da se tu može naći neki som. Pripremio je vlak trbok i lagano postavio nizvodno od fiksirane rupe u obali, a manjim ostvama je ciljao jednog od dva uočena soma. Ostve su se ljesnule u kontaktu sa površinom vode, a istovremeno je držak vlaka u lijevoj ruci snažno zadrhtao i ruka je, gotovo po inerciji, potegnula plijen. Tek kada se u čunu zapraćakao som dobro sapleten vlakom, Ivo je bacio pogled u pravcu malo prije ustremljenih ostvi. U prvi mah ih nije vidio, mada je znao da tu negdje moraju biti, jer su teške i voda ih ne može odnijeti. Malo potom je, ipak, ugledao dršku poduboko ispod vodene površine, koja je bila u gotovo polegnutom položaju. I kada je krenuo da znatno dužom drškom velikih ostvi podigne male ostve, uočio je da se neobično pomjeraju i odmah shvatio da one drže svoj plijen koji ih je povukao u uvalinu ispod korijenja. Nakon što je dugim boturom dobro razmaknuto korijenje, precizno pogođeni som je to iskoristio i sa još nešto posljednje snage trgao se u bijeg. Bio je to pokušaj zakratko, jer se u tili čas iza toga drška ostvi našla na dohvat ruke, pa su se dalje na dnu čuna, dobro umotani u mrežu trboka, bespomoćno trzala dva glavata «mrkalja».

Daljnji lov u ovom, kao i nedalekom drugom malom viru bio bi, praktično, unaprijed izgubljeno vrijeme. Gužva koja se zbila u prvom viru, iako je kratko trajala i ne previše bučno, brzo je signalizirana i sva krupnija riba se sada našla znatno dalje, uzvodno i nizvodno. Čun je, zatim, nastavio lagano da mili, uglavnom nošen vodenom strujom, dok je veslo samo kormilarilo. Nakon kojih trista metara, na domak prvog velikog vira, čun se prislonio uz obalu i Ivo je, očito zadovoljan dosadašnjim ulovom, odlučio malo prezalogajiti. Napriječao je nekoliko suhih grana po vlažnom busenu i na to nabacio višestruko preklopljenu ponjavu, zatim gotovo udobno sjeo. Kuzo mu je poslužio kao mala sinija na kojoj je rasporedio ono što je ponio za jelo. I dok su mu se zalogaji pretvarali u slast, a pogled zadržavao na dosadašnjem ulovu, pomislio je kako će već sutra rano njegova Jula moći krenuti čak do Švaba, u Topolu. «Samo jedan od ovih ‘mrkalja’, pogotovo onaj veći, napunit će korpu za na glavu i Jula će moći dobro da razmijeni za bijelo brašno, a od Švaba se, koliko znam, može za ovakvu ribu dobiti i novac.»

Nakon objeda je ispušio dvije cigare krdže, a zatim žustro ustao i skinuo zimski kaput i šešir, te ih zajedno sa svim ostalim stvarima i ulovom ostavio na obali. U čunu je sada imao samo velike ostve, botur i vlak. Polako, nošen vodenom strujom, čun se našao na predjelu velikog virskog kotla.  Voda je mjestimice duboka i preko dva metra, ali se šljunkovito dno dobro vidi, dok su priobalne strane sa dosta sjenovitih udubljenja. Već iza prvog laganog džaranja boturom po ogoljelom korijenju ispred udubljenja, sijevnulo je nekoliko omanjih komada i izgubilo se u širini vira i dalje nizvodno.

Mir u viru je, bez ikakve sumnje, bio narušen. Sada ga treba obnoviti tihim i strpljivim čekanjem. Poduprt boturom sa strane, čun je zastao na caklastoj površini. Samo mir i tišina traju, traju… Som je vrlo sumnjičav prema neželjenim posjetiocima u njegove zavlačke – skrovišta, ali istovremeno i radoznao. I tako je i bilo, strpljenje se isplatilo. Najprije se kao malo zamutila voda ispred jednog udubljenja, a nedugo iza toga se u bistrom dijelu vode najavi krupna glava sa brkovima (ticalima) koji široko lelujaju. I to bi sve, jer se naglo povuče. «Šta sada? Pa ništa drugo, nego ovako čekati», prosuđivao je u sebi Ivo. «Sunce je sve toplije, pa se ovako da. Vidjet ćemo ko će koga nadmudriti. Samo da ne budem ja gubitnik…» Činilo mu se da je tek prošao koji minut iza ovakvog razmišljanja, kad su iz najuvučenijeg udubljenja krenula da lagano isplovljavaju, skoro paralelno, dva gospodara riječnih priobalnih «brloga». Uz dno, maltene pužući, ljuljali su se velikani; rad peraja se nije ni primjećivao. «Ah, pa to su dva ‘junca’, a ne soma», gotovo naglas je pomislio Ivo, blago se osmjehujući. Bilo je vrijeme za akciju. No, kako ih ne uznemiriti? Sa što manje buke, ali vrlo hitro velike ostve su uzdignute i ustremljene u bližeg od već prilično uznemirena oba soma. Pogodak!! Ostve su paralizirale zadnji dio soma, posebno zadnje peraje i rep – glavni pogon i kormilo i izgledalo je da je prikovan za dno vira. Drška ostvi je iznad vode samo malo više od pola metra i objema rukama čvrsto naslonjena na čun. Kratko zatišje. A onda se čun počinje lagano okretati oko drške, pa zatim ubrzanije. I sve tako dok je bilo moguće držati ravnotežu. Uslijedio je iznenadni i neočekivano snažan cug, i to u smjeru bočno od čuna, pa se Ivo našao u vodi do pojasa, a gornji dio je van vode, čvrsto uz dršku još uvijek uspravnu. Teret koji su ostve sa drške prenijele na plijen je učinio to da je som potpuno zastao i svojom masom nekoliko trenutaka ribara držao na vrhu uspravnog »jarbola». Trajalo je nedugo (kada se ne priča «ribarski»), samo sedam-osam sekundi, možda i kraće, ali sa puno neizvjesnosti i još više straha od studene vode koja tamo u sjenovitim prikrajcima ima i neistopljenih naslaga leda. Som je u toku ovog prisilnog mirovanja skupio zadnju snagu i zatim, u postupku gotovo svake ribe kada je u životnoj opasnosti, naglo se zavretenio oko svoje osi i iskusnog ribara, zajedno sa ostvima, ostavio u studenoj vodi.

Kao pliska ranjena u jedno krilo, Ivo je samo desnom rukom grabio prema čunu koji je napunjen vodom zastao uz obalu, kakvih desetak metara nizvodno, a lijeva ruka nije ispuštala ostve, na čijim su se zubima, još i nakon izlaska iz vode, zamjećivali određeni ostaci kao svjedočanstvo okršaja koji se netom zbio u velikom viru nazivanom još i velikim kazanom.

 

Ostve i udice u Zemaljskom muzeju  Sarajevo  iz Donje Doline (Foto: Ivo (F) Oršulić)

 Sretne su okolnosti bile da je na obali bilo nešto suho (kaput, ponjava, priglavci) čime se moglo koliko-toliko zaštititi prozeblo tijelo.

Čun se vraćao kući strjelimice, kao kakav današnji kajak-jednosjed u takmičenju na mirnim vodama. Jurio je i vrlo plitkim prečicama, kad god je to bilo moguće od krša raslinja, što je načinio led minule zime.

U toploj sobi, nakon što je u večernjim satima pojeo i toplu riblju čorbu, Ivo je mirno kroz glavu opetovao slike zbivanja proteklog dana, dok mu se istovremeno, sa blagim trzajima, u uglovima usana urezivao smiješak.

Naredna tri dana je nosio hunjavicu, a povremeno ga je i groznica tresla. Ali i u ovom periodu Ivo nije posve mirovao. U okrilju tople sobe, uz često ispijanje vruća čaja od kupinovog lista, predano je razmišljao o novim ribarskim poduhvatima. Stoga je već ovo vrijeme iskoristio da postupkom pletenja pokrpi nekoliko bubnjeva i popravi još ponešto od ostalog ribarskog pribora.

Anto Oršulić

 

0