Članak

RAZGOVOR S PAVLOM MUSIĆ

RAZGOVOR S PAVLOM MUSIĆ

 Svatko je na svoj način zaslužan što sjećanje na dolinski rodni kraj nije izblijedilo, što se u Dolini  još uvijek nešto  pozitivno događa.
Jedna od takvih osoba je Pavle Musić iz Nove Gradiške. Zahvaljujući njemu i Pavlu Budiću te osobama iz Doline  kao i onima koje nemaju  nikakvih dodira s Dolinom, kao što su Čedo Dražetić i njegova  supruga Manda r. Barišić koji žive kod Velike Gorice,
obnovljena je grobljanska kapelica i vode računa da se  naše groblje  primjereno održava.
Domovinski rat u Hrvatskoj i rat u Bosni i Hercegovni  je Pavla i njegovu suprugu Dragicu zatekao u Njemačkoj. Proživljavali su ga  skoro kao i oni, koji su bili na prvoj crti bojišnice.
Nemjerljiv je njihov doprinos u prikupljanju i kupovini odjeći za hrvatsku vojniku.  Kao predstavnici Hrvatske udruge  prikupljali su  pomoći u njemačkim gradovima Mesingenu, Rejtlingenu i Tubinegen i  putom Crvenog križa i Caritasa   dostavljali  u mnoge krajeve Hrvatske.

 

SLIKA IZ SRETNIH DANA OBITELJI MUSIC

 Pavle je rođen 28. lipnja 1945. godine zajedno s bratom blizancem Petrom, pa ime odatle imena Petar i Pavao, jer su se rodili uoči blagdana tih apostolskih prvaka.
Majka Manda, nakon smrti muža Ilije koji  je umro mlad 1936. godine,  nosila sav teret  teških  poslijeratnih godina. Nije bilo lako osmero djece odhraniti, i u gladnim godinama,  od kojih je najstariji Ivo imao dvadestak godina.

PAVLE PORED GROBA SVOJIH NAJDRAZIH

 Prva četiri razreda Osnovne škole je završio u Donjoj Dolini za vrijeme učiteljevanja učitelja Ljube i Vere Smolić, a ostala 4 razreda u Somboru kod sestre  Jage  – Jagode koja se je udala za Franju Stipančevića i tamo živjela.
I srednju Školu učenika u privredi će završiti u Somboru i steći zvanje vodoinstalatera. Njoj dugujem veliku zahvalnost, jer što bih u siromašnojh Dolini  mogao postići da je ostao?
Došlo je vrijeme za o odlazak u vojsku. Vojni rok  je služio u Karlovcu i Bjelovaru.
Po osluženju vojnog roka, među prvim  Dolincima, 8. kolovoza  1967. godine odlazi na “privremeni” rad u inozemstvo. Prvo uposlenje je ostvario u austrijskom glavnom gradu Wienu.
Iduće godine, na Mladence,  28. prosinca 1968. godine se je oženio s Dragicom Vonić, kćerkom Pavla i Ljube r. Vidić.  Dragica je rođena 26. rujna 1948. godine. Vjenčat će ih u dolinskoj crkvi vlč. Stjepan Guberac, tadašnji župnik.
Početkom 1971. godine, sa suprugom Dragicom i dvojicom sinova Zoranom i Pavlom prelaze živjeti u Njemačku, u Stuttgart, gdje i danas ima prijavljeno mjesto boravka.
U braku im se rodilo troje djece. Najstariji sin Zoran je rođen 5. veljače 1968. godine, oženjen je s suprugom Gordanom i imaju troje djece: dva sina Michaela i Christiana te kćerku Silviu.
Sin Pavle, koji nosi očevo i  djeda Pavla Vonića ime,  je rođen  je 8. rujna 1969. godine. Ima kćerku Ljiljanu.
Kćerka Veronika je rođena 7. rujna 1976. godine. Udana je za Dražena Kovačeca i imaju dva sina Manuela i Patrika.

 Obitelj  Musić je živjela u Njemačkoj. Do 1973. godine je Pavle radio sa svojom strukom,  kao vodinstalater, a  pod kraj te godine, točnije 3. prosinca , u Esslingenu otvara ugostiteljski objekat u kojem radi on i supruga. Ugostiteljstvom će se baviti u Sttutgartu do 1978. godine a tada prelaze u Reutlingen gdje otvaraju lokal pod nazivom “Sportparkgastteten stadion”. Taj ugostiteljski objekt su držali do 1982. godine a potom otvaraju Naturtheatergaststatte  “Waldheim”.
Planirali su  nakon odlaska u mirovnu, ostatak  života provesti u blizini rodnog kraja, pa su kupili plac u Kozincima, na domak Bosanske Gradiške i izgradilii kuću na kat.
Buknuo je rat u Republici Hrvatskoj koji će se poslije proširiti i u Bosnu i Hercegovinu.
.

 

 

RESTORAN OBITELJI MUSIC U NJEMACKOJ

 U obitelji Musić, 12. rujna 1994. godine se događa tragedija. U 45-toj godini života umire Dragica u Njemačkoj. Pogrebni obredi i sahrana je  obavljena u Novoj Gradiški. Posredstvom Međunarodnog crvenog križa, Dragicini  roditelji Pavle i Ljuba su, 14. rujna,  dopraćeni u Novu Gradišku kako bi nazočili  kćerkinoj sahrani.
Na dan 4. rujna 1995. godine u Davoru će Pavle prihvatiti majku Mandu, brata Peju i Iliju te snahu Jelu. Privremeno će biti smješteni u Pavlovoj kući u Novoj Gradiški, koju je zamijenio za onu u Kozincima.

 Pavle se  je do 3. studenog 1997. godine bavio ugostiteljskom djelatnošću, a tada odlazi u mirovinu. Kako djeca nisu bila zainteresirana za obavljanje ove vrste posla, restoran je zatvoren.


 Sada, kada je Pavle u mirovini, dio slobodnog  vremena  posvećuje svom rodnom kraju, naročito odražavanju groblja, iako mu je  supruga Dragica, majka Manda, braća Petar i Ilija sahranjeni u Novoj Gradiški, njega nešto  neobjašnjivo vuče  i na ono groblje u Donjoj Dolini.

 Na kraju je je, uz najljepše želje u povodu božićnih i novogodišnjih blagdana, uputio poruku svim Dolincima, da se svatko, prema svojim mogućnostima uključe u održavanju i uređenju groblja, kapelice na njemu, te župne crkve  i oko crkve u Gornjoj Dolini.
“Pokažimo i na taj način svoju ljubav prema rodnom kraju, nemojmo  se sramiti i brzo zaboraviti” – na rastanku je dodao Pavle.

 Pavlovi i Dragicini najdraži su u neprijateljskom okruženju. Do njih se ne može doći, a njima se  ne napušta rodno ognjište bez obzira na patnje koje podnose u tom okruženju. Crne vijesti su stizale iz dana u dan. Pavle Vonić – Dragicin otac je i ranjen u jednom pokušaju pljačke u Gonjoj Dolini (24. kolovoza 1993. godine).  Naizmjenice su Pavle i  Dragica “dežurali” na prijelazu  kod Dragalića sa željom da što više pomognu napaćenom dolinskom narodu, koji je naročito 1992. i 1993. godine tu prelazio.

0