Članak

BOŽIĆNI OBIČAJI – OD SV. ANDRIJE DO BOŽICA

BOŽIĆNI OBIČAJI  –  OD SV. ANDRIJE DO BOŽICA

BOŽIĆNI OBIČAJI  OD SV. ANDRIJE DO BOŽICA

 Vrijeme priprave za Božić – Advent započinje nakon sv. Andrije (30. prosinca) pa se zato i u Dolini kaže: “Sv. Andrija – zavezanija”. To znači da je vrijeme Adventa obilježeno odricanjem, postom i molitvom. To je vrijeme kad se ne ide u kolo, vrijeme kad se ne ženi niti udaje, dakle ne prave se svatovi niti bilo koje drugo veselje. Večeri se nastoji posvetiti intenzivnijem duhovnom životu i što boljoj duhovnoj i materijalnoj pripravi za Božić.

Sv. Lucija (13. prosinca)

Sijanje pšenice za Božić naširoko je poznat običaj, pa tako i u Dolini. Pšenica se sijala na sv. Luciju, kako bi do Božića na vrijeme proklijala i izrasla. Iako sv. Lucija nije bila u Dolini zapovijedani blagdan, ova svetica se častila odricanjem žena i djevojaka od ručnog rada i šivanja, općenito svega što se radi s iglom jer sveta Lucija je “svetac od očiju”. Blagdan sv. Lucije ujedno navješta i blizinu Božića pa se u Dolini kaže: “Sveta Luca – Božić kuca”.

Tucindan (23. prosinca)

Prastari je običaj da svaka obitelj u Dolini za Božić i božićne dane za objed ima pečenicu na ražnju. Dan prije Badnjice je tucindan i taj dan se kolju i za pečenje pripremaju božićne pečenice. Kad je pečenica bila na ražnju i spremna za pečenje, na donjem dijelu vrata (jabučici) nožem se u koži zareže znak križa i dobro posoli. To je znak da je to božićna pečenica i da će se blagovati u čast Božjeg pohođenja – Isusova rođenja. Ovaj križič činio se samo na božićnoj pečenici.

Badnjica (24. prosinca)

U rano Badnje jutro, često prije rađanja sunca, u avlijama i torovima dolinskih kuća loži se vatra kako bi se nastavila božićna pečenica. U isto vrijeme, rano u jutro, nosi se i badnjak. U Dolini badnjak je isključivo manja hrastova grana s obaveznim suhim lišćem. Badnjak su pripremali i nosili seoski momci. Još prije Božiæa zapažali bi hrastova stabla na čijim je granama ostalo dovoljno suhog lišća te par dana prije Badnjice, badnjake bi usjekli i dobro sakrili negdje blizu kuće kako ih ne bi tko drugi našao i odnio. Nije bila rijetkost da momci za badnjake posijeku ili polome vrlo mlade hrastiće.

Kad se u nečijoj kući nosi badnjak onda se kaže: “Faljen Isus! Božić u kuću – badnjak na kuću!” Odgovori se: “Navijeke!” uzme se badnjak i priveže se, objesi ili zatakne na kuću, važno je da bude blizu ulaznih vrata i dobro uočljiv. Nakon toga onoga koji je donio badnjak se daruje jabukama, cigarama, a prije svega ga se imalo počasti.

A zašto se badnjak stavlja na kuću govori pobožna priča koju je ispričao Slavko Knežević iz Gornje Doline:

“Kad je Irud čuo da se Isus rodio, brzo sazove svoje sluge i pošalje ih po cijelom kraljevstvu neka idu i neka traže novorođenog Isusa. Sluge se preobuku u seljake i pastire te krenuše u potragu za Isusom. Tražili su ga nekoliko dana i konačno ga pronađu u Betlehemskoj štalici. Kako bi Irudu znali reći gdje je rođen Isus, štalicu označe suhom hrastovom grančicom. Vratiše se u Irudov dvor i sve mu ispripovijediše, sve što su čuli i vidjeli. Irud odmah posla vojsku u Betlehem s naređenjem da ubiju dijete Isusa. No prije nego je vojska stigla, netko je pastirima u Betlehemu dojavio što Irud kani učiniti. Pastiri brzo nasijeku naramke grančica sa suhim hrastovim lišćem te ih zataknu za svaku kuću i štalu u Betlehemu. Kad je vojska stigla u Betlehem nisu mogli naći Isusa, jer kamo god bi krenuli na svakoj kući i štali našli bi suhe hrastove grančice, te se vratiše na Irudov dvor neobavljena posla. Zato se na badnjicu stavlja badnjak na kuću kao spomen na taj događaj. To je bilo prije nego je Irud dao poubijati nevinu dječicu.

Kad se na Badnjicu sunce rodi iza Motajice u Dolini su sve kuće okićene badnjacima i božićne pečenice se već odavno peku. Iako se na Badnjicu u cijelom selu osjećalo svečarsko raspoloženje i na sve se strane širio miris pečenja, Badnjica je u Dolini uvijek bila strogo posni da. U kućama nije manjkalo posla toga dana. Nastojalo se što prije dovršiti prije večeri započete poslove čišćenja i pospremanja kuće, pečenje kruhova i suhih kolača za nadolazeće blagdane i sl. No, svakako važni poslovi toga dana u kuhinji je spremanje badnje večere i sarme za božićne dane te kićenje borove grane. Imati krizban u kući za Božić nije jako star običaj. Osim toga Dolina ni nema borove šume pa je borova grana, zabodena u ćup sa kukuruzovim zrnjem te okićena orasima, jabukama ili kruškama divljakama i kockama šećera umotanim u raznobojne papiriće, bila sasvim dovoljna za svečani božićni ugođaj.

Kako se nastojalo kuću pripremiti za svetu noć, tako se nastojalo da u Božićnoj noći i marva u štali bude obilnije namirena no inače. Tako će se u jaslama ispred krava i konja naći više sijena a štraj te noći bit će nešto deblji.

Popodnevni sati Badnjice su rezervirani za zadnje osobne pripreme, koje započinju kupanjem i presvlačenjem djece. U kasnijim popodnevnim satima isto će učiniti i stariji članovi obitelji, a domaćin će biti zadnji na redu pošto namiri marvu.

Budući da se zadnju nedjelju Adventa išlo u crkvu na velike zajedničke ispovijedi i tako pripremilo dušu za veliku svetkovinu uoči badnje večeri svi moraju biti barem umiveni i počešljani. Kad je sve pripremljeno i uređeno a Badnja večera gotova ali ne servirana, domaćin obitelji odlazi po slamu. U kući svi stoje, a jedno žensko čeljade u ruku uzme malo kukuruznog zrnja i zrnja drugih žitarica i svi čekaju dolazak slame. Domaćin, prije ulaska u sobu, u kojoj ga svi čekaju obavezno pokuca na vrata i tek kad začuje odgovor “DA!”, ulazi u sobu sa većom količinom slame govoreći: “Faljen Isus i Marija! Čestit vam Božić i sveto Isusovo porođenje” Svi odgovore: “Čestita ti vjera i duša”. Istovremeno žena na slamu baca zrnje iz ruke i domaćin spušta slamu na pod sobe. Kad je slama na podu u nju se bacaju darovi za djecu (jabuke, orasi, kasnije bomboni i slatkiši) koja ih veselo traže prevrćući slamu. Darivanje djece na ovaj način zove se PIJUKANJE. Tamo gdje nema djece pijuču mladi, mladići i djevojke, a darove u slamu uvijek bacaju stariji. Nakon pijukanja, skupljenih i podijeljenih darova iz slame, slijedi zajednička Božićna molitva. No, prije molitve, nakon pijukanja na stolu se zapali trojstvo, tri svijeće pri kraju međusobno uvezane koncem i zabodene u manju dublju posudu sa raznim zrnjem žitarica, kukuruza, graha . . ., te se zapali još jedna zasebna svijeća namijenjena za pokojne članove obitelji i pokojne uopće. Kad je sve tako spremno molitva može započeti. Molitvu predvodi netko od starijih članova obitelji dok svi kleče ili sjede na slami. U božićnoj molitvi moli se za razne nakane od putnika, namjernika, mornara, do prijatelja i neprijatelja a posebno za Božji blagoslov i berićet u nadolazećoj godini. Nakon molitve svi ustanu i pristupa se postavljanu stola i Badnjoj večeri. Uz već zapaljeno trojstvo, svijeću za pokojnike i božićnu pšenicu, na stol se stavlja pribor za jelo i servira se večera. Jelovnik badnje večere je svake godine isti: tenfani grah, salata od kiselog kupusa, na žaru ili ulju malo pečena dimljena riba, kruh, sol, rakija, nekoliko češnji bijeloga luka i pečene pole budinke (bundave).

Prije nego se sjedne za stol, svi (osim djece) popiju malo rakije jer – to se valja! Potom domaćin blagoslovi večeru govoreći: “Naj koji je stvorio, Taj i blagoslovio. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen!” Za vrijeme večere svi prozori moraju biti zastrti jer se vjeruje da se u vrijeme badnje večere na prozorskim staklima može vidjeti ako će netko iz obitelji, od nazočnih članova nadolazeće godine umrijeti. Naime, onome kome se ne zrcali glava na staklu – taj će umrijeti.

Tijekom večere se za vrata u slamu bace i pripremljene čenje bijelog luka, jer se vjeruje da će se na taj način otjerati vještice i uroke od kuće i imanja.

Za Badnjak se moralo paziti da se djeca međusobno ne potuku, jer, ako netko nekoga na badnjicu udari narasti će mu čir na mjestu na kojem je drugog udario.

Uz badnju noć vezano je još jedno pučko vjerovanje. Ako u nekoj obitelji ima sin jedinac (bez braće i sestara) i ako oko ponoći sam ode u štalu – može razgovarati sa životinjama u štali i one s njime. Nakon večere stol se ne rasprema. Sve na stolu ostaje netaknuto do sutra u jutro – do Božićnog doručka, kad se sve sklanja i servira pečenica i sve ono što se za božićne dane pripremalo.

Vrijeme nakon badnje večere se provodilo u pjevanju božićnih pjesama, prepričavanju prošlih događaja i pobožnih priča. Mlađi ukućani i oni koji su mogli, spremali su se na misu ponoćku, a stariji bi išli na počinak. Dokle god je netko boravio u sobi sa slamom, svijeće na stolu se nisu gasile. Tek kad bi se soba ispraznila svijeće trojstva bi se vadile iz posude i polako okrenule i ugasile zabadanjem plamenova u posudicu sa zrnjem žitarica.

Sutra ujutro, kada dođe položaj, u pravilu to ne bude nitko od članova obitelji nego susjed ili prijatelj, će tu svijeće izvadile iz posudice i ovisno o tome koliko se zrnja zalijepilo oko fitilja svijeća, gledalo se hoće li nadolazeća godina biti rodna.

Lampa u kući, a kasnije i električna rasvjeta, nije se gasila čitavu noć. Na ponoćku se išlo uz pjesmu i veselo pocikivanje i podvriskivanje, a nakon ponoćke kod crkve bi se obavezno uz tamburaše zaigralo i u kolu zapjevalo.

0