Članak

Drinske mučenice – Beatifikacija

HODOČAŠĆE U SARAJEVO

POVODOM BEATIFIKACIJE DRINSKIH MUČENICA

Sa željom da budem sudionik nesvakidašnjeg – povjesnog događaja, kako za Hrvatsku i Bosnu I Hercegovinu tako i za Sloveniju, Austriju i Mađarsku, (kao hodočasnik koji sam iz Okučana hodočastio u Međugorje u povodu 25-te obljetnice Gospinih ukazana, u Mariju Bistricu prigodom drugog hodočašća Vrhbosanske nadbiskupije i Banjalučke biskupije, prošle godine na Udbinu u povodu blagoslova Crkve hrvatskih mučenika, Gospi Kloštarskoj u Slav. Kobaš, ove godine u Zagreb u povodu pastoralnog pohoda sv. Oca Pape u Hrvatsku i dosta lokalnih hodočašća kao što su Gospi od Suza u Pleternicu, u Požegu i dr., ) ovoga puta sam radostan i Bogu zahvalan što mi je, glede zdravlja i drugih obveza, omogućio da svojim hodočašćem i molitvom mogu dati svoj skromni doprinos proglašenju blaženim, časnih sestara – Drinskih mučenica, osoba koje su svoje živote darovale Kristu zbog ljubav i vjere u Njega.

Kao prognanik iz župe Dolina kod Bosanske Gradiške, čija su tri njena župnika ubijena u tijeku ovoga rata i poslije rata (vlč. Ratko Grgić, vlč. Marko Šalić i msgr. Kazimir Višaticki) gajim ljubav prema svim mučenicima a osobito prema Drinskim mučenicama. Poznajem don Antu Bakovića, jednog od očevidaca strahote i jedinog živućeg svjedoka tog događanja i autora knjige Drinske mučenice” (1990.), te časnu sestru Slavicu Buljan autoricu knjiga o Drinskim mučenicama: “Zavjet krvlju potpisan” (1996.), već spomenute knjige: “Idem služiti Isusu” (1999.), “U službi Crkve na slavu Boga” (2004.)

U našem godišnjaku “Suza dolinska” prvi je članak o s. Juli Ivanišević i Drinskim mučenicama objavljen u 19. broju 2002. godine i od tada u svakom broju objavljuje se dio knjige “Idem služiti Isusu”.

Bezbroj puta sam prošao kroz Godinjak, rodno mjesto sestre Jule Ivanišević i dosta puta bio i molio u crkvi u Starom Petrovom Selu gdje je sestra Jula krštena, a u toj je župi dugogodišnji župnik bio vlč. Milivoj Knežević rodom iz župe Dolina kod Bos. Gradiške.

OKUČANI/GODINJAK/NOVA KAPELA

Na blagdan Uzvišenja sv. Križa (koje simbolike), u srijedu 14. rujna 2011. godine, iz Okučana sam krenuo na pješačko hodočašće u Sarajevo, put dug preko 300 km u povodu beatifikacije, proglašenjem blaženim Drinskih mučenica. Na tom putu ću moliti 14 postaja Križnog puta.

Prvu postaju križnog puta sam izmolio ispred crkve sv. Vida mučenika u Okučanima, a od 8 sati sam nazočio sv. Misi u župnoj crkvi Duha Svetoga u Gornjim Bogićevcima koju je služio okučanski župnik fra Damir Pavić. U crkvi susrećem fr. Ivana Mariju Tomića, dominikanca, sada bogoslova rodom iz župe Dolina. Nakon sv. mise fra Damir će mi podijeliti hodočasnički blagoslov koji će me pratiti kroz Hrvatsku i Bosnu. Istoga dana sam još jednom prošao kroz Godinjak, pored mjesta gdje je bila rodna kuća s. Jule Ivanišević, ručao u kući roditelja vjeroučitelja Tomislava Ivaniševića i pomolio se u crkvi sv. Antuna Padovanskog u Starom Petrovom Selu, gdje je buduća blaženica krštena.

Dok sam bio na sv. misi (u Gornjim Bogićevcima) radio postaja “Mir” Međugorje je od 8,15 sati emitirala dvadesetminutni razgovor, sinoć snimljen sa mnom za emisiji “Tema jutra”. Razgovore će emitirati u tijeku dana i radio “Bljesak” Okučani, dok ću se u HKR – Hrvatski katolički radio izravno uključiti. Hvala im svima što su s mojom nakanom upoznali širi krug slušateljstva.

Vijest o ovom hodočašću objavile na svojim internetskim stranicama: IKA (Informativna katolička agencija), KTA BiH (Kršćanska tiskovna agencija BiH/ i novagra.hr.Moj prvi dan hoda završava u Novoj Kapeli odakle će me novokapelački župnik vlč. Đuro Cvitić odvesti u Ratkovicu gdje ću prespavati kod obitelji brata Ljiljana Oršulića.

Jučer sam prepješačio preko četrdesetak kilometara, a danas, drugog dana mi valja doći do Slavonskog Broda, koji je od Nove Kapele udaljen oko trideset pet kilometara.

Prva se u hodočasnički dnevnik upisala snaha Nevenka Oršulić u ime svoje obitelji.

Do prelaska rijeke Orljave sam pješačio kada sam hodočasio Gospi Kloštarskoj u Slavonski Kobaš, svake godine uoči Velike Gospe. Tu se je, u Lužanima, skretalo desno, ali sada me put vodi ravno.

Treću postaju križnog puta odlučio sam moliti u Sibinju, u župnoj crkvi rođenja sv. Ivana Krstitelja, u spomen Sibinjskim žrtvama. Naime, u tom slavonskom selu su 19. veljače 1935. godine ubijeni hrvatski seljaci od strane protuhrvatski raspoloženog režima Kraljevine Jugoslavije. Desetljećima se, taj događaj obilježava, kao simbol domoljubne svijesti Sibinjanja.

U Slavonskom Brodu će mi domaćica biti Mara Gavranić r. Guberac. Na toj adresi je bio prijavljen moj prvi boravak u Hrvatskoj, nakon izgnanstva iz rodnog kraja 1992. godine. S ljubaznom domaćicom sam otišao na večernju misu u crkvu sv. Dominika Savia, a kako se danas slavi Blažena Djevica Marija Žalosna to je dalo još jedan veći dopronos mome hodočašću. Tu molim četvrtu postaju križnog puta. I Slavonski Brod je grad – mučenik. Koliko je tisuća razornih projektila u tjeku rata palo na njega?

U Slav. Brodu sam bio gost obitelji Gavranić

Treći dana mog hoda nastavljen je kroz Bosnu. Od Bosanskog Broda do Dervente proći će me nekoliko desetaka automobila i susrest ću nekoliko osoba. Prolazim dakle, dijelom Bosne u kojojem su se vodile krvave borbe za obranu obiteljskih domova, Bosanske posavine. Kako izgleda? Da nije kasno ljeto pa je sve još uvijek zeleno što ruševine i zgarišta prikriva, slobodno bi se mogao upotrijebiti izraz da prolazim “Hirošimom”.

U Gornjim Močilima pozornost mi skreće obnovljena zavjetna kapelic sv. Ante Pustinjaka, udaljena od ceste, u polju. Valjalo mi se kroz šipražje i bezpuće “probiti” do nje. Izgrađena je 1936. godine, srušena 1992. godine, a obnovljena 2004. godine. U znak strahota koje su vladale ovim krajem, a koliko je sada dobro da se nitko ili rijetki vraćaju, izmolit ću petu postaju Križnog puta.

DERVENTA

U predvečerje dolazim u Derventu. Derventa je grad i središte istoimene općine. Od Republike Hrvatske u duljini od 10 km razdvaja rijeka Sava. Na prostoru površine 517 km2 u 56 naesljenih mjesta i gradu, po popisu iz 1991. godine živjelo je 56.489 stanovnika (Hrvata 21.952, Muslimana 7.086, Srba 22.938 te ostalih 4.513 stanovnika), od toga u samom gradu 17.748 stanovnika (Hrvata 4.317, Muslimana 5.558, Srba 4.555 i ostalih 3.318).

Na prostorima današnje župe sv. Juraja mučenika u Derventi je još 1623. godine postojala je župa koja je propala za vrijeme Bečkog rata krajem 17. stoljeća. Današnja župa utemeljena je 1864. godine odvajanjem pojedinih naselja od župe Plehan i Koraće. Prva župna crkva sagrađena je 1882. godine, srušena je tijekom drugog svjetskog rata, a zatim obnovljena. Ponovno je crkva stradala u potresu 1969., a na njezinu mjestu izgrađena je 1973. – 1977. nova suvremena crkva s velikim zvonikom. U tjeku rata u BiH 1992. godine je do temelja srušena.

Sada je na tom mjestu podignuta ljepotica koja svojim zvonikom nadvisuje Derventu.

 

Iako je žurio, zbog kardinalovog dolaska, vlč. Filip Maršić je upisao nekoliko rečenica u hodočasnički dnevnik

Crkva je otvorena. Na obadvojima ulaznim vratima velikim slovima piše “Sveti Juro, moli za nas!”. Ulazim u nju. Ponovo se susrećem sa mučenikom – sv. Jurom. Molim u crkvi njemu posvećenoj šestu postaju Križnog puta. Crkva je dosta brzo izgrađena. Proljetos je posvećena. U njoj dominira slika u tehnici ulje na platnu autorice Nade Čabro veličine 7 x 5 mU crkvi me zatiče derventski župnik vlč. Filip Maršić. On zna za moj dolazak. Soba za spavanje je pripremljena kao i večera kod časnih sestara. Večernje mise nema, jer je bila jutros, a bit će i sutra koju će služiti uzoriti kardinal Vinko Puljić pod kojom će krstiti sedmo dijete jedne mlade obitelji a vlč. Filip će biti kum.Susret s kardinalom je bio srdačan. Poznamo se još iz Bosanske Gradiške kada je bio župnik u njoj, a za našu “Suzu” je dva puta dao intervju i svi mu se brojevi našeg glasila, sada godišnjaka dosavljaju. Osim moralne daje i novčanu potporu za tiskanje “Suze”. U tom radosnom ozračju je započeo moj četvrti dan pješačenja. Ponovo ću upotrijebiti neprikladan izraz, jer prikladnijeg nemam: put nastaljam “Hirošimom”. Prolazim pored brojnih putokaza. Jedan od njih pokazuje da je do samostan na Plehanu udaljen 3 km. U mjestu sam Modran. Zaustavljam se na starom groblju gdje molim sedmu postaju Križnog puta. Ima i novo groblje, no ono je na drugoj strane. I na njemu sam bio prije nekoliko godina. Poznajem dosta osoba iz ovog mjesta. Odatle su i roditelji Vedrana Ćorluke.

Iza 13 sati ću se putom telefona uključiti izravno u HKR (Hrvatski katolički radio). Desetak minuta je trajao razgovor u kojem sam odgovarao na uobičajena pitanja novinara: gdje se trenutno nalazim, kako sam, koliko imam žuljeva, da li sam u napasti da odustanem od puta, koja je nakana mogą hodočašća… Nedugo, nakon zaršenog razgovora zaustaviti će se auto koje je dolazilo meni u susret, a vozač će me pitati: jesam li ja onaj što je sada govorio na radio. Potvrdno sam mu odgovorio. Pitao me je da li sam gladan i žedan. Ako bilo što trebam on će mi dovesti. Zahvalio sam se. I on bijaše jedan od onih koji se je preporučio u moje molitve. Kod mjesta Kotorsko, susrećem se s rijekom Bosnom. Narednih dana ću se s njom družiti do samog njenog izvora. Ni preko rijeke Save, pored koje sam rođen, nisam toliko puta prešao, koliko ću puta, do Sarajeva, preći preko Bosne. Na jednom ću mjestu u duljini od 2 km šest puta preći preko nje. I tako: Uz Bosnu kroz Bosnu.

DOBOJ/LUG-BRANKOVIĆI

Sumrak se je hvatao kada sam došao pred crkvu Presvetog Srca Isusova u Doboj. Razlog tome je što sam iz Dervente krenuo iz 10 sati. Dobojski župnik vlč. Pero Iljkić i njegov župljanin Adam su mi u u Hrvatskom domu “Petar Ajvazović”, samo preko ceste od crkve osigurali prenoćište. Župa Doboj osnovana je 1. rujna 1896. godine odvajanjem od župe Sivša. Pred rat 1992. brojila je oko 4.000 vjernika. Danas ih je u župi nekoliko stotina. Sjećam se izjave koju sam nedavno pročitao pripremajući se za ovo hodočašće: “ Mi ne kukamo i ne žalimo se. Od kukanja nema koristi. Živimo, radimo i dobrom Bogu zahvaljujemo, slavimo ga i molimo mu se. Nažalost, Crkva je ovdje (kao i na mnogim drugim mjestima) jedina koja nešto čini za Hrvate, katolike. Crkva, odnosno župni ured je jedino mjesto gdje Dobojlije Hrvati, a i drugi mogu doći, i ako ništa drugo barem izjadati se. Hoće se reći da nema drugih institucija s hrvatskim predznakom koje nešto čine. Istina, u Doboju je obnovljen rad Hrvatskog kulturnog društva Napredak, ali zapravo njegov rad je sveden na rad jedne osobe.”

Osvanula je nedjelja. Prohladno jutro, ali ugodno za putovanje.

Dobojski župnik vlč. Pero Iljkić je upisao svoj dojam

Prije polaska župnik će mi otvoriti crkvu u kojoj ću izmoliti osmu postaju Križnog puta. Cijela Bosna je jedna velika Kalvarija. Nije uzalud ispjevana ona stara pjesma: “Bosno moja poharana!” Sirnicu koju sam kupio u gradu pojest ću na obali rijeke Bosne, dok se još nije ohladila. Posjeća me na domaću pitu. Nakon prelaska preko rijeke Spreče, ulazim u Federaciju. Iza mene ostaje srpski entitet. Ugodno ću se iznenaditi kada sam oko 14 sati s desne strane na brdu ugledao bijeli križ. Nisam mogao vjerovati, ali, dosta je bio križ. Poslije će mi biti jasnije jer sam ušao u dio Bosne koja je cijelo vrijeme rata bila pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane. Riječ je o župi Lug – Brankovići. Župa je osnovana 1989. g odine od četiri susjedne župe: Radunica, Maglaja, Osove i Novog Šehera, a za župnika je imenovan don Matija Šimić. Na blagdan rođenja svetog Ivana Krstitelja župa je proslavila prvi patron i ubilježila prvu generaciju krizmanika. To su počeci sustavne duhovne i materijalne izgradnje zajednice koja raste i jača do danas. Župa Lug – Brankovići je po posljednjem podatcima s kraja prošle – 2010. godine imala 1511 vjernika u 424 obitelji. Broj stanovnika u laganom je porastu. Skrenuo sam u crkvu. Na oglasnoj ploči plakat koji poziva na beatifikaciju Drinskih mučenica. U crkvi ću uz uobičajene molitve izmoliti i devetu postaju Križnog puta.

ŽEPČE

Put nastavljam prema Žepču, u koje dolazim iza 18 sati. Večernja sv. misa je u 19 sati. Do tada ću izmoliti desetu postaju Križnog puta i moliti za sve one koji su se preporučili u moje molitve, za one koje sam obećao moliti i za sve one u čijim sam molitvama, mislima i dobrim djelima svih ovih dana. Pred očima su mi i SMS poruke koje sam primio ovih dana slijedećih sadržaja: „Preporučujem se u tvoje molitve, svoju obitelj, svoga župnika i č. sestru a posebno svog duhovnika…,” „Moli za malog Stipu iz Mostara koji treba ići na operaciju oka u Esen”, „Neka te na putu prati mir, sreća i Božji blagoslov i moli se za nas grješnike…” Župa Žepče je vjerojatno postojala prije 1742. godine sa sjedištem u Žepču odnosno Osovi. Prema zapisu biskupa fra Pave Dragičevića iz 1742. godine župa Žepče imala je 74 katoličke obitelji sa 626 katolika. Službeno je utmeljena 1879. godine odvajanjem od župe Osova. Župa je bila posvećena Našašću Sv. Križa, a od 1961. godine sv. Anti Padovanskom.

Pored ulaznih vrata stoji mramorna ploča na kojoj piše: „ DANA, 27. LIPNJA – JUBILARNE 2000. GODINE KAMEN TEMELJAC NOVE ŽUPNE CRKVE BLAGOSLOVI VINKO KARDINAL PULJIĆ U ČAST SV. ANTE PADOVANSKOG I TROJEDINOG BOGA”. Crkva nije srušena u tjeku ranih, nego je zbog malih dimenzija zamjenjena novom. U Žepču djeluje i Katolički školski centar “Don Bosco”. Započeo je raditi 20. rujna 1999. godine. U njemu djeluje Tehničko-obrtnička škola, koju pohađa oko 250 učenika, Opća gimnazija s oko 240 učenika, te područni odjel Gimnazije u Usori sa svojih 100 polaznika koje poučava oko 40 profesora. Ovaj centar vode svećenici Hrvatske salezijanske provincije koji su u Žepču sagradili moderne prostore za ove škole. Nakon nedjeljnog misnog slavlja, kojem je nazočilo stotine vjernika, sve mlade obitelji s djecom, potražiti ću u župnom uredu župnika kod kojeg mi je rodica Danijela Letić r. Stipančević iz Zenice posredstvom svog župnika osigurala prenoćište. Župnik vlč. Zlatko Ivkić me je srdačno dočekao. Pokazao mi sobu i kazao mi da će me s osobljem iz župne kuće čekati u blagavaonici na večeru kada budem za nju spreman. I nakon večere ostali smo u duljem razgovoru, a teme su bile različite.

Po dolasku u sobu nastavljam pisati svoj hodočasnički dnevnik za protekli dan, tako da bude spreman za sutrašnji upis župnika – domaćina.

Upis u hodočasnički dnevnik žepačkog župnika vlč. Zlatka Ivkić

ŽEPČE/ZENICA

Osvanuo je šesti dan. Započet ću ga sv. misom u 7,15 sati. Danas mi valja doći do Zenice. Jučer sam prošao kroz tri tunela: Sikola 1 dug 1190 m, Sikola 2 dug 110 m i Karaula dug 580 m, a danas ću proći kroz opjevane Vranduke i to Vranduk 1 dug 410 m i Vranduk 2 dug 1011 m. Negdje u sredini ovog tunela će nestati struje! Stari grad Vranduk je malo mjesto koje se nalazi oko 10 km od centra Zenice u centralnoj Bosni. Smješten je na lijevoj strani doline rijeke Bosne. Smatra se najsačuvanijim starim gradom u Bosni. Na ovom mjestu je rijeka Bosna najuža i ima izgled klanca. Ime Vranduk se prvi put spominje 1410. godine. Ovo područje je uvijek bilo od geostrateškog značaja. Uloga Vranduka je bila da kontrolira promet iz pravca Panonske nizine (Mađarske i Austrije) preko rijeke Bosne, pa do Jadrana. Danas će me prvi puta orositi kiša. Brat Ivo me iz Slovenije pita: “Jesi li pokisao”. Odgovorio sam mu sa sam je spremno dočekao. Kako bi bilo proći kroz Bosnu a ne pokisnuti? Temperatura je ugodna 19 C. Na ulazu u Zenicu, stric Anto Oršulić i već spomenuta rodica Danijela su mi dizišli u susret. Da sam bio do iznemoglosti umoran ili imao bolove u svim dijelovima tijela u tom trenutku bi to sve nestalo od radosti koju sam osjetio pri tom susretu. S njima ću se družiti i sutra, jer sam uzeo jedan dan “slobodno”.

Nekoliko rečenica o gradu Zenica

Zenica je grad u Zeničko-dobojskojskoj županiji , u srednjem dijelu Bosne i Hercegovine. Ekonomsko je središte geografske regije Srednja Bosna i pored Travnika i Jajca najvažniji grad tog dijela države. Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Zenica imala je 145.517 stanovnika (od čega 22.510 hrvatske nacionalnosti), raspoređenih u 81 naselju. Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma općina Zenica, u cjelini, ušla je u sastav Federacije Bosne i Hercegovine. Ž upa sv . Ilije proroka u Zenica nastala je odvajanjem od gučogorske župe godine 1836. kao mjesna kapelanija i od tada se vode matčne knjige . Ž upom je formalno proglašena 1858. godine . Prvotno sijelo ž upe bilo je u Crkvicama i ono je 1875. godine preneseno u Gornju Zenicu , te najzad 1910. god . u sredi š te grada . Crkvice su 1876 . god. i Gornja Zenica 1935. god . postale neovisnim upama . Zenčkaž upa imala je 1877. god . 1.386 vjernika , a 1935. god . 5.700. U svoj pastoralni rad franjevci su pod konac osmanskog perioda uključili i prosvjetni. Tako su i u Zenici god. 1875. otvorili pučku školu. Župa je 1991. godine imala 5.500 vjernika (1974. godine 6.500). Broj vjernika se u zadnjem ratu gotovo prepolovio. Danas ih je u župi 2.868 vjernika. Župu tvore sljedeća naselja: Zenica, Gradišće, Grm, Janjac, Kozarci, Nemila, Podbrežje, Stranjani, Tetovo i Zalje. U Zenici postoji Katolički školski centar “Sv. Pavao” , koji je otvoren u jesen 25. rujna 1995. godine. U njemu djeluju Osnovna škola i Opća gimnazija s ukupno 545 učenika na početku školske 2001/2002. godine. Do jeseni 2001. godine djelovale su u unajmljenim prostorijama, a otada u novoj zgradi koja je nanovo izgrađena. Ovaj jednodnevni, aktivni odmor mi je dobro došao kako bi se opralo rublje, iz fotoaparata na CD pohranile, do sada snimljene fotografije, uz pomoć strica upoznao grad Zenicu, a s njim otišao u Vranduk, nadoknaditi ono propušteno, što jučer nisam vidjeto. Toga dana sam se izravno uključio u program radio postaje “Bljesak” Okučani. Bila je to zgoda da se zahvalim svojim sugrađanima i svim onima koji su mi omogućili da krenem na put.

O Novoselcima i Dolincima u Zenici

Dolazak u Zenicu nije budio u meni ni najmanje neizvjesnosti u poredbi sa nekim drugim odredištima mog kraćeg zadržavanja, pa i planiranog počinka, na putu kroz Bosnu od Save do Sarajeva, jer me je ovdje očekivao susret sa rodbinom. Domaćini su mi bili stric Anto Oršulić i tetičina Danijela Letić. Ima ovdje (u Zenici) još nekolicina Dolinaca, odnosno onih koji su tog podrijekla (makar u drugom koljenu), ali ni blizu broju koliko ih je nekada bilo. Naime, do zadnje ratne agresije na BiH u ovom gradu je živjelo podosta Dolinaca (ponajviše Novoselaca) i onih koji su tog podrijekla. Akcenat na industrijalizaciji Bosne i Hercegovine poslije Drugog svjetskog rata, kao i cijele tadašnje nam zajedničke država SFRJ, proizveo je brojna pomjeranja radnosposobnog stanovništva (posebno iz poljoprivrednih područja prema industrijskim centrima. Zenica je u to vrijeme vapila za radnom snagom. Bila je svojevrsni eldorado (“zemlja zlata”) za radnike, prvenstveno za kvalificirane, ali i nekvalificirane koji su se, potom, uz određeni rad doškolovali. Već na samom početku pedesetih godina prošlog stoljeća (1951.) u Zenicu su došli Novoselci Alojz (Ive) Oršulić i Luka (Jose) Oršulić, a samo godinu dana kasnije stiže i Pavle (Luke) Šokić iz Novog Sela, te njegova sestra Milka, udana Drobac, koja je prethodno neko vrijeme boravila u Županji. Oboje su umrli, a njihovih petero djece i brojna unučad i praunučad danas žive van Zenice, u inozemstvu. Nakon vjenčanja 1952. godine Terezija (Ante) Petrović iz Donje Doline odlazi da živi u Zenici sa suprugom Alojzom Oršulićem. Godine 1953. iz Novog Sela je došla u Zenicu Anka (Vinka) Stipančević, gdje i danas živi kao umirovljenica. Ovdje živi (sa mužem i troje djece) i njena kćerka Danijela Stipančević – Tubin, udana Letić. U drugoj polovici pedesetih godina (1955 – 1958.) iz Novog Sela u Zenicu dolazi Mato (Jose) Oršulić i Fina – Finka (Ive) Oršulić, a iz Donje Doline je ovamo došla Dragica (Ante) Petrović. Nakon vjenčanja sa Matom Oršulićem u Zenicu dolazi 1960. godine Terezija (Luke) Knežević iz Novog Sela. Godine 1963. Jula Oršulić iz Novog Sela dolazi u Zenicu da živi sa svojom djecom (Alojzom i Finkom), kojima se nešto kasnije (1965. god.) pridružuje sin i brat Anto. Jula je ovdje živjela sve do smrti 1991. godine, a sahranjena je na dolinskoj Gradini.

Drugu polovicu šezdesetih godina počele su tresti određene posljedice privredne reforme iz 1965. godine. Počinje se javljati višak radne snage u pojedinim poduzećima, a i do tada prisutni rast ekonomskog standarda u cjelosti posustaje i, najčešće, stagnira. Ovakvo stanje (zajedno sa činjenicom da su u to vrijeme državne granice bile prohodne, skoro bez ikakvih bitnih ograničenja) dovelo je do toga da su mnogi radnici krenuli da traže bolji i unosniji posao u bogatijem inozemstvu. Tako su postupili i neki naši dolinski Zeničani. U razdoblju od 1967. do 1971. godine iz Zenice su u inozemstvo otišli Alojz Oršulić, Luka Oršulić, Dragica Petrović i troje djece Milke Šokić – Drobac. Nakon ostvarene mirovine/penzije Alojz Oršulić se vraća (iz Njemačke) u Zenicu, ali ju je zbog zadnjeg rata u BiH morao napustiti i zajedno sa suprugom Terezijom i sinom Davorom otići u Njemačku, gdje je umro. U to vrijeme će u Njemačku otići i Emil (Alojza) Oršulić sa suprugom Barom (rodom Kovačević iz Novog Sela) i kćerima Helenom i Blankom. Nitko od djece, unučadi i praunučadi (njih trinaestero) iz ove dvije obitelji ne živi sada u Zenici, svi su u inozemstvu (u Hrvatskoj, Srbiji, Njemačkoj). Luka Oršulić i supruga mu Anđelka, zajedno sa sinom Štefanom i kćerkom Šteficom, otišli su 1969. godine u Australiju, gdje i danas žive obogaćeni sa četvero unučadi i dva praunuka. Dragica Petrović, udana Vulin i njen suprug Milan – Mićo Vulin odlaze iz Zenice u Njemačku, gdje su ostali do penzije/mirovine. Danas žive u Bos. Gradišci. Tijekom minulog rata iz Zenice odlaze u Australiju Mato Oršulić sa suprugom Terezijom, kao i njihova kćerka Marina sa svojim suprugom Nerkom i kćerkom Majom, dok će im sin Mario sa svojom obitelji ostati u Hrvatskoj. Sa svojim sinovima Lukom i Matom u Zenici je (od 1953. godine, pa do smrti 1986. godine) živjela i Manda Oršulić iz Novog Sela. Fina-Finka Oršulić, udana Miliša, živjela je u Zenici od dolaska 1957. godine pa do smrti 2005. godine. Njen suprug Radovan Miliša umro je 1997. godine. Iza njih je ostala kćerka Irena koja živi i radi u Zenici. Kako je već spomenuto, od 1965. godine ovdje živi i Anto (Ive) Oršulić. Zadnjih desetak godina je umirovljenik. Od 1969. godine, sa kraćim izbivanjem u razdoblju između završetka srednje škole u Zenici i udaje (1977.) za Zeničanina Ivicu Matanovića, pa sve do 1993. godine, u Zenici je živjela Novoselka Ljiljana (Ive) Knežević, udana Matanović. Pošast minulog rata je nemilosrdno utjecala da Ljiljana sa dvoje nejake djece ode 1993. god. u Njemačku, gdje im se nešto kasnije pridružio muž i otac Ivica. Ljiljana je u Njemačkoj i umrla, a nitko od ostalih članova ove obitelji nije se vratio u Zenicu. U Zenici je neko vrijeme (od 1958. do 1961. god.) učiteljsku službu obnašao i naš Dolinac (Novoselac) Stipo Oršulić – učo Stipa.

I tako, evo, stric Anto i ja privedosmo razgovor o Dolincima, odnosno dolinskim Zeničanima nekada i sada u Zenici.Večer je već duboko zagazila u noć, a sutra treba gaziti ponajdužu dionicu (od Zenice do Visokog)! Dakle, trebalo je požuriti u krevet na počinak. Dok sam ja spavao, stric je u moj, hodočasnički, dnevnik upisivao ove rijeci

ZENICA/VISOKO

Rastanak je svaki tužni pa tako i ovaj sa stricen i rodicom. Danas neću imati veliku dionicu puta za “prevaliti” ali sam imao neke druge poteškoće koje nisam mogao ni hodočasničkim štapom odagnati. Bila je to, nazovimo je “kriza” u kojoj su me Bog i Drinske mučenice željele iskušati. Hvala im i za to. Nakon 6,5 sati pješačenja ću napraviti kratku stanku, tek toliko da pojedem sendvič i popijem koji gutljaj vode. Tu sam se „uključio” na nedavno izgrađenu auto-cestu koja vodi prema Sarajevu. Put me je vodio pored dionica auto-ceste koja je u fazi gradnje. Uskoro će se modenom auto-cestom spojiti Zenica i Sarajevo. U kasni mrak, nakon što sam se „isključio” s auto-ceste, dolazim u Visoko. Nikad nisam bio u ovom gradu, a kako je bilo relativno kasno, nikoga ne bijaše na ulicama kako bih pitao gdje je Franjevački smostan. Ipak, upornost moga strica Ante je bila jaka, pa sam zahvaljujući njoj našao ga. Gvardijanu je bio najavljen moj dolazak. Srdačno su me dočekala braća franjevci, smjestili me, ponudili mi bogatu večeru …

Visoko, grad i franjevački smostan

Visoko je grad bogate povijesti koja seže daleko u prošlost. Ovo je područje bilo među najvažnijima u srednjov jekovnoj državi Bosni. Srednjovjekovni grad, koji se nalazio na brdu Visočica, u to je vrijeme nosio naziv Visoki Prvi franjevački samostan podignut je u mjestu Mile (danas Arnautovići) na širem području Visokog, vjerojatno početkom četrdesetih godina 14. stoljeća. Uz samostan je bila i krunidbena crkva bosanskih kraljeva posvećena Sv. Nikoli. Godine 1450. samostan je razoren i tom je prilikom stradalo nekoliko franjevaca. Samostan je ubrzo obnovljen. U prvoj polovici dvadesetih godina 16. stoljeća (između 1521. i 1524. god.) Turci su razorili više samostana među kojima i visočki. Nekoliko godina kasnije samostan je ponovno obnovljen. Zbog trošnosti samostanska je zgrada obnavljana i početkom osamdesetih godina 17. stoljeća. Političke neprilike vezane za Bečki rat prisilile su franjevce da god. 1688. napuste samostan u Visokom i odu u Gradišku izuzevši gvardijana koji je ostao radi čuvanja crkve i samostanske imovine. Franjevci konačno napuštaju samostan god. 1697. Tom su se prilikom u Slavoniju iselili i visočki katolici, koji su se pridružili Eugenu Savojskom prilikom njegova povratka nakon vojnog pohoda na Sarajevo. Dva stoljeća nakon rušenja visočkog samostana franjevci su se ponovno vratili u Visoko, gdje su podigli zgradu gimnazije 1899-1900. godine i time započeli novu etapu u srednjoškolskoj izobrazbi svojih kandidata. Franjevci su nižu i srednju izobrazbu tijekom povijesti stjecali u organiziranim samostanskim školama. Sredinom tridesetih godina 19. stoljeća te su škole reformirane, tako da su prilagođene školskom sustavu u hrvatskim i austrijskim zemljama. Godine 1882. sve su samostanske škole u Bosni ujedinjene, te je otvorena gimnazija u Kreševu, koja je sljedeće godine premještena u Guču Goru, i najzad god. 1900. u Visoko. Visoko je od izgradnje gimnazije god. 1900. župna ekspozitura (odvojena od župe Kiseljak), koju pastoriziraju visočki profesori. Od tada vodi i vlastite matice. Ekspozitura je 1990. godine imala 624 vjernika a danas 392. Nju tvore sljedeća naselja: Visoko, Donja Zimča, Bradve, (G. Zimča) i Muhašinovići. U D. Zimči nalazi se podružna crkva izgrađena početkom osamdesetih godina.

VISOKO/SARAJEVO

Osvanuo je moj zdanji hodočanički dan u kojem trebam stići do odredišta. Nakon jutarnje sv. mise gvardijan samostana fra Josip Ikić će pred okupljenim misarima pozdraviti hodočasnika iz Slavonije koji ide u Sarajevo. U toj crkvi ću izmoliti jedanaestu postaju križnog puta. Nakon sv mise mnogi su se sa mnom rukovalii. Otac gvardijan će se upisati u moj hodočanički dnevnik, a zatim ćemo se slikati pored kipa sv. Franje. Jedna č. sestra će mi na rastanku dati milodar – “neka se nađe na dugom putu”, rekla je. Hvala im svima.

Faksimil upisa u hodočasnički dnevnik visočkog gvarijana fra Josipa Ikić

Kada sam iza sebe ostavlja Visoko, sjetio sam se pjeme: “Pješke idem iz grada..” u kojoj se između ostalog kaže: “Bio sam u Visokom… Dio puta ću i danas prepješačiti auto-cesto od Podlugova do blizu Sarajeva.

 

SARAJEVO

U 14 sati čitam na ploči SARAJEVO. U njega sam ušao u dijelu Rajlovac. Do Bistrika, gdje ću boraviti kod fratara, mi treba još više od tri sata hoda. U ovom gradu sam (prije rata) završio višeo školovanje a kao izaslanik Banjalučke regije sudjelovao u radu SIZ-a kinematografije BiH. Zadnji puta sam u njemu bio u 9. siječnja 2008. godine kada je naše KUD-o „Tkanica” iz Okučana sudjelovalo u snimanju emisije Folk show čiji je urednik bio Enver Šadilija (Dolncima poznat po „Selu veselu”, jer je jedna ta radio emisija i u Dolini snimljena). Ratne strahote još su vidljive u tom gradu. O tome smo pisali u našem Godišnjaku broj 25/2008, Dolazim u samostan Bistrik. U 18 sati je sv. misa. I njoj ću nazočiti. Njih nikada nije previše. Prije početka sv. mise susreo sam se s fra Danijelom Rajić – samostanskim vikarom i ekonomom, mojim sada domaćinom narednih nekoliko dana. Poznamo se iz Okučana kada je u svibnju doveo band mladih „Antonius“ koji su svirali za vrijeme sv. mise i poslije nje. Nakon sv. Mise ću izmoliti dvanaestu postaju Križnog puta. Ostatak dana ću provesti u samostanu kao i sutrašnje prijepodne. Pisao sam dnevnik i brojne razglednice putom kojih sam se htio zahvaliti svima onima s kojima sam se susreo na ovom putu kao i sredstvima priopćavanja koji su me pratili tijekom ovog hodočašća.

Crkva i samostan

Gradska četvrt Sarajeva na desnoj obali rijeke Miljacke , izmeđ u Latinskog mosta i mosta Ćumurija , neko ć se dugo vremena naziv ala Latinluk . Nazivala se tako prema vjernicima – katolicima rimskog odnosno latinskog obreda . Taj je Latinluk 1652. brojio oko 200 katoličkih obitelji . No , nakon prodora Eugena Savojskog 1697. on je razoren i raseljen , crkva Blažene Djevice Marije je srušena , a mjesto gdje je ona bila zapam ć eno je do na š ih dana kao crkvi šte . Franjevci su se također povukli i nastanili u kršćanskim obiteljima .

Prva crkva na Bistriku

Na mjestu sada šnje crkve sv . Ante nalazila se crkva , posve ć ena istom svecu , podignuta krajem 1881. i u prvoj polovici 1882. godine . Ne samo po svojim dimenzijama (duga 18, a široka 9 metara) nego i po načinu gradnje bila je ona doista skromna građevina. Naime, samo su njezini temelji bili ozidani od kamena, dok je čitava zgrada zapravo izgrađena od drvene mreže popunjene nepečenom ciglom. S istočne strane imala je skromnu sakristiju u obliku polukruga, a nad glavnim ulaznim vratima mali drveni tornjić s dva zvona. Ipak, ova i ovakva crkva bila je u to doba jedina katolička crkva u Sarajevu, a služila je i kao župna crkva. K tomu, uspostavom redovite crkvene hijerarhije postala je ona i stolna crkva vrhbosanskog nadbiskupa. Toj svrsi služila je sedam godina, do 1889. godine kada je dovršena gradnja današnje sarajevske katedrale. Sredinom ožujka 1912. otpočelo je rušenje trošne stare crkve, a polaganje i svečani obred blagoslova temeljnog kamena za novu crkvu bili su 13. lipnja. Obred je predvodio biskup dr. Ivan Šarić. Već do kraja rujna iste godine crkva je bila sagrađena. Gradnja tornja je zbog nekih objektivnih razloga potrajala nešto dulje te je blagoslov novosagrađenog katoličkog molitvenog hrama uslijedio istom 20. rujna 1914. godine.
U vrijeme nedavnog rata 1992-1995. crkva sv. Ante na Bistriku, srećom, nije bila pogođena nijednim neprijateljskim projektilom iako je nekoliko granata palo u njezinoj neposrednoj blizini. Od krhotina granata (gelera) bila je samo donekle oštećena; stradali su, naime, vanjska fasada i, posebice, vrijedni vitraji na prozorima. Nakon rata, na crkvi je tijekom 2000. godine u potpunosti promijenjen krov, urađena je  nova fasada i sanirana su sva oštećenja, uključivši i vitraje (jesen 2006.).
Od više crkava u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, jedino se za ovu crkvu danas može reći da je crkva svih Sarajlija. Nju, naime, smatraju svojom ne samo katolici svih sarajevskih župa nego i pravoslavci i muslimani – svi se rado nađu u njoj, posebice utorkom i petkom, i pomole se na svoj način.

Samostan sv. Ante danas

 

Sjedište uprave odnosno Provincijalat bosanske franjevačke provincije bio je u samostanu sv. Ante od 1896. sve do 1963. godine. Ovaj je samostan bio i kuća novicijata 1942.-1943. i 1986.-1992. godine, a u njemu je 1984.-1992. bila smještena i redakcija lista Svjetlo riječi. U vrijeme temeljite obnove samostanske zgrade od 1983. do 1985. godine izgrađena je u njezinu klaustru nova dvorana, a devedesetih godina nadograđene su iznad te dvorane još dvije nove. Donedavno se u samostanu nalazio središnji arhiv Bosne Srebrene, koji je premješten u proljeće 2008. u Kovačiće. No, ostala je bogata pinakoteka s više od stotinu djela pretežno suvremene likovne umjetnosti najpoznatijih hrvatskih slikara.

Molitveno bdjenje uoči beatifikacije Drinskih mučenica

Večer uoči beatifikacije Drinskih mučenica ću provesti u crkvi Kraljice svete Krunice u Sarajevu gdje je održano peterosatno duhovno-molitveno bdjenje. Počelo je u 19 sati sv. misom koju je služio don Anto Baković. U toj crkvi, gdje su sestre, na vijest o događajima na Palama 1941. godine, danonoćno molile i plakale, izmolio sam predposljednju postaju Križnog puta. Zadnja je ostavljena da se moli na mjestu beatifikacije. Tu ću susresti i vlč. Vladislava Žarka Ošapa, bivšeg bosanskogradiškog župnika i župe Dolina a sada duhovnik na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu. O tom je „Glas koncila” pisao: „Mnoštvo okupljenih hodočasnika pristiglih iz različitih zemalja, među kojima je bio velik broj redovnica, predvođenih svojih generalnim i provincijalnim poglavaricama, te biskupa, s radošću je pozdravilo izaslanika pape Benedikta XVI., prefekta Kongregacije za proglašenje svetih kardinala Angela Amata.

Riječ dobrodošlice uputio je domaćin vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić koji je uz kardinala Amata pozdravio i tri nazočna apostolska nuncija: nadbiskupa Alessandra D’Ericoa, apostolskog nuncija u Bosni i Hercegovini, nadbiskupa Maria Roberta Cassarija, apostolskog nuncija u Hrvatskoj koji je prije dvanaest godina djelovao u Sarajevu, i nadbiskupa Petra Rajiča, apostolskog nuncija u Kuvajtu, Bahreinu, Kataru i apostolskog delegata na Arapskom poluotoku. Kardinal Puljić je posebno pozdravio mlade koji su došli na beatifikaciju kako bi se nadahnuli na svjedočanstvu umrijeti za ideale. “Vrlo sam počašćen i dirnut što vas mogu ovdje pozdraviti u ovoj prigodi jer ove nove blaženice dolaze iz više zemalja, i ovo je veliki događaj i za mjesnu Crkvu”, rekao je kardinal Amato u kratkom pozdravu. Napomenuo je da kada je predao službene dopise kardinalima u Rimu koji su pratili ovu kauzu, svi su ostali duboko dirnuti i začuđeni ovim primjerom što su sestre bile spremne položiti i vlastiti život za Krista. I ovo je poruka koja je važna i aktualna i danas, rekao je kardinal Amato. Uslijedio je scenski prikaz koji je na vrlo upečatljiv način pokretom uz glazbu predstavio život sestara na Palama te njihovu mučeničku smrt. Do izražaja je došlo ono što je krasilo sestre, radost življenja svog redovničkog života u sestrinskim i svakodnevnim obvezama te otvorenost i spremnost pomoći svakom namjerniku. Prikazano je i njihovo nasilno odvođenje i mučenička smrt na obali rijeke Drine. Nazočni su potom imali prigodu izreći spontane molitve, nakon čega je uslijedila molitva krunice na jezicima iz kojih su porijeklom bile pojedine sestre. Tako je krunica molitveno ujedinila različite narode, te bila i molitva za te narode. Nakon svake desetice predstavnik države iz koje je pojedina nova blaženica primio je šaku zemlje. Tako se spomenulo naroda iz kojih su izrasle mučenice, te kako bi iz tih naroda izniknulo mnoštvo onih koji su spremni do kraja slijediti Krista. Na kraju krunice palmu – simbol mučeništva – zalio je vodom iz Drine, koja simbolizira Bosnu – zemlju mučeništva – jedini živući svjedok don Anto Baković.

Kraj prvog dijela duhovno-molitvenog bdijenja bio je u znaku poruke novih blaženica. Posebno je, želeći poruku prenijeti mladima, predstavljeno s kojim su se problemima sestre suočavale u svojoj mladosti te kako su ih rješavale. Prisutni su također imali prigodu napisati osobno pitanje, molitvu ili zahvalu pojedinoj blaženici koju su položili u kutiju ispred oltara. Iza sestara nisu ostale osobne stvari, jer su one zajedno sa samostanom na Palama zapaljene. No ostala je ona mnogo važnija duhovna, pisana ostavština. Stoga je na kraju prvog dijela pročitano pismo koje je s. Jula tri dana prije smrti napisala svojoj nećakinji s. Ljiljani. Drugi dio duhovno-molitvenog bdjenja bio je u znaku euharistijskog klanjanja. Sudionici su citatima iz Novog zavjeta bili pozvani na promišljanje i molitvu u tišini.”

Koliko je poznato, prva umjetnička slika koja prikazuje Drinske mučenice, djelo je časne sestre Pauline Semenčić (78 god.) iz redovničke Družbe Službenice milosrđa. Prije gotovo 27 godina nastala je slika koja je dugo vremena bila jedina na kojoj smo mogli vidjeti zajedno svih pet sestara mučenica.

DANA KADA SU PROGLAŠENE BLAŽENIM DRINSKE MUČENICE

Nakon ustajanja i doručka pozdravit ću se s fra Danijelom, časnim sestrama Nevenkom, Pacifikom i Stazom (koje su se brinule da ne budem gladan) i fra Barišom.

Potvrda fra Danijela da sam bio njihov gost  

Put do Olimpijske dvorane Zetra na Koševu mi je poznat jer sam i jučer njime prolazio. Sada sam pred tom dvoranom na ulazu D čekao hodočasnike iz Okučana na čelu sa mojim župnikom fra Damirom Pavić i č. sestrom Marom Župarić

Misno slavlje koje je održano u Olimpijskoj dvorani Zetra u Sarajevu, pred oko 25.000 vjernika i hodočasnika iz BiH, Hrvatske, Slovenije i ostalih zemalja Europe i svijeta koje je predvodio Papin izaslanik kardinal Angelo Amato , prefekt Kongregacije za progla šenje svetih , proglasio je blaženim Drinske mučenice .

Pozdrav predslavitelju Euharistije kardinalu Amatu i svim nazočnima uputio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić. Pozdravio je nadbiskupa i metropolita zagrebačkog kardinala Josipa Bozanića, prisutne apostolske nuncije, nad/biskupe, svećenike, časne sestre ostale.

Zamolba kardinala Puljića za početak čina beatifikacije Drinskih mučenica

Na početku Obreda proglašenja blaženim Drinskih mučenica, tijekom Misnog slavlja koje je, 24. rujna u Olimpijskoj dvorani Zetra u Sarajevu predslavio Papin izaslanik kardinal Angelo Amato, prefekt Kongregacije za proglašenje svetih, kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, i postulator preč. mr. Marko Tomić zamolili su Papina izaslanika da započne svečani čin beatifikacije službenica Božjih Drinskih mučenica. Potom je kardinal Puljić predstavio život službenica Božjih Drinskih mučenica: Uzoriti gospodine kardinale, kao nadbiskup vrhbosanski, molim Vas da po ovlaštenju Svetog Oca Benedikta XVI. ubrojite među blažene pet sestara iz Družbe Kćeri Božje ljubavi u narodu poznate kao Drinske mučenice: s. Julu Ivanišević, s. Berchmanu Leidenix, s. Krizinu Bojanc, s. Antoniju Fabjan i s. Bernadetu Banja.

SESTRA MARIJA JULA IVANIŠEVIĆ , krsnog imena Kata, rođena je 25. studenoga 1893. godine u Godinjaku, u župi Staro Petrovo Selo kod Nove Gradiške u Republici Hrvatskoj. Već se od djetinjstva zamjećivala njezina izrazita pobožnost, dobrota i poslušnost. Voljela je čitati životopise svetaca u želji da ih nasljeduje. U dvadesetprvoj godini ulazi u Družbu Kćeri Božje ljubavi u Sarajevu, zatim odlazi na dvogodišnju početnu formaciju u Beč, tadašnje mjesto odgoja i uprave. Godine 1916. polaže privremene zavjete, a 1923. godine doživotne. U više joj je navrata povjerena služba poglavarice, a od 1932. do 1941. godine mudro i s ljubavlju vodi zajednicu sestara na Palama. Bila je svima prava sestra i prava majka. Koliko je voljela svoje sestre, dokazala je na dan njihova zarobljeništva, 11. prosinca 1941. godine. Kada je na povratku kući shvatila što se događa i da su sestre u životnoj opasnosti, dragovoljno im se i bez oklijevanja pridružila te krenula s njima na križni put i u mučeništvo, iako se mogla spasiti. Podnijela je mučeništvo s 48 godina.

SESTRA MARIJA BERCHMANA LEIDENIX , krsnog imena Karolina Anna, rođena je 28. studenoga 1865. godine u Enzersdorfu, nedaleko od Beča u Austriji. U djetinjstvu je rano ostala bez oca te je daljnji odgoj i obrazovanje primila u zavodima Družbe Kćeri Božje ljubavi u Beču. Za vrijeme školovanja osjetila je duhovni poziv te je postala članicom te Družbe. Prve zavjete položila je 1883. godine, a doživotne 1892. godine. Nakon prvih zavjeta poslana je kao učiteljica i misionarka u Bosnu, gdje ostaje do svoje mučeničke smrti. Tom je narodu služila s ljubavlju pedeset osam godina: podučavala je i odgajala djecu, voljela siromahe. Kao učiteljica novakinja, pet je godina odgajala mlade generacije sestara koje ju pamte po njezinoj pravednosti, plemenitosti i samodisciplini. Podnijela je mučeništvo sa 76 godina.

SESTRA MARIJA KRIZINA BOJANC , krsnog imena Jožefa, rođena je 14. svibnja 1885. godine u mjestu Zbure kod Šmarjetskih Toplica u Republici Sloveniji. Kada je imala šest godina, njezin je otac otišao u Ameriku, nakon čega mu se izgubio svaki trag. Majka je uložila mnogo truda i ljubavi kako bi prehranila i odgojila svojih pet kćeri i jednoga sina, koji je rano umro. Jožefa je pomagala majci te je od djetinjstva naučila brinuti o drugima, a zaboravljati sebe i svoje potrebe. U tridesetšestoj godini ušla je u Družbu Kćeri Božje ljubavi u Sarajevu, prve zavjete položila je 1923. godine, a doživotne 1926. godine. Povjereni su joj poslovi u domaćinstvu, u praonici rublja, u vrtu te na poljoprivrednim dobrima pomoću kojih su se uzdržavale škole i zavodi Družbe. Kao osoba bila je tiha i šutljiva, no izrazito marljiva i požrtvovna. Umrla je mučeničkom smrću u 56. godini života.

SESTRA MARIJA ANTONIJA FABJAN , krsnog imena Jožefa, rođena je 23. siječnja 1907. godine u Malom Lipju kod Novoga Mesta u Republici Sloveniji. U ranom djetinjstvu ostaje bez oca, a u jedanaestoj godini umire joj i majka. Od tada brigu za djecu preuzima rodbina, Jožefu odgaja majčina sestra. Kao djevojka osjetila je duhovni poziv te je u dvadesettrećoj godini ušla u Družbu Kćeri Božje ljubavi u Sarajevu. U smisao redovničkoga života i predanja Bogu po zavjetima, u drugoj godini novicijata, uvodi je učiteljica novakinja s. Berchmana. Privremene zavjete polaže 1932. godine, a doživotne 1937. godine. Poziv na svetost ostvarivala je obavljajući jednostavne poslove u praonici rublja, u vrtu te na zemljišnim posjedima u zajednicama koje su brinule o uzdržavanju odgojnih ustanova Družbe. Resile su je mnoge vrline, osobito poslušnost, plemenitost i dosljednost. Podnijela je mučeništvo kada je imala 34 godine.

SESTRA MARIJA BERNADETA BANJA, krsnog imena Terezija, rođena je 17. lipnja 1912. godine u Velikom Grđevcu kod Bjelovara u Republici Hrvatskoj, od roditelja koji su doselili iz Mađarske. Odgojena u uzornoj kršćanskoj obitelji, rano osjeća duhovni poziv te odlučuje odazvati se. Sa sedamnaest godina ulazi u Družbu Kćeri Božje ljubavi. Početni redovnički odgoj prima u Koprivnici i u Sarajevu. U drugoj godini novicijata učiteljica novakinja s. Berchmana uvodi je u ljepotu i veličinu predanja Bogu po svetim zavjetima. Privremene zavjete polaže 1932. godine, a doživotne šest godina kasnije. Nakon položenih zavjeta odlazi na Pale, gdje ostaje do svoje mučeničke smrti. Mjesto njezina rada i posvećenja bila je kuhinja. Uložila je svu sebe u službu kuharice hrabro se suočavajući s raznim teškoćama. Bila je niska rasta te se kod posla morala služiti stolčićem, no sve je podnosila strpljivo i s ljubavlju. Bog joj je u njezinoj 29. godini ponudio palmu mučeništva. Nije ju odbila, ostala je vjerna i u velikom.

U rastu u savršenoj ljubavi nadahnjivale su se na duhovnosti i karizmi koju je Bog darovao njihovoj utemeljiteljici, službenici Božjoj Franziski Lechner. Svojim su duhom upijale i djelima ostvarivale njezine duhovne preporuke koje je ona osobito istaknula: „Nijednog patnika, a da ga ne utješiš“ te „Prihvatite svaku priliku da drugima činite dobro.“ Kada je Drugi svjetski rat bio na pomolu, kao i tijekom samoga rata, prilike za „činiti dobro“ postajale su sve brojnije i raznovrsnije. To je vrlo dobro uočilo i iskusilo pet sestara kada su se ratne 1941. godine našle zajedno u samostanu na Palama, nedaleko od Sarajeva. Bile su svjesne tih novih izazova koji su njihovu Družbu, s odgojno-obrazovnom svrhom, potaknuli da se u ratnim nevoljama okrene prema čovjeku patniku, na svim razinama.

Nesebično i požrtvovno služenje ljudima raznih vjera i nacija, najvećim dijelom mještanima pravoslavcima, bila je svojevrsna škola koja ih je pripremala za konačni dar života – za mučeničku smrt. Pod mudrim vodstvom s. Jule, poglavarice te male zajednice, njihovo ekumensko i karitativno djelovanje te ostajanje na Palama, unatoč opasnostima, bilo je ljudima onoga kraja izvor ohrabrenja da zlo nema posljednju riječ te da dobro, iako moralo proći i kroz smrt, ipak u konačnici pobjeđuje.

Sestre su podržavale tu nadu u narodu sve do dana svoga nasilnog odvođenja s Pala, 11. prosinca 1941. godine, nakon čega je samostan opljačkan i zapaljen. Skupina četnika zarobila je sestre, nekoliko djevojaka i prognanoga slovenskog svećenika Franca Meška te ih je po romanijskim brdima i šumama vodila prema Sjetlini i Goraždu. Najstarija 76-godišnja s. Berchmana ostavljena je na pola puta, u Sjetlini, a ostale su četiri sestre odvedene u Goražde i smještene u vojarnu, na drugi kat, uz rijeku Drinu. Iste noći, 15. prosinca, četnici su ušli u prostoriju sestara i zahtijevali od njih da ostave svoj način života i svoje zavjete. Nakon što su one to odlučno odbile, počeli su ih, pojedinačno, nagovarati, tući i prijetiti smrću. Kada su im počeli trgati odijela, u nakani da ih siluju, sestre su u obranu svoga ljudskog dostojanstva i svojih redovničkih zavjeta skočile kroz prozor, uz povike: „Isuse, spasi nas!“ Nekoliko trenutaka kasnije, izranjene sestre bivaju izbodene i usmrćene noževima te odgurnute do Drine. Sljedeći dan tijela sestara gurnuta su motkom u Drinu koja je postala njihov tekući grob. Sestru Berchmanu su 23. prosinca odveli u šumu kod Sjetline i ubili je pod pračanskim mostom, a od njezina redovničkog odijela šivali su svoje zastave.

Glas o tim hrabrim sestrama i o njihovoj vjernosti do mučeništva proširio se nadaleko još za vrijeme rata, sve do danas pod imenom Drinske mučenice. Postupak za njihovo proglašenje blaženima otvoren je u središtu Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu 4. prosinca 1999. kako ne bi pale u zaborav one koje su na tako herojski način posvjedočile za Krista i za svoje zavjete. Njihovo je mučeništvo najuvjerljivija potvrda da su svoj život gradile na Stijeni, koja je Krist, i na vrijednostima kojima su ostale vjerne, i uz cijenu života. Njihova prolivena krv govori dokle seže ljubav. Dokaz je nepobjedive snage njihove ljubavi, svakodnevno jačane obnovom triju zavjeta – čistoće, siromaštva i poslušnosti – kao izraza vjernosti Onome koji ih je prvi ljubio (usp. 1 Iv 4, 10). U subotu 14. prosinca 2002. godine u Sarajevu u prostorijama Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog održana je završna sjednica istražnog postupka za beatifikaciju.

U siječnju 2011. godine papa Benedikt XVI. ovlastio je Zbor za proglašenje svetih u Rimu da proglasi dekret o mučeništvu službenica Božjih Drinskih mučenica, čime je odobrio i odredio njihovo proglašenje blaženima 24. rujna 2011. godine u Sarajevu. Tim su činom ispunjeni svi uvjeti za proglašenje blaženima Drinskih mučenica, koje su prve blaženice Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi: s. Jule Ivanišević, s. Berchmane Leidenix, s. Krizine Bojanc, s. Antonije Fabjan i s. Bernadete Banja. Ovo je veliki dar milosti Vrhbosanskoj nadbiskupiji i Družbi sestara Kćeri Božje ljubavi kojoj su pripadale, kao i njihovim nad/biskupijama i rodnim župama gdje su krštenjem urasle u mistično tijelo Kristovo.

Potom je kardinal Amato izgovorio sljedeće riječi proglašenja: „Sveti Otac Benedikt XVI., udovoljavajući želji vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kardinala Puljića te brojne druge braće u biskupstvu, sestara Kćeri Božje ljubavi i mnogih vjernika, pošto je razmotrio mišljenje Zbora za proglašenje svetih, Njegovom apostolskom vlašću dopustio je da se pet službenica Božjih iz Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi u narodu poznatih pod zajedničkim imenom Drinske mučenice: s. Mariju Julu Ivanišević, s. Mariju Berchmanu Leidenix, s. Mariju Kri-zinu Bojanc, s.Mariju Antoniju Fabjan i s. Mariju Bernadetu Banja od sada naziva blaženicama i da se svake godine na dan njihova rođenja za nebo, petnaestoga prosinca, može slaviti njihov spomendan na mjestima i na način kako je to određeno kanonskim propisima. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Nakon svečanoga proglašenja blaženima, s. M. Ozana Krajačić, vicepostulatorica postupka beatifikacije, otkrila je sliku blaženih Drinskih mučenica koju je naslikao akademski slikar Ante Mamuša. Nastavljeno je misno slavlje. Za vrijeme prinošenja brojnih darova. Iz rodne župe s. Jule Staro Petrovo Selo u Požeškoj biskupiji, prinijeli su Tomislav Ivanšević, vjeroučitelj i Lucija Akmačić, studentica iz Godinjaka rodnog mjesta s. M. Jule kalež koji je dar njezine rodne župe Staro Petrovo Selo.

Misa je završena pjesmom „Tebe Boga hvalimo“ na hrvatskom, slovenskom i njemačkom jeziku i svečanim blagoslovom. Tijekom Mise pjevao je veliki mješoviti zbor sastavljen od oko 1200 pjevača iz više od 30 zborova iz Bosne i Hercegovijne i Hrvatske pod ravnanjem maestra vlč. Marka Stanušića dok je za orguljama bio prof. Danijel Žontar. Dan je ovo za pamćenje, za povjest crkve u Hrvata, Slovenije, Mađarske i Austrije. Radostan sam što sam bio mali kamenčić u tom velikom mozaiku kada su proglašene blaženim Drinske mučenice. U tim mislima ću s Okučanskim hodočasnicima otići na jedan od izvora – vrela Bosne ispod Igmana, i tako „Kroz Bosnu, uz Bosnu doći do njenog izvora”, a u noćnim satima doći kući u Okučane odakle sam prije jedanaest dana krenuo „U susret Drinskim mučenicama”. Za kraj evo pjesme koju sam uz put pjevušio, a koja zorno oslikava tu prosinačku noć 1941. godine u Goraždu:

ZASTIDJE SE RIJEKA DRINA

Kroz tminu se noćnu osu
zlih vojnika grozna vika
nijemo zrakom poletješe
anđeoska čet’ri lika.

Ne, to nisu zimske vile,
ne bijeli se njih ljepota,
već djevice kojim krjepost
više znači od života.

Niti plaču nit’ proklinju,
nit’ osvetu zazivaju,
već Isusa – Zaručnika
svojom smrću cjelivaju.

Zastidje se rijeka, Drina,
rumenilom osu lice,
pa zagrli i odnese,
redovnice – mučenice.

Riječ je napisao banjolučki svecenik mons Anto Orlovac glazbu Vinka Dugandžić a aranžmane don Gordan Božić, svećenik Mostrsko-duvanjske biskupije, župnik u Prisoju kod Tomislavgrada. Pjesmu pjeva VIS „Plamen ljubavi“ iz studenačke župe i Svetišta Srca Isusova

clanak napisao: Mican

 

 

 

 

 


0