Članak

NAPAST U MISLIMA

Ispovjedam se svakoga tjedna, a svaki dan nastojim prisustvovati Svetoj Misi i Pričesti i nekako mi nije toliko teško reći: Ne! – grijehu po riječi, djelu i propustu, koliko po misli. Nekada me i u samoj crkvi, za vrijeme Mise, spopadnu neke užasne i grozne misli i oblijeću mi oko glave. Tada me samo molitva u dubokoj koncentraciji može osloboditi tih užasa. Možda bi mi suvremeni prsihijatri rekli da sam luda, ali ja znam da nisam i znam da se te i takve misli ateistima uopće ne doimaju. Zle misli su moj temeljni problem I zato se samo molim za čistoću vjere i savršenstvo srca. Ništa više i ne mogu tražiti. Voljela bih imati savršeno pouzdanje u Boga tako da se nikada ne uplašim te borbe, ali ja osjećam strah da ću popustiti, mada molim za jakost. Ohrabri me.  

Kroz tijela nam prolazi rendgensko zračenje, zima, toplina, ultrazvuk, elektricitet, magnetizam..Nismo mi sve to što je u nama. Kako materijalne zrake i sile, tako i duh može prožeti naše tijelo i iznutra nas varati svojim sugestijama, ako i tjelesnim osjećajima što ih izaziva, da je njegova volja naša volja, da su njegova zla i grijesi naša zla i grijesi. To nije istina i tim sugestijama nikada ne treba vjerovati. Da su ta zla zaista naša, ne bi nas mučila strahom, grižnjom savjesti, uživali bismo u njima, kao što grešnik uživa u svome grijehu. To je napast što je Bog dopušta radi naše vjere, radi jačanja kreposti našega srca, radi kušnje u kojoj se svim srcem opredjeljujemo za Njega. Našoj duši smije zloduh prići da je iskuša, a snjime strah, gadost, rasijanost, mržnja i svako drugo njegovo zlo. Ali dok god ne pristanemo na njegov grijeh i ne počnemo uživati njegovu odvratnost, duša nam je zdrava. Buni se protiv prisustva napasnika i želi ga se riješiti. To Bog vidi i takve patnje nam urračunava u zaslugu. U toj mučnoj borbi pokreta i duše nisu elegantni niti mogu biti. Križ ne pokazuje ljepotu, nego raspinje Ljepotu. Sin je Čovječji na njemu iznakažen.

Psihijatri gledaju dušu kao da je ona sama u sebi i sama u svijetu iz zato ovu nevidljivu borbu smatraju bolešću duše, a ne napastovanjem Zloga. Zlo pripisuju duši umjesto da je od njega oslobađaju. Kad im duša jasno kaže da nije bolesna, nego napadnuta, oni ne vjeruju.Tako griješe protiv istine i protiv života. Nije nikakvo čudo što je mene jedan uvaženi psihijatar nagovarao da se bavim magijom kojom se i on bavi. A njegov kolega na istom odjelu, ispričavajući se što sam ga pred vratima dugo čekao zbog bludničenja s dugogodišnjom pacijenticom, reče mi vrlo hladnokrvno: “Što ćete, i to je dio našega posla!” To je vjerojatno jedan od onih što djevice uvjeravaju kako je djevičanstvo uzrok njihovih nevolja, a blud jedini lijek za njih.

Pitao sam onoga prvoga koliko oni ljudi uopće izliječe. A on će: “Hm! Zanimljivo pitanje. O tome nisam nikad razmišljao.. Mi, zapravo ne znamo što se s ljudima događa kada odu od nas. A oni uz nas, ionako bolesni.” “Na temelju čega ste sigurni da ispravno tretirate pacijente?”- upitah ga. A on, bez razmišljanja, bez osjećaja odgovornosti za duše, dometnu: “Mi imamo vrlo jasne hipoteze velikih umova psihijatrije i razvijene brojne metode. Oni su nam glavni oslonac u našoj praksi. Naravno, naš je posao kreativan. Mi ipak sami prosuđujemo stanja i tijek bolesti svakoga pacijenta te sami odlučjuemo koju ćemo metodu kada primjeniti.”

Ovo o psihijatrima ne rekoh da ih kudim, nego da tebe utješim kako ti čije bezbožno znanstveno mišljenje ne bi optetretilo savjest i razoružalo dušu u tim borbama. Sama svjedočiš da te molitva u dubokoj sabrananosti izbavlja iz tih užasa. Sabranost u molitvi je potpuna predanost Bogu. Takvoj se duši Bog približava. A gdje je On, svako zlo mora odstupiti.

Kad ti se učvrsti predanje u Božju volju, Gospodin će zapovjediti da te zloduh ostavi na miru. Sjeti se Joba! Njegov je psihijatar bila njegova žena. Htjela mu je sposlovati brzi prekid muka i lažni zemaljski mir paklenim savjetom: “Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!” Slično je prvi psihijatar što ga spomenuh uvjetovao jednoj duši koju sam poznavao: “Ako hoćeš da te ja liječim, onda nema više nedjeljne Mise!” Ona, sirota, unuka vračare, nije imala prave vjere i nije shvaćala izvor svojih mučenja, pa ju je tajj psihijatar, ostaviviši je u vlasti zloduha uz pomoć boga znanosti, vrlo brzo doveo do groba. A Job, neporočan i pun vjere, svome “psihijatru” uzvraća: “Brbljaš kao luđakinja! Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?” (Job 2,9-10) Job je ludošću vjere nadvladao smrt i stekao život pun svakoga blagoslova.

Tko je luđak i što je ludnica u ovome svijetu, valja pitati Boga, a ne vjerovati oholicama koji Njega odbacuju i ni najmanje se ne protive zlim nadahnućima svoga srca. Mnogi sveci su podnosili slična mučenja, ali su napasnika vjerom nadvladali. Oni koji o njima nešto znaju, a nemaju prave vjere, čuo sam gdje danas govore kako su mnogi sveci bili psihički bolesni. To nije istina! Ni mističari, koji su po dopuštenju Božjem nakratko do pakla sišli, nisu psihički bolesnici nego svjedoci istine svome slijepome naraštaju koju Sotona skriva, a njegovi robovi je ne poznaju. Ako nemamo na srcu neispovjeđena grijeha, i sami zloduha možemo otjerati, obnovom krsnog saveza: ”Odričem se Sotone, svih zloduha i nečistih sila! Odričem se grijeha da živim u slobodi djece Božje. Vjerujem u moga jedinog Tvorca, Trojedinoga Boga – Oca, Sina i Duha Svetoga, koji neka me oslobodi od svakoga zla, jer se uzdam u Njega, ljubim Ga i po ljubavi pripadam njegovoj svetoj Crkvi.

Zato, s vlašću koju mi je Gospodin Isus po krsnoj milosti i obećanjima vjere dao, tebi, zli duše, koji me iskušavaš, zapovijedam u ima Isusa Nazarećanina, koji je sve moje grijehe u svojoj Presvetoj Krvi uništio, te nemam više grijeha na sebi, ispij svoje otrove! U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.” Ovo nije službeni obrazac nego spontani izričaj moje vjere kojim ja pobjeđujem, a izvire iz službenoga obrednika Crkve i benediktinskog otkilnjanja kojih se u ovaj čas sjetih. Prekriži se i ostani u miru vjere. Od takve vjere zloduh mora otići. Po vlastitom iskustvu svjedočim da je tako. Bog je dopustio da komarci oblijeću oko nas, ali nam je dao i ruke da ih otjeramo. Moćne ruke duše su sile postojane vjere. Mnoštvo misli – od zla dolazi. A od Boga dolaze misli šte ne prilaze kradom k srcu, nego postojano zvone u nutrinama kao da su glasno izrečene. Odnekud, mimo pameti, iz dna srca i iz svih dubina duha, u dušu ulaze i nose u sebi jasnoću Božje mudrosti. Njih valja slušati. A takve su da ih čovjek u svome miru ne može zaboraviti.

Demon je samotnjak, nikoga nema, ni s kim neće i protiv svakoga je. A Bog je u sebi sveto i vječno zajedništvo. I, jer je Ljubav, uvijek nas u zajedništvo poziva, zato je za dušu važno da traži zajednicu i živi u zajednici; i to ne bilo kakvoj. Zajednica je duhovno jedinstvo, a ne skup demoniziranih grešnika. Jedina istinska i sveta zajednica, koja se nikada ne raspada, jer nema u sebi lažnoga lika ni lažne riječi, jest Crkva. Njezin život je zajednička molitva i Euharistija. Preporučujem ti da se uključiš u neko od danas brojnih molitvenih zajendica u Katoličkoj crkvi. Ako je istinska zajednica poniznih vjernika koja traži Boga i Njemu se klanja, naći ćeš u njoj čudesan život i snagu protiv zla što ti sada nedostaje. Upoznat će živoga Boga među krotkim ljudima te iskusiti blaženstvo njegova zagrljaja. Ljubav će te o spasu duše poučiti i nećeš više tražiti po svijetu učitelja. Njegov Duh prebiva u svetom zajedništvu Crkve; zato ljubi Crkvu, rasti u Duhu i znaj da Kršćanin na križu svome sazrijeva.

Rajko Bundalo

 

 

 

0