Članak

Sestra Jula Ivanišević

Sestra Jula Ivanišević

DOĐITE I VIDITE  

Prva velika radost za s. Julu bila je zgoda kada je 1918. godine u samostan došla i njezina sestra Mara. Mara je ostala u «Emausu» tri godine, sve do svoga redovničkog oblačenja. Sestra Jula je Maru upućivala u samostanske poslove, redovnički život i duhovnost. Odgajala je svoju rođenu sestru za samostansku susestru. Nikad nisu ni sanjale da će jednom zajedno živjeti na ovom tlu, pod ovim krovom, koji se za njih gradio dok one nisu bile niti rođene.

Živahnost školske djece kao cvrkut slavuja svakodnevice je podsjećala s. Julu na njezine brojne nećake i nećakinje. Zato je došla na ideju da zamoli poglavare da u školu u Breške pozove svoju nećakinju Maricu Abianac. Neka dođe, neka uči, i neka vidi. A Bog će učiniti svoje. Zamolila je poglavare i oni dopustili. Marica je došla. To je za nju bila dvostruka milost: škola i rast u redovničkom zvanju. Marica će cio život zahvaljivati Bogu za taj dar, ali pod redovničkim imenom: s. M. Martina. Provincija Božje Providnosti postala je samostalnom 1919. godine nakon I. svjetskog rata. Nazvana je «jugoslavenskom provincijom». Sestre Kćeri Božje ljubavi su tada u Sarajevu otvorile novicijat i kandidaturu. Tako kandidatice više nisu primale svoju redovničku formaciju u Beču nego u Sarajevu. 1921. godine u Sarajevu je obučena Mara Ivanišević. Nosila je redovničko ime s. M. Agneza. Sestra Jula se neizmjerno radovala što je i Mara prihvatila redovnički poziv. Godine 1923. s. Jula zamolila je poglavare da joj dozvole položiti doživotne zavjete. Njezino ozbiljno življenje redovničkog poziva, redovničko držanje, molitveni život, živo nastojanje oko vjernog vršenja redovničkih pravila i redovničke discipline, radinosti i sposobnost za zajednički život, bilo je ono što ju je preporučilo za doživotne zavjete. Prema tim njezinim kvalitetama, za zavjete ju je preporučila njezina zajednica i predstojnica s. Berchmana Leidenix. Provincijalna glavarica Gottharda Bohm napisala je izvještaj generalnoj glavarici Ignaciji Egger u Beč: «Ja je predlažem.» Jasno, za doživotne zavjete.

«Božjem Srcu za uzdar…»  

Sestra je Jula iz Brežaka otišla na višetjednu pripravu za doživotne zavjete u Sarajevo. Pripremala se u tišini i sabranosti, molitvi i radosti, i redovničkim vježbama. Donijela je posljednju i čvrstu odluku: biti Gospodinova. Ne, nema ništa što bi je moglo odvratiti od ljubavi Božje. Nakon priprave i duhovnih vježbi, položila je doživotne zavjete zajedno s još šest sestara. Prije doživotnih zavjeta 28. srpnja potpisala je oporuku da se odriče svakog imetka u korist Provincije. Oporuka glasi: «Ja niže potpisana sestra Marija Jula (Kata) Ivanišević, članica Družbe Kćeri Božje ljubavi u jugoslavenskoj provinciji očitujem ovim da unaprijed jugoslavenskoj provinciji kongregacije Kćeri Božje ljubavi ustupam neograničeno pravo upotrebe i raspolaganja onim, bilo pokretnim, bilo nepokretnim, što bi ga možda ubuduće baštinom ili darovanjem stekla. Ova moja oporuka ima pravnu vrijednost dokle god sam članica ove kongregacije.»

Eto, daje sve da primi sve. Bog će biti njezina neizmjerna nagrada. Što joj treba više?!

A 29. srpnja 1923. godine kleknula je pred provincijalnu glavaricu M. Gotthardu Bohm u crkvi Kraljice sv. Krunice u Sarajevu i pred oltarom položila doživotno siromaštvo, čistoću i poslušnost riječima: «Ja sestra Marija Jula Ivanišević, obećajem pred Bogom svemogućim, Marijom prečistom Djevicom i Majkom Božjom, pred svetim ocem Augustinom, svim svetima i pred Vama, časna provincijalna glavarice Družbe Kćeri Božje ljubavi, doživotno siromaštvo, čistoću i poslušnost prema pravilima svetog Augustina i prema ustanovama ove Kongregacije. Njima se u svemu potpuno podvrgavam te ću svim silama svojim nastojati da ih točno izvršavam po milosti Gospodina Boga. Amen. Reljefno srce na prstenu, koje je primila, bilo je znak njezina potpuna i neopoziva predanja Bogu. Doživotno i s ljubavlju.

Siromaštvo koje joj se u školskim danima samo nametalo i «zakidalo» je, danas ga je s. Jula prihvatila u potpunosti «Krista radi», kao milost svoga posvećenja. Svoju spoznaju i odluku rane mladosti, da neće osnovati obitelj i da neće uživati dobra braka, potvrdila je zavjetom djevičanstva, predajući se slobodno, nepodijeljena srca, potpuno i doživotno Bogu. Svoj posluh, za koji je imala smisla i sluha još u roditeljskoj kući, osobito prema majci, koju je slušala do te mjere da je i odlazak u samostan odgodila, sada je ovjenčala zavjetom poslušnosti. Činom doživotnih zavjeta sestra se Jula potpuno nakalamila na živo stablo Družbe Kćeri Božje ljubavi, da živi za Crkvu i od Crkve. Ona je pripala Družbi i Družba njoj. To je milosno stapanje, poput jednog «mi». To je zajedničko hodočašće prema vječnosti. Pravno, ali još više duhovno, postala je kći Božje ljubavi. Svakog će dana nastojati to sve više biti, osluškujući Očev glas: «Slušaj kćeri, pogledaj, prisluhi: zaboravi svoj narod i dom oca svog!» (Ps 45,11) Pjevajući ovaj psalam živjela je prema geslu Utemeljiteljice: «Sve za Boga, za siromahe i za našu Družbu», kao i prema dragocjenu savjetu iste sestre Franciske Lechner: «Prihvati svaku priliku da drugima dobro činiš. Ako im ne možeš pomoći u njihovim potrebama, barem ih utješi u njihovim patnjama…» Ponesena snagom vjere, nade i ljubavi, bogoobličnih kršćanskih kreposti, ušla je u novu fazu života. Do doživotnih zavjeta svake redovnice, pa i s. Jule, odgovornosti su više na drugima. A sada nakon redovničke punoljetnosti, postaje odgovornom u prvom redu sama za sebe, a onda i za druge. Ono što su starije sestre bile njoj, sada je ona mlađima. S himnom na usnama, «Čuj me svijete čitavi, kći sam Božje ljubavi… (…), Božjem Srcu za uzdar stavljam svoje na oltar», doživotno zavjetovana s. Jula otplovila je u lađi Družbe «služiti Isusu» među narodima Bosne.

U «Antunovcu» na Ilidži

Poslije zavjeta sestra je Jula poslana na novu dužnost u samostan «Antunovac» na Ilidži kod Sarajeva. «Antunovac» se zvala kuća, bolje reći lječilište bolesnih sestara pokraj poznatih ilidžanskih toplica. Ali je imao i «svoju socijalnu misiju za uzdržavanje škola i sirotišta u Sarajevu.» Na «Antunovcu» joj je dodijeljena briga za samostansko gospodarstvo koje se sastojalo od polja, vrta i živina. O svemu tome s. Jula se odgovorno i dragovoljno brinula. Osim svoje dužnosti bila je od pomoći i sestrama i gostima koji su odsjedali u «Antunovcu». Čini se da je to za nju bilo dosta naporno. Jer tu nije ostala dugo. Nastupili su neki srčani problemi. Nakon liječničkih pregleda i savjeta, poglavari su joj odredili da se oporavlja u zajednici u «Zavodu sv. Augustina» u Sarajevu. U toj je zajednici ostala cijelu 1924. godinu. Tu se vidljivo oporavila. Nakon oporavka, a samo godinu dana poslije doživotnih zavjeta, imenovana je poglavaricom u samostanu zvanom «Josipovac» kod Tuzle. Bilo joj je tada 35 godina . Ipak, iznenadila ju je poglavarska dužnost. Tu dužnost je tiho i odgovorno prihvatila.

 

 

0