Članak

Vjeko Hudolin i Vlado Vincetic

RAZGOVOR S VJEKOM HUDOLINOM I VLADOM VINCETIĆ

MAJSTORI SVOG ZANATA

Nastavljajući objavljivanje razgovore s osobama koje su se susrele s Dolinom i Dolincima, put nas je doveo do dvije osobe čija se imena susreću u brojnim prilozima Hrvatske televizije, naročito kada je riječ o emisijama “Plodovi zemlje”, “Mir i dobro”, „Veterani mira“, „Duhovni izazovi“. To su Vjeko i Vlado.

Vjekoslav Hudolin je novinar više od 30 godina. Počeo je u Radio Novoj Gradiški kao novinar, zatim urednik Emisije za selo i poljoprivredu, kasnije bio urednik radija, potom je radio u osječkom dnevnom listu Glasu Slavonije, pa na HRT-u. Vlado Vincetić je snimatelj od Domovinkog rata. I njegov sin Igor Vincetić je krenuo očevim stopama, također kao snimatelj i radi na HTV. Diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti – odsjek filmskog i TV snimanja. Imao je dobrog učitelja – oca.

NA RADNOM ZADATKU SA JEDNOG OD BROJNIH PRIJELAZA PROGNANIKA U DAVORU

Sva trojica su 28. rujna 2004. godine bili u Dolini i snimili reportažu o stanju u toj župi za televizijsku emisiju “Mir i dobro” koja je emitirana 3. listopada 2004. godine. To je jedini video “materijal” s kojim raspolaže HTV u kojem se nalazi pokojni dolinski župnik msgr. Kazimir Višaticki. Vjeko i Vlado su autori zajedničke knjige zapisa i reportaža koja nosi naslov: KVAKA JE U MALIM TAJNAMA. U pripremi je i knjiga o zagonetaštvu novogradiškog kraja. U njoj će se naći i imena Dolinca koji sastavljaju križaljke za Suzu dolinsku! U njihovim biografjama čitamo:

VJEKO HUDOLIN rođen 21. lipnja 1954. godine u Donjim Bogićevcima. Osnovnu školu zaršava u Dragaliću, Gimnaziju u Novoj Gradiški, a Višu poljoprivrednu školu u Križevcima gdje je stekao zvanje inžinjera ratarstva. Nekoliko je godina radio u PIK-u Nova Gradiška, a 1980. zaposlio se u Radio Novoj Gradiški i NG novinama, gdje je najprije radio kao novinar, a potom urednik. Od 1992. godine radi kao šef novogradiškog dopisništva osječkog dnevnog lista Glasa Slavonije, a od 1995. do 2008. kao slobodni novinar, najviše za informativni program i druge emisije Hrvatske televizije. Jedno je vrijeme intenzivno surađivao u Jutarnjem listu, ali i u drugim hrvatskim dnevnim listovima. Pokrenuo je obiteljski tromjesečnik NG reviju koja je izlazila od 1992. do 2003. godine, uređivao Cernički list, pomaže u izdavanju Vjesnika Župe Gornji Bogićevci. U novinarstvo je ušao preko enigmatike. Od 1973. godine objavljuje križaljke, rebuse, premetaljke i druge zagonetke u najpoznatijim zagrebačkim listovima Kviz, Džoker, razna izdanja bjelovarskog Čvora, banjalučki HIK, riječki Feniks…

Pokrenuo je i i uređivao dva zagonetačka lista u Novoj Gradiški – MAR i Zelene zagonetke, čije je izlaženje prekinuo rat. Trenutno sastavlja križaljke, rebuse i premetaljke za Agroglas, Slavonsko oko i neka izdanja Feniksa. Od 2008. godine stalni je zaposlenik Hrvatske televizije kao novinar-urednik u novogradiškom dopisništvu. Godinama aktivno sudjeluje u projektu “Sačuvajmo stare sorte jabuka”, a upravo je za Udrugu „Živa Zemlja“ priredio kalendarić s 12 starih sorti.

VLADO VINCETIĆ rođen je 10. siječnja 1957. godine u novoj Gradiški gdje je završio osnovnu i srednju školu. Do 1991. god. Bio je zaposlen u građevinskom poduzeću Strmac. Godinama se bavi amaterskim snimanjem i fotografijom, a 21. rujna 1991. god. Počeo je surađivati s Hrvatskom televizijom i osnovao novogradiško dopisništvo koje za potrebe te javne ustanove trenutačno povremeno pokriva i dio Sisačko-moslavačke i Požeško-slavonske županije te sjeverni dio BiH.

U statusu slobodnog novinara kao fotoreporter surađuje i u dnevnim novinama, revijama, lokalnim glasilima i drugim publikacijama: Glas Slavonije, Osijek, Juatnji list, Panorama, Posavska Hrvatska, Hrvatski vojnik Agroglas, Gospodarski list, NG revija, Cernički list, Pučki kalendar, Monografija Brodsko-posavske županije, Monografija Grada Nove Gradiške.

Od 2001. godine je stalni zaposlenik novogradiškog dopisništva Hrvatske televizije kao snimatelj. A sada na pitanja.

Kažu da je novinarska profesija “kruh sa sedam kora”. Kako ste se odlučili za novinarsku branšu?

Kako sam napisao u knjizi koju ste spomenuli „Kvaka je u malim tajnama“, u novinarstvo sam ušao kroz zagonetaštvo, sastavljajući već kao gimnazijalac, a kasnije i za vrijeme studija, križaljke i razne zagonetke za mnogobrojne listove. Nastavio sam s kraćim tekstovima i fotografijama za novine. To mi je bila svojevrsna pozivnica da se profesionalno kao novinar i urednik okušam u lokalnom radiju i novinama. Zanimljivim temama postepeno sam otvarao vrata i mnogih drugih većih medija – dnevnih listova, stručnih časopisa, radio-postaja, televizije… Kolega Vlado bavio video-snimanjima i fotografijom. Na početku Domovinskog rata bio je razočaran što na državnoj televiziji nije bilo snimaka s novogradiškog ratišta. Na dan velikog napada srpskog agresora na Novu Gradišku 21. rujna 1991. godine snimio je njihova zlodjela i poslao ih HTV-u. To je bio njegov početak kao ratnog TV-snimatelja. Od tada do danas kamerom je zabilježio najvažnije povijesne događaje ovog kraja. Ove godine zajednički bilježimo jubilej – dvadeset godina dopisništva Hrvatske televizije u Novoj Gradiški.

Bili ste često u različitim i teškim situacijama na terenu: na zgarištima, s obiteljima poginulih, s onima koji su život stavili u “najlon-vrećicu” i morali na put i nepoznato. Koliko se ljudske sudbine zapravo dotaknu čovjeka – novinara?

Da, snimali smo teška razaranja Nove Gradiške i svih naselja na ovom području, teške priče ratnih stradalnika, prognanika i izbjeglica, veliki egzodus Hrvata s banjalučkog područja, njihov prijelaz u čamcima iz Srpca u Davor, njihove patnje, strahove i neizvjesnosti. Ali zabilježili smo i one radosne trenutke. Bili smo prva televizijska ekipa koja je u „Bljesku“ zajedno s pripadnicima 121. novogradiške domobranske pukovnije i drugim postrojbama Hrvatske vojske i policije ušla u Okučane. Sjećamo se radosti i entuzijazma povratnika kada je počela obnova porušenih domova i obiteljskih gospodarstava i vraćanja života na te naše prostore. Mnogi događaji, od različitih ratnih sudbina, ali i kasnije sasvim obične ljudske priče čovjeka dirnu u srce, proživljavate ih na svoj način, urežu vam se u sjećanje. Svakodnevni susreti s drugim ljudima na drugim mjestima, njihove ispovijesti, problemi, radosti, nadanja velika su životna škola. Kad nam 97-godišnji Cvetko Kocef iz Mačkovca, materijalno siromašan, ali duhovno bogat čovjek u svom skromnom sobičku kaže: „U životu je najvažnije sačuvati obraz“, onda takva poruka za nas ima svoju težinu. Mnogo veću od fraza i floskula političara koji su nas, nažalost, doveli u ovu, gotovo bezizlaznu situaciju.

“Suza dolinska” je veza Bosanskogradiških posavljaka sa zavičajem, poveznica svih koji su raseljeni širom svijeta, ali Dolinu i okolicu nose u srcu. Bili ste na terenu i u onom kraju, upoznali ljude, pripremali reportaže, vijesti, radili priloge za “Mir i dobro”. Kada ste se prvi puta s njom susreli. S njenim stanovnicima za vrijeme Domovinskog rata i rata u BiH, te nakon rata jer Dolinaca ima u Dragaliću gdje živi Vjeko Hudolin te u susjedstvu Vlade Vincetića u Novoj Gradiški. Koliko je, po vama, “mira i dobra” u današnjem čovjeku, čovjeku demokracije, čovjeku poraća, čovjeku Posavljaku, koji se već nekako snašao u životu, ali nosi rane iz ratnih godina?  

Neke bosanskogradiške Posavljake, čini mi se baš iz vašeg kraja, sretali smo već početkom Domovinskog rata u ovom dijelu Slavonije u postrojbama Hrvatske vojske. Već 1992. godine snimali smo prve razmjene i prelaske na auto-cesti kod Dragalića, pratili skupove izbjeglih i prognanih Posavljaka u Slavonskom Brodu. Našom kamerom zabilježili smo i veliki egzodus Hrvata i Muslimana banjalučke regije kada su čamcima iz Srpca prelazili rijeku Savu i dolazili u Davor. Za informativne emisije HTV-a, a ponajviše za vjersku emisiju „Mir i dobro“, radili smo mnogo reportaža o problemima bosanskih Hrvata vezanih za povratak i obnovu. Veliku zaslugu za naš rad na tom području ima pokojna Ivanka Bubalo, novinarka katoličkih medija, koja je, nažalost, smrtno stradala u teškoj prometnoj nesreći samo tjedan dana nakon što smo zajedno s njom snimili jednu dojmljivu reportažu u bosanskoj Posavini. O problemima i mukama doseljenih bosanskih Hrvata puno smo doznali i snimajući reportaže u naseljima općina Okučani, Gornji Bogićevci, Dragalić, Cernik i drugim mjestima gdje danas žive. Upoznali smo i dosta ljudi upravo s područja Bosanske Doline od kojih su se, kako ste i sami rekli, neki u međuvremenu snašli, ali zavičaj i djedovinu nisu zaboravili

Koliko vaša profesija utječe na vas “iznutra”? Koliko vas prilozi koje pripremate mogu potresti, koliko oplemeniti i obogatiti, možda i razveseliti?Već smo u jednom od prethodnih pitanja donekle odgovorili koliko neke sudbine dotaknu čovjeka ljude koji se bave novinarsko-snimateljskom profesijom. Veselimo se kada možemo snimiti reportažu iz koje izbija barem malo optimizma i nade da se može bolje i drugačije, uz više ideja, inicijativa i poduzetnosti. Primjerice, nedavno smo za emisiju „Normalan život“ snimili širu reportažu o novogradiškoj Udruzi gluhih i nagluhih koja je dobrim programima osigurala oko 600 tisuća kuna i zaposlila deset svojih članova i suradnika. Kako su nam rekli, to im mnogo znači i ti mladi ljudi sretni su jer je to većini prvi posao, a osjećaju se i korisniji kao članovi zajednice koji sada privređuju. I ne posustaju na tome, pripremaju nove projekte, jer među 145 članova udruge ima još dosta mladih nezaposlenih bez stalnih izvora prihoda za dostojan život.

Kažu kako danas nije lako biti novinar. Puno je “žutila” u medijima, puno “crne kronike”. Koliko svojim radom uspijete promicati dobro i pozitivne ljudske vrijednosti?

Nažalost, posljednjih godina mnogi mediji su „požutjeli“ i „pocrnili“. U borbi za opstanak i zaradom, gazde i urednici, osobito privatnih medija, traže od novinara, snimatelja i fotoreportera sve više takvih tema koje „prodaju“ novine. Takvim pritiscima bili i sami izloženi jedno vrijeme dok smo radili kao slobodni novinari za neke novine. Imamo sreće što smo se u međuvremenu zaposlili Hrvatskoj televiziji i što najčešće sami predlažemo teme iz stvarnog života na ovim prostorima. A uz ukazivanje na mnogobrojne probleme, obnove, povratka, poljoprivrede, gospodarstva, pokušavamo upravo to što vi kažete – promicati i pozitivne ljudske vrijednosti. Pokušavamo raditi angažirajuće teme, osobito u reportažama za jednu od najgledanijih emisija Hrvatske televizije – „Plodovi zemlje“. Primjerice, 5-6 godina ukazivali smo na propadanje velikog nasada višanja u okolici Slavonskog Broda, površine gotovo 200 hektara što je prouzročilo štete teške desetke milijuna kuna. No, izgleda, nikoga to u ovoj državi nije zabrinjavalo. Nažalost, svjedoci smo da se u mnogome izokrenuo sustav ljudskih vrijednosti. Ponosni smo što smo svojim reportažama doprinosili ideji pomirenja, snošljivosti i suživota Hrvata, Srba i pripadnika ostalih nacionalnih manjina na ovim našim zapadnoslavonskim prostorima ali i šire. To svjedoče mnogobrojne reportaže u emisijama „Duhovni izazovi“, „Mir i dobro“, „Prizma“ i drugima.

Vaša struka traži “cijelog” čovjeka. Jako je malo odmora, slobodnih trenutaka, vremena za obitelji. Koliko znam, djeca su vam već odrasli ljudi i otišli svojim životnim putovima. Ukoliko nađete slobodnog vremena, što je to što vas zaokuplja?

Malo je vremena za sve ono što nas zaokuplja. Meni je velika ljubav voćarstvo: skupljam, cijepim i sadim mnoge stare sorte voća u čemu sudjeluju i ostali članovi obitelji. Imamo i veći nasad jabuka, krušaka, trešanja, marelica, bresaka i drugog voća. O tome razmjenjujemo iskustva s mnogobrojnim zaljubljenicima u voćarstvo. Želja nam je urediti i jedan veći eko-voćnjak i park. Živimo na selu pa je i mnogo posla oko kuće, kad uhvatim vremena rado sastavljam zagonetke – križaljke, rebuse, premetaljke osmosmjerke. Fra Iliji Stipiću pomažem u pripremanju Vjesnika župe Duha Svetoga Gornji Bogićevci. „Župnog vjesnika“…. Kad imamo slobodnog vremena kolega Vlado rado odlazi u ribolov. Ove godine može se pohvaliti lijepim ulovima šarana i ostalih riba. Vjerujte, ovo nije ribička priča. U sezoni gljiva rado obilazi njihova staništa u šumama. Prepoznaje dosta gljiva: bere i priprema smrčke, pečurke, razne vrste vrganja, djedove, sunčanice i mnoge druge… Ribe lovi i ovih zimskih dana. Nedavno nas je razveselio ulovom cvergla koji će ovih dana završiti kao ukusni riblji specijalitet.

VJEKO I VLADO SU PRVI NOVINARI KOJI SU USLI U OKUCANE U TIJEKU VRA BLJESAK

Pripremajući emisije, susretali ste brojne svećenike, redovnike, redovnice, vjernike laike, na području Bosne i Hercegovine, pa i Doline. Možete li podijeliti koje svoje iskustvo s nama? Što je opečatilo vaš rad na spomenutim prostorima, čega se najradije sjetite iz minulih godina?

Po onome što možemo svjedočiti, svećenici su bili prvi koji su se vraćali na ratom uništene i tada prilično nesigurne prostore Bosanske Posavine. Sjećamo se fra Ive Ćurića koji se vratio na razrušeni kompleks samostana Plehan i ispočetka spavao u pušnici. Mnogo je takvih primjera, bili su prvi pokretači obnove, povratka Hrvata i oživljavanja tih opustošenih prostora. Među njima je bio i župnik Višaticki kojeg smo zajedno s Vama, gospodine Oršuliću, snimali u Bosanskoj Gradiški i Dolini, samo mjesec dana prije njegove tragične smrti. Nažalost, u većini naselja na području Republike Srpske nisu na vrijeme stvoreni uvjeti za povratak mladih obitelji. Prošlo je mnogo godina, vratilo se nešto starih ljudi, uglavnom onih koji imaju nekakve izvore prihoda (mirovine ili su financijski zbrinuti na drugi način). Unatoč problemima s kojima se svakodnevno susreću ti stariji ljudi povratnici najčešće oručuju da im je lijepo kada su svoji na svom. U svojoj obnovljenoj kućici, u vrtu, u hladu oraha ili pod vjernicom vinove loze. Katolička vjera koja je duboko ukorijenjena u njihovim životima i ta sjećanja na mladost i nekadašnji život uz krugu obitelji daju snage da opstanu. Sada, iako prilično usamljeni, s nestrpljenjem, kažu, čekaju prigode: vikende, godišnje odmore, patrone mjesta, kada ih posjećuju djeca, unučad, rodbina i prijatelji, kada sve živne u njihovim dvorištima… Do nekog sljedećeg susreta!

Kao profesionalni novinari recite svoje mišljenje o našem godišnjaku “Suza dolinska”.

„Suzu Dolinsku“ pratimo od početka njezina izlaženja. Napori koje čini mala, ali poduzetna ekipa na čelu s glavnim i odgovornim urednikom Miloradom Oršulićem – Micanom i suradnicima, za svaku su pohvalu i mogu mnogima poslužiti kako primjer kako kroz pisanu riječ na svojevrstan način čuvati običaje, kulturu, vjeru, tradiciju, sjećanja…U 28 brojeva koji su izašli od 1996. godine do sada, objavljene su tisuće stranica tekstova i mnogo fotografija i ilustracija. Time je sačuvano jedno veliko kulturno i duhovno bogatstvo. Vjerujemo da ih mnogobrojni Dolinci i Novoselci s ljubavlju čuvaju za svoja pokoljenja kojima mogu svjedočiti kako su i gdje nekada živjeli.

Jedna vaša poruka Dolincima i Novoselcima kao i čitateljima “Suze dolinske”.

Parafrazirat će poruku koju su nam, obraćajući se svojim vjernicima, često u intervjima davali vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Pulić i banjalučki biskup Franjo Komarica (snimali smo i njegov prvi prelazak preko rijeke Save): „Nikada ne zaboravite zavičaj, djedovinu i „ćaćevinu“! Znamo, u to smo se mnogo puta uvjerili na terenu, deklarativni pozivi političara i domaćih i onih koji sve ovo vrijeme predstavljaju međunarodnu zajednicu, za pravovremeni i masovniji povratak Hrvata na prostore na kojima su stoljećima živjeli, nisu, nažalost, imali većeg učinka. Mlade obitelji davno su pronašle nove domove, poslove, skućile se na nekim drugim prostorima u Hrvatskoj ili izvan nje i sada je vjerojatno kasno za nekakav ozbiljniji povratak.

Na kraju napomenimo da se u zadnjih nekoliko brojeva “Suze” na kraju godišnjaka spominje ime Kristina Hudolin – Ćorković koja u računalo unosi brojne tekstove i tako priprema za tisak. Ona je kći našeg sugovornika Vjeke.

 

0