Vijesti

Mons. dr. ANTO ORLOVAC

Orlovac1

U ovom broju Suze dolinske naš sugovornik je mons. dr. Anto Orlovac, svećenik Banjolučke biskupije, crkveni pravnik i povjesničar koji naše glasilo odnosno godišnjak prati od samoga početka izlaženja. U prethodnih 29 brojeva dosta puta je njegovo ime spomenuto, a u 28. broju Suze na str. 60 objavljena je njegova pjesma ZASTIDJE SE RIJEKA DRINA posvećena blaženim Drinskim mučenicama.  Dodajmo  tome da je Anto školski kolega našeg vlč. Milivoja Kneževića, msgr. Vinka kardinala Puljića, msgr. dr. Franje Komarice, vlč. Pere Čolića bosanskogradiškog župnika …

            Prije nego što postavimo prvo pitanje recimo nekoliko rečenica o našem sugovorniku.  Rođen je 30. siječnja 1947. godine u Bukovici kod Banje Luke, od oca Ive i majke Marije r. Vidović. Š kolovao se u rodnoj Bukovici, Barlovcima, Trnu, Zagrebu, Đakovu i Innsbrucku (Austriji), gdje je na Teološkom fakultetu tamošnjeg sveučilišta 1973. god. magistrirao, a 1977. god.  doktorirao iz teologije. Za svećenika je zaređen na Petrovo 1972. god. u trapističkoj crkvi Marija Zvijezda”u Banjoj Luci.

MSGR. ANTO ORLOVAC POZDRAVLJA SVETOG OCA U BANJALUCI

MSGR. ANTO ORLOVAC POZDRAVLJA SVETOG OCA U BANJALUCI

Kao svećenik djelovao je u župama: Banja Luka i Ravska, zatim među prognanicima iz Bosne i Hercegovine u Tušiloviću i Krnjaku kod Karlovca, dugogodišnji je vjeroučitelj mladeži, a bio je dvije godine rektor Vrhbosanske katoličke bogoslovije u Sarajevu (1996.-1998.) i predavač crkvenog prava na tamošnjoj Visokoj teološkoj školi, a predavao je i na Teološkom institutu u Banjoj Luci. Do imenovanja pomoćnog biskupa mons. dr Marka Semrena 2010. godine obnašao je uz to i dužnost generalnog vikara Banjolučke biskupije. Sada je biskupski vikar za Hrvatski martirologij. Živi i djeluje u Banjoj Luci.

            Bavi se pisanjem i znanstvenim istraživanjem osobito crkvene povijesti Banjolučke biskupije, njezinih župa i osobito života i djelovanja pokojnih svećenika od kojih su mnogi mučenički završili svoj život. Autor je brojnih knjiga među kojima su: Banjolučki martirologij, Svećenici banjolučke biskupije žrtve ratova dvadesetog stoljeća (1999.), Š ematizam Banjalučke biskupije (2000.) Procvat, propast, obnova (o župi Bos. Petrovac-Drvar, dva izdanja 2001. i 2006.), Vjeran do smrti (životopis svećenika Ante Dujlovića 2004.; prevedeno i na poljski jezik), Učiteljica života Prilozi iz povijesti katoličke crkve na području današnje Bosne i Hercegovine (2004),  Župa Presnače i njezini mučenici (2005.), Oko fra Vidova bunara monografija rodne župe sv. Vida u Barlovcima (2005.), Prijedorski mučenički trolist (2005.), Rimokatolička župa sv. Ante Padovanskoga  u Prnjavoru nekoć i danas (2006.), Slike izgubljenoga zavičaja (monografija župe Trn, 2008.), Palme im u rukama život i mučeništvo župnika Krešimira Barišića i uništenje župe Krnjeuša 1941. godine (2008.), Leksikon pokojnih svećenika Banjolučke biskupije (2011.),  Plamteća zvijezda u noći mržnje (životopis svećenika-mučenika Ivana Grgića, 2012.) te najnovija Stoljeće i pol župe Obljaj-Bosansko Grahovo (2013.)

ČLANOVI CRKVENOG I DRŽAVNOG ODBORA I NJIHOVIH PODODBORA  U ZRAKOPLOVU ZA RIM POVODOM ZAHVALE SVETOM OCU ZA POHOD BANJOJ LUCI. MEĐU NJIMA I MSGR.DR. ANTO ORLOVAC

ČLANOVI CRKVENOG I DRŽAVNOG ODBORA I NJIHOVIH PODODBORA U ZRAKOPLOVU ZA RIM POVODOM ZAHVALE SVETOM OCU ZA POHOD BANJOJ LUCI. MEĐU NJIMA I MSGR.DR. ANTO ORLOVAC

Napisao je tri knjige propovjedničkih homilija: Idite i navješćujte , Vjera oči otvara i Riječi života vječnoga , te knjigu meditacija Zaustavi se, čovječe!

Suautor je u dvadesetak knjiga. S Franjom Marićem je napisao monografiju  Banjolučka biskupija u riječi i slici od 1881. do 2006., a s mons. Ivicom Božinovićem  Zemljo Bosno i Hercegovino, papa te nosi u srcu u povodu drugog pastoralnog pohoda Ivana Pavla II. BiH 22. lipnja 2003. god.  a u njoj je i njegova pjesma u desetercu s naslovom: Banjaluku papa pohodio. Jedan je od urednika  i suautor spomen knjige Ljubav sve nadvladava koja je tiskana ove godine u povodu 10. obljetnice dolaska  bl. Ivana Pavla II. u Banja Luku kada je proglasio blaženim Ivana Merza, a tada je bio predsjednik Crkvenog organizacijskog  odbora za pripravu papina pohoda Banjoj Luci 22. lipnja 2003. godine.

            Za tisak je priredio vrijednu knjigu dr. Nikole Bilogrivića (nekoć i dolinskog župnika koji je u Dolini  proveo 1928. i 1929. godinu): Katolička Crkva na području Banjalučke biskupije do invazije Turaka.

            Sudjelovao je u prijevodu Zakonika kanonskog prava. Suradnik je u brojnim listovima Crkve u Hrvata u kojima piše prikaze, osvrte, komentare , recenzije i dr. u časopisima i listovima: Vrhbosna, Vrhbosnensia, Hrvatska misao, Croatica christiana periodica, Glas koncila, Katolički tjednik … Objavio je  više znanstvenih i popularnih radova iz naše crkvene povijesti, suradnik je, urednik i recenzent niza drugih knjiga.

Sada, kada smo kazali nešto o životu i bogatom radu našeg sugovornika, postavljamo mu pitanja:

SUZA DOLINSKA  Sjećate li se kada ste se prvi puta susreli sa župom DOLINA i njenim selima?

Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Uskoro nakon moga povratka sa studija u Innsbrucku (1977.) Banjolučka je biskupija slavila svoj jubilej stotinu godina postojanja biskupije (1881. – 1981). Biskup, blagopokojni Alfred Pichler, zadužio me je da za tu prigodu priredim monografiju biskupije i barem kratko prikažem njezinu stogodišnju povijest, njezine župe, kler, redovništvo i vjerski život. Prikupljajući građu koju sam složio u knjigu Jedno stoljeće Banjolučke crkve, a koja zbog komunističkih pritisaka nije mogla biti objavljena, susreo sam se sa svim našim župama, pa tako i sa župom Dolina. O svakoj sam župi donio osnovne podatke o osnutku, župnicima, župnim crkvama i kućama, grobljima, itd, a to mi je kasnije dobro došlo u brojnim mojim radovima koje sam objavio. Kasnije sam imao prilike obići sve župe naše biskupije i stvoriti osobne dojmove o onome što sam na početku znao samo iz arhivske građe. A Dolina kao značajan povijesni i arheološki lokalitet poznat je svakom čovjeku koji ima solidnu barem osnovnu naobrazbu.

            SUZA DOLINSKA  Kao povjesničar napisali ste dosta knjiga o Banjolučkoj biskupiji, njezinim župama i njezinim  svećenicima mučenicima. Koje su još Vaše namjere i želje  kako biste široj svjetskoj javnosti prikazali biskupiju, koja  ima najviše ubijenih svećenika, redovnika, redovnica i osoba koje su bile na putu ka svećeništvu, u svijetu. Imate li nešto na tu temu u rukopisima ili se pripremate da o tome još pišete?

Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Moram reći da ja zapravo nisam povjesničar, iako je moja doktorska disertacija bila povijesno-pravna studija, kako je stajalo u podnaslovu teme Osnutak Banjolučke biskupije u okviru ponovnog uvođenja redovite hijerarhije u Bosni i Hercegovini koja je na njemačkom jeziku umnožena u 30-ak primjeraka u Innsbrucku 1976. godine. Već tada sam zavolio povijest zavičajne biskupije, njezinih župa i njezinih ljudi, pa sam, uz redoviti pastoralni rad, prikupljao građu i ponešto o tome objavljivao, posebno nakon pada komunističke vlasti, a taj rad sam intenzivnije započeo 1997. godine dok sam bio rektor u Vrhobosanskoj bogosloviji u Sarajevu.

Ne znam je li Banjolučka biskupija najgore stradala na svijetu, ali jest u nekadašnjoj državi, posebno u Drugom svjetskom ratu i poraću, te ponovno u Domovinskom ratu. Točan broj žrtava iz redova vjernika laika do danas ne znamo, ali smo uspjeli prikupiti sva imena iz redova duhovnih zvanja: svećenika, redovnika i redovnica, te svećeničkih pripravnika i redovničkih kandidata. O redovnicima franjevcima provincije Bosne Srebrene najvrijednije je djelo fra Marijana Karaule Žrtve i mučenici, Stradanja bosanskih franjevaca  Drugom svjetskom ratu i komunizmu (1999) dok sam se ja više posvetio istraživanju stradanja dijecezanskog klera i svećeničkih kandidata Banjolučke biskupije. Među njima, prema mojim saznanjima, ima pravih pravcatih mučenika, nalik onima iz prvih kršćanskih vremena. Spomenimo samo neke iz velikog broja njih: Waldemar Maximilian Nestor, župnik u Drvaru, Krešimir Barišić, župnik u uništenoj župi Krnjeuša, Juraj Gospodnetić, župnik u Bosanskom Grahovu, Anto Dujlović, župnik u ugasloj župi Gumjera, iz vremena Drugog svjetskog rata, pa sve do Ivana Grgića, župnika u Ravskoj, Ratka Grgića, župnika u Novoj Topoli, Filipa Lukende, župnika u Presnačama, Tomislava Matanovića i tolikih drugih u Domovinskom ratu. Neki od njih dobili su svoje životopise, a trudim se doprinijeti da ih i drugi dobiju, jer je njihova žrtva dragocjena. Spomen na njih dužni smo čuvati, štoviše, nastojati da i službeno budu proglašeni blaženima i svetima, jer uvjeren sam oni to jesu. Tim više jer se o njima pola stoljeća nije smjelo ni govoriti a kamoli pisati ili ih se čak ubrajalo među zločince, što su monstruozne laži komunističke promidžbe kako bi se oblatila Crkva. Dugo se bavim tom tematikom i mogu posvjedočiti da su oni, ne samo ovdje spomenuti, čisti poput sunca, da su mnogima dobro činili a zlo nikome, a jer su živote položili za svoju vjeru, zvanje i poslanje, posjeduju sve karakteristike kršćanskih mučenika, iako ih Crkva takvima još službeno nije proglasila. Imam još dosta prikupljene građe, koju nastojim složiti i izdati kao knjige.

            SUZA DOLINSKA  Među mučenicima su i tri, zapravo četiri dolinska župnika: vlč. Marko Š alić, vlč. Ratko Grgić, msgr. Kazimir Višaticki i dr. Nikola Bilogrivić koji je strijeljan u Banjoj Luci 20. veljače 1947. godine. O nekima ste pisali. Pripremate li  nešto o našem zadnjem župniku mons. Kazimiru Višatickom?

            Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Svaki od njih imao je različitu sudbinu, a znakovito je da je samo jedan od njih stradao u svezi s Drugim svjetskim ratom. To je mons. dr. Nikola Bilogrivić, po specijalnosti povjesničar, koji je osuđen na namještenom sudskom postupku, zajedno s uglednim i svetim katoličkim laikom (neki kažu u rangu bl. Ivana Merza!) dr. Felixom Niedzielskim i ustaškim stožernikom Viktorom Gutićem, te je strijeljan. Zapravo su se komunisti bojali svakog intelektualca koji je mislio drugačije od njih i bio im je potencijalni protivnik. Vlč. Ratko Grgić je doslovno otet, nasilno odveden iz župne kuće u Novoj Topoli usred bijela dana, 16. lipnja 1992. i ubijen na nepoznatom mjestu. Boli nas što ne znamo za njegov grob. Vlč. Š alić nije izravno ubijen, ali je 1992. strašno zlostavljan od velikosrpskih snaga, te je od posljedica preminuo početkom 1993. Mons. Kazimir pao je žrtvom u vrijeme kad nigdje nije bilo nikakvih ratnih djelovanja, u studenome 2004. i to na pravdi Boga! u svojoj vlastitoj župnoj kući u kojoj se te tragične noći nalazila i njegova starica majka. Trenutno sam zabavljen nekim drugim obvezama, ali bi sljedeća, 2014. godina, kada pada deseta obljetnica njegove smrti bila prilika da se i o njemu priredi barem kratak životopis. Koristim priliku da pozovem sve čitatelje Suze da Uredništvu, župniku u Bos. Gradiški ili meni osobno dostave svoja pisana sjećanja na pok. mons. Kazimira, koja bi se mogla uvrstiti u predviđenu knjigu.

            SUZA DOLINSKA Već smo spomenuli da ste bili  predsjednik Crkvenog organizacijskog  odbora za pripravu papina pohoda Banjoj Luci 22. lipnja 2003. Š to nam o tome ukratko možete reći deset godina nakon toga veličanstvenog događaja za našu biskupiju, ali i cijelu našu Crkvu, drugog pohoda jednog Pape u povijesti Bosne i Hercegovine?

            Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: I danas, kao i onda, više smo to doživljavali kao neki san nego kao stvarnost. U ono doba jednostavno nismo imali vremena razmišljati o tome, jer smo u kratkom vremenu, mi kao mala biskupija morali pripremiti taj veličanstven događaj. Istina, mnogi su nam pomagali, ali je glavni teret pao na nekoliko ljudi u Banjoj Luci. Radilo se doslovno danonoćno. Imao sam već neko iskustvo, jer sam bio i u crkvenom odboru za pripremu Papina pohoda u Sarajevu 1997. kada sam bio rektor tamošnje bogoslovije koju je Papa također pohodio, a bilo je to vrijeme nakon nedavno završenog rata. Bio sam zadivljen Papinom snagom unatoč bolesti kojom je bio vidljivo obilježen, a danas sam ponosan da mi je Bog dao sudjelovati i dati svoj skroman doprinos u oba pohoda ovoga sveca našega vremena Bosni i Hercegovini. Evo, saznali smo i dan njegove kanonizacije, na Bijelu nedjelju 2014. Valjalo bi se više vraćati Papinim porukama jer one imaju trajnu vrijednost, i više se ugledati u našeg uzornog vjernika laika kojeg je iznjedrila Banja Luka, Ivana Merza kojega je on tada proglasio blaženim. I dalje raditi na tome da i Merz bude proglašen svetim, jer on to zaslužuje i vrlo je suvremen svetac iz redova vjernika laika. Čini mi se kao da je njegova kauza nekako zastala, kao da nam je dosta da je on samo” blaženi.

            SUZA DOLINSKA  Od 1991. godine u Bosni i Hercegovini nije vršen popis pučanstva. Tada je u njoj bilo 17% Hrvata katolika, a sada…?

            Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: U ovom nemirnom podneblju vrijedi ona pjesnička kako stalna samo mijena jest. Dok na ova pitanja odgovaram upravo je u tijeku popis pučanstva u BiH. Nažalost, to je ovdje ne samo političko, nego jako politizirano pitanje. Š to se tiče moga hrvatskog naroda, on je ovdje svakako izvukao najdeblji kraj. Za nas u Crkvi to i ne će biti neko veliko iznenađenje, jer mi broj Hrvata dobro znamo, budući da podatke prikupljamo svake godine uz godišnji pohod obiteljima i blagoslov kuća, a najveći broj naših vjernika katolika su Hrvati. Čini se da je proces ondašnjeg izgona od strane velikosrpskih snaga kasnijim sustavnim ometanjem povratka danas praktički zacementiran. Povijest nas uči da velikih povrataka nikada nije u takvim prilikama bilo, pogotovo ako je to stanje dugo trajalo, a kod nas su već prošla gotovo dva desetljeća. Život ima svoju dinamiku i svoje procese, a već stasa generacija onih koji nisu rođeni u BiH, dakle, njima ona više nije domovina, a roditelji, djedovi i bake i tako su vezani uz djecu i unučad. To je za nas tragična ali očita činjenica. Više nam se posvetiti onima koji su danas tu u BiH, ostali i tako imaju svoju redovitu pastoralnu skrb u biskupijama u kojima u Hrvatskoj žive. Danas govoriti o nekom velikom povratku samo je frustirajuće buđenje lažnih nada.

            SUZA DOLINSKA Kako u budućnosti vidite Bosnu, Banjolučku biskupiju i u njoj Dolinu u kojoj još živi petnaestak Hrvata katolika?

            Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Pojedinačni povratci, stalni ili povremeni boravci, svakako su mogući, pogotovo u Dolinu koja je na hrvatskoj granici. Zadaća nas svećenika, na čelu s našim biskupima jest brinuti se za one koji su tu, te svjedočiti Božju ljubav svima s kojima živimo, svjesni da su u brojnim zemljama katolici i kršćani malo stado”. Crkva ne živi od broja i statistike, nego od vjernosti vjernika i Pastira Kristu i svome poslanju. I ubuduće nam je u svjetlu Božjega duha nastojati prepoznavati znakove vremena i činiti ono što nam je u ovim okolnostima moguće.

            SUZA DOLINSKA Kada ste zadnji puta bili u Dolini?

            Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Rado odlazim u župe naše biskupije kad god mi se pruži prilika. Ponekad me kolege župnici zovu da nekom zgodom propovijedam, što me uvijek raduje, ili da jednostavno sudjelujem zajedno s drugima. Ovoga ljeta to iz osobnih razloga nisam bio u mogućnosti, ali rado sam i u Dolini i u Bos. Gradiški i u Novoj Topoli kad god mi se pruži prilika.

            SUZA DOLINSKA Š to kao spisatelj književnik mislite o Suzi dolinskoj”, koja evo već 17 godina, hvala Bogu, uspješno izlazi iz tiska?

            Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Ponajprije, takva ustrajnost zaslužuje svako priznanje. To zapravo znači svake godine izdati jednu knjigu s tematikom zavičaja. U 17 godina, to je 17 knjiga. Rijetke su župe koje se time mogu pohvaliti, a koliko znam, u našoj Banjolučkoj biskupiji takve župe nema. U obliku časopisa nešto imaju župe Jajce, te više župa prijedorskog te kotorvaroškog kraja, ali skupno za više župa. No znam da uvijek iza takvih pothvata stoje pojedinci, ljudi koji podmetnu leđa i ustrajno rade, traže suradnike i sugovornike i obavljaju lavovski dio posla. Svi koji su dobili u ruke ijedan broj Suze Dolinske mogli su vidjeti da je spiritus movens ovoga vrijednog časopisa gosp. Milorad Oršulić Mican. Obilje raznorodnih priloga, dobro usklađen odnos prošlosti ovih krajeva i današnjih zbivanja među Dolincima gdjegod oni danas živjeli, vijesti i prikazi iz zavičaja, samo je jedna od odlika Suze. Jedna ovakva edicija izvrstan je način međusobnog povezivanja raseljenih Dolinaca. Posebno valja istaknuti Micanovu monografiju o zavičajnoj župi Dolina Bosanska u prošlosti i sadašnjosti (2000). Aktivnost je to kojoj valja odati priznanje i dati punu podršku da ustraje na započetom putu, ali i svima onima koji vole svoj zavičaj da se na bilo koji način uključe kao suradnici.

            SUZA DOLINSKA Vaša poruka Dolincima i čitateljima Suze dolinske”

Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Pada mi na pamet misao hrvatskog akademika, velikog teologa dr. Ivana Goluba kako biblijski izričaj da je Bog stvorio čovjeka od praha ili gliba zemaljskoga valja razumjeti u smislu da se to odnosi ne na bilo koji, nego baš na zavičajni prah ili glib i zato je svatko od nas tako vezan uz zavičaj. Pišući jednom prigodom pjesmu u desetercu svome zavičaju završio sam je stihovima:

Jer zavičaj i majku ljubimo

ponajviše kad ih izgubimo.

Vjerujem da to najbolje osjećaju Dolinci koji su bili prisiljeni napustiti svoj zavičaj. A ljubiti znači barem ne zaboraviti. Ne prepuštajte olako svoga zavičaja! Dolinci su u zavičaju upili nauk Evanđelja od svojih roditelja i svećenika i gotovo su bez iznimke katolički vjernici. Pozvani smo to u sebi nositi, tako potomstvo odgajati i svjedočiti životom tamo gdje nas je Providnost postavila. Da bismo ispravno živjeli i dobro činili svako je vrijeme i svako mjesto pogodno.

A na kraju osobno želim srdačno pozdraviti sve Dolince i sve koji Dolinu vole.

0