Članak

MOJA SJEĆANJA NA DOLINU – Sadeta Sokol

SADETA SOKOL

Bol i sjeta zavičaja plamte u meni, podsjećaju, na tu zemljicu BiH, malu prelijepu iz divnog vremena: ljubavi, bliskosti, prijateljstva da ne zaboravimo i da očuvamo svoj rod i prijatelje. Tu našu zemlju, koju svi prepoznaju po ljudskosti i dobročinstvima njenih vrijednih i umnih ljudi. Rođena u Bosanskoj Gradišci davne 1932. godine u velikoj bosanskoj kući i u brojnoj porodici na velikom keju. I baš ta Bosanska Gradiška je veliki srez u BiH, a u njemu veliko selo Dolina 17 kilometara udaljeno od grada. Ona je prahistorijiski lokalitet: veliki čamac, sojenice, stari novac, posude od keramike… sve to pronađeno u Donjoj Dolini u velikom udubljenju ispod vrta škole. Kao učenica učiteljske škole, gledala sam eksponate u Muzeju u Sarajevu, na što sam jako ponosna. Tim prahistorijskim lokalitetom u Dolini saznajemo koliko je naša domovina puna tragova o nama, baš kao i bijelo mramorje bosansko-hercegovačkih Stećaka, koji još uvijek hrabro stoje, tužne i sretne godine svoje BiH broje. I baš ja učiteljica, odlazim u Donju Dolinu na pvi posao (dekret Ministarstva za prosvjetu i kultuu od 1. 8. 1951. godine). Ja sretna, a mati tužna, očekivala da ću biti raspoređena u rodni grad. O mila majko, mladi učitelji službuju po selima i po 10 godina. Tek sam navršila 19 godina, volim djecu i puna sam elana i volje, da radim posao koji volim i za koji sam se školovala. To je ono što samo od sebe izbija iz mene, kao vođa, kao lijepa riječ, učim i poručujem, kako se i gorčina pretvara u slast u ime života, vječnosti i neprolaznosti, ime mladosti valja razmrsiti vilinske čvorove, a život se čuva i štiti: bojom, zvukom, pjesmom, čistom dušom i vezom.
Prolazim kroz Kozince, Mačkovac, onda nasipom do moje Doline. Dan kako se samo poželjeti može, blagi povjetarac raznosi prijatne mirise zrelog voća i lijepog cvijeća. Pukla ravnica dokle pogled doseže, a vrijedni seljaci neumorno rade, ali i pjevaju te prelijepe izvorne pjesme, koje je milina slišati, a svi obućeni u bijelo, ukrašeno šlingom i narodnim vezom. Okrećem glavu i posmatram našu dragu Savu, koja se probija prema Dolini. Sava nam je naša draga – njome teče naša snaga i sunce iznad nje nas grije i veselo se smije. Stajem pred jednom kućom, pozdravljam ženu i djecu i pitam koliko ima do škole? Gledam grupu razdragane djece, njihove vesele okice i rumena lica, a žena odgovara: Škola je blizu, ali uđi odmori se malo – da ti nisi nova učiteljica? Hvala, jesam, poziv važi za drugi put.
Škola na blagoj uzvisini, prelijepa, čvrsta gradnja, veliko dvorište, sa voćnjakom i velikim vrtom. Pozdravljam kolegicu Anu – javljam se na dužnost. Pokazuje mi učionice, dvorište, vrt. Pričamo o planu i programu. Veliki stan u školi koristi Ana sa svojom obitelji, a ja ću stanovati u susjednoj kući, a to su koristili i učitelji prije mene. Između školskog i susjedne kuće je put, koji vodi na obali Save. Silazimo na obalu, posmatramo udubljenje gdje je iskopan čamac iz jednog stabla dugog 12,5 metara (prahistorijski lokalitet). Ja ponosna pričam kolegici da sam ga vidjela u Muzeju u Sarajevu, a ona je iz Zagreba, ali nažalost nije odlazila u Sarajevo.
Odlazim u susjednu kuću i pozdravljam gazdaricu tetu Uršulu, a ona me grli i želi dobrodošlicu. Oh’ posmatram to lijepo i plemenito lice, saznajem da je i ona moja Gradiščanka i to sa moga velikog Keja , a ja poznajem susjede Emilka i Bracu sinove njenog brata. Njena kuća je velika na “L” ima pet soba, dućan i gostionicu. Moja soba velika svježe okrečena ima šparet, ormar, stalažu, stol, baš lijepo ja ću donijeti od mame ostalo. Radujem se što ću urediti svoj novi dom. Sa teta Uršulom živi njena pokćerka Nada. Nadin muž Stipe radi u dućanu. Kako je svijet mali: Nada je došla u Dolinu, kao izbjeglica II. svjetskog rata (negdje od Sanskog Mosta).
Teta Janja i njena kćerka Anka brinu o školi i dvorištu. Mještani su me prihvatili i pomagali. Zbog ratnih okolnosti imali smo i učenike koji su bili mlađi od mene 5 – 6 godina.
Već sljedeći vikend sa mamom i suprugom dovezla sam stvari i uredila svoju sobu: krevet, posteljina, sećija s prostirkom, ponjave, suđe, šlingane zavjese izvezene plišanom rukom moje mame (mamino ruho). Ponjave je otkala moja Eba – tatina mati, a tkala prekrasna pamučna i svilena platna. Mama je radila i druge radove i plela, šarala, heklala i kerala, kere za marame i šamije, najviše sam voljela plave i roza zumbule. Mojoj Ebi i mami sam zahvalna, što mi utkaše ljubav prema umjetnosti i stvaralaštvu, koju obogati pisanjem poezije i proze – koje upražnjavam i u ovim poznim godinama, koje mi život znače i produžuju. Nastava počinje prvog septembra (rujna), ja presretna pripremam se za nastavu temeljito, da uspijem onako kako sam planirala. Vodim I. i III. razred, a kolegica II. i IV. Sa učenicima se družim i za vrijeme odmora da bi ih čim prije upoznala, igramo lopte, “škole”, kipova i drugo.
Zakazujem roditeljske sastanak, pričam o planu i programu, mojim zapažanjima, izlažem predavanje – higijenske i radne obaveze. Vrijeme je prelijepo pa s učenicima odlazim u šetnju, posmatraju prirodu – jesen – zlatna jesen – bogatstvo plodova, voća. Modra i sočna šljiva, od koje treba praviti: pekmez, džem, slatko, a ne samo rakoju što neki domaćini najradije rade, a tikve prekrasne boje, zimi peći za slastice svoje. Dok je lijepo vrijeme odlazim u Bosansku Gradišku – mene posjećuje mama, braća, a najviše suprug koji studira u Zagrebu na građevinskom fakultetu. Kada ostane duže uređuje vrt i rado priča sa seljanima. Njega zovu profesore, a mene učiteljice. Ode loviti ribu pa ponekad imamo i dobar riblji ručak. Volim svoje učenike, uviđam da napreduju, usvajaju znanje i ono najljepše ljudski odgoj. Posebno me raduju: Jelena, Slavica, Manda, Veselko, Gojko, Vlado i mnogi drugi. Odem često i na obalu Save i posmatram zelene obale njene, a niz Savu mlinove što melju zlatno žito za mile i drage obitelji svoje. Kolegica Ana, teta Uršula i Nada su ostavile veliki dojam na mene i moju ranu mladost. Šufnudle tete Uršule su ukusne i uvijek me pozivala da sa njima ručam.
Napominjem da sam zahvalna svim mojim učenicima i njihovim roditeljima koji mi pomogoše da mi bude lijep i prijatan život u lijepoj Donjoj Dolini. Pomogoše mi da svoju kćerku povedem za ruku u Banja Luku. Želim da prahistorijsko naselje u Dolini bude nacionalni spomenik a draga Sava poveža nas vodenim saobraćajem s Beogradom, Europom i cijelim svijetom.
Znam da su moji učenici raseljeni po svijetu, ali stara učiteljica rado ih se sjeća želeći im svako dobro i sreću, dug život i dobro zdravlje

Sretna sam Dragi Micane što sam ostvarila kontakt s Tobom, što se boriš za Dolinu na radost svih nas. Živi i zdravi bili moji Dolinci, Bosanskogradišćanci i Bosanci.
Uz ovo sjećanje na Dolini, čitateljima “Suze dolinske” od srca poklanja svoje dvije svoje pjesme.

Voxjo (Švedska), 2014. godine
Sadeta Sokol

MOJA ZEMLJA, MOJA BiH

Lijepa li je zemlja moja
Što po njoj sam hodila,
Draga mi je zemlja moja
Gdje mati me je rodila.
U mojoj zemlji
Sunce najjače grije,
Nebo je tako plavo
I najljepše se smije.
Tu živjeli smo
U slozi i miru,
Al’ dođoše sile što plaše,
Rođene u dubokom viru,
I među narode naše,
Na nekad predivno tlo,
Baciše mržnju i zlo
I zemlju nam rastrgaše,
Narode protjeraše.
Mi koji smo imali sve
Sad nemamo više ni sne.
Ja više ni suza nemam,
Sve sam ih isplakala
A za svoju zemlju
Sve bih, o, sve bih dala.
Svugdje, na svijetu tom,
Čovjek je samo sretan
Kad je u domu svom.
A dom je naš sad svugdje,
Gdje su dobri ljudi,
I gdje nas osmijeh budi.
i gdje je ljubavi sve više,
I gdje nas miluju kiše,
I duga ponajviše,
Jer mi od ovog života
Želimo više, još više.

SUNCE NAD SAVOM

Sava nam je naša draga, njome teče naša snaga.
Sve moje čežnje i nade upućujem tebi voljeni grade.
Moja Bosanska Gradiška leži na obalama rijeke snage,
čuva sve tajne mladosti drage.

Iz srca i duše ti nikad ne možeš otići,
i draga Sava nad tobom bdije,
i zlatno sunce iznad nje te grije,
dragi grade, ja ću ti doći.

Teci, teci velika rijeko,
Nosi pozdrave i najljepše želje svim ljudima dobre volje,
svim onima koji žive za sutra što će biti bolje.

Kad dođeš do Doline moje pozdravi mile učenike moje,
nek se sjete stare učiteljice svoje.
Davno bješe mlada učiteljica vaša, al život prolazi ko dugine boje,
darovala sam vam znanje i najljepše ljudske odgoje.

Kad siđem na obale Save, moje srce jače zatreperi,
Dolina zablista u punom sjaju u punoj važnošću svojoj,
sjećanja naviru iz mladosti bujne i prate me sve
do svanuća –
jer srce zna gdje mu je kuća.

Sadeta Sokol

0