Članak

Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen…

Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen…

„A Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.
Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sâm – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.«“ (Iv 8,1-11)

Kad god sam čitao ovaj tekst ili ga slušao na misi pozornost mi je uvijek bila usmjerena na to kako Isus nadmudruje one koji ga žele uhvatiti „nespremnog“ – da se tako izrazim… Također, ovaj mi je tekst nekako davao osjećaj da Bog mjeri drugačijom mjerom od ovih naših, da On ne osuđuje, da prašta – ali i da upozorava – „Idi i ne griješi više…“
Mnogo puta oni koji vole isticati da je Bog ljubav i staviti u stranu njegovu pravednost ističu upravo kao primjer ovaj događaj i to da je Isus oprostio ženi uhvaćenoj u preljubu, te vole isticati kako smo mi koji govorimo o tome da je Bog i pravedan, a ne samo ljubav, u biti osuđivači. Zanimljivo je, što ti isti, nikad ne navode ove zadnje isusove riječi – „Idi i ne griješi više…“
No, nije to sad tema…
Doista, Bog nas ljubi… On nas voli do ludosti, do smrti – pa i preko nje – kao što na jednom mjestu kaže papa Benedikt XVI… Ali, treba i dodati da Bog nije budala, On oprašta, ali i poziva na promjenu srca, na promjenu života.. Čini mi se da je u molitvi pokajanja na ispovijedi jednako važna, ako ne i važnija stavka od one prve u kojoj kažemo – „kajem se“, ona druga u kojoj kažemo – „Čvrsto odlučujem, s Božjom milošću, činiti pokoru, ispraviti nepravdu i sablazan, kloniti se grješne prigode i više ne griješiti…“ Naime, u dimenziji pokajanja koje može biti i savršeno ali i nesavršeno, ističući i u tom trenutku našu slabost koja je tolika da i nemamo istinskog osjećaja težine onog što smo počinili, ali eto bojeći se kazne želimo oprost – Bog oprašta; no mnogo značajnija biva naša odluka o tome da ćemo se s njegovom milošću truditi više ne griješiti…Naime, u toj odluci leži naša odgovornost za budućnost i naša spremnost da tu budućnost od sad gradimo s Bogom. Tu leži istinski odgovor na pitanje mislimo li mi to da i Boga možemo „preveslati“ i od njega napraviti „budalu“.
Ali, vratio bih se sad na ono što mi je zadnji put palo na pamet slušajući svećenika dok je čitao ovaj dio iz evanđelja, a to je da sam po prvi put uočio kako niti farizeji nisu toliki licemjeri kolikima ih mi vrlo često smatramo, ali i s druge strane, koliko li smo više puta mi vjernici – mi „pravi vjernici“ – uistinu veći farizeji od farizeja – i to u smislu licemjerja…
Naime, kako Isus u ovom tekstu spašava bludnicu? Na čije poštenje on ovdje igra dok njega nastoje nadigrati?
On, ni više, ni manje, igra na poštenje pismoznanaca i farizeja! Kaže im – „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen!“… I što oni čine? – oni ŠUTKE priznaju svoju grješnost odbacujući kamenje i napuštajući mjesto…
Zamislite vi to… Priznaju svoju grješnost i odlaze. A samo da je jedan bio licemjer do kraja, samo da je jedan rekao – ja sam savršen, samo da je jedan bacio kamen – svo bi kamenje poletjelo!!!
Nije li to zanimljivo? Nije li to zastrašujuće?! Zar Isus takvima kakvi jesu stavlja u ruke život jedne žene, daje im takvu moć, a istodobno ih razoružava njihovim vlastitim oružjem? Oni prozivaju za grijeh drugoga, a sami su grješnici. I to na kraju priznaju…
Doista bih volio znati što su razmišljali dok su napuštali to mjesto, no to ne mogu znati. No, ono što znam jest – da je svaki od njih ponaosob konačno bio iskren pred sobom, pred drugima i pred Bogom. I Bog je to vidio i „na tu kartu odigrao“ nadigravajući njihovu „igru“ i spašavajući grješnicu.
ISKRENOST! To je ono što mrvi kamenje srca, što nas razgolićuje i usmjerava pogled s drugih na nas same pokazujući nam svu našu bijedu, bijedu koja nas čini „mekšima“, koja nas potiče da prestanemo upirati prst u druge, da ih prestanemo prozivati, ogovarati i huškati na njih svjetinu – pa i samog Boga… Iskrenost je ta koja otvara mogućnost Bogu da izvadi iz nas srce kameno i dadne nam srce od mesa!
Nekad davno sam pročitao kod libanonskog pjesnika Halila Gibrana pjesničku verziju ovog događaja i on kaže da je Isus u trenutku kad su farizeji i pismoznanci govorili protiv grješnice pisao po tlu upravo njihove grijehe… Neovisno o tome je li upravo to pisao, je li tlo u hramu bilo dovoljno prašnjavo da može pisati ili je „pisao“ nevidljiva slova po tvrdom kamenu hramskog poda, jer se sve to događa u hramu – ono što možemo ustvrditi jest – on je znao dubinu njihova grijeha i tvrdoću njihova srca, ali isto tako je znao stvarnost njihove konačne iskrenosti. I u trenutku kad su oni željeli umanjiti njega, u trenutku kad su rušili u potpunosti dostojanstvo žene koja je već sama srušila svoje dostojanstvo, Isus im dopušta da u svoj njihovoj niskosti bar na tren budu veliki – veliki u svojoj iskrenosti.
I tako Isus ne vraća samo dostojanstvo ženi bludnici… On osigurava i farizejima da zadrže barem nešto od svog dostojanstva, tako da si sami priznaju koliko su bili nedostojanstveni…
A sad, sestre i braćo, dolazimo do onog što se nas tiče. Dolazimo do toga da se zapitamo – koliko smo mi iskreni pred sobom, pred drugima, pred Bogom? U koga to upiremo naš prst, i na koga to mi zazivamo pravdu Božju, ne videći koliko smo mi sami potrebni Božjega milosrđa? Kakvo je kamenje naših srdaca? Je li toliko teško da ga ništa ne može zdrobiti, a da njime možemo drugog pogoditi, raniti – ubiti?
Je li moje srce onaj kamen koji bi ipak poletio, sve na pravdi Boga, koji računajući na moju iskrenost prema samome sebi, ostavlja tuđe živote pred mojim očima, pred mojim srcem i rukama?
A znate zašto ih stavlja? Prije svega da mene – da tebe – da nas – podsjete koliko li sam ja sam – ti sam ili sama – ili mi svi – grješnici – i to mnogo puta mnogo gori od onih koji nas okružuju, i to zato što nismo iskreni da si to priznamo…
Isus je u Hramu i tu mu dovode preljubnicu. Ne dovode mu je da joj pomogne, već da je osudi… I to upravo mu je dovode oni koji su najveći vjernici toga doba. Oni koji se busaju u prsa svojom vjerom, veličinom svoje odanosti i vjernosti Bogu…
Koliko puta smo mi ti koji Bogu dovodimo one za koje mislimo da zavrjeđuju osudu – dovodimo ih u svojim mislima i u našim molitvama – „O Bože, pogledaj kakav je – kakva je!“ ; „Isuse, vidiš li ti to?!“… I sve tako… Pa onda i u crkvi ( u hramu) sve puni sebe stavljamo sebe nad druge, nad Boga – i kamenog srca – „dok sudimo, mi nemamo vremena da ljubimo“ …. kako reče Majka Terezija, ako se ne varam…
I ne vidimo u svoj svojoj lažnoj pravednosti kako smo mi ti koji su nepravedni, koji prisvajamo pravdu u svoje ruke, koji sudimo i presuđujemo, koji mjerimo ne videći da sebi odmjeravamo…
Naravno da kad vidimo grješnika, kad vidimo nekog kako čini zlo, ne možemo biti slijepi, ali te oči koje to vide – jedino što smiju i trebaju – jest plakati nad svojom i tuđom nesrećom… „Ma ne plačite nada mnom, već nad sobom i nad djecom svojom… Jer ako se ovako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?“ Plačite i molite… I onda, u ljubavi – bratski opomenite.
Nemamo li kad smo mi sami u pitanju, kad su u pitanju naše grješke i grijesi, uvijek hrpu opravdanja za sebe, uvijek tako lako pronalazimo zašto smo takvi, zašto smo tako postupili, ali kad su drugi u pitanju – ništa.. praznina..samo čistina čina – on je to učinio i gotovo – bez opravdanja, bez barem pokušaja da shvatiš zašto je takav, zašto je takva – mi odmah uzmemo za pravo reći – „Pogledaj što čini! Pogledaj kakva je to osoba!…“
Uvijek kad sam mislio da sam pravedan, kad mi je đavao šaputao koliko sam svet, kad sam gotovo mogao nazrijeti svetačku aureolu oko svoje glave – upravo tad mi je Bog pokazao koliko sam pun sebe, a vrlo dobro netko reče – „Prazni ljudi su uvijek puni sebe…“
Stvarno što želim reći ovim tekstom, jest – da trebamo biti iskreni i to prije svega prema samima sebi. Kao što bi rekla moja mama kad sam bio pubertetski bezobrazan i ohol i radio svakakve stvari – „Jel’ staviš ti, Ivane, ikad sebe pred sebe?..
Nužno je da stavimo sebe pred sebe. Da prst uperimo u sebe i priznamo – pred Bogom i posljedično pred drugima – tko smo i što smo…
A taj upereni prst nas samih u nas same prignut će naš pogled i preusmjerit ga s onih oko nas – malo niže, onako prema tlu, prema prahu i posvijestiti nam da smo – prah… I da ćemo se tamo vratiti… Ali isto tako taj će nam prst malo omekšati srce, odkameniti ga i dopustiti da u njega uđe zraka Božje ljubavi, tako da kad podignemo pogled – shvaćajući da ono jedino vrijedno što imamo dobivamo od Boga i da nam On daje i vraća naše dostojanstvo – upravo taj pogled susretne Njegove oči pa da i nama kao i bludnici kaže – „Idi i ne griješi više…“… Jer „ja te ne osuđujem“…
Ali nemojmo misliti da i to možemo sami… Ne! Ne možemo! I za iskrenost je potrebno izmoliti milost, sjesti ili kleknuti pred Boga i reći – evo me – vodi mene do mene, da bih došao do Tebe… Recimo Bogu da se bojimo pogledati stvarnosti sebe samih u oči. U konačnici – da nam je lakše i jedino oslobađajuće ako svoju sliku vidimo u Njegovim zjenicama…
Jer u Njegovim zjenicama vidimo svu ogoljelost svojih bića, sve su rane tu i sve laži spadaju… Ostajemo onakvi kakvi jesmo – u očima svoga Boga. Očima koje nas ne odbacuju već jednostavno ljube iako smo takvi kakvi jesmo i tako nam otvaraju prostor da budemo ono za što smo stvoreni…

Bog vas blagoslovio i vodio u svojoj pravdi i ljubavi!
fr. Ivan Marija Tomić OP

0