Članak

HODOČAŠĆE U LOURDES I FATIMU – bilješke

HODOČAŠĆE U LOURDES I FATIMU – bilješke

BILJEŠKE SA HODOČAŠĆA  LOURDES – SANTIAGO DE COMPOSTELA – FATIMA  /PUTOSITNICE/

                        Hodočasnička pjesma 

K brdima oči svoje uzdižem: odakle će mi doći pomoć?

Pomoć je moja od Jahve koji stvori nebo i zemlju.

Tvojoj nozi on posrnuti ne da i neće zadrijemati on, čuvar tvoj.

Ne, ne drijema i ne spava on, čuvar Izraelov.

Jahve je čuvar tvoj, Jahve je zasjen tvoj s desne tvoje!

Neće ti sunce nauditi danju ni mjesec noću.

Čuvao te Jahve od zla svakoga, čuvao dušu tvoju!

Čuvao Jahve tvoj izlazak i povratak odsada dovijeka.

                                                                       (Psalam 121)

Kao vjernik, s punim pravom mogu kazati  da me je na ovaj, veliki hodočasnički poduhvat, pozvala Božja Providnost. Pozvala a ja rekao: EVO ME!

Prve bilješke o mogućem ovom hodačašću  datiraju iz rujna 2009. godine, dakle prije osam godina. Plan sam realizirao tek kada se je obilježivala 100-ta obljetnica Gospinih ukazanja u Fatimi i 25-ta obljetnica vojnog hodočašća Hrvatske vojske i policije u Lourdes.           

Kako su se sve više bližile te obljetnice  sve ćešće se je postavljalo pitanje: Kada i odakle krenuti, prvo u LOURDES, a onda dalje?  

Ljepšega dana i mjesta nije bilo nego na blagdan Gospe Lurdske 11. veljače (2017.) i ispred velikog kipa Gospe Lurdske koji se nalazi u perivoju samostana i Doma „Dragi bližnji“ časnih sestara Klanjateljica Krvi Kristove u Okučanima. Nakon jutarnje sv. Mise koju je služio okučanski župnik fra Mario Radman ispratile su me drage osobe koje su došle iz mnogih sela okučanske župe zatim iz Godinjaka, Ratkovca, Zagreba …

Pokrovitelji hodočašća su bili Općine Okučani, Župni ureda sv. Vida Mučenika, Komunalno poduzeće Sloboština“ a medijski pokrovitelji:  radio „Bljesak“ Okučani, Novogradiški godišnjak, novogradiške  nezavisne novine „CAJTuNG“, portali novagra.hr i cajtung.com. Ti portali su objavljivali slike i poruke koje sam im slao iz pojedinih mjesta kroz koja sam prolazio. I druga sredstva informiranja su pratila moje hodočašće kao što je HKR (Hrvatski katolički radio), radio “Marija”, radio Nova Gradiška, portal SB-plus  Slavonski Brod, lokalni večernji.hr/vijesti, 035portal.hr …

Sa sobom sam nosio popratno pismo koje mi je potpisao i pečatom župnog ureda sv. Vid Okučani ovjerio okučanski župnik fra Mario prevedeno na slovenski, talijanski, francuski, španjolski i engleski jezik.

POŽEŠKA BISKUPIJA ŽUPA SVETOG VIDA MUČENIKA  O K U Č A N I 35430 OKUČANI, ulica Ante Starčevića  21,  HRVATSKA

             Visoko poštovani!

            MILORAD ORŠULIĆ – Mican, rođen  01. 12. 1952. god., vlasnik osobne iskaznice – identity card number = 111368745, OIB – Personal identification number 22678909227, krenuo je    11. 02.  2017. godine  na pješačko hodočašće iz župe  SVETOG VIDA  OKUČANI – HRVATSKA,  u  veliko Marijansko svetište  LOURDES (Francuska), a potom će produžti u  FATIMU (Portugal), također veliko Gospino svetište. Kako je put od Okučana do Lourdesa dug oko 1.900 km, a od Lourdesa do Fatime još dodatnih 950 km i trajat će mjesecima, molim Vas da imenovanom Miloradu Oršulić – Micanu pružite u okviru Vaših mogućnosti potrebitu pomoć u prenoćištu, hrani i drugom obliku ako mu bude potrebita.

            To što on čini je  SVE  NA  VEĆU SLAVU BOŽJU pa svoje srce,  ruke i vrata otvorite ovom Marijanskom hodočasniku MIRA koji će Vas tijekom cijelog puta nositi u svojim molitvama i srcu.

            Za svaku pa i najmanju pomoć iskreno Vam se kao njegov župnik zahvaljujem.

            BOG VAS BLAGOSLOVIO!

Župnik župe sv. Vida Okučani   fra Mario Radman

Božja Providnost me je pratila od samih priprema,  polaska i tijekom cijeloga puta. Dobivao sam  na stotine SMS-ova   potpore i čestitki na odvažnosti , preporučivanje u molitve i poruka kako se za moje uspješno hodočašće mole ne samo obitelj, rodbina, prijatelji, svećenici, časne sestre, molitvene zajednice i ne samo katolički, nego i vjernici  pravoslavne i islamske vjeroispovijesti. Moć molitve sam osjećao kada mi je bilo najteže.  Hvala svima koji su molili, a posebno Bogu koji je te molitve uslišio.

Jednom mome prijatelju netko je rekao kako na ovakvo hodočašće može krenuti samo osoba koja mora biti izuzetno inteligentna. Što se tiče moje inteligencije, da nije bilo one odozgo, ja bih stigao tko zna gdje.

Iako sam s radošću krenuo na to pokorničko hodočašće, već prvoga dana ću na obadvije noge dobiti velike žuljeve, tako velike da ih ja, kao prekaljeni hodočasnik  (Međugorje (25-ta obljetnica Gospinog ukazanja) 2006., Marija Bistrica 2008., Udbina (blagoslov crkve Hrvatskih mučenika) 2010., Zagreb (u povodu dolaska sv. oca Pape Benedikta XVI. 2011., Sarajevo  2011. – beatifikacija Drinskih mučenica, Bleiburg 2015. (sedamdeseta obljetnica tragedije hrvatskog naroda), Marijanski zavjet za domovinu 2015. i 2016. god Međugorja do Dubrovnika 2016., Vukovar (25-ta obljetnica pada grada heroja) 2016… i brojna druga Marijanska svetišta: Gospi od Suza, Gospi voćinskoj, Gospi kloštarskoj, Gospi od Brze pomoći u Slav. Brod, Gospi Jasenovačkoj …)  nikada nisam imao. Trebalo me je iskušati.  Trebalo je vidjeti da li sam spreman na takvu žrtvu. Molio sam: Bože, neka žuljevi pucaju, neka me bole do besvijesti i neka ide krv, ali molim Te nemoj dozvoliti da ovo hodočašće moram prekinuti pa ni na nekoliko dana, jer će se poremetiti cijeli tijek hodočašća. I nisam. On mi je poslao liječničku pomoć, doduše veterinara, a potom je za mnom je stigla  moja adekvatna obuća.

Molio sam: Bože. Ako je to Tvoja volja, neka se vrši i spreman sam na sve, ali ako dolazi od Zloga, neka zna da me neće pokolebati u mojoj nakani. I nije. Niti u jednom trenutku nisam pomislio “što mi je ovo trebalo”, nisam zažalio što sam krenuo. Dapače, bio sam ponosan što sam jedan od izabranika da Gospu i na ovaj način mogu počastiti, da joj se mogu zahvaliti!

Ovo hodočašće nije  bilo avanturističkog niti turističkog, nego pokorničkog  karaktera  u kojem sam tijekom  cijeloga puta nastojati moliti za brojne nakane od kojih bih izdvojio  nekoliko: za svoju obitelj i sve obitelji kojima je molitva potrebita, za našu, okučansku  župa i one koje su ranjene u Domovinskom ratu, za domovinu Hrvatsku i teški položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini, za hrvatske žive i poginule branitelje za mir u svijetu sa željom da rat zauvijek  prestane te  zahvaliti za dar života i sve dobro  što nam je Bog darovao, ali i ono   manje dobro.

Molio sam osim navedenih nakana i za sve one koji su se preporučili u moje molitve, za sve one za koje sam obećao moliti te za one u čijim sam mislima i molitvama bio, za sve one koji su mi na bilo koji način pomogli …

Na kraju krajeva, cijeli naš život je jedno veliko hodočašće, a mi u njemu hodočasnici. Bez truda, znoja, žuljeva, patnje i širom otvorenog srca se ne može doći do željenog cilja, u zagrljaj Dobroga Boga,  Majci Nebeskoj i Svih Svetih.

Na tom hodočasničkom putu koji je trajao  90 dana prepješačio sam  oko 3.000 km a uz put izmolio 1.000 krunica, toliko Lauretanskih – Gospinih litanija i brojnih drugih molitvi. Na samom polasku, rekao sam neka svaki moj korak (njih je bilo oko 6 milijuna) bude molitva. Neka Bog blagoslovi svaku stopu svih zemalja kroz koje ću proći, a to je Hrvatska, Sloveniju, Italija Francuska, Španjolska i Portugal.

Kada sam pošao iz Okučana, primio sam Sakrament Bolesničkog pomazanja – Posljednju pomast (koji se dijeli osobama baš na taj blagdan tko izrazi želju za njim), u Fatimi sam na koljenima molio za sve svoje grijehe počinjene u znanju i neznanju od rane mladosti, u Lurdu, u čudotvornoj vodi u kojoj sam se okupao  molio sam da ostanu u njoj, a za vrijeme pokorničkog bogoslužja pred svećenikom, također u Lurdu,  skrušeno ih ispovjedio i nakon odrješenja izrekao  Šimunov hvalospjev:  “SADOTPUŠTAŠ SLUGU SVOGA GOSPODARU… “ iz drugog poglavlja Lukinog evanđelja,  kojega je nadahnut Duhom Svetim izgovorio starac Šimun uzevši na svoje ruke Dijete Isusa, kako mu je obećao Gospodin. (Lk 2, 29-32). Čini mi se da sam najbliže bio u Milosti Božjoj, najspremniji za susret s NJIM. E, kada bi u životu bilo često takvih događanja.

Više od stotinu dana (od 11. veljače do 23. svibnja) izbivanja od kuće, provedenih u molitvi i razmišljanju, ponekad u velikoj potrebi za samoćom, razumio sam i shvatio samostanski način života (redovnika i redovnica). Tih dana sam živio u nekom drugom svijetu. Svakodnevno sam  se putom telefona čuo sa suprugom, kćerkama i dragim dragim osobama, izmjenjivao na stotine SMS poruka, no … tih dana sam imao samo jedan cilj i živio za njega, dovršiti hodočašće, stići na planirana odredišta…

Načinio sam blizu 9.000 fotografija što fotoaparatom što mobitelima, ispisao 11 bilježnica hodočasničkog dnevnika, ali osjećaje i ono što se događalo u srcu i duši nije bilo moguće ni olovkom i fotoaparatom zabilježiti…  Srce je bilo premaleno da sve to  u sebe primi…

Kada bih ovoga trenutka ponovo bio pozvana na ovo hodočašće, bez razmišljanja bih prihvatio i odazvao se, bez obzira na sve poteškoće koje su me pratile.

Kroz Sloveniju mi je gosp. Danilo Siter (voditelj Udruge “Družina in življenje” – “Obitelj i život”, kojeg sam kao i njegovu suprugu Vilmu upoznao  hodočasteći s prijateljima u Bleiburg)  mi je osigurao kod dobrih ljudi prenoćišta s mogućnošću da sudjelujem na večernjim sv. Misama. U nekoliko crkvi sam svjedočio o svom hodočašću. Župnik bi me pozvao, nakon sv. Mise i zamolio da pred nazočnim vjernicima odgovorim na nekoliko pitanja: Tko sam i što sam, kuda idem, kada sam krenuo i kada namjeravam doći do cilja i  ono najvažnije – zbog čega sam krenuo na hodočašće, razlog moga hodočašća.

Po završetku jednog takvog svjedočenja na izlazu iz crkve u Črnomelju jedan mladi gospodin će mi čestitati, kazati da sam ga svojim dirljivim riječima rasplakao i dodao kako  bi želio  sutradan sa mnom proći jednu dionicu puta od Črnomelja do Kočevja. O, kako me je  razveselio. Išli smo po snijegu, razgovarali, molili krunicu on na slovenskom jeziku ja na hrvatskom, pjevali duhovne pjesme … Ime mu je Peter.

Velik bi bio popis osoba koje su mi pružile gostoprimstvo od Jasenovca i obitelji zvonara Miće i Ankice Mačinković, preko Lonje i obitelji Maria i Marice Nekić, mjesta Letovanić i obitelji Branimira i Martine Rupčić, Jastrebarskog – Jaske obitelj dr. Stjepana – Štefa i Rubinke Kozjan, do brata Ive i snahe Gordane  u Novoj Gorici, obitelji Tihomira  Budića u Veroni, a u Francuskoj  Silvana Tutića u Nici, Rajka Milanje u Cannesu, Daniela i Branke Sedde u  Aubordu, Marka Čubelića u La Grande Motto te  zeta Kristijana i kćerke Marijane kao i Kristijanovi roditelji u Lyionu…

U moj hodočasnički dnevniku je gospođa Marica upisala: “Hvala ti Gospodine Isuse što si kroz ovoga hodočasnika došao u moju kuću…”

Bez obzira što ne govorim ni jedan jezik  zemalja kroz koje sam prolazio, ali kogagod sam što pitao dobio sam odgovor i svi su razumjeli što sam ih pitao. Kako? Odgovor može stići jedino ODOGZGO.

Sa sobom sam nosio, tj. na kolicima (koje je kontinurano Pavle Gubić)  ispred sebe gurao između inih stvari i kompletnu kamp opremu (šator za kampiranje, šatorska krila za pokrivanje, vreću za spavanje i podmetač pod vreću) i dvije bijele veće svijeće i dr. Budući da ih niti jednu noć nisam trebao uporabiti, jednu svijeću sam zapalio u Fatimi, drugu u Lurdu Gospi na čast, a u svoj hodočasnički dnevnik sam upisao: “Bože, Ti koji svome Sinu nisi osigurao adekvatno mjesto gdje će se roditi, nego u špiljici tj. štalici, meni si omogući da sve noći provedem pod krovom i u toplom krevetu. I na tome Ti hvala!”

Uz put, kadgod sam bio u mogućnosti nazočio sam nedjeljnim sv.  Misama bez obzira na kojem jeziku je služena. Putom interneta sam pratio misna čitanja na hrvatskom jeziku ili iz Svetog  pisma koje sam sa sobom nosio. Na cvijetnicu, u gradu Pamiers sam  sudjelovao u procesiji nakon blagoslova maslinovih grančica i cvijeća i u katedrali sv. Ante na sv. Misi. Po završetku misnog slavlja će me mjesni biskup blagosloviti položivši ruke na moju glavu i zaželiti mi sretano i blagoslovljeno hodočašće.

Put me je vodio kroz mjesta i gradove značajne za nas katolike, što je još više upotpunilo moje hodočašće: kroz rodno mjesto bl. kard. Alojzija Stepinca Brezarić i Krašić gdje je preminuo (1898. – 1960.), kroz  Montpellier, rodno mjesto sv. Roka i Vogheru mjesto preminuća (1348. – 1376.), u  Lyonu rodnom mjestu sv.  Ivana Maria Vianneya i u Arsu na njegovom grobu, svetca zaštitnika župnika (1786. -1859.),  pored zaseoka Ibarre (francuska regija Pirineja) rodnog mjesta francusko baskijskog sveca blizu španjolske granice sv. Michaela  Garcoits  (1797.- 1863), u Fatimi rodnom mjestu sv. Bernadete  Soubirous (1844. -1879.) Santiago de Compostela na grob sv. Jakova apostola, te na grobovima Franje (1908.- 1919.) i  Jacinte (1910.-1920) u Fatimi, a u povratku u Padovi na grobovima sv. Leopolda Mandića (1866. – 1942.) , sv. Ante Padovanskog (1195. – 1231.) i sv. Luke evanđeliste.

U Lurd sam došao na Veliki četvrtak u poslijepodnevnim satima i u njemu proveo sveto Trodnevlje i Uskrs. Svetijeg mjesta na svijetu  nema osim Jeruzalema gdje se može proslaviti najveći  kršćanski blagdan, nego što je ovo.  Pobožnost Križnoga puta iznad svetišta Gospe Lurdske, na Kalvariji obavio sam na Veliki Petak s početkom u 15 sati. Proživljavao sam trenutke kao da idem VIA DOLOROSA (ulicom boli –  suza u Jeruzalemu). Bog i Gospa su omogućili da uoči Uskrsa u Lurd dođe moja kćerka Marijana  i zet Kristijan  te suprugina sestra Josipa sa suprugom Štefanom i sinom Zlatkom.

Nakon proslave Uskrsa, na uskrsni ponedjeljak sam nastavio svoj hodočasnički put.

Došlo je do izvjesne izmjene pravca kretanja zbog vremenskog ograničenja (13. svibnja sam morao biti u Fatimi) i same konfiguracije terena, što je usporavalo hod. Jedno je bilo planirati pravce kretanja i prenoćišta u toplom uredu putom interneta a drugačije je stanje na terenu.

            Do grada Burgosa (u Španjolskoj) sam iz Lourdesa došao nakon 12 dana pješačenja prešavši 393 km i odatle put nastavio prema Santiagu de Compostela do kojeg je valjalo prepješačiti još dodatnih 462 km za 10 dana. Tu su se putovi račvali. Onaj ravno vodi prema Santiago de Compostela, a onaj malo lijevo prema Fatimi. Dvoumio sam se kojim putom krenuti. Teška je bila ta noć odluke. Uz pomoć duhovnog vođe fra Damira Pavića, imao sam dojam kako su se Gospa i  sv. Jakovog dogovorili da nastavim Camino de Santiago. Na kraju krajeva: Gospa je svagdje! No, s radošću mogu izjaviti i da sam dio puta CAMINHO DE FATIMA, koji vodi od Santiaga de Compostela do Fatime prešao pješice.

Prijeći put sv. Jakova (Camino  de Santiago) od francuskog grada Seint Jean Pied di Port u duljini od  732 km (koji se prohodi za 34 dana) je san svakoga hodočasnika. Ja sam ga prešao od Lourdesa  u duljini od 855 km za 24 dana. U stvari, ja sam taj put prešao od Okučana, jer kaže jedna izreka vezana za Camino de Santiago: Put sv. Jakova kreće od kuće!

Na blagdan Gospe Fatimske (13. svibnja) imao sam milost i čast nazočiti proslavi 100-te obljetnice Gospinog ukazanja u Fatimi. Misno slavlje je predvodio papa Franjo pred pola milijuna vjernika. I tu su se vidjele hrvatske zastave osim one koju sam ja sa sobom nosio. A kako sam se osjećao, to je također teško opisati. Biti u blizini sv. Oca,  bila je samo želja koji se realizirala u stvarnost. Bio sam toliko blizu njega, koliko civil uopće blizu može doći, tako da je mogao prebrojiti  kockice na grbu  kada sam razvio hrvatski barjak.

U Fatimi sam proveo tri  dana koji će mi ostati u nezaboravnom sjećanju.  Vrijeme sam iskoristio sudjelujući na sv. Misama, klečanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, moleći  brojne krunice i obavljajući druge pobožnosti kao što su Put križa, sudjelovanje u procesiji s Presvetim …

Ove godine (2017) je u Lurdu, u povodu 25-te obljetnice  hodočastilo 800 pripadnika hrvatske vojske i policije, hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji te 100 osoba iz Bosne i Hercegovine (u 17 autobusa) koju je predvodio Vojni ordinarij u RH msgr. Jure Bogdan.  Uz njega je bio i Vojni odrdinarijij BiH msgr. Tomo Vukšić koji je predvodio pripadnike vojnih postrojbi iz Bosne i Hercegovine.

S njima sam proveo pet  dana  “uklapajući” se u njihov program  i s njima se vratio u dragu nam Hrvatsku.

Kao što je poznato, ovo je i 59-to međunarodno vojno hodočašće  P. M. I. (Pelerinage  militaire  international) na kome je sudjelovala 61 zemlja pod mottom „DARUJ NAM MIR“. Ja sam našu vojsku dočekao u Lourdesu, nakon što sam autobusom preko Tarbesa došao iz Fatime.

Tih dana su se na hotelima (Lourdes je iza Pariza drugi grad u Europi po broju hotela), po ulicama i u samom Marijanskom svetištu viorile su se hrvatske zastave. Nazočili su i hodočasnici iz Hrvatske i u drugim aranžmanima.

Po povratku u Okučane, zid mojeg obiteljskog doma krasi velika fotografija na kojoj sam  ja s 900 pripadnika vojske HV i BiH, hodočasnička isprava (diploma) “Compostela” ispisana na latinskom jeziku kao dokaz na pređeni put i školjka sv. Jakova, a na mom hodočasničkom štapu su još  dodatno urezana tri velika  kršćanska hodočasnička mjesta: Lourdes, Santiago de Compostela i Fatima.

Kada su me pitali koje je slijedeće hodočasničko odredište  na redu, odgovorio sam: Ono gdje će blaženi  kard. Alojzije Stepinac biti proglašenim svetim. Ako to bude u Rimu, onda je RIM.

Za moje hodočašće su znali  oba banjolučka biskupa msgr. dr. Franjo Komarica i pomoćni msgr. dr. fra Marko Sermen koji su mi na blagdan sv. Roka,  16. srpnja (2017.) u Bosanskoj Gradišci čestitati na uspješnom hodočasničkom poduhvatu, kao i msgr. Jure Bogdan – vojni ordinarij u Republici Hrvatska i msgr. Tomo Vukšić vojni ordinarij u BiH, koji će mi svoje riječi potpore i čestitke iskazati u Lourdesu.

Neka vas prati Božji blagoslov,  mir i svako dobro po zagovoru Gospe Lurdske, Gospe Fatimske, sv. Jakova apostola i Svih svetih.

Milorad Oršulić – Mican

             

SVE SLIKE SA PUTA MOZETE VIDJETI OVDJE

0