Članak

IN MEMORIAM – ZDENKO VONIĆ (1954. – 2020.)

IN MEMORIAM – ZDENKO VONIĆ  (1954. – 2020.)

Uoči dana, kada se je Hrvatska spremala da obilježi tužnu obljetnicu pada Vukovara, Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, kratka vijest se je prolomila „kao grom iz vedra neba“: Umro je Zdenko!

Otrgnut je još jedan list s Dolinskog stabla. List, koji nije požutio do te mjere da je trebao otpasti. Kanula je još jedna suza dolinska!

Zdenko je rođen 23. kolovoza 1954. godine u Novom Selu od oca Mate i majke Terezije r. Oršulić. Bosonogo djetinjstvo je proveo u rodnom Novom Selu, kao i prva  četiri razreda Osnovne škole, preko puta, a ostala četiri razreda u susjednim Lamincima.

Trgovačku školu i stjecanje zvanja kvalificiranog trgovca stekao je u Banja Luci. Kao trgovac radio je u Bosanskoj Gradišci, zatim u Zemljoradničkoj zadruzi u Donjoj Dolini s Mirkom Ćorkovićem, a pod kraj devedesetih godina je otvorio Trgovinu mješovite robe u obiteljskoj kući u Novom Selu, prostoru za te svrhe izgrađen i tu radio dok ga ratni vihor u tome nije prekinuo.

Vizitka za trgovinu

U tom poslu mu je pomagala supruga Zdenka s kojom je zasnovao bračnu zajednicu 8. ožujka 1980. godine.

            Za vrijeme življenja u Novom Selu, Bog ih je obdario s dvojicom sinova Kristijanom rođenim 29. listopada 1981. godine i Dariom rođenim 14. kolovoza 1988. godine. Nakon sedam godina, u izgnanstvu, u Hrvatskoj, 22. studenog 1995. će im se roditi kćerka Tajana.

            Zdenko je sa svojom obitelji, suprugom i sinovima  prognan i 19. siječnja 1993. godine razmjenom: civili za civile kod Dragalića prešao je u Hrvatsku. Mjesecima su se  „potucali“ od Nove Gradiške, gdje su ostali pola godine  pa do Rijeke, a potom se vraćaju ponovo u Novu Gradišku, točnije u Šumetlicu gdje su od Gradskog poglavarstva grada Nove Gradiške dobili na korištenje kuću u Šumetlici u kojoj ostaju tri mjeseca. U međuvremenu su uspjeli, posredstvom oca Mate, zamijeniti kuću, onu u Novom Selu za ovu u Slavonskom Kobašu.

ZDENKO U KRUGU OBITELJI I UNUČICE

Bile su to teške godine. Da bi se preživjelo radio je kao nadničar, a kada ni to nije bilo dostatno, morao je prodati kombi-vozilo s kojim je došao u Hrvatsku.  

            Godine su prolazile a svaki dan je donosio „drugu nafaku“. Radio je kao konobar u kafićima u Slavonskom Kobašu, na Javnim radovima pri općini Oriovac, odakle je i otišao u mirovinu, ali na žalost, nije ju dugo uživao. U teškoj bolesti ih je primio tek nekoliko.

            Iako, bez stalnog zaposlenja, u zamijenjenoj kući u koju je trebalo uložiti i truda i novaca, da bi se moglo pristojno živjeti, on i supruga, djecu su školovali. Sve troje njih su stekli akademske titule: Kristijan 2005. godine dobiva zvanje Inžinjer elektrotehnike – smjer elektronika.

Dario 2012. godine dobiva zvanje Magistar engleskog jezika i književnosti te magistar edukacijske povijesti.

 Tajana je ove, 2020. godine dobila titulu magistra njemačkog jezika. Ta vijest ga je učinila sretnim i bar na trenutak olakšalo bolove.

Svi su članovi obitelji uposleni, a on, kada je trebao ubirati plodove svoga rada, napade ga teška bolest koja je bila jača od njegove volje za životom.

Zdenko je bio društveno, kulturno, a naročito športski aktivan, posebno u NK „Jedinstvo“ iz Doline i Novog Sela. Tu svoju aktivnost je nastavio  i u novoj sredini, u Slavonskom Kobašu, naročito za vrijeme župnikovanja  pok. msgr. Mije Dukića i njegovog nasljednika vlč.  Mije Lasovića, ali je stajao na raspolaganju i sadašnjem župniku vlč. Goranu Kovačević.

Sa Zdenkom smo, u drugom broju našeg glasila/godišnjaku „Suze dolinske“ (Godište I. srpanj/listopad 1996. broj 2,  za rubriku  „Gdje su, kako žive i što rade“  razgovarali.

U tom  razgovoru je između ostalog kazao: „ Nakon što smo u Gornjoj Dolini izgradili suvremenu automatsku telefonsku centralu i doveli u sva sela telefone, izgradili zgradu ambulante i novo nogometno igralište s rolanim tepihom, asfaltirali velik dio putova kroz Gornju Dolinu, Donju Dolinu i priveli kraju asfaltiranje ceste do Novog Sela, ostalo nam  je da još, osim asfaltiranja putova, dovršimo izgradnju nove crkve, tj. izgradnju zvonika, izgradimo na groblju „Gradina“ u Donjoj Dolini mrtvačnicu, jer smo sve staze na njemu asfaltirali, proširimo Dom za mladež … U svim tim akcijama je sudjelovao, pomagao i u mnogima bio na čelu.

ČLANOVI OBITELJI  VONIĆ TRI MJESECA PRIJE ZDENKINOG PRERANOG ODLAZKA  

Osim toga, dolaskom demokratskim promjena, očekivao se veći napredak u Dolini u smislu ulaganja inozemnog kapitala, koji su naši ljudi iz Doline i Novog Sela zaradili radeći u inozemstvu, obrtničke radionice, obiteljska poljoprivredna gospodarstva i podizanju jedne suvremene tvornice gdje bi se naša mladež iz župe Dolina uposlila, da ne bi, kao njihovi roditelji morali ići  „trbuhom za kruhom“. 

            U planu je bila izgradnja jedne suvremene skele između Gornje  i Slavonske Doline kako bi što bolje i brže bili povezani s Novom Gradiškom, a s time i cijelom Hrvatskom.

            Te naše želje i namjere je prekinuo nametnuti rat u Hrvatskoj. Taj ratni vihor u susjednoj Hrvatskoj se prenio i u Bosnu I Hercegovinu pa i samu Dolinu. Počela su ubojstva i prognanstva…

Da, tako je Zdenko govorio, vjerovao i nadao se. Razgovor je završio riječima: „Moja želja i nada, a uz to i poruka svim Dolincima diljem svijeta je da ne izgube nadu u jedan pravedan mir i pravedan povratak u našu Dolinu, gdje nas čeka naša crkva – ljepotica, groblje, ambulanta, igralište, domovi i sve to izgrađeno žuljavim rukama… ali i nepregledna polja: Pogorlo, Mestanje, Poljanska te rijeke i rječice:  Matura, Osorna, Osetna, sve to što su nam naši pradjedovi i djedovi ostavili. Nitko nema pravo da nam na ovakav, nepravedan način oduzme…

POGREBNE OBREDE JE VODIO VLČ. SAŠA PAVELJAK, A POKOPAN JE NA GROBLJU SVETIŠTA GOSPE KLOŠTARSKE U SLAVONSKOM KOBAŠU

Do toga nije došlo, ali je s radošću odlazio u rodno Novo Selo, u dolinsku crkvu i na groblje „Gradina“ u Donjoj Dolini.

Počiva pod krošnjama starodrevnih borova, na groblju u Slavonskom Kobašu, u Gospinom svetištu kojem je dao svoj veliki doprinos u izgradnji, ovakvog kakvog danas vidimo.

Hvala mu na svemu. Počivaj u miru Božjem do susreta u Vječnosti „Gdje svaka suza nestaje i što ljudsko oko nije vidjelo, a uho osjetilo, što nam je Dobri Bog pripremio“.

Dragi Zdenko, počivaj u zagrljaju Gospe Kloštarske i Njenog sina Isusa Krista koji je „Uskrsnuće i život“. (Iv 11,12)

Bila ti laka hrvatska gruda, koju si toliko ljubio.

                                                                                                   pripremio Mican

0