U Spomen

STRADANJE OBITELJI ROMANEŠ EN U CATRNJI KOD BOSANSKE GRADIŠ KE

U knjizi «SRPSKI ZLOCINI NAD HRVATSIMA I MUSLIMANIMA (1991. 1995.) U BOS. POSAVINNI I SJEVEROZAPADNOJ BOSNI» u izdanju Saveza zajednica Udruga Hrvata izbjeglica i povratnika i Centra za dokumentaciju o Domovinskom ratu, Zagreb, Orašje, Mostar, Sarajevo 1999. godine, na str. 368 izmedju ostalog piše:

«Romanešen (Gregora) Mihajlo muškarac, po nacionalnosti Ukrajinac, rodjen 1908. godine iz sela Catrnja (opcina Bos. Gradiška). Pripadnici srpskih snaga su ga , 20. 07. 1992. godine, spalili zajedno s kucom u kojoj je živio.

MIHAJLO SA KCERKOM DRAGICOM

Mihajlovoj kceri Dragici (tada stara oko 37. godina) koja je bila ocevidnicom ovog strašnog zlocina, od tada se gubi svaki trag, a prema kazivanju svjedoka, Dragicu su nekoliko dana prije napada na njenog oca uhodili pripadnici srpskih snaga».

U vruæu ljetnu vecer godine Gospodnje 1992 u selu Čatrnja , opcina Bosanska Gradiška dogodio se još jedan u nizu gnjusnih osvetnickih zlocina koji, do dan danas nije rasvijetljen . Te veceri, na svom kucnom pragu ubijen je hitcem u glavu i zapaljen starac Mihajlo Romanešen, a njegova kcer Dragica odvedena je u noæ i od tada joj nema traga. Ne želim ni pretpostavljati što su joj pomraèeni umovi napravili .

Pocetkom dvadesetog stoljeca je majka Mihajla Romanešena u potrazi za boljim životom, stigla iz Galicije i nastanila se u selu Catrnja, u plodnoj ravnici, izmedju Kozare i Save. Buduci da je pocetkom stoljeca i Bosna i Galicija bila u sastavu tadašnje Austro Ugarske monarhije, ovakve migracije stanovništva bile su ucestale. Zbog toga je u ovom dijelu Bosne, uz domicilno stanovništvo živjelo puno Nijemaca, Ukrajinaca i drugih naroda.

Mihajlo je 1940 godine oženio Olgu Natali, Njemicu iz istog sela te su u tim burnim godinama poceli stvarati obitelj . Imali su petero djece, cetiri kceri: Rozaliju , Mariju , Angelu i Dragicu te sina Mihajla. Život je tih godina, nakon velikog svjetskog rata bio težak i skroman pa se je Mihajlo odlucio, kao i mnogi drugi uputiti u Sloveniju, gdje je zaradio i mirovinu.

Djeca su odrasla , poudala se i otišla u bijeli svijet. U kuæe je nakon smrti supruge Olge, 1986. godine, ostao živjeti s kcerkom kcerkom Dragicom.

Dragica je rodjena na Veliku Gospu 1951. godine. Nakon završetka Osnovne škole uposlila se i do same smrti radila u poduzeæu «Standard» u Bosanskoj Gradiški . Oni koji su je poznavali reci ce da je uvijek bila vedra duha ali i britka jezika, te je imala hrabrosti i srca reci sve ono što je i mislila.

Nakon pocetka ratnih dogadjanja na zapadno slavonskom ratištu, život za nju i Mihajla postao je jako težak. Unatoè tome što nije bila Hrvatica, zauzela je prohrvatski stav, iako je znala da je to u tim vremenima, opasno po život, što se u konaènici i pokazalo istinito. I u trenutcima, kada je dobivala prijetnje razlicite naravi, nije htjela otici jer otac Mihajlo nije želio napustiti rodnu grudu. Bio je uvjeren da mu nitko ne želi nanijeti zlo, jer za to nije bilo razloga, buduæi da je cijeli život pomagao svim svojim susjedima.

Te iste «komšije» misleæi da u kuæi ima dosta novaca, buduæi da je Mihajlo primao slovensku mirovinu i djecu u inozemstvu, cijelo vrijeme su planirali kako da ga opljackaju.

Izabrali su trenutak nakon akcije «Berbir», kada su povampireni i željni osvete, tražili nekog na kome bi iskalili svoj bijes i mržnju. I tako je u jedno ljetno vecer slavna i hrabra srpska diverzantska skupina «Š korpioni» pokazivala svoju hrabrost na jadnom i nemocnom osamdesetogodišnjem starcu i njegovoj kæerki.

Iako su poznat akteri ovoga zlocina, nikad nije pokrenuta nikakva istraga a o kaznama da se i ne govori .

Dugo vremena je prošla a Dragici se još ne zna grob, kao ni brojnim drugim stanovnicima nesrpske nacionalnosti na podrucju opæine Bosanska Gradiška.

Velimir Paušić

(više…)

I N   M E M O R I A M

Ove jeseni, 22. listopada 2007. navršilo se sedamdeset godina od kako se u vječnost preselio vlč. Eugen Tvrtković. Smrt ga je zatekla u 68. godini života i 42. godini svećeništva dok je obavljao službu župnika župe Dolina. Pokopan je na dolinskom groblju Gradina.

Kratki životopis

Vlč. Eugen Tvrtković je rođen u Kreševu, 19. 3. 1870. godine od oca Martina i majke Ivane rođ. Martinčević. Je li imao još braće i sestara, nije poznato. Teološki studij započinje u Travniku 1891. gdje će ostati do 1893. a zatim će isti studij nastaviti u Sarajevu 1893. i završiti ga 1895. godine. Za svećenika je zaređen u Sarajevu po rukama msgr. dr. Josipa Stadlera – nadbiskupa sarajevskog, 9. 7. 1894. godine kao svećenički kandidat Vrhbosanske (Sarajevske) nadbiskupije.

Svoju svećeničku službu vlč. Eugen Tvrtković je započeo kao vjeroučitelj u Sarajevu. Tako je od 1895. pa do 1897. godine predavao vjeronauk u Trgovačkoj, Zanatskoj (Obrtničkoj) i Osnovnoj Š koli. Svoju prvu župničku službu je preuzeo 1897. postavši župnikom župe Solakova Kula (kod Konjica) gdje će ostati tri godine. Nakon toga, od 1900. do 1901. upravlja župom Doboj, da bi od 1901. do 1903 ili 1913. bio župnikom u Pećniku (kod Modriče). Nakon te službe vlč. Eugen je, od 1903. ili 1913. do 1920., upravljao župom Čemerno (kod Sarajeva). Od 1920. do 1922. je župnik u Gromiljaku (kod Sarajeva).

Nakon svog svećeničkog djelovanja u Vrhbosanskoj (Sarajevskoj) nadbiskupiji, iz još ne poznatih razloga, vlč. Eugen Tvrtković 1923. godine započinje svoje svećeničko poslanje u Banjalučkoj biskupiji. Tako je svoju prvu službu u novoj biskupiji dobio 1923. kada je imenovan župnikom u Bosanskom Petrovcu, gdje će ostati do 1929. godine. Tek jednu godinu bio je župnik u Gumjeri i to od 1929. do 1930. godine. S početkom nove, 1930. godine preuzima službu župnika u župi Dolina u kojoj je ostao do smrti, 22. 10. 1937. godine.

Spomen obilježje

Budući da se pri ukopu pokojnika na dolinskom groblju Gradina redovito nailazi na posmrtne ostatke – tko zna kada – sahranjenih pokojnika, čija počivališta nisu imala nikakovg obilježja, za zaključiti je kako je to groblje vrlo staro. Sve do sredine XX. st. na groblju Gradina nema nadgrobnih spomenika od čvrstog materijala. Uspomena na pokojne se čuvala zamjenom dotrajalih hrastovih križeva, koji su gotovo u pravilu bili ukrašavani plitkim duborezom s geometrijskim motivima i bojani u dvije boje od kojih je jedna uvijek bila bijela a druga je uglavnom bila modra, crna ili zagasito crvena. Sam grob se održavao čišćenjem od korova. Sredinom XX. st. kao trajnije rješenje pojavljuju se željezni križevi. Bili su to metalni lijevani križevi sa stiliziranom ukrasima, s korpusom ili bez njega.

Do sada nije poznato kada je vlč. Eugenu Tvrtkoviću, kao nadgrobni spomenik postavljen upravo takav jedan željezni križ koji je stajao nad grobom u lijepo oblikovanom postolju kockastog oblika od zidane opeke sa piramidalnim završetkom, dok je sam grob bio uokviren niskom betonskom ogradom. Krajem osamdesetih goodina, kada su uređene asfaltne staze kroz groblje, željezni križ vlč. Eugena Tvrtkovića je bio jako dotrajao a betonska ograda oko groba se jedva naslućivala pa se moglo zaključiti da je to jedan od prvih postavljenih  željeznih križeva u dolinskom groblju. Budući da se to dotrajalo spomen obilježje Vlč. Eugena Tvrtkovića, svojim jednim dijelom nalazilo na trasi planirane grobljanske staze, tadašnji dolinski župnik msgr. Kazimir Višaticki je odlučio da se križ zajedno s opekama ukloni, kako bi se po završetku asfaltiranja grobljanskih staza svećenikov grob nanovo uredio sa doličnim spomenikom. Tada je planirana izgradnja nove kapele i mrtvačnice ispred ulaza u groblje, pa bi se tom prilikom obnovio grob i spomen obilježje nekadašnjeg dolinskog župnika vlč. Eugena Tvrtkovića. Taj plan uređenja i nove organizacije na dolinskom groblju je trebao otpočeti odmah po završetku izgradnje i uređenja župne crkve u Gornjoj Dolini. Budući da zbog ratnih događanja i prisilnog iseljavanja vjernika ni župna crkva nije do kraja uređena i završena, planovi za uređenje groblja jednostavno se nisu realizirali zbog novonastale situacije u Dolini.

Ipak, ove 2007.godine, povodom 70 godina od smrti vlč. Eugena Tvrtkovića, zalaganjem dolinskih vjernika, obnovljen je grob i postavljen novi spomenik negdašnjem dolinskom župniku koji je svoje svećeničko poslanje izvršavao i u Dolini – a stjecajem okolnosti među Dolincima našao i svoje grobno počivalište.

Novi spomenik je starinskog, piramidalnog oblika izrađen od jablaničkog granita sa uklesanim križem i stiliziranim euharistijskim simbolima te slijedećim natpisom:

OVDJE  POČIVA

VELEČASNI  GOSPODIN

EUGEN  TVRTKOVIĆ

ŽUPNIK DOLINSKI

KREŠ EVO, 19. 3. 1870. DOLINA, 22. 10. 1937.

   SPOMENIK PODIŽE

           VJERNI PUK DOLINSKIH SELA

Gornji rubovi groba su obloženi jablaničkim granitom te je na grob postavljena grobna ploča od istog materijala dok su bočne strane groba uređene ispranim kulirom.

Iako je ovom zgodom grob vlč. Eugena Tvrtkovića pristojno obnovljen te je postavljen i novi mramorni spomenik, ipak se čini da je pjesma vlč. Izidora Poljaka, najljepši spomenik svim svećenicima koji su svoj ovozemaljski život završili daleko od svog rodnog doma, u onim mjestima gdje su poslani na izvršenje svoga zvanja i poslanja. Dugo je vremena nad grobom vlč. Eugena Tvrtkovića stajao jednostavni drveni pa željezni križ, no nakon toliko prohujalih godina došlo je vrijeme da njegov grob ipak krasi – mramorni spomenik.

Naš negdašnji pastiru,

među svojim stadom i nadalje

počivao u miru Božjem!

Zvane Moje

Kada jednom vrijeme dođe,

Da dragome pođem Bogu,

I kad dahnem zadnji puta

Na smrtnome teškom logu,

Čela moga neće resit

Vijenac lišća lovorova,

Nit će povijest za moj spomen

Trošit svojih zlatnih slova.

Uminut ću ko što minu

Milijuni ljudstva mnogi

Diljem svijeta udaljeni

I prezreni i ubogi,

U osami što su teško

Ov’ zemaljski vijek vili,

Pa kad umru, povijest ne zna

Da su ikad ovdje bili

U seocu Bog zna kojem

Proživjet ću svoje dane:

Poslat će me moje zvanje

Međ’ uboge sirotane.

Na tom svijetu što nemaju

Prijatelja, nikog svoga

Tek na nebu utočište

Sviju bijednih dobrog Boga

 I u ime svoga Boga

Ja ću poći svome stadu,

Da ga kao anđel tješim

U njegovom teškom jadu,

Da mirisni balzam lijem

U njegove gorke boli:

Tješeći ga, zboreći mu

Da i njega Gospod voli.

Prema Bogu raspetome,

Dizat ću mu bolne oči,

Pa će žića teškom stazom

Moj bijednik lakše poći.

Zborit ću mu kako ovdje

Život traje kratko doba

I da pravi tek počinje

S onu stranu hladnog groba.

Ja bogataš neću biti,

U biserju neću sjati

Ko sretnici ovog svijeta,

Pa mu blaga neću dati.

Dušu ću mu vrelu dati svoju,

I krv vrelu srca svoga

I utjehu što je pruža

Vjera sveta Krista Boga.

U narodu našem jadnom,

Gdje je bol i tuga sama,

Gdje se živi, gorko živi

Ponajviše u suzama.

Mnogim, gdje se znojem stvara

Ona suha kora hljeba

Pronosit ću vjeru svetu,

Ljudskoj boli melem s neba.

 Pa će tako hrlit vrijeme,

Proći će i moji dani,

U zemlju ću hladnu leći

Gdje i moji sirotani.

A na grob mi neće stavit

Mramornoga spomenika,

Tek križ drven, jednostavan

Ko i život svećenika.

(vlč. IZDDOR POLJAK)

Udruga useljenika «Dr. Ivan Merz» iz Starog Petrovog Sela traži kažnjavanje zločinaca u Banjaločkoj biskupiji 

NOVA GRADIŠ KA  Humanitarna udruga useljenika Hrvatske «Blaženi Ivan Merz» sa sjedištem u Starom Petrovom Selu pokrenula je inicijativu za kažnjavanje zločinaca koji su u Banjolučkoj biskupiji terorizirali.,ubijali Hrvate i provodili etničko čišćenje od 1991. do 1996. godine kada su svi protjerani.

 Ubojstva i pljačke

 Iako je posrijedi bila smišljena politika etničkog čišćenja u kojoj se nisu birala sredstva i ubijali su se ljudi, predsjednica Udruge Ruža Vidović, smatra da treba kazniti pojedince za koje se zna da su ubijali, vršili zločine ili ih naređivali. Navodeći neke od zločina, Udruga je o inicijativi izvijestila Vladu RH i dobila povratni odgovor da je zahtjev proslijedila Državnom odvjetništvu. Budući da u tzv. Republici Srpskoj nema naznaka da bi se zločinci mogli kazniti, smatramo da treba progovoriti o zločinima i žrtvama koje su životima platile  odbijanje da obuku uniformu tzv. Srpske vojske, pucaju na Hrvatsku i ubijaju Hrvate. Njihovi roditelji su fizički zlostavljani i prognani iz svojih kuća. Kuće su pod pritiskom zamijenili, neke su jednostavno otete i prodane. Sudski sporovi za povrat imovine vode se više od sedam godina i ne rješavaju se kaže Vidović.

Pozive u tzv. Srpsku vojsku 1992. godine koji su na tom području počeli stizati Hrvatima u Trnu dobili su Ivo Andrijević i sinovi Anto i Niko. Odbili su obući uniforme. Mlađi Niko bio je u kafiću u kratkim hlačama kada je došla srpska policija 11. lipnja 1992. godine i odvela ga u Marlesovo skladište, gdje im je bio punkt. Tukli su ga jer se nije odazvao mobilizaciji. Kada više nije mogao izdržati batine, iskočio je kroz izlog i krvav trčao kući.

– Bio sam na balkonu kada je počeo bježati. Rafalom ga je sasjekao prijatelj Nedjeljko Janjuš iz Glamočana s kojim je išao u Š kolu za učenike u privredi i podučavao ga njemački jezik. Bio je prva žrtva u Banjaluci. Na pokopu je bilo četiri tisuće ljudi. Svi mladi Hrvati bježali su jer nije bilo opstanka. Bacali su ljude pod vlak i kazali da su  se sami ubili. Teško je to opisati priča Ivo Andrijević, koji je sa suprugom izbatinan.

 Š to znaju bivši susjedi

 Andrijevići sada žive u Velikim Zdencima i sedam godina vode spor za povrat imovine. Čekaju da ubojica njihova sina bude procesuiran. Iz Petrićevca su Mijo i Finka Mandić koji žive Blagorodovcu  kod Daruvara. Pod prisilom su morali zamijeniti kuću. Nadaju se da će se rasvijetliti ubojstvo njihova sina Zlatka iz studenog 1991. godine. Ubijen je ni kilometar od kuće kod gostionice Orač. Srpska policija rekla nam je da  se utopio iako ondje nema vode. Sigurna sam da naši bivši susjedi tko je ubojica kaže Finka.

 Srpska je  vojska silovala  majku  i kćer,

a pod batinama je to gledao otac i suprug

 Srpska vojska je  silovala  2. listopada 1993. godine majku i kćer, što je pod batinama morao gledati suprug i otac.

Kad je srpska vojska otišla, a majka i kćer došle k svijesti, mislile su da im je muž i otac mrtav. Pronašle su ga bez svijesti pretučenog i s polomljenim rebrima kod dvorišne ograde.

Iste godine obitelj je ponižena i opljačkana došla u Hrvatsku. Ocu je život spašen u Vojnoj bolnici u Zagrebu. Majka nije mogla izdržati sramotu, prestala je uzimati lijekove i umrla 1996. godine. Otac nije mogao podnijeti susrete s kćerkom i podsjećanje na silovanje. Objesio se 2004. godine. Kćerka je živa. Ima obitelj, teško je bolesna i nosi teret prošlosti, za koji ne želi da se dozna.

 Egzodus Hrvata

 Nakon Hrvatske najviše je izbjeglih Hrvata iz sjeverozapadne Bosne u Danskoj, Njemačkoj i Š vedskoj, a ima ih u Grčkoj, Bugarskoj, Australiji i Americi.

Hrvati iz Banjolučke biskupije pod prisilom su mijenjali kuće sa Srbima iz Hrvatske. Sudski sporovi za povrat imovine ne rješavaju se.

 Brojke zločina

 Iz sjeverozapadne Bosne od 1991. do 1995. godine izbjeglo je oko 250.000 nesrpskog stanovništva, najviše Hrvata.

Smatra se da je za etničko čišćenje, uza zastrašivanja i premlaćivanja, ubijeno 350 osoba.

Posljednji Hrvati napustili su svoje kuće u kolovozu 1995. godine i preko Davora došli u Hrvatsku, njih 21.000.

I više od 600 njemačkih maraka morali su platiti različitim ustanovama za potvrde da se podmire obveze.

 Franjo Samadžić

/Preuzeto iz «Večernjeg  lista», srijeda 20. rujna 2006. godine, str. 17/

MATIJA Š ANDIĆ

/1942. – 1992./

 Bosanski Mačkovac je u vrijeme agresije na Republiku Hrvatsku na neki način bio srpski poligon odakle je mnogo  materijalnog i drugog zla nanesen prekosavskim mjestima i stanovništvu. Hrvatski puk tog sela je bio na prisilnoj radnoj obvezi, a pamtit će te dane i po drugim nemilim događajima.

 Novogradiški ratni kroničar Franjo Samardžić u svojoj knjizi  « Novogradiške ratne godine 1990. 1991»  je na str. 52 objavio: «Nova Gradiška i prigradska naselja mjesecima su trpjela svakodnevne topničke napade. Ista sudbina zadesila je sela u novogradiškoj Posavini.

Bilo je tako i 20. rujna (1991. god.). Topništvom su u poslijepodnevnim satima  napadnuti Visoka Greda i Mačkovac. Razaralo ih je srpsko topništvo iz Bosanskog Mačkovca i Brestovčine kod Bosanske Gradiške » Toga dana je iz tenkovskih projektila srušena crkva u Slav. Mačkovcu. Očevidci kažu da je na nju ispaljeno 27 granata.

Kroničar u istoj knjizi na str. 92 piše: «Zapovjedništvo naše vojske priopćilo je i pojedinosti o prebacivanju skupine četnika preko Save kod sela Mačkovac. Dogodilo se to u nedjelju, 24. studenog 1991. godine, u vrijeme topničkog napada na Novu Gradišku i prigradska naselja. Četnici su uspjeli iznenaditi naše borce i uspjeli su, uz visok vodostaj Save, prebaciti čamcima na našu obalu. Tri civila su ubijena. Nakon što je hrvatska vojska otvorila vatru, četnici su se povukli preko Save i sa sobom poveli kao taoce nekoliko civila. Općinski Krizni štab  nije raspolagao točnim podacima o broju civila koji su prebačeni u Bosnu».

Stanovnici Bosanskog Mačkovca će  dugo pamtiti 13. prosinac 1991. godine kada su istjerani iz svojih kuća u zimsku noć na poljanu, zvanu Poloj,  ispred kapele. Odvojili su muškarce od žena i djece i prijetili im  uperenim puškama da će ih sviju pobiti kao osvetu za srušeni  helikopter JNA . Naime, tog poslijepodneva  strahovitim topničkim napadima s bosanske strane pridružio se i borbeni helikopter koji je ispaljivao rakete na Slavonski Mačkovac. On je danima  provocirao hrvatsku vojsku, a tog dana su ga oborili kod Barišića kuća. Mještane bosanskog Mačkovca su okrivili da su  to oni  učinili.

U kuće, koje su bile zaključane jer su vlasnici, zbog ratnih strahota otišli iz Mačkovca, provaljivali su i pljačkali vrjednije stvari.

Psovke,  prijetnje  i batinanja su trajala dugo u noć a potom su im obećali da će ih sviju rastjerati  i poubijati.

 Svoje obećanje su održali pa je tako u Bosanskom Mačkovcu ostalo samo nekoliko starijih osoba, a neke su i ubijene. Jedna od njih je Matija Š andić.

U knjizi «SRPSKI ZLOČINI NAD HRVATIMA I MUSLIMANIMA U BOSANSKOJ POSAVINI I SJEVEROZAPADNOJ BOSNI 1991. 1993. na str. br. 371 između ostalog piše: «Š andić /Josipa/ Matija, muškarac, po nacionalnosti Hrvat, rođen 1942. godine u selu Donji Varoš. Ubili su ga, ispred njegove kuće u Bosanskom Mačkovcu, 13. kolovoza 1992. godine».

Matija je iz Donjeg  Varoša došao živjeti u Bosanski Mačkovac zaseok Priječani kod Terezije Blažević početkom osamdesetih godina, nakon što su supruga i sin Josip otišli u Kanadu.

 Poznat je kao vrijedan čovjek, ali i kao čovjek bez dlake na jeziku. Danomice je radio u nadnice i na taj način priskrbljavao za život sebi i nevjenčanoj suprugi.

Ubijen je tog  ljetnog dana u dvorištu pored pumbe za vodu (tulumbe),  kada je išao po vodu kako bi napojio kravu, iz automatske puške.  Preko njega je bačena deka, a  ubojice nisu dozvolile da mu se itko približi.  Terezija  je dolazi kod pojedinih mještana Mačkovca i molila da ga  zakopaju bar u vrt, ali zbog ograničenog kretanja i «hapšenja» na svakom koraku, nitko se nije usudio. Pet dana je tako ležao na istom mjestu.

Konačno je otišla  k župniku u Bosansku Gradišku vlč. Žarku Vladislavu Ošap koji je, svojim poduzimanjem, ishodio da  djelatnici pogrebnog  poduzeće  s pogrebnim vozilom dovezu mrtvački sanduk i da ga odvezu   na katoličkom groblju u Brestovčinu, gdje je sahranjen.

Mican

(više…)

 SRCE  DAM ZA HRVATSKU 

Nakon tri mjeseca  i dvanaest dana od izvršenja  srpske  agresije na «Zapadnu»  Slavoniju iz Bosanske Gradiške,  u tom gradu su se  počele brojiti i žrtve.  Prva je bio Dragan Majdandžić koji je ubijen 28. studenog 1991. godine, a već sutradan drugi Hrvat Emilko Stojaković.  Doduše,  Već u rujnu te godine su u Bosanskoj Gradiški  hvatani i odvođeni Hrvati u nepoznatim pravcima i na žalost, nikada se nisu vratili, niti se do dana današnjeg o njima išta zna. No, za ove se znaju i moguće ubojice, ali

Tek nakon četiri  ili više godina te činjenice smrti će  biti objavljene u nekim publikacijama:

« MAJDANDŽIĆ /Jozo/ DRAGO, 1945.  iz  Bosanske  Gradiške. Ubijen u Bosanskoj Gradiški 28. 11. l991. god.» Ova činjenica smrti je  upisana u  knjizi GENOCIDOM  DO ISTREBLJENJA Srpski zločin, koju je izdao Hrvatski informativni centar i Izdavačka Udruga zajednice Hrvata  Sjeverozapadne Bosne na str. 61,  srpnja 1995. godine.

U knjizi SRPSKI ZLOČINI NAD HRVATIMA I MUSLIMANIMA U BOSASNKOJ POSAVINI I SJEVEROZAPADNE BOSNE 1991.-1995. na str.356. piše  « MAJDANDŽIĆ /Josip/ DRAGAN muškarac, po nacionalnosti Hrvat, rođen 1944. godine iz sela Kozinaca (općina Bosanska Gradiška). Dana, 28. 11. 1995. godine u kafiću na Sjenjaku u Bosanskoj Gradiški (vlasnik kafića je Momčilo Đurić) u nazočnosti Đure Veselinovića  i jednog od profesora bosanskogradiškog Srednjoškolskog centra (preziva se Grbić ili Š krbić) izrazio je negodovanje zbog srpskog napada na Hrvatsku, što je bilo povod svima koji su se zatekli u kafiću da ga počnu tući do iznemoglosti nakon čega  su ga odveli u zloglasni KPD Stara Gradiška gdje ga podvrgavaju zlostavljanju i mučenju. Narednog dana Draganova obitelj je dobila brzojav iz Banja  Luke  u kojem su izvješćeni o njegovoj smrti, koja je nastupila u bamjalučkoj bolnici».

«Suza dolinska» u  21/2004  broju na str. 112. i 113. donosi skraćenu verziju : «MAJDANDŽIĆ (Josip) DRAGAN  –  rođen 1944. godine, iz sela Kozinci (općina Bosanska Gradiška). Dana 28. 11. 1991. godine u kafiću  na Sjenjaku u Bosanskoj Gradiški izrazio je nezadovoljstvo zbog srpskih napada na Hrvatsku, što je bilo povodom svima koji su se zatekli u kafiću  da ga počnu tući do iznemoglosti nakon  čega su ga odveli u zloglasni KPD stara Gradiška gdje ga podvrgavaju zlostavljanju i mučenju. Narednog dana Draganova obitelj je dobila brzojav iz Banja Luke u kojem su izvješćeni o njegovoj smrti koja je nastupila u banjalučkoj bolnici».

«Suza dolinska» je i u broju 11/1999 pod naslovom: Sedam godina mučeništva na str.  27. spomenula tu činjenicu smrti: ¨» Tog istog dana (3O. studenog 1991. godine), nakon  što je Emilko (Stojaković)  pokopan na istom groblju će se pokopati još jedan Hrvat Dragan Majdandžić Jozanov, koji je ubijen u KPD Stara Gradiška, a odvukli su ga iz gostionice sa Sjenjaka, samo zato što je kazao bradatim spodobama: Još Hrvatska nije propala. Ni jedan od tih mučenika nije bio član nikakve stranke».

* * * * *

Dragan Majdandžić je rođen 15. rujna 1945. godine u Kozincima kod Bosanske Gradiške  kao najmlađe dijete, od petero djece   oca Joze  i majke Anke r. Kulaš iz Batra sela kojeg više nema, a bilo je nedaleko, južno  od Bosanske Gradiške.

Osnovnu  i Srednju školu je završio u Bosanskoj Gradiški . Po zanimanju je bio kvalificirani bravar. Nakon  završetka škole i vojske otišao je na privremeni rad u Njemačku gdje je radio nekoliko godina.

Po povratku u rodno mjesto, uposlio se je u Vodoprivredno poduzeće «Sava» Bosanska Gradiška. Na tom radnom mjestu ga je  i zadesio rat, onakvog kakav je bio cijeli život, a bio je:  veseljak, iskren i nada sve domoljub.

Srbi u Bosanskoj Gradiški su ga upamtili kao osobu koja je javno osuđivala napad JNA na Sloveniju i veličao Slovence i Janeza Janšu u borbi protiv Jugoslavenske narodne armije.

Već prvim  naoružanim  Srbima  i onima  obučenim  u vojne odore  govorio je na sav glas: « Svi ste vi psi od slame» a za sebe: «Srce dam za Hrvatsku».

I dao je život. Bio je  prva žrtva u Bosanskoj Gradiški  razuzdane

i  razularene bande koja je  sve   zakone uzela u svoje ruke.

Te kobne večeri  zadesio se u kafiću na Sjenjaku među  brojnim  «martićevcima» – policajcima  nazivani po Milanu Martiću, koji je na njihova provokativna dobacivanja odgovorio: «Ja sam Hrvat! Živjela Hrvatska!»  Ta hrabrost  je graničila s ludošću.

Prema nekim kazivanjima, budući da je taj kafić imao galeriju (nešto poput balkona) bačen je na pod s te galerije pri čemu  mu je pukla lubanja.

Onako s već velikom ranom nastavili su ga tući i odvezli u KPD Stara Gradiška koji se već počeo puniti s «nepodobnim»  osobama.

Koliko je tamo ostao? Nitko ne zna!

U potragu za njim se je već sutradan uputila sestra  Tražila ga je danima  i našla ga je mrtvog u Banjaluci 3. prosinca. Tamo  ga  je  iz  Stare  Gradiške  odvezla vojna policija  a prilikom primopredaje  nisu zaboravili kazati  da je to «jedan veliki ustaša» koji je uhvaćen U Pivarama na Zapadnoslavonskom  ratištu. Ovi su se začudili  tim riječima jer su vidjeli iz osobne iskaznice «lične karte» da je rođen kod  Bosanske  Gradiške, a iz drugih dokumenata da je bio radnik VP «Save» u Bos. Gradiški.

Dovezli su ga mrtvog i sahranili na groblju u Brestovčini.  Prema  riječima   njegove sestre pogrebni obred je vodio vlč. Ratko Grgić kojeg također nema među živima a ni za grob mu  se ne zna.

Draganovo  bicikli je tri dana stajalo pored kafića iz kojeg je odveden. Iako je vlasnik kafića znao čije je bicikli nije se udostojao javiti obitelji.

Svoje bolno kazivanje o ovom nemilom događaju završit će Draganova sestra Katica riječima: Godine 1991. je ubijen Dragan, 1992. godine umire naša maćeha Anka, 1993. godine umire moj muž Branko, a 1994. godine umire nam otac Jozo. Niti godinu dana  nije se moglo sastaviti bez crnine.

Mican

(više…)

NJIHOVA NADA NIKADA NEĆE UMRIJETI

”Srećko (Alojzija) Pranjić rođen  17. studenog 1969. god. u Bos. Gradiški. Uhićen 10. rujna 1991. god. ispred stadiona ”Kozara” u Bos. Gradiški i od tada mu se gubi svaki trag.”

Ovo kratko izvješće o prvoj žrtvi bezumnika u Bosanskoj Gradiški ni nakon trinaest godina ne bi se moglo proširiti niti s jednom rečenicom, jer uz sva nastojanja roditelja i brata da se bilo što sazna u svezi njegovog nestanka, nisu urodila plodom.

Podsjetimo se: Nije prošlo niti mjesec dana kako je s toga dijela Bosne i Hercegovine napadnuta, a potom i okupirana Hrvatska zapadna Slavonija, a u Bosni i Hercegovini nije bilo ni traga rata, u Bosanskoj Gradiški su već počeli uklanjati nesrpski puk, prvo Hrvate, a potom i ostale.

U pripremanju ovoga priloga za 21. broj ”Suze”, zatekla nas je stravična vijest: ubijen je Bosanskogradiški župnik msgr. Kazimir Višaticki!

Zar nije bilo dosta ubojstava? Zar neki misle da treba nastaviti tamo gdje se stalo 1995. godine? Tko je slijedeći na redu: svećenik ili vjernik?

KRATKI ŽIVOTOPIS

Alojzije Pranjić je rođen 1941. g. u Š imićima kod Ivanjske. Oženio je 1965. g. Anku Bijelić. Bio je zaposlen u Bosanskogradiškom građevinskom poduzeću ”Jedinstvo” niskogradnja, kao vozač.

Godine 1966. im se rodio sin Željko, a tri godine kasnije 17. studenog 1969. godine i drugi sin Srećko.

U Bos. Gradiški (Novom naselju prema Brestovčini obitelj Pranjić je 1972. g. izgradila obiteljsku kuću. Dok su je gradili, stanovali su u Čatrnji nadomak Bosanske Gradiške.

Srećko je Osnovnu školu pohađao i završio u Bosanskoj Gradiški kao i srednju ugostiteljsku 1987. godine.

DJED ALOJZIJE I BAKA ANKA S NAJSTARIJIM UNUKOM MARIOM

Jednogodišnji vojni rok služi u Vinkovcima i Bjeljini. Iz vojske dolazi 1989. g. a 1990. polaže vozački ispit.

Bio je omiljen u društvu u kojem se kretao, a u gradu je bio poznat kao fizički jaka osoba. Svoje hrvatstvo je javno isticao, njime se ponosio i dokazivao. Na javnim mjestima je pjevao Hrvatske nacionalne (u to vrijeme kod Hrvata popularne) pjesme i glasno ih puštao putem magnetofona. Potporu je imao i kod brata Željka.

Osamnaestog dana mjeseca kolovoza 1991. g. bila je nedjelja. Tog nedjeljnog jutra okupatorske snage tzv. JNA potpomognute Bosanskogradiškim dobrovoljcima prešle su savski most  između dviju Gradiški i zakoračile na Hrvatsko tlo.

Samo dvadeset i dva dana kasnije, u utorak 10. rujna 1991., Srećko je u poslijepodnevnim satima, oko 17 sati otišao u grad. Bio je to uobičajeni odlazak, ali je ukućanima napomenuo da će potražiti na benzinskoj pumpi benzina za auto. U to vrijeme, njihov obiteljski automobil je koristio otac zbog odlaska na teren pa je Srećko posudio automobil od prijatelja iz Podgradaca. Srećka je zadnji puta vidio kolega konobar i poslužio ga pićem u ugostiteljskom objektu ”2002”, u vlasništvu Svete Urić, preko puta od gostione ”Uranak” vl. Nikole Ćorković Ćorkana.

MISTIČNI NESTANAK I POTRAGA

Srećko tu noć nije došao doma. Prije polaska na počinak, roditelje to nije zabrinjavalo, jer mnoge noći je proveo spavajući izvan obiteljske kuće, ali je tada uvijek rekao gdje se nalazi. Ovu noć očito nije namjeravao provesti na nekom drugom mjestu, jer da jest poslao bi poruku ili se javio telefonom.

Da ta noć nije kao sve ostale noći tek u 2,00 sata se moglo zaključiti kada je zazvonio telefon i netko, s onu stranu žice pitao: Je li Srećko kod kuće? Gdje Je? Majka je odgovorila da nije. I taj je razgovor na tome završio. Koja je svrha i cilj toga poziva bio ni do danas se ne može odgonetnuti. Provjera ili nešto drug?

Kako Srećko ni do zore  nije došao doma, oko 7,30 sati otac je  otišao kod njegovog prijatelja Zlatka ??????????. Kada tu nije ni riječi mogao saznati za Srećka, crne slutnje su ga počele opsjedati tim više što u tijeku jučerašnjeg dana prijatelji se nisu sastali a u tijeku noći je uslijedio onaj telefonski poziv.

Da je stanje alarmantno potvrdit će dvije osobe u vojnim ”uniformama” (jedan je bio po činu kapetan a drugi vojnik) koje su pitale: Gdje je Srećko?

Kada su dobile odgovor da se ne zna za Srećka od jučer, otišle su da bi se nakon izvjesnog vremena vratili u pratnji Drage Š obota njima poznatog čovjeka koji je radio u Bosanskogradiškom SUP-u.

Ovoga puta su Alojzija pitali: Da li posjeduje oružje? rekao je da ima pištolj na temelju odobrenja. Očito nisu bili zainteresirani za oružje s odobrenjem, jer je uslijedilo pitanje: Da li zna za neku bombu velike razorne moći koju je navodno Srećko dobio od nekog njihovog vojnog invalida koji je stanovao u stambenoj zgradi blizu SUP-a. Odgovorio je da o tome ništa ne zna. Otišli su.

Alojzije će se s Dragom  i narednih dana susretati kada bude tražio pomoć kako bi se bilo što saznalo u svezi Srećka.

Otac je nastavio potragu iako nije znao odakle bi počeo. Otišao je u već spomenuti ugostiteljski objekat ispred kojeg je bio zaključan auto koji je Srećko koristio. Konobar mu je kazao da je Srećko, nakon što je popio piće rekao da ide na benzinsku stanicu pješice kupiti gorivo. I otišao je. Nitko ga više nije vidio. Na relaciji od mjesta gdje je ostavio auto do benzinske postaje ”Jugopetrol” (kod stadiona ”Kozara”) gubi mu se svaki trag. Auto je bio zaključan. U njemu se je vidio kanister. Da li je u njemu bilo goriva? Auto je poslije odvezeno  bez znanja obitelji Pranjić. Kuda?

Prema nekim, iako nepovezanim saznanjima, Srećko je trebao biti odvezen u Gornje Podgradce, kaže Alojzije, pa je u četvrtak (drugoga dana od Srećkovog nestanka) otišao u SUP kod Drage Š obote. Njega je zamolio da ode u G. Podgradce i provjeri da li je Srećko tamo odveden. I uputio se Drago, ali je došao samo do Vrbaške. Tu su, ispred doma, ”maetićevci” imali svoj punkt i kontrolirali su svaki izlazak i ulazak u taj dio općine Bos. Gradiška. Bez obzira što je Drago bio djelatnik SUP-a, razoružali su ga i vratili natrag. Po dolasku u B. Gradišku poručio je Alojziju preko zajedničkog poznanika da je vrag odnio šalu! Sada SUP-om upravljaju oni koji imaju velike brade.

Ipak je nastavio s traganjem preko uglednih osoba u Bos. Gradiški i okolici. Tek nakon mjesec dana iz nekih, opet nepouzdanih izvora saznao je da je u zloglasnom Starogradiškom KPD. To im je rekao izvjesni Bosanskogradiški liječnik koji je svakog četvrtka obilazio zatvorenike u KPD-u. Tome liječniku je ponuđen veliki novčani iznos samo da potkrijepi to svoje kazivanje. Dakako da nije.

No, ipak, putem tih priča majka Anka je ishodila odobrenje za prelazak preko Savskog mosta i otišla u Staru Gradišku. Kazala je jednom od stražara da traži Srećka Pranjića. Odgovorio joj je da ga potraži kod Mire Gubića i Zane, a ako ga nađe, da i njima javi jer ga i oni trebaju.

Tužna, nastavila ga je dalje tražiti po Staroj Gradiški. Odustala je tek kada je srela njegovog  prijatelja ??????????? (u uniformi) koji joj je kazao da Srećko nije u Staroj Gradiški.

I osobe koje su proživljavale strahote KPD-a (i puštene uz pomoć međunarodnog Crvenog križa) potvrdile su da Srećko nije bio zatočen u KPD-u.

Vrijeme je prolazilo, potraga za bilo kakvom informacijom je nastavljena, a prijetnje ocu i majci su bivale sve češće. Srećkov brat je otišao u Njemačku s obitelji.

Morali su napustiti obiteljski dom u Bos. Gradiški o privremeno s skloniti u Čatrnju kod Ankine sestre. povremeno, pod okriljem magle su dolazili blizu kuće, tek toliko da srcu želju otrgnu.

Iako su Alojzije i Anka nastojali ostati što duže na tim prostorima ne bi li saznali išta više od onoga što znaju no da bi sačuvali glave, jer su otkrili Čatrnju, na Badnjak 1991. g. su morali napustiti Bosansku Gradišku.

U unajmljenom autu i s unajmljenim vozačem krenuli su u istočni dio Bosne.

Alojzije je dobro poznavao sve makadamske i sporedne puteve jer je vek dio vremena proveo na tim prostorima po terenima kao vozač kamiona pa je vozaču govorio kuda treba voziti kako bi se izbjegli njihovi punktovi barikade.

Most na Savi između Brodova u to vrijeme bio je zatvoren. Slijedeći je između Š amaca  – Bosanskog i Slavonskog. Tu su izišli iz auta i s nešto nužnih stvari prešli u Hrvatsku.

Dobri ljudi će ih dovesti autom do Slav. Broda, a autobusom će otići u Laze, selo blizu Nove Gradiške, kod roditelja njihove snahe Marine.

Anka je na treći dan Božića otišla sinu i snahi u Njemačku, a Alojzije će 22. ožujka 1992. g. dobiti na korištenje kuću na Novogradiškoj Slavči. Kada ju je osposobio za stanovanje, uselio se u nju. Tu će kuću 14. rujna 1993. g. zamijeniti za onu u Bosanskoj Gradiški. Ugovore su dostavljali putem Crvenog križa kako bi se potpisali.

Sada u toj kući žive Alojzije i Anka sa sinom Željkom, snahom Marinom i unučadima Marinom, Anitom i Srećkom koji nosi stričevo ime njemu na spomen.

Roditelji i brat ni nakon trinaest godina se ne mogu pomiriti s činjenicom da ga nema. Teško im pada kada netko za njega kaže pokojni. Kažu da znaju za onu narodnu: ”Nada zadnja umire”. Naša nada nikad neće umrijeti.

(više…)

GDJE ĆE POČIVATI U MIRU

Navršila se tužna, dvanaesta obljetnica nestanka, a potom mučkog ubojstva Darka Sanjicki. On je jedna od dvanaest žrtava nesretnog rata u BiH u župi bosanskogradiškog dekanata (Podsjetimo se: župa Bosanska Gradiška l2 žrtava, župa Dolina 6 žrtava i župa Nova Topola 6 žrtava katolika).

Ta tužna obljetnica podsjeća nas na sve ubijene i nestale u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koji su svoje živote položili na Oltar domovine.

Obitelj SANJICKI je minuli rat doslovno zavio u crno. Ni nakon dvanaest godina u toj kući se crnina ne skida. Ne znaju za grob sina Darka, a njegov ujak Marko Marinović je zaklan od dušmanske ruke  1991. g. u Kneževim Vinogradima  dok je drugi ujak Ugo Marinović zbog posljedica zatočeništva u Borovu Selu i torture nedugo po razmjeni umro.

Darko je rođen 11. studenog  l967. godine u Bosanskoj Gradiški kao najmlađi sin oca Josipa i majke Ljubice rođ. Marinović. Stoga je i razumljivo da je za njih najviše i bio vezan.

Osnovnu i Srednju školu je završio u Bosasnkoj Gradiški. S diplomom bravara, nakon što se je otac Josip pripremao za mirovinu, preuzeo je vođenje obrta – bravarsko limarskog. Od nekoliko uposlenih djelatnika kod njega je radio i bio prijavljen Nedjeljko Vonić iz Donje Doline čije će životne sudbine u konačnici biti iste. Do dana današnjeg ni za jednoga se ne zna gdje je grob.

Vrijedne očeve ruke tjekom  života su mnogo stekle, a sin Darko je krenuo njegovim stopama, nastavio tamo gdje je on stao. Htio je dogovorene poslove na vrijeme dovršiti, a kao dobrom I cijenjenom majstoru i poduzetniku su ponude svakodnevno pristizale.

Kako je vrijeme prolazilo, valjalo je misliti i na budućnost. Došlo je i vrijeme ženidbe.

Odabranica srca njegova bijaše Kosana koju su svi od  djetinjstva zavali Mira iz Novog Sela kod Bosanske Gradiške, kćerka Slavka Matkovića i majke Slavice. Vjenčao ih je u župnoj crkvi sv. Roka u Bos. Gradiški tadašnji župnik, a sada kardinal Vinko Puljić.

U sretnom braku, koji na žalost dugo nije trajao dobili su sina Josipa kome ime dadoše po djedu.

Domovinski rat u Hrvatskoj je uzimao svoj danak a sve te strahote osjećao je i nesrpski puk u Bosanskoj Gradiški.

Nakon što je Srećko Pranjić (rođen l7. studenog l969. god.) sin Alojzija i majke Anke r. Bjelić  10. rujna l99l. godine kidnapiran kod stadiona Kozara” u Bos. Gradišci i od tada mu se gubi svaki trag, druga žrtva pobješnjelih i mržnjom zadojenih sugrađana bijaše Darko.

Tog kobnog dana 21. rujna l99l. godine, ne sluteći ništa Darko se uputio  prema Brestovčini. Svetac je – sv. Matija, a taj dan je njegov otac pozvao rodbinu i prijatelje  da uz pečeni odojak obilježe i njegov zvanični odlazak u mirovinu, pa se nije radilo. Zbog nedostatka benzina u autu morao se zaustaviti kod ugostiteljskog objekta Zlatno burence”. Po nagovoru taksiste i prijatelja” Dušana Race zvanog Lako prihvatio je da ga on odveze u Gornje Podgradce po benzin, jer na postojećim benzinskim postajama u Bos Gradiški nije ga bilo ”ni za lijeka.  Svratio je doma kako bi uzeo kanister i rekao kuda ode te da će se brzo vratiti, a Lako je čvrsto obećao da će ga dovesti kući.  Ukućanima ne bijaše drago što  je zbog toga obiteljsku svečanost napustio, tim više  što se u dnu duše nešto slutilo. Rat je samo preko Save, a po Bosanskoj Gradiški i okolnim selima bratata bratija orgija.

Bilo je to oko 13 sati kada je Lako odvezao Darka. Kako se Darko ni nakon  l6 sati nije pojavljivao sve se više sumnjalo u dobronamjernost prijatelja”Lake,  a jedan taxi je zlokobno prolazio  cestom ispred kuće gore-dolje. To majčinim očima nije moglo biti nezamijećeno.

Već se je hvatao mračak kada je došao susjed i rekao Josipu, nakon što je šuteći prošao pokraj majke Ljubice: Poručio vam je sin Darko da je uhapšen i da neće doći”. Naime, taj susjed Nikola je u isto vrijeme bio na benzinskoj postaji u Gornjim Podgradcima kada je dovezen i Darko. Zatim je dodao: Uhapsio ga je neki ružni i dugokosi u vojničkoj uniformi s još nekoliko vojnika”.

Poslije će se saznati da je Laki rečeno: Ti sada možeš ići, a ovaj ustaša će ostati”.

Otac Josip je odmah otišao u policijsku postaju i prijavio nestanak sina Darka navodeći mjesto i osobu koja ga je tamo vidjela. No,  dežurni koji je Josipa ”saslušao ponašao se tako, kao da ništa nije ni bilo  ili kao da je sve već znala.

Vratio se doma, a zbog policijskog sata kretanje u tijeku noći nije bilo razumno. Jedva se dočekala zora, jer u obitelji nitko nije spavao izuzev malog Josipa koji je tada ima godinu i deset dana kojeg otac nikada više neće vidjeti, niti će ga on upamtiti.

Nakon neprespavane noći, otac se prvim autobusom uputio u zloglasne Gornje  Podgradce. Kod radničkog  šipadovog” restorana bio je štab” Martićevaca.  U tom štabu” je zatekao Darka kao sjedi između naoružanih vojnika. Nije mogao zamijetiti tragove batinanja.  Nisu dali Josipu da se dugo tu zadržava, ali su obećali da će biti pušten. Kako mu to nije davalo nikakvu garanciju, a jalovim obećanjima nije vjerovao, shrvan vratio se doma.

I sutradan je otišao  i na istom mjestu zatekao Darka, ali ovoga puta bez obzira koliko su htjeli prikriti batinanje, modrice po tijelu su to pokazivale.  Bio je to zadnji susret oca i sina, iako su  mu kazali da ide kući, a Darka će oni dovesti.

Od obećanja ništa nije bilo, umjesto kako su obećali daće ga dovesti kući odvezli su ga isti dan u KP Dom  Stara Gradiška.

Uz brojne veze, molbe i preklinjanja slijedećeg dana je došao u Staru Gradišku donijevši mu nešto odjeće. Rekli su mu da to ostavi i da će mu oni predati. Iako im ni tada nije htio vjerovati ostavio je odjeću i dosta očinskih poruka ne žele vjerovati da je jučer njihov susret bio zadnji.

Nije bilo vrata na koja nije pokucao od Crvenog križa do Međunarodnih predstavnštava no sve bijaše uzalud. Uz škrte informacije koje su dolazile iz Stare Gradiške

tek se moglo pretpostavljati kako su njemu i mnogim zatvorenicima prolazili dani u logoru. No,  na drugoj strani, po Bosankoj Gradiški se pričalo kako je Darko kao ustaški snajperist sa šokačke” crkve  ubijao Srbe, kako je minirao srpski  ugostiteljski objekt (kod stočne pijace) i podmetnuo eksploziv pod zgradu Skupštine opštine” u Bosanskoj Gradiški

Nakon tri mjeseca  teškog zatočeništva u Staroj Gradiški, on i  drugi zatočenici iz  Bosanske Gradiške kao što su već spomenuti Nedjeljko Vonić, Petar – Pero Strilić, Mirko Tomljenović, Mario Moro – prebačeni su u  (milicijsku) policijsku  postaju Okučani. Smješteni su u prostoriju veličine 2 ,00 x l,8O  Odatle su ih izvodili na batinanje. Kada se vojnici” umore od  tog posla onda su dovodili djecu iz škole da ih tuku. Prema kazivanju  preživjelih logoraša  dolazila su djeca – polaznici prvog razreda Osnovne škole, djedovi i babe uz pomoć štapova te ih udarali i pljuvali po njima. Hrane nije bilo dosta kao ni vode. Kašikama i šakam su  zatvorenicima  trpali sol u usta a vode nisu davali. Darko je molio i bratio  zatvorenike da mu pljuju u usta kako bi se ublažila bol koju je sol uzrokovala.

Zločinci su išli i dalje pa su Darku sjekli prste u ruke.

Za Darka su te strahote završile  na tucindan , 23. posinca  l99l. godine poslije 21 sat kada je izveden iz prostorije i mučki ubijen.

Darkovi roditelji Josip i Ljubica su 25. kolovoza 1993. godine zamijenili imanje u Bosanskoj Gradiški za sadašnje u Prvči kod Nove Gradiške. U Hrvatsku su nastojali doći što prije nadajući se da će bar neke vijesti čuti o najmlađem sinu, no okolnosti u kojima su se nalazili nisu im to dozvoljavale.

Cijelo vrijeme je obitelj bila pod prismotrom, a javno se prijetilo cijeloj obitelji da će biti ubijeni. U dvorište su  bacane bombe  i pucali  iz puškostrojnice i drugih ubojitih oružja po pročelju kuće.

Nakon četiri tjedna kako  je Darko uhitit, supruga Mira i sin Josip otišli su kod njezinih roditelja u Njemačku  gdje i danas žive.

Po dolasku u Hrvatsku , otac Josip je  bezbroj izjava  dao i isto toliko potpisao, na dosta  ekshuminacija bio nazočan i još uvijek ne zna za grob.

Teško je kad dođu kršćanski blagdani, naročito Svi sveti  i Dušni dan. Pohađaju se grobovi najdražih, a za njegove zemne ostatke se još uvijek ništa ne zna.

Lakše bi bilo kada bi se znalo: GDJE ĆE POČIVATI U MIRU?

(više…)