Vijesti

U petak, 15. svibnja 1998. godine sam u svoj dnevnik upisao: « Međugorje! Auto se zaustavlja pred Gospinim svetištem točno u 23,00 sata. S nestrpljenjem sam dočekao da iziđem iz njega i odem pred Gospin kip ispred crkve. Već sam u mislima sročio što ću joj reći kada dođem pred Nj: Majko Nebeska, imao sam želju i namjeru pješice iz Slavonije doći kod Tebe, ovdje u Međugorje, ali dogodilo se ovako nešto iznenada, neočekivano! Možda si Ti baš tako htjela? Ipak, ako Ti želiš, i ako je to Božja volja ja ću doći i pješice k Tebi, onda kada me Ti pozoveš, baš iz Slavonije, putem koji bude najsigurniji za putnika-pješaka. Pomozi mi da tu želju ispunim i ostvarim  iz ljubavi prema Tebi..!»

Želja je uslišana. Gospa je  u povodu  25-to godišnjice  SVOJIH  UKAZANJA  u Međugorju,  pozvala ne samo mene, nego još 13  hodočasnika pješaka koji smo se  16. lipnja 2006. godine, u prigodi obilježavanja blagdana sv. Vida mučenika i Dana općine Okučani uputilo u procesiji iz Okučana u Međugorje.

Ispraćaj je upriličen u 9,00 sati nakon  ispovijedi i jutarnje sv. mise koju je služio

fra Ivan Franjić i na taj način nas duhovno pripremio za dalek put.

Taj put,  dug  354 km planiran je prijeći za devet dana, ali zahvaljujući lijepom vremenu i  inim uvjetima na željeni cilj se stiglo za osam dana.

Hodočasnici  mira su iz dvije župe i to iz župe sv. Vida Okučani  Milorad Oršulić – Mican  i Marko Stanić iz Okučana,  Krešimir i  Nikica Čolaković  te  Željko Ćosić iz Caga, Marija, Mario i  Ivan Ivšić i Ankica i Ružica Ćorluka iz Dubovca, a iz Župe Duha Svetoga Gornji Bogićevci su  hodočastili  Jurica Relja,  Tanja Radman i Ivana Laštro iz  Smrtića te Mario Majdandžić  iz Ratkovca.

Taj Put Mira, jer se je išlo Kraljici Mira, je ujedno bio i križni put  mučenika. Naime, prva postaja Križnog puta je izmoljena u okučanskoj crkvi prije polaska, a zadnja četrnaesta u Međugorju. Ostalih dvanaest postaja se je molilo na prigodnim mjestima diljem Bosne i Hercegovine.

Odmori i spavanja su bila na već pripravljenim mjestima.

Prva kraća stanka, tek toliko da se predahne i popije kava i nešto osvježavajuće bijaše upriličena u restoranu «Složna braća» kod  Š ime i Lucije Džolan u Novom Varošu.

Put nastavljamo prema vratima Bosne.  Načelnik općine gosp. Aca Vidaković i njegov zamjenik gosp. Ivica Ćorković su nas dočekali na graničnom prijelaz u Staroj  a potom Bosanskoj Gradiški  i  već prema ranijem pismenom i telefonskom dogovoru Ministarstvom unutarnjih poslova Bosne i Hercegovine »predali»  nas policiji koja će se tijekom cijeloga puta brinuti za našu sigurnost. I doista, pripadnici Policijskih  postaja Bosanska Gradiška, Banjaluka i Mrkonjić Grad su na najprofesionalniji način odradili svoj posao na čemu smo im od svega srca zahvalni.

Dulji odmor je bio u Bosanskoj Gradiški kod župnika vlč. Josipa Jerkovića. Čim smo došli u dvorište, ispred spomen ploče na župnoj kući smo zapalili svijeće i pomolili se za pokoj Kazimirove duše, koji je mučki ubijen u ovoj kući 17. studenog  2004. godine, a potom nas je župnik poveo u crkvu sv. Roka gdje smo izmolili drugu postaju križnog puta te kao dobar domaćin upoznao nas s trenutnim stanjem u svojoj župi. Na žalost, nije se imao baš čime pohvaliti.  Nakon ručka su mladi u crkvenom dvorištu zaigrali nogomet koji je praćen mladenačkom  uobičajenom galamom i dobacivanjem. Ta razdraganost mladeži me je ponukala da pitam župnika: Kada je  zadnji puta čuo  ovakvu galamu  na ovom mjestu? On je odgovorio : Nikada!  A,  da li će ikada čuti?

Put nastavljamo kroz Bosansku Gradišku. Nisam mogao odliti a da ne kažem svojim suputnicima da je nepunih deset kilometara odavde sjedište župe Dolina i moje rodno Novo Selo. Da je to tako, potvrdit će i slučajni susreti  sa Zvonkom Vonićem  koji je rođen u Novom Selu, a ostao je živjeti u Bosanskoj Gradiški te drugim  Zvonkom i njegovom suprugom  Ivankom  Budić  koji su tuda prolazili u Banjaluku, pa kada su vidjeli hodočasnike, zaustavili su se i kupili nam u trgovini dosta osvježavajućih napitaka.

Spavanje je,  po programu predviđeno  kod časnih sestra  Klanjateljica Krvi Kristove u samostanu «Sveta Obitelj» u Novoj Topoli.

 Tu stižemo u 17,10 sati. Nakon što smo se pozdravili s časnom Melitom našom domaćicom, zamoli smo je da nas povede u crkvu kako bismo izmolili treću  križnu postaju. Baš na današnji dan, 16. lipnja 1992. godine s ovoga mjesta je odveden tadašnji župnik iz Nove Topole vlč. Ratko Grgić za čiju se sudbinu   do danas  ništa ne zna. Ispred njegove slike koja se nalazi na pomoćnom oltaru zapalismo svijeću  i utonusmo u molitvu.

U predvečernjim  satima će načelnik Aca Vidaković, održati obećanje i doći nam u posjet. Dovezao nam je voća i drugih živežnih namirnica

Mi smo iza sebe, prvoga dana pješačenja ostavili  prvu, najmanju, dionicu puta  od svega dvadesetak kilometara.

 Časna sestra Melita Ćosić poglavarica samostana se je za hodočasnike brinula, dok su bili kod nje u gostima,  kao majka za djecu. Iz svoje samostanske ljekarne, nadaleko poznate po proizvodnji čajeva i krema od trava, dat će nam nekoliko krema, neka se nađe ako nam zatreba  kao pomoć pri upali mišića i drugih bolova.

Sutradan, u 4,00 sata, prije nego što je počela pucati zora, odjenuli smo na sebe narandžaste prsluke s fluoroscentnim  trakama kako bismo bili zamjetniji na cesti i nastavili  put.

Drugog dana hoda, put će nas dovesti u Banjaluku. Domaćin nam je župnik u  župnom uredu  Bužak – Derviši  msgr. dr. Karlo Višaticki.

Nakon tuširanja i odmora jedna oveća grupa u 16,45 sati se je uputili ka  centru  grada Banjaluka. Na groblju «Sveti Marko» kod centralnog križa smo izmolili četvrtu  postaju križnog puta, a na grobnici svećenika banjolučke biskupije i časnih sestara zapalili svijeće.

Podsjetimo se da su na ovom groblju sahranjeni posmrtni ostaci i  svećenika mučenika msgr. Kazimira Višaticki i Filipa Lukende te č. sestre Cecilije Grgić. Vlč. Filip i č. sestra Cecilija su ubijeni i spaljeni u župnpoj kući Presnače 12. svibnja 1995. godine.

Vodić nam je bio mladi gospodin Antonio kojemu  nas je  msgr- Karlo povjerio.

Uz put,  do biskupskog ordinarijata i katedrale nam je govorio uopće o životu u ovome gradu na Vrbasu.

Biskup banjolučki, msgr. dr. Franjo Komarica u poslijepodnevnim satima ne bijaše u Banjaluci. Nakon što je bio na susretu mladeži Banjalučke biskupije koji se danas održavao na Petrićevcu, otputovao je u Prijedor gdje je imao krizmu.

Radovali smo se  susretu s njima, ali smo se zadovoljili i sa susretom njegovog vikara msgr. dr. Antom Orlovcom.

U 18,00 sati smo bili nazočni  večernjoj sv. misi u katedrali sv. Bone. Toj sv. misi smo i planirali nazočiti   budući da je sutra nedjelja, a put će nas voditi kroz predjele gdje neće biti niti blizu katoličke crkve.

Nakon sv. mise ćemo posjetiti kapelicu bl. Ivana Merza, banjolučkog blaženika i pomoliti se ispred sarkofaga s njegovim moćima.

Tako okrijepljeni vratili smo se u župni ured na počinak. Mladi će kao i prethodnu noć provesti pod šatorima u prostranom dvorištu, a nama starijima je ipak krevet bolje rješenje.

Treći dan hoda ćemo započeti u 2,00 sati. Nakon što nas je blagoslovio  msgr. Karlo,  put smo nastavili u pratnji dvaju policijskih auta. Vjerojatno su djelatnici «Stanice bezbjednosti» procijenili da je ova dionica puta visokog rizika. Hvala Bogu, sve je dobro završilo.

Danas smo putovali najljepšom dionicom puta  koji vodi kroz Bosnu i Hercegovinu kanjonom rijeke Vrbasa. Tu ljepotu čovjek može osjetiti samo ako pješice prolazi tim putom. Poput sv. Franje divili smo se ljepotama pa nismo vrelinu ljetnog dana ni osjećali.

Odmarali smo se samo toliko koliko je bilo nužno, jer smo željeli gledati utakmicu između Hrvatske i Japana koja će se  igrati na Svjetskom prvenstvu.

Treću  noć ćemo prespavati  u motelu «Lav» u Dabracu između Banjaluke i Jajca. Tamo stižemo malo iza 15,00 sati i gledamo nogometnu utakmicu koja je završila na naše razočaranje nerješeno 0:0.

Kako smo odlučili da što više putujemo po noći, zbog vrućina, jutros ćemo se u 3,00 sati pozdraviti s domaćinom i vlasnikom motela gosp. Borom i put nastaviti niz brdo, u pravcu Jajca.

Mrkonjićgradska policija nas prati do ulaska u Srednjobosansku Županiju. Iza nas su ostali brojni tuneli kroz  koje smo prošli i još brojniji  kilometri «pregaženog» puta.

Jutarnju kavu u 7,30 sati ćemo popiti u Župnom uredu sv. Ive u Podmilačju kod Jajca. Tom zgodom je župnik fra Zoran Mandić hodočanicima oko vrata stavio blagoslovljene krunice s likom sv. Ive i zaželio im da ih i taj nebeski zaštitnik  prati tijekom  putovanja.

Spavanje je bilo predviđeno u župnom uredu Jajce. No, zbog vrućine smo odlučili da tu noć putujemo. Zbog toga ćemo vrijeme od 11,00 do 17,00 sati provesti u  hladovini u jednom dvorištu napuštene kuće na izlasku iz grada Jajca. Preko Donjeg Vakufa ćemo  u zoru doći u Župni ured sv. Ante u Bugojno.  Do predvečernjih sati domaćin  nam  je  bio  župnik fra Ivica Matić. Budući da  su se «pokidale»  veze  na  mobilnim telefonima s radio postajama «Bljesak» i Nova Gradiška kao i našim pokroviteljem Općinom Okučani, iste ćemo  uspostaviti  s fiksnih telefona.

Na rastanku, u crkvi će  nam župnik podijeliti blagoslov i  darovati  privjeske za ključeve na kome je lik sv. Ante i  slika župne  crkve u Bugojnu.

Slijedeće prenoćište je bilo  u Kupresu Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije Suho Polje kod župnika fra Kazimira Dolić.

Da bismo došli do toga mjesta valjalo nam se skoro četiri sata isključivo uz veliku uzbrdicu hoditi. Bila je to jedna od najnapornijih dionica puta.. Kako je župni ured Suho Polje Zloselo udaljeno oko 8 km od Kupresa  s  glavne ceste (prema Š ipovu) već spomenuti župnik fra Kazo je organizirao automobile koji su došli po nas i odvezli  nas na  večeru i prenoćište u novu  župnu  kuću. Župnik će u šali  reći: Prvi puta u ovu kuću dolazi toliko gostiju,  skoro da nemam za sve vas  pribora za jelo. Imao je,  no važnije je to  što   je  imao veliko srce za sve  nas.

Š estoga dana polazak je bio u 5,30 sati, nakon  molitve križne postaje i fotografiranja sa  župnikom ispred crkve, automobilima smo došli do Kupresa, do onoga mjesta  gdje  smo sinoć sjeli u automobile.

Ispred nas puca ravno Kupreško polje. Zar se može preko njega preći a  ne zapjevati: «Oj Ivane pobratime mio, jesil skoro na Kupresu bio. Jel  kupreško polje uzorano, jel na njemu žito posijano

I tako, kilometar po kilometar «gazimo» iza sebe ostavljajući mjesto po mjesto u 19,30 sati stigosmo u Tomislavgrad. Gvardijan samostana fra Ljubo Čutura nas dočekuje i vodi nas u crkvu za koju slobodno mogu reći da je katedrala posvećena sv. Mihovilu. Počela se graditi 1925. godine u povodu tisućugodišnjice krunjenja kralja Tomislava na ovim prostorima po kome ovaj grad i nosi ime. U njoj molimo VIII postaju križnog puta.

Nakon kraćeg odmora,  gvardijan će odvesti   vođe puta u Market gdje će nam kupiti živežnih namirnica,  ne samo za večeru,  nego i za naredne dane.

Iako je ljetno vrijeme i u  3,40 sati je još mrak. Čak ni znaka nema da će uskoro  puknuti zora, mi nastavljamo put.

Od Okučana, pa diljem cijeloga puta kroz Bosnu, u svako doba dana i noći,  dok smo hodili ispred nas je išao križ i crkveni barjak, pa je tako nastavljeno i kroz Hercegovinu.

Sedmi hodočasnički dan je proveden na putu između Tomislavgrada i Posušja. Po vrelom hercegovačkom kamenu smo išli do 12,45 sati.

U jutarnjim satima susrećemo  hodočasnika koji svake godine  pješice hodočasti od Bugojna do Međugorja. Ime mu je Stipo Lubar i s nama će biti do kraja hodočasničkog puta.  On radi u Austriji a svake godine u ovo doba uzima godišnji odmor kako bi mogao hodočastiti Gospi. Pričao nam je o poteškoćama s kojima se on i brojni hodočasnici susrećali prvih godina kada se je Gospa ukazala. Tadašnja milicija je «hapsila» sve što je išlo u tom pravcu,  pa su bili primorani da u  Međugorja dođu  prijekim bespućima.

Stižemo u Posušje  kod župnika fra Milan Lončara.  Tu ćemo,  nakon tuširanja i ručka potražiti debelu hladovinu i  skupiti  snaga da bismo  nakon utakmice koja  počinje u 21,00  sat  između Hrvatske i Australije,  nastavili put u pravcu Međugorja. Franjevačka mladež Posušja uz pomoć Župnog ureda je upriličila da se utakmica  gleda putem video-zida na  središnjem trgu u Posušju. Sve je bilo u znaku  hrvatske reprenzentacije i svi su živjeli za pobjedu, a ono Utakmica je završila 2:2 što nam ne bijaše dovoljno da idemo dalje. Naši će se nogometaši nakon ove utakmice vratiti doma, a mi u 23,45 sati nastaviti put,  zaobilazeći samostan u Š irokom Brijegu iako  je u njemu dogovoreno da prenoćimo.

Pred nama je zadnji hodočasnički dan. Uz nekoliko kraćih i duljih odmora na željeni cilj, u Međugorje, Nebeskoj Kraljici Mira stižemo u 22,00 sati.

U hodočasnički dnevnik, koji je vođen tijekom cijeloga puta, osmog  hodočasničkog dana,   između ostalog je,  sutradan  upisano:  «Potvrđuje se da su hodočasnici iz Okučana, njih 14 stigli u Međugorje 23. O6. 2006. godine u 22,oo sata. Bog neka Vas blagoslovi i dadne svoj mir. Hvala!!!». Slijedi potpis i pečat.

Da li je itko mogao biti zadovoljniji  od nas. Svakako da ne! Tu svoju sreću  smo iskazali suzama radosnicama koje su same tekle niz lice dok smo klečeći ispred Gospinog kipa, u znak zahvalnosti,  molili radosna Otajstva krunice.

Nakon molitve kojom smo Bogu i Gospi zahvalili na sretnom završetku puta, otišli smo na počinak.

Sutra dan su si neki hodočasnici uzeli odmora pa su otišli na plavi Jadran na kupanje, a drugi pak su vrijeme proveli u Gospinom svetištu i na Brdu ukazanja. Tu čovjek osjeća  da nebo dodiruje zemlju.

Upriličen je odlazak u radio «Mir» Međugorje gdje je dat intervju koji će isti radio emitirati u ponedjelja.

Dvadesetpetog dana lipnja 2006. godine, obilježeno je dvadesetpet godina Gospinih ukazanja.

Toga jutra će se iz Okučana  u Međugorje uputiti Slavko Krištić i Josip Andrijanić kombijem DVD Okučani kako bi dio hodočasnika poslije misnog slavlja, na kome je bilo nazočno na desetke tisuća vjernika  sa svih kontinenata, vratili doma, a ostali hodočasnici će se vratiti drugim pratećim kombijem.

Na kraju ovog  kraćeg reportažnog prikaza, nužno je spomenuti dobre ljude koji su omogućili odlazak. To su osim Župnih ureda Okučani i Gornji Bogićevci, načelnici općina Okučani gosp. Aca Vidaković i općine Gornji Bogićevci gosp. Pavo Klarić, Ivica Ćorković – vlasnik Diskonta «Gold commerce» iz Okučana, Zoran Radman vlasnik  trgovine «Tanja» iz Smrtića  i Milan Majdandžić vlasnik  «Elba» proizvodnja PVC stolarije.

U Međugorju pak, veliku  zahvalnost dugujemo obitelji Mirjane i Stanislava Miće Sivrić «Š ujić» koji su hodoćasnicima ustupili svoj obiteljski park u kome je bila struja i voda , na raspolaganje za sve dane boravka u ovom  Marijanskom svetištu.

Medijski pokrovitelji su bili Hrvatski radio «Bljesak»  Okučani  i Hrvatski radio Nova Grdiška koji su svakodnevno  (kad je to bilo u mogućnosti zbog telefonskih veza) izvješćivali slušatelje  o pravci kretanja te o duhovnom i zdravstvenom stanju hodočasnika, a po povratku obavili  podulje razgovore s hodočasnicima.

Zahvalnost zaslužuju i policijske postaje Bosanska Gradiška, Laktaši, Banjaluka i Mrkonjić Grad čiji su djelatnici danonoćno bili uz hodočasnike, a procesiju pratili od graničnog prijelaza između Stare i Bosanske Gradiške u granice između Srpskog entiteta i Županije Srednjobosanske /nadomak Jajca).

Hodoćasnici su išli u procesiji jer je od Okučana do Međugorja pronesen križ na kome je bio crkveni barjak Župe sv. Vida iz Okučana bez opasnosti da će biti oskvrnut a hodočasnici izloženi ruganju i drugim nemilim događajima.

Put je završio s brojnim žuljevima na nogama pa i krvavim (u jedne hodočasnice čak 14  – baš koliko je i bilo hodočasnika), u znoju i suzama, ali bez toga se ne  dolazi GOSPI ni na zemlji  za  vrijeme ovozemaljskog života ni za vrijeme onog drugoga, koji i jest cilj i smisao našega življenja.

Milorad Oršulić – Mican