Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Godina: 2007.

SRCE DAM ZA HRVATSKU

 SRCE  DAM ZA HRVATSKU 

Nakon tri mjeseca  i dvanaest dana od izvršenja  srpske  agresije na «Zapadnu»  Slavoniju iz Bosanske Gradiške,  u tom gradu su se  počele brojiti i žrtve.  Prva je bio Dragan Majdandžić koji je ubijen 28. studenog 1991. godine, a već sutradan drugi Hrvat Emilko Stojaković.  Doduše,  Već u rujnu te godine su u Bosanskoj Gradiški  hvatani i odvođeni Hrvati u nepoznatim pravcima i na žalost, nikada se nisu vratili, niti se do dana današnjeg o njima išta zna. No, za ove se znaju i moguće ubojice, ali

Tek nakon četiri  ili više godina te činjenice smrti će  biti objavljene u nekim publikacijama:

« MAJDANDŽIĆ /Jozo/ DRAGO, 1945.  iz  Bosanske  Gradiške. Ubijen u Bosanskoj Gradiški 28. 11. l991. god.» Ova činjenica smrti je  upisana u  knjizi GENOCIDOM  DO ISTREBLJENJA Srpski zločin, koju je izdao Hrvatski informativni centar i Izdavačka Udruga zajednice Hrvata  Sjeverozapadne Bosne na str. 61,  srpnja 1995. godine.

U knjizi SRPSKI ZLOČINI NAD HRVATIMA I MUSLIMANIMA U BOSASNKOJ POSAVINI I SJEVEROZAPADNE BOSNE 1991.-1995. na str.356. piše  « MAJDANDŽIĆ /Josip/ DRAGAN muškarac, po nacionalnosti Hrvat, rođen 1944. godine iz sela Kozinaca (općina Bosanska Gradiška). Dana, 28. 11. 1995. godine u kafiću na Sjenjaku u Bosanskoj Gradiški (vlasnik kafića je Momčilo Đurić) u nazočnosti Đure Veselinovića  i jednog od profesora bosanskogradiškog Srednjoškolskog centra (preziva se Grbić ili Š krbić) izrazio je negodovanje zbog srpskog napada na Hrvatsku, što je bilo povod svima koji su se zatekli u kafiću da ga počnu tući do iznemoglosti nakon čega  su ga odveli u zloglasni KPD Stara Gradiška gdje ga podvrgavaju zlostavljanju i mučenju. Narednog dana Draganova obitelj je dobila brzojav iz Banja  Luke  u kojem su izvješćeni o njegovoj smrti, koja je nastupila u bamjalučkoj bolnici».

«Suza dolinska» u  21/2004  broju na str. 112. i 113. donosi skraćenu verziju : «MAJDANDŽIĆ (Josip) DRAGAN  –  rođen 1944. godine, iz sela Kozinci (općina Bosanska Gradiška). Dana 28. 11. 1991. godine u kafiću  na Sjenjaku u Bosanskoj Gradiški izrazio je nezadovoljstvo zbog srpskih napada na Hrvatsku, što je bilo povodom svima koji su se zatekli u kafiću  da ga počnu tući do iznemoglosti nakon  čega su ga odveli u zloglasni KPD stara Gradiška gdje ga podvrgavaju zlostavljanju i mučenju. Narednog dana Draganova obitelj je dobila brzojav iz Banja Luke u kojem su izvješćeni o njegovoj smrti koja je nastupila u banjalučkoj bolnici».

«Suza dolinska» je i u broju 11/1999 pod naslovom: Sedam godina mučeništva na str.  27. spomenula tu činjenicu smrti: ¨» Tog istog dana (3O. studenog 1991. godine), nakon  što je Emilko (Stojaković)  pokopan na istom groblju će se pokopati još jedan Hrvat Dragan Majdandžić Jozanov, koji je ubijen u KPD Stara Gradiška, a odvukli su ga iz gostionice sa Sjenjaka, samo zato što je kazao bradatim spodobama: Još Hrvatska nije propala. Ni jedan od tih mučenika nije bio član nikakve stranke».

* * * * *

Dragan Majdandžić je rođen 15. rujna 1945. godine u Kozincima kod Bosanske Gradiške  kao najmlađe dijete, od petero djece   oca Joze  i majke Anke r. Kulaš iz Batra sela kojeg više nema, a bilo je nedaleko, južno  od Bosanske Gradiške.

Osnovnu  i Srednju školu je završio u Bosanskoj Gradiški . Po zanimanju je bio kvalificirani bravar. Nakon  završetka škole i vojske otišao je na privremeni rad u Njemačku gdje je radio nekoliko godina.

Po povratku u rodno mjesto, uposlio se je u Vodoprivredno poduzeće «Sava» Bosanska Gradiška. Na tom radnom mjestu ga je  i zadesio rat, onakvog kakav je bio cijeli život, a bio je:  veseljak, iskren i nada sve domoljub.

Srbi u Bosanskoj Gradiški su ga upamtili kao osobu koja je javno osuđivala napad JNA na Sloveniju i veličao Slovence i Janeza Janšu u borbi protiv Jugoslavenske narodne armije.

Već prvim  naoružanim  Srbima  i onima  obučenim  u vojne odore  govorio je na sav glas: « Svi ste vi psi od slame» a za sebe: «Srce dam za Hrvatsku».

I dao je život. Bio je  prva žrtva u Bosanskoj Gradiški  razuzdane

i  razularene bande koja je  sve   zakone uzela u svoje ruke.

Te kobne večeri  zadesio se u kafiću na Sjenjaku među  brojnim  «martićevcima» – policajcima  nazivani po Milanu Martiću, koji je na njihova provokativna dobacivanja odgovorio: «Ja sam Hrvat! Živjela Hrvatska!»  Ta hrabrost  je graničila s ludošću.

Prema nekim kazivanjima, budući da je taj kafić imao galeriju (nešto poput balkona) bačen je na pod s te galerije pri čemu  mu je pukla lubanja.

Onako s već velikom ranom nastavili su ga tući i odvezli u KPD Stara Gradiška koji se već počeo puniti s «nepodobnim»  osobama.

Koliko je tamo ostao? Nitko ne zna!

U potragu za njim se je već sutradan uputila sestra  Tražila ga je danima  i našla ga je mrtvog u Banjaluci 3. prosinca. Tamo  ga  je  iz  Stare  Gradiške  odvezla vojna policija  a prilikom primopredaje  nisu zaboravili kazati  da je to «jedan veliki ustaša» koji je uhvaćen U Pivarama na Zapadnoslavonskom  ratištu. Ovi su se začudili  tim riječima jer su vidjeli iz osobne iskaznice «lične karte» da je rođen kod  Bosanske  Gradiške, a iz drugih dokumenata da je bio radnik VP «Save» u Bos. Gradiški.

Dovezli su ga mrtvog i sahranili na groblju u Brestovčini.  Prema  riječima   njegove sestre pogrebni obred je vodio vlč. Ratko Grgić kojeg također nema među živima a ni za grob mu  se ne zna.

Draganovo  bicikli je tri dana stajalo pored kafića iz kojeg je odveden. Iako je vlasnik kafića znao čije je bicikli nije se udostojao javiti obitelji.

Svoje bolno kazivanje o ovom nemilom događaju završit će Draganova sestra Katica riječima: Godine 1991. je ubijen Dragan, 1992. godine umire naša maćeha Anka, 1993. godine umire moj muž Branko, a 1994. godine umire nam otac Jozo. Niti godinu dana  nije se moglo sastaviti bez crnine.

Mican

(više…)

OSJETITI SLOBODU

Iako u Dolini nije bilo otvorenih ratnih sukoba ne smije se zaboraviti  to, da su  do  početka dolinskog egzodusa/1992 godine/ tri civilne osobe, koje nisu bile pripadnici ni jedne političke stranke ubijene i da su dolinske kuće gorjele. Bila je to «igra» zastrašivanja.

Dušmanin  je mislio da će narod u znak prosvjeda ili osvete napasti njihove vojnike, koji su držali «borbene položaje»  uz duž  obrambenog nasipa   pored rijeke Save.  Na svaki nekoliko stotina metara bila su postavljena jaka uporišta «bunkeri».  U Donjoj Dolini su bila u  zgradi VP «Save» poznatoj kao «Državna kuća»,  Buffetu «Oaza», Osnovnoj školi  i kući pok. Marijana Ćorkovića, dok su u Gornjoj Dolini bili nedaleko od crkve u kući Slavke Š Šokić, Omladinskom domu i na Crpnoj  stanici.

Dolinske  putove  su gazile  tenkovske gusjenice dok su  se na njihovim antenama vijorile srpski barjaci, a  u njima su vojnici išli od gostionice do gostionice  – na piće.

I zrakoplovi jugo-avijacije su borbeno djelovali u predjelu Gornje i Slavonske Doline, ispaljujući rakete. Cilj nije bio bitan, jer  bilo s koje strane Save da pogode, s obje je hrvatski puk.

«Ubijaju nas, ali nam moraju priznati da smo zapravo pobjednici! Ne uvijek u teritoriju, ali u budućnosti, u pravdi» znao je često govoriti dolinski župnik Kazimir.

Rat u Hrvatskoj, a potom i u Bosni i Hercegovini zadesio je nekoliko mladića iz Dolinskih sela u JNA. Oni koji su imali mogućnosti bježali su iz nje, drugi pak su služili vojni rok do kraja pa čak i produljen.

Produljeni vojni rok

Zlatko Dakić iz Novog Sela je bio na odsluženju vojnog roka u Kraljevu /Srbija/ pri  vojnom zrakoplovstvu mašinska  inžinjerija.

Vojnom  roku je  došao  kraj,  ali je bez obrazloženja   produljen na neodređeno vrijeme. Jedino što se moglo čuti  bilo je: «zbog novonastale situacije». Š to se stvarno događalo, nije im moglo biti poznato. Medijski su bili blokirani. Ako se nešto i  sazna      «iz vana»  to je ono što prenose srbijanski  mediji i njihov «politički» -zapovjednik vojarne koji je u svom mjesečnom izvješću govorio kako ustaše kolju i pale. Za Hrvate,  Muslimane i Albance je u vojarni proglašena radna obveza. Da je rat zahvatio nakon Hrvatske i Bosnu, znalo se, ali u kojoj mjeri, tko ga je i zbog čega izazvao… Svi su se bojali onoga najgoreg poslat će ih  na bojišnicu – u rat. Dočekali su ipak veselije vijesti. Za Zlatkvu generaciju vojni rok je završen s  produljenjem od tri mjeseca. S njime je u vojsci bio i Ismet Karalić iz Prusca kod  Donjeg Vakufa  koji je s njim dijelio sve dobro i zlo. To  zajedništvo će ih pratiti još nekoliko mjeseci. Do Banjaluke, društvo će im praviti još dvojica mladića jedan iz  Sarajeva, a drugi iz Banjaluke. Obojica su Muslimani.

Otpušeni su iz vojske  sredinom svibnja 1992. godine.

Sada je došlo do  realizacije  ono  pitanja koje je svakodnevno bilo nazočno: Kako doći doma?

Preko Hrvatske se ne može  a niti   preko Bosne. Pomoć su potražili u  zemunskoj  zračnoj vojnoj luci  kod jednog pukovnika. Dobili su odobrenje da mogu iz Zemuna do Mahovljana banjalučke zračne luke doći zrakoplovom. Dan i vrijeme polaska nije im bio poznat. Vrijeme su provodili u hangarima  a spavali su  «na čučeći». To čekanje je trajalo pet dana, a za to vrijeme su mogli vidjeti kako  su zrakoplovi odvozili streljivo i ljudstvo «na frontove».

Dočekali su dan polaska. U tijeku vožnje, koja je trajala 25 30 minuta, čut  će priču  da su  taj transportni zrakoplov,  zvani  KIKAŠ ,  od Hrvata zajedno s oružjem  zarobili pripadnici JNA.  I sada je vozio  humanitarnu pomoć i vojnike  na bosanska ratišta.

Po izlasku iz zrakoplova valjalo se s prijateljima rastati.

 U dijelu Bosne odakle je Ismet, krvave su se borbe vodile između Armije B i H i srpskih pobunjeničkih snaga. Zlatko  mu je predložio da je jedino rješenje  poći s njim u njegovo rodno selo pa što Bog dane  jednom dat će i dugom¸ Ni u Sarajevo se nije moglo pa će kolega iz Sarajeva otići u Banjaluku.

Put od četrdesetak kilometara, od Mahovljana do Bosanske Gradiške su prešli    pješice i stopirajući vozila.

Kako  telefoni u Dolinskim selima još nisu bili u prekidu sa svijetom, iz Bosanske Gradiške se je Zlatan javio majki koja je automobilom došla po njih, jer su,  otac i dvojica braće bili u Njemačkoj.

Odluka je donesena

Uza sva nastojanja Ismet nije mogao saznati za sudbinu svoje obitelji. Svi pokušaji su bili uzaludni. Ostalo mu je da čeka. Vrijeme će uglavnom provesti skriven u domu obitelji Dakić. Nigdje  nije bio prijavljen, a i u Novom Selu se  o tome puno pričalo.

             Vrijeme je prolazilo, a  stanje se pogoršavalo. Za muškarce je uslijedila radna obveza.  U  početku  je to  bilo sječenje i košenje raslinja između rijeke Save,  od miniranog dijela, do nasipa.

Zlatan je svakodnevno, kao i svi muškarci iz dolinskih sela,  išao na radnu obvezu.

I tako iz dana u dan sve do 17. rujna 1992. godine, kada je odlučeno da se iz te nevolje  pobjegne plivajući preko Save.  Na  izlazak  iz  ovog kraja,  putom konvoja  Zlatko nije mogao ni pomisliti zbog Ismeta.  Ismet,  ne samo što nije bio prijavljen, nego, da bi mogao na  «legalan» način izići, moralo se imati garantno pismo iz Hrvatske ili neke druge  europske zemlje. To je bilo nemoguće ishoditi.

Zlatan je  danima tražio najprikladnije mjesto  kuda doći do bajera Save. Ocijenio je da je najprikladnije mjesto zvano Ičevica u Gornjoj Dolini iza Kneževića kuća. Put do Save je vodio pored tri oveća drveta, a ispitao ga je pomoću štapa i žice od bicikla od mogućih eksplozivnih naprava mina.

U 6,30 sati su biciklima došli u Gornju Dolinu. Ostavili ih  u dvorište Zlatkove tetke, a potom  put od nekoliko stotina metara nastavili pješice kroz bašču, pa preko kanala. Ismet je bio odjeven u radničku odoru pa rijetkim prolaznicima nije bio upadljiv u oči i što je najvažnije u ovom slučaju znao je plivati.

Bilo je oko  deseta sati prije podne kada su dotakli  vodu.

Osjetiti slobodu

Iako je jedna trećina Hrvatske  pod okupacijom, oni, dodirom  hrvatske obale su osjetili slobodu. To je teško opisati. Može se samo doživjeti.

Nakon što su preplivali Savu, pripadnici Hrvatske vojske su ih dočekali, koji su ih  za vrijeme plivanja budno pratili..  U novogradiškom MUP-u je obavljen  uobičajeni informativni razgovor, a potom su ih  transportirali  u Slavonski Brod odakle  su trebali biti vraćeni u Bosnu, u Bosanski Brod. Naime, u Zlatkovim  dokumentima je pisalo mjesto boravka Novo Selo pa su mislili da je riječ o onom Novom Selu kod Bosanskog Broda.  Tamo su, kao državljani Bosne i Hercegovine trebali popuniti vojne postrojbe na prvim crtama bojišnice. Uzalud je Zlatan dokazivao da se radi o Novom Selu kod Bosanske Gradiške, a da je Ismet iz središnje Bosne.

Zahvaljujući zauzimanju Ante Š oljića, poslije novogradiškog gradonačelnika, vraćeni su u Novu Gradišku.

Tek tada je Zlatko uspostavio  kontakt s ocem  Njemačkoj koji  je po njega došao preko Mađarske, a istim putom će i odvesti Zlatka  iz razloga što on  imao pasoš bivše države, a s njime se nije moglo na zapadni dio Europe.

Ismet se je uputio u pravcu Splita s nadom da će tamo, među izbjeglicama sresti nekoga od svoje obitelji ili bar nešto saznati. Svesrdnu novčanu i drugu pomoć pružio mu je Zlatkov otac Krešimir.

Tog  20. rujna  Zlatko  i Ismet su se rastali i na žalost, do dana današnjeg  se  nisu  čuli niti vidjeli.

Mican

 

BOG JE NAŠ  OSLONAC

BOG JE NAŠ  OSLONAC

«Ljubim Te, Gospodine, krijeposti moja,
Gospodine, hridino moja,
utvrdo moja, spase moj»
(Ps 18)

 Da bi naša vjera bila oslonjena na Krista i sebe. treba Ga prihvatiti kao našu jedinu pravu sigurnost. Posvemašnje povjerenje Njemu je jedini ispravan odgovor na Njegovu neizmjernu ljubav prema nama.

Vjerovati znači ne oslanjati se na ništa drugo osim na Boga. Ne možemo se osloniti ni na jedan od Njegovih darova, nego jedino na Njega samoga, na Njegovu beskrajnu moć i beskrajnu ljubav i milosrđe.

Evo jednoga primjera iz Mk 12,41-43:

Dirljiv se prizor  odvijao u predvorju hrama u Jeruzalemu kad je Isus promatrao narod koji je ubacivao svoje darove u hramsku riznicu. Neki su ubacivali puno, jer su mnogo imali. No, neka je udovica ubacila dva novčić. Isus na to reče apostolima: – ova sirota udovica je ubacila u riznicu više od svih. Ubacila je sve što je imala.

Ona je predala sve, dok su bogataši davali samo od svoga suviška. Dajući sve ova udovica je sebe «osudila» na smrt. Ona nije više imala novca i nije više imala od čega živjeti. Ona je napustila sustav materijalne sigurnosti. Toj vjeri i pouzdanju u Boga, Isus se zadivio i primijetio: «Doista, kažem vam, ova je udovica od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.»

Neshvatljiva je vjera ove žene!

Čovjeku koji je lišen svega, ostaju dvije stvari: ili očaj ili se u vjeri i pouzdanju potpuno prepustiti Bogu. Sav se osloniti na Njegovu Providnost.

Takvu vjeru je morala imati udovica. Za nju je Bog bio sve. Bio joj je jedini oslonac.

Š to čovjek sebi izgradi moćniji sustav materijalne sigurnosti, Bog mu sve manje treba. On na Njemu svoj život ne gradi. Predaje se obmani da se bez Boga može . . .

Sličan primjer imamo u životu sv. Ilije proroka. (vidi 1 Kor 17,8-16)

Udovica iz Sarepte imala je malo dijete, a u njezinoj je zemlji vladala glad. Ostalo joj je pregršt brašna i nekoliko kapi ulja. Prorok Ilija je susreće i stavlja njezinu vjeru na golemu kušnju. Traži da mu umijesi kolačić. Umijesi ga za mene! Žena odgovara učinit ću što od mene moliš, a onda ćemo umrijeti od gladi moje dijete i ja. Bio je to stvarno pristanak na smrt, jer nije ostalo ništa na što bi se moglo računati, ni šačica hrane.

Bog je bio taj koji je preko Ilije proroka od udovice uzeo i ono malo što je još imala. Ostala je bez ičega.

Bog je nagradio vjeru ove žene. Brašna je bivalo sve više. Slično je bilo i s uljem. Udovica i njezino dijete nisu umrli. Bog ne ostavlja čovjeka koji se posve Njemu predaje. U tom pouzdanju u Boga čovjek se čisti od Mamone i napušta sustav sigurnosti koji opterećuju i slabe vjeru.

Bog s oduševljenjem gleda na čudo ljudske vjere, posebice na vjeru koja se uzda, koja je nalik dječjoj vjeri, koja svjedoči potpunu predanost Bogu. Čovjek takve vjere može reći: -Bože, ako je to Tvoja volja, spreman sam i umrijeti, jer vjerujem da me Ti voliš. Takva osobna i duboka vjera rada svece.

Još jedan primjer takve čvrste vjere:

Kad je Majka Terezija napustila samostan indijskih loretskih sestara da bi se posvetila siromašnima i umirućima uz hram božice Kali, imala je nešto stvarčica i malo novca. Ubrzo je umirućima dala sve što je imala. I što sada? Kad je pala noć ostalo joj je samo jedno: «Gospode Bože, ako želiš, umrijet ću».

U Indiji, u Calcutti, nitko joj nije htio pomoći, jer se tamo ravnodušno gleda na čovjeka koji umire. Hinduist će ti reći da ako umireš od gladi da si to i zaslužio. Ako umreš od gladi,nanovo ćeš se roditi u boljem životu iza smrti.

Majka Terezija se sva oslonila na Boga i čekala je Njegovu pomoć. Š kola vjere i škola svetosti Majke Terezije iz Calcutte bili su dani i večeri kad se s ulica vraćala smrtno umorna. Pala bi u krevet i istovremeno zaspala znajući da sutra ništa nema ni za sebe, ni za onih nekoliko kandidatica, ni za ono mnoštvo umirućih, kojima treba pomoći. Ona nema ništa. Za nju osim Boga nema drugog sustava sigurnosti. No, iz tog siromaštva rađa se Majka Terezija iz Calcutte. Rađa se ona koju će svijet priznati za moralnu veličinu i koju će Crkva podići na čast oltara. Terezija je žena koja vjeruje, vjeruje do ludosti križa. Prošla. je kroz tešku školu križa, osvajajući vjeru u zgodama i još većim i stalnim nezgodama života. Za nju nije bilo ničega na što se mogla osloniti osim Boga koji joj se nudio kao jedini oslonac. I dogodilo se ono: kad se ruši naš sustav sigurnosti, preostaje ili očaj ili vjera. Ostaje ili strašni očaj i herojska vjera.

Ukoliko u nama ne bude te ludosti vjere i ako se do kraja ne pouzdamo u ludu ljubav Božju koju ima za nas, tada će se rast u vjeri vrlo usporiti ili će vjera postajati sve slabija i slabija. Š to nam je jači sustav ovozemnih sigurnosti, vjera će nam postajati sve slabija.

Vjera će nam se produbiti tek onda kada odlučimo da nam Gospodin bude jedini Oslonac u životu i jedina SIGURNOST. Boga koji sve za nas je dao, ima pravo od nas tražiti Sve. Zove nas da Mu se bez straha sasvim damo i predamo. Na koncu će to i jedino biti aktualno.

Sa stajališta vjere dobro je da katkad gubimo oslonac i oslonce u stvarima ovoga svijeta. Š to manje tih oslonaca sve više ćemo trebati Boga. A to može postati za nas istinska MILOST. Osloniti se ne možemo ni na jedan od Njegovih darova pa čak ni znakove Njegove nazočnosti. Samo se osloniti možemo i uvijek to smijemo na živoga i jednoga Boga!

Primjer za to nalazimo u sv. Pismu St. Zavjeta: U 1 Sam 1,4,1-11) čitamo o. borbi Izraelaca s Filistejcima, koja se vodila u vrijeme sudaca i kad je nakon velikog poraza Kovčeg Saveza pao u ruke Filistejaca.

Tu čitamo: «Filistejci se svrstaše u bojni red protiv Izraela i nasta žestoka bitka. Izrael podleže Filistejcima: oko četiri tisuće ljudi pogibe na bojištu, na otvorenom polju.

Kad se narod vratio u tabor, rekoše starješine Izraelove: «Zašto, je Jahve dopustio da nas Filistejci danas pobjede? Pođimo u svetište Š ilo po Kovčeg Saveza Jahve nad vojskama, koji stoluje nad kerubima, neka dođe u našu sredinu i spasi nas iz ruku naših neprijatelja». Narod posla ljude u Š ilo i donesoše odande Kovčeg Saveza Jahve nad vojskama. Oba sina svećenika Elija Hofni i Pinhas dođoše kao pratioci Kovčega.

Kad je Kovčeg Jahvin stigao u tabor, sav Izrael podiže gromki poklik, od kojega odjeknu zemlja. Filistejci čuše taj gromki poklik i zapitaše: «Š to znači taj gromki poklik u taboru Hebreja? I shvatiše da je Kovčeg Jahvin stigao u njihov tabor. Tada Filistejce obuze strah, jer su govorili: «Bog je sišao u tabor!» I povikaše:»Jao nama!!!».

A epilog ovog događaja je bio: «Tada Flistejci zametnuše bitku,  Izraelci biše potučeni i pobjegoše svaki u svoj šator. Poraz je bio silan, jer je trideset tisuća pješaka poginulo na izraelskoj strani. I Kovčeg Božji bi otet, i oba sina Elijeva poginuše, Hofni i Pinhas.»

Možemo se zapitati zašto su Izraelci pretrpjeli tako velik poraz? Moleći da se donese Kovčeg Saveza, koji je bio znak Božje nazočnosti među njima. Polagali su nadu u Kovčeg Božji i zbog njega su se nadali pobjedi nad neprijateljima. Ipak su bili poraženi i k tomu im je i Kovčeg Saveza bio otet!

Ovaj tekst nam je važan, jer nam omogućuje dublji uvid u to, što znači osloniti se isključivo na Boga. Kovčeg Saveza nije bio Bog, on je bio znak Njegove nazočnosti. Izraelci su sebi dopustili manipulaciju ovim posebnim Božjim znakom u svoju korist. Inače je Doba sudaca sumorno vrijeme u povijesti izabranog naroda. Događalo se puno zlih i nevaljalih stvari. Pa ni sinovi svećenika Elija, Pinhas i Hofni nisu marili za Jahvu. Oni koji zloupotrebljavaju Ime i Kovčeg Jahvin doživjet će slom i poraz. Mislili su čim Kovčega Saveza dođe u tabor pobjeda će biti sigurna.

No, vjera se ne oslanja ni na jedan od Božjih darova, pa ni na jedan od znakova Njegove nazočnosti. Potrebna je vjera u Njega samoga, u Njegovu moć i ljubav. A tom Božjom moću i ljubavlju ne može se i ne smije manipulirati.

Slično se dogodilo i s hramom, koji je za izabrani narod bio povlašteno mjesto Božje nazočnosti. Bio je srušen jer nije trebao biti stalni oslonac izabranom narodu. Bog je taj narod pozvao da se u vjeri osloni isključivo na Njega samog.

Dakle, u Boga vjerovati i Njemu služiti najveća je čast i radost!
U Boga vjerovati – to je najveća milost!
Njemu služiti – to je nad sve časti!
Njega nadasve ljubiti – nema veće slasti!
Njemu se potpuno predati – to je svetost i veličina!
Sve drugo je varka i taština!

Iz knjige «U školi Nazaretske obitelji» od Tadeuza Dajzera

Dragi Dolinci (broj 22)

Ovaj, dvadesetdrugi broj «Suze dolinske» izlazi u godini kada su obilježene brojne godišnjice obljetnice ili smo se bar trebali njih sjetiti.

Predzadnjeg dana, 30. svibnja 1920. godine je osnovana župa Dolina pa se je toga dana navršilo 85 godina od njenog osnivanja. Danas se, kao što znamo sv. Misa u dolinskoj crkvi služi samo jednom mjesečno. Zadnje nedjelje u mjesecu i na Veliku Gospu

Petu  godišnjicu Mlade mise, naš pater Damir Š Šokić je proslavio 30. srpnja. U ime svih Dolinaca tu obljetnicu mu čestitam i želim da nakon Zlatne mise proslavi i Dijamatsku.

O svetoj Ani smo bili u Lađanskoj  (dakle prije pojave ptičje gripe na tim prostorima) gdje smo promovirali knjigu «Moja Lađanska» autorice Jelene Lele Krstić rođ. Kovačević

(kćeri Dolinske) i  tako se pridružili proslavi 65-to godišnjice postojanja toga sela. Zapis  o tome  je pripremila gospođa Silvija Lučevnjak, profesorica

Početkom rujna je obilježena u Davoru tužna 10-to godišnjica  prognanstva nesrpskog puka iz Banjalučke biskupije. S te obljetnice prilog je pripremila novinarka i direktorica Hrvatskog radija Nova Gradiška gospođa Višnja Mikić.

Deset godina je prošlo i od potpisivanja Daytonskog sporazuma, koji je doduše  zaustavio rat u Bosni i Hercegovini, donio je kakav takav  mir, ali najveću štetu nanio je Hrvatima u toj državi koji su najveće žrtve toga rata i Daytonskog mira. Ne samo da  taj Sporazum nije omogućio normalan povratak prognanim Hrvatima u Bosnu i neke dijelove Hercegovine, nego je omogućio fizičko nestajanje Hrvata.

Još jedna tužna obljetnica je obilježena, a to je prva godišnjica mučkog ubojstva msgr. Kazimira Višaticki bosanskogradiškog župnika. Ubojica je uhićen, osuđen ali  na žalost ni taj čin neće omogućiti veći povratak Hrvata, katolika na te prostore, dapače

Nakon pet mjeseci čekanja  župa Bosanska Gradiška je pred Uskrs  dobila župnika vlč. Josipa Jerkovića, a Mladi Uskrs smo dočekali  sa suzama u očima jer je  tu noć umro  sv. otac Papa Ivan Pavao II.  

Onima koji su se vratili u Donju i Gornju Dolinu  počeli su obnavljati kuće, nekima, kao što je Anto Lagundžija, nakon tri godine čekanja.

Dolince, Novoselce, Mačkovljane i druge vjernike koji su zadnje nedjelje u listopadu ove godine, u povodu blagdana Svih Svetih i Dušnog dana, bili na groblju Gradina u Donjoj Dolini, ono ih je dočekalo pokošeno. To treba zahvaliti desetorici prognanika i jednom povratniku čija će imena biti nabrojana u članku napisanim tim povodom. Na groblju su se okupili mnogi ne samo prognanici koji su svoje utočište našli u  okolici Nove Gradiške i Okučana  nego i iz udaljenijih mjesta te i  iz Austrije i Njemačke.  Da se je tako veliko mnoštvo okupilo treba zahvaliti  hrvatskom radiju  Nova Gradiška i  radiju «Bljesak» Okučani

koji su u svojim programima  emitirali obavijesti o služenju sv. mise kao i tjedniku «Posavska Hrvatska» iz Slavonskog Broda pa koristim zgodu da im ovim putem uputim veliko  H v a l a. 

Cijenim prikladnim spomenuti da se  naših pokojnika sjetimo i  tijekom  cijele godine pa  tako izdvojimo  i određena novčana sredstva za održavanje groblja kako bi se bar nekoliko puta u tijeku godine pokosilo.

S ljetom je završilo vrijeme hodočašća a za neke i hodočašća.

Gospi od  Suza u Pleternicu iz Okučana, predzadnjeg dana kolovoza uputila se grupa hodočasnika koji su sutradan pješice stigli na željeni cilj. O tome imamo kraći zapis.

Dolinci su hodočastili Gospi kloštarskoj u Slavonski Kobaš uoči Velike Gospe,  a  Gospi dolinskoj na Veliku Gospu.

Zapis imamo i iz Presnača mjesta biskupijskog hodočašća u Banjalučkoj biskupiji  gdje je prvog dana listopada, na blagdan sv. Male Terezije od Djeteta Isusa ponovo posvećena crkva koja je, ratne 1995. godine do temelja srušena, a u župnom uredu uz crkvu, nakon ubojstva spaljen svećenik i časna sestra. Pater Damir Š Šokić je predvodio trodnevnicu u povodu blagdana i posvećenja crkve o čemu je i napisao prilog.

Pater Damir Š Šokić je u prošlom broju «Suze» spomenuo audio-snimak radio emisije «Selo veselo» koja je prije nekoliko godina pronađena a snimljena je u «Omladinskom» domu Gornja Dolina u jesen 1985. godine. Zahvaljujući velikom ljubitelju i sakupljaču dolinskog narodnog blaga patru  Damiru u ovom broju donosimo transkript emisije i tako omogućujemo  uvid širem čitateljstvu  o čemu se u Dolini prije dvadeset godina pričalo i što se je pjevalo.

Dugogodišnji rad na prikupljanju adresa i telefonskih brojeva naših izgnanika iz dolinskih sela je priveden kraju, pa tako, iako nepotpun, imamo na jednom mjestu, kao sastavni dio ovoga broja «Suze» popis svih  nas. Očekujemo da će nam se čitatelji javljati kako bi adresar bio što potpuniji i ažurniji.    

Nakon podosta godina u prilici smo da obnovimo rubriku «Plodovi uma i srca» zahvaljujući našoj čitateljici, bivšoj Novoselki gospođi Mariji Oršulić r. Knežević koja nam je iz Australije poslala zbirku neobjavljenih pjesama. Za ovaj broj smo odabrali dvije pjesme.

Mnoge teme i u ovom  broju naše «Suze» su teške i crne. To je naša stvarnost. Molimo Boga da u narednim brojevima budu lakše, svjetlije i veselije.  

Na kraju, srdačno Vas pozdravljam sa zamolbom da ne dozvolimo da «Suza» zbog novčanih  i drugih priloga prestane izlaziti.  

Sretan Božić i neka Vas prati Božji blagoslov tijekom cijele 2006. godine.

 U r e d n i k

(više…)

Iz Starog Kraja (broj 22) Vlč. Josip Jerković

Dragi prijatelji župe Dolina i čitatelji Suze dolinske!

Božja providnost preko našeg Biskupa poslala me u ove krajeve banjalučke biskupije da djelujem kao svećenik u župama Bos.Gradiška, Nova Topola i Dolina od 6. ožujka 2005. godine.

Za mene je to izazov i kao svećenika i kao čovjeka: dolazak u novu životnu sredinu, susret s novim ljudima i običajima u ovim specifičnim i teškim vremenima. Naime, svima je znano što se sve izdogađalo  na ovim prostorima u zadnjoj deceniji prošlog stoljeća, a vaša Dolina ostala je pusta i prazna, veliki propuh! I kao zadnji udarac dželata  smrt vašeg posljednjeg župnika Kazimira! Da li nas je moglo što gore i teže snaći? Pa ipak, pupoljak i dalje klija, a stari panj daje još malo znakove života!

Posljedica svega gore narečenog je da u župi Bosanska Gradiška, uključujući Dolinu i Novu Topolu, ove godine nije bilo ni jednoga krštenja, ni jednoga prvopričesnika ni krizmanika. Obavljeno je samo jedno vjenčanje i 15 sprovoda!

Na misnim slavljima se u Dolini okupi 4-5 vjernika, u Novoj Topoli  desetak a u Bosasnkoj Gradiški između 30 i 50 vjernika.

Ono što čini jedno mjesto jesu njegovi stanovnici, a toga gotovo da i nema. Tako i župe Doline gotovo da i nema. Tužna i gorka je to činjenica i vapaj do neba!  Je li i to Božja volja?

Kao duhovni pastir želio bih vam poručiti dvoje:

1.       u kojem god mjestu ove planete živjeli, živite kao dobri i čestiti ljudi i vjernici!

2.       ne zaboravite svojih korijena!

Zato vas potičem i pozivam: navratite i obiđite svoje rodno mjesto. Barem za

Veliku Gospu ili Dan mrtvih.

U župi Dolina živi još oko 30 župljana. Zadnje nedjelje u mjesecu imamo svetu misu u dolinskoj crkvi. I po njima ova župa još uvijek živi.

Zahvaljujem svima koji su pomogli oko uređenja groblja. To je dužnost svih koji imaju svoje pokojnike na tom groblju. Župa i župnik se uzdržava od župljana, a kako je župljana malo to je nemoguće. Zato pozivam da pomognete u održavanju i uređenju i groblja i crkve.

Svima želim čestit i blagoslovljen Božić i sretne sve dane 2006. god. i da se susretnemo: 30. travnja  2006.god. na  blagoslovu  polja i misi na groblju Gradina u 12,00 sati, 15. kolovoza .2006. god. na  Veliku Gospu, patron župe. Misa u crkvi također  u 12,00 sati, te  29. listopada  2006. godine, spomen na naše pokojne, misa na groblju

Gradina u 12,00 sati.

Na sve vas zazivam blagoslov Svemogućeg Boga: Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Josip Jerković, župnik