Vijesti

Milka Blažević (Niza)

Tragajući za iseljenim Dolincima, koji su iz Doline odselili  prije ovoga rata, put nas je ponovo doveo u Nizu, selo koje se nalazi između Jelisavca i Koške. Kao što je poznato, što zbog političkih, a više u potrazi za bar malo boljim uvjetima života nego što su dolinska sela pružala po završetku II. svjetskog rata selilo se u taj dio Slavonije. Čini se da je teško naći mjesto od Našica do Osijeka da u njemu ne živi netko porijeklom iz dolinskog kraja.

Stoga nije ni čudo što će se na našim stranicama «Suze» naći razgovori više Dolinaca iz istog mjesta.

MILKA I MIRKO BLAZEVIC S KUMOM MARIJOM SUTEK I NJENIM MUZEM MIRKOM

Podsjetimo se  da smo bili u Nizi  2000. godine kada smo pripremali božićni, 16. broj «Suze», a razgovarali smo sa Stipom Tomić.

Ovoga puta smo kod Milke Blažević rođene Stipančević samo nekoliko dane  nakon što je proslavila osamdesetšesti rođendan.

«Rođena sam  8. listopada 1921. godine u Donjoj Dolini od oca Stipe Stipančevića i majke Marije», započinje svoju priču Milka.

Moji roditelji su osim mene imali još tri sina Matu, Nikolu i Stjepana te  kćerku Pavu koja se udala za Antu Musića. Moja obitelj je u II. Svjetskom ratu doživjela tešku tragediju jer su sva trojica moje braće  poginula.  Matu, koji je rođen 1902. godine su partizani ubili blizu kuće i bacili u Savu, Stjepan koji je rođen 1918 je poginuo u ratnim sukobima kod Doboja 1942, a Nikola koga smo zvali Mika je rođen 1920. godine, nije se vratio iz rata pa se ne zna kao ni za mnoge druge Dolince kako je stradao.

Nakon strahota koje je Dolina proživjela 1945. godine i bratovog ubojstva mama i ja smo se odselile u Breznicu Našičku i tu živjele godinu dana. Budući da nam je obećano da će nam se napraviti nova kuća i da će se u tom kraju stvoriti bolji uvjeti za život, ponovno smo se vratile u Donju Dolinu. Međutim, Dolina i njeni Dolinci su ispaštali od partizanijske vlasti. Mlađi su prisilno odvođeni na radne obveze daleko od kuća. Neki se nisu nikada ni vratili, a stariji  muškarci iz dolinski sela su se morali javljati na razna saslušanja što nije prolazilo bez  mučenja.

Jedni su to podnosili, oni drugi, koji to nisu mogli su se selili. Obitelj moga šogora, dakle Ante Musića je već odselila u Marjanske Ivanovce, pa smo i mi, nakon godinu dana odlučili tamo odseliti. On je po nas došao zaprežnim kolima po nas.  Bilo je to 29. lipnja, na sv. Petra i Pavla 1956. godine kada smo majka, ja i moj sin Zlatko koji je tada imao  deset godina odselili u Marjanske Ivanovce.

 

BAKA MILKA S CLANOVIMA OBITELJI

U  Ivanovcima smo živjeli  nekoliko godine, a potom se preselili u Nizu. Tu sam se udala za Mirka Blaževića koji je umro 1990. godine.

Sin Zlatko je rođen 12. ožujka 1946. godine u Breznici Našičkoj a kršten u župnoj crkvi Koška. Nakon završetka osnovne škole, upisuje se u Srednju školu za vodoinstalatera  u Osijeku.  Daljnje školovanje, za policajca, nastavlja u Zagrebu. Dio radnog vijeka provodi u Splitu, a potom se vraća u svoj Osijek.

Oženio se  10. prosinca 1973. godine s Mirom Knežević iz Donje Doline i nastavljaju život u Osijeku. U mirovini je  a vrijeme osim obitelji posvećuje svojoj drugoj ljubavi antikvitetima.     Imaju troje djece: Oliveru koja je rođena 1974. godine, Kseniju rođenju 1977. god. i Zlatana rođenog 1985. godine. Olivera je udana za Hrvoju Privšek i ima sina Bornu, a Ksenija za Frenki Savi u Novoj Gradiški gdje radi kao vjeroučiteljica i urednica je Župnog lista Kraljice sv. krunice župe Jug u Novoj Gradiški. Ima dva sina bliznaca Alojzija i Š imuna .

Zlatan je po zanimanju automehaničar i radi sa svojom strukom, nije još oženjen i živi s roditeljima.»

U daljnjem razgovoru, uz miris bosanske kave, baka Milka je istakla da njezin život nije bio lagan, ali uprkos svim poteškoćama ostala je zdravog i veselog duha,  zahvljujući Bogu, a i zdravlje je služi bez obzira što je zagazila u osamdesetsedmu godinu života.

Posebno je zahvalna sinu, snahi i unučadima koji je često obilaze i pomažu, a sve Dolince koji je poznaju ali i one koji ne poznaju pozdravlja.

Jelena Krstić – Lela

 

0