Vijesti

Zašto smo mi ljudi u svojoj suštini prokleti i mizerni, a život nam je darovao savršeni Tvorac? Postoji li razlog, osim nekog iskonskog (Adam i Eva), zbog kojega smo uništili svoju savršenost? Zatim, kada su u pitanju i najteži grijesi, je li moguće da i oni budu oprošteni? Ako nam je duša nakon svih bura i oluja ostala čista, može li njena nevinost donijeti izbavljenje? Nismo se rođenjem slobodni i dovršeni pojavili na ovome svijetu. Naša slobodna volja u odnosu na Božju ponudu, određuje nam konačni lik i vječnu sudbinu. Već od rođenja očitujemo vrlo uočljive sklonosti. Očitujemo sličnost nekome od svojih predaka kako tjelesnu, tako i moralnu. Očitujemo, dakle, naslijeđe blagoslova ili ropstva zlu u kojem su nam preci živjeli; vlast Božjega ili vražjega duha nad sobom.

Opažamo nasljedne bolesti kao posljedice grijeha. Kod pokojeg od nas, opažamo i kreposti svojih svetih predaka. Već kome tko kakvu zaslugu ostavi. Pa i takvi nisu savršeni, jer nose zbroj mana svih koljena prije sebe i u njihovu se ropstvu rađaju. Dugovi predaka vladaju nad nama od malena. Rađamo se u grijehu. (Ps 51,7) Već u sjemenu smo iskvareni, ranjeni i svima nam je potrebno spasenje. U tom otrovu naslijeđa leži naša sklonost na grijeh, naš neposluh Ljubavi; svaka slabost po kojoj se nismo u stanju oprijeti pa se predajemo zlu. Zli duhovi nas, kao svoje stečeno roblje, muče. Koliko god željeli biti čisti, nije nam to moguće. Kao što nam se dnevno prlja bijeli ovratnik, tako se, u duhovnome smetlištu svijeta, i naša duša dnevno prlja. Svaki dan je mnoštvo demona u našoj blizini koji nas iskušavaju i obaraju u svoja zla, nastojeći nam oduzeti vječni život. Nemoguće je čovjeku da sam sebe spasi, kad je već u utrobi majke rob. Zato je bilo potrebno da nas Onaj koji je bez grijeha pomiluje, da nam otplati dugove, poravna krivice što ih sami ni svojom smrću ne možemo poravnati, da raskine okove nasljednoga ropstva, kako bismo, na temelju njegovih zasluga, zadobili Duha Božjega i u Duhu Božju svetost.

Na sebi sam vidio: ma koliko bih se trudio služiti dobroj savjesti, i uzornu odgoju, nisam uspijevao odoljeti zlima. Prisilom iznutra činio sam i ono što nisam htio. Prisiljavao me je na to duh ropstva u kojemu sam začet. Sve dok se nisam poklonio Isusu, bilo je tako. Sada Milost postiže što ja ne mogu. Od nekih slabosti nisam pošteđen jer me povremena poniženja po promislu Božjem čuvaju od pogubne oholosti.

Sami sebi srce ne kucamo. Poput rijeke, ovisni smo o izvoru života. Nemamo ga u sebi, nego ga primamo svaki čas. U nevoljama spoznajemo Istinu o Bogu, čovjeku i svijetu u kojemu živimo.

Iz rane naslijeđa izviru čovjekove zle sklonosti i razlozi povijesti kakvu poznajemo; osobne i zajedničke. Povijest ljudskoga roda svjedoči da su ljudi zli i da je Bog milosrdan. Svjedoči također da se ljudi dijele na veliku većinu okorjelih grešnika i malo stado Kristovih svetaca što ne žive u grijehu i ne robuju nikome. Prožeti Kristom, i sami su postali izvori života za bližnje. Takvi ostaju i kad se smrću od svojih tijela rastaju. Oni su istiniti dokaz Božje Objave.

«Bez mene ne možete ništa učiniti.» (Iv 15,5) Tako kaže Krist. Darovao nam je život i krijepi nas snagom za svaki dan. Njegov nas blaženi Duh u snu pohodi i obnavlja. Zna dobri Stvoritelj koliko smo nemoćni i kako je potrebno da na njegovim grudima nađemo počinka. Pamet nam ne može obnoviti snagu, ni sva ljudska znanja i sposobnosti sačuvati život. Zato je potrebna Kristova Žrtva; da nam otplati dugove, da nam posvjedoči ljubav, da nas uvede u vječno kraljevstvo blažena života. Treba nam i dan provoditi u snu vjere hraneći se Žrtvom svevišnjega i pijući vino njegove slave. Tada smo tek i tada smo zaista ljudi.

Blaženo živi samo onaj koji je postojano s Bogom. Samo je Bog savršen i blažen. Nije dao čovjeku savršenost da bi se po njoj odijelio od Njega, nego ga je pozvao da živi zajedno s Njim u istome Duhu Svetome; u istoj ljubavi.

Ipak ću konkretno odgovoriti na tvoja pitanja.

Prije Posljednjega suda, ni jednoga čovjeka nije Bog prokleo, nego je, zbog Adamova grijeha, prokleo Zemlju da ne nađe života na njoj sve dok je u grijehu, sve dok Mu se svim srcem ne vrati. Mi nikada nismo imali svoju savršenost, nego u Bogu baštinimo njegovu savršenost. Š to se grijeha tiče, Isus jasno kaže kako nema toga grijeha, ma koliki on bio, koji se neće čovjeku oprostiti, osim grijeha protiv Duha Svetoga. A to je grijeh nevjere u Božju dobrotu i milosrđe. I na kraju, svaki, i najmanji naš trud što ga poduzimamo za čistoću svoje duše, uračunava nam se u pravednost po kojoj u vječnom životu zavređujemo viši stupanj zajedništva s Bogom; viši stupanj radosti Božje zbog našeg obraćenja i ljubavi kojom Ga ljubimo. Sama naša čistoća nas ne spašava, nego nam se uračunava u pravednost. Čovjeka spašava jedino vjera u Isusa Krista, vjera u očitovano Božje prijateljstvo prema svakom grešniku. Ta vjera vodi u duboko jedinstvo s Njegovom svetom, katoličkom i apostolskom Crkvom. Vjerom uranjamo u stvarnost otkupljenja. Tu stvarnost nalazimo u svetim sakramentima. Vjera nas opravdava (Ispovijed), privlači Kristu (Pričest), njegovoj zapovijedi i krepostima (ljubavi i čistoći) te se, ne samo opravdavamo pred Bogom, nego i suobličujemo Kristu; primamo posinjenje, to jest, postajemo Crkva. Ovo posljednje biva razlog izlijevanja neizrecive Božje ljubavi kojom Otac ljubi Sina i sve u Sinu. Uistinu, svecima Crkve se nitko izvan Crkve ne može prispodobiti.

Unatoč zlima što ih činimo, mi smo u svojoj biti blagoslovljeni, jer bit naša je slika i prilika Božja. Nju Bog želi obnoviti i očuvati. Na određeno vrijeme, dopušta nevolju prokletstva Zemlje i rađanja u mukama, nevolju svijeta i obiteljskoga života, da nam nevolja sačuva blagoslovljenu bit, da se u njoj opredijelimo za svoj blagoslovljeni život i Božjom snagom nadvladamo Zloga koji nas je tako opako iskušao. Zato nas Isus, u Gospodnjoj molitvi, nadahnjuje da molimo: «Ne uvedi nas u napast, nego očuvaj nas od Zloga!» A tu molitvu započinje riječima: «Oče naš!» Dajući nam pravo da Boga zovemo svojim Ocem, Isus izriče najveći blagoslov ljudima. Daje im status Božjih sinova i kćeri.

Zaista smo blagoslovljeni. Sve su nam nevolje ovoga života radi blagoslova. One same po sebi nisu blagoslov, nego dah prokletstva, ali su dopuštene radi našega povratka k Bogu, radi povratka u život. Zato ne mrmljajmo, nego zahvaljujmo Bogu za njih. Ma kako one bile teške, nikada u njima ne sumnjajmo u veliku Božju dobrotu u kojoj nas je poželio kao sebi najbliža stvorenja. Samo se čovjeku Bog objavio. Samo je čovjeku pokazao svoju ljubav, i to u liku srca čovječjega. Mi nismo na Zemlji ni zbog čega privremenoga, nego postojimo radi vječnoga života i to je za nas bitno. A, osim spoznaje Boga, sve drugo u zemaljskom životu je prolazno, i zato nebitno.

Moleći svaki dan Oče naš!, Bog svjedoči i plodovi naše vjere svjedoče da smo djeca Božja, a djeca Božja ne mogu biti prokleta, već su uvijek blagoslovljena. Svakako valja znati da smo samo s Kristom, po Kristu i u Kristu Božja djeca i samo u Njemu baštinimo svetost i blagoslov. Stoga Sveti Pavao s pravom kaže: «Ako tko ne ljubi Gospodina, neka je proklet» (1Kor 16,22) Zaista, neće li tko blagoslov neka mu bude prokletstvo, neće li Boga za Oca neka mu Sotona bude gospodar, neće li vječni raj neka mu bude pakao zauvijek, neka se hrani njegovom nečistoćom i njegovom propašću.

Djeca Božja se ne hrane hranom kojom se hrane ostali zemaljski stvorovi, nego hranom nebeskom, hranom duhovnom. Isus kaže da molimo Oca: «Kruh naš svagdanji daj nam danas.» I to je svagdanja Sveta Misa, odnosno njezin razlog i svrha Sveta Pričest. To je, dakle, svakidašnja žrtva koju vidi prorok Daniel kao život svijeta. Kad se ona dokine, prestaje život čovječanstva i Zemlja, koja je dar čovjeku, gubi razlog postojanja te se mora u ognju rastaliti do svojih počela.

Ljudi nisu prokleti i ne smije ih nitko proklinjati. Tko to čini, odgovarat će Bogu, jer je čovjek na sliku Božju stvoren. Svaki čovjek, ma kakav grijeh ga nagrđivao, blagoslovljen je u početku i milosrđem Božjim je predviđen da bude blagoslovljen zauvijek i da bude blagoslov svemu stvorenju. U tome se sastoji čovječje dostojanstvo koje nitko ne smije pogaziti, ni čovjek sam. Jao onome tko proklinje čovjeka i tko gazi njegovo dostojanstvo. Njega čeka strašna osuda kao djelotvorna zaštita čovjeka. Nije slučajno Isus govorio: «Čuli ste da je rečeno starima: ‘Ne ubij! Tko ubije, bit će odgovoran sudu.’ A ja vam kažem: Svatko tko se ljuti na svoga brata, bit će odgovoran sudu. A tko rekne svome bratu; ‘Raka!’, bit će odgovoran Velikom vijeću. A tko ga nazove ‘luđakom’, odgovarat će za to u ognju paklenom.» (Mt 5, 21-22) Ta je prijetnja izrečena iz ljubavi Božje prema čovjeku.

Rajko Bundalo