Vijesti

PEDESET GODINA ZAJEDNIČKOG ŽIVOTA LJUBKA I LJUBE ĆORKOVIĆ

Druga je polovica studenog. Hladno je, baš kako i priliči ovom mjesecu.U Novoj Gradišci smo, u ulici Ivana Gorana Kovačića br. 191.  Kadgod se spomene ime tog hrvatskog pjesnika misli odu u Dolinu, u vrijeme kada je u njoj  uspješno radilo KUD-o koje se tako zvalo.

Večeras nećemo biti u Dolini (izuzev u mislima) ali ćemo se družiti s Dolincima.

 

U kući smo Ljubka kojeg zovemo i Ljuban i Ljube Ćorković. Dok budete listali, ovaj, 25. broj suze oni će obilježavati 50 godina zajedničkog života. To i jest razlog našeg dolaska. Došli smo poslušati još jednu  nedovršenu  životnu priču.

Evo je: Ljubko je rođen 20. prosinca 1936. godine u Donjoj Dolini, od oca Ive i majke Jule rođ. Marinović. Njihovi roditelji su imali osmero djece. Adama (1946.) koji je  poginuo kao petnaestogodišnjak u prometnoj nesreći na  banjalučkoj cesti (1961.), a početkom ove godine, 7. siječnja  je umro Filip – Piljo koji je rođen 1948. godine. Sahranjen je u Krivaju kod Požege.

Najstarije dijete u obitelji Ive i Jule je Anka (1934.) udana za Iliju Kneževića u Donju Dolinu (sada živi u Okučanima), Jelena (1935.) udana za Matu Kalizana u Slavonsku Dolinu, Justinu udanu za Dragana Oršulić u Novo Selo (sada žive u Ljupini), Matu Matana  (1942.) i Branka (1944.) koji također žive u Ljupini.

Ljuba je rođena 10. travnja 1934. godine, također u Donjoj Dolini – Proševici od oca Milivoja Oršulića i majke Mare rođ. Musić kao najstarije dijete u obitelji. Poslije nje se je rodila Jelena (1935.)  koja će se udati za Marka Kovačevića u Donju Dolinu, a  odseliti će u Zagreb, Anku (1937.) umrla kao djevojčica od petnaest godina, Dragicu (1940.) udanu za Ivu Terzića koji su iz Donje Doline doselili prije rata u Novu Gradišku u istu ovu ulicu I.G. Kovačića. Nikola je rođen (1944.) godine, Sofija (1947.) udana za Dragu Kneževića koja sada živi u Ratkovcu i najmlađi Zvonko (1950.).  Zvonko i Nikola žive u Novoj Gradiški  također u ovoj ulici.

Jedan je rat ostao iza njih, onaj Drugi svjetski. Ratne nevolje su prošle,a druge neminovno došle. Jedna od njih gospodarskog karaktera.  U sirotinji čovjek brže zrije.

 

KĆERKA KATICA I NJENA OBITELJ

Godine 1956. Ljubko odlazi  na odsluženje vojnog roka u Užice. Po povratku iz vojske, na treći dan Božića, dakle 27. prosinca 1958. godine, oženit će Ljubu. Sudbeno su se vjenčali u Mjesnom uredu Dolina, u tzv. Državnoj kući. Početkom iduće godine će svoj brak zapečatiti i u župnoj crkvi u Gornjoj Dolini.

Nakon vjenčanja, živjeli su godinu i pol dana u roditeljskoj kući, a onda su se osamostalili. Potkućnicu su dobili od Ljubanovog oca Ive. Svojim marljivim  radom su napravili kućicu u kojoj će živjeti dok nisu stvorili uvjete da naprave, drugu zidanu.

Ljuban je radio u Vodnoj zajednici prilikom obnove  obrambenog nasipa od poplave, a kada se je osnovala Zadruga u Donjoj Dolini počeo je  u njoj raditi, u  početku  sezonske poslove, da bi u stalni radni odnos bio primljen kada je na njeno čelo došao Joško Kovačević i na Mestanju u Gornjoj Dolini osnovao farmu krava.

U braku će im se roditi petero djece od kojih će troje ostati u životi. Najstarija je Kata Katica rođena 1961. godine.  Udana je u Novu Gradišku za Željka Krnjajić i imaju dvoje djece: Nikolina rođena 31. ožujka 1998. godine i Kristijan  rođen  20. ožujka 20. ožujka 2001. god.

Nakon tri godine rodit će se Ivan, dakle 1964. godine. Oženio je Silvanu Kovačević iz Novog Sela kćerku Marka i Anke. I oni imaju sina i kćerku Alena rođenog 1990. godine i Ivanu rođenu 1995. godine.

 

SIN MILENKO I NJEGOVA OBITELJ

Milenko se rodio 1968. godine. Oženio je Gordanu, kćerku Ive Š Šokić i Janje. I njih je Bog obdario s  kćerkom Meri rođenom 1991. godine  i sinom Ivanom rođenim 1998. godine.

Nakon izvjesnog rada u Zadruzi, Ljubko odlazi, zbog bolje zarade  u Novu Gradišku, odakle će  u listopadu 1969. godine otići u Njemačku u grad Frajburg. Među prvim Dolincima je Ljuban imao papire, ali zbog bolesti koja je završila operacijom odlazak na privremeni rad je odgođen za godinu dana.

Zbog krize koja je uzdrmala firmu u kojoj je bio uposlen, nakon dvije godine dolazi kući, ali nakon 6 7 mjeseci ponovo odlazi u Njemačku ali ovoga puta u grad Murnau gdje ostaje punih dvadeset godina, kada 1998. godine stiče uvjete da ide u mirovinu. Imao je 63 godine.S njim je od 1991. godine u Njemačkoj bio i Milenko kojeg je uposlio  na crnou svojoj firmi.

Tako bi završila ova priča, da nije došlo  ono, što je donijelo toliko suza i nanijelo još više zla i nevolje. I nad dolinskim selima su se nadvili oblaci neizvjesnosti i nevolj. Uslijedila su zastrašivanja, prijetnje, palenje kuća, ubojstva Noći su se provodile skrivajući se po šumarcima i živicama, uglavnom  što dalje od kuće. Nakon okupacije Stare Gradiške i tog dijela Slavonije, Marko Kovačević dolazi iz Austrije, gdje je živio i radio, po Ivana, Silvanu i Alena i odvodi ih k sebi.

O svim tih strahotama Ljuban i Milenko, koji su bili u Njemačkoj, telefonom su informirani. Uza sve to,  dok je rat bjesnio u Hrvatskoj, oni su za Božić, autobusom preko Mađarske, Srbije i Bosne došli  doma. Ljubko ostaje do Tri kralja. Tada se još nekako moglo preko Save pa se je čamcem prevezao a u Slavonskoj Dolini ga je čekao šurjak koji će ga odvesti autom u Novu Gradišku odakle će produžiti u Njemačku.

Sa svojim najdražima, koji su ostali u Donjoj Dolini: suprugom Ljubom, kćerkom Katicom, sinom Milenkom, snahom Gordanom i malom unučicom Meri vidjet će se tek nakon godinu dana, na treći dan Božića 1992. godine, kada su razmjenom došli do Dragalića.

Kako je Ljubko  za njih napravio papire u Njemačku, u Hrvatskoj su se mogli zadržati samo pet dana kod Ljubinog   brata Zvonka,  tek toliko da se oporave od svega proživljenog i da se u konzularnom predstavništvu u Zagrebu ovjere dokumenti, a onda su nastavili put u Murnau.

Iz Doline su stizale sve tužnije i obezhrabrujuće vijesti, a time su  i izgledi za povratak u nju bili sve manji. Ljuban je odlučio kupiti kuću u Hrvatskoj. Kako je u ulici Ivana Gorana Kovačića njegova  rođakinja  Angelina, kći pok. Ivice i Anke Manko, imala kuću, a udana je  za Matu Legina i žive u Rijeci, dogovorili su se da će je kupiti. Bilo je to 1995. godine. Odmah se je pristupilo njenom uređenu, tako da su se stvorili uvjeti za uselenje u nju. Naime, kako u Njemačkoj nisu imali vizu za boravak, prvo Katica 1997. god., a potom 1998. god. i Milenko s obitelji dolaze tu živjeti.

Katica će se  po dolasku u Novu Gradišku  u nju i udati, a Milenko će  ishoditi papire pa će otići na rad u Italiju gdje i danas radi, a u međuvremenu je napravio kuću u novogradiškoj ulici Ernesta Purgarića.

Ivan je ostao u Austriji gdje je dobio  radnu vizu, a obiteljsku kuću je napravio u Novskoj. Iako je Ljubko 1998. godine otišao u mirovinu, on i Ljuba će Njemačku napustiti u listopadu 2000. godine i tada doći u Novu Gradišku. Uspjeli su traktor i još neke stvari dobaviti iz Donje Doline, koji su zahvaljujući dobrim ljudima sačuvani od pljačke.

Obiteljska kuća u rodnom selu je sada prazna, a prije su živjele izbjeglice iz Jurkovca. O povratku, na žalost,  više nitko i ne razmišlja, tek se povremeno tamo ode.

Život je krenuo  drugom kolotočinom, ne onom kojom su oni željeli i htjeli, ne kako je po Božjoj pravdi, nego onako kako su dušmani odlučili. Tako su i ovu 50-etu obljetnicu zajedničkog života trebali u rodnom kraju obilježiti, međutim

Na kraju našeg razgovora rekli su:  Dolincima i čitateljima Suze dolinske radostan i sretan Božić, kao i Novu 2009. godinu želimo, uz poruku da se rodnog kraja nikada ne odreknu niti ga  zaborave.