…. O TIŠ INI….
Ti, koji čitaš ove riječ
pitajući se
– da li ih izgovoriti,
zapitaj se –
nismo li i sam
nešto što ne smije biti
neizgovoreno,
neizrečeno,
nedorečeno?
Pitaš li se
zašto smo tu?
Tko li nas napisa da bismo bili pročitani?
Tko li nas izgovara?
Dok nas nosi vjetar promjena
kroz drvorede aleje prolaznosti
pretvarajući nas u jeku,
zapitaš li se postoje li drugi svjetovi?
Postoje li svjetovi u kojima riječi
žive vječno?
Postoje li svjetovi
gdje je papir neuništiv,
tinta neizbrisiva,
a glas onoga koji čita
tako snažan
da riječi urezuje u tišinu?
Jer,
ako je sve samo ovdje,
i ako je sve samo vibriranje
u trenutnosti
i odlazak u nepostojeće
– čemu uopće biti izgovoren?
Čemu remetiti tišinu
da bi se osvjedočio trenutak?
Ako je sve
samo izgovoreno ništa,
čemu toliko buke i muke
oko izgovora?
Ti, koja ovo čitaš,
zapitaš li se
čemu onda izgovarati ljubav
ako će za samo nekoliko časova
ona umrijeti
u tišini vremena?
Čemu se smijati,
ako je sve
samo predah u ništavosti?
Zbog čega plakati
u ničemu
oko ničega?
Zapitaš li se?
Vrijedi li se onda pretvoriti u glas
ako će nas muk ušutkati?
Zar doista vjeruješ
kako ne postoji mjesto
gdje se ove riječi spajaju
u hvalospjeve
koji nikad ne prestaju?
– Mjesto gdje ćemo mi sami
zauvijek
biti izgovarani?
Zar doista vjeruješ
kako je tišina ta
koja ima posljednju riječ… ?
Ivan (Luke) Tomić
Orašje 47, Gornji Bogićevci
SIJ
2010