Vijesti

STRADANJE OBITELJI ROMANEŠ EN U CATRNJI KOD BOSANSKE GRADIŠ KE

U knjizi «SRPSKI ZLOCINI NAD HRVATSIMA I MUSLIMANIMA (1991. 1995.) U BOS. POSAVINNI I SJEVEROZAPADNOJ BOSNI» u izdanju Saveza zajednica Udruga Hrvata izbjeglica i povratnika i Centra za dokumentaciju o Domovinskom ratu, Zagreb, Orašje, Mostar, Sarajevo 1999. godine, na str. 368 izmedju ostalog piše:

«Romanešen (Gregora) Mihajlo muškarac, po nacionalnosti Ukrajinac, rodjen 1908. godine iz sela Catrnja (opcina Bos. Gradiška). Pripadnici srpskih snaga su ga , 20. 07. 1992. godine, spalili zajedno s kucom u kojoj je živio.

MIHAJLO SA KCERKOM DRAGICOM

Mihajlovoj kceri Dragici (tada stara oko 37. godina) koja je bila ocevidnicom ovog strašnog zlocina, od tada se gubi svaki trag, a prema kazivanju svjedoka, Dragicu su nekoliko dana prije napada na njenog oca uhodili pripadnici srpskih snaga».

U vruæu ljetnu vecer godine Gospodnje 1992 u selu Čatrnja , opcina Bosanska Gradiška dogodio se još jedan u nizu gnjusnih osvetnickih zlocina koji, do dan danas nije rasvijetljen . Te veceri, na svom kucnom pragu ubijen je hitcem u glavu i zapaljen starac Mihajlo Romanešen, a njegova kcer Dragica odvedena je u noæ i od tada joj nema traga. Ne želim ni pretpostavljati što su joj pomraèeni umovi napravili .

Pocetkom dvadesetog stoljeca je majka Mihajla Romanešena u potrazi za boljim životom, stigla iz Galicije i nastanila se u selu Catrnja, u plodnoj ravnici, izmedju Kozare i Save. Buduci da je pocetkom stoljeca i Bosna i Galicija bila u sastavu tadašnje Austro Ugarske monarhije, ovakve migracije stanovništva bile su ucestale. Zbog toga je u ovom dijelu Bosne, uz domicilno stanovništvo živjelo puno Nijemaca, Ukrajinaca i drugih naroda.

Mihajlo je 1940 godine oženio Olgu Natali, Njemicu iz istog sela te su u tim burnim godinama poceli stvarati obitelj . Imali su petero djece, cetiri kceri: Rozaliju , Mariju , Angelu i Dragicu te sina Mihajla. Život je tih godina, nakon velikog svjetskog rata bio težak i skroman pa se je Mihajlo odlucio, kao i mnogi drugi uputiti u Sloveniju, gdje je zaradio i mirovinu.

Djeca su odrasla , poudala se i otišla u bijeli svijet. U kuæe je nakon smrti supruge Olge, 1986. godine, ostao živjeti s kcerkom kcerkom Dragicom.

Dragica je rodjena na Veliku Gospu 1951. godine. Nakon završetka Osnovne škole uposlila se i do same smrti radila u poduzeæu «Standard» u Bosanskoj Gradiški . Oni koji su je poznavali reci ce da je uvijek bila vedra duha ali i britka jezika, te je imala hrabrosti i srca reci sve ono što je i mislila.

Nakon pocetka ratnih dogadjanja na zapadno slavonskom ratištu, život za nju i Mihajla postao je jako težak. Unatoè tome što nije bila Hrvatica, zauzela je prohrvatski stav, iako je znala da je to u tim vremenima, opasno po život, što se u konaènici i pokazalo istinito. I u trenutcima, kada je dobivala prijetnje razlicite naravi, nije htjela otici jer otac Mihajlo nije želio napustiti rodnu grudu. Bio je uvjeren da mu nitko ne želi nanijeti zlo, jer za to nije bilo razloga, buduæi da je cijeli život pomagao svim svojim susjedima.

Te iste «komšije» misleæi da u kuæi ima dosta novaca, buduæi da je Mihajlo primao slovensku mirovinu i djecu u inozemstvu, cijelo vrijeme su planirali kako da ga opljackaju.

Izabrali su trenutak nakon akcije «Berbir», kada su povampireni i željni osvete, tražili nekog na kome bi iskalili svoj bijes i mržnju. I tako je u jedno ljetno vecer slavna i hrabra srpska diverzantska skupina «Š korpioni» pokazivala svoju hrabrost na jadnom i nemocnom osamdesetogodišnjem starcu i njegovoj kæerki.

Iako su poznat akteri ovoga zlocina, nikad nije pokrenuta nikakva istraga a o kaznama da se i ne govori .

Dugo vremena je prošla a Dragici se još ne zna grob, kao ni brojnim drugim stanovnicima nesrpske nacionalnosti na podrucju opæine Bosanska Gradiška.

 

Velimir Paušić