Vijesti

U BOSANSKOJ GRADIŠ CI OBILJEŽENA OSMA OBLJETNICA MUČKE SMRTI MSGR. KAZIMIRA VIŠ ATICKOG

 Radosni zanos puka u Hrvatskoj i Hrvata izvan domovine Hrvatske, nakon oslobađajuće haaške presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, prekinuo je veo tužnih sjećanja, jer se je već prekosutra u Hrvatskoj obilježavala 21. godišnjica Vukovarske tragedije, a vjernici župe Bosanske Gradiške, Doline, Nove Topole tužnu, osmu obljetnicu smrti mons. Kazimira Višatickog, čovjeka i svećenika koji je: znao kome je povjerovao.

Naša tuga za dobrim ujakom prerasta u radost i ponos što smo imali takvog svećenika koji nas svojom molitvom sada prati i zagovorom zagovara pred Svevišnjim. Mi pak, svake godine, činimo ono što se najmanje može učiniti da uspomena na blagopokojnog župnika ne izblijedi. I neće!

To dokazuje i okupljanje u bosanskogradiškoj crkvi na sv. misi, u povodu osme obljetnice mučkog ubojstva, koju je predvodio pomoćni banjalučki biskup msgr. dr. fra Marko Semren u koncelebraciji sa braćom svećenicima pok. Kazimira: vlč. Adolfom, msgr. dr. Karlom te bosanskogradiškim župnikom vlč. Perom Čolić, biskupovim tajnikom vlč. Antom Vidovićem, msgr. dr. Antom Orlovcem, vlč. Antom Pelivanom vlč. Jerkom Klinc.

Uz vjernike iz Bosanske Gradiške, Doline, Nove Topole i Banja Luke, misnom slavlju su nazočili vjernici i rodbina pok. Kazimira iz Hrvatske.

Vlč. Pero Čolić, bosanskogradiški župnik je pozdravio nazočne misnike i vjernike

Vlč. Pero Čolić, domaćin je na početku sv. Mise pozdravio braću misnike i vjernike, a biskup Marko se nazočnima, u propovijedi, obratio slijedećim riječima:

Braćo i sestre, sjećajući se 8. obljetnice mučeničke smrti msgr. Kazimira Višatickog čija je životna misao vodilja bila: Znam komu sam povjerovao, to činimo vjerom u Godini vjere, u sv. Misu Gozbu ljubavi s uskrslim Kristom. Vjera je odnos s Isusom Kristom, ona je stvar života, ulazak u Božji duh i život. Ona je odluka koja obuhvaća cjelokupno življenje. Ona je susret, dijalog, zajedništvo ljubavi i života vjernika s Isusom Kristom, koji je Put, Istina i Život. Nevjera je odvojenost od Boga, od njegova duha i života. Tek kad vjera dotakne život, znamo što znači odnos s Bogom, ona stoji između života i smrti. Prihvatimo život, a odbacimo smrt i grijeh.

U ovo jesensko vrijeme priroda zapada u san, u svoj mir; lišće vene i opada, grane drveća ogoljavaju i izgledaju kao da su se osušile. Š to se krije iza mrtvila suhih grana? U ovom mjesecu i ovakvom vremenu sjećamo se češće i svojih pokojnika. Oni nas podsjećaju i na našu smrt. Zato se i pitamo: Š to će biti poslije smrti? Kamo ide ovaj svijet? Kako će se završiti naša povijest? Gdje je Božja pravednost? Danas na ova pitanja jeseni prirode, jeseni kalendarske godine, Crkva daje ohrabrujući odgovor, ali i eshatološke i apokaliptične slike svršetka svijeta.

U eshatologiji (govor o posljednjim, zadnjim, konačnim stvarnostima) kao i o apokalipsi (objavljuje, skidam veo) pogled se usmjerava prema stvarnostima koja nadilaze povijest, iako su već sadržane u određenom smislu u sadašnjem. Dovoljno nam je znati da se spasonosno Božje djelovanje ostvaruje kroz sve putove i stranputice povijesti, da sva povijest dolazi od Boga i vodi k Bogu. Bog koji je u Isusu iz Nazareta stupio u ovu povijest, vodit će je u dugom strahovitom procesu djelovanjem božanske velikodušnosti njezinom cilju. Preostaje nam samo ovo: Bdijete dakle, jer ne znate ni dana ni časa (Mt 25,13)

Završnica svijeta često se u Svetom pismu naviješta u slici prirodnih i društvenih katastrofa: kozmički poremećaji, geološki strahotni fenomeni, ratna haranja. Sve su ovo biblijske slike. No, time nam se ne daje opis konačnih događaja, nego oslik i u tom smislu sama navještaja. U tom navještaju nije bitna katastrofa cvijeta, iako je i o njoj riječ. Vjernik je usredotočen na središnji događaj, na središnju osobu: Sina čovječjeg, Krista Isusa u svojoj slavi, Suca i Presuditelja svijeta. Isus upozorava svoje učenike na neminovnost svojih riječi. One imaju neprolaznu vrijednost. Ovim poziva na čekanje i budućnost, koje isključuju nestrpljivost i san, kao i strah i opuštenost. Problem nije u kada, nego biti spremni. Ne radi se o znati kako će se dogoditi sve ove stvari nego kako se mora vladati kršćanin u očekivanju. Učenik treba znati čitati ove znake u isusovu svjetlu i u svjetlu Evanđelja, Znakovi koji se događaju u prirodi mogu nas poučiti mnogo čemu. A ona ih potiče da u pojedino doba povijesti umiju odvagivati događaje. Posljednji dan svijeta i Dolazak Sinov zna samo Otac, nikakav horoskop nikakav mag.

Kao da nas današnja čitanja upućuju na stvaranje svijeta, na početak a ne na kraj. Zvijezde završavaju sa svojim služenjem, mogu se ugasiti, jer svjetlo dolazi s druge strane od Isusa Krista. Zato ljudi imaju mogućnost vidjeti, jer ih Njihovo svjetlo rasvjetljuje. Ovo svjetlo odstranjuje svaku vrstu tame. Smokva koja tek počinje listati moguće je zamijeniti očima vjere. Čovjek i čovječanstvo imaju veliku, vječnu budućnost. Ni pojedinačna smrt, ni sveopći smak svijeta nisu posljednja riječ o čovjeku i čovječanstvu. Bog, živi Bog i Bog živih kojem svi žive (Mt 22,32 i Lk 20,38) sprema čovječanstvu završnicu ovosvjetske povijesti ali koja je početak svijeta kojemu neće biti kraja. Po Božjem obećanju očekujemo nova nebesa i novu zemlju gdje prebiva pravednost (2 Pt 3.13).

Kako možemo zamisliti Sina čovječjeg koji dolazi na oblacima, kada ga ne zamjećujemo da hoda među nama ovdje na zemlji? Na koji način možemo živjeti život na njegovim riječima koja ne prolaze kad trčimo za svim riječima koje čujemo u našem okruženju? U ono vrijeme u one dane , ističu današnja čitanja, ali priprema za to vrijeme su upravo današnje vrijeme, današnji dan. Ne volimo misliti na smrt, time kažemo da ne volimo ozbiljno misliti na život vječni! Vjerujem u život vječni ! Gdje sadašnjost ne cvjeta nada u budući život postaje neplodna. Vječnost ima sidrište u danas. Život vječni ima što raditi s kvalitetom ljubavi našega zemaljskog života, ovdje i sada. Sve što smo dobro, lijepo, sveto, učinili bit će spašeno na koncu svijeta. Vjera i nada nam garantiraju da Bog daruje buduće u sadašnjem. Gdje i kome se nalazi naš oslonac življenja? U tvojim rukama je život moj (Ps 15). Imamo li apsolutno povjerenje u Boga?

Isusov poziv dođi i idi za mnom pretpostavlja čovjekovu slobodu, jer vjera može nastati samo iz slobode. Vjera se ne može iznuditi. Ne može se zapovjedi. Ne može se iznuditi ni strahom, ni prijetnjom, ni povlasticama. Vjera je nespojiva s nasiljem. Svi oni koji danas u ime vjere u Boga čine nasilje, čine zapravo najveće moguće nasilje na ovoj zemlji i time negiraju samu bit vjere. Oni koji su nasilni nisu svjesni da razaraju samu bit vjere. Isus je darivanjem svoje ljubavi oslobađao ljude od sebičnosti, od robovanja vlastitoj koristi. Samo oni koji su slobodni od sebičnosti, od robovanja samima sebi, uistinu su slobodni i sposobni za slobodno djelovanje. Stoga razumijemo i misao vodilju u život mons. Kazimira: Znam kome sam povjerovao. Tko vjeruje, živi kao da sa smrću ne prestaje život. Iznutra osjeća obvezu oblikovati život tako da bude dostojan života nakon smrti. Jer, ako je točno da ga ima, onda je vjerojatno i da zemaljski život nije nevažan za posmrtni oblik života. Tako se vjera u besmrtni život izravno zrcali u svakodnevnim odlukama. Povjerenje u život nakon smrti ostaje izvorom smisla i snage prije smrti. Postavlja nam se pitanje: što mogu prije nego umrem? Surađivati u rađanju Božjeg kraljevstva (A. Vučković). Vjera uključuje ispovjedanje, priznavanje i svjedočenje. Ispovijedanje vjere i svjedočenje su nedjeljivi, kratko rečeno, riječi vjere i djela vjere ne mogu se rastavljati. Onaj koji vjeruje u Isusa Krista to priznaje riječima i svjedoči svojim djelima i svojim cijelim životom. Stoga imamo priznavaoce i svjedoke vjere. Svjedoci vjere često su bili progonjeni i mučeni, pa smo ih prozvali mučenicima.

Braćo i sestre ne zaboravimo Isus nije samo onaj koji zahtjeva nego i onaj koji se daje.Nije odlučujuća naša snaga i naše djelo, nego njegova ljubav. On nas ljubi i stoga i pomaže da se možemo odlučiti za njega. On jedini može nam darovati život vječni ta On je naš život vječni. Da bi se moglo u Krista vjerovati treba se Kristom hraniti i dati se od Njega asimilirati.

Mons. Kazimir hranio se Isusovom riječju i kruhom koji on daje, a to je kruh Njegova tijela. Zato se nje bojao i nije napuštao ovu župu i povjerene mu vjernike ostao je u Bosanskoj Gradišci da svjedoči isusovu ljubav do kraja, dajući tako i svoj život. A to je najveće svjedočanstvo; to je mučeništvo. Zato ga ne zaboravljamo, zato mu spomen čuvamo, zato se sastajemo na molitvu o obljetnici njegova ulaska u puninu života u Bogu. Samo život koji se živi za druge vrijedan je življenja. Stoga slaveći Euharistiju slavimo i život, njegov uskrsli život u Kristu.

Biskup Marko u okruženju misnika

Nakon sv. Mise biskup Marko je izmolio molitvu odrješenja ispred slike ispod nedavno posvećenog novog oltara gdje je gorjelo osam svijeći koje su simbolizirale osam godina od smrti bosanskogradiškog mučenika Kazimira.

Pomoćni biskup msgr. dr. fra Marko Semren propovijeda u povodu 8. obljetnice mučeničke smrti msgr. Kazimira

Uz sliku mučenika Kazimira, ispred oltara,osam upaljenih svijeća je simboliziralo osam godina od mučeničke smrti

Rodbina pok. msgr. Kazimira za vrijeme misnog slavlja

Uz vjernike bosanskogradiške i drugih župa sv. misi su nazočile i brojne č. sestre

Biskup Marko je na kraju misnog slavlja molio molitvu odrješenja.

Za sve misare u dvorani Župno-pastoralnog centra je priređena zakuska.

Tu se sastajemo s gđom Marijom Rapo i gosp. Markom Lukenda iz Banja Luke, koji su u tijeku dana s Mirkom Petrovićem iz Nove Gradiške obišli dolinska sela vezao za moguću obnovu obiteljskih kuća, za one obitelji koje su u tijeku ove godine podnijele zahtjev za obnovu.

Ostavljamo dvorište župne crkve sv. Roka u Bosanskoj Gradiški i brojne lampione koji svijetle ispod spomen ploče, koja svjedoči na ubojstvo još jednog svećenika Banjalučke biskupije. Mican