Vijesti

  VUKOVARSKI BRANITELJ

MIJO ČEGRLJ 1961. – 1991.

U dvanestoj knjizi JUNACI DOMOVINSKOG RATA (Ratne priče iz Domovinskog rata) autora Davora Runtić tiskane 2006. godine, na str. 39 je još jedna istinita priča o jednom junaku Domovinskog rata po imenu MIJO ČEGRLJ koji je rođen u selu Proševica kod Donje Doline, općina Bosanska Gradiška.Toga sela, kao i mnnogih drugih nema više na zemljovidnim kartama.

U ovoj knjizi, kao i u članku iz Hrvatskog slova” od 29. ožujka 2002. godine se spominje da je Mijo rođen u Pribiševcima kod Našica. Međutim, Mijini roditelji Ivica Čegrlj i Jelena r. Jurišić su rođeni u Donjoj Dolini, a 1968. godine su iz Proševice odselili u Pribiševce, dakle kada je Mijo imao sedam godina. Mijo je svoje bosonog djetinjstvo proveo u dolinskom kraju, a onda su njega i njegove roditelje gospodarske i političke oluje odnijele daleko od rodnog kraja.

Ove godine se navršava 50-ti rođendan pok. Mije i 20-ta obljetnica nejgove pogibije, pa tim povodom u našem godišnjaku donosimo ovaj članak:

Poznato je da su Vukovar došli braniti odvažni i odlučni ljudi uglavnom Hrvati iz 67 gradova i 11 država, no jedna od najvećih skupina branitelja ušla je u najnoviju hrvatsku povijest kao Našičani.
Ipak treba reći da su oni, koje svi branitelji Vukovara zovu Našičani došli iz Našica, Đurđenovca, Donje Motičine, Velimirovaca, Lađanske, Zdenaca, Koške, Bedljevine i Valpova.

Ljudi iz ovih mjesta, njih 67, među kojima je i MIJO ČEGRLJ, odazvat će se pozivu Radio Našica kojim se 17. rujna 1991. godine tražilo dragovoljce za Vukovar. Svi oni koji žele ili u Vukovar pozvani su da se jave u Krizni stožer grada Našica koji se nalazi preko puta vojarne. Odazvat će se više od stotinu dragovoljaca kojima se obratio pukovnik Josip Dragičević objašnjavanjući im koliko je važno otići u Vukovar i pomoći obrani grada koji je već postajao legenda.
Odabrano je tada 67 ljudi kojima su odmah podijeljeni bojni ranci, no samo 50 poluatomatskih pušaka, streljivo i dvije ručne bombe. Rečeno im je da idu kkući da da se vrate u 18 sati u restoran vojarne, koju su nekoliko dana ranije zaposjeli nakon predaje pripadnika Jugo-vojske. Toga istog dana 27. rujna oko 22 sata, u dva autobusa krenut će za Vukovar. Oko pola noći stići će u Vinkovce, a onda preko Nuštra, Marinaca i Bogdanovaca kukuruznim putem u Vukovar. Na Lušcu će ih utovariti na
kamione i odvesti u Osnovnu školu Ivo Lola Ribar.

Sljedećeg dana, 28. rujna u Osnovnu školu će doći zapovjednici pojedinih dijelova obrane Vukovara i od pristiglih Našićana i zagrebačkih dragovoljaca uzeti dragovoljce za popunjavanje svojih postrojba koje djeluju u obrani grada.

Franjo Brođanac, Zoran Cako, Radovan Ilišin i Darko Kalizan bit će odabrani u inženjersku satniju, dok će manji dio otići u Borovo Naselje, nešto veći dio na Mitnicu, a najveći na Sajmište. Svi oni koji su branili Vukovar bez razmišljanja će reći da je Sajmište najteži dio obrane gdje su se bojevi prsa o prsa vodili svakodnevno. Mijo Čegrlj bio je među onima koji su  odabrani da brane Sajmište, odnosno područje Š vapskog Brda. Crta razdvanjanja prema vukovarskoj kasarni” Jugo-vojske je jedna ulica ili tek jedna kuća. Ako želimo precizno označiti gdje se nalazio u obrani Vukovara Mijo Čegrlj, onda je to položaj “Osa” obrambena točka XI kod križanja ulica Mladena Stojanovića i Istarske gdje su vrtovi kuća okrenuti prema kasarni. Inače obranom ovih položaja koji su sjeverno i zapadno od vukovarske kasarne, koji branitelji nazovaju “Kavez” zapovijeda Josip Tomašić Osa. Baza im je u Tkalčićevoj ulici a povezani su otpornim točkama u Osnovnoj školi Stjepan Supanc i Vatrogasnom domu

Ante Vuković suborac pokojnoga Mije Čagrlja kaže :”Svi samo mi prije rata bili uglavnom radnici, a Mijo Čegrlj je radio na poljoprivrednom dobru “Hana” i svi ga se sjećaju kao mirnog i povučenog čovjeka. Poznato je da je na Sajmištu bilo izuzetno teško, a on je uvijek djelovao mirno i staloženo što je nas sve pozitivno utjecalo. Dan uoči ovoga napada kada je 18. listopada poginuo Mijo, nama je jedan koji je bio s nama u obrani pobjegao na drugu stranu. Vidjeli smo u napadu da im je on objasnio gdje se što nalazi.

Ulicama su nadirali tenkovi, a preko vrtova pješaštvo, a svemu je prethodio neobično jak napad minobacačima. Prije Mije Čegrlja poginut će zapovjednik naše obrambene točke, Tomica Sabo. Tomicu Saba pamte njegovi suborci kao neustrašiva  junaka koji je na tenk isao sam i to s protuoklopnom ručnom bombom. Oni koji su pratili njegove  akcije hvatali su se za glavu, strahujući za  njegov život.

Mnogi s kojima sam razgovarao ističu jednu moralnu kategoriju domaćih Vukovaraca koji su ostali u obrani svoga grada. Riječ je o tome da moralnu vrijednost potvrđuje jedan od najhrabrijih domaćih branitelja koji se vodi kao nestao, Goran Menges, koji je uvijek govorio: “Ja idem prvi, jer poznajem teren, vi ste došli nama pomoći i ja ću vas voditi” . Ante Vuković o ovom jeoš kaže “Prilikom teških borbi kod Supanc” dobivali smo zapoviejdi da idemo u ispomoć. Uglavnom smo išli Andrija Andrašek, Kruno Bužonja, Vinko Čakalić, Zoran Pejčić i ja, a vodio nas je Goran Manges koji je stanovao tu i poznavao je svako dvorište.

Toga 18. listopada jutro je započelo puštanjem “Marša na Drinu” preko jakih razglasa koji su bili na bojnim oklopnim vozilima, a onda je Vukovar  zasut kišom granata. Nakon ovih napada minobacača i
topništva, nastala bi u jednom trenutku tisina koja je bila nestvarna, a branitelji su dobro zali da iza toga slijedi napad tenkova i pješaštva. Znali su da ta tišina ne obećava  ništa dobro  i znali su da tada svi trebaju iz zaklona  izaći na položaje.

Položaj koji su označili brojem jedanaest bio je onaj na kome su se nalazili i na koga su odmah za vrijeme tišine izašli  Mijo Čegrlj, Mile Uremović, Zoran Pejčić i Andrija Andrašek. Sva četvorica su bili
kako su ih u Vukovaru zvali Našićani, a vide da su iz vukovarske kasarne izašli tenkovi koji se kreću Dalmatinskom ulicom dok pješaštvo nadire preko vrtova. Andrija Andrašek kaže: “Naš položaj je bio
utvrđen drvima i nalazo se na uglu jedne kuće. Oni su napadali kao da su pijani ili drogirani, a napad je trajao nekoliko sati. Kako su gubili tenkove i ostali bez velikog broja pješaka počeli su se povlačiti, a u takvim trenutcima njihovo povlačenje štitilo je njihovo topništvo, Veliki broj granata je počeo padati na naš položaj”.

Tukli su i samo zapovjedništvo u Petkovićevoj ulici, a neprijatelj je pokušavao izvući u području napada svoje ranjene. Vidljivo je napad koordiniran s topništvom kao i povlačenje. Položaj jedanaest zasule su minobacačke mine i jedna je izravno pogodila utvrđeni zaklon i svi koji su se tu našli zasuti su zemljom, a kada se razišao dim, vidjeli su da Mijo Čeglj leži nepomično na zemlji sav obliven krvlju. Kada su se snašli odmah su ga izvukli prema zapovjedništvu utvrdivši da su svi ostali ranjeni. Čim su stigli u vukovarsku bolnicu Miju Čegrlja je preuzeo dr. Juraj Njavro, no uskoro će njegovim suborcima morati reći da im je prijatelj preminuo. Njih trojica su ambulantno zbrinuti i nakon previjanja vraćaju se na svoj položaj, jer u Vukovaru je na položaju bio potreban svaki branitelj

Davor Runtić