Mjesec: travanj 2013.

Dvadeseta obljetnica nasilnog odvođenja župnika Ratka Grgića

U subotu 16. lipnja 2012. navršilo se punih 20 godina od nasilnog odvođenja iz župne kuće u Novoj Topoli kod Bosanske Gradiške tadašnjeg župnika Ratka Grgića. Četvorica pripadnika srpskih paravojnih jedinica “Belih orlova” izveli su župnika iz župne kuće u prijepodnevnim satima – bez ikakvog povoda i naloga i naočigled zaprepaštenih redovnica iz samostana neposredno uz župnu crkvu Sv. Josipa, strpali ga u bijeli “golf”, te ga odveli u pravcu sela Laminci. Od tada se župniku gubi svaki trag.

Koncelebrirano misno slavlje u župnoj crkvi u Novoj Topoli predvodio je banjolučki biskup dr. Franjo Komarica, zajedno s domaćim župnikom Antom Pelivanom i četvoricom susjednih župnika. Uz župljane je na misnom slavlju sudjelovalo i 15 redovnica, te brat i sestra ubijenog svećenika Ratka s članovima njihove obitelji iz Vareša.

Biskup Komarica je istaknuo kako je to već dvadeseti put da se kao Kristovi vjernici okupljaju na misnom slavlju u povodu nasilno odvedenog i bez ikakve optužbe i presude ubijenog župnika Grgića. “Ostaje, nažalost, i dalje tužna i duboko nehumana i necivilizirana činjenica da nama pokojnikovoj rodbini, suradnicima, crkvenim poglavarima i vjerujućem narodu, domaće nadležne vlasti, koje bi morale znati gdje su posmrtni ostaci nedužno likvidiranog svećenika Ratka, još uvijek nisu omogućile da našeg ubijenog brata pokopamo na dostojan način po crkvenim propisima, unatoč nebrojenim apelima i potraživanjima”, istaknuo je biskup Komarica.

Tumačeći svetopisamske tekstove, biskup je iznosio Isusov primjer i riječi, kao uzor i smjerokaz za sve njegove sljedbenike. “I svećenik Ratko poput Isusa, nedužan je smetao nekima koji su naredili njegovu likvidaciju i zadužili određene ljude da to učine. I jedni i drugi imaju na svojoj savjesti njegov nedužni život”, istaknuo je biskup. Pozvao je na molitvu, ne samo za ubijenog župnika Ratka nego i za drugoga ubijenog svećenika – novotopolskog upravitelja i gradiškog župnika prelata Kazimira Višatickog, kao i za njihove ubojice, kojima prijeti vječna propast.

Po završetku misnog slavlja vjernici su se u procesiji uputili do u ratu spaljene, a sada obnovljene župne kuće i pred spomen-pločom ubijenog župnika Ratka izmolili molitvu za ubijene svećenike.

U posljednjem ratu i poraću na području Banjolučke biskupije ubijeno je ili umrlo od posljedica teškog maltretiranja sedam župnika svećenika Banjolučke biskupije, jedan redovnik franjevac Bosne Srebrene i jedna sestra milosrdnica Družbe sv. Vinka Paulskog

Karlo Višaticki

Msgr. Dr. KARLO JE JEDAN OD ČETVORICE SVEĆENIKA IZ OBITELJI VIŠATICKI

Prezime Višaticki je vezano za župu Dolina i Dolina za to prezime. Zbog toga je naš sugovornik u ovom broju “Suze dolinske” msgr. dr. KARLO VIŠATICKI, brat našeg bivšeg župnika Kazimira. Na mnogim mjestima (internetskim i tiskovnim stranicama) mogu se pročitati biografski podaci o našem sugovorniku, a da i čitatelji našeg Godišnjaka budu upoznati s bogatim životopisom, prije početka razgovora donosimo samo dio toga.

Karlo je rođen u Čatrnji, župa i općina Bosanska Gradiška, 31. ožujka 1950. godine od oca Ivana i majke Barbare r. Ostrowski. Osnovnu školu završava u Čatrnji od 1. do 4. razreda, odnosno u Bosanskoj Gradišci od 5. do 8. razreda. Gimnaziju pohađa na Š alati u Zagrebu (Nadbiskupsko dječačko sjemenište) od 1964. – 1966. (prve dvije godine), a nastavak u sjemeništu u Đakovu (1966. – 1968.). Maturirao 1968. godine u Đakovu. Počeo studij teologije 1. semestar filozofije u Đakovu u jesen 1968. godine. Odmah u veljači 1969. god. odlazi na služenje vojnog roka (veljača 1969. – srpanj 1970.) u Sarajevu. Nastavlja studij teologije u Innsbrucku od 1970. do 1975. godine. Za svećenika je zaređen 25. travnja 1976. godine i imenovan je za kapelana u biskupiji Basel u Š vicarskoj u župama sv. Marije u Thunu te u Zofingenu (1976. – 1981). Od 1981. – 1987. god. vrijeme provodi na postdiplomskom studiju u Rimu na Sveučilištu Gregorijana i Biblijskom Institutu.
Od lipnja 1984. god. do veljače 1985. godine studirao u Jeruzalemu na Papinskom Biblijskom Institutu. Biblijski licencijat u veljači 1987. (naslov licencijatske radnje “Eine Untersuchung zur Bedeutung der biblischen Wurzel qtr in der hebrÃ¤ischen Bibel” – “Istraživanje značenja biblijskog korijena qtr u hebrejskoj bibliji”, kod prof. Stephena Pisano), a doktorat na Teološkom fakultetu Sveučilišta Gregorijana u srpnju 1987. god. (naslov teze “Die Reform des Josija und die religise Heterodoxie in Israel” – “Jošijina reforma i vjerska heterodoksija u Izraelu”, kod prof. Gian Luigia Prato).
Uz hrvatski jezik, msgr. dr. Karlo služi se njemačkim, engleskim, talijanskim, francuskim i poljskim.
Predavao je na Teološkom Institutu u Banjaluci od 1990. do 1995. god. Nakon progona Hrvata iz Banja Luke Institut više ne radi. Od 1998. do 2000. god. predaje na Teološkom Institutu u Mostaru i na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Na Teologiji u Đakovu, kasnije Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku od 2000.

obitelj Višaticki 1976 godine

Suradničko zvanje višeg asistenta na području humanističkih znanosti, polju teologije i u grani biblijske teologije pri Katedri Svetog pisma Novog zavjeta KBF-a u Zagrebu, za potrebe područnog studija u Đakovu izabran Odlukom Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 4. srpnja 2000. god. na mandat od 3 godine, a u znanstveno nastavno zvanje docenta pri Katedri Svetog pisma Starog zavjeta na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu za potrebe područnog studija u Đakovu izabran 19. prosinca 2003. na mandat od 5 godina.
Za izvanrednog profesora na Katedri Svetog pisma Starog zavjeta na KBF-u Đakovo, Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku izabran 9. veljače 2009.
Piše za Bogoslovsku smotru, Crkvu u svijetu, Diacovensiu, Vjesnik đakovačko-srijemske biskupije (Đakovačko-osiječke nadbiskupije).
Jedan je od biblijskih revizora Staroga zavjeta za pripremu tiskanja 2. izdanja Sv. Pisma 2006. koje je preveo sarajevski nadbiskup Ivan Ev. Š arić početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća.
SUZA DOLINSKA: Vaš brat, msgr. Kazimir Višaticki je bio župnik u župi Dolina od 11. srpanja 1986. godine do rujna 1995. godine, kada je sa “ostatkom ostataka” svojih vjernika bio prognan i prešao kod Davora preko Save u Hrvatsku. Ostavio je neizbrisivi trag na vjernike u duhovnom životu, ali i u građevinskom, jer je iza njega ostala crkva kao svjedočanstvo odanosti Dolinaca rimokatoličkoj vjeri.
Za tih devet godina njegovog boravka u Dolini, Vi ste dolazili u to mjesto. I Vaša majka Barbara je dosta vremena provela u Dolini kod msgr. Kazimira. To lijepo njeno sjećanje na Dolinu zapisano je u 9. broju “Suze dolinske” 1998. god. pod naslovom “MAJKA ČETVORICE SVEĆENIKA”, a taj razgovor je objavio i Glasnik banjalučke biskupije. Kakav dojam su na Vas ostavili Dolinci i Dolina?
Bio sam u inozemstvu sve do kolovoza 1987., onda sam imenovan katehetom u Banja Luci. Međutim početkom 1988. god. umro je Tomo Matošević, župnik Nove Topole, pa me je biskup Alfred Pichler imenovao upraviteljem župe Nova Topola. U to vrijeme sam vrlo često navraćao u Dolinu ne sam u posjetu majci i bratu, bratu-svećeniku i susjedu, nego i pastoralno. Imao sam prilike više puta slaviti sv. Mise i propovijedati u Dolini, a isto tako imao sam priliku održati cijelu jednu seriju biblijskih predavanja u Dolini. Ljudi su bili jako zainteresirani i pažljivi, moglo se primjetiti da je zanimanje za Sveto pismo bilo dosta veliko, tako da smo nekada satima ostajali u diskusiji i učenju novoga iz Biblije i u Bibliji.
SUZA DOLINSKA: Msgr. Kazimir je do svoje mučeničke smrti u župnom uredu Bosanska Gradiška, bio član Uredničkog vijeća “Suze dolinske”, zapravo je jedan od suosnivača ove povezanosti između Doline i Dolinaca. Da li se razmišlja ili priprema knjiga o njegovom iako kratkom ali bogatom životu?
Glede biografije, životopisa, pokojnog brata Kazimira razmišljalo se ubrzo nakon ubojstva, dosta je materijala prikupljeno, ali nešto detaljnije se još uvijek ne može reći kada će ta knjiga ili knjižica ugledati svijetlo dana. U svakom slučaju treba reći da to nije zaboravljeno.

SUZA DOLINSKA: Recite nam nešto o Vašem književnom stvaralaštvu, s naglaskom na pripremi Svetog pisma za tiskanje.
Književno stvaralaštvo je širok pojam. Istina moja pera nisu zahrđala, ali je pored svih drugih obaveza koje imam na župi i u Đakovu, zapravo premalo vremena za tu vrstu djelatnosti, koja zahtijeva svoje. Koliko stignem javljam se u stručnim časopisima uglavnom sa biblijskom tematikom. Š to se tiče priprema za izdanje Sveto Pisma, koje je preveo nadbiskup Ivan Evanđelist Š arić, to je bila cijela ekipa ljudi u kojoj sam i ja bio uključen.
SUZA DOLINSKA: Vi imate neobičan hobi: sakupljač ste Svetog pisma odnosno Biblija na različitim svjetskim jezicima. Sigurno ste ponosni na tu svoju kolekciju. O kolikom se broju Biblija radi i uopće nam recite nešto više o tome.
Ovim sam pitanjem malo zatečen, ali mogu reći da je kolekcija izdanja Biblija u mojoj biblioteci dosta velika točan broj ne mogu reći. Najstarija je Biblija iz 1571. godine (jedan latinski prijevod ili kako se to stručno naziva Vulgata); zanimljiva je i jedna trojezična Biblija (hebrejski-grčki-engleski). Ima i poneki raritet tako n.pr. prijevod franjevca Matije Petra Katančića (tiskan u Budimu 1831. god., a izdao ga je Grgur Čavapović) u šest svezaka, od toga su četiri sveska Starog zavjeta, a dva sveska Novog zavjeta), zatim jedan stariji prijevod zadarskog kanonika, rodom iz Postira na toku Braču Ivana Matije Š karića. Ovo je, slično kao Katančićev, prijevod sa latinskog jezika, a objavljen je u Beču (1858-1861). Prijevod je tiskan u 12 svezaka, a zanimljiv je i prijevod isusovca Bartola Kašića koji je tiskan tek 1999. god. u Njemačkoj, a prijevod je napravljen u vremenu od 1622-1636., dakle radi se o najstarijem prijevodu na hrvatski jezik.
Kada se bavite biblijskim tekstovima zanimljivo je uporediti razne prijevode na moderne jezike i ustanoviti zadivljujuće sličnosti u prijevodima.
SUZA DOLINSKA: Rođeni ste u Bosni, župnik ste u jednoj banjalučkoj župi, Budžak, iako dio vremena provedete u Đakovu gdje obnašate dužnost profesora na Teološkom faklutetu. Kako vidite budućnost Bosne, a u njoj i župu Dolina u kojoj sada živi petnaestak Hrvata katolika?
Ovo pitanje nije teološke naravi. Pokušat ću biti kratak i jasan. Dok je Bosanaca, bit će i Bosne. Crkva se, koliko je to moguće, brine za svoje vjernike bez obzira koliko velika ili malena neka župa bila. Dolina ima lijep zemljopisni položaj, a i uvjeti života nisu baš tako loši. Je li očekujemo da netko drugi više voli naš rodni kraj nego šro ga mi volimo. I tamo gdje su Dolinci otišli ne cvate baš uvijek i na svakom mjestu cvijeće sreće. Tko će u Dolini živjeti to je teško reći, ali dok bude Dolinaca, bit će i župe i župne crkve i groblja u Dolini, a svoje rodno mjesto i svoje pokojne nijedan čovjek, pogotovo nijedan kršćanin ne bi smio zaboraviti. Od nas samih ovisi hoćemo li otići u povijest i biti zaboravljeni, izgubljeni među drugima, ili ćemo sačuvati svoj identitet i Dolinca i Hrvata i katolika.
SUZA DOLINSKA: Vaša poruka prognanim Dolincima i čitateljima našeg Godišnjaka.
Zapravo su dvije poruke koje bih uputio, već kada imam priliku:

1. Nemojte zaboraviti svoju rodnu grudu.
2. Sretan Vam Božić, sveto porođenje Isusovo i blagoslovljena Nova 2013. godina.

Narodna nošnja Hrvata izvan Republike Hrvatske

U povodu 36. međunarodne smotre folklora u Zagrebu koja je održana u srpnju 2002. godine održana je i izložba NARODNE NOŠ NJE HRVATA SJEVERNE BOSNE i revija NARODNE NOŠ NJE HRVATA U SVIJETU. Tom prigodom je tiskana knjiga prospekt u organizaciji Posudionice i radionice narodnih nošnji u Zagrebu i Koncerne direkcije Zagreb pod nazivom NARODNA NOŠ NJA HRVATA IZVAN REPUBLIKE HRVATSKE.

Izložba i revija narodnih nošnji dijelovi su projekta predstavljanja tradicijskog odjevanja Hrvata koji žive izvan granica Republike Hrvatske.Na izložbi “Narodne nošnje Hrvata sjeverne Bosne” eksponatima, fotografijama i filmom predstavljeno je tradicijsko odjevanje Hrvata u tom dijelu susjedne države. Prikazane su lokalne suvrstice nošnji okolice Bosanske Gradiške /Doline/, Dervente i Bosanskog Broda, Odžaka, Modriče, Bosanskog Š amca i Orašja koji su izrazito panonskog tipa, te nošnje iz okolice Brčkog i južnije rubne regije Usore na kojima, pored panonskih, prepoznajemo i niz dinarskih elemenata.
Pri otvorenju izložbe su nastupile ženske pjevačke skupine iz Usore i Bosanske Doline, te Zavičajni klub “Plehan”.
Na izložbi su predstavljeni eksponati iz zbirke Posudionice narodnih nošnjih pojedinih KUD-ova iz Hrvatske, BiH, Mađarske i Vojvodine te privatnih zbirki don Zvonke Martića, patra Damira Š Šokića, Marka Janjiša, Ronalda Subosicha i Cecilije Filić.

Slika iz predstavljene knjige na kojoj su Davor Vonić i Kristina Oršulić

Autori izložbe su don Zvonko Martić i Josip Forjan te suradnici Zorica Vitez i Vido Bagur.
Knjiga ima 32 stranice na formatu A4. Tiskana je u 500 primjeraka a slike su uglavnom u boji.
Na str. 8 pod podnaslovom “NOŠ NJA OKOLICE BOSANSKE GRADIŠ KE” piše:
“Sela Donju i Gornju Dolinu, Novo Selo, Orubicu, Proševicu i Mačkovac naseljavali su Hrvati. Njihova nošnja razlikuje se od ostalih u sjevernoj Bosni, a vrlo je slična nošnjama zapadne Slavonije sa čijim su stanovnicima bili u rodbinskim vezama. Mlada snaša na sebi nosi podsuknje untorak i klinaču koja je izrađena od uplavljenog pamuka i vezena plavim koncem. Gornja platnena suknja rubina podigne se potkaše na oba boka da se vez na klinači jasno vidi. Košulja rubina ukrašena je crnim vezom budžanjem. Kodžuh od janjećeg krzna kožušak ukrašen različitim motivima od raznobojne kože duži je i veći od kožuška iz okolice Orašja. Struk je opasan vunenim pojasom tkanicom, a spreda se nosi vunena pregača podignuta na oba kraja. Na rukama su narukvice rukavice ukrašene staklenim zrnjem. Glava je povezana crnom maramom šamijom.
Muška košulja i gaće izrađene su od istovjetnog platna i ukrašeni bijelim vezom. Košulja je nabrana oko vrata i seže ispod kukova. Nosi se preko širokih gaća. Preko košulje se oblači štofani prsluk. Struk se opasuje vunenim pojasom tkanicom, koja je u novije doba trobojnica. Muškarci nose šešire slavonskog tipa različite od drugih u bosanskoj Posavini. Na nogam,a imaju obične bijele vunene čarape i opanke.”
Preko cijele 11 stranice je donesena slika u boji ispod koje piše “Nošnja iz Doline iz zbirke p. Damira Š Šokića”. (Na slici su, u narodnim nošnjama Davor Vonić i Kristina Š tavlić r. Oršulić).
Na kraju knjige autori i suradnice se između ostalog zahvaljuju i p. Damiru Š Šokić pri realizaciji projekta.

Valentina Oršulić

Skenirana stranica iz knjige gdje se spominju dolinska sela

Uskrs 2013 u Dolini

Isusovi učenici teško su podnijeli Isusovu muku i smrt. Mnogi su bili neutješni i uplašeni, nisu razumijeli što se dogodilo. Neki su se iz Jeruzalema vratili u svoja mjesta. Tako su se i dva Isusova učenika vraćala u Emaus kojima se je pridružio, nakon uskrsnuća, sam Isus.

Uspomena na taj događaj se godinama čuva i obilježava u Dolini. Prije rata u BiH u pravilu je na uskrsni utorak u Dolinu dolazio Banjalučki msgr. dr. Franjo Komarica sa brojnim svećenicima, ali i poslioje rata kada su mu mogućnosti dozvoljavale. Dolina je toga dana bila u pravom smislu Emaus. Značajni događaji su tog dana upisani u Kroniku župe Dolina. Tako npr. godine 1988., na uskrsni utorak, 5. travnja, je blagoslovljen kamen temeljac nove župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gornjoj Dolini, a 1991. godine na treći dan Uskrsa, 2. travnja isti biskup je posvetio oltar u dolinskoj crkvi.

Taj oltar je preživio sve strahote rata, ubojstva i prognanstvo i ostao netaknut. Ovoga uskrsnog ponedjeljka, umjesto utorka, kako bi što više Dolinaca došlo iz Hrvatske, jer je u njoj taj dan i držani praznik, nazočilo sv. Misi, bosanskogradiški župnimk vlč. Pero Čolić predmolio misno slavlje.

Oko oltara i župnika, okupilo se petnaestak vjernika. Misno slavlje je uveličao orguljaš Rikard Vučaj poznatiji kao Riki iz Bos. Gradiške s časnim sestrama s. Vianejom i s. Donatom (inače rođenim sestrama vlč. Pere Čolića) koje su s nekoliko vjernika iz Gornje Doline i nekoliko njih iz Hrvatske radosnom pjesmom proslavili Gospodinovo uskrsnuće u patničkoj Dolini.
Župnik vlč. Pero je izrazio svoje zadovoljstvo kada je vidio ovoliko vjernika u crkvi, ali izrazio žaljenje što nedjeljom, kada se služe sv. Mise bude samo dvije ili tri osobe.

Nakon sv. Mise upriličeno je druženje na prostoru između crkve i župnog dvora, koji vapi za obnovom, uz obojana jaja, kolače i različite napitke za što se je pobrinuo župnik i časne sestre.
Prvi dan Uskrsa je proslavljen u istoj crkvi sv. misom u 9,00 sati, a slijedeće, nazovimo ga “većim” okupljanjem Dolinaca je u nedjelju poslije sv. Marka 28. travnja na groblju “Gradina” u 13 sati kada će biti obavljen i tradicionalni u blagoslov polja.

Na kraju ovoga razmišljanja mora se zaključiti da je rodna župa Dolina ipak zaslužila da se češće obiđe iako u njoj od 1300 vjernika, danas živi tek dvadesetak.

Vlč. je nadahnuto propovjedao i zahvalio se svima koji su došli u emaus

Misno slavlje su uveličali Riki i č. sestre Vianeja i Donata

Na žalost, na oglasnoj ploči župne crkve, nova osmrtovnica

Osim kolača bilo je i onoga što se ne vidi na slici

Riki i č. Vianeja odmjeravaju snage glede tucanja uskrsnim jajima

Rikijev osmijeh potvrđije da je pobjedio i vlč. Peru

Uskrsna svijeća je ponovo zapaljena u dolinskoj crkvi.

Homilija propovijed vlč. Milivoja Kneževića u Novoj Gradiški u povodu SUSRETA DOLINACA 12.8.2012

Dragi vjernici, draga kršćanska braćo!

Dođosmo, evo, i ove godine dragom BOGU reći iskreni Hvala za sve što nam dade, uze i ostavi! A KOLIKO JE TOGA!?
Došli smo po Božje darove, koje nam sa svoga sv. Stola naš Gospodin nudi. Govorio nam je osobno kroz svoje Evanđelje naš Gospodin Isus, naš dragi Učitelj. I u ovoj sv. Misi Uskrsli će se OBUĆI u Sv. Kruh da bi nam hranio duše svojim Presvetim
Tijelom. Da bi nas vezao uz Sebe i svoju Crkvu, da bismo postajali blaga i ponizna srca jedni drugima. Imajmo sućuti i srca jedni za druge. Tako ćemo blažiti i melemiti rane naših duša Nadalje:
Gospodin nama nudi svoga sv. Duha, da bi u svakom od nas bio i ostao Učitelj i vođa Neka nas oblikuje u Isusove učenike i u djecu Crkve i u djecu Marijinu. Duh Sveti nas vodi pravim putem, postaje u nama Božja sila za prihvaćanje vlastitog križa.
On u nama, nama, tumači Riječi Evanđelja, tumači nam važnost i vrijednost Isusovih djela učinjenih za nas poglavito Njegove sv. Smrti i Uskrsnuća. ODMAH smo na početku mise, ali i kroz sv. Misu pozvani vapiti: – Krvi Jaganjca BOŽJEGA, OPERI ME, OZDRAVI ME, zaštiti me od Zloga i zlih Ako smo s Bogom i jedni s drugima postajemo snažni i nepobjedivi! Isus, taj Kruh s neba, nas povezuje s Bogom i jedne s drugima.
Dajmo se u vjeri i nadi od Njega voditi
Isus nam s Križa daje svoju Majku za majku.- Evo vam moje MAJKE Majka je osobito u nazočna u patnji svoje djece. A svi ste vi prošli i prolazite stazama patnje Majka je Božja to je najljepše Njezino ime. Na stotine tisuća će njezine djece ovih
dana hoditi po Njezinim svetištima tražeći Njezinu majčinsku pomoć. Kad je ISUS MEĐU NAMA i Njegova Majka – za nas počinje BLAGDAN!

Isus nam govori po svojoj Crkvi što i kako treba vjerovati, to je
APOST. VJEROVANJE. Daje nam kroz – Oče naš – uzorak prave
molitve. On nas je darovao jedne drugima; DJECU RODITELJIMA I RODITELJE DJECI Nastojmo to i biti!
Božji darovi nisu nešto obično, oni su nešto izvanredno. Ne može se polagati pravo na njih, ali i zalijeniti se govoreći: – Bog će mi ih dati!
Isus nam kaže: – jer niste samo životinje koje moraju brstiti i preživati ili rovati i toviti se Nego ste duše! To ste! Tijelo je odijelo, Duša je osoba. Ona je trajna.

Priskrbite ono što je pravedno Hranu što traje za život vječni.
Nju će vam dati Sin čovječji kad god želite. Jer Sin čovječji raspolaže sa svime što dolazi od Boga i to nam može dati
Š to nam je činiti da bismo činili djela Božja?
Isus: – poznajete Zakon poznavati još ne znači i vršiti
Dužnost je u tome doći k Meni, a ja ću vam dati sok i zrak vječnoga života. No, to pretpostavlja vjeru!.
Ako netko ne vjeruje, takav Meni ni ne dolazi tražeći: – Daj mi, Isuse, pravi Kruh.
A BEZ PRAVOGA KRUHA NE MOŽETE ČINITI DJELA Božja.
Da biste to mogli, potrebno je da VJERUJETE U ONOGA KOJEGA JE Bog POSLAO!!!
Prihvatiti Isusa u vjeri, znači prihvatiti najveći Dar Božji koji Bog
nudi ljudima. U Isusu imamo sve!
LJUDI SU GOVORILI: – Daj nam, Gospodine, toga kruha i više nećemo umrijeti Isus: – Umrijet ćete kao što umire svaki čovjek, ali ćete uskrsnuti na vječni život, ako se budete sveto hranili ovim Kruhom, jer on čini da onaj koji Ga jede bude neraspadljiv
Tko jede od ovoga Kruha živjet će i kad umre Tko će dobiti taj kruh? onaj koji moli Oca nebeskoga čistim srcem, ispravnom nakanom svetom ljubavlju

Oni koji se budu njime nedostojno hranili, taj će kruh za njih postati smrt i osuda
– Ali gdje je taj Kruh? – Kako ga možemo naći?- Koje je njegovo Ime?
Isus:- Ja sam taj KRUH. U Mene se može naći. Njegovo je ime ISUS. Tko dođe k Meni više neće gladovati, i tko vjeruje u mene, nikad više neće žeđati. Možete li vjerovati da JE SVE TO U MENI?!
U MENI JE SVE Božje blago. I meni je dano sve što pripada Zemlji i nebu!
Tko ima Isusa u Srcu, taj ima sve! Sveci i blaženici su svjedoci da je to istina. Zato je Crkva puna mučenika koji za Isusa i život svoj dadoše.

Stari Izraelci su u pustinji, na putu u slobodu, gledali oko šatora bijelo brašno, pa su se pitali: – Man hu? što je to? To je kruh s neba ili mana, odgovara im Mojsije Ta mana je za nas danas Isus obučen u sakramentalni. znak kruha i vina Za Crkvu je euharistija neiscrpno vrelo svake milosti Treba svake nedjelje dolaziti k tom Vrelu i jesti i piti Isusa, kruh života vječnoga, i uzimati i druge darove Božje. Tu je potrebno vjerno SRCE I SABRANA PAMET!
Katolik je čovjek koji redovito dolazi nedjeljom PO DAROVE za svoju dušu , koji časti i voli Isusovu Majku kao svoju majku i koji voli njezinu moćnu molitvu Krunicu, i koji se da voditi od svećenstva Crkve. Naša 14 stoljeća povijest je prožeta tim vrijednostima.
Obitelj je bila CRKVA U MALOM, GDJE SU te vrjednote DJECA učila i upijala u svoja srca

Na jednom križu je bilo napisano ovih nekoliko riječi: ISUS govori:
-Ja sam svjetlo, vi me ne vidite!
-Ja sam Put njime ne idete!
-Ja sam Istina, ne tražite me!
-Ja sam Život, ne prihvaćate me!
-Ja idem pred vama, ne slijedite me!
-Ja sam Bog vaš, ne molite me!
-Ja sam Kruh života, ne jedete me!
-Ja sam riječ života, ne slušate me!
-Ako vam je loše, ne krivite Mene!

Upišimo ove prijekore u svoja srca, pa će u nama biti i mira i radosti.
Neka i ovo i ono poslijepodnevno naše druženje protekne u miru i radosti. Da se može reći: – kako je lijepo kada se braća u ljubavi druže i susreću! Pratio nas zagovor naše nebeske Majke, najvjernije Odvjetnice Hrvatske kao i zagovor anđela, naših svetaca, mučenika, Božjih slugu i službenica, poglavito zagovor bl. Ivana Pavla II, DRAGOG PAPE I VELIKOG PRIJATELJA NAŠ EGA Naroda. U borbi protiv Zloga, sveti anđeli bili i ostali uvijek s nama!

Došli smo, danas, braćo moja reći srdačni HVALA za još jedan DAR. To je vlč. Jozo Jurić, dosadašnji upravitelj župe Kraljice sv. Krunice u Novoj Gradiški! Hvala vlč. JOZI za njegovo 8-godišnje svećeničko služenje. Svoje najbolje godine života darovao je ovoj župi. Ugradio sebe, svoj rad i trud i svoje umijeće u izgradnju temelja ove Crkve Postavio je pastoralno bogoslužne temelje, a onda i materijalna izgradnja crkve i drugo. Unutar župe su ustrojene potrebite službe od vas vjernika.
Novi upravitelj župe vlč. Ivan Š tivičić će moći nastaviti dalje raditi i graditi. Na svemu tomu hvala u ime svih vas župljana, a i nas svećenika novogradiškog dekanata s kojima se vlč. Jozo Jurić izvrsno slagao i surađivao. Hvala mu što je spremno prihvatio biti domaćinom liturgijski Susreta Dolinaca, a i za izgnanike iz Banjolučke biskupije. To je postala tradicija i, ako Bog da, nastavit će se
Želimo vlč. Jozi da se u novoj, još većoj i zahtjevnijoj župi isto tako dobro snađe i marljivo i umješno uhvati u koštac s novim izazovima Hvala i svima vama koji ste u ovoj župi s vlč. Jozom surađivali i pomagali mu u njegovom radu i brizi za ovu župu
kroz ovih 8 godina!!! Bili blagoslovljeni!

Koristim prigodu da uputim zahvalnost svima vama koji ste kroz glasnik Suza dolinska, a onda i na druge načine i aktivnosti surađivali Duša i srce ens movens svega toga je bio i ostao naš dragi Milorad Mican Oršulić. Do sada je tiskano 28 brojeva
tog glasnika! Koliko je toga zabilježeno i oteto zaboravu!?
Taj glasnik nije dao da se bogatstvo vjere, običaja i događaja prošlih vremena Vašeg zavičaja zaboravi
Mican je istinski Božji Dar svima nama. On spada u naše dolinsko blago Bio nam i ostao od Boga poznat i priznat kao takav!
Među nama, nadam se, da su to samo pojedinci, koji to ne vide ili
krivo vide. Smijem ovdje ustvrditi: – da nije bilo Micana, ne bi bilo ni glasnika Suza dolinska! Ako ima onih među nama koji su zatajili, to zasigurno nije Milorad Mican Oršulić!
Dragi naš Micane, ne kloni duhom! Božji blagoslov bio i ostao Tvoje bogatstvo, a Duh Sveti bio u Tebi Učitelj i Vođa!
Hvala i njegovoj obitelji koja ga u tom njegovu poslu pomaže i ne ometa! Hvala i vama svima, braćo, koji mu ovako ili onako pomažete. Neka ste nam blagoslovljeni! Amen

HOMILIJA U POVODU DANA DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI U DAVOR-u 05 .KOLOVOZA 2012. GODINE

Draga braćo i sestre! Došli smo danas Bogu zahvaliti za slobodu, za Domovinu, za branitelje žive i one drage mučenike, Isusove jaganjce koje neki tamo
vuci rastrgaše. Zašto, jer su voljeli više SVOJU Hrvatsku domovinu nego Jugoslavlje. I danas nas mrze zbog toga. Hrvatska im je bila krava muzara,
lijepo im je bilo zbog svega onoga što im je Lijepa naša morala davati! Teško njoj ako je mislila da to ne treba!

Tko smo mi braćo! Hrvati katolici?
Pripadamo onima koji vjeruju u jednog troosobnog Boga, u Isusa Raspetog i Uskrslog, koje Duh Sveti oblikuje u učenike Kristove i u djecu Božju. Mi smo Crkva, Kristov narod. On nam pere haljine krsne u Krvi svojoj.
Mi smo stari 14 stoljeća, sva naša povijest prožeta je borbom za krst časni i slobodu zlatnu. Ta se borba nastavlja. Krist i Gospa su bili naši suputnici. Ubijali su nas razni osvajači, ali nas ne ubiše.Tuđin nam je otimao, sve su nam uzimali: jezik ime državu i vjeru
GOVORILI SU DA NAS NEMA. A MI: IMA NAS: ORGANIZIRALI SMO KONGRESE u Solinu Biskupiji NEK u MARIJI BISTRICI: – pola milijuna se Hrvata vjernika sabralo Kako da nas nema?! A oni: Ima da vas nema!

NIJE Bog dao da nestanemo. I danas se slavi Dan pobjede 5. kolovoza 1995. godine zapuhala je OLUJA hrvatske vojske i pomela sve koji su radili protiv hrvatskog naroda i države Ali nas žalosti što i danas ima onih koji izvana i iznutra rade protiv Države Hrvata Neki moćni izvana su odobravali i željeli da nas nema Nisu uspjeli!
No i dalje ne odustaju od svojih demonskih namjera. Š alju na tisuće vračara, gatara, sotonsku djecu. Ubijaju nam mladost drogom, nemoralom, alkoholom i nevjerom
BUDUĆNOST ĆE OVOGA NARODA BITI U RUKAMA onih u čijim je rukama naša mladost. Demonski ljudi rastaču ono najžilavije što nas je sačuvalo do danas našu vjeru.
Europa je danas najbezbožniji kontinent. U njoj su se rodila tri antikrista: nacizam fašizam i komunizam
Njom danas hara masonerija i sodomizam. New age postaje sve više njezina religija. U čijem je središtu čovjek koji smije raditi sve što želi i hoće. Njemu ni BOG NEMA PRAVO ZAPOVIJEDATI Š TO i kako treba živjeti Isus postaje mit, živi se kao da Boga i nema Sveci i pravedni ljudi postaju nenormalni i zatucani.
RAZVIJAJU SE TRI IDOLA: POŽUDA OČIJU, POŽUDA TIJELA I OHOLOST ŽIVOTA.
Pobuna protiv Boga je na vrhuncu. Perverzije kojih se pošten čovjek srami postaju najviši dosezi europske civilizacije I nama je nude i uvoze kao najveća demokratska dostignuća. Gledaj samo đavolskog posla?
Ono što još više razara našu 14 – stoljetnu baštinu je pobačaj ne ljubav prema potomstvu uvoze se sva moguća sredstva protiv začeća Obitelj, to najvažnije dobro 14 – stoljetne naše povijesti se raspada.

Ono što molimo u Očenašu: – Ne uvedi nas u napast , a što znači: ne daj, Bože, da se rastavim od svoga bračnog druga i da se ne udaljim od svoje Crkve!
Đavao kao da uspijeva sve više Rastavlja uništava obitelji i vjernike udaljuje od Crkve. U NJEMAČKOJ JE PROŠ LE godine zatražilo ispis iz Crkve 180.000 katolika 15.000 crkvi je prodano, zatvoreno Na misama se rijetko vidi netko mlađi od 50 godina. Mnogi se ponose što ne vjeruju. Sebe proglašavaju naprednima. Nerijetko i djeca i mladi govore svojim roditeljima da su zaostali i zatucani Zašto? – jer im je omilio široki put koji vodi u propast i življenje: – U se, na se i poda se! To je moralno bezboštvo, isto ono u koje su prvi i iza toga toliki misionari unosili dah i dušu Evanđelja. Iz Kristove crkve je izraslo na stotine tisuća svetaca, najboljih i najplemenitijih ljudi svijeta.
Gdje to niknuše i izrastoše u orijaše vjere: sv.Antun, Ivan Zlatousti, sv. Augustin, sv. Jeronim, sv. Dominik, sv. Benedikt, sv. Franjo Asiški, Antun Padovanski, sv. Ivan don Bosco, Arški župnik, naši duhovni velikani: sv. Nikola Tavelić, sv. Leopold Bogdan Mandić, sv. Marko Križevčanin, bl.I van Merz,
Genij bl. Ivan Pavao II., Drinske mučenice na čelu sa s. Julom Ivanišević iz Godinjaka (župa Staro Petrovo Selo), bl. kardinal Alojzije Stepinac i plejada drugih.   Duh Sveti je bio njihov Učitelj i Vođa. Jaganjac Božji njihova snaga, a Gospa Majka koja ih je vodila Kristu ONI SU NAŠ E BOGATSTVO I PONOS.
Oni nam pokazuju koje su to vrijednosti koje ne smijemo prekrižiti i staviti u pitanje:    Bog bližnji naša savjest, to jest spasenje. DUŠ A JE Božje bogatstvo u čovjeku, ako nju zanemarimo, Boga smo izgubili.
Sv.Ignacije LOYOLA (1491.-1556.) u jednom viđenju gleda: Na jednoj strani vidi Krista i malo vjernika oko Njega, na barjaku je pisalo: SIROMAŠ TVO    PONIZNOST KRIŽ POSLUŠ NOST PAPI.
Nasuprot njima stoji đavao i njegova brojna armija. Iznad njih se vijori zastava na kojoj piše: Bogatstvo moć vlast čast i zadovoljstvo.

Isusovci postaju moćna protuteža đavlu i njegovim sljedbenicima Masoni i drugi neprijatelji Crkve napadaju Isusovce iz svojih nečasnih busija. Iznose laži i objede.
Više pritisak na Papu da ih dokine, jer su oni, tobože sramota Crkve Slabi papa dokida 1773. godine isusovački red, 22.000 isusovaca je raspušteno. Mnoge su škole zatvorene, mnogi časopisi ugasli, sjemeništa ostala bez duhovnog vodstva. Sve svoje imanje su morali predati biskupima. Masoni i liberali trijumfiraju.
Govorili su: SINT UT SUNT AUT NON SUNT neka budu kakvi trebaju biti ili neka ih ne bude!
Godine 1814. su ponovno uspostavljeni. Zašto je Isus to dopustio? Nagomilali su bogatstvo a Isus ih je želio dovesti svijesti, da su njihovi redovnički zavjeti:
Siromaštvo čistoća poslušnost Papi
Čitao sam u Hrvatskom Listu razgovor koji je vođen s generalom Markom Lukićem, gdje on želi da se objedini sva desnica, pogotovo sve vojne udruge i povežu s iseljenom Hrvatskom, osnovala bi se BANKA koja bi svoj novac ulagala u Hrvatsku Na vlast bi došli istinski bogoljubi domoljubi voljni raditi za opće hrvatsko dobro. Ako bude potrebno, a jest itekako, osnovali bi Mosad, ali hrvatski, gdje bi se i na taj način borilo protiv onih koji rade protiv Hrvatske države
Vrijedno je taj razgovor pročitati jer nešto pametnije i prohravtsko razmišljanje nisam čuo.
Molio bih sve one koji psuju naše vjerske svetinje da s tim prestanu. Oni su velike duhovne štetočine. Tjeraju iz naše sredine i naroda ono najbolje i najsvetije Bez Boga, Isusa, Gospe i drugih svetinja mi nemamo budućnosti.
Oni su naša sigurnost, naš blagoslov i sigurna pobjeda protiv onih đavolskih ljudi koji nas žele porobiti i ponovno na nas navući crne dane. Naš je Spasitelj Isus Krist, naša je Majka Gospa, rimski Biskup -Papa su sigurnost da pripadamo Vječnoj Kristovoj Crkvi.
Sudar između Krista i sila zla je sve očitiji. Pobjednik se zna Ostanimo na strani Isusa i Njegove CRKVE da bismo i mi s njima bili i ostali pobjednici!

U ovu sv. .Misu unesimo svoje obitelji, svoju slobodu, svoju Domovinu Hrvatsku, naše branitelje i žive i preminule i one za koje ne znamo gdje su i što je s njima. Dolazimo nedjeljom k našim oltarima i uzimajmo darove koje nam s njega Gospodin nudi. Ne zaboravimo čiji smo i u čijem je Srcu naša budućnost. U mjeri u kojoj društvo ljubi Boga, ljubi svoje korijene i svoju dušu, svoj duh, svoje zajedništvo, svoj sjaj i svoju nadu. ZLO je jako, jer mnogi u njemu sudjeluju.
Mi smo Narod KRIŽA Kristova, a križ ima smisla i donosi blagoslov i spas. Duh Sveti je praizvor radosti. On je izvor mira. On je objava Božje ljubavi u nama. On nas brani od zla i zloga, grijeha i smrti duše i savjesti.
Pratio nas zagovor nebeske Majke i tolikih naših hrvatskih svetaca, blaženika, mučenika, Božjih slugu i službenica. Bili i ostali naš ponos i naša nada. Oni se bore s nama i za nas.
Vlč. Milivoj Knežević, orubički župnik

MOLITVA ZA NAŠ NAROD ZA NAŠ U HRVATSKU

Bože Svevišnji, Vladaru svih naroda i država,
Tebe ponizno molimo, pogledaj milostivim okom Domovinu i Narod naš!
Daj Bože, kao što si Ti jedan, jedan nam Spasitelj i Učitelj i jedna Istina da se tako i cijeli naš Narod složi
u jednoj pravoj vjeri, da tako složni služimo Tebi na slavu, sebi na spasenje, Domovini na korist. Iskorijeni stoga krive nauke i opačine. Daj svim poglavarima bistru pamet i dobro i mudro srce, da nas vode putom istine i pravice; daj njihovim savjetnicima plemenite i sretne misli, sucima pravičnost, da se u nas i posvuda zlo kara i
kazni, dobrota hvali i plaća, rugoba i sramota zatire, red i skladnost uzdrži i da svatko bude vjeran u svojoj službi.
Nadahni i ravnaj podanike, da ljube svoje poglavare, da štuju njihovu vlast, da drže zakone, a kad zatreba da imetak i život dadu za vjeru i Domovinu. Udijeli našoj Domovini sreću, umnoži joj žitelje, blagoslovi poljodjelstvo i trgovinu, unaprijedi u njoj pravu znanost,
umjetnost, obrt i svaki rad, svaki plemeniti pothvat
Čuvaj joj polja od nepogode, suše i moče, nadari nas dobrom ljetinom i napretkom u svakom dobru. Blagoslovi naše more, rijeke i jezera; naše šume i naše prirodne ljepote. Sačuvaj nas od mržnje, nesloge, svađe i svakog nereda. Sve nas, Bože, zadahni Duhom istine i ljubavi, da Tebi vjerno služeći i međusobno se bratski ljubeći, slavimo Tebe, Svevišnjeg Vladara, sada i u nebeskoj Domovini u vijeke vjekova. Sve to ovo molimo
po Kristu, Gospodinu našemu, a po moćnom zagovoru
naše nebeske Majke, Kraljice Hrvata. Amen.
(Iz RHEMA, BR. 40/2009.)

PROSLAVA 40 OBLJETNICE MATURE

Maturanti 1972. godine

Ne znam, (jer nam još nije dostupna Kronika župe Dolina) da li je tadašnji dolinski župnik don Stjepan Guberac u Kroniku upisao kako su za vrijeme njegovog župnikovanja petorica mladića iz Gornje Doline (1) i Novog Sela (4) pohađali Klasičnu gimnaziju Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu.
Prvi je bio Filip (Ilije) Vonića koji se je upisao školske 1967/68. On je nakon dvije godine napustio sjemenište a Gimnaziju nastavio pohađati u Novoj Gradišci gdje je 1971. godine maturirao. Nakon mature odilazi na privremeniâ€ rad u Njemačku gdje ostvaruje mirovinu i tu njoj ostaje ostaje sve do danas.
Anto (Mirka) Vonić i Milorad (Florijana) Oršulić su se upisali školske 1968/69. godine Anto je upisao i četvrtu godinu Gimnazije, ali zbog gospodarskih prilika u obitelji, morao je napustiti školovanje i nikada nije maturirao. Godine 1977. se upošljava u Metalurški kombinat Željezara Sisakâ€ u kojoj radi do 1982. godine. Vraća se Bos. Gradišku gdje je izgradio obiteljsku kuću. Nakon provednih pet godina radeći u GIK Jedinstvoâ€, Š tamparijiâ€ i Vodoprivrenom poduzeću Savaâ€. Godine 1987. se upošljava u Levitiâ€ u Bosanskoj Gradišci gdje ga zatiče rat. Zbog ratnih okolnosti, kao prognanik odlazi u Novu Gradišku. Umirovljenik je i s obitelji živi u njoj živi.

Milorad je jedini od petorice polaznika 1972. godine maturirao. Nakon mature, koja se u onom društvenom sustavu nije priznala, u Zagrebu vanredno završava Srednju upravnu školu. Vanredno studira pravo u Sarajevu i 1988. god. stječe stručno zvanje Pravnik za upravne poslove – Uprvni pravnmik. Živi i radi u Okučanima.
Anto (Marijana) Vidić se je upisao školske 1970/71. godine. Završio je dvije godine Gimnazije a potom prelazi u Novu Gradišku gdje nastavlja pohađati ostala dva razreda, nakon što je morao položiti sve ispite iz prethodnih godina. U novogradiškoj Državnoj realnoj gimanaziji je i maturirao 1975. godine. U Karlovcu stiče zvanje Viši lovni tehničar. U rodnom Novom Selu se je bavio lovno-turističkom djelatnošću i u tu svrhu je izgradio motel sa pratećim objektima. To imanje je zamjenio s nekretninama u Orebiću, a živi u Ratkovcu.
Ljuboslav (Ive) Oršulić se je upisao školske 1969/70. godine. U drugoj godini napušta školovanje i vraća se u Novo Selo. Nedugo nakon toga upošljava se u Š umariji Bosanska Gradiška. Tamo živi danas.
Nitko od njih nije krenuo putom svećeništva. Trebalo je proći 20-etak godina pa da se nađe mladić, ovoga puta iz Donje Doline koji je ponovo brazdu zaorao, oranje dovršio i postao svećenikom. To je p. Damir Š Šokić, a njegovim stazama je nastavio i fr. Ivan Marija Tomić.

Susret nakon 10.godina (1982)

Proslava 40. obljetnice mature generacije koja je 1968. godine upisala prvi gimnazijski razred održana je 13. listopada u splitskom sjemeništu. U prostoriji, u kojoj su u lipnju 1972. godine polagali ispit zrelosti u Srednjoj školi za spremanje svećenika – kako se tada zvala Nadbiskupska klasična gimnazija nakon okupljanja, druženja i obnavljanja uspomena pred zgradom Sjemeništa, okupilo se na “prozivku” i predstavljanje petnaestak “maturanskih četrdesetogodišnjaka”.
Uime “razrednika” i ravnatelja škole, u nazočnosti splitsko-makarskog nadbiskupa msgr. Marina Barišića, “maturante” je najprije pozdravio njihov nekadašnji profesor dr. don Drago Š imundža te podsjetio na razdoblje prije četiri desetljeća. Istaknuo je dvostruko značenje sjemenišne ustanove gimnazijsko i odgojno i naglasio kako je taj susret prigoda za korisnu retrospektivu. Nadbiskup, koji je slavljenicima također u jednom razredu bio “duktor” (stariji kolega-odgojitelj), u svojemu je kratkom pozdravu podsjetio koliko je “sjemenište duboko u nama” i kako nas je životno obilježilo.
Potom je prof. Š imundža čitao imena s popisa od 29-orice maturanata, pri čemu je svatko od nazočnih rekao nešto o sebi, a sjetili su se i trojice preminulih kolega te se prisjetili nekih zgoda iz zajedničkoga života. Zatim su sudionici proslave obišli sjemenišnu zgradu te se okupili u staroj sjemenišnoj kapeli na euharistijskom slavlju koje je predvodio nadbiskup Barišić, a koncelebrirali su dr. Š imundža i svećenici slavljenici, a posluživao je bogoslov Franjo Frankopan Velić, nadbiskupov tajnik.

Nakon 40 godina (2012)

Nadbiskup je na početku mise podsjetio na četvoricu pokojnih biskupa, Franića, Jurića, Žanića i Š olića, koji su slavljenicima bili profesori ili odgojitelji te potaknuo na molitvu za njih i za ostale preminule profesore i odgojitelje, i za kolege sjemeništarce, a posebno za one koji nisu mogli sudjelovati u tome slavlju. U mladosti, posvijestio je nadbiskup, potrebno je vodstvo do zrelosti, koje ponekad daje osjećaj sigurnosti, ali valja paziti da zakon i propisi ne dovedu čovjeka u konformizam, u nedoraslost. “Lako je položiti ispite, ali prava matura je život”, naglasio je mons. Barišić, podsjetivši i na suprotnosti koje nas u životu stalno prate – legalizam i/li anarhija. Za nas je bitna sloboda u vjeri u Isusa Krista, a rješenje je uvijek ljubav! Na kraju je nadbiskup izrazio želju “da kreativna Božja riječ bude na djelu među nama i da naš život u slobodi i otvorenosti prema Bogu i bližnjemu donese rod a to je blaženstvo o kojem govori Isus i neka 40. obljetnica mature bude otvaranje prema još većoj zrelosti, s radosnom molitvom: Bože, dobro došao u moj život! Sve što jesam tebi zahvaljujem, vodi me stalno svojim putem!”, te je završio s pozivom: “Dragi prijatelji, upišimo se u prvi razred Godine vjere, radosno kročeći i marljivo učeći do mature čovječnosti i vjere!”

Nakon euharistijskog slavlja i fotografiranja ispred oltara, gdje su se “maturanti” prisjetili nezaboravnih misnih slavlja, duhovnih nagovora, molitava i pjesama zajedno s mnoštvom svojih kolega, pošli su na zajednički bratski ručak u sjemenišnom blagovalištu. Na kraju objeda riječ zahvale “uime laičkog dijela slavljenika” izrekao je kolegama i nadbiskupu Augustin Bašić, podsjetivši posebno na neke važne događaje u medijskoj prezentaciji Crkve u posljednja dva desetljeća te posvijestivši bitne značajke naše suvremenosti gdje smo u bitno i višestruko promijenjenim društvenim okolnostima pozvani djelovati s najvećom odgovornošću i živjeti dobrotu i boriti se za istinu, svatko na svojemu području i na svoj način. Uime svećenika-slavljenika najprije je Bogu i Gospi zahvalio don Anđelko Kaćunko te potom riječ zahvale uputio nadbiskupu Barišiću za nazočnost na tome slavlju, kao i za poticajne riječi propovijedi. I sam suorganizator toga susreta, zahvalio je svim sudionicima slavlja na odazivu, a posebno kolegama don Ivanu Vrdoljaku, don Petru Đonliću i don Marinu Barišiću na glavnom doprinosu u organizaciji.

Na kraju toga slavlja nadbiskup, “kao stariji kolega”, u zahvalnoj riječi istaknuo koliko je “četiri godine zajedništva duboko upisano u naše živote”. Zahvalio je svima na riječima zahvale, naglasivši da je ovo vrijeme naše vrijeme u kojem trebamo biti svjedoci Dobra i Istine, što je uvijek bila teška zadaća, ali je danas je mnogo teža “jer istina postaje u javnosti ‘netolerancija’. No pravom svjedoku Istine jedini put je onaj evanđeoski”, istaknuo je mons. Barišić, dodavši da nas neće spasiti tolerancija, nego ljubav, za koju je Apostol rekao: “Evo vam puta najizvrsnijega!” rekavši na kraju: “Želim vam da u ‘sjemeništu’ društvenoga života položite sve ispite, a s iskustvom ‘osamnaest’ i ‘četrdeset’ godina da nastavite biti ‘profesori’!”

Slavljenici su s posebnom radošću susreli također profesora i odgojitelja don Božu Bulata i dr. Josipa Delića, profesora i odgojitelja u bogoslovskim danima, a njih osmorica su na kraju druženja posjetila časnu sestru Berhmanu Nazor, profesoricu hrvatskoga jezika, koja svoju profesorsku mirovinu provodi u domu Š kolskih sestara franjevki na Lovretu.

Sa s. Berhmanom Nazor profesoricom hrvatskog jezika dugo će ostati u sjećanju

Sutradan, zahvaljući kolegi i prijatelju Branku Š unjiću, otišao sam u njegovo rodno selo Gizdavac (dvadesetak kilometara daleko od Splita) na jutarnju sv. Misu koju je služio naš zajednički kolega i prijatelj don Pavao Pavić (koji je sedamdesetih godina, kao sjemeništarac, bio u našoj Dolini), a koji zbog ranije preuzetih obveza nije mogao nazočiti našem jučerašnjem susretu u Splitu.

Otišli smo potom s dom Pavom u Muć Gornji, sjedište župe, za koji se s pravom možemo kazati da je srce Dalmatinske Zagore i najveće mjesto u njoj. Odatle potječu: Aljoša Asanović i Vladimir Beara nogometaši, Toma Bebić – hrvatski multidisciplinarni umjetnik, Vladimir Bebić političar, Matko Jelavić pjevač, Željko Kerum – poduzetnik, političar i gradonačelnik Splita, a u susjednom mjestu Sutina je rođen msgr. dr. Petar Š olić pomoćni biskup Splitsko-Makarske nadbiskupije (1948. – 1992.), a sahranjen je Neoriću, na čijem smo se grobu pomolili.

S Don Pavlom Pavić i Brankom Š unjić u crkve Sv.Petra Apostola, u Muću Gornjem, Pored koje je otkrivena Branimirova ploča

Svakako da je Muć Gornji najpoznatiji po pronađenom ulomaku grede dužine 87 cm i visine 27 cm s natpisom imena hrvatskog kneza Branimira iz predromaničke crkve sv. Petra iz 888. godine. To je prvi iskopani spomenik koji na sebi nosi uklesano ime hrvatskog vladara pa je postao kamen temeljac hrvatske nacionalne arheologije. Pronašao ga je tadašnji župnik don Mijo Jere Granić 16. kolovoza 1871. godine prilikom proširenja crkve, kada je iz obzide groba izvađena kamena greda.

Dojmove sa susreta ću dugo nositi i čekati ponovni susret za deset godina, kada je zakazana proslava pedesete obljetnice mature, a do tada …

40 GODINA SVEĆENIŠ TVA ORUBIČKOG ŽUPNIKA MILIVOJA KNEŽEVIĆ

Vlč. Milivoj Knežević je ove godine obilježio 40-tu godišnjicu svećeništva. Prije petnaest godina, o proslavi njegove SREBRENE MISE u broju 6 “Suze dolinske” (Godište II., srpanj/listopad 1997. god.) smo o tome pisali. Tadašnje misno slavlje je predvodio u crkvi sv. Antuna Padovanskog u Starom Petrovom Selu Banjalučki biskup msgr. dr. Franjo Komarica Milivojev školski kolega. Ove godine je to skromno obilježeno u sadašnjoj njegovoj župi Orubica. Da ova obljetnica nebi prošla nezapažena, u ovom broju “Suze” ćemo se prisjetiti našeg prvog svećenika koji je ponikao u župi Dolina. Hvala Bogu, njegovim stazama su nastavili o. Damir Š Šokić sada upravitelj dominikanskog samostana i župnik u župi Bol na otoku Braču a na drugoj godini Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu je fra. Ivan Marija Tomić također rodom iz Donje Doline.

Vlč. Milivoj Knežević o sebi piše: Rođen sam 1. ožujka 1944. godine u Donjoj Dolini, a kršten 3. ožujka iste godine U župnoj crkvi Dolina. Krstio me vlč. Ognjen
Idžotić. U Dolini sam primio Prvu sv. Pričest 1953. godine. Pričestio me vlč. dr. Božo Laštro tadašnji bosanskogradiški župnik.
Ratnih strahota se ne sjećam, ali sam iza rata toliko toga strahotnog i užasnog sanjao kroz svojih prvih deset godina života. Bili su to nevjerojatni snovi. Vjeujem da su se strahote rata i pričanja starih o ratnim strahotama utisnule u moju podsvijest što sam to kroz sne poslije proživljavao. Sotona, sluteći što će od mene biti, od početka je nasrtao na moj život. Majka mi je pričala, kako je početkom 1944. godine obavijestila neke od pravoslavnih suseljana o pohodu jedne ustaške bojne iz Bos. Gradiške. Oni su se sklonili i tako spasili svoje glave. Jedan mladi ustaša, Hercegovac, je to od nekoga dočuo. Došao je majci koja je mene držala na prsima s odlukom da je kao i mene zakolje. Smatrao ju je doušnikom i izdajicom. Žene su jedva obranile majku govoreći mu kako je njezin muž u domobranima, a najstariji sin Vladimir u SS-trupama. Malo je trebalo da i majka i ja tu zaglavimo.
Druga zgoda: Četnici, koji su iza rata svi “postali” partizani su napali Dolinu. Majka je stariju djecu poslala prema rijeci Savi da bježe čamcima u Slavoniju. (U dva četničko-partizanska pohoda na župu Dolina je ubijeno 49 civila: 26. siječnja 1945. god. 32, a 7. veljače iste godine 17). Majka me je stavila u korićak i pred svjetlećim i drugim metcima se sklonila pod trijem Vase Plotana kuće. On je i dvorištu imao goleme krmače, koje su, jer su nanjušile dijete koje je mirisalo na mlijeko, nasrnule na korito. Majka me je teškom mukom spasila da me nisu požderale.

Vinko Knežević sa sinovima 1972.godine u Vrbju u prigodi mlade mise vlč.Milivoja. S lijeva na desno: Florijan, Ilija, Vlado, vlč.Milivoj – mladomisnik, otac Vinko, Luka, Anto i Josip.

Djetinjstvo teško i ugodno (rijeka) Sava (rijeka) Matura mnoge jame ispunjene vodom i ribom utvajevi stoka – livade šikare vrbici – ptice običaji
U školu sam zakasnio godinu dana jer sam mucao pa su mi se djeca smijala Sni grozni padao s kreveta
Negdje u osmoj godini kolega Luka Grgić i ja se napili kruškovca zagrljeni smo pjevali i padali po nasipu iako je bio ravan. Sav sam se izlupao Po zimi led i sklizanja po ledu na šlićuhama, a ljeti kupanja ribolov lutanja po poljima i šumarcima
Učitelji su mi bili Slobodan Subotić i Milutin Stančirević. U trećem razredu sam imao ljubavnu aferu Milka N. i njezina plava kosa u koju sam ubacio čičak Klečao pola sata ispred razreda. Učitelj Milutin je htio saznati zašto sam bacio čičak Milki u kosu. Ja sam šutio kao zaliven. Bilo me sram reći za to što sam u nju bio zaljubljen. Taj događaj me je sasvim “odljubio”.
U listopadu 1954. godine je došao izlazak iz Doline, iz mojeg bajkovitog
svijeta. Preselili smo se u Vrbje, u Slavoniju. Za mene je to bila neobična promjena. Učitelji su mi bili Mato i Dragica Pavelić. Imali su sina Juricu, bio ministar u Vladi Republike Hrvatske, sestra Karolina i jedna se djevojčica rodila u Vrbju Odselili u Mraclin.
Iza toga su bile učiteljice Dragica Marjanović i poslije Pepica Filipović. Postao sam odličan đak. Iza VI. razreda su došli u Vrbje mladi nastavnici: Miro Varga, Marija (Mica) Benčić, Ivan Slišurić, Nada Auersperg, Dragica Ivanetić, Milorad Ćirković i Ljubica Bešlić.
Za njihova vremena je u Vrbju nastao bum u svemu. Puno se radilo po polju, stoka, napasivanje, radio sam na Delafabrinoj ciglani tu uz Krst PIK-ova zemlja, zaperci, gnojidba, rezanje šiblja napasivanje stoke igre u polju voće pečenjaci lov ribe u Rešetarici kupanje u Rešetarici, kod mosta šport zime saonice
Krizmao sam se u ljetu 1956. godine. Samo sam jednoć bio na vjeronauku Mladi skojevac Napastan sam bio za kolegice bio dasa i pol.
U ljetu 1959. godine sam išao na omladinsku radnu akciju u Davor. Kopao se lateralni kanal. Nakon dva tjedna kolega Ivica Rakonić (Žokvin) i ja otišli kući.
S učiteljima sam se dobro slagao. Pisao sam pjesme za Modru lastu, između VII. i VIII. razreda izabran na sve moguće funkcije: predsjednik učeničke zemljoradničke zadruge, pročelnik za šport, voditelj literarne sekcije,
na čelu udruge “Pionir”. Iako sam obnašao te silne funkcije ostao sam skroman i uvijek neobično ozbiljan. U VIII. razredu sam s kolegama Ivicom Rakonić, Ivanom Stipić i Stankom Kulundžić (gornji kraj) s knjigama išao u školu. Naišao je jedan čudan čovjek, ko neki prorok, s bradom, a onda nas je zaustavio, pogledao i meni rekao: od tebe će nešto veliko biti! Moguće da je to izrekao i nešto drugačije
Mi smo ga pogledali i produžili u školu. Od svega drugoga najljepše mi je bilo uzeti knjige pod ruku i poći u školu. Bio sam gladan čitanja.
Na bicikl sam zajašio u 15 godini. Prije toga sam jahao konje. Radio-prijemnik sam vidio u 13. godini i nešto poslije gledao TV prijenos u sobi Ante Čaića. Od uzbuđenja mi je krv potekla iz nosa.
Majka mi je bila žrtva, patnica i žena silne vjere. Molilo se, slala je mene i brata Florijana i u crkvu i na vjeronauk, a mi smo skretali u školsko dvorište na igrališta ili negdje drugdje
Župnika preč. gospodina Ivana Kuševića, a i druge nisam poznavao. Sve znanje o vjeri sam znao slušajući iz prikrajka žene koje su dolazile majci. Njoj su neke govorile da nas je oprasila ko krmača i drugačije Uz to što su joj 1948. godine u Bana Luci odrezali naživo nogu ispod koljena, poslije je 1949. god. obolila i od astme, rađa moju najmlađu sestru Anku koja je i sada živa.

U rujnu 1960. godine odlazim u Zagreb, u Željezničku školu, signalni uređaji na željeznici. Sa mnom odlazi Ivica Rakonić i Ivan Stipić. Ivica je postao mehaničar, a Ivan Stipić strojobravar. Stanovali smo u đačkom Domu u Trnjanskoj.
Tu u Zagrebu dolazi do preokreta u mojem životu. Nisam bio zadovoljan s ničim. Izlaza nisam znao.
Za 1. svibanj 1961. dolazim u Dolinu u posjet najstarijoj sestri Mari udanu za Tomu Ćorković. Tada mi ona iznebuha reče: – možda bi ti trebao u popove ići!    Ja sam je prazno pogledao, ali to mi se vrtilo u glavi. I o tome sam svašta čuo od žena koje su dolazile majci. Svećenika nijednog ne poznam, o sjemeništu što znam je krivo. Ponovo se događa da izlaz ja nisam vidio.
I to je jedna, posebna, duga priča . Luka … Tvrtko … biskup Pichler i Odluka idem u sjemenište!
To je za Vrbje bio grom iz vedrog neba. Moje školske kolegice su govorile, posebice one iz Sičica: Onaj vrag Mile ide u popove!
Zanimljivo je da sam se do odlaska u sjemenište zvao Mile ili Milan. Iz Krsnog lista doznah da se zovem Milivoj i OSTAH TO DO DANAS!.
Ljeto 1961. je bilo vrlo    zanimljivo. U rujnu 1961. godine s nekim sam otišao u Zagreb i našao se na Š alati sada se i ne sjećam kako smo sve to rublje i posteljinu nosili. Dočekao me je p. Antun Fostač, generalni prefekt, i odmah me oslovio: Milivoj, stigao si!
I tada nastupa jedna sasvim druga priča.
U jesen 1963. godine prelazim u licej u Đakovo. Ovdje moram reći da je moja klapa bila: današnji Vinko kardinal Puljić, banjalučki biskup msgr. dr. Franjo Komarica, msgr. dr. Anto Orlovac, Marko Lukenda. Ja sam ostao najskromniji.    Godine1965. maturiram i u jesen odlazim u JNA. Služim u pionirskoj inžinjerskoj jedinici 8 mjeseci u Obrenovcu, 3 mjeseca u Ibarskoj klisuri, na jugu Srbije i ostatak u Petrovaradinu. Sa mnom je služio vlč. Luka Slobođanac, župnik u Rešetarima, pok. Antun Vilk iz Š tivice i pok. Zlatko Kovačević iz D. Miholjca.
U proljeće 1967. upisujem Teološko-filozofski studij u Đakovu. U jesen 1969. god. Franjo Komarica i ja po volji našega biskupa Alfreda Pichlera, odlazimo na studij u Innsbruck, u Austriju.
Tu sam ostao 1 godinu i onda prešao na Visoku filozofsku-teološku školu u Eichstatt, kod Ingolstadta gdje ostajem 2 godine i primam đakonsko ređenje od
Eichsttatskog biskupa Dr. Aloisa Brehmsa.
Ali se toga ljeta prije ređenja dogodila opet za mene neugodna stvar. Biskup Pichler me se odrekao i otjeraoiz banjalučke biskupije.
Javio sam se zagrebačkom nadbiskupu Franji Kuharić i on me primio u kler Zagrebačke nadbiskupije.
U ljetu, 30. srpnja 1972. godine sam zaređen za svećenika u župnoj crkvi u Novoj Gradiški. To sam predložio preuzvišenom Kuhariću i on je za čudo Božje to i prihvatio, ali Nastaje problem s novogradiškim župnikom preč. gosp. Mirkom Bijelićem. On nije bio za to. Ne može na sebe preuzeti organizaciju objeda. Moj brat Josip jeu to vrijeme bio u Njemačkoj i kupio kuću u Novoj Gradiški u Partizanskoj ulici. Prihvatio je da on priredi objed. Susjedi su također bili za i tako se u podrumu njegove kuće   priredio ručak, i to kakav bilo je i glazbe, harfa
Crkva u Novoj Gradiški je bila dupkom puna. Ljudi nisu nikad ili rijetko nazočili podjeljivanju sv. Reda.
Mladu misu slavim u Vrbju, 6. kolovoza 1972. god. Neki su i od vas tom događaju nazočili.

Ujesen te godine odlazim u Zagreb i završavam 6-tu godinu Teološkog fakulteta kao svećenik.
Odlazim za kapelana l973, ujesen u župu sv. Nikole biskupa u Varaždinu. Ostajem tri godine, a onda me Zagrebački nadbiskup šalje za upravitelja župe u Staru Gradiška, gdje je prije mene bio vlč. Ivan Prlić.
Godine 1984. imenovan sam za župnika u župi sv. Antuna Padovanskog u Starom Petrovom Selu, gdje je prije mene bio preč. gosp. Stjepan Kanić. U Starom Petrovom Selu ostajem do 2004. godine. Odatle odlazim u župu sv. Jurja u Buk kod Pleternice gdje ostajem tri godine.
Na dan 8. kolovoza 2007. godine sam “dojezdio” na granicu, na Savi, u župu sv. Ilije u Orubicu. I zamislite, još sam tu!
Kao što sam već reka, od početka mojega života su neke sile bile protiv mene,
ali me je dragi Bog nosio na rukama. Njegova providnost u mojem je životu zaista prepoznatljiva. Nešto je po meni i učinio, ali puno sam toga i propustio.
Ono što si predbacujem jest: što još više nisam bio svećenik blaga i ponizna srca
Danas znam da ne znam što bi mogao drugo biti, osim svećenik Isusa Krista! U ovom sam zvanju pronašao križ po svojoj mjeri. Moj život je vrlo zanimljiva priča, naizgled jednostavan, a opet vrlo uzbudljiva. Poput sv.Tome Mora i ja priznajem: – Hvala Ti, Bože, na svemu što si mi dao, na svemu šti si mi uzeo i na svemu što si mi ostavio!
Želio bih i ja riječima sv. Pavla na kraju puta prošaptati: ” Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Pripravljen mi je u onaj Dan vijenac pravednosti”. Želio bih da i moj ukop bude skroman kao i život kojeg sam proživio. Vrlo malo vijenaca, bez grobnice i spomenika. Tijelo pripada zemlji, pa neka i u zemlju
bude položeno. Bez govora, jer Isus je ISTINA i poznaje najbolje moju istinu života. Bio mi milosrdan!

ZAGLAVAK: Najteže mije bilo u župi sv. Nikole u Varaždinu. Puno pastoralnog posla, a uz to i župnik Josip Žalac je obolio. Ipak je mnogima to vrijeme bilo kao Duhovna obnova, mladi se uključili sa sviranjem. Vjeronauk za mlade Mise su bile dobro posjećene. I puno ih je i danas uključeno u život župnih zajednica grada Varaždina.
U to vrijeme nisam imao ni automobila, a tamo sam u
Božićno vrijeme položio i vozački ispit. Imao sam uza se s. Adelu koja se za mene brinula kao rođena majka! Župnik mi je dao odriješene ruke. Suradnja je bila vrlo dobra! I jednom i drugom dragi Bog bio milostiv!
U župu sv. Mihaela u Staroj Gradiški sam zatekao sve u jadnom stanju. Nije tamo bilo lako za svećenike! Pronašao sam dobre suradnike pa smo dosta toga uz
obilatu Božju pomoći i napravili. Drago mi je da su i danas nekadašnji moji suradnici živo aktivni i nazočni u životu te župe. I oni se nisu vezali uz mene, već uz
Isusa Raspetoga i uskrsloga. Bilo je i tamo radosnih trenutaka. Nije sve bilo muka i patnja!

Neki su mi i u Varaždinu, a onda i u Staroj Gradiški bili i otac i majka! Hvala im! Bog im bio nagrada i s one i s ove strane!
U župi sv. Antuna Padovanskog u Starom Petrovom Selu sam proveo sam 20 god. Drago mi je da je za mojeg župnikovanja u toj župi niklo dosta svećeničkih zvanja, a onda i zvanja za vjeroučitelje. Mnogima sam mogao i htio pomoći. I zbog toga sam posebice Bogu zahvalan!
U župi sv. Jurja u Buku sam proveo tri godine odkle nosim također divne uspomene.
Od 2007. godine, kao što sam već rekao nalazim se u župi sv. Ilije u Orubici, a samo preko rijeke Save je moja rodna župa Dolina…