Godina: 2013.

 Maturanti 1972. godine 

Ne znam, (jer nam još nije dostupna Kronika župe Dolina)  da li je tadašnji dolinski župnik don Stjepan Guberac u Kroniku upisao kako  su za vrijeme njegovog župnikovanja petorica mladića iz Gornje Doline (1)  i Novog  Sela (4) pohađali Klasičnu gimnaziju Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu.
Prvi je bio Filip (Ilije) Vonića koji se je upisao školske 1967/68. On je nakon dvije godine napustio sjemenište  a Gimnaziju  nastavio pohađati u Novoj Gradišci gdje je 1971. godine maturirao. Nakon mature odilazi na privremeni” rad u Njemačku gdje  ostvaruje mirovinu i tu njoj ostaje ostaje sve do danas.
Anto (Mirka) Vonić i Milorad (Florijana) Oršulić su se upisali školske 1968/69.  godine Anto je upisao i četvrtu godinu Gimnazije, ali zbog gospodarskih prilika u obitelji, morao je napustiti školovanje i nikada nije maturirao.  Godine 1977. se upošljava u Metalurški kombinat Željezara Sisak” u kojoj radi do 1982. godine. Vraća se Bos. Gradišku gdje je izgradio obiteljsku kuću. Nakon  provednih pet godina radeći u GIK Jedinstvo”, Š tampariji” i Vodoprivrenom poduzeću Sava”. Godine  1987.  se upošljava u Leviti” u Bosanskoj Gradišci gdje ga zatiče rat. Zbog ratnih okolnosti, kao prognanik odlazi u Novu Gradišku. Umirovljenik je i s obitelji  živi u njoj živi.

Milorad je jedini od  petorice polaznika 1972. godine maturirao. Nakon mature, koja se u onom društvenom sustavu nije priznala, u Zagrebu vanredno završava Srednju upravnu školu. Vanredno studira pravo u Sarajevu i 1988. god. stječe stručno zvanje Pravnik za upravne poslove –  Uprvni pravnmik. Živi  i radi u Okučanima.
Anto (Marijana) Vidić se je upisao školske 1970/71. godine. Završio je dvije godine Gimnazije  a potom prelazi u Novu Gradišku gdje nastavlja pohađati ostala dva razreda, nakon što je morao položiti sve ispite iz prethodnih godina. U novogradiškoj Državnoj realnoj gimanaziji je i maturirao 1975. godine. U Karlovcu stiče zvanje Viši lovni tehničar. U rodnom Novom Selu se je bavio lovno-turističkom djelatnošću i u tu svrhu je izgradio motel sa pratećim objektima. To imanje je zamjenio s nekretninama u Orebiću, a živi u Ratkovcu.
Ljuboslav (Ive) Oršulić se je upisao školske 1969/70. godine.  U drugoj godini  napušta školovanje i vraća se u Novo Selo. Nedugo nakon toga upošljava se u Š umariji Bosanska Gradiška. Tamo živi  danas.
Nitko od njih nije krenuo putom svećeništva. Trebalo je proći 20-etak godina pa da se nađe mladić, ovoga puta iz Donje Doline koji je  ponovo brazdu zaorao, oranje dovršio i postao svećenikom. To je p. Damir Š Šokić, a njegovim stazama je nastavio i fr. Ivan Marija Tomić.

Susret nakon 10.godina (1982)

Proslava 40. obljetnice mature generacije koja je 1968. godine upisala prvi gimnazijski razred održana je 13. listopada u splitskom sjemeništu. U prostoriji, u kojoj su u lipnju 1972. godine polagali ispit zrelosti u Srednjoj školi za spremanje svećenika – kako se tada zvala Nadbiskupska klasična gimnazija nakon okupljanja, druženja i obnavljanja uspomena pred zgradom Sjemeništa, okupilo se na “prozivku” i predstavljanje petnaestak “maturanskih četrdesetogodišnjaka”.
Uime “razrednika” i ravnatelja škole, u nazočnosti splitsko-makarskog nadbiskupa msgr. Marina Barišića, “maturante” je najprije pozdravio njihov nekadašnji profesor dr. don Drago Š imundža te podsjetio na razdoblje prije četiri desetljeća. Istaknuo je dvostruko značenje sjemenišne ustanove gimnazijsko i odgojno i naglasio kako je taj susret prigoda za korisnu retrospektivu. Nadbiskup, koji je slavljenicima također u jednom razredu bio “duktor” (stariji kolega-odgojitelj), u svojemu je kratkom pozdravu podsjetio koliko je “sjemenište duboko u nama” i kako nas je životno obilježilo.
Potom je prof. Š imundža čitao imena s popisa od 29-orice maturanata, pri čemu je svatko od nazočnih rekao nešto o sebi, a sjetili su se i trojice preminulih kolega te se prisjetili nekih zgoda iz zajedničkoga života. Zatim su sudionici proslave obišli sjemenišnu zgradu te se okupili u staroj sjemenišnoj kapeli na euharistijskom slavlju koje je predvodio nadbiskup Barišić, a koncelebrirali su dr. Š imundža i svećenici slavljenici, a posluživao je bogoslov Franjo Frankopan Velić, nadbiskupov tajnik.

Nakon 40 godina (2012)

Nadbiskup je na početku mise podsjetio na četvoricu pokojnih biskupa, Franića, Jurića, Žanića i Š olića, koji su slavljenicima bili profesori ili odgojitelji te potaknuo na molitvu za njih i za ostale preminule profesore i odgojitelje, i za kolege sjemeništarce, a posebno za one koji nisu mogli sudjelovati u tome slavlju. U mladosti, posvijestio je nadbiskup, potrebno je vodstvo do zrelosti, koje ponekad daje osjećaj sigurnosti, ali valja paziti da zakon i propisi ne dovedu čovjeka u konformizam, u nedoraslost. “Lako je položiti ispite, ali prava matura je život”, naglasio je mons. Barišić, podsjetivši i na suprotnosti koje nas u životu stalno prate – legalizam i/li anarhija. Za nas je bitna sloboda u vjeri u Isusa Krista, a rješenje je uvijek ljubav! Na kraju je nadbiskup izrazio želju “da kreativna Božja riječ bude na djelu među nama i da naš život u slobodi i otvorenosti prema Bogu i bližnjemu donese rod a to je blaženstvo o kojem govori Isus i neka 40. obljetnica mature bude otvaranje prema još većoj zrelosti, s radosnom molitvom: Bože, dobro došao u moj život! Sve što jesam tebi zahvaljujem, vodi me stalno svojim putem!”, te je završio s pozivom: “Dragi prijatelji, upišimo se u prvi razred Godine vjere, radosno kročeći i marljivo učeći do mature čovječnosti i vjere!”

Nakon euharistijskog slavlja i fotografiranja ispred oltara, gdje su se “maturanti” prisjetili nezaboravnih misnih slavlja, duhovnih nagovora, molitava i pjesama zajedno s mnoštvom svojih kolega, pošli su na zajednički bratski ručak u sjemenišnom blagovalištu. Na kraju objeda riječ zahvale “uime laičkog dijela slavljenika” izrekao je kolegama i nadbiskupu Augustin Bašić, podsjetivši posebno na neke važne događaje u medijskoj prezentaciji Crkve u posljednja dva desetljeća te posvijestivši bitne značajke naše suvremenosti gdje smo u bitno i višestruko promijenjenim društvenim okolnostima pozvani djelovati s najvećom odgovornošću i živjeti dobrotu i boriti se za istinu, svatko na svojemu području i na svoj način. Uime svećenika-slavljenika najprije je Bogu i Gospi zahvalio don Anđelko Kaćunko te potom riječ zahvale uputio nadbiskupu Barišiću za nazočnost na tome slavlju, kao i za poticajne riječi propovijedi. I sam suorganizator toga susreta, zahvalio je svim sudionicima slavlja na odazivu, a posebno kolegama don Ivanu Vrdoljaku, don Petru Đonliću i don Marinu Barišiću na glavnom doprinosu u organizaciji.

Na kraju toga slavlja nadbiskup, “kao stariji kolega”, u zahvalnoj riječi istaknuo koliko je “četiri godine zajedništva duboko upisano u naše živote”. Zahvalio je svima na riječima zahvale, naglasivši da je ovo vrijeme naše vrijeme u kojem trebamo biti svjedoci Dobra i Istine, što je uvijek bila teška zadaća, ali je danas je mnogo teža “jer istina postaje u javnosti ‘netolerancija’. No pravom svjedoku Istine jedini put je onaj evanđeoski”, istaknuo je mons. Barišić, dodavši da nas neće spasiti tolerancija, nego ljubav, za koju je Apostol rekao: “Evo vam puta najizvrsnijega!” rekavši na kraju: “Želim vam da u ‘sjemeništu’ društvenoga života položite sve ispite, a s iskustvom ‘osamnaest’ i ‘četrdeset’ godina da nastavite biti ‘profesori’!”

Slavljenici su s posebnom radošću susreli također profesora i odgojitelja don Božu Bulata i dr. Josipa Delića, profesora i odgojitelja u bogoslovskim danima, a njih osmorica su na kraju druženja posjetila časnu sestru Berhmanu Nazor, profesoricu hrvatskoga jezika, koja svoju profesorsku mirovinu provodi u domu Š kolskih sestara franjevki na Lovretu.

Sa s. Berhmanom Nazor profesoricom hrvatskog jezika dugo će ostati u sjećanju

Sutradan, zahvaljući kolegi i prijatelju Branku Š unjiću, otišao sam u njegovo rodno selo Gizdavac  (dvadesetak kilometara daleko od Splita) na jutarnju sv. Misu koju je služio naš zajednički kolega i prijatelj  don Pavao Pavić (koji je sedamdesetih godina, kao sjemeništarac, bio u našoj Dolini), a koji zbog ranije preuzetih obveza  nije mogao nazočiti našem jučerašnjem susretu u Splitu.

Otišli smo potom s dom Pavom u Muć Gornji, sjedište župe,  za koji se s  pravom možemo kazati da je  srce Dalmatinske Zagore i najveće mjesto u njoj. Odatle potječu:  Aljoša Asanović  i Vladimir Beara nogometaši, Toma Bebić – hrvatski multidisciplinarni umjetnik, Vladimir Bebić političar,  Matko Jelavić pjevač, Željko Kerum – poduzetnik, političar i gradonačelnik Splita, a u susjednom mjestu Sutina je rođen msgr. dr. Petar Š olić pomoćni biskup Splitsko-Makarske nadbiskupije (1948. – 1992.), a sahranjen je Neoriću, na čijem smo se grobu pomolili.

 S Don Pavlom Pavić i Brankom Š unjić u crkve Sv.Petra Apostola, u Muću Gornjem, Pored koje je otkrivena Branimirova ploča

Svakako da je  Muć Gornji najpoznatiji  po pronađenom ulomaku  grede dužine 87 cm i visine 27 cm s natpisom  imena hrvatskog kneza Branimira iz predromaničke crkve sv. Petra  iz 888. godine.  To je prvi iskopani spomenik koji na sebi nosi uklesano ime hrvatskog vladara pa je postao kamen temeljac hrvatske nacionalne arheologije. Pronašao ga je tadašnji župnik don  Mijo Jere Granić 16. kolovoza 1871. godine prilikom proširenja crkve, kada je iz obzide groba izvađena kamena greda.

Dojmove  sa susreta ću dugo nositi i čekati ponovni susret za  deset godina, kada je zakazana proslava  pedesete obljetnice mature, a do tada …

   Vlč. Milivoj Knežević je ove godine obilježio 40-tu godišnjicu svećeništva. Prije petnaest godina, o proslavi njegove SREBRENE MISE u broju 6 “Suze dolinske” (Godište II., srpanj/listopad  1997. god.)  smo  o tome pisali. Tadašnje misno slavlje je predvodio u crkvi sv. Antuna Padovanskog u Starom Petrovom Selu Banjalučki biskup msgr. dr. Franjo Komarica Milivojev školski kolega. Ove godine je to skromno obilježeno u sadašnjoj njegovoj župi Orubica. Da ova obljetnica nebi prošla nezapažena, u ovom broju “Suze” ćemo se prisjetiti našeg prvog svećenika koji je ponikao u župi Dolina. Hvala Bogu, njegovim stazama su nastavili  o. Damir Š Šokić sada upravitelj dominikanskog samostana i župnik u župi Bol na otoku Braču a na drugoj godini Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu je fra. Ivan Marija Tomić također rodom iz Donje Doline.

Vlč. Milivoj Knežević  o sebi piše:  Rođen sam  1. ožujka 1944. godine u Donjoj Dolini, a kršten 3. ožujka iste godine U župnoj crkvi Dolina.  Krstio me vlč. Ognjen
Idžotić. U Dolini sam primio  Prvu sv. Pričest 1953. godine. Pričestio me vlč. dr. Božo Laštro tadašnji bosanskogradiški župnik.
Ratnih strahota se ne sjećam, ali sam iza rata toliko toga  strahotnog i užasnog sanjao kroz svojih prvih deset godina života. Bili su to nevjerojatni snovi. Vjeujem da su se strahote rata i pričanja starih o ratnim strahotama utisnule u moju podsvijest što sam to kroz sne poslije proživljavao. Sotona, sluteći što će od mene biti, od početka je nasrtao na moj život. Majka mi je pričala, kako je početkom 1944. godine obavijestila neke od pravoslavnih suseljana o pohodu jedne ustaške bojne iz Bos. Gradiške. Oni su se sklonili i tako spasili svoje glave. Jedan mladi ustaša, Hercegovac, je to od nekoga dočuo. Došao je majci koja je mene držala na prsima s odlukom da je kao i mene zakolje. Smatrao ju je doušnikom i izdajicom. Žene su jedva obranile majku govoreći mu kako je njezin muž u domobranima, a najstariji sin Vladimir u SS-trupama. Malo je trebalo da i majka i ja tu zaglavimo.
Druga zgoda: Četnici, koji su iza rata svi “postali” partizani su napali Dolinu. Majka je stariju djecu poslala prema rijeci Savi da bježe čamcima u Slavoniju. (U dva  četničko-partizanska pohoda na župu Dolina je ubijeno 49 civila: 26. siječnja 1945. god. 32, a 7. veljače iste godine 17). Majka me je stavila u korićak i pred svjetlećim  i drugim metcima se sklonila  pod trijem Vase Plotana kuće. On je i dvorištu imao goleme krmače, koje su, jer su nanjušile dijete  koje je mirisalo na mlijeko, nasrnule na korito. Majka me je teškom mukom spasila da me nisu požderale.

Vinko Knežević sa sinovima 1972.godine u Vrbju u prigodi mlade mise vlč.Milivoja. S lijeva na desno: Florijan, Ilija, Vlado, vlč.Milivoj – mladomisnik, otac Vinko, Luka, Anto i Josip.

Djetinjstvo teško i ugodno (rijeka) Sava (rijeka) Matura mnoge jame ispunjene vodom i ribom utvajevi stoka – livade šikare vrbici – ptice običaji
U školu sam  zakasnio godinu dana jer sam  mucao pa su mi se djeca smijala Sni grozni padao s kreveta
Negdje u osmoj  godini kolega Luka Grgić i ja se napili kruškovca zagrljeni smo pjevali i padali po nasipu iako  je bio ravan. Sav sam se izlupao Po zimi led i sklizanja po ledu na šlićuhama, a ljeti kupanja ribolov lutanja po poljima i šumarcima
Učitelji su mi bili Slobodan Subotić i Milutin Stančirević.  U trećem razredu sam imao ljubavnu aferu Milka N. i njezina plava kosa u koju sam ubacio čičak Klečao pola sata ispred razreda. Učitelj Milutin je htio saznati zašto sam bacio čičak Milki u kosu. Ja sam šutio kao zaliven. Bilo me sram reći za to što sam u nju bio zaljubljen. Taj događaj me je sasvim “odljubio”.
U listopadu 1954. godine je došao izlazak iz Doline, iz mojeg bajkovitog
svijeta. Preselili smo se u Vrbje, u Slavoniju. Za mene je to bila neobična promjena. Učitelji su mi bili Mato i Dragica Pavelić. Imali su sina Juricu, bio ministar u  Vladi Republike Hrvatske, sestra Karolina i jedna se djevojčica rodila u Vrbju Odselili u Mraclin.
Iza toga su bile učiteljice Dragica Marjanović i poslije Pepica Filipović. Postao sam odličan đak. Iza VI. razreda su došli u Vrbje mladi nastavnici: Miro Varga, Marija (Mica) Benčić, Ivan Slišurić, Nada Auersperg, Dragica Ivanetić, Milorad Ćirković i Ljubica Bešlić.
Za  njihova vremena je u Vrbju nastao bum u svemu. Puno se radilo po polju, stoka, napasivanje, radio sam na Delafabrinoj ciglani tu uz Krst PIK-ova zemlja, zaperci, gnojidba, rezanje šiblja napasivanje stoke igre u polju voće pečenjaci lov ribe u Rešetarici kupanje u  Rešetarici, kod mosta šport zime saonice
Krizmao sam  se u ljetu  1956.  godine. Samo sam jednoć bio na vjeronauku  Mladi skojevac Napastan sam bio za kolegice bio dasa i pol.
U ljetu 1959. godine sam išao na omladinsku radnu akciju u Davor. Kopao se lateralni kanal. Nakon dva tjedna kolega Ivica  Rakonić (Žokvin) i ja otišli kući.
S učiteljima sam se dobro slagao. Pisao sam  pjesme za Modru lastu, između  VII. i  VIII. razreda izabran na sve moguće  funkcije: predsjednik učeničke zemljoradničke zadruge, pročelnik za šport, voditelj literarne sekcije,
na čelu udruge “Pionir”. Iako sam obnašao te silne funkcije ostao sam skroman  i  uvijek neobično ozbiljan. U VIII. razredu sam s kolegama Ivicom Rakonić, Ivanom Stipić i Stankom Kulundžić (gornji kraj) s knjigama išao u školu. Naišao je jedan  čudan čovjek, ko neki prorok, s bradom, a onda nas je zaustavio, pogledao i meni rekao: od tebe će nešto veliko biti! Moguće da je to izrekao i nešto drugačije
Mi smo ga pogledali i produžili u školu. Od svega drugoga  najljepše mi je bilo uzeti knjige pod ruku i poći u školu. Bio sam gladan čitanja.
Na bicikl sam zajašio u 15 godini. Prije toga sam jahao konje. Radio-prijemnik sam vidio u 13.  godini i nešto poslije gledao TV prijenos u sobi Ante Čaića. Od uzbuđenja mi je krv  potekla iz nosa.
Majka mi je bila žrtva, patnica i žena silne vjere. Molilo se, slala je mene i brata Florijana i u crkvu i na vjeronauk, a mi smo skretali u školsko dvorište  na igrališta ili negdje drugdje
Župnika preč. gospodina Ivana Kuševića, a i druge nisam poznavao. Sve znanje o vjeri sam znao slušajući iz prikrajka žene koje su dolazile majci. Njoj su neke govorile da nas je oprasila ko krmača i drugačije Uz to što su joj  1948. godine u Bana Luci odrezali naživo nogu ispod koljena,  poslije je 1949. god.  obolila i od astme, rađa moju  najmlađu sestru Anku koja je i sada živa.

U rujnu 1960. godine odlazim u Zagreb, u  Željezničku školu, signalni uređaji na željeznici. Sa mnom odlazi  Ivica Rakonić i Ivan Stipić. Ivica je postao mehaničar, a Ivan Stipić strojobravar.  Stanovali smo u đačkom Domu u Trnjanskoj.
Tu u Zagrebu dolazi do preokreta u mojem životu. Nisam bio zadovoljan s ničim. Izlaza nisam znao.
Za 1. svibanj 1961. dolazim u Dolinu u posjet najstarijoj sestri Mari udanu za Tomu Ćorković. Tada mi ona iznebuha reče: – možda bi ti trebao u popove ići!     Ja  sam je prazno pogledao, ali to mi se vrtilo u glavi. I o tome sam svašta čuo od žena koje su dolazile majci. Svećenika nijednog ne poznam, o sjemeništu što znam je krivo. Ponovo se događa da izlaz ja nisam vidio.
I to je jedna, posebna, duga priča . Luka … Tvrtko … biskup Pichler i Odluka  idem u sjemenište!
To je za Vrbje  bio grom iz vedrog neba. Moje školske kolegice su govorile, posebice one iz Sičica: Onaj vrag Mile ide u popove!
Zanimljivo je da sam se do odlaska u sjemenište zvao Mile ili Milan. Iz Krsnog lista doznah da se zovem Milivoj i  OSTAH TO DO DANAS!.
Ljeto 1961. je bilo vrlo    zanimljivo. U  rujnu 1961. godine s nekim sam otišao u Zagreb  i našao se na Š alati sada se i ne sjećam kako smo sve to rublje i posteljinu nosili. Dočekao me je p. Antun Fostač, generalni  prefekt, i odmah me oslovio: Milivoj, stigao si!
I tada nastupa jedna sasvim druga priča.
U jesen 1963. godine prelazim u licej u Đakovo. Ovdje moram reći da je moja klapa bila: današnji Vinko kardinal Puljić, banjalučki biskup msgr. dr. Franjo Komarica, msgr. dr. Anto Orlovac, Marko Lukenda. Ja sam ostao najskromniji.     Godine1965.  maturiram i u jesen odlazim u JNA. Služim u  pionirskoj inžinjerskoj jedinici 8 mjeseci u Obrenovcu, 3 mjeseca u Ibarskoj klisuri, na jugu  Srbije i ostatak u Petrovaradinu. Sa mnom je služio vlč. Luka Slobođanac, župnik u Rešetarima,  pok. Antun Vilk iz Š tivice i  pok. Zlatko Kovačević iz D. Miholjca.
U proljeće 1967. upisujem  Teološko-filozofski studij u Đakovu. U jesen 1969. god. Franjo Komarica i ja po volji našega biskupa Alfreda Pichlera, odlazimo na studij u Innsbruck, u Austriju.
Tu sam ostao 1 godinu i onda prešao na Visoku filozofsku-teološku školu u Eichstatt, kod Ingolstadta gdje  ostajem 2 godine i primam đakonsko ređenje od
Eichsttatskog  biskupa Dr. Aloisa Brehmsa.
Ali se toga ljeta prije ređenja dogodila opet  za mene neugodna stvar. Biskup Pichler me se odrekao i otjeraoiz banjalučke biskupije.
Javio sam se zagrebačkom nadbiskupu Franji Kuharić i on me primio u kler Zagrebačke nadbiskupije.
U ljetu,  30. srpnja 1972. godine sam zaređen za svećenika u župnoj crkvi u Novoj Gradiški. To sam predložio preuzvišenom Kuhariću i on je za čudo Božje to i prihvatio, ali Nastaje problem s novogradiškim župnikom preč. gosp. Mirkom Bijelićem.  On nije bio za to. Ne može na sebe preuzeti organizaciju objeda. Moj brat Josip jeu to vrijeme bio u Njemačkoj i kupio  kuću u Novoj Gradiški u Partizanskoj ulici. Prihvatio je da on priredi objed. Susjedi su također bili za i tako se u podrumu njegove kuće   priredio ručak, i to kakav bilo je i glazbe, harfa
Crkva u Novoj Gradiški je bila dupkom puna. Ljudi nisu nikad ili rijetko nazočili podjeljivanju sv. Reda.
Mladu misu slavim u Vrbju, 6.  kolovoza 1972. god.  Neki su i od vas tom događaju nazočili.

Ujesen te godine odlazim u Zagreb i završavam 6-tu  godinu  Teološkog fakulteta kao svećenik.
Odlazim za kapelana l973, ujesen u župu sv. Nikole biskupa u Varaždinu. Ostajem tri godine, a onda me Zagrebački nadbiskup šalje za upravitelja župe  u Staru Gradiška, gdje je prije mene bio vlč. Ivan Prlić.
Godine 1984.  imenovan sam za župnika u župi sv. Antuna Padovanskog u Starom Petrovom Selu, gdje je prije mene bio preč. gosp. Stjepan Kanić. U Starom Petrovom Selu ostajem  do 2004. godine. Odatle odlazim u župu sv. Jurja u Buk kod Pleternice gdje ostajem tri godine.
Na dan 8. kolovoza 2007. godine  sam “dojezdio” na granicu, na Savi, u župu sv. Ilije u Orubicu. I zamislite, još sam tu!
Kao što sam već reka, od početka mojega života su neke sile bile protiv mene,
ali me je dragi Bog nosio na rukama. Njegova providnost u mojem je životu zaista prepoznatljiva. Nešto je po meni i učinio, ali puno sam toga i propustio.
Ono što si predbacujem jest: što još više nisam bio svećenik blaga i ponizna srca
Danas znam da ne znam što bi mogao drugo biti, osim svećenik Isusa Krista! U ovom sam zvanju pronašao križ po svojoj mjeri.  Moj život je vrlo zanimljiva  priča, naizgled jednostavan, a opet vrlo uzbudljiva. Poput sv.Tome  Mora  i ja  priznajem: – Hvala Ti, Bože, na svemu što si mi dao, na svemu šti si mi uzeo i na svemu što si mi ostavio!
Želio bih i ja riječima sv. Pavla  na kraju puta prošaptati: ” Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Pripravljen mi je u onaj Dan  vijenac pravednosti”.     Želio bih da i moj ukop bude skroman kao i život kojeg sam proživio. Vrlo malo vijenaca, bez grobnice i spomenika. Tijelo pripada zemlji, pa neka i u zemlju
bude  položeno. Bez govora, jer Isus  je ISTINA i poznaje najbolje moju istinu života. Bio mi milosrdan!

ZAGLAVAK:  Najteže mije bilo u župi sv. Nikole u Varaždinu. Puno pastoralnog posla, a uz to i župnik  Josip Žalac je obolio. Ipak je mnogima to vrijeme bilo kao Duhovna  obnova, mladi se uključili sa sviranjem. Vjeronauk za mlade Mise su bile dobro posjećene. I puno  ih je i danas uključeno u život  župnih zajednica grada Varaždina.
U to vrijeme nisam imao ni automobila, a tamo sam u
Božićno vrijeme  položio i vozački ispit. Imao sam uza se s. Adelu  koja se za mene brinula kao rođena majka! Župnik mi je dao odriješene ruke. Suradnja je bila vrlo dobra!  I jednom i drugom dragi Bog bio milostiv!
U župu sv. Mihaela u Staroj  Gradiški sam zatekao sve u jadnom stanju. Nije tamo bilo lako za svećenike! Pronašao sam dobre suradnike pa smo dosta toga  uz
obilatu Božju pomoći i napravili. Drago mi je da su i danas nekadašnji moji suradnici živo aktivni i nazočni u životu te župe. I oni se nisu vezali uz mene, već uz
Isusa Raspetoga i uskrsloga. Bilo je i tamo radosnih trenutaka. Nije sve bilo muka i patnja!

Neki su mi i u Varaždinu, a onda i u Staroj  Gradiški bili i otac i majka! Hvala im! Bog im bio nagrada i s one i s ove  strane!
U župi sv. Antuna Padovanskog  u Starom Petrovom Selu sam proveo sam 20 god. Drago mi je da je za mojeg župnikovanja u toj župi niklo dosta svećeničkih zvanja, a onda i zvanja za vjeroučitelje. Mnogima sam mogao i htio pomoći. I zbog toga sam posebice Bogu zahvalan!
U župi sv. Jurja u  Buku sam proveo tri godine odkle nosim također divne uspomene.
Od 2007. godine, kao što sam već rekao nalazim se  u župi sv. Ilije u Orubici, a samo preko rijeke Save je moja rodna župa Dolina…