Dan: 10. siječnja 2015.

Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen…

A Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Š to ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.
Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sÃ¢m i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.« (Iv 8,1-11)

Kad god sam čitao ovaj tekst ili ga slušao na misi pozornost mi je uvijek bila usmjerena na to kako Isus nadmudruje one koji ga žele uhvatiti nespremnog da se tako izrazim… Također, ovaj mi je tekst nekako davao osjećaj da Bog mjeri drugačijom mjerom od ovih naših, da On ne osuđuje, da prašta ali i da upozorava Idi i ne griješi više…
Mnogo puta oni koji vole isticati da je Bog ljubav i staviti u stranu njegovu pravednost ističu upravo kao primjer ovaj događaj i to da je Isus oprostio ženi uhvaćenoj u preljubu, te vole isticati kako smo mi koji govorimo o tome da je Bog i pravedan, a ne samo ljubav, u biti osuđivači. Zanimljivo je, što ti isti, nikad ne navode ove zadnje isusove riječi Idi i ne griješi više…
No, nije to sad tema…
Doista, Bog nas ljubi… On nas voli do ludosti, do smrti pa i preko nje kao što na jednom mjestu kaže papa Benedikt XVI… Ali, treba i dodati da Bog nije budala, On oprašta, ali i poziva na promjenu srca, na promjenu života.. Čini mi se da je u molitvi pokajanja na ispovijedi jednako važna, ako ne i važnija stavka od one prve u kojoj kažemo kajem se, ona druga u kojoj kažemo Čvrsto odlučujem, s Božjom milošću, činiti pokoru, ispraviti nepravdu i sablazan, kloniti se grješne prigode i više ne griješiti… Naime, u dimenziji pokajanja koje može biti i savršeno ali i nesavršeno, ističući i u tom trenutku našu slabost koja je tolika da i nemamo istinskog osjećaja težine onog što smo počinili, ali eto bojeći se kazne želimo oprost – Bog oprašta; no mnogo značajnija biva naša odluka o tome da ćemo se s njegovom milošću truditi više ne griješiti…Naime, u toj odluci leži naša odgovornost za budućnost i naša spremnost da tu budućnost od sad gradimo s Bogom. Tu leži istinski odgovor na pitanje mislimo li mi to da i Boga možemo preveslati i od njega napraviti budalu.
Ali, vratio bih se sad na ono što mi je zadnji put palo na pamet slušajući svećenika dok je čitao ovaj dio iz evanđelja, a to je da sam po prvi put uočio kako niti farizeji nisu toliki licemjeri kolikima ih mi vrlo često smatramo, ali i s druge strane, koliko li smo više puta mi vjernici mi pravi vjernici uistinu veći farizeji od farizeja i to u smislu licemjerja…
Naime, kako Isus u ovom tekstu spašava bludnicu? Na čije poštenje on ovdje igra dok njega nastoje nadigrati?
On, ni više, ni manje, igra na poštenje pismoznanaca i farizeja! Kaže im Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen!… I što oni čine? oni Š UTKE priznaju svoju grješnost odbacujući kamenje i napuštajući mjesto…
Zamislite vi to… Priznaju svoju grješnost i odlaze. A samo da je jedan bio licemjer do kraja, samo da je jedan rekao ja sam savršen, samo da je jedan bacio kamen svo bi kamenje poletjelo!!!
Nije li to zanimljivo? Nije li to zastrašujuće?! Zar Isus takvima kakvi jesu stavlja u ruke život jedne žene, daje im takvu moć, a istodobno ih razoružava njihovim vlastitim oružjem? Oni prozivaju za grijeh drugoga, a sami su grješnici. I to na kraju priznaju…
Doista bih volio znati što su razmišljali dok su napuštali to mjesto, no to ne mogu znati. No, ono što znam jest da je svaki od njih ponaosob konačno bio iskren pred sobom, pred drugima i pred Bogom. I Bog je to vidio i na tu kartu odigrao nadigravajući njihovu igru i spašavajući grješnicu.
ISKRENOST! To je ono što mrvi kamenje srca, što nas razgolićuje i usmjerava pogled s drugih na nas same pokazujući nam svu našu bijedu, bijedu koja nas čini mekšima, koja nas potiče da prestanemo upirati prst u druge, da ih prestanemo prozivati, ogovarati i huškati na njih svjetinu – pa i samog Boga… Iskrenost je ta koja otvara mogućnost Bogu da izvadi iz nas srce kameno i dadne nam srce od mesa!
Nekad davno sam pročitao kod libanonskog pjesnika Halila Gibrana pjesničku verziju ovog događaja i on kaže da je Isus u trenutku kad su farizeji i pismoznanci govorili protiv grješnice pisao po tlu upravo njihove grijehe… Neovisno o tome je li upravo to pisao, je li tlo u hramu bilo dovoljno prašnjavo da može pisati ili je pisao nevidljiva slova po tvrdom kamenu hramskog poda, jer se sve to događa u hramu ono što možemo ustvrditi jest on je znao dubinu njihova grijeha i tvrdoću njihova srca, ali isto tako je znao stvarnost njihove konačne iskrenosti. I u trenutku kad su oni željeli umanjiti njega, u trenutku kad su rušili u potpunosti dostojanstvo žene koja je već sama srušila svoje dostojanstvo, Isus im dopušta da u svoj njihovoj niskosti bar na tren budu veliki veliki u svojoj iskrenosti.
I tako Isus ne vraća samo dostojanstvo ženi bludnici… On osigurava i farizejima da zadrže barem nešto od svog dostojanstva, tako da si sami priznaju koliko su bili nedostojanstveni…
A sad, sestre i braćo, dolazimo do onog što se nas tiče. Dolazimo do toga da se zapitamo koliko smo mi iskreni pred sobom, pred drugima, pred Bogom? U koga to upiremo naš prst, i na koga to mi zazivamo pravdu Božju, ne videći koliko smo mi sami potrebni Božjega milosrđa? Kakvo je kamenje naših srdaca? Je li toliko teško da ga ništa ne može zdrobiti, a da njime možemo drugog pogoditi, raniti ubiti?
Je li moje srce onaj kamen koji bi ipak poletio, sve na pravdi Boga, koji računajući na moju iskrenost prema samome sebi, ostavlja tuđe živote pred mojim očima, pred mojim srcem i rukama?
A znate zašto ih stavlja? Prije svega da mene da tebe da nas podsjete koliko li sam ja sam ti sam ili sama ili mi svi grješnici i to mnogo puta mnogo gori od onih koji nas okružuju, i to zato što nismo iskreni da si to priznamo…
Isus je u Hramu i tu mu dovode preljubnicu. Ne dovode mu je da joj pomogne, već da je osudi… I to upravo mu je dovode oni koji su najveći vjernici toga doba. Oni koji se busaju u prsa svojom vjerom, veličinom svoje odanosti i vjernosti Bogu…
Koliko puta smo mi ti koji Bogu dovodimo one za koje mislimo da zavrjeđuju osudu dovodimo ih u svojim mislima i u našim molitvama O Bože, pogledaj kakav je kakva je! ; Isuse, vidiš li ti to?!… I sve tako… Pa onda i u crkvi ( u hramu) sve puni sebe stavljamo sebe nad druge, nad Boga i kamenog srca dok sudimo, mi nemamo vremena da ljubimo …. kako reče Majka Terezija, ako se ne varam…
I ne vidimo u svoj svojoj lažnoj pravednosti kako smo mi ti koji su nepravedni, koji prisvajamo pravdu u svoje ruke, koji sudimo i presuđujemo, koji mjerimo ne videći da sebi odmjeravamo…
Naravno da kad vidimo grješnika, kad vidimo nekog kako čini zlo, ne možemo biti slijepi, ali te oči koje to vide – jedino što smiju i trebaju jest plakati nad svojom i tuđom nesrećom… Ma ne plačite nada mnom, već nad sobom i nad djecom svojom… Jer ako se ovako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim? Plačite i molite… I onda, u ljubavi bratski opomenite.
Nemamo li kad smo mi sami u pitanju, kad su u pitanju naše grješke i grijesi, uvijek hrpu opravdanja za sebe, uvijek tako lako pronalazimo zašto smo takvi, zašto smo tako postupili, ali kad su drugi u pitanju ništa.. praznina..samo čistina čina on je to učinio i gotovo bez opravdanja, bez barem pokušaja da shvatiš zašto je takav, zašto je takva mi odmah uzmemo za pravo reći Pogledaj što čini! Pogledaj kakva je to osoba!…
Uvijek kad sam mislio da sam pravedan, kad mi je đavao šaputao koliko sam svet, kad sam gotovo mogao nazrijeti svetačku aureolu oko svoje glave upravo tad mi je Bog pokazao koliko sam pun sebe, a vrlo dobro netko reče Prazni ljudi su uvijek puni sebe…
Stvarno što želim reći ovim tekstom, jest da trebamo biti iskreni i to prije svega prema samima sebi. Kao što bi rekla moja mama kad sam bio pubertetski bezobrazan i ohol i radio svakakve stvari Jel’ staviš ti, Ivane, ikad sebe pred sebe?..
Nužno je da stavimo sebe pred sebe. Da prst uperimo u sebe i priznamo pred Bogom i posljedično pred drugima – tko smo i što smo…
A taj upereni prst nas samih u nas same prignut će naš pogled i preusmjerit ga s onih oko nas – malo niže, onako prema tlu, prema prahu i posvijestiti nam da smo prah… I da ćemo se tamo vratiti… Ali isto tako taj će nam prst malo omekšati srce, odkameniti ga i dopustiti da u njega uđe zraka Božje ljubavi, tako da kad podignemo pogled – shvaćajući da ono jedino vrijedno što imamo dobivamo od Boga i da nam On daje i vraća naše dostojanstvo upravo taj pogled susretne Njegove oči pa da i nama kao i bludnici kaže Idi i ne griješi više…… Jer ja te ne osuđujem…
Ali nemojmo misliti da i to možemo sami… Ne! Ne možemo! I za iskrenost je potrebno izmoliti milost, sjesti ili kleknuti pred Boga i reći evo me vodi mene do mene, da bih došao do Tebe… Recimo Bogu da se bojimo pogledati stvarnosti sebe samih u oči. U konačnici da nam je lakše i jedino oslobađajuće ako svoju sliku vidimo u Njegovim zjenicama…
Jer u Njegovim zjenicama vidimo svu ogoljelost svojih bića, sve su rane tu i sve laži spadaju… Ostajemo onakvi kakvi jesmo u očima svoga Boga. Očima koje nas ne odbacuju već jednostavno ljube iako smo takvi kakvi jesmo i tako nam otvaraju prostor da budemo ono za što smo stvoreni…

Bog vas blagoslovio i vodio u svojoj pravdi i ljubavi!
fr. Ivan Marija Tomić OP

Iz Starog Kraja (broj 31) Vlč. Pero Čolić

Dragi Dolinci i Bosanskogradišćanci, gdjegod bili, ovdje i u svijetu!

Proslavili smo Božićne blagdane i novogodišnje praznike i obavljen je tradicionalni blagoslov obitelji gdje je bilo i poneko upozorenje što nije valjalo u prošlom vremenu.

Na dan 26. siječnja 2014. god. je obilježen Dan molitve za mir u Bosni i Hercegovini, kojoj smo se i mi u župi Bosanska Gradiška pridružili, a za Dan života 2. veljače, naš biskup msgr. dr. Franjo Komarica pozvao je na odgoj, svijest i savjest kako bi se život istinski volio, prihvaćao, njegovao i poštovao.

Korizmu smo obilježili na taj način što smo svakog petka i nedjelje prije sv. mise obavljali pobožnost križnog puta, na Cvijetnicu smo pjevali Muku, onako kako smo znali kada nas je malo. Na žalost, malo je vjernika dolazilo i na obrede Velikog tjedna.

Vrijeme je kišovito pa se u njive ne može ući s namjerom da se njive zasiju. Stalno se gleda u nebo.

Emaus u Dolini je obilježen na uskrsni ponedjeljak sv. misom u 11 sati. Iz Hrvatske su došle samo 2 osobe, iz Doline nekoliko … Konačno je ocjenjeno da do daljnjeg neće biti Emausa.

Prije toga, 7. ožujka u Dolini je provaljena župna kuća i uništena elektroinstalacija koja je bila obnovljena. O tome je obavještena Policijska postaja u Bosanskoj Gradišci i Biskupijski ordinarijat u Banja Luci. Navodno su pronađeni počinitelji, ali nitko nije nadoknadio štetu.

Na drugu uskrsnu nedjelju blagdan Božanskog milosrđa sv. otac papa Franjo je proglasio svetim dvojicu papa Ivana XXIII. i Ivana Pavla II.

Na nedjelju iza Markova služena je sv. Misa na groblju Gradina u Donjoj Dolini i tom prigodom je obavljen tradicionalni blagoslov polja.

Tijekom Gospinog mjeseca svibnja u bosanskogradiškoj crkvi smo prije sv. Mise molili krunicu.

Na petu uskrsnu nedjelju, 18. svibnja u župi sv. Roka u Bos. Gradišci je bila krizma. Od mogućih petoro, troje krizmanika je primilo taj sv. sakrament koji je podijelio pomoćni banjolučki biskup msgr. dr. fra Marko Semren. Župnik mu se zahvalio u ime krizmanika, roditelja i župne zajednice.

Budući da je istekao petogodišnji mandat vijećnicima Župno-pastoralnih vijeća i Župno-pastoralnih vijeća za župe Bos. Gradiška i Dolina. Dosadašnjim vijećnicima se zahvalilo na njihovoj službi a novi su prisegnuli na Duhove kada im je i zaželjen uspjeh i dobra suradnja.

Na Petrićevcu smo 21. lipnja sv. Misom obilježili obljetnicu dolaska svetog pape Ivana Pavla II. u Banja Luku kada je proglasio blaženim Ivana Merza, na blagdan sv. Petra i Pavla je obilježen i župnikov imendan, a na sv. Bonu zaštitnika Banjlolučke biskupije je naš biskup Franjo proslavio 25-tu obljetnicu upravljanja biskupijom.

Blagdan sv. Joakima i Ane je proslavljen na katoličkom groblju u Brestovčini zavjetnom sv. Misom. Pokrenuti su dogovori kako bi se ogradio novi dio groblja uz staro groblje u tom mjestu. Radovi na ograđivanju crkvenog dvorišta u Dolini dobro napreduju, a dovršen je i trotoar oko crkve i prilaz župnom uredu.

U župi sv. Leopolda Mandića u Ljubiji, 27. srpnja bila je velika svečanost za našu biskupiju Mlada misa vlč. Predrag Ivandića.

Patron župe Dolina Veliku Gospu proslavili smo sv. Misom koju je predmolio p. Damir Š Šokić sin ove župe u koncelebraciji s vlč. Perom bosanskogradiškim župnikom i upraviteljem župe Dolina, nakon koje je blagoslovio Spomen ploču ubijenih dolinskih župnika, koju je on i dao izraditi. Hvala mu!

Proslavili smo i zaštitnika Bosanske Gradiške sv. Roka sv. Misom u 10,30 sati koju je predmolio fra Ivo Orlovac dekan, gvardijan i župnik s Petrićevca u koncelebraciji s fra Dujom Ljevarom, p. Damirom Š Šokić i mjesnim župnikom vlč. Perom Čolić. Svećenika i časnih sestara je bilo manje nego prijašnjih godina zakazala je Banja Luka Budžak i Nova Topola. Iza mise svi su bili pozvni na zajednički objed. Hrane i pića je bilo dovoljno za sve.

Zadnje nedjelje u kolovozu sv. Misa je bila u Donjoj Dolini na groblju obilježili smo blagdan mučeništvo sv. Ivana Krstitelja. Okupilo se tek dvadesetak vjernika.

Na Malu Gospu, 8. rujna slavili smo sv, Misu na groblju u Čatrnji. Groblje je nepokošeno, nitko ne daje dragovoljni prilog kako bi se trava pokosila i groblje uredilo. Nakon misnog slavlja župnik i časna sestra su pozvani na ručak kod Š tefana Koptera.

Počelo se s vjeronaukom pri crkvi. Sve je malo zahladilo nakon Krizme i ljetnih praznika, ali se nadam da će mala šačica djece opet redovito dolaziti na vjeronauk.
Odazvali smo se na pozivu na molitvu za III. izvanrednu Biskupsku sinodu na kojoj je sudjelovao u Rimu i naš biskup Franjo.

Druge subote u mjesecu listopadu je bilo vjerničko hodočašće Vrhbosanske nadbiskupije i Banjolučke biskupije u Mariju Bistricu.

Na dan 12. listopada su održani Opći izbori u Bosni i Hercegovini. Biskupska konferencije BiH je poticala vjernike da iziđu na izbore i tako ispune svoju moralnu i građansku obvezu i daju svoj glas kandidatima za odgovorne političke službe.

Nakon što je prije nekoliko godina restaurirana unutrašnjost crkva sv. Roka u Bosanskoj Gradiški, 15. listopada je otpremljen je glavni oltar, dva sporedna oltara i propovjedaonica u Njemačku na restauracijski zahvat.

Na Misijskoj nedjelji, osim molitve, priložili smo i svoje skromne priloge za rad misionara diljem svijeta.

Zadnje nedjelje u listopadu, u povodu blagdana Svih Svetih i Dušnog dana, kao i svake godine smo se okupili na groblju Gradina u Donjoj Dolini gdje smo slavili sv. Misu, a nakon nje su moljena opjela nad grobovima onih za koje je to rodbina željela. Na sam blagdan Svih Svetih smo Misu slavili i molili opjela u Brestovčini, a na Dušni dan u Čatrnji. Na molitvu opjela na groblje u Cerovljanima nitko nije došao.

Dana 30. listopada u travničkom sjemeništu je održan sastanak svih dekana i biskupa Bosne i Hercegovine, a 8. studenog održan je Dan mladih Banjolučke biskupije u župi Gornja Ravska u povodu obljetnice smrti mladog župnika Ivana Grgića. Križni put od mjesta strijeljanja vlč. Ivana (1992. godine) predvodio je pomoćni Banjolučki biskup Marko Sermen, a misno slavlje je predvodio biskup Franjo Komarica. Nakon toga je izveden prigodan program i druženje okupljene mladeži.

Obilježili smo 18. studenog desetu obljetnicu mučeničke smrti msgr. Kazimira Višatickog. Sv. Misu zadušnicu je predmolio msgr. dr. Marko Sermen pomoćni Banjolučki biskup.

Idemo u susret Došašću, a time i Božiću. Treba obaviti božićni ispovijed, obići bolesnike, okititi borove i oprostiti se s ovom, starom godinom.

Svima radostan Božić ibožićne blagdane, te blagoslovljenu Novu 2015. godinu želi

Vlč. Pero Čolić,
župnik bosanskogradiški i upravitelj župe Dolina