Vijesti

Kada se je Hrvatski puk pripremao za obilježavanje 33. obljetnice pada Grada heroja – Vukovara kao i Ravno-kotarskog mjesta  Škabrnje, u župnoj crkvi sv. Roka u Bos. Gradišci je obilježena dvadeseta obljetnica mučeničke smrti msgr. Kazimira Višaticki.

Oko oltara, na molitveno sjećanje na pokojnog bosanskogradiškog župnika msgr. Kazimira, se okupilo trinaest svećenika iz Banjolučke, Požeške, Sisačke biskupije i Zagrebačke nadbiskupije, dva banjolučka biskupa, msgr. Željko Majić i biskup u miru msgr. Franjo Komarica,  te brojni vjernici iz župa Bosanska Gradiška, Dolina, Nova Topola i različitih mjesta Hrvatske.

Svi su oni došli kako bi obilježili dvadesetu obljetnicu nasilne smrti, koja je bolno odjeknula, ne samo u Banjolučkoj biskupiji, nego i izvan granica Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Nakon riječi pozdrava, bosanskogradiški župnik p. Tomislav Topić je kazao:

„Okupili smo se u vjeri, nadi i ljubavi da kao vjernici molimo za pokojnika, preporučujući ga dobrom i milosrdnom Bogu. Župnik Kazimir, već dvadeset godina nije među nama, ali je još uvijek s nama u našim molitvama i sjećanjima.

Neka ova sv. Misa, koju prikazujemo za pokojnog Kazimira bude čin naše vjere i ljubavi prema Kristu i mučeniku Kazimiru. Raduje me da je večeras među nama naš otac biskup msgr. Željko Majić, koji je prvi put u ovoj župi nakon svog imenovanja u ožujku. Isto tako me veseli nazočnost msgr. Karla i preč. Adolfa – braću pok. Kazmira i rodbine.

Izražavam dobrodošlicu Zejnilu efendiji Latifoviću – glavnom bosanskogradiškom imamu, dopredsjedniku entiteta RS ispred hrvatskog naroda Davoru Pranjić, generalnom konzulu Republike Hrvatske  u Banja Luci Zoranu Piličiću, Slavku Mekiniću ispred gradske uprave Grada Bos. Gradiška, predsjednici Hrvatskog pjevačkog društva „Posavac“ iz Bos. Gradiške Ljiljani Došen i njenoj zamjenici Tatjani Milojević.

Misno slavlje je predslavio msgr. Željko, koji j nakon tumačenja današnjeg Evanđelja po Marku zaključio Isusovim riječima: „ … Nebo će i zemlja uminuti , ali riječi moje ne, neće uminuti. A o onom danu i času nitko ne  zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.“

Po završetku misnog slavlja, predstavljena je, netom iz tiska izišla, knjiga SJEĆANJA NA KAZIMIRA, autora msgr. dr. Karla Višaticki. Prije samog predstavljanja, p. Tomislav je kazao: „Od 2005. godine,  redovno se obilježavaju godišnjice mučeničke smrti pok. Kazimira, najprije misnim slavljima, ali i drugim prigodnim događajoima.

Tako je 2005. god. postavljena Spomen ploča na župnu kuću u kojoj je počinjeno teško ubojstvo. Za 10. obljetnicu smrti 2014. godine je snimljen i prikazan dokumentarni film o mučeniku Kazimiru koji je može pogledati na mrežnoj uslugi You Tube, koji se može pronaći pod naslovom: “Msgr. Kazimir Višaticki (1939. – 2004.) – Dokumentarni film“,  blagoslovljena Spomen ploča u dolinskoj crkvi u „Spomen duhovnim pastirima dolinske župe koji svoje poslanje zapečatiše krvlju svjedočkom“, među njima i msgr. Kazimir i tiskana preklopna spomen-sličica s osnovnim podacima mučenika Kazimira.

U povodu 15. obljetnice uređena je i otvorena Spomen soba  msgr. Kazimir Višaticki, koju je blagoslovio msgr. Vinko kar. Puljić i replint spomen preklopne sličice, ovoga puta osim na hrvatskom, tiskana je na poljskom i engleskom jeziku.

Za ovu 20. obljetnicu napisana je knjiga o Kazimiru.

O knjizi je prvi govorio p. Damir Šokić OP, dominiaknac iz samostana Kraljice sv. krunice u Zagrebu, rodom iz Doline kojeg je msgr. Kazimir kao tadašnji dolinski župnik ispratio i pratio na putu njegove svećeničke formacije te propovijedao na njegovoj Mladoj misi, jedan od urednika i priređivača za tisak ove knjige. Između ostalog je kazao:

„Činjenica je da već je prošlo dvadeset godina od smrti msgr. Kazimira Višatickog i kako on više nije fizički među nama, ali je i činjenica da je on tijekom svih tih minulih dvadeset godina i te kako bio nazočan među nama o čemu  svjedoče brojna događanja organizirana i činjena njemu na spomen, njemu u čast.

Zato, knjiga koju večeras predstavljamo nosi naslov: Sjećanje na Kazimira, čiji je autor msgr. Karlo Višaticki, jedan od Kazimirove braće, također svećenik Banjolučke biskupije.

Autor u knjizi upravo rezimira veliki broj svjedočanstava koji se odnose na pok. Kazimira Višatickog donoseći tekstove koji su objavljivani u raznim crkvenim i civilnim tiskanim medijima, počevši od izvještaja o Kazimirovoj mučeničkoj smrti, 18. studenoga 2004. godine do slavlja mise u ovoj crkvi povodom devetnaeste obljetnice od toga tragičnog događaja, 17. studenoga 2023. godine. Ta medijska izvješća su vrjedna jer su autentična svjedočanstva svoga vremena. Do sada su bila rasuta po brojnim tiskovinama tijekom proteklih godina, sada sabrana na jedno mjesto daju uvid u kontinuitet njegovanja pijeteta prema pok. Kazimiru.

Ipak, svaka objavljena knjiga donosi i nešto novo. Tako se na samom početku knjige predstavlja kratka povijest Kazimirove obitelji Višaticki, koja je poljskog porijekla a čiji su prvi članovi doselili u Bosnu i Hercegovinu krajem 19. stoljeća, za vrijeme Austro-ugarske vladavine. Kazimir je gajio iskrenu i duboku ljubav prema svom zavičaju i rodnom kraju ali je isto tako poštivao svoje poljsko porijeklo na koje je bio silno ponosan. To je i razumljivo, s obzirom da je bosanskogradiški kraj do Drugog svjetskog rata (1941. -1945.) bio izrazito multietnička sredina u kojoj su – uz Srbe i Hrvate –  živjele značajne zajednice Nijemaca, Poljaka, Talijana, Ukrajinaca, Čeha itd. koje su s ljubavlju njegovale i čuvale svoj nacionalni identitet.

U drugom dijelu knjige prikazan je Kazimirov kratki životopis, skoncentriran uglavnom na njegovu svećeničku formaciju i svećeničko djelovanje u Banjolučkoj biskupiji, popraćeno brojnim faksimilima autentičnih dokumenata te fotografijama, najvećim dijelom iz albuma obitelji Višaticki.

„A čega se ja sjećam“ naslov je kojim započinje druga cjelina ove knjige. Pod tim naslovom autor opisuje zadnji susret s Kazimirom te njegovu tragičnu smrt, koja je uslijedila samo par sati nakon toga susreta ali i sva događanja koja su uslijedila neposredno nakon tog nemilog događaja. Tekst je nastao na temelju bilješki koje je autor tih dana revno bilježio unatoč vrlo stresnim situacijama koje je proživljavao. Prvi je to tekst koji kronološki točno i s puno detalja opisuje događaje koji su se zbili u župnoj kući u Bosanskoj Gradiški, 17. i 18. studenoga 2004. godine, a koji su iznjedrili još jednog mučenika vjere: msgr. Kazimira Višatickog. U istom poglavlju svoje uspomene na Kazimira evociraju još i njegov školski kolega msgr. Mato Zovkić, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije te Kazimirova sestra Apolonija Strilić-Višaticki.

Cjelina nazvana „Iz staroga kraja“ donosi nekoliko Kazimirovih tekstova objevljenih u dolinskom župnom glasilu: „Suza dolinska“, u kojima se iščitava njegovo dušobrižništvo u teškim vremenima ali i neugasiva nada u bolje sutra. Na samom kraju ove knjige, kakoje već spomenuto, doneseni su izvještaji o obiljažavanju svake pojedine godišnjice Kazimirove smrti u proteklih devetnaest godina pa ova knjiga dolazi kao na kruna obilježavanja dosadašnjih godišnjica Kazimirovog mučeništva ali i kao temelj za buduća obilježavanja istih.

Vrijeme prolazi pa ćemo i mi, prije ili kasnije, biti pozvani izaći iz vremena i preseliti se u vječnost. Zato nam je dužnost  svedočanstvo o neprolaznim vrijednostima prenijeti novim generacijama, koje dolaze. Toj dužnosti svakako će doprinijeti i ova knjiga, a kako se u Banjolučkoj biskupiji ozbiljno razmišlja o pokretanju kanonskog postupka za proglašenje msgr. Kazimira Višatickog blaženim, nesumnjivo će i ovo djelo, barem malo, doprinijeti toj svrsi.

I na samom kraju predstavljanja ove knjige, čestitao bi msgr. Karlu Višatickom na uloženom trudu po kojem večeras ovu vrijednu knjigu imamo u svojim rukama i usudio bi se pozvati sve večeras ovdje nazočne u ovoj crkvi ali i sve nenazočne koji su poznavali pok. msgr. Kazimira Višatickog, da se odvaže opisati događaje kojima su svjedočili ili su im se posebno urezali u sjećanje a vezani su za pok. Kazimira. Time bi se stvorio vrijedni materijal za neku buduću Kazimirovu monografiju ili čak za sam postupak njegove beatifikacije“.

Milorad Oršulić Mican je pročitao jedno od brojnih pisama koje mu je msgr. Kazimir, župnik  Kazimir uputio, u kojem naglašava kako „ovaj život treba odživjeti dostojno i kršćanski“. Pismo je upućeno ratne 1994. godine prilikom pripremanja za tiskanje knjige „Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti“, autora Milorada Oršulića Micana.

U pismu između ostalog piše: „ … Ja moram priznati da se zapravo i najokrutniji zločinci  dive pravednosti i poštenju. Ubijaju nas, ali nam moraju priznati da smo zapravo pobjednici (ne uvijek u teritoriju, ali u budućnosti u pravdi.)…“

Msgr. dr. Karlo Višaticki je oslikao mučenikov životopis od rođenja do mučeničke smrti.

Ivan Višaticki i Barbara rođ. Ostrowska smatrali su život Božjim blagoslovom, te su rodili ukupno jedanaestoro djece: devet sinova i dvije kćeri, koje su uspješno odgojeni i osposobili za samostalan i dostojanstven život. Posebnost ove obitelji je i u tome što su od devetorice braće njih čak četvorica zaređeni za svećenike Banjolučke biskupije. Prvi među njima je za svećenika zaređen Kazimir Višaticki, 1963., zatim Adolf Višaticki, 1967., pa Franjo Višaticki, 1968. i konačno Karlo Višaticki, 1976. godine.

Četvrto dijete po starini Ivana i Barbare je bio sin Kazimir koji se rodio u Čatrnji, 4.ožujka 1939. godine i kršten je u župnoj crkvi Sv. Roka u Bosanskoj Gradiški, 9. ožujka 1939. godine. Krstio ga je mons. dr. Nikola Bilogrivić, tadašnji bosanskogradiški župnik kojega su komunisti u namještenom procesu osudili i ubili 1947. godine.

Kazimir je Osnovnu četverogodišnju školu završio je u Cerovljanima (Koloni). Četiri razreda niže gimnazije (sadašnja osmogodišnja škola) završio je u Bosanskoj Gradišci, a nakon toga odlazi u Zagreb na Šalatu te u Interdijecezanskoj srednjoj školi za spremanje svećenika na Šalati u Zagrebu od 1953. – 1955. pohađa prva dva razreda gimnazije a onda je prešao u Strossmayerovo Đakovo gdje je u sjemeništu od 1955. do 1957. završio 7. i 8. razred gimnazije., te je tu i maturirao 1957. Tu je također studirao filozofiju i teologiju na Visokoj teološkoj školi, počevši od 1957.

Zbog odsluženja dvogodišnjeg vojnog roka, prekida studij od 1959. do 1961. godine. Vojni rok je služio u Nišu i to kao „sanitetlija“. Po odsluženju vojnog roka nastavlja studij te ga uspješno i završava u ljetu, 1964. godine. Nakon završenog studija u Đakovu, 1964. godine, vlč. Kazimir je iste godine, točnije 21. listopada 1964. godine imenovan na svoju prvu svećeničku službu. Bila je to služba kapelana u župi Sv. Antuna, opata u Staroj Rijeci. Međutim, nešto više od godinu dana kasnije, 29. prosinca 1965. godine Biskupski ordinarijat u Banjoj Luci je imenovao vlč. Kazimira župnikom tj. upraviteljem župe u Staroj Rijeci, nakon što je dotadašnji župnik  Nikola Matošević otišao na studij u Rim.

Službu župnika u Staroj Rijeci je vršio 15 mjeseci nakon čega je bio  premješten na  novu službu župnika u župi sv. Antuna Padovanskog u Prnjavoru, 21. ožujka 1967. godine gdje će kao upravitelj župe ostati gotovo dva desetljeća. U Prnjavoru je djelovao veoma revno i plodno, sve do 1986. godine. Za vrijeme svoje svećeničke službe u Prnjavoru, vlč. Kazimir je imao zdravstvenih poteškoća. Naime, tijekom 1982. godine teže je ozlijedio kralježnicu pa ga je u službi župnika u Prnjavoru oko pola godine zamjenjivao dr. Anto Orlovac.

Nakon gotovo dvadeset godina svećeničke službe u Prnjavoru, vlč. Kazimir je razrješen te službe i imenovan župnikom u Dolini na Savi u Bosanskogradiškom dekanatu, 11. srpnja 1986. godine. On će vršiti tu službu idućih devet godina a uz redoviti pastoral vjernika, u Dolini, najprije će dovršiti uređenje nove župne kuće a potom izgraditi i novu župnu crkvu Uznesenja Bl. Djevice Marije, u modernom stilu, asfaltirao staze po groblju „Gradina“ u Donjoj Dolini …

Vlč. Kazimir je zadnji rat (1991. – 1995.) dočekao i proživio u Dolini. Tijekom tih nemilih događaja dolinska župa je prognana i raseljena tako da je kraj rata dočekao sa nekolicimom vernika i gotovo sam. Nakon vojno-redarstvene akcije «Oluja» u Hrvatskoj, 5. kolovoza 1995. godine te odluke tadašnjih vlasti i međunarodne zajednice, definirane dogovorom o „humanom preseljenju“ od 14. kolovoza 1995. godine, vlč. Kazimir je zajedno sa preostalim vjernicima napustio Dolinu i prešao u Hrvatsku čamcem preko Save kod Davora.

 Najprije se zadržao u Zagrebu, kao i svi drugi svećenici Banjolučke biskupije koji su bili prisiljeni napustiti povjerene im župe u Bosni.

Nakon dolaska u Hrvatsku, vlč. Kazimir je kraće vrijeme, pomagao i brinuo za naše prognanike i izbjeglice po različitim mjestima u Hrvatskoj, a onda je 12. listopada 1995. godine imenovan dušobrižnikom, odnosno župnikom obnovljene župe u Bosanskom Petrovcu sa sjedištem u Drvaru.

Kazimir je u veoma teškim okolnostima djelovao u Drvaru sve do 28. veljače 1999. Neko vrijeme tu je živjelo i do 12.000 katolika, prognanih iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, osobito iz Srednje Bosne, a on i njegov kapelan vlč. Vladislav Žarko Ošap, morali su raditi u gotovo nemogućim uvjetima, bez crkve i župnog stana, pa su se snalazili kako su znali i umjeli. I tu je od napora doživio teški moždani udar početkom 1997., te je nekoliko mjeseci proveo na liječenju i opet se vratio svojoj dužnosti. Između ostaloga u Drvaru je obavljao službu vjeroučitelja u školama za što je imao kanonsko poslanje.

Nakon zaista iscrpljujuće pastoralne djelatnosti u Drvaru, msgr. Kazimir je zamolio od biskupa laganije mjesto, pa ga je biskup u ožujku, 1999. godine iz Drvara premjestio za župnika u Budžaku. Stigavši u Budžak, stanovao je u samostanu časnih sestara, no tu je ostao samo kraće vrijeme, jer on očito nije navikao odmarati.

Koncem te godine, točnije 12. prosinca 1999. godine, imenovan je na svoju posljednju župničku službu, u svoju rodnu župu Sv. Roka u Bos. Gradiški koju je opsluživao sve do svoje tragične smrti. Preuzimajući župu u Bosanskoj Gradiški istovremeno je bio imenovan i upraveteljem župa u Novoj Topoli i Dolini kako bi skrbio za ostatke ostataka vjernika i u tim župama.U Bosanskoj Gradiški je dovršio novi župno-pastoralni centar, ali zbog toga nije nimalo zapuštao pastoralni rad, dapače trudio se nadoknaditi prijašnje zaostatke spremajući na sakramente one koji to prije zbog komunističkih smetnji i rata nisu bili učinili.

Jedan od radosnih doživljaja, msgr. Kazimir je imao nezaboravnog 22. lipnja 2023. za vrijeme pohoda sv. Ivana Pavla II., Poljaka, našoj Banjoj Luci i proglašenja blaženim Ivana Merza.

Nakon samo 15 mjeseci ga je zatekla mučenička smet u noći sa 17./18. studenog 2024. god.

Po završetku predstavljanja knjige, ispred spomen ploče na župnoj kući, biskup Željko je izmolio opijelo za pokojnika, a zatim su se svi nazočni uputili na zajednički objed u dvorani župne kuće, gdje je bilo prilike da se razgovara s autorom knjige i dobije po primjerak iste.