U subotu 25. siječnja 2025. godine u 90. godini života, zauvijek je prestalo kucati veliko srce čovjeka, koji je volio rodni kraj, a ratne nevolje su ga od njega odvojile, pa je zadnjih tridesetak godina proveo u Supetru na otoku Braču , gdje je živio sa suprogom Slavicom i umro u svojoj obiteljskoj kući.
Sahranjen je na grobu u Novoj Gradišci u utorak 28. siječnja, a na vječni počinak ga je ispratio velik broj rodbine, prijatelja i poznavatelja.
Pogrebne obrede je predvodio vlč. Marko Milaković, župni vikar župe Bezgrješnog začeća BDM Nova Gradiška, koji je nakon pogreba služio sv. Misu zadušnicu u grobljanskoj kapeli.
Oproštajni govor, nekrolog je pročitao Milorad Oršulić Mican koji je kazao:
„Dragi strikane,
Pripala mi je tužna i teška dužnost da se s nekoliko rečenica, u ime svih nazočnih, oprostim od Tebe. Tog, subotnjeg, zimskog i prohladnog jutra, kao „grom iz vedra neba“ odjeknula je među Novoselcima, Dolincima i svim onima koji su Te poznavali vijest: „Umro je učo Stipo!“
Okupili smo se, kako bismo te ispratili na vječni počinak, tamo gdje ćemo i svi mi doći, u zagrljaj Onome koji je VJEČNA LJUBAV!
Rodio si se 10. srpnja 1935. godine, u skromnoj, težačkoj, ali ponosnoj i plemenitoj obitelji Vinka Oršulić i Ruže r. Kovačević. Već u ranoj mladosti, kao desetogodišnji dječak doživio si, sa članovima svoje obitelji tešku bol: Na pragu rodnog doma ubijen ti je brat Damjan – hrvatski vojnik. Bilo je to u veljači 1945. godine, a samo pet godina iza tog nemilog događaja u devetnestoj godini života, umrla ti je sestra Manda, od velike prehlade za vrijeme obaveznih radnih akcija, koje su tadašnje vlasti nazivali obnova.
Nakon smrti brata Zvonke, koji je umro u četrdesepetoj godini života, 1990., ostali ste Ti i brat Mirko, svima poznat kao Mire. Jedan si od rijetkih Novoselaca, koji je u to vrijeme završio školu, i to učiteljsku u Derventi. Roditelji su se mnogo žrtvovali kako bi te školovali. Bila su to teška vremena. Znao si pješice iz Dervente dolaziti pješice u Novo Selo, jer nisi imao novaca za platiti prijevozna sredstva.
Oženio si se Slavicom Matković, koju smo svi zvali Dara, također iz Novog Sela, a Bog Vas je obdario s dvojicom sinova Borisom i Edvardom, koji danas imaju svoje obitelji.U Zenicu te je odveo životni put gdje si izvjesno vrijeme radio u njenoj okolici, a onda te ponovo vratio rodnom kraju.
Učiteljovao si i u školi u Donjoj Dolini, a potom u rodnom Novom Selu.
Rado si se sjeća tih dana pa si pisao svojim bivšim učenicima:
„ … S puno ljubavi davao sam vam osnove dobrog odgoja kao i osnove u mnogim školskim aktivnostima, upućivao vas na potrebu našeg vjerskog pozdrava Hvaljen Isus. Sjećam se svih vas dobrih i manje dobrih đaka, onih koji nisu ili su dobivali koju šibu po dlanu, onih koji su mi u igri u školskom dvorištu ili na ledu u Timencu, kobajagi, nenamjeno podbacivali nogu …“
Kao predanom radniku, općinske vlasti u Bosanskoj Gradišci su ti, početkom sedamdesetih godina, povjerili novu dužnost, Referenta, odnosno Kordinatora Mjesnih zajednica za cijelo područje te općine koja je brojalo 65.000 stanovnika, svrstanih u 54 Mjesne zajednice.
Tvojim zalaganjem Mjesne zajednice Dolina i Novo Selo su doživjele procvat, jer su „zbog grijeha II. svjetskog rata“ namjerno zapostavljane.
Savjesno si obavljao taj posao, a potom si se prihvatio posla tajnika Crvenog križa za općinu Bosanska Gradiška.
Na toj dužnostit te je zatekao nesretni rat u Bosni i Hercegovini. Slijedila su maltretiranja i poniženja, jer Hrvat nije mogao biti na tom, tako odgovornom mjestu – na čelu jedne humanitarne institucije.
Doživio si sudbinu mnogih svojih sunarodnjaka. Pod prisilom si morao napustiti obiteljski dom u Bosanskoj Gradišci i zamjeniti ga s kućom u Supetru na otoku Braču.
Nema veće kazne na ovoj zemlji, nego kad moraš napustiti svoj ljubljeni dom, kad si iz njega prognan.
Tamo si sa suprugom proveo ostatak života, ne zaboravljajući svoj rodni zavičaj.
Godine 1996. si pismenim putom, kroz naše glasil – novine poručivao Dolincima i Novoselcima: „ … Danas smo primorani savijati nova gnijezda, stvarati nova ognjišta za sebe, svoju djecu i unučad. Ako vam išta znači, ja vas sve hrabrim da izdržite, da održite svoj ponos koji ste imali. Posebno molim vas mlade da pomognete svojim ostarjelim roditeljima, kako bi lakše prebolili sve ono što su izgubili, što im je oteto …“
To potvrđuje i tvoja želja, da, kad već ne možeš biti sahranjen u Donjoj Dolini, onda bar blizu nje, u Novoj Gradišci
Od samog početka izlaženja Glasila, a potom Godišnjaka župe Uznesenja Blažene Djevice Marije Dolina, bio si njihov suradnik. Imao si svoju stalnu rubriku koja se zvala: „Iz riječnika uče Stipe“.
U rukopisima, neobjavljeni su ti ostali; „Mala monografija Novog Sela – kod Bosanske Gradiške“ i „Riječnik riječi i izraza Hrvata bosanskogradiške posavine”
Dragi Stipo,
Hvala ti za za sve što si učinio, a učinio si mnogo. Uvijek ćeš biti u našim srcima i u našim mislima. Kažu da čovjek dva puta umire. Prvi puta fizički, a drugi puta kada bude zaboravljen. Ti nećeš drugi puta umrijeti.
Neka ti dobri Bog udjeli pokoj vječni, a tvojima najbližima obriše suze žalosnice.
Počivaj u miru Božjem i neka ti bude laka hrvatska gruda, koju si toliko volio“.
Po završetku sv. Mise zadušnice, posljednji puta je Stipo, još jednom okupio sve nazočne u jedan novogradiški restoran. Bila je to prilika da se nakon dosta godina sastane rodbina i prijatelji, njegovi učenici pa čak i jedan „parosnik“, Stipo Knežević, za sada, najstariji živući Novoselac na ovim prostorima, iz Njemačke, Austrije, Švicarske, Bosne i Hercegovine i evociraju uspomene na njega: svoga oca, djeda, brata, rođaka, prijatelja, učitelja…
SIJ
2025