Vijesti

 Maturanti 1972. godine 

Ne znam, (jer nam još nije dostupna Kronika župe Dolina)  da li je tadašnji dolinski župnik don Stjepan Guberac u Kroniku upisao kako  su za vrijeme njegovog župnikovanja petorica mladića iz Gornje Doline (1)  i Novog  Sela (4) pohađali Klasičnu gimnaziju Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu.
Prvi je bio Filip (Ilije) Vonića koji se je upisao školske 1967/68. On je nakon dvije godine napustio sjemenište  a Gimnaziju  nastavio pohađati u Novoj Gradišci gdje je 1971. godine maturirao. Nakon mature odilazi na privremeni” rad u Njemačku gdje  ostvaruje mirovinu i tu njoj ostaje ostaje sve do danas.
Anto (Mirka) Vonić i Milorad (Florijana) Oršulić su se upisali školske 1968/69.  godine Anto je upisao i četvrtu godinu Gimnazije, ali zbog gospodarskih prilika u obitelji, morao je napustiti školovanje i nikada nije maturirao.  Godine 1977. se upošljava u Metalurški kombinat Željezara Sisak” u kojoj radi do 1982. godine. Vraća se Bos. Gradišku gdje je izgradio obiteljsku kuću. Nakon  provednih pet godina radeći u GIK Jedinstvo”, Š tampariji” i Vodoprivrenom poduzeću Sava”. Godine  1987.  se upošljava u Leviti” u Bosanskoj Gradišci gdje ga zatiče rat. Zbog ratnih okolnosti, kao prognanik odlazi u Novu Gradišku. Umirovljenik je i s obitelji  živi u njoj živi.

Milorad je jedini od  petorice polaznika 1972. godine maturirao. Nakon mature, koja se u onom društvenom sustavu nije priznala, u Zagrebu vanredno završava Srednju upravnu školu. Vanredno studira pravo u Sarajevu i 1988. god. stječe stručno zvanje Pravnik za upravne poslove –  Uprvni pravnmik. Živi  i radi u Okučanima.
Anto (Marijana) Vidić se je upisao školske 1970/71. godine. Završio je dvije godine Gimnazije  a potom prelazi u Novu Gradišku gdje nastavlja pohađati ostala dva razreda, nakon što je morao položiti sve ispite iz prethodnih godina. U novogradiškoj Državnoj realnoj gimanaziji je i maturirao 1975. godine. U Karlovcu stiče zvanje Viši lovni tehničar. U rodnom Novom Selu se je bavio lovno-turističkom djelatnošću i u tu svrhu je izgradio motel sa pratećim objektima. To imanje je zamjenio s nekretninama u Orebiću, a živi u Ratkovcu.
Ljuboslav (Ive) Oršulić se je upisao školske 1969/70. godine.  U drugoj godini  napušta školovanje i vraća se u Novo Selo. Nedugo nakon toga upošljava se u Š umariji Bosanska Gradiška. Tamo živi  danas.
Nitko od njih nije krenuo putom svećeništva. Trebalo je proći 20-etak godina pa da se nađe mladić, ovoga puta iz Donje Doline koji je  ponovo brazdu zaorao, oranje dovršio i postao svećenikom. To je p. Damir Š Šokić, a njegovim stazama je nastavio i fr. Ivan Marija Tomić.

Susret nakon 10.godina (1982)

Proslava 40. obljetnice mature generacije koja je 1968. godine upisala prvi gimnazijski razred održana je 13. listopada u splitskom sjemeništu. U prostoriji, u kojoj su u lipnju 1972. godine polagali ispit zrelosti u Srednjoj školi za spremanje svećenika – kako se tada zvala Nadbiskupska klasična gimnazija nakon okupljanja, druženja i obnavljanja uspomena pred zgradom Sjemeništa, okupilo se na “prozivku” i predstavljanje petnaestak “maturanskih četrdesetogodišnjaka”.
Uime “razrednika” i ravnatelja škole, u nazočnosti splitsko-makarskog nadbiskupa msgr. Marina Barišića, “maturante” je najprije pozdravio njihov nekadašnji profesor dr. don Drago Š imundža te podsjetio na razdoblje prije četiri desetljeća. Istaknuo je dvostruko značenje sjemenišne ustanove gimnazijsko i odgojno i naglasio kako je taj susret prigoda za korisnu retrospektivu. Nadbiskup, koji je slavljenicima također u jednom razredu bio “duktor” (stariji kolega-odgojitelj), u svojemu je kratkom pozdravu podsjetio koliko je “sjemenište duboko u nama” i kako nas je životno obilježilo.
Potom je prof. Š imundža čitao imena s popisa od 29-orice maturanata, pri čemu je svatko od nazočnih rekao nešto o sebi, a sjetili su se i trojice preminulih kolega te se prisjetili nekih zgoda iz zajedničkoga života. Zatim su sudionici proslave obišli sjemenišnu zgradu te se okupili u staroj sjemenišnoj kapeli na euharistijskom slavlju koje je predvodio nadbiskup Barišić, a koncelebrirali su dr. Š imundža i svećenici slavljenici, a posluživao je bogoslov Franjo Frankopan Velić, nadbiskupov tajnik.

Nakon 40 godina (2012)

Nadbiskup je na početku mise podsjetio na četvoricu pokojnih biskupa, Franića, Jurića, Žanića i Š olića, koji su slavljenicima bili profesori ili odgojitelji te potaknuo na molitvu za njih i za ostale preminule profesore i odgojitelje, i za kolege sjemeništarce, a posebno za one koji nisu mogli sudjelovati u tome slavlju. U mladosti, posvijestio je nadbiskup, potrebno je vodstvo do zrelosti, koje ponekad daje osjećaj sigurnosti, ali valja paziti da zakon i propisi ne dovedu čovjeka u konformizam, u nedoraslost. “Lako je položiti ispite, ali prava matura je život”, naglasio je mons. Barišić, podsjetivši i na suprotnosti koje nas u životu stalno prate – legalizam i/li anarhija. Za nas je bitna sloboda u vjeri u Isusa Krista, a rješenje je uvijek ljubav! Na kraju je nadbiskup izrazio želju “da kreativna Božja riječ bude na djelu među nama i da naš život u slobodi i otvorenosti prema Bogu i bližnjemu donese rod a to je blaženstvo o kojem govori Isus i neka 40. obljetnica mature bude otvaranje prema još većoj zrelosti, s radosnom molitvom: Bože, dobro došao u moj život! Sve što jesam tebi zahvaljujem, vodi me stalno svojim putem!”, te je završio s pozivom: “Dragi prijatelji, upišimo se u prvi razred Godine vjere, radosno kročeći i marljivo učeći do mature čovječnosti i vjere!”

Nakon euharistijskog slavlja i fotografiranja ispred oltara, gdje su se “maturanti” prisjetili nezaboravnih misnih slavlja, duhovnih nagovora, molitava i pjesama zajedno s mnoštvom svojih kolega, pošli su na zajednički bratski ručak u sjemenišnom blagovalištu. Na kraju objeda riječ zahvale “uime laičkog dijela slavljenika” izrekao je kolegama i nadbiskupu Augustin Bašić, podsjetivši posebno na neke važne događaje u medijskoj prezentaciji Crkve u posljednja dva desetljeća te posvijestivši bitne značajke naše suvremenosti gdje smo u bitno i višestruko promijenjenim društvenim okolnostima pozvani djelovati s najvećom odgovornošću i živjeti dobrotu i boriti se za istinu, svatko na svojemu području i na svoj način. Uime svećenika-slavljenika najprije je Bogu i Gospi zahvalio don Anđelko Kaćunko te potom riječ zahvale uputio nadbiskupu Barišiću za nazočnost na tome slavlju, kao i za poticajne riječi propovijedi. I sam suorganizator toga susreta, zahvalio je svim sudionicima slavlja na odazivu, a posebno kolegama don Ivanu Vrdoljaku, don Petru Đonliću i don Marinu Barišiću na glavnom doprinosu u organizaciji.

Na kraju toga slavlja nadbiskup, “kao stariji kolega”, u zahvalnoj riječi istaknuo koliko je “četiri godine zajedništva duboko upisano u naše živote”. Zahvalio je svima na riječima zahvale, naglasivši da je ovo vrijeme naše vrijeme u kojem trebamo biti svjedoci Dobra i Istine, što je uvijek bila teška zadaća, ali je danas je mnogo teža “jer istina postaje u javnosti ‘netolerancija’. No pravom svjedoku Istine jedini put je onaj evanđeoski”, istaknuo je mons. Barišić, dodavši da nas neće spasiti tolerancija, nego ljubav, za koju je Apostol rekao: “Evo vam puta najizvrsnijega!” rekavši na kraju: “Želim vam da u ‘sjemeništu’ društvenoga života položite sve ispite, a s iskustvom ‘osamnaest’ i ‘četrdeset’ godina da nastavite biti ‘profesori’!”

Slavljenici su s posebnom radošću susreli također profesora i odgojitelja don Božu Bulata i dr. Josipa Delića, profesora i odgojitelja u bogoslovskim danima, a njih osmorica su na kraju druženja posjetila časnu sestru Berhmanu Nazor, profesoricu hrvatskoga jezika, koja svoju profesorsku mirovinu provodi u domu Š kolskih sestara franjevki na Lovretu.

Sa s. Berhmanom Nazor profesoricom hrvatskog jezika dugo će ostati u sjećanju

Sutradan, zahvaljući kolegi i prijatelju Branku Š unjiću, otišao sam u njegovo rodno selo Gizdavac  (dvadesetak kilometara daleko od Splita) na jutarnju sv. Misu koju je služio naš zajednički kolega i prijatelj  don Pavao Pavić (koji je sedamdesetih godina, kao sjemeništarac, bio u našoj Dolini), a koji zbog ranije preuzetih obveza  nije mogao nazočiti našem jučerašnjem susretu u Splitu.

Otišli smo potom s dom Pavom u Muć Gornji, sjedište župe,  za koji se s  pravom možemo kazati da je  srce Dalmatinske Zagore i najveće mjesto u njoj. Odatle potječu:  Aljoša Asanović  i Vladimir Beara nogometaši, Toma Bebić – hrvatski multidisciplinarni umjetnik, Vladimir Bebić političar,  Matko Jelavić pjevač, Željko Kerum – poduzetnik, političar i gradonačelnik Splita, a u susjednom mjestu Sutina je rođen msgr. dr. Petar Š olić pomoćni biskup Splitsko-Makarske nadbiskupije (1948. – 1992.), a sahranjen je Neoriću, na čijem smo se grobu pomolili.

 S Don Pavlom Pavić i Brankom Š unjić u crkve Sv.Petra Apostola, u Muću Gornjem, Pored koje je otkrivena Branimirova ploča

Svakako da je  Muć Gornji najpoznatiji  po pronađenom ulomaku  grede dužine 87 cm i visine 27 cm s natpisom  imena hrvatskog kneza Branimira iz predromaničke crkve sv. Petra  iz 888. godine.  To je prvi iskopani spomenik koji na sebi nosi uklesano ime hrvatskog vladara pa je postao kamen temeljac hrvatske nacionalne arheologije. Pronašao ga je tadašnji župnik don  Mijo Jere Granić 16. kolovoza 1871. godine prilikom proširenja crkve, kada je iz obzide groba izvađena kamena greda.

Dojmove  sa susreta ću dugo nositi i čekati ponovni susret za  deset godina, kada je zakazana proslava  pedesete obljetnice mature, a do tada …