Vijesti

POKOPAN PREČ. PERO ČOLIĆ – BOSANSKOGRADIŠ KI I DOLINSKI ŽUPNIK (1947.-2017.)

Na blagdan sv. Ante Pustinjaka, 17. siječnja 2017. godine, sahranjeni je preč. Pero Čolić, svećenik Banjolučke biskupije. Najprije je slavljena misa zadušnica u župnoj crkvi sv. Roka u Bos. Gradišci, a zatim sahrana u svećeničkoj grobnici na katoličkom groblju sv. Marko u Banjoj Luci.

Koncelebriranu misu i sprovodne obrede vodio je biskup banjolučki Franjo Komarica, školski kolega pokojnog Pere i s njime zajedno generacija od 4 ređenika banjolučke biskupije iz 1972. Zajedno s biskupom koncelebriralo je 20-ak svećenika, koji su unatoč veoma teškim zimskim uvjetima stigli na sahranu iz Banjolučke biskupije i susjedne Hrvatske.

U ispunjenoj crkvi u Bos. Gradišci, bile su i brojne redovnice, osobito iz Družbe Klanjateljica Krvi Kristove, koje imaju i svoj samostan u toj župi, a dvije rođene sestre pok. župnika Pere su članice te Družbe Vianeja i Donata, koje su bile od velike pomoći u njegovoj bolesti, koju je on veoma strpljivo podnosio. Bio je i brat Ilija s obitelji, ali i vjernici iz desetak župa Banjolučke biskupije u kojima je duže ili kraće vrijeme djelovao.

Msgr. dr. Franjo Komarica je posvjedočio je za pokojnog župnika Peru da je bio vjerni Kristov svećenik, koji se nije dvoumio niti štedio u izvršavanju svojih obećanja Kristu i Crkvi, koje je dao na njihovu zajedničkom ređenju prije 45 godina, ustvrdivši da je uvijek spremno, pa i u najdramatičnijim vremenima rata, išao ka povjerenim mu vjernicima, koji su bili izloženi teškim dramama i torturama. Tijekom cijelog svoga svećeničkog života bio je u pastoralu na više župa, u kojima je izgrađivao živu crkvu, a životne situacije od njega su tražile da gradi i obnavlja veći broj crkava i crkvenih objekata.

Biskup je zahvalio pokojniku, kojega je posjetio uoči njegove smrti, za njegovu postojanu vjeru, vjernost, nadu, te spremnost na praštanje i jobovsko trpljenje. Zahvalio je i svima koji su mu pomagali u njegovoj svećeničkoj službi, te pozvao sve nazočne na molitvu za nova svećenička i redovnička zvanja.

Msgr. Anto Orlovac je napisao prikaz života i rada  preč. Pere Čolića –  Curriculum vitae koji je nakon sv. mise pročitao kancelar Banjolučke Biskupije mr. Pero Ivan Grgić, a svima je zahvalio domaći župnik  vlč. Marko Stojčić.

Životni podatci. Rođen je pok. Pero 16. rujna 1947. u Rujevici, u župi Vrbanjci kod Kotor Varoši, u brojnoj obitelji Nikole Čolića i Kate r. Jurić. Bog je velikodušnost njegovih roditelja koji su donijeli na svijet devetero djece, od kojih je danas samo još troje živih, nagradio duhovnim pozivom za čak troje njihove djece: osim Pere koji postade svećenikom, dvije su mu sestre ostvarile svoj poziv i služenje Bogu kao redovnice u družbi Klanjateljica krvi Kristove. Osnovnu školu pohađao je u Vrbanjcima, a onda je 1962. pošao u sjemenište kao kandidat Banjolučke biskupije; najprije dvije godine u Zagreb, na Š alatu, a onda u Đakovo, gdje je 1966. i maturirao. Tu je završio i filozofsko-teološke studije koje je morao prekinuti da bi odslužio obvezni vojni rok. Do Božjeg oltara stigao je 1972. godine, kada je na Petrovo te godine u crkvi otaca trapista Marija Zvijezda zaređen za svećenika po rukama blagopokojnog biskupa Alfreda Pichlera, zajedno s današnjim biskupom mons. Franjom Komaricom i još dvojicom kolega. Svoju je Mladu misu svečano proslavio sa svojom obitelji, župnom zajednicom i brojnim prijateljima u Vrbanjcima 20. kolovoza 1972. Za svoje mladomisničko geslo uzeo je Isusove riječi Idite i učinite sve narode mojim učenicima u čemu je prepoznao svoju životnu zadaću. Propovijedao mu je ugledni banjolučki propovjednik mons. Petar Pajić. Kao mladomisnik još je jednu godinu završavao studij u Đakovu.

          Svećeničko služenje. Treba podosta vremena da se barem nabroje sve svećeničke službe koje je obavljao. Treba odmah reći da nikada nije tražio nekih povlastica za sebe niti nekih služba; sve koje su mu poglavari povjeravali, on je prihvaćao.

Najprije je imenovan kapelanom u župi Ravska kod Ljubije, gdje se upravo gradila crkva, a gdje je bio suradnik župnicima Adolfu Višatickom i današnjem kardinalu Vinku Puljiću. Tu djeluje dvije i pol godine (1973.-1975.). U listopadu 1975. postaje privremenim duhovnikom sestara Klanjateljica krvi Kristove u Bos. Aleksandrovcu gdje djeluje desetak mjeseci. Otada obavlja službe župnika ili župnog upravitelja u cijelom nizu župa naše biskupije: 11 godina kao župnik u Kulašima (1976.-1987.), zatim je premješten za župnika u Š imiće, gdje je proživio i teške dane najnovijeg rata i izgon vjernika svoje župe. Na kraju je 15. rujna 1995. i sam ranjen i pravim je Božjim čudom ostao živ.

Zatim se preselio u biskupski dom u Banjoj Luci i odatle od ožujka 1996. neko vrijeme odlazio i pastorizirao preostale vjernike u župama: Stara Rijeka, Ljubija i Ravska. Razriješen je uprave tih župa krajem rujna 1997. te je imenovan župnikom u Bos. Gradiški, odakle je upravljao i župama: Dolina, Nova Topola, Bos. Aleksandrovac i Š imići, a onda je razriješen prvih triju župa i ponovno se vratio u Š imiće pred Božić 1999. Od nekoć vrlo brojne župe ostali su samo ostatci ostataka. Tu mu se dogodila nesreća kad je izgorjela župna kuća, a on i kuharica samo su se Božjom providnošću spasili, jer je bilo kasno navečer, neposredno prije nego je trebao poći na počinak.

Ponovno je razriješen službe župnika u Š imićima 16. srpnja 2008. i imenovan župnikom u Bos. Gradiški te upraviteljem župa Dolina i Nova Topola koju je uskoro preuzeo drugi svećenik, a njemu ostale Bos. Gradiška i Dolina. Tu je revno pastoralno djelovao dok ga prije gotovo dvije godine nije pohodila teška bolest. Otada je njegov žrtvenik postao bolesnička postelja, gdje je s velikom strpljivošću i predanošću, ali smireno i čak radosno podnosio tegobe, praćen brižnom njegom i ljubavlju svoje rođene sestre Vianneje, koja je bila doista dobri anđeo njegova života, doslovno do zadnjega njegova daha, te s. Donata koja je dolazila iz Zagreba kad god je bilo moguće a njemu najpotrebnije.

Aktivnosti. Svakom je svećeniku prva dužnost navješćivanje Radosne vijesti propovijedanjem, vjerskom poukom djece i mladeži, pripravom zaručnika pred ženidbu, pohađanje bolesnika i nemoćnih. Pero se oko toga trudio u zgodno i nezgodno vrijeme po preporuci svetoga Pavla. Za svakoga je imao lijepu riječ. Uz župničke službe imenovan je bio i dekanom bosanskogradiškog i prnjavorskog dekanata 2013.

No vlč. Pero bio je i graditelj. Bio je snažan i nije se ustručavao i teških fizičkih poslova. Dovršio je župnu crkvu u Kulašima, gdje je sagradio i velik župni stan. Nastavio je rad na dovršenju župne crkve u Š imićima. I tu je proširio i obnovio župnu kuću prije nego je izgorjela. I izgorjelu je trebalo obnoviti uz veliku potporu ekonomata biskupije. Obnavljao je i župnu crkvu u Bos. Gradiški koja je zasjala novim sjajem.

Patnje i značajke. Onaj tko nasljeduje Isusa Krista mora ga nasljedovati i noseći životne križeve. A vlč. Pero ih je imao obilno. Povjeravane su mu teške i naporne župe. Kao svećenik bolovao je od bolesti pluća. Već je spomenuto da je 1995. za milimetre izbjegao smrt od snajperskog hitca, a u tom je ratu izgubio jednoga brata i jednu sestru. Godine 2015. otkriveno je da boluje od teške zloćudne bolesti koja mu je zahvatila sve vitalne organe. Kad je saznao za tu dijagnozu u svibnju 2015., dijelio sam istu bolničku sobu s njime u zagrebačkoj Dubravi; moram reći da je mene ta njegova dijagnoza više pogodila nego njega samoga; barem on to nije ničim dao primijetiti. Ostao je vedar i smiren, molili smo i razgovarali, šalio se, kao da se ništa nije dogodilo. Otada je križ svoje bolesti nosio ovdje u Bos. Gradiški, praćen brižnom ljubavlju svoje sestre Vianeje. Početkom rujna 2016. razriješen je svih dužnosti: i župničke i dekanske zbog poodmakle bolesti, ali je i dalje ostao na liječenju u župnoj kući u Bos. Gradiški, okružen nježnom brigom svojih sestara Vianeje i Donate te novoga mladog župnika vlč. Marka Stojčića. Bolesničke dane olakšavali su mu mnoga subraća svećenici pohađajući ga, a najviše njegov vjerni prijatelj fra Dujo Ljevar. A Pero se pokazao uzornim u patnji. Ne samo da se nikada nije tužio, on nije čak dao ni reći da trpi. Sve je s velikom vjerom i vedrinom prihvatio iz Božje ruke, a svjestan je ostao do posljednjeg daha.

S Perom me je vezala ne samo pripadnost istoj biskupiji i istom naraštaju ređenika (u čitavoj dosadašnjoj povijesti Banjolučke biskupije jedino su nas te 1972. godine zaređena četvorica), ali i osobno prijateljstvo. Rado sam mu dolazio i navraćao kadgod mi je bilo moguće, razgovarao s njime, i bilo mu je uvijek drago. Zadnji put bilo je to prije dva tjedna. Vidio sam da kopni i slabi i da se neminovni rastanak približava. Rastanak, ali ne kraj. Pero je patnju i razapinjanje zamijenio Božjim životom, vrijeme vječnošću, suznu dolinu kućom Očevom.

U ime svećenika Banjolučke biskupije opraštam se s Tobom, dragi moj subrate i prijatelju Pero, s nadom i poklikom: Doviđenja u kući Oca nebeskoga. Počivaj u miru na srcu Božjemu!