Vijesti

SVJEDOK TEŠ KOG VREMENA ŽUPE MAČKOVAC

S grupom hodočasnika pješaka prošle, 2005. godine hodočastio sam Gospi od Suza u Pleternicu iz Okučana. Jedna od križnih postaja na tom našem šezdesetak kilometara dugom putu je bila i župna crkva sv. Jurja u Vrbovi. Upravo smo stigli u nju za vrijeme služenja sv. Mise. Pred okupljenim vjernicima župnik nas je srdačno pozdravio, a nakon svete mise smo ostali u duljem razgovoru. Tada saznajem da vlč. Stjepan Bakarić ima dodirnih točaka sa župom Dolina kod Bosanske Gradiške. Iznenađen od radosti, tim više što vlč. Stjepana već dulje vrijeme poznajem, rekoh mu: u jednom od narednih brojeva «suze» bit ćete naš sugovornik. Prihvatio je i evo, razgovor počinje  

SUZA DOLINSKA. VELEČASNI GOSPODINE STJEPANE, MOLIMO VAS DA NAM SE NA POČETKU NAŠ EG RAZGOVORA PREDSTAVITE I ZA NAŠ E ČITATELJE NEŠ TO VIŠ E KAŽETE O SEBI ( Kada i gdje ste rođeni, o školovanju, Vaš put ka svećeničkom zvanju, o župama gdje ste obnašali dužnost Upravitelja župe )

Vlč. STJEPAN: Rođen sam 26. studenog 1949.god. u Vrbovi od oca Nikole i majke Anke r. Lasović. Osnovnu školu započeo sam u Vrbovi, te smo nakon prvog razreda osnovne škole preselili u Batrinu. Otišavši iz Vrbove ponio sam sa sobom najranije uspomene djetinjstva, koji sam se živo sjećao i čuvao ih kao dragu uspomenu na ljude i prostore prvih koraka u životu. Tu vidim i veliku ulogu Suze Dolinske kao čuvarice ne samo prošlosti, korijena, već vrijednosti ljudi i prostora koji su činili i danas čine te korijene plemenitim, vrijednim. Osnovnu školu završio sam u Novoj Kapeli 1964. god. Te sam se iste godine upisao u Dječačko sjemenište u Zagrebu. Bilo je to vrijeme učenja, druženja, mladenačkih previranja, traženja i potvrđivanja ispravnosti izabranog puta, što me odvelo na put svećeništva kojim još uvijek idem

Zaređen sam za svećenika 29.06.1975.god. po rukama našeg, tada nadbiskupa, blagopokojnog kardinala F. Kuharića. Prve svećeničke korake napravio sam u župi sv. Marka Križevčanina na Trešnjevci. 1976.god. nadbiskup me šalje u Mačkovac za župnika, gdje sam ostao 16 godina do 1992. godine u kolovozu odlazim u Zagreb raditi na Duhovni stol u arhiv. Na osobnu zamolbu 1994. god. Odlazim u Požegu gdje sam primio uprvu zgrade Kolegije koja je vraćena Crkvi. Uz upravljanje zgradom bio sam vjeroučitelj u gimnaziji i pomagao u župi sv. Terezije 1998. god. Zamolio sam biskupa i on mi je želju ispunio da me imenuje župnikom u rodnoj mi Vrbovi.

SUZA DOLINSKA: JEDAN STE OD ONIH SVEĆENNIKA KOJI SU POSJEĆIVALI ŽUPU DOLINA A NA SV. ILIJU 1991. GODINE PREDVODILI MISNO SLAVLJE I PROPOVJEDALI. KAKO VAM SE JE DOJMILA DOLINA I DOLINCI.

Vlč. STJEPAN: 1976. god. dolazim u Mačkovac za upravitelja župe. Ubrzo sam upoznao svećenike u susjednim župama: u Dolini vlč. Iliju Matanović i u Bos. Gradiški vlč. Tomislava Matković.

Prvi susret i prvi dojmovi bili su u listopadu kad sam došao posjetiti vlč. Iliju. U župnoj kući susreo sam grupu mladih koja me ugodno iznenadila svojom otvorenošću i nenamještenom srdačnošću. Tokom vremena često sam susretao Dolince, bilo u jednoj ili drugoj Dolini, jer ima dosta prijateljskih i rodbinskih veza, ti su susreti uvijek bili prožeti dobrohotnošću i srdačnošću. Iz tih se susreta moglo vidjeti kako poštuju ne samo svoga svećenika ,već samoga koga susreću. Osim vlč. Ilije rado se sjećam vlč. Ratka Grgića, koji je  bio tako jednostavan a tako vedar

SUZA DOLINSKA:  U TO VRIJEME, KADA STE VI BILI ŽUPNIK U MAČKOVCU, U DOLINI JE BIO ŽUPNIK MSGR. KAZIMIR VIŠ ATICKI. ON JE PRIJE DVIJE GODINE OKRUTNO UBIJEN U BOSANSKOJ GRADIŠ KI. MOLIMO VAS DA NAM O MUČENIKU SVOGA ZVANJA I POSLANJA I PRELATA, IZNESETE SVOJE USPOMENE NA TOGA DRAGOG SVEĆENIKA.

Vlč. STJEPAN:  Posebno su bili dojmljivi susreti s vlč. Kazimirom. Tih je susreta, na žalost, bilo malo, jer smo kratko vrijeme bili susjedi. Svaki taj susret bio je obogaćenje jer je vlč. Kazimir zračio jednom duhovnom smirenošću, duboko proživljenom mjerom, tako da je svaka riječ, gesta, izražavala, zahvaćenost Kristom, koja se na sugovornika prenosila ne ostavljajući ga na površnosti susreta, već ga je poticala na dublje promišljanje i spoznaju Onoga u kojemu se taj susret događa. Imao sam sreću, milosni dar, susresti osobu zahvaćenu Kristom, koja je u blagošću i smirenošću svoje duhovno bogatstvo, ozračje življenje vjere prenosila, širila oko sebe. Plijenio je svojom jednostavnošću, poniznošću, sav predan u službi Kristu i čovjeku. Bio je dar Neba Crkvi i čovjeku. Kad sam čuo za njegov strašni zemaljski završetak pomislio sam kako je nasilno uklonjen pravednik, čovjek svjedok dobrote i ljubavi.

SUZA DOLINSKA: DOMOVINSKI RAT VAS JE ZATEKAO NA MJESTU ŽUPNIKA U ŽUPI SLAVONSKI MAČKOVAC I OČEVIDCA SUSTAVNOG RUŠ ENJA MAČKOVLJANSKE  CRKVE I TOPOVSKIM PROJEKTILIMA S BOSANSKE STRANE, IZ BOSANSKOG MAČKOVCA.

IAKO ZNAMO DA SE TOGA VREMENA NE VOLITE SJEĆATI, ZA LJUBAV ISTINE, MOLIMO VAS DA OPIŠ ETE TO DRAMATIČNO VREMENSKO RAZDOBLJE, NAROČITO KAKO STE GA VI PROŽIVLJAVALI I VJERNICI TIH POSAVSKIH SELA KOJIMA STE VI BILI ŽUPNIK.

Vlč.. STJEPAN: 11. srpnja klečanje je u Mačkovcu. Toga dana oko 13 sati, svećenici su na ručku u župnom stanu, vjernici po rasporedu obavljaju pobožnost klanja. Dolazi mi čovjek iz Bos. Mačkovca Petar Kičić (Koji se prevezao čamcem preko Save) sav preplašen i govori: velečasni, vojska je stigla na Savu i počeli su vas osmatrati. Ono što smo slutili i čega sam se bojao počela je biti stvarnost. Vidjeli smo vojnike kako su se raspoređivali po i ispod nasipa. Nasuprot crkve ukopao se puškomitraljezac. Sve je mirno, ali napeto cijelo ljeto. Noći se iz preka čuje vika, kamioni i povremena pucnjava. Ratne operacije u kolovozu oko Stare Gradiške neposredno utječu na psihozu u župi psihoza straha i neizvjesnosti sve je prisutnija. Upozoravao sam, kako će se ono što se događa oko Stare Gradiške, borbe na Strugu, početi događati i kod nas. Svaku smo večer molili za mir posebno krunicu mira. Nesmetano smo se okupljali na večernju molitvu i sv. misu. 15. rujna kad sam se vratio s klečanja u Vrbju, oko 15 sati, u Mačkovcu bol i zaprepaštenje: pala je prva žrtva iz župe: Željko Adžić poginuo od minobacačke granate u Vrbovljanima. 17. rujna imao sam sprovod sa mnom je bilo na sprovodu 30 osoba. Posebno me zaboljelo što nitko, ama baš nitko niti jedan predstavnik policije, vojske, HDZ-a nije bio prisutan da oda počast žrtvi, heroju Bio je jedan prijatelj, mladić, vojnik To je dan kad su zadnji puta zvonila mačkovljanska zvona. Na sprovodnu misu nitko nije došao. Oko 17 sati ispaljene su prve minobacačke granate na Mačkovac iz Laminaca. Od te večeri Mačkovac je svakodnevno na udaru. Mačkovljani i Savski Bok i Visoka Greda povlače se u šumu i Sičice. To je početak privremenog egzodusa. Ja sam otišao u Vrbje kako bih bio što bliže župljanima. U Sičicama sam za njih organizirao svaki dan sv. misu. Crkva nam je bila mjesto okupljanja, molitve, utjehe i nade da će sve proći. Dolina je još uvijek u to vrijeme pošteđena zato sam par nedjelja odlazio tamo imati sv. misu. 20. rujna u 22 sata izišao je tenk na nasip i razorio toranj crkve i pročelje, razorio je i par kuća u selu. To je bila čestitka Mačkovljanima za zaštitnika župe. Slavili smo sv. Mateja u Sičicama u suzama. Dolina je bila mirna sve do 17. listopada. I njima su četnici čestitali sv. Luku iza podneva nadletio je avion raketirao i mitraljirao selo. Srušen je i njihov toranj. Iz mitraljeskih metaka na dvorištu je presječena Mara Stivić (Maconjina). Dolinci su također pošli u egzodus Sičice, Vrbje, Bodovaljci Ta su sela pružila većem dijelu župljana utočište mojim župljanima. Bio sam u to vrijeme župnik svoje župe na području župe Vrbje.

Spomenuo bih još jedan tragičan događaj koji se zbio na Krista Kralja Četnici su upali u Mačkovac forsirajući Savu između Savskog Boka i Mačkovca, kod groblja, upali su u Mačkovac. Ubili su tri civila i jedna je žena poslije umrla od posljedica toga upada, jednog su mladića odveli kad su se pred večer povukli preko Save Župljani su povremeno obilazili svoje kuće tijekom zime, a s proljećem počeli su se više vraćati i ostajati u kućama pripremajući se za stalni povratak.

Organiziramo i sv. mise u mjesnoj školi . Život se počinje koliko toliko vraćati i normalizirati

(Ovo su kraći izvadci iz dnevnika koji sam vodio znajući da sjećanja blijede).

SUZA DOLINSKA: ŽUPNU CRKVU VRBOVA STE U POVODU JUBILARNE GODINE RENOVIRALI IZNUTRA, POSLIJE I IZ VANA PA GLEDE UREĐENOSTI SLOVI MEĐU LJEPŠ IM CRKVAMA U TOM DIJELU SLAVONIJE. RECITE NAM I O TOME NEŠ TA.

Vlč. STJEPAN: Ugodno je čuti svaku pohvalu, a svećeniku posebno, kad čuje kako je crkva lijepo uređena. Kad sam 1998. god. Došao u župu osjetila se potreba za ponovno uređenje crkve. Bližila se dvjestogodišnjica crkve (građena 1802.god./ i želio sam ne samo dostojno obilježiti taj jubilej .On mi je poslužio kao poticaj za duhovni angažman župljana da dožive crkvu kao svoju ali još više da se kroz obnovu crkve dožive oni kao živa Kristova Crkva u kojoj je svaki od župljana jedan kamen uzidan u tu Crkvu kojoj je Krist zaglavni kamen. Nisam siguran, ali mi se danas čini, da je ipak taj duhovni element izgradnje vidljiv i na našoj crkvi. Moram ipak istaći kako sam rođeni Vrbovac te je i ta dimenzija imala utjecaja na moj osobni angažman u tom dijelu obnove, što župljani nisu zanemarili već su me svesrdno u svemu pratili kako bismo svi osjetili da je ovo Kuća Božja, ovo su vrata nebeska (Post. 28,17)  što smo i napisali na trijumfalnom luku iznad svetišta.

GLAVNI OLTAR U VROVACKOJ CRKVI

SUZA DOLINSKA: U 19. BROJU «SUZE DOLINSKE» SMO DONIJELI VAŠ  ČLANAK O GOSPINOM SVETIŠ TU POD NASLOVOM «GOSPINO POLJE BILI BRIG». CRKVICA NA GOSPINOM POLJU ME NEOPISIVO PODSJEĆA NA NOVU CRKVU U MOJOJ RODNOJ ŽUPI DOLINA. RECITE NAM, KAO ČUVAR TOG GOSPINOG SVETIŠ TA, NEKOLIKO REČENICA O SVETIŠ TU

Vlč. STJEPAN:  Već sam prije za vaš list pisao o Gospinom polju. Samo bih podsjetio kako je to svetište jedno od najstarijih u Slavoniji. Prvi spomen seže u davnu 1334. godinu kad se spominje kao crkva Majke Božje u Dubovcu. Od tog prvog spomena do danas ovim prostorima prohujali su mnogi ratni i poratni vihori – od Turaka do suvremenih barbara. Ono što je konstanta za to svetište je vjernički odnos prema njemu, ono što bi naši teolozi rekli  sensus fidelis koji ne mogu zatrti nikakve primijene ni mijene. Za vjernike ovoga kraja to  mjesto gdje se susreću i ljube nebo i zemlja, mjesto gdje majka uvijek u prozoru drži upaljenu svijeću, da zemaljski putnik, koji traži put kući Očevoj zna kamo mu je ići, da onaj koji je opterećen i umoran zna gdje će naći odmora, da onaj koji je tužan zna gdje će naći utjehu Jedan od velikih problema za to svetište je prilazni put, posebno kad se provali put tada do njega dolaze oni najpotrebniji i najuporniji, a njih uvijek ima. Čini se da je u pustinji udaljeno 2 km. od ceste, ali nedjeljom i blagdanima uvijek se nađe osoba kojima nikakva zapreka nije teškoća doći do svoje Majke. Zadnjih godina zato pokušavamo urediti samo svetište i koliko toliko odražavati poljski put do samoga svetišta. Svetište koje nisu uništila ni stoljeća zaborava, što se događa, ni režimi kao prošli komunistički vjernik srce je sačuvalo a mi ga tom srcu nastojimo učiniti bližim i ljepšim to je sada primarna zadaća u župi. Mogu reći čitateljima Vašega lista kako je dragocjeno iskustvo vjernika poticaj i njima, posebno onima koji su potrebiti duhovne okrepe, utjehe, onima koji traže snagu za nositi životni križ, neka slijede iskustvo onih koji dolaze na Gospino polje, i ono što traže naći će, jer Majka svoje djece ne ostavlja niti ih zaboravlja Ona za svoju djecu neprestano moli.

SUZA DOLINSKA: DUGO GODINA JE U VAŠ OJ SUSJEDNOJ ŽUPI STARO PETROVO SELO BIO ŽUPNIK VLČ. MILIVOJ KNEŽEVIĆ «NAŠ E GORE LIST». KAKO STE SE SLAGALI I KAKO SURAĐIVALI KAO KOLEGE I SUSJEDI?

Vlč. STJEPAN: Izreka prijatelj se poznaje u nevolji u njemu dobiva svoju potvrdu. Svećenik koji sjedi do nogu Gospodinovih, sluša njegovu riječ, prebire je u svom srcu i od nje živi. Kolike je prognane pod krov svoga srca, svoje brige primio Gospodin zna.

Vi ste prijatelji moji, ako činite što vam zapovijedam! A on je prijatelj mnogih koji su bili u nevolji. Dugo poznajem vlč. Milivoja a naša suradnja seže u vrijeme kad je bio u Staroj Gradiški i traje do danas. Intelektualac, a prije svega osoba jasno izgrađenih duhovnih stavova, nije trska koju vjetar ljulja, poštuje druge ali živi dosljedno svoje kršćansko i svećeničko zvanje.

SUZA DOLINSKA: DA LI STE SE S NAŠ IM GODIŠ NJAKOM «SUZA DOLINSKA» SUSRELI PRIJE? RECITE NAM SVOJE MIŠ LJENJE O TOM VIDU OKUPLJANJA NAS IZGANIH DOLINACA.

Vlč. STJEPAN: Preko već spomenutog vlč. Milivoja susreo sam se sa SUZOM DOLINSKOM. Čitajući gotovo svaki broj imao sam dojam da ona piše ono i onako kako sam se ja osjećao dok sam bio u Mačkovcu: čuvati i sačuvati ono što je trenutno raspršeno s jednom proročkom nadom i vizijom u povratak svojim korijenima. Velika je to zadaća i hvale vrijedan trud onih koji rade oko toga.

SUZA DOLINSKA: Š TO BISTE NA KRAJU PORUČILI NAMA U UREDNIČKOM VIJEĆU OVOGA GODIŠ NJAKA, ALI I SVIM ČITATELJIMA?

Vlč. STJEPAN: Ovaj kratki razgovor i razmišljanje završio bih sa željom, ne porukom, da nastavite djelo koje započeste, kao čuvari baštine i korijena utemeljenih na Isusu Kristu čiji ponovni dolazak iščekujemo da otkupi sva stvorenja. U tom očekivanju dolazi nam i Božić, da Gospodin koji se rodi kao čovjek, čovjeka preporodi za novi život u Duhu.

VELIKA VAM HVALA Š TO STE BILI NAŠ  GOST U OVOJ ZA NAS JUBILARNOJ DESETOJ GODINI IZLAŽENJA «SUZE DOLINSKE»