Vijesti

Na sjeveru se provincija Illyricum graničila sa provincijom Gallia Cisalpina. Granica između ovih provincija kretala se južno od Trsta, preko kraškog područja na sjever do rijeke Save, tako da je Nauportus (Vrhnika) ostao u provinciji Gallia Cisalpina. Zapadna Panonija je, na taj način ostala van granica rimskih provincija. Međutim, već od Avgustovih ratova u Illyricumu, odnosno poslije 35. godine pr. n.e. može se računati s tim da je čitava Panonija, zapadno i južno od Dunava, bila u labilnoj vezi sa rimskom administrativnom vlašću provincije Illyricum, dok je poslije Tiberijevih ratova u Panoniji (12 9 god. pr. n.e.) pripadanje ovih krajeva rimskoj državi i provinciji Illyricum posve sigurno. Negdje u vrijeme između dalmatsko-panonskog ustanka (6-9.god. n.e.) i vladavine Fravijevaca (II polovina I stoljeća n.e.), Illyricum je bio podijeljen na provincije Pannonia i Dalmatia, tako da je provincija Dalmatia obuhvaćala gotovo čitav sjeverozapadni Balkan, a provincija Pannonia današnji zapadno panonski prostor do Dunava, dio rubno istočnoalpskog prostora i uski pojas južno od Save i Kupe (Prilog 4,5).

Neko vrijeme Dalmatia se nazivala «superior provincia Illyricum», što navodi na pomisao da se Pannonia zvala, ili da je bila nazivana, »inferior provincia Illyricum», budući da su obje provincije nekada bile unutar jedinstvene provincije Illyricum». Veoma je važno da pisci iz doba rimskog carstva Dalmaciju često nazivaju imenom Illyricum, odnosno Illyrida. Tako u Claudii Pto’omei geogr. VIII, paragraf 5, iz II stoljeća n.e., stoji doslovce ovako: « Peta karta Europe obuhvaća Reciju, Vindeliciju, Norikum, obje Panonije i čitavu Iliriju sa graničnim ostrvima.» Na drugom mjestu u istom djelu stoji: «Ilirija je okružena; na sjeveru s obje Panonije, već naznačenih granica, na zapadu s Istrom » itd. Međutim, naziv Illyricum se, sve do III. stoljeća n.e. ne upotrebljava samo kao ime jedne pokrajine, već i u sasvim drugačijem smislu, kao naziv jednog carinskog područja, koje osim nekadašnje provincije Illyricum (Pannonie i Dalmatie), obuhvaća i Raetiu, Norimuc, pa čak i Daciju. Kasnije taj naziv dobiva još širi značaj, ponovo drugačiji od onog što ga je prvobitno imao. U okviru reformi rimske države, što ih je provodio Dioklecijan (284.-305. god. n.e.), gotovo čitava sadašnja teritorija naše zemlje bila je sjedinjena u prefekturi Illyricum, koja se, opet, dijelila na dvije dijeceze, Pannoniju i Moesiju. U vrijeme Teodozija, tj. u VI stoljeću n.e., Mezijska dijeceza postaje prefektura Illyricum, a Panonska dijeceza (uglavnom nekadašnje provincije Pannonia i Dalmatia) bila je prisajedinjena prefekturi Italia, pod imenom dijeceza Illyricum.

Pregled širenja imena Illyricum na razna nova područja, odnosno primjena sadržaja ovih termina, sama po sebi navodi na zaključak da se stanovništvo, koje se našlo unutar administrativne jedinice sa nazivom Illyricum, nikako ne smije u etničkom smislu smatrati Ilirima samo zbog toga. Iliri kao narod, ili kao pleme, postojali su, nesumnjivo, negdje na području između Vojuše i Drima. U njihovoj su okolini sigurno živjela njima srodna plemena, koja su govorila istim ili srodnim jezikom, pa se zbog toga ime Iliri (koje je tokom vremena postalo geografski pojam, i kao takvo se dugo održalo i primjenjivalo čak i na područjima koja nemaju nikakve veze sa Ilirima) može upotrijebiti i u etničkom smislu, ali i tada samo za ona plemena koja su stvarno srodna Ilirima o kojima pišu Hekatej, Herodot ili Tukidid. Oko početka nove ere, unutar provincije Illyricum nalaze se, vjerojatno, i takve grupacije koje sa Ilirima nisu nimalo srodne, grupacije koje su govorile sasvim drugim jezikom. Za ovu tvrdnju imamo jasne dokaze u historijskim izvorima. Tako, na primjer, stari pisci odvajaju Liburne od Ilira, iako su se i oni nalazili unutar provincije Illyricum. Još bolji je primjer keltsko pleme Skordisci, za koje se sigurno zna da je živjelo oko ili blizu ušća Save u Dunav i da je jednim dijelom živjelo i unutar provincije Illyricum, a kasnije unutar provincije Pannonia. Već ova dva primjera su dovoljna kao dokaz da u provinciji Illyricum nisu živjela samo ilirska plemena.

Smatram da ovu pojavu prenošenje imena Iliri na neilirske grupacije nije teško objasniti. Stari Grci su poznavali Ilire, koji su govorili Grcima stranim jezikom. Tokom vremena oni su upoznavali bliže i dalje susjede Ilira, a pošto su to bila srodna plemena, koja su govorila jezikom sličnim ilirskom; odnosno jezikom koji Grci nisu razumijevali niti razlikovali od ilirskog, nazivali su i njih Ilirima. Smatram da je u ovoj stvari osnovno to što Grci, iz raznih razloga, nisu bili u stanju da jasno razdvajaju pojedine grupacije. To nisu bili u stanju da urade ni Rimljani. Oni su, vjerojatno od Grka, preuzeli i za stanovnike južnih dijelova istočne jadranske obale naziv Iliri, pa su ga prilikom prodiranja na ostala područja jadranske obale i u unutrašnjost Balkana, jednostavno prenosili na sve novo upoznate grupacije, bez obzira na to kojim jezikom su one govorile. Tako se desilo da su Ilirima bili nazivani i pripadnici takvih grupa koje sa pravim Ilirima nisu imale ništa zajedničko. Pojavi da Rimljani različite etničke grupacije ubrajaju u Ilire, iako (u kasnijim stoljećima) jasno razlikuju jedne od drugih, čudio se već i Appian, ne mogavši to sebi da objasni. On piše: «Toliko o ovima koje su Heleni smatrali Ilirima; Rimljani razlikuju kako ove, tako i Peone i Rete, Noričane, europske Mize i sva druga plemena koja su ovima susjedna a žive na desnoj obali Istra (Dunava), i njih razlikuju od Helena, nazivaju ih njihovim vlastitim imenima, ali sve zajedno računaju u Ilire. Kako su došli do takvog mišljenja, ja nisam mogao otkriti; oni to rade i danas, budući da oni sami carinu ovih plemena od izvora Istra do Crnog mora daju zajedno pod zakup i nazivaju je ilirskom carinom.»

Ime Iliri, riječ Illyricum, pojam ilirskog, kao što vidimo, upotrebljavano je u raznim periodima i uglavnom je bilo geografskog karaktera, većeg ili manjeg značaja. Bez ikakve veze sa izvjesnom ekspanzijom Ilira, njihovo ime se proširilo na ogroman prostor, čak i preko granica Balkana, na primjer, u zapadnu Panoniju, odnosno u Panoniju ovog doba.

U zaključku ovih razmatranja moglo bi se reći da je veći dio rimske provincije Dalmacije (Prilog 4,5), prije osvajanja ovih krajeva od strane Rimljana (kao i kasnije), mogao biti srodan Hekatejevim, Herodotovim i Tukididovim Ilirima; stoga bi se oni, i to samo oni, smjeli nazivati Ilirima, odnosno smjelo bi im se davati to zajedničko ime. Najvjerojatnije je da se najveći dio stanovništva ovih balkanskih krajeva nije smatrao Ilirima, već samo pripadnicima određenih plemena. Nema nikakvog opravdanog razloga da se stanovnici kasnije rimske provincije Pannonia (Prilog 4,5) također smatraju Ilirima, pogotovo zbog toga što je ta pokrajina, i u rimskom administrativnom uređenju, stoljećima bila jasno odvajana od provincije Dalmatia. Budući da je zapadna Panonija prije rimskog osvajanja, oko 1200 godina, nesumnjivo bila nastanjena istorodnim stanovništvom, kome su se kasnije priključila i neka keltska plemena, te budući da su Rimljani gotovo čitavom ovom području dali naziv Pannonia, mogli bi se već na osnovu ovog podatka stanovnici ovih krajeva uslovno zvati Panonima. Kombinacijom arheoloških i historijskih podataka, ovo ime za nosioce KŽP ZPIAP i njihove potomke postaje gotovo još vjerojatnije, što će se vidjeti iz slijedećih odlomaka.

Zdravko Marić U idućem broju Donja Dolina Panoni – Oseriati