Vijesti

NJIHOVA NADA NIKADA NEĆE UMRIJETI

”Srećko (Alojzija) Pranjić rođen  17. studenog 1969. god. u Bos. Gradiški. Uhićen 10. rujna 1991. god. ispred stadiona ”Kozara” u Bos. Gradiški i od tada mu se gubi svaki trag.”

Ovo kratko izvješće o prvoj žrtvi bezumnika u Bosanskoj Gradiški ni nakon trinaest godina ne bi se moglo proširiti niti s jednom rečenicom, jer uz sva nastojanja roditelja i brata da se bilo što sazna u svezi njegovog nestanka, nisu urodila plodom.

Podsjetimo se: Nije prošlo niti mjesec dana kako je s toga dijela Bosne i Hercegovine napadnuta, a potom i okupirana Hrvatska zapadna Slavonija, a u Bosni i Hercegovini nije bilo ni traga rata, u Bosanskoj Gradiški su već počeli uklanjati nesrpski puk, prvo Hrvate, a potom i ostale.

U pripremanju ovoga priloga za 21. broj ”Suze”, zatekla nas je stravična vijest: ubijen je Bosanskogradiški župnik msgr. Kazimir Višaticki!

Zar nije bilo dosta ubojstava? Zar neki misle da treba nastaviti tamo gdje se stalo 1995. godine? Tko je slijedeći na redu: svećenik ili vjernik?

KRATKI ŽIVOTOPIS

Alojzije Pranjić je rođen 1941. g. u Š imićima kod Ivanjske. Oženio je 1965. g. Anku Bijelić. Bio je zaposlen u Bosanskogradiškom građevinskom poduzeću ”Jedinstvo” niskogradnja, kao vozač.

Godine 1966. im se rodio sin Željko, a tri godine kasnije 17. studenog 1969. godine i drugi sin Srećko.

U Bos. Gradiški (Novom naselju prema Brestovčini obitelj Pranjić je 1972. g. izgradila obiteljsku kuću. Dok su je gradili, stanovali su u Čatrnji nadomak Bosanske Gradiške.

Srećko je Osnovnu školu pohađao i završio u Bosanskoj Gradiški kao i srednju ugostiteljsku 1987. godine.

 

DJED ALOJZIJE I BAKA ANKA S NAJSTARIJIM UNUKOM MARIOM

Jednogodišnji vojni rok služi u Vinkovcima i Bjeljini. Iz vojske dolazi 1989. g. a 1990. polaže vozački ispit.

Bio je omiljen u društvu u kojem se kretao, a u gradu je bio poznat kao fizički jaka osoba. Svoje hrvatstvo je javno isticao, njime se ponosio i dokazivao. Na javnim mjestima je pjevao Hrvatske nacionalne (u to vrijeme kod Hrvata popularne) pjesme i glasno ih puštao putem magnetofona. Potporu je imao i kod brata Željka.

Osamnaestog dana mjeseca kolovoza 1991. g. bila je nedjelja. Tog nedjeljnog jutra okupatorske snage tzv. JNA potpomognute Bosanskogradiškim dobrovoljcima prešle su savski most  između dviju Gradiški i zakoračile na Hrvatsko tlo.

Samo dvadeset i dva dana kasnije, u utorak 10. rujna 1991., Srećko je u poslijepodnevnim satima, oko 17 sati otišao u grad. Bio je to uobičajeni odlazak, ali je ukućanima napomenuo da će potražiti na benzinskoj pumpi benzina za auto. U to vrijeme, njihov obiteljski automobil je koristio otac zbog odlaska na teren pa je Srećko posudio automobil od prijatelja iz Podgradaca. Srećka je zadnji puta vidio kolega konobar i poslužio ga pićem u ugostiteljskom objektu ”2002”, u vlasništvu Svete Urić, preko puta od gostione ”Uranak” vl. Nikole Ćorković Ćorkana.

 

MISTIČNI NESTANAK I POTRAGA

Srećko tu noć nije došao doma. Prije polaska na počinak, roditelje to nije zabrinjavalo, jer mnoge noći je proveo spavajući izvan obiteljske kuće, ali je tada uvijek rekao gdje se nalazi. Ovu noć očito nije namjeravao provesti na nekom drugom mjestu, jer da jest poslao bi poruku ili se javio telefonom.

Da ta noć nije kao sve ostale noći tek u 2,00 sata se moglo zaključiti kada je zazvonio telefon i netko, s onu stranu žice pitao: Je li Srećko kod kuće? Gdje Je? Majka je odgovorila da nije. I taj je razgovor na tome završio. Koja je svrha i cilj toga poziva bio ni do danas se ne može odgonetnuti. Provjera ili nešto drug?

Kako Srećko ni do zore  nije došao doma, oko 7,30 sati otac je  otišao kod njegovog prijatelja Zlatka ??????????. Kada tu nije ni riječi mogao saznati za Srećka, crne slutnje su ga počele opsjedati tim više što u tijeku jučerašnjeg dana prijatelji se nisu sastali a u tijeku noći je uslijedio onaj telefonski poziv.

Da je stanje alarmantno potvrdit će dvije osobe u vojnim ”uniformama” (jedan je bio po činu kapetan a drugi vojnik) koje su pitale: Gdje je Srećko?

Kada su dobile odgovor da se ne zna za Srećka od jučer, otišle su da bi se nakon izvjesnog vremena vratili u pratnji Drage Š obota njima poznatog čovjeka koji je radio u Bosanskogradiškom SUP-u.

Ovoga puta su Alojzija pitali: Da li posjeduje oružje? rekao je da ima pištolj na temelju odobrenja. Očito nisu bili zainteresirani za oružje s odobrenjem, jer je uslijedilo pitanje: Da li zna za neku bombu velike razorne moći koju je navodno Srećko dobio od nekog njihovog vojnog invalida koji je stanovao u stambenoj zgradi blizu SUP-a. Odgovorio je da o tome ništa ne zna. Otišli su.

Alojzije će se s Dragom  i narednih dana susretati kada bude tražio pomoć kako bi se bilo što saznalo u svezi Srećka.

Otac je nastavio potragu iako nije znao odakle bi počeo. Otišao je u već spomenuti ugostiteljski objekat ispred kojeg je bio zaključan auto koji je Srećko koristio. Konobar mu je kazao da je Srećko, nakon što je popio piće rekao da ide na benzinsku stanicu pješice kupiti gorivo. I otišao je. Nitko ga više nije vidio. Na relaciji od mjesta gdje je ostavio auto do benzinske postaje ”Jugopetrol” (kod stadiona ”Kozara”) gubi mu se svaki trag. Auto je bio zaključan. U njemu se je vidio kanister. Da li je u njemu bilo goriva? Auto je poslije odvezeno  bez znanja obitelji Pranjić. Kuda?

Prema nekim, iako nepovezanim saznanjima, Srećko je trebao biti odvezen u Gornje Podgradce, kaže Alojzije, pa je u četvrtak (drugoga dana od Srećkovog nestanka) otišao u SUP kod Drage Š obote. Njega je zamolio da ode u G. Podgradce i provjeri da li je Srećko tamo odveden. I uputio se Drago, ali je došao samo do Vrbaške. Tu su, ispred doma, ”maetićevci” imali svoj punkt i kontrolirali su svaki izlazak i ulazak u taj dio općine Bos. Gradiška. Bez obzira što je Drago bio djelatnik SUP-a, razoružali su ga i vratili natrag. Po dolasku u B. Gradišku poručio je Alojziju preko zajedničkog poznanika da je vrag odnio šalu! Sada SUP-om upravljaju oni koji imaju velike brade.

Ipak je nastavio s traganjem preko uglednih osoba u Bos. Gradiški i okolici. Tek nakon mjesec dana iz nekih, opet nepouzdanih izvora saznao je da je u zloglasnom Starogradiškom KPD. To im je rekao izvjesni Bosanskogradiški liječnik koji je svakog četvrtka obilazio zatvorenike u KPD-u. Tome liječniku je ponuđen veliki novčani iznos samo da potkrijepi to svoje kazivanje. Dakako da nije.

No, ipak, putem tih priča majka Anka je ishodila odobrenje za prelazak preko Savskog mosta i otišla u Staru Gradišku. Kazala je jednom od stražara da traži Srećka Pranjića. Odgovorio joj je da ga potraži kod Mire Gubića i Zane, a ako ga nađe, da i njima javi jer ga i oni trebaju.

Tužna, nastavila ga je dalje tražiti po Staroj Gradiški. Odustala je tek kada je srela njegovog  prijatelja ??????????? (u uniformi) koji joj je kazao da Srećko nije u Staroj Gradiški.

I osobe koje su proživljavale strahote KPD-a (i puštene uz pomoć međunarodnog Crvenog križa) potvrdile su da Srećko nije bio zatočen u KPD-u.

Vrijeme je prolazilo, potraga za bilo kakvom informacijom je nastavljena, a prijetnje ocu i majci su bivale sve češće. Srećkov brat je otišao u Njemačku s obitelji.

Morali su napustiti obiteljski dom u Bos. Gradiški o privremeno s skloniti u Čatrnju kod Ankine sestre. povremeno, pod okriljem magle su dolazili blizu kuće, tek toliko da srcu želju otrgnu.

Iako su Alojzije i Anka nastojali ostati što duže na tim prostorima ne bi li saznali išta više od onoga što znaju no da bi sačuvali glave, jer su otkrili Čatrnju, na Badnjak 1991. g. su morali napustiti Bosansku Gradišku.

U unajmljenom autu i s unajmljenim vozačem krenuli su u istočni dio Bosne.

Alojzije je dobro poznavao sve makadamske i sporedne puteve jer je vek dio vremena proveo na tim prostorima po terenima kao vozač kamiona pa je vozaču govorio kuda treba voziti kako bi se izbjegli njihovi punktovi barikade.

Most na Savi između Brodova u to vrijeme bio je zatvoren. Slijedeći je između Š amaca  – Bosanskog i Slavonskog. Tu su izišli iz auta i s nešto nužnih stvari prešli u Hrvatsku.

Dobri ljudi će ih dovesti autom do Slav. Broda, a autobusom će otići u Laze, selo blizu Nove Gradiške, kod roditelja njihove snahe Marine.

Anka je na treći dan Božića otišla sinu i snahi u Njemačku, a Alojzije će 22. ožujka 1992. g. dobiti na korištenje kuću na Novogradiškoj Slavči. Kada ju je osposobio za stanovanje, uselio se u nju. Tu će kuću 14. rujna 1993. g. zamijeniti za onu u Bosanskoj Gradiški. Ugovore su dostavljali putem Crvenog križa kako bi se potpisali.

Sada u toj kući žive Alojzije i Anka sa sinom Željkom, snahom Marinom i unučadima Marinom, Anitom i Srećkom koji nosi stričevo ime njemu na spomen.

Roditelji i brat ni nakon trinaest godina se ne mogu pomiriti s činjenicom da ga nema. Teško im pada kada netko za njega kaže pokojni. Kažu da znaju za onu narodnu: ”Nada zadnja umire”. Naša nada nikad neće umrijeti.