Na svetkovinu Božjeg milosrđa, koju je 2000. godine proglasio blagdanom cijele Crkve sv. Ivan Pavao II. tj. na drugu Vazmenu nedjelju, na groblju „Gradina“ u Donjoj Dolini kod Bosanske Gradiške, tradicionalno je proslavljenen spomendan sv. Marka i obavljen blagoslov polja.
Sv. Misu je služio bosanskogradiški župnik i upravitelj župe Dolina p. Tomislav Topić. Oko oltara se okupilo petnaestak vjernika koji su došli iz okolice Nove Gradiške, Bosanske Gradiške i nekoliko vjernika koji su ostali živjeti Donjoj i Gornjoj Dolini.
U svojoj propovijedi p. Tomislav je protumačio današnje Evanđelje po Ivanu, koje donosi ulomak o sabranosti apostola s vjerom u Isusa Krista, ali i o nevjeri jednog apostola Tome, kome je Isus odgovorio: „Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“
Kazao je kako je dana i svetkovina Božjeg milosrđa – dan kada je Isus sv. Faustini obećao more milosti riječima: „Ja želim da blagdan Milosrđa postane utočište i zaklon svim dušama, posebno jadnim grešnicima.“
Na kraju sv. Mise i čina blagoslova polja je iskazao pohvale osobama koje su pokosile travu na groblju pred Uskrs i pozvao da se ove akcije, kao i košenje trave u dvorištu župne crkve u Gornjoj Dolini novčano potpomognu.
Svoj doprinos za održavanje groblja (košenje trave), od zadnjeg objavljivanja na internetskim stranicama „Suze dolinske“ su dali: Mišo Barišić 20 €, Mijo – Mića Ćorković 30 €, Mato Tutić 20 € svi iz Nove Gradiške, Anto Oršulić iz Zenice 50 €, Tomislav i Mandalena iz Ljupine 20 €, Slavko Slave Vidić 20 € iz Sesveta / Gornje Doline i Matija i Biljana Valentić iz Austrije 20 €, obitlej Marije Barukčić r. Šokić 100 € predali župniku.
Bez takve novčane pomoći nebi bilo moguće organizirati akcija košenja trave tjekom godine. Svima iskrena hvala.
U župi sv. Josipa Novoj Topoli kod Bosanske Gradiške, svečano je proslavljen blagdan sv. Josipa i Dan očeva.
Misno slavlje je predslavio upravitelj župe Nova Topola vlč. Ilija Kelić, koji je na tu dužnost imenovan nakon prerane smrti dotadašnjeg župnika don Anđela Bartulice, u suslavlju s msgr. dr. prof. Karlom Všatickim – generalnim vikarom Banjolučke biskupije i p. Tomislavom Topićem – bosanskogradiškim župnikom i upraviteljem župe Dolina.
Zbor časnih sestara, Klanjateljica Krvi Kristove iz Banja Luke su uz obnovljene orgulje uveličale sv. Misu.
Proslavi sv. Josipa su se odazvali vjernici župe Dolina koji su svoja utočišta, nakon ratnog progona našli u Kovačevcu, Okučanima, okolici Požege, Rešetara, a naročito iz grada Nova Gradiška. Oni su naslijedili lijepi stari običaj: hodočašćenje sv. Josipu u Novu Topolu. Do početka rata u Bosni i Hercegovini mnogi su bili zavjetovani ovom svetcu – zaručniku Blažene djevice Marije, pa su dolazili osima automobilima, biciklima, pješice i na zaprežnim kolima.
Došli su štovatelji ovoga svetca i iz Bosanske Gradiške te nekoliko njih koji su ostali živjeti u ovoj župi.
U svojoj propovjedi vlč. Ilija je između ostalog kazao kako je sv. Josip bio tih i šutljiv, ali pun vjere. Prihvaćao je sve što je Bog od njega tražio. U sv. Pismu ne nalazimo niti jednu riječ koju je izgovorio, ali su vidljiva njegova djela. Bio je prognanik iz rodnog kraja, kao i mnogi od vas, kako bi spasio Dijete Isusa. Molimo ga da bdije nad nama, našim obiteljima i našom domovinom.
Nakon misnog slavlja vjernici su se zadržali ispred crkve u bratskom druženju s svećenicima i časnim sestrama uz kolače i osvježavajuće napitke za koje su se pobrinuli, župnik Ilija, časne sestre iz samostana Sv. Obitelji pored crkve i domaći vjernici.
Podsjetimo se: Ime Nova Topola se je koristilo do II. svjetskog rata, a za vrijeme njega Windthorst, da bi od 22. rujna 1944. godine, ponovo vraćeno ime Nova Topola.
Pred sam II. svjetski rat, župa je brojila 3497 vjernika, a 1960. godine ostalo je samo 361 vjernika, prije svega Poljaka u Ćelinovcu. Danas ova župa broji vrlo mali broj katoličkih vjernika.
Crkva je izgrađena 1891. godine a temeljito obnovljena 2010. godine, zahvaljujući donacijama iz Njemačke i Austrije, potomcima onih koji su ovo mjesto utemeljili.
Župa Nova Topola je u zadnjem ratu u BiH dala osam žrtava na čelu sa svojim župnikom vlč. Ratkom Grgić koga su pripadnici srpskih snaga 16. lipnja 1992. godine odveli iz župne kuće prema Lamincima i od tad mu se gubi svaki trag. Po svemu sudeći ubijen je na nepoznatom mjestu, pa mu ni danas ne znamo za grob.
U župi sv. Vida Mučenika u Okučanima po petnaesti puta je održano danonoćno čitati Bibliju, od Postanka do Otkrivenja – Biblijsko bdjenje.
Kao najavu tog događaja, na pročelje crkve je poodavno postavljen natpis: U OVOJ SE CRKVI DANONOČNO ČITA BIBLIJA OD 5. – 9. 03. 2025. i motto Biblijskog bdjenja: „Riječi tvoje, Gospodine, duh su i život, ti imaš riječi života vječnoga!“ (Iv 6,63c;68c).
U pozadini je toga teksta je broj 15, koji je označavao obljetnicu tog događaja.
U crkvi, na staklene površine ispovjedaonice su postavljene upisne liste u koje su se čitači upisivali kada će i koliko žele čitati.
Čitanje je počelo na Čistu srijedu, nakon sv. Mise i obred a peeljanja u 9 sati.
Obred pepeljanja i prostor ispred oltara s izložbom Biblija oko broja “15”
Ove godine je po prvi puta počelo s čitanjem u prijepodnevnim satima, kako bi se u nedjelju, pred početak pučke mise dovršili s čitanjem.
Učenici s vjeroučiteljicom slušaju čitanje Biblije i predavanje šala čitača čitaču
Čitanje je trajalo pet dana i četiri noći. Sve to vrijeme su se izmjenjivali čitači koji su u pravilu, čitali po pola sata, ali neki su čitatli sat vremena neprekidno, i ponekoliko puta. Razlog je zbog toga što su mnogi vjernici otišli “trbuhom za kruhom” iz Okučana.
Dežurni koji dežuraju po četiri sata, su se brinuli kako se čitanje nebi prekidalo, ako bi netko zakasnio ili nebi došao, da u uljanici uvijek bude ulja, koja je gorjela ispred ambona, uvodila novog čitača u čitanje…
Svoj doprinos ovom velikom vjerskom događaju u Okučanima su dali vjernici iz župa Nova Gradiška tj. njihova Biblijska zajednica i Gornji Bogićevci.
Čitanje se prekidalo samo za vrijeme sv. Misa i pobožnosti Križnog puta. Nakana ovogodišnjeg čitanja Biblije je za okučansku župu i sve župe koj su se uključile u ovogodišnje čitanje Biblije odnosno Svetog pisma, prestanak ratova u Ukrajini i na Bliskom istoku, a kako smo u jubilejskoj godini “ … danam Svevišnji udijeli, da milost jubelej oživi u nama, hodočasnicima nade, čežnju za nebeskim dobrima, te da na cijeli svijet izlije radost i mir našeg Otkupitelja”. Kako ove godine obilježavamo veliki jubilej od 1100 godina krunjenja kralja Tomislava, dakle obilježavanje tisuću i stote obljetnice hrvatskog kraljevsta, preporučili smo Gospodinu našu domovinu Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, i svakako za zdravlje pape Franje.
Čitalo se iz Zlatne Biblije koja je vlasništvo župe sv. Vida, a prije jedanaest godina su je kupili okučanski vjernici.
Vjeroučiteljica je je za vrijeme vjeronauka dovodila učenike kako bi slušali čitanje Biblije.
Ispred oltara, oko korizmenog dekora, izložene su Biblije i Sveta Pisma na različitim jezicima oko broja 15.
Čitači su se mogli upisati u KNJIGU DOJMOVA i pribilježiti svoje doživljaje za vrijme čitanja i susrete sa živom Rječju Božjom.
Čitanje je, po običaju započeo okučanski župnik fra Ivo Brezović koji je u nedjelju i dovršio čitanje i nazočne blagodlovio upravo pročitanom Biblijom.
Taj događaj su oglasila sva zvona na zvoniku crkve sv. Vida.
Slijedila je sv. Misa zahvalnica na kojoj je župnik zahvalio svim čitačima, i uručio im pismene ZAHVALNICE, njih sto deset, što znači da je toliko vjernika sudjelovalo u čitanju.
Fra Ivo Brezović je započeo i dovršio čitanje Biblije, a čitačima je i dodjelio zahvalnice
Nakon toga je u kripti župne crkve upriličen domjenak za sve čitače i goste, gdje su se izmjenjivala iskustva i dojmovi.
Sve to vrijeme radio “Bljesak” Okučani je u nekoliko navrata emitirao posebnu radio emisiju posvećenu čitanju Biblije u Okučanima čiji su gosti bili: fra Ivo Brezović okučanski župnik, fra Mario Radman gornjobogićevljanski župnik, Šimun Klarić vjeroučitelj, dr. Mario Bokulić član Župno-pastoralnog vijeća i Milorad Oršulić – Mican voditelj odbora za navještenje riječi Božje u župi Okučani.
U crkvi će, kao znak na ovaj skromni jubilej biti postavljen pano s imenima svih čitača i onih koji su dežurali.
Kada se je Hrvatski puk pripremao za obilježavanje 33. obljetnice pada Grada heroja – Vukovara kao i Ravno-kotarskog mjesta Škabrnje, u župnoj crkvi sv. Roka u Bos. Gradišci je obilježena dvadeseta obljetnica mučeničke smrti msgr. Kazimira Višaticki.
Oko oltara, na molitveno sjećanje na pokojnog bosanskogradiškog župnika msgr. Kazimira, se okupilo trinaest svećenika iz Banjolučke, Požeške, Sisačke biskupije i Zagrebačke nadbiskupije, dva banjolučka biskupa, msgr. Željko Majić i biskup u miru msgr. Franjo Komarica, te brojni vjernici iz župa Bosanska Gradiška, Dolina, Nova Topola i različitih mjesta Hrvatske.
Svi su oni došli kako bi obilježili dvadesetu obljetnicu nasilne smrti, koja je bolno odjeknula, ne samo u Banjolučkoj biskupiji, nego i izvan granica Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
Nakon riječi pozdrava, bosanskogradiški župnik p. Tomislav Topić je kazao:
„Okupili smo se u vjeri, nadi i ljubavi da kao vjernici molimo za pokojnika, preporučujući ga dobrom i milosrdnom Bogu. Župnik Kazimir, već dvadeset godina nije među nama, ali je još uvijek s nama u našim molitvama i sjećanjima.
Neka ova sv. Misa, koju prikazujemo za pokojnog Kazimira bude čin naše vjere i ljubavi prema Kristu i mučeniku Kazimiru. Raduje me da je večeras među nama naš otac biskup msgr. Željko Majić, koji je prvi put u ovoj župi nakon svog imenovanja u ožujku. Isto tako me veseli nazočnost msgr. Karla i preč. Adolfa – braću pok. Kazmira i rodbine.
Izražavam dobrodošlicu Zejnilu efendiji Latifoviću – glavnom bosanskogradiškom imamu, dopredsjedniku entiteta RS ispred hrvatskog naroda Davoru Pranjić, generalnom konzulu Republike Hrvatske u Banja Luci Zoranu Piličiću, Slavku Mekiniću ispred gradske uprave Grada Bos. Gradiška, predsjednici Hrvatskog pjevačkog društva „Posavac“ iz Bos. Gradiške Ljiljani Došen i njenoj zamjenici Tatjani Milojević.
Misno slavlje je predslavio msgr. Željko, koji j nakon tumačenja današnjeg Evanđelja po Marku zaključio Isusovim riječima: „ … Nebo će i zemlja uminuti , ali riječi moje ne, neće uminuti. A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.“
Po završetku misnog slavlja, predstavljena je, netom iz tiska izišla, knjiga SJEĆANJA NA KAZIMIRA, autora msgr. dr. Karla Višaticki. Prije samog predstavljanja, p. Tomislav je kazao: „Od 2005. godine, redovno se obilježavaju godišnjice mučeničke smrti pok. Kazimira, najprije misnim slavljima, ali i drugim prigodnim događajoima.
Tako je 2005. god. postavljena Spomen ploča na župnu kuću u kojoj je počinjeno teško ubojstvo. Za 10. obljetnicu smrti 2014. godine je snimljen i prikazan dokumentarni film o mučeniku Kazimiru koji je može pogledati na mrežnoj uslugi You Tube, koji se može pronaći pod naslovom: “Msgr. Kazimir Višaticki (1939. – 2004.) – Dokumentarni film“, blagoslovljena Spomen ploča u dolinskoj crkvi u „Spomen duhovnim pastirima dolinske župe koji svoje poslanje zapečatiše krvlju svjedočkom“, među njima i msgr. Kazimir i tiskana preklopna spomen-sličica s osnovnim podacima mučenika Kazimira.
U povodu 15. obljetnice uređena je i otvorena Spomen soba msgr. Kazimir Višaticki, koju je blagoslovio msgr. Vinko kar. Puljić i replint spomen preklopne sličice, ovoga puta osim na hrvatskom, tiskana je na poljskom i engleskom jeziku.
Za ovu 20. obljetnicu napisana je knjiga o Kazimiru.
O knjizi je prvi govorio p. Damir Šokić OP, dominiaknac iz samostana Kraljice sv. krunice u Zagrebu, rodom iz Doline kojeg je msgr. Kazimir kao tadašnji dolinski župnik ispratio i pratio na putu njegove svećeničke formacije te propovijedao na njegovoj Mladoj misi, jedan od urednika i priređivača za tisak ove knjige. Između ostalog je kazao:
„Činjenica je da već je prošlo dvadeset godina od smrti msgr. Kazimira Višatickog i kako on više nije fizički među nama, ali je i činjenica da je on tijekom svih tih minulih dvadeset godina i te kako bio nazočan među nama o čemu svjedoče brojna događanja organizirana i činjena njemu na spomen, njemu u čast.
Zato, knjiga koju večeras predstavljamo nosi naslov: Sjećanje na Kazimira, čiji je autor msgr. Karlo Višaticki, jedan od Kazimirove braće, također svećenik Banjolučke biskupije.
Autor u knjizi upravo rezimira veliki broj svjedočanstava koji se odnose na pok. Kazimira Višatickog donoseći tekstove koji su objavljivani u raznim crkvenim i civilnim tiskanim medijima, počevši od izvještaja o Kazimirovoj mučeničkoj smrti, 18. studenoga 2004. godine do slavlja mise u ovoj crkvi povodom devetnaeste obljetnice od toga tragičnog događaja, 17. studenoga 2023. godine. Ta medijska izvješća su vrjedna jer su autentična svjedočanstva svoga vremena. Do sada su bila rasuta po brojnim tiskovinama tijekom proteklih godina, sada sabrana na jedno mjesto daju uvid u kontinuitet njegovanja pijeteta prema pok. Kazimiru.
Ipak, svaka objavljena knjiga donosi i nešto novo. Tako se na samom početku knjige predstavlja kratka povijest Kazimirove obitelji Višaticki, koja je poljskog porijekla a čiji su prvi članovi doselili u Bosnu i Hercegovinu krajem 19. stoljeća, za vrijeme Austro-ugarske vladavine. Kazimir je gajio iskrenu i duboku ljubav prema svom zavičaju i rodnom kraju ali je isto tako poštivao svoje poljsko porijeklo na koje je bio silno ponosan. To je i razumljivo, s obzirom da je bosanskogradiški kraj do Drugog svjetskog rata (1941. -1945.) bio izrazito multietnička sredina u kojoj su – uz Srbe i Hrvate – živjele značajne zajednice Nijemaca, Poljaka, Talijana, Ukrajinaca, Čeha itd. koje su s ljubavlju njegovale i čuvale svoj nacionalni identitet.
U drugom dijelu knjige prikazan je Kazimirov kratki životopis, skoncentriran uglavnom na njegovu svećeničku formaciju i svećeničko djelovanje u Banjolučkoj biskupiji, popraćeno brojnim faksimilima autentičnih dokumenata te fotografijama, najvećim dijelom iz albuma obitelji Višaticki.
„A čega se ja sjećam“ naslov je kojim započinje druga cjelina ove knjige. Pod tim naslovom autor opisuje zadnji susret s Kazimirom te njegovu tragičnu smrt, koja je uslijedila samo par sati nakon toga susreta ali i sva događanja koja su uslijedila neposredno nakon tog nemilog događaja. Tekst je nastao na temelju bilješki koje je autor tih dana revno bilježio unatoč vrlo stresnim situacijama koje je proživljavao. Prvi je to tekst koji kronološki točno i s puno detalja opisuje događaje koji su se zbili u župnoj kući u Bosanskoj Gradiški, 17. i 18. studenoga 2004. godine, a koji su iznjedrili još jednog mučenika vjere: msgr. Kazimira Višatickog. U istom poglavlju svoje uspomene na Kazimira evociraju još i njegov školski kolega msgr. Mato Zovkić, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije te Kazimirova sestra Apolonija Strilić-Višaticki.
Cjelina nazvana „Iz staroga kraja“ donosi nekoliko Kazimirovih tekstova objevljenih u dolinskom župnom glasilu: „Suza dolinska“, u kojima se iščitava njegovo dušobrižništvo u teškim vremenima ali i neugasiva nada u bolje sutra. Na samom kraju ove knjige, kakoje već spomenuto, doneseni su izvještaji o obiljažavanju svake pojedine godišnjice Kazimirove smrti u proteklih devetnaest godina pa ova knjiga dolazi kao na kruna obilježavanja dosadašnjih godišnjica Kazimirovog mučeništva ali i kao temelj za buduća obilježavanja istih.
Vrijeme prolazi pa ćemo i mi, prije ili kasnije, biti pozvani izaći iz vremena i preseliti se u vječnost. Zato nam je dužnost svedočanstvo o neprolaznim vrijednostima prenijeti novim generacijama, koje dolaze. Toj dužnosti svakako će doprinijeti i ova knjiga, a kako se u Banjolučkoj biskupiji ozbiljno razmišlja o pokretanju kanonskog postupka za proglašenje msgr. Kazimira Višatickog blaženim, nesumnjivo će i ovo djelo, barem malo, doprinijeti toj svrsi.
I na samom kraju predstavljanja ove knjige, čestitao bi msgr. Karlu Višatickom na uloženom trudu po kojem večeras ovu vrijednu knjigu imamo u svojim rukama i usudio bi se pozvati sve večeras ovdje nazočne u ovoj crkvi ali i sve nenazočne koji su poznavali pok. msgr. Kazimira Višatickog, da se odvaže opisati događaje kojima su svjedočili ili su im se posebno urezali u sjećanje a vezani su za pok. Kazimira. Time bi se stvorio vrijedni materijal za neku buduću Kazimirovu monografiju ili čak za sam postupak njegove beatifikacije“.
Milorad Oršulić Mican je pročitao jedno od brojnih pisama koje mu je msgr. Kazimir, župnik Kazimir uputio, u kojem naglašava kako „ovaj život treba odživjeti dostojno i kršćanski“. Pismo je upućeno ratne 1994. godine prilikom pripremanja za tiskanje knjige „Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti“, autora Milorada Oršulića Micana.
U pismu između ostalog piše: „ … Ja moram priznati da se zapravo i najokrutniji zločinci dive pravednosti i poštenju. Ubijaju nas, ali nam moraju priznati da smo zapravo pobjednici (ne uvijek u teritoriju, ali u budućnosti u pravdi.)…“
Msgr. dr. Karlo Višaticki je oslikao mučenikov životopis od rođenja do mučeničke smrti.
Ivan Višaticki i Barbara rođ. Ostrowska smatrali su život Božjim blagoslovom, te su rodili ukupno jedanaestoro djece: devet sinova i dvije kćeri, koje su uspješno odgojeni i osposobili za samostalan i dostojanstven život. Posebnost ove obitelji je i u tome što su od devetorice braće njih čak četvorica zaređeni za svećenike Banjolučke biskupije. Prvi među njima je za svećenika zaređen Kazimir Višaticki, 1963., zatim Adolf Višaticki, 1967., pa Franjo Višaticki, 1968. i konačno Karlo Višaticki, 1976. godine.
Četvrto dijete po starini Ivana i Barbare je bio sin Kazimir koji se rodio u Čatrnji, 4.ožujka 1939. godine i kršten je u župnoj crkvi Sv. Roka u Bosanskoj Gradiški, 9. ožujka 1939. godine. Krstio ga je mons. dr. Nikola Bilogrivić, tadašnji bosanskogradiški župnik kojega su komunisti u namještenom procesu osudili i ubili 1947. godine.
Kazimir je Osnovnu četverogodišnju školu završio je u Cerovljanima (Koloni). Četiri razreda niže gimnazije (sadašnja osmogodišnja škola) završio je u Bosanskoj Gradišci, a nakon toga odlazi u Zagreb na Šalatu te u Interdijecezanskoj srednjoj školi za spremanje svećenika na Šalati u Zagrebu od 1953. – 1955. pohađa prva dva razreda gimnazije a onda je prešao u Strossmayerovo Đakovo gdje je u sjemeništu od 1955. do 1957. završio 7. i 8. razred gimnazije., te je tu i maturirao 1957. Tu je također studirao filozofiju i teologiju na Visokoj teološkoj školi, počevši od 1957.
Zbog odsluženja dvogodišnjeg vojnog roka, prekida studij od 1959. do 1961. godine. Vojni rok je služio u Nišu i to kao „sanitetlija“. Po odsluženju vojnog roka nastavlja studij te ga uspješno i završava u ljetu, 1964. godine. Nakon završenog studija u Đakovu, 1964. godine, vlč. Kazimir je iste godine, točnije 21. listopada 1964. godine imenovan na svoju prvu svećeničku službu. Bila je to služba kapelana u župi Sv. Antuna, opata u Staroj Rijeci. Međutim, nešto više od godinu dana kasnije, 29. prosinca 1965. godine Biskupski ordinarijat u Banjoj Luci je imenovao vlč. Kazimira župnikom tj. upraviteljem župe u Staroj Rijeci, nakon što je dotadašnji župnik Nikola Matošević otišao na studij u Rim.
Službu župnika u Staroj Rijeci je vršio 15 mjeseci nakon čega je bio premješten na novu službu župnika u župi sv. Antuna Padovanskog u Prnjavoru, 21. ožujka 1967. godine gdje će kao upravitelj župe ostati gotovo dva desetljeća. U Prnjavoru je djelovao veoma revno i plodno, sve do 1986. godine. Za vrijeme svoje svećeničke službe u Prnjavoru, vlč. Kazimir je imao zdravstvenih poteškoća. Naime, tijekom 1982. godine teže je ozlijedio kralježnicu pa ga je u službi župnika u Prnjavoru oko pola godine zamjenjivao dr. Anto Orlovac.
Nakon gotovo dvadeset godina svećeničke službe u Prnjavoru, vlč. Kazimir je razrješen te službe i imenovan župnikom u Dolini na Savi u Bosanskogradiškom dekanatu, 11. srpnja 1986. godine. On će vršiti tu službu idućih devet godina a uz redoviti pastoral vjernika, u Dolini, najprije će dovršiti uređenje nove župne kuće a potom izgraditi i novu župnu crkvu Uznesenja Bl. Djevice Marije, u modernom stilu, asfaltirao staze po groblju „Gradina“ u Donjoj Dolini …
Vlč. Kazimir je zadnji rat (1991. – 1995.) dočekao i proživio u Dolini. Tijekom tih nemilih događaja dolinska župa je prognana i raseljena tako da je kraj rata dočekao sa nekolicimom vernika i gotovo sam. Nakon vojno-redarstvene akcije «Oluja» u Hrvatskoj, 5. kolovoza 1995. godine te odluke tadašnjih vlasti i međunarodne zajednice, definirane dogovorom o „humanom preseljenju“ od 14. kolovoza 1995. godine, vlč. Kazimir je zajedno sa preostalim vjernicima napustio Dolinu i prešao u Hrvatsku čamcem preko Save kod Davora.
Najprije se zadržao u Zagrebu, kao i svi drugi svećenici Banjolučke biskupije koji su bili prisiljeni napustiti povjerene im župe u Bosni.
Nakon dolaska u Hrvatsku, vlč. Kazimir je kraće vrijeme, pomagao i brinuo za naše prognanike i izbjeglice po različitim mjestima u Hrvatskoj, a onda je 12. listopada 1995. godine imenovan dušobrižnikom, odnosno župnikom obnovljene župe u Bosanskom Petrovcu sa sjedištem u Drvaru.
Kazimir je u veoma teškim okolnostima djelovao u Drvaru sve do 28. veljače 1999. Neko vrijeme tu je živjelo i do 12.000 katolika, prognanih iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, osobito iz Srednje Bosne, a on i njegov kapelan vlč. Vladislav Žarko Ošap, morali su raditi u gotovo nemogućim uvjetima, bez crkve i župnog stana, pa su se snalazili kako su znali i umjeli. I tu je od napora doživio teški moždani udar početkom 1997., te je nekoliko mjeseci proveo na liječenju i opet se vratio svojoj dužnosti. Između ostaloga u Drvaru je obavljao službu vjeroučitelja u školama za što je imao kanonsko poslanje.
Nakon zaista iscrpljujuće pastoralne djelatnosti u Drvaru, msgr. Kazimir je zamolio od biskupa laganije mjesto, pa ga je biskup u ožujku, 1999. godine iz Drvara premjestio za župnika u Budžaku. Stigavši u Budžak, stanovao je u samostanu časnih sestara, no tu je ostao samo kraće vrijeme, jer on očito nije navikao odmarati.
Koncem te godine, točnije 12. prosinca 1999. godine, imenovan je na svoju posljednju župničku službu, u svoju rodnu župu Sv. Roka u Bos. Gradiški koju je opsluživao sve do svoje tragične smrti. Preuzimajući župu u Bosanskoj Gradiški istovremeno je bio imenovan i upraveteljem župa u Novoj Topoli i Dolini kako bi skrbio za ostatke ostataka vjernika i u tim župama.U Bosanskoj Gradiški je dovršio novi župno-pastoralni centar, ali zbog toga nije nimalo zapuštao pastoralni rad, dapače trudio se nadoknaditi prijašnje zaostatke spremajući na sakramente one koji to prije zbog komunističkih smetnji i rata nisu bili učinili.
Jedan od radosnih doživljaja, msgr. Kazimir je imao nezaboravnog 22. lipnja 2003. za vrijeme pohoda sv. Ivana Pavla II., Poljaka, našoj Banjoj Luci i proglašenja blaženim Ivana Merza.
Nakon samo 15 mjeseci ga je zatekla mučenička smet u noći sa 17./18. studenog 2004. god.
Po završetku predstavljanja knjige, ispred spomen ploče na župnoj kući, biskup Željko je izmolio opijelo za pokojnika, a zatim su se svi nazočni uputili na zajednički objed u dvorani župne kuće, gdje je bilo prilike da se razgovara s autorom knjige i dobije po primjerak iste.
Zadnje nedjelje u mjesecu listopadu i ove godine je u Donjoj Dolini na groblju „Gradina“ kod Bos. Gradiške proslavljen blagdan Svih Svetih i spomendan Dušnog dana.
Zbog gužvi na graničnim prijelazima, nekoliko dana prije spomenutog blagdana i spomedana, iz Hrvatske su dolazili vjernici kako bi uredili i okitili cvijećem grobove svojih mili i dragi, zapalili lampione i pomolili se, a dans su došli oni, koji su osim polaganja cvijeća i palenja lampiona, željeli moliti pod sv. Misom za svoje mile i drage.
Ispred grobljanske kapele, sv. Misu je služio p. Tomislav Topić bosanskogradiški župnik i upravitelj župe Dolina.
p. Topmislav Topić je služio sv. Misu
koji je nadahnuto propovijedao
Oko oltara se okupilo se šezdesetak osoba: jedna koja je ostala živjeti u Gornjoj Dolini i jedna koja povremeno dolazi živjeti u nju, iz Bos. Gradiške, a najviše ih je došlo iz Hrvatske, Austrije, Njemačke …
Misnik, p. Tomislav je umjesto današnjih misnih čitanja uzeo ona koja se čitaju na blagdan Svih Svetih.
Tumačeći Evanđelje o Blaženstvima na Gori je kazao kako se nebeska plaća zaslužuje kroz ova blaženstva: Blago siromasima duhom, oni koji su siromašni i potlačeni, blago krotkima i strpljivima, blago ožalošćenima koji oplakuju svoje grijehe, blago milosrdnima jednih prema drugima, blago miroljubivima, blago progonjenima zbog pravednosti …
Na kraju se zahvalio svima nazočnim, koji su svojim dolaskom pokazali da ne zaboravljaju rodnu grudu te istakao zasluge ekipe koja se ove godine brinula o održavanju groblja. Godina je bila takva da se je šest puta morala trava kositi.
Na kraju misnog slavlja je blagoslovio nazočne vjernike, a pokojnima od Svevišnjega zamolio pokoj vječni
Po završetku misnog slavljaje, p. Tomislav je izmolio molitvu odrješenja za sve koji počivaju na ovom groblju, a potom je obišao grobove onih pokojnika za koje je nazočna rodbina izrazila želju da se nad grobovima mole opijela i obavi obred blagoslova grobova.
Sunce je naginjalo k zapadu. Trebalo je poći novim domovima. Neki su prije sv. Mise obišli ruševine rodnih kuća, a neki nakon nje.
Ostaje groblje obasjano svijećama i ukrašeno raznobojnim cvijećem. Već za nekoliko dana će većina današnjih misara obilaziti groblja u Novoj Gradišci, Gornjim Bogićevcima, Novskoj, Okučanima … koja iz dana u dan postaju „nova Gradina“.
– oOo –
Svoj doprinos za održavanje groblja u Donjoj Dolini (košenje trave), od zadnjeg objavljivanja na internetskim stranicama „Suze dolinske“ koje je objavljeno u članku o proslavi spomendana sv. Marka.
Evo popisa darovatelja: Katica /Stipe/ Musić Nova Gradiška 20 €, Matija i Biljana Valentić, Austrija 30 €, Mišo Barišić, Nova Gradiška 20 €, Mijo Knežević – Baćo 10 €, Marina /Luke/ Tomić, Gornji Bogićevci 20 €, Pavle i Greta Oršulić, Nova Gradiška 30 €, Anto Oršulić, Zenica 50 €, Ivo Oršulić, Nova Gorica 50 €, Ilija Dakić, Šumetlica 20 €, Milan – Mića Vidić, Kovačevac 20 €, Kuzman Knežević, Smrtić 20 €, Boris Knežević, Trnava 20 €, Smiljan Kovačević, Italija 50 €, Zvonko Knežević – Jole 50 €, Zdravko Vidić, Kovačevac 20 €, Budimir Dakić, Kovačevac 40 €, Rozina Barišić, Austrija 20 €, Vesna /Slavka/ Vidić 50 € i Marko Matković, Poljska 50 €.
Vlado i Janja Matković, koji žive u Austriji, a obnovili su kuću u Novom Selu, su darovali novi trimer koji će dobro doći za košenje trave na groblju.
Blagdan Mučeništvo sv. Ivana Krstitelja ili u starom narodnu poznatiji kao sv. Ivan Glavosjek, zaštitnik i patron sela Donja Dolina, je misnim slavljem proslavljen u kapeli na groblju „Gradina“.
Unatoč gužvi na graničnim prijelazima, okupio se lijep broj, bivših vjernika dolinskih sela Donje Doline, Gornje Doline i Novog Sela, ali i njih nekoliko koji su tu ostali živjeti i iz Bosanske Gradiške, oko petnaest.
Sv. Misu je predslavio p. Tomislav Topić, župnik u župu Bosanska Gradiška i upravitelja župe Dolina, koji je na početku pozdravio sve nazočne i zahvalio se na dolasku.
p. Tomislav Topić
Lijepo je da se rodni kraj ne zaboravlja, a naročito pokojni koji počivaju snom mira na ovom groblju, rekao je p. Tomislav, i na kraju misnog slavlja izmolio opijela i molitvu odrješenja za sve pokojne na ovom groblju.
Na kraju je kazao kako će slijedeća sv. Misa služiti na ovom groblju u povodu Svih Svetih i Dušnog dana služiti u nedjelju 27. listopada ove godine.
Podsjetimo se: Na dan 9. listopada 1968. godine Župni ured Dolina, šalje izvješće o dovršetku izgradnje kapele Biskupskom ordinarijatu Banja Luka i podnosi zamolbu za njen blagoslov.
Dana 11. listopada 1968. godine pod brojem 1139/98 Biskupski ordinarijat Banja Luka izdaje dozvolu za blagoslov novosagrađene kapele na groblju i odobrava da joj zaštitnik bude sv. Ivan Krstitelj – Mučeništvo sv. Ivana Krstitelja.
Župni ured Dolina šalje 9. studenog 1998. godine Biskupskopm ordinarijatu Izvješće o blagoslovu kapele.
U župnoj crkvi sv. Roka u Bos. Gradišci, osim što je na svečan način proslavljen patron župe i zaštitnik grada Bosanska Gradiška, slavilo se i zahvalno misno slavlje u povodu obilježavanja 65-te obljetnice misništva msgr. Drage Balvanovića, sina ove župe.
Sv. Misu zahvalnicu je predslavio sam svečar msgr. Balvanović u koncelebraciju s još sedam svećenika i banjolučkim biskupom u miru msgr. dr. Franjom Komaricom.
Na početku misnog slavlja, bosanskogradiški župnik i upravitelj župe Dolina p. Tomislav Topić je pozdravio biskupa u miru, subraću svećenike, predstavnike gradske vlasti i Srpske pravoslavne crkve kao i predsjenicu HPD-a (Hrvatskog pjevačkog društva) gđu. Ljiljanu Došen, te sve hodočasnike sv. Roku koji su došli iz župa Dolina i Nove Topole, različitih mjesta Hrvatske i europskih zemalja.
Propovjedao je vlč. Marijan Mišo Stojanović, kome je msgr. Drago bio kum na Mladoj misi, koju je slavio u rodnom Prijedoru. U svojoj nadahnutoj propovijedi između ostalog je kazao kako je sv. Rok uzor poniznosti, a jučer smo proslavili blagdan najponiznije – Blažene Djevice Marije. Krepost poniznosti nam pomaže da otkrijemo Boga.
Slavljenika je pozdravio i uputio mu iskrene čestitke umirovljeni biskup Franjo rekavši kako je današnji dan, dan zahvaljivanja, a msgr. Drago je u svojoj poniznosti propovjedao Krista, kako, kao svećenik u Banjolučkoj biskupiji, tako i dugogodišnji misionar u dalekom Peruu.
Na kraju sv. Mise, riječi zahvale je uputio i svečar. Prvo se je zahvalio Bogu na dugogodišnjem svećeničkom služenju, svojim pokojnim roditeljima i rodbini koji su ga pratili u molitvama do oltara i dalje u životu te župnicima u ovoj župi koji su ga hrabrili i poticali na ustrajnost.
Svečanost u crkvi sv. Roka je završilo himnom TE DEUM – Tebe Boga hvalimo, a nastavljeno u dvorani župno-pastoralnog centra gdje je pripremljen ručak za sve nazočne.
Msgr. Drago Balvanović rođen je 12. kolovoza 1936. u Bosanskoj Gradišci od oca Nike i majke Vjekoslave rođ. Jurišić. Nakon osnovne škole u rodnom gradu, upisao je Učiteljsku školu u Banjoj Luci. U Đakovo je završio teološke studije i na 29. lipnja 1959. zaređen za svećenika. Obavljao je pastoralne dužnosti župnog administratora i župnika u Osijeku, Novoj Topoli, Mahovljanima, Bosanskom Novom i Prijedoru. Obnašao je dužnost duhovnika u samostanu štovateljica Krvi Kristove.
Radio je i kao crkveni sudac, savjetnik, dekan i presjednik građevinskog odbora za izgradnju nove katedrale sv. Bonaventure u Banjoj Luci.
U misije odlazi 5. rujna 1987. god. u Limu, južnoameričkoj državi Peru. Tamo je obavljao niz odgovornih svećeničkih dužnosti: bio je župni vikar u župi Santa Rosa de Lima, zatim župnik personalne, pa zatim teritorijalne župe sv. Leopolda Mandića za Hrvate u Limi. U Limi je sagradio župno-pastoralni centar i veličanstvenu crkvu koja je uvijek puna vjernika, pa se svake nedjelje u njoj služi čak šest sv. Misa.
Republika Hrvatska odlikovala ga je Redom hrvatskog pletera 28. svibnja 1996. god.
Sveti papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kapelanom njegove svetosti 11. listopada 2000. godine, a papa Benedikt XVI. svojim prelatom 3. rujna 2007. godine.
Hrvatska biskupska konferencija i biskupska konferencija Bosne i Hercegovine proglašava ga 2003. god. svojim službenim delegatom u Južnoj Americi.
Predsjednik Perua mu 11. siječnja 2018. godine daje peruansko državljanstvo.
Na Veliki četvrtak 18. travnja 2019 u katedrali i bazilici Nuestra Señora de Evangelización u Limi primio je čast biti novim članom kanonika Kaptola nadbiskupije Lima.
Uz sav svoj pastoralni rad, puno piše. Objavio je nekoliko knjiga: „Peru – putopisi, običaji, sudbine“ (2002.), zbirku pjesama „Sjećanja i priopćenja“ (2006.), „Svećenici svjedoci svog poziva“, „Uništena baština, sačuvana vjera“, „Jel tako druže Drago“ te u izdanju Glasa koncil knjigu na hrvatsko – španjolskom jeziku 2023. god. „Kronike o ljudima“. Na španjolskom jeziku je objavio „Propovijedi pape Ivana Pavla II u njegovim posjetima Hrvatskoj i BIH“.
Vjernici župe Dolina, kod Bosanske Gradiške, u izgnanstvu, proslavili su zaštitnicu i patron svoje župe Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo – Veliku Gospu.
Svečano misno slavlje je predslavio vlč. Marijan Mišo Stojanović, župnik banjolučke župe Budžak, i upravitelj župe Šimići te vojni kapelan u Banjoj Luci.
S obzirom na nepodnošljivu vrućinu i kilometarske kolone na graničnim prijelazima, okupio se lijep broj vjernika, njih preko stotinu.
Vlč. Stojanović je nakon što je protumačio današnje Evanđelje, svoju homiliju zaključio riječima: „Blažena Djevica Marija je svima nama uzor poniznosti. Današnji svijet u kojem živimo, itekako treba poniznost po uzoru na Blaženu Djevicu Mariju“.
Misno slavlje je svojim sviranjem i pjesmom uveličao Rikard Riki Vučaj.
P. Tomislav Topić, župnik župe sv. Rok Bosanska Gradiška i upravitelj župe Dolina, se zahvalio svima nazočnima koji su došli kao Marijini hodočanici u ovu, preko stotinu godina staru župu, iz Bos. Gradiške i različitih krajeva Hrvatske i europskih zemalja, Davorki Uzelac r. Vidić i Zdenki Budić koje su ostale živjeti u župi Dolina te Vesni i Veroniki Vidić koje žive u Sesvetama, na uređenju crkve, za ovu priliku, te sve nazočne pozvao na zakusku i osvježavajuće piće u crkvenom dvorištu.
Kazao je kako župa Sv. Rok u Bosanskoj Gradišci sutra slavi svoj patron pa je pozvao na misno slavlje u 10,30 sati, a u nedjelju, 25. kolovoza na proslavu Mučeništva sv. Ivana Krstitelja u Donju Dolinu na sv. Misu u grobljanskoj kapeli u 13 sati.
Bila je to i prilika da nazočni odu na groblje „Gradina“ u Donjoj Dolini i obiđu počivališta svojih najmilijih da se pomole i upale lampione.
U župi Dolina, koja je prije minulog rata brojila oko 1400 vjernika, sada je ostalo tek desetak katolika. Neki od njih su svojim domovima pozvali misnike na ručak i tako obnovili, stari običaj.
