Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Plodovi Uma i Srca

Predstavljena knjiga „Župa Dolina“ o. Damira Šokića

U okviru devetnice Kraljici svete krunice u istoimenoj novogradiškoj župi, 4. Listopada, nakon misnog slavlja, predstavljena je knjiga dominikanca, o. Damira Šokića  „Župa Dolina“. Naime, nakon egzodusa Hrvata iz Banjalučke biskupije u kolovozu i rujnu  1995. god. jedan broj  prognanika iz župe Dolina i susjednih župa našao je novi dom u gradu Nova Gradiška i okolnim mjestima, gdje i danas žive.

Knjigu i autora predstavio je Milorad Oršulić -Mican koji danas živi u Okučanima, a kao i autor, potječe iz dolinskog zavičaja. Naglasio je kako je bilo vrijedno zabilježiti sve što se moglo naći o Župi Dolina, tim više što arheološka istraživanja govore kako je još 1.500 godina prije Krista postojalo naselje uz obalu Save između današnje Gornje i Donje Doline.

Prije 25 godina Oršulić je  napisao knjigu  „Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti“, kao prvi i cjeloviti prikaz povijesti dolinskog kraja, a u knjizi o. Damira Šokića  „Župa Dolina“ iscrpni su podatci do kojih je autor mogao doći o minulim stoljećima i vremenima   ovog kraja. Iako je župa Uznesenja BDM Dolina osnovana tek 1920.g. odvajanjem od Župe Sv Roka Bosanska Gradiška, Šokić donosi cjelovit prikaz njezine prošlosti i sadašnjosti, posebno vjerske, kroz povijesni osvrt, ali i kroz život iseljene Doline nakon  1995. god. i egzodusa Hrvata iz  tog kraja.

Uz poglavlja koja govore o životu župe, u knjizi su svoje mjesto našli zapisi o  vjerskom životu i duhovnoj baštini Dolinaca, o svećenicima koji su službovali u župi, ali o  duhovnim zvanjima koja je ova župa iznjedrila u svojoj prošlosti.

Svoj osvrt na pisanu riječ o premetnoj knjii, Mican je zaključio riječima: „Poznavao sam ljude, koji nisu među živima, a Dolinu su voljeli „kao samoga se“, to su: Mirko Ćorković, Stipo Vonić, učo Stipo Oršulić…, ali ljubav p. Damira prema rodnom kraju je nenadmašiva.

O knjizi je zatim  govorio autor, o. Damir Šokić i spomenuo kako je na svetkovinu Velike Gospe, 2020. godine obilježena  100-godišnjica župe misnim slavljem u Dolini, koje je predsjedao msgr. Franjo Komarica, biskup banjolučki i drugim prigodnim sadržajima ali zbog pandemije korona virusa znatno skromnije nego je planirano.

Kako je dolinski župni arhiv uništen u zadnjem ratu, autor se velikim dijelom  oslanjao na Arhiv banjolučke biskupije i do sada objavljivanu građu o dolinskoj župi.

          Fascinantna je nazočnost ljudi koji su u različitim uvjetima organizirali svoj život i tu voljeli živjeti, od prapovijesti (1500 g. pr. K.) zatim  antičkog doba i srednjeg vijeka pa sve do suvremenog doba.  Kroz  cijelu svoju povijest Dolina je sačuvala svijest o svojoj kulturološkoj i nacionalnoj pripadnosti, usko vezanoj za matični hrvatski prostor. Zato se s pravom možemo zvati autohtonim i starosjedilačkim hrvatskim življem iz bosanske Doline“, ističe Šokić i kaže kako je “zadnji rat (1991. – 1995.), uspio   ugasiti taj povijesni hrvatski nukleus u bosankogradiškoj posavini.“           Knjiga „Župa Dolina“ želi doprinijeti  očuvanju vjerskog i nacionalnog identiteta, ali  biti i  ohrabrenje i podsjetnik novim generacijama, kako svoje nacionalne i vjerske vrijednosti treba izgrađivati i živjeti, za njih se žrtvovati. To je bio recept i duhovna vertikala naših starih za smislen, sretan i ispunjen život, bez obzira na poteškoće i izazove koje život    sa sobom nosi“, zaključio je o. Damir Šokić.

Spomenuo je još dvije knjige u pripremi: monografiju o groblju Gradina u Donjoj Dolini Milorada Micana Oršulića i  svoju  „Starine iz Doline kod Bosanske Gradiške“. Tako će se sačuvati tradicija, baština i vrijednosti ovog kraja,  o čemu se dosta čulo  na predstavljanju knjige „Župa Dolina“ kojem je bo nazočan lijep broj vjernika Župe Kraljice svete krunice, poglavito onih koji su nakon progona iz zavičaja ovdje našli drugi dom. Neki nisu skrivali suze dok su slušali o prošlosti kraja koji nose u srcu, a predstavljanje knjige moglo bi se  zaključiti  stihovima msgr dr Ante Orlovca: „Majku i zavičaj najviše volimo onda kad ih izgubimo“.

O. Damir Šokić na kraju je zahvalio župniku novogradiške Župe Kraljice svete krunice, Mariju Matijeviću na susretljivosti i pomoći kod predstavljanja knjige kao svima koji su odvojili vrijeme za ovaj kulturni događaj prije kojega je o. Šokić u koncelebraciji s vlč Matijevićem slavio svetu misu.

                                                                          Tekst i foto: Višnja Mikić

Ča Rudini bećarci IV.

Dok sam sviro i curice diro
Ja ni jednu nikad nisam biro.

Pipao sam i cure i žene,
a i babe koje nisu slabe.

Godine su učinile svoje
Nema više te ljepote moje.

Zec pobjego a ražanj ostao
Oj mladosti, alaj mi te žao.

Kada umrem, ne žalite mene,
Nek vam pjesme budu uspomene.

Zapjevajte onu staru našu,
Zbogom pošo stari tamburašu.

Oj tamburo, žice ti ne sviru,
svirac spava u spokojnom miru.


PJESMA MOJOJ DOLINI

Oj Dolino, moja Dolinice,
Nestadoše tvoje  sojenice.

Propadoše livade i njive
Nigdje više nema duše žive.

Mi Dolinci ko pčele u cvijetu
Sad lutamo po tuđeme svijetu.

Kako nam je, to mi sami znamo,
Jer tamo se nikad ne vraćamo.

I Hrvatska je naša domovina,
Pričalo se od davnih davnina.

Tu živimo sa svojom rodbinom
i lijemo suze za Dolinom.

A GRADINA, zna se i od prije
To je mjesto Marje Terezije.
Sad nam tamo spomenik se ruši
pa nedaju pokoj njenoj duši.

Oj Dolino, moje selo milo,
Voljet ću te dok me bude bilo.

Nekad mi je govorila baka,
drž se mali drvenih čardaka.
I kiljera puna suha ruha,
Nikad nećeš poželjeti kruha

ĆA RUDINI BEĆARCI III.

ČA RUDINI BEĆARCI

Skupili se momci oko česme
i pjevaju najnovije pjesme.
Oj vi momci pustite bećara
najljepša je ona pjesma stara.

Nova pjesma, to je samo šminka
najdraža je naša sevdalinka.
Kad je pjevaš iz srca i duše
krovovi se na kućama ruše.

Sevdalinko ti bosanska nado
tebe pjeva i staro i mlado.
Budi sretna i uvijek ponosna
nek te pjeva cijela Herceg Bosna.

Rudolf Jurić Ča Ruda

(više…)

ČA RUDINI BEĆARCI II

Oj Dolino, moje selo milo

oduvijek si ti hrvatsko bilo,

Oj Dolino ne bih te volio,

da se nisam u tebi rodio.

Oj Dolino, selo si poznato

momci srebro, a djevojke zlato.

Novo Selo i Dolina mala

mila majko bil me tamo dala.

Oj Dolinko tko ti kiklju kroji

da na tebi tako lijepo stoji.

Oj Dolino, morat ću te slikat

Zaboravit ne mogu te nikad.

Oj Dolino i tvoji sokaci,

u tebi su najbolji seljaci.

Sava valja drvlje i kamenje

a Matura momke neženjene.

 

(više…)

Selo Veselo – Radio Sarajevo 1985 g. mp3 download

Poštovani posjetioci drage nam naše Suze nakon što smo objavili transkript emisije “SELO VESELO”  RADIO SARAJEVA koja je bila snimana u Omladinskom domu “Ivan Goran Kovačić” u Gornjoj Dolini početkom listopada 1985. godine, a emitirana je na Radio Sarajevu početkom studenoga 1985. godine sa ponosom vam prestavljam i audio snimku A i B dijela kojeg možete snimit na vaše računalo.

Dva dijela u mp3 formatu možete skinuti ovdje: Klikni za Prvi Dio , Klikni za Drugi Dio

(više…)

O Tisini

…. O TIŠ INI….

Ti, koji čitaš ove riječ
pitajući se
– da li ih izgovoriti,
zapitaj se –
nismo li i sam
nešto što ne smije biti
neizgovoreno,
neizrečeno,
nedorečeno?

Pitaš li se
zašto smo tu?

Tko li nas napisa da bismo bili pročitani?
Tko li nas izgovara?

Dok nas nosi vjetar promjena
kroz drvorede aleje prolaznosti
pretvarajući nas u jeku,
zapitaš li se postoje li drugi svjetovi?
Postoje li svjetovi u kojima riječi
žive vječno?

Postoje li svjetovi
gdje je papir neuništiv,
tinta neizbrisiva,
a glas onoga koji čita
tako snažan
da riječi urezuje u tišinu?

Jer,
ako je sve samo ovdje,
i ako je sve samo vibriranje
u trenutnosti
i odlazak u nepostojeće
– čemu uopće biti izgovoren?
Čemu remetiti tišinu
da bi se osvjedočio trenutak?

Ako je sve
samo izgovoreno ništa,
čemu toliko buke i muke
oko izgovora?

Ti, koja ovo čitaš,
zapitaš li se
čemu onda izgovarati ljubav
ako će za samo nekoliko časova
ona umrijeti
u tišini vremena?

Čemu se smijati,
ako je sve
samo predah u ništavosti?

Zbog čega plakati
u ničemu
oko ničega?

Zapitaš li se?

Vrijedi li se onda pretvoriti u glas
ako će nas muk ušutkati?

Zar doista vjeruješ
kako ne postoji mjesto
gdje se ove riječi spajaju
u hvalospjeve
koji nikad ne prestaju?
– Mjesto gdje ćemo mi sami
zauvijek
biti izgovarani?

Zar doista vjeruješ
kako je tišina ta
koja ima posljednju riječ… ?

Ivan (Luke) Tomić
Orašje 47, Gornji Bogićevci

Tebi Dolino

TEBI DOLINO

Moja duša, srce moje
u Dolini ostalo je.

Oj Dolino rodni kraju
u tebi je ko u raju.

U tebi je ko u raju
moj premili zavičaju.

Oj dolino, lijepo selo naše
tu su divne i cure i snaše.

Dar od Boga  tebe krasi
od svih mjesta, najljepša si.

Ilija Gogić Ile

 

(više…)

O Mom Raju

Postoje mjesta koja nas, i kad mi njih napustimo, nikad ne napuštaju. Poput biljaka iščupanih iz zemlje mi nosimo sokove koje smo upili iz njenih dubina i oni nas, othranivši nas, jednom zauvijek oblikuju ta o tlu ovisi što na njemu uspijeva, i kakvo je to, i kakve plodove donosi.
Poput prvih ljudi, svatko od nas kad tad biva istjeran iz raja svoje nedužnosti zbog svoje stvarne ili nametnute krivice pa
bila ta krivica i u tome što je upravo nema. No, kao što prvi ljudi nikad ne zaboraviše onu prvotnu rajsku radost, tako nitko od nas ne može zaboraviti svoj raj jer je njegov, i svoju radost jer ju je imao; poslije svaka druga nosi privid te ishodišne.

O tome se tu i radi. Ja sam imao svoj raj i iz njega sam protjeran, samo što nikad ne ću shvatiti u čemu je bila moja krivnja i što nisam razumio zašto nitko nije tražio opravdanje dok je na ulaz tog istog raja umjesto anđela s plamenim mačem postavljao nekakve čudne spodobe s vatrenim oružjem, a u njega naseljavao još čudnija bića koja se za sebe usuđuju kazati da su ljudi. Čudni su to ljudi bez ljudskosti.
Postoji li istina, onda je u ovoj priči istina to da vrag voli parodiju, a najveća mu je zanimacija izobličavati tuđe rajeve u
nastojanju da ih pretvori u pakao. No, jedini problem mu je taj što nam je Bog bio milostiv pa je, stvarajući nas, dao da dio raja nosimo u sebi i da taj dio jedino mi sami možemo iz sebe istjerati, ali nas iz tog djelića ne može nitko.
Tako sam i ja, protjeran iz raja, zauvijek ostao s komadićem njega u sebi pa kad je najgore i kad me težina progona zaboli
krišom svrnem svoj pogled u dubine poznatog mi predjela, u širine gdje još ljubav, radost i mir vladaju, gdje su ljudi dobri ili se barem trude to biti, gdje se djeca znaju igrati mira, a ne rata, tamo gdje trčim livadama djetinjeg zanosa dok mi baka plete i stavlja na glavu vijenac od nikad više viđenog cvijeća nevinosti, gdje s didom tjeram krave na pašu, gdje se u čamcu vozim prostranom ravnicom Save, gdje trčim šorom i vičem znanim i neznanim, u znak pozdrava, ono do neprepoznatljivosti dovedeno, a opet drago i milo Falj´n Is´s. I doista hvaljen, jer mi je dao takav raj i da se u njemu rodim.
Kad je najteže ponirem u jezgru sebe samog, tamo u ishodište svoga korijenja, u sjemenje koje je, uz sve krasote, sadržavalo i
blaženo neznanje kako se Zlo može i u raj uvući…
Kažu da nas početak života i ono što tad doživimo obilježi za čitav život, a ako vjerujemo da živimo vječno, to znači   za
čitavu vječnost. Meni je drago i zahvalan sam Bogu što mi je dao takav biljeg nositi, jer nije li veličina patnje poslije izgona to veća što je veća ljepota raja iz kojeg smo istjerani? Možda je to cijena doživljene neprocjenjivosti?
Ja sam imao imao svoju Dolinu rajsku dolinu i dolinu suza, objedinjene u jedno; sazdan u njoj dok danas ja nju u sjećanjima
zidam u sebi; i tko je može u meni porušiti, tko može šta u njoj zapaliti? Tko može ubiti ili u smrt otjerati one koji u Nebeskoj Dolini i u mom srcu i sjećanju žive?
Vrag i njegove sluge uvijek čine sve da raj pretvore u pakao, no na kraju oni su ti koji ostanu u toj pakotvorenosti, osuđeni
da trunu u svojoj ispraznosti i guše se u vlastitoj napuštenosti i od Boga i od Ljudi ljudi s velikim slovom.
Imao sam svoju Dolinu i još uvijek je imam, imao sam svoj raj i još ga uvijek nosim u sebi dok postojim, do u vječnost. Sve
što ja jesam poniklo je iz nje, sve što ću biti u njoj ima svoj korijen, u njoj sam prvi put vidio da i kad kiša pada Sunce može sjati, ona je bila moj prvi smijeh i moj prvi plač i ma koliko bio daleko od nje Dolina će uvijek biti najbliža mom srcu. Ta, to je moj raj…

Ivan (Luke) Tomić, Gornji  Bogićevci

(više…)

Svesrdni i zdušni poziv tebi i svima tebima

U nama je vječno traganje za Beskraje,
za nečim  što će nas sasvim ispuniti,
i to zauvijek (Bosmans)

SVESRDNI I ZDUŠ NI POZIV TEBI I SVIMA TEBIMA

Pjevam sebi i o sebi
pjevam tebi i o tebi:
draga sestri i prijateljice,
i dragi brate i prijatelju!

Ne pretvaraj smrt u smrt!
Ne obzivađaj se u sebe unakaženoga i izbezumljenoga
umjetnim zidom zbog toga i od toga!
Na Uskrs je smrt prestala biti Smrt,
jer je pobjeđena posljednjim i najvećim Isusovim čudom uskrsnućem!
Sada je smrt Nesmrt!
“Past će sve daske međ četiri crnolakirane daske” (M. Krleža).
Smrt više nije poništenje života,
već preobražaj smrtnika u besmrtnika!
I postala je ključ u vrata
i otvoren prolaz kroz njezin mračni tunel
u sasvim ispunjeni novi živiživcati nadživot
savršene sreće i svjetlosti
kao potpuno ostvarenje Saveza između Boga i čovjeka.
Postala je tajanstveno samo Bog zna kada, gdje i kako –
susretište i istodobno rastavište
zemlje s nebom
prolaznost s vječnošću
i ovdašnjost s tamošnjošću.
Postala si napokon dugoisčekivani jedva dočekani
moj slavodobitni ulazak, i to zauvijek,
u svijet nesmrtnosti.

Da opet sam samcat, kako si rođen,
kako putuješ, kako i umireš,
i sa svojom, do tad nedokučivom
blaženom vječnošću,
s usklikom:
“Zbogom ti, moja smrtnosti!”
a s božanskom dobrodošlicom (Mt 25,21)
U ime Uskrsloga Krista i vlast6itoga iskustva
s onoga svijeta,
uvjeravam Te sa stopostotnom sigurnošću,
Tebe, stopostotni nespretniče i nesmrtnice,
da si samo to Ti, baš Ti,
i tako još jedan novi Sveti, zasad još tu,
u predživotu, s visokim postotkom svetosti
u zboru SVIH SVETIH!

                                                                          Don Tvrtko Tadić

 

(više…)

Dragom /Danielu/ Dani, u spomen

Dok vjetar tiho njiše
tek izlistale i procvijetale grane,
voćke i mimoze svuda miris šire,
uz cvrkute ptica.

Adelaide u punoj ljepoti, život na sve strane,
a u zeleno prostranstvo parkova odlazi
naša legenda Dane.

Od mladosti u tudjini,
a srcem punog  ljubavi u domovini.
Osmijeh na licu, prijatan glas
i poučne teme.
Takvog smo te znali!
Voljeli bismo da si još s nama,
tvoja prisutnost sada svima nedostajei.

U srcima našim o tebi sve piše,
sve, i on što se ne može reci na papiru.
Poštovan, cjenjen i voljen,
jer poseban si bio.
Zbogom ti u vjecnost, pocivaj u miru.

Adelaide, rujna 2008. god. Terezija Orsulic