Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Plodovi Uma i Srca

ĆA RUDINI BEĆARCI

Dolinac se poljodjelstvom bavi
Pa rakiju od kuruza pravi.

Konji vrani, to su Dolinčani,
Konji bjelci, to su Novoselci.

Moja mala iz Novoga Selo
Stalno vrišti ko kobila bijela.

Moja mala iz Donje Doline,
Ima  noge ko u Severine.

Oj curice iz Gornje Doline,
Najljepša si kad te lola skine.

Oj Dolino, selo pokraj Save,
Cure male al velike glave.

Oj Dolino, selo pokraj vode
U tebi su cure ko jagode

Oj Dolino, selo pokraj Save
U tebi su curice garave
Plave nema, voda ih odnijela.

 

(više…)

ŽIVOT

ŽIVOT

Život je prilika, iskusi je.
Život je ljepota, divi joj se.
Život je san, učini ga stvarnim.
Život je izazov, suoči se s njim.
Život je zadatak, izvršavaj ga.
Život je igra, igraj je.
Život je dragocjen, njeguj ga.
Život je bogatstvo, čuvaj ga.
Život je ljubav, uživaj je.
Život je tajna, pronikni je.
Život je obećanje, ispuni ga.
Život je tuga, svladaj je.
Život je himna, pjevaj je.
Život je borba, prihvati je.
Život  je tragedija, suprotstavi joj se.
Život je avantura, usudi se.
Život je sreća, zasluži je.
Život je život, brani ga. 
 

Majka Tereza

(više…)

U NAŠ OJ DOLINI – LJUDI U TUĐINI – ĆA RUDINI BEĆARCI

U NAŠ OJ DOLINI 

Tu se uvijek pjevalo i veselit se znalo,

Tambure su svirale, a kolo igralo.

Kad su bili blagdani najljepše se nosi,

Djevojke u crkvu išle s bosiljkom u kosi.

Momci noću pjevali kroz ta naša sela,

Dok pronađu djevojke od sijela do sijela.

Kukuruzi  kada su se kopali ili žita žela

Korpu s ručkom na glavi, nosile su žene

 Iz dolinskih sela.

One  žurno hode sve puteljke da prođu

Da bi mogle na vrijeme

U polje da dođu. 

Između Novog Sela i Doline, Osorna je naša

Preplavljena ljepotom lopoča i šaša.

Čunom i čamcem po njoj se plovilo

Ribu i divlje patke lovilo. 

To što se dogodi, vrijeme bol ne mijenja

Žalit će zbog toga, naša pokoljenja.

Nikad nitko pomislio nije što Dolinu čeka

Da će suze teći  ko’ duboka rijeka. 

Da bi ljudi skupa bili, iz tog našeg kraja

Mican u dolinskoj Suzi sve mostove spaja. 

                                                     Adelaide, 4. 11. 2006.                                                             Terezija Oršulić 

LJUDI U TUĐINI 

Ako netko poželi da vidi

To zbog čega ljudima u bogatom svijetu zavidi,

Onda odgovor unaprijed ima:

Nigdje se ne bere  novac many

Kao zrelo voće što raste na grani. 

Onaj tko je tuđi svijet prošao

Zna da nikom bijedan  nije dobro došao.

Snalazi se za sve što zatreba,

Tuđa zemlja, a čežnja do neba. 

Novi život upozna kad se dobro snađe,

Tako prođu godine dok usidre lađe.

Zatim starost dođe, ponestaje nada,

Ni jednom se jatu više ne pripada.

Tko se odluči poći u tuđinu

Taj i budan sanja svoju domovinu.

                                                                    Terezija Oršulić

ČA RUDINI BEĆARCI

Š ešir mećem a on se okreće

Oj Dolinci dobro biti neće.

Oj Dolinci nek je jasno svima,

I Hrvatska je vaša domovina,

Oj Hrvatska naša bijela vilo,

Primi svoje Dolince u krilo.

Dolinac sam i dolinsko dijete,

Hrvat jesam Š okcem me zovete.

Dolinac sam i katolik pravi

Samo volim crven bijel i plavi.

Oj Dolino moja najmilija

U tebi je čista Š okadija.

Š okica sam zašto bi to krila

U Dolini majka me rodila.

Dolinka sam, govor me izdaje,

Po govoru svatko me poznaje.

Oj Dolinko naš rumeni cvijete

Hrvatico od glave do pete.

                Rudolf Jurić – Ča Ruda

Bolje rob nego grob

“Gospodine, svi stvorovi su tvoje roblje, Gospodine, svi prostori su tvoje groblje.”  Petar Preradović
“Umrijet ćemo blago kao vjetar nad travom!”  Vjekoslav Majer

BOLJE ROB NEGO GROB

Najveća granica među ljudima su grobovi,
A groblje i grobovi
Božje su njive
U koje se siju
mrtvih samo ljudi strvi,
A za nebo to su stvoreni stvorovi
I ljubavi božanske robovi:
Da onostrani vječni život
Iz njih, ne sumnjivo, isklije i nikne.
Mrtvih nema!
Postoje samo živi:
S ovu ili sonustran smrti.
A prazni grobovi
Samo uspomene kriju,
Da su ljudi živi
Samo kratko
Zaslužujući Nebo
Na svom proputovanju ovozemci bili

Kao i Tin: «I zavoljeh taj beskonačni život?
Pa me ni u snu ne žalosti,
Kad mislim na rovanje crka kroz život
I na travu što će niknuti iz kosti».

Samo posmrtno nesmrtni
i neuništivi čovjek
Svojim umom,
iskustvom i kulturom
Odvajkada i zavazda
Poznaje groblje i štujejnje mrtvih.
Na svekolikoj i raznolikoj (majci) Zemlji,
Jedninom našem loptastom grobova planetu,
Učeći od «učiteljice života»,
Životodajni poučak temeljac
Po kojemu prepoznaje
U sebi sebe,
Svetoga, Besmrtnoga i Jedinstvenoga,
Istinsko apsolutnu i oslobađajuću istinu (Iv 8,32),

S osobnom iskaznicom
O sebi čeloveku
Jedinom sisavcu čela uzgornoga
Vjekoslavujući s Majer Vjekoslavom
«Pa kada će nam doći zadnji čas,
Umrijet ćemo blago kao vjetar nad travom,
Ko lutnja  slatko zvati će Tvoj glas.»
«Noć je poodmakla. Dan se bliži.» (Rim 13,12).

Živjeti znači učiti umirati.
Godine 1918. pred smrt u svojoj 30-oj godini Narcis Jenko piše Gabrijelu Jurkiću (Livnjani smo!):
«ŽIVOT NE BI BIO VRIJEDAN ŽIVOTA, KAD NE BI IMAO DRUGOG CILJA OSIM ŽIVJETI.»

VJEČNJAKOVO DOSANARENJE ZA SVOJ 79-ti ROĐENDAN I POČETAK 80-te svoje visoke starosti.
(1928. 19. lipnja 2008.)

U knjizi Mudrosti piše:     «Bezbožnici krivo misle
i ovako mudruju:

“Kratkovjek je i tužan život naš
i nema lijeka kad čovjeku dođe kraj.” (Mudr 2,1)

A ti, usinovljeniče božji, u dvojstvu svoga svojstva
i udioniče božanskoga života nemaš dovoljno riječi,
da neprestance zahvaljuješ nebeskom Ocu
za milost i darove: života, vjere, starosti i smrti
i da svakim danom spoznaješ sve više i jače
da ti je živjeti svoj umirući život još do smrti
u zemaljskom blatu i prašini,
po mogućnosti na posljednjem mjestu,
a bez bojazni i straha da će ti ga itko oteti,
i sve ne znajući kada će te ona ovječiti rajskom vječnosti.
I zavrtanjem vrata skinuti s vrata,
Da te svojim ključem, sretni vječnjače,
a i vočnjaće svoje maloplodne smokve, (Lk 13,6-9),
i zasad još tajanstveni prolazniče kroz svoju prolaznu vječnost-
da ti otključa rajska vrata vječne tvoje vječnosti,
da opravdan božjom milošću uđeš u nebesko kraljevstvo
proslaviti svoj nebeski rođendan
i ubaštiniti baštinu Objave i baštinu svoga vječnoga života,
svoju Očevinu, miraz, blago nepropadljivo,
da zaživiš savršeno usrećen puninu Života svoga Novoga Života!
Tako ćeš napokon i konačno dodirnuti nedodirno Nebo
i dokučiti tamošnje nedokučive nedokučivosti
usjajavajući svjetlo božanskoga Života i Ljubavi
sa svima ovjenčanicima nebeskim
biti ovjenčan vijencem pravednosti
u ljepoti božanskoga Sjaja!
Usjajen sjajit ćeš sjajem svoje vječne vječnosti:
s Gospom, Josipom, Anđelima, svima Svetima
i obgrljen Ocem i Sinom i Svetim Duhom.
Slušat ćeš glasno i jasno glas tvoj, Bože, koji me zove
u Onostran, u Nadsvijet
k svjetlosnim uvalama, morskim obalama, rijekama, šumećim šumama,
zorama, brežuljcima i sutonima suncem obasjanim i svemirom nebeskim-
u obećanu: «Novu zemlju i novo nebo»,
da ostaviš ništavilo i tugu prolaznosti:
rad, vjeru, nadu i strpljenje
muku, suze, žalost i gorčinu,
dobrotvornost, sebedarje i istrajnost
tu jedinu nebesku monetu.
I smirit ćeš se u vječnoj vječnosti svoje duše,
U SVJETLOSTI ONOSTRANOGA SJAJA,
pa da s Tobom
zaroniti možeš
u vječnu dubinu
blistavoga Raja
i ljubavi bez kraja.
Tvoj glas me punim glasom sad zove
k obali drugoj u prostranstva Sjaja
i konačno k izbavljenju iz zemaljskoga NE raja,
da se smirim u svjetlosti onostranoga Sjaja
u blistavilu Isusova Raja.

Dream Vally (Dolina Snova)

Bila je već debela večer, kad mi je zazvonio mobitel i nametnuo klasično pitanje: – Tko je sad, u ova doba!?

Pogledala sam i vidjela da me zove prijatelj kojeg u Dalmaciji prozvasmo Pegula (Baksuz).

– Š to li se dogodilo? Sumnjala sam da je nešto ružno ali moje sumnje su vrlo brzo riješene. Rekao mi je otprilike ovako:

– Luce, imam jedan zadatak za tebe. Čuj, trebalo bi napisati par riječi o tvom «izletu u nepoznato» ovoga ljeta, negdje oko Velike Gospe!

– Znala sam! Odmah sam shvatila na što cilja i to mi je koma, al’ eto – ‘oću!

Obećala sam napisati nekoliko redaka teksta i tako nastade ova moja priča koja slijedi

Već nekako godinama promatram oduševljenje, slušam hvalospjeve i gledam iskre u očima moga prijatelja Pegule kad priča o vrbama, livadama, grobljanskoj kapeli, Gradini, bajeru Save i pogađate   svojoj rodnoj Dolini.

Puno puta sam se pitala: Š to je to tamo tako specijalno? Pokušala sam shvatiti: To je njegovo selo, djetinjstvo, život i to je to! Stari, klasični osjećaj od vajkada poznat

Ali nisam mogla ni zamisliti kako neki kraj, koji je potpuno različit od mojega, može tako urast u kožu, u dušu! Je li to zbog ljudi ili !? Ne znam.

I, jer sam konačno vidjela tu Dolinu,  makar za početak ću je s pravom zvati Dolina Suza.

Zašto?

Zato što onako, na prvi dojam, selo izgleda dosta zapušteno. Neki bi učeni ljudi rekli da izgleda kao prava «džungel» i uistinu je bilo tako.

Dan uoči Velike Gospe je bio uobičajen, kao i svaki drugi jedna od mnogih srijeda u godini Ali toga je dana moja malenkost u rano jutro put pod noge i pravac u Slavoniju – kod Pegulinih.

Nakon nekoliko sati vožnje, konačno stigoh! Dobrodošlica, malo «ćakule», kava, «marenda», pa opet «ćakula» i na kraju iznenađenje! Sjedamo u auto i vozimo se: Stara Gradiška, granica, carina, Bosanska Gradiška i shvatih: Idemo u Dolinu Dream Vally!

Putovanje je bilo «sve po protokolu»: Vožnja gradom, zgrade, kuće, ceste, auti , pa manje kuće, bicikli, makadam, šuma, šikara zaista «džungle»!

Pa se pitam: Di ja stiže, Gospe Blažena!? Shvatila sam koliko je Pegula bio u pravu! Moram priznati da mi nije bilo baš svejedno. Malčice me prolazila jeza od svih tih ruševina kuća, staja, košana Opskurna lica uz put, zapušteno groblje, psi lutalice, duboke i mračne šume – u koje kad uđeš više ne izlaziš pa ti sad nemoj osjećati nelagodu i jezu!  No, zbog Pegule sam  sve to junački prešutjela jer rekao bi on «tako treba»! (Sorry).

Malo po malo, kroz pustinju i prašumu ugledah lijepu, novu crkvu i pomislih:

– Ajme, baš je otužna Napuštena, sama

Pod tim dojmom vratismo se natrag preko Save u Slavoniju ili bolje reći u civilizaciju.

Sutradan je bila Velika Gospa, novi izazov i nova avantura Nekako mi i nije bilo baš za past’ u nesvijest od radosti što ćemo se opet sutra tamo vratiti, ali moja želja da osjetim i vidim čemu se to naš Pegula toliko raduje i veseli, bila je jača od svih džungli  ovoga Svijeta. I uistinu, u odnosu na prethodni dan, bila je to velika, velika razlika

Jutro je. Velika Gospa, 15. kolovoza 2007. i novi izazov putovanja. Konačni cilj, opet Dolina. Na putu prema Dolini je bila velika gužva, osobito na graničnom prijelazu između Stare i Bosanske Gradiške. Svi su negdje žurili, hrlili nervoza posvuda, a napose kod nas u autu Pegula je ujedao od nervoze i svi su mu bili krivi za sve Kakva li je sad ovo trema, nije mu ovo prvo putovanje u rodni kraj, nakon rata, pa je ovakav. Osim toga tamo je sve pusto i u selu nema baš puno ljudi. Čemu onda sva ova nervoza razmišljala sam putem u sebi. I onda

Odjednom me zapljusnula gomila ljudi pred, do jučer, napuštenom crkvom.

– A, šta je sad ovo!? pitala sam sama sebe.

Potpuno druga slika i doživljaj svijeta Onako, poput «stranca u Jeruzalemu» stanem sa strane i promatram Svi se grle, ljube, vesele pozdravljaju, dišu, rastu, žive Kao da su se tog trena razišli sa svojih polja i skupili na misu. Na licima im osmijeh, a oči ne kriju ni poneku suzu i taj mi je trenutak bio nekako zbunjujući. Uz ovakav radosni doživljaj zajedništva, odjednom suze!? Pokušala sam to shvatiti u svojim mislima: Bio je to dan kad se jednom na godinu događaju ovakvi trenuci susreta i radosti. Nakon njega svi će opet  u svoju životnu kolotečinu, a tako bi htjeli da je drugačije Nastavim tako promatrati i vidim da je duboko u pogledu tih ljudi sjeta pa čak i tuga zbog sjećanja na dane djetinjstva, mladosti, na selo, bakine doručke, nestašluke, prve ljubavi, ukradene poljupce i čini mi se da bi svi voljeli da je vrijeme tad stalo – za njih, a i za mene

Blago njima! pomislila sam.

I baš kad sam mislila da će ova čarolija prestati i vratiti me u stvarnost, makar zbog mnoštva nepoznatih ljudi i upitnih pogleda, u stilu tko je sad ova? uhvatim krajičkom oka meni dobro poznato lice i gle: Onaj isti sjaj, ona ista iskra sjaji u njegovim očima ono nešto dječačko, «berekinsko» (rekli bi mi Dalmoši), ono nešto iskreno, suptilno, zrelo ono nešto Tek tada sam osjetila zašto netko može živjeti za rodni kraj, kako netko pati i raduje se zbog svoga sela, kako netko želi «doći kući», proći kroz šor, sokak, ući u avliju, napuniti košanu Tek tada sam vidjela koliko je u pravu i bila sam ljubomorna. Bila sam ljubomorna jer sam vidjela iskrenost, slabost i ljubav prema svome kraju, u čovjeku kojeg poznajem, u ljudima oko njega i nisu se libili to pokazati. Bila sam ljubomorna jer među njima nije bilo rivalstva, zadnjih primisli disali su kao jedan i bili su jedno.

Iz ekstaze mog misaonog monologa i uživanja u ovom događaju, trgnuo me Pegula i pokvario  ovu predivnu čaroliju (bio je gladan!).

Odlazimo. Odlaze ljudi kao sa nekog velikog spektakla i sve opet ostaje napušteno: selo, ljudi, crkva a nije tako trebalo biti. Svi ti ljudi zaslužili su mirisati na svoje,  živjeti i disati svoje ali tješi me činjenica da vjera čuva ono što se u njoj izgradi, ma koliko god se to činilo nemogućim! No, Bog je za njih imao druge planove, svima nama još ne shvatljive, ne dokučive

Na kraju sam shvatila jednu stvar: Kad bi svi ljudi voljeli svoj zavičaj, barem samo jedan dan, kao što ga voli Pegula i svi oni ljudi iz Doline, Svijet bi bio sjaj, iskra. Ista  ona radosna i iskrena iskra koja tinja u Pegulinu oku, koja se ne gasi bez obzira koliko on bio daleko od rodnog mu sela. Sada razumijem onaj polet, zanos i ponos u njemu na sam spomen riječi «Dolina» (pa makar ta riječ označavala i prostor između dva brda), zanos na spomen bajera, Save, vila i vilenjaka

Da, Pegula, zaista ti je selo Dream Vally Dolina Snova!

Zato, na svemu tamo proživljenom i doživljenom   Hvala ti!

Kontesa

SINE

 NA DVIJE STRANE SVIJETA

 Nakon deset godina, da posjetim sina.
Vas najdraže moje, za nas obadvoje,
i velikoj želji sestre s obitelji.

 Da li itko može da shvati,
koliko se šutnjom pati.
Nema riječi za izreći,
kako misli da se smire,
kad se nervi uznemire.

 Bože dragi, daj mi snage!
Čuvaj tamo i ovamo moje drage.
A ja idem preko svijeta,
da i meni sve procvjeta.

 Od radosti i miline,
širim ruke tebi sine.
Sve vas sreća neka prati,
da se ovdje sretno vratim.

 Moje srce silno želi,
ljubav s vama da podijeli.
Na dvije strane svijeta,
čuvaj Bože moje,
a ja da nađem mir,
za nemire svoje.

 10. 6. 2005., 3,00 sati ujutro
Australija

TEREZIJA ORŠ ULIĆ

 SINE

Ti jedini sine, nikad nećeš znati,
koliko mi srce zbog rastanka pati.
Čežnje, želje što me muče,
uskraćene ljubavi, to voljeno unuče.

 Bezbroj puta, zašto?
Koga pitati treba.
Moji nijemi pozivi,
i vapaj do neba.

U svakom trenutku,
ja razmišljam, sine.
Da li će ikad zajedno,
sunce da nam sine.

Dok se moje misli tope,
u velikoj želji,
nek te sreća prati,
sa tvojom obitelji.

Tražili smo našoj djeci,
mi iz rata spas,
strepeći, i bojeći se,
da razdvoje nas.

Od mojeg djetinjstva,
čežnja za svojima
kroz život me vuče.
Ostavi me čežnjo, ti
već jednom,
pa da gledam sina, snahu i unuče.

MAMA 25. 5. 1988. Australija

(više…)