Svakako pročitati

Bol i sjeta zavičaja plamte u meni, podsjećaju, na tu zemljicu BiH, malu prelijepu iz divnog vremena: ljubavi, bliskosti, prijateljstva da ne zaboravimo i da očuvamo svoj rod i prijatelje. Tu našu zemlju, koju svi prepoznaju po ljudskosti i dobročinstvima njenih vrijednih i umnih ljudi. Rođena u Bosanskoj Gradišci davne 1932. godine u velikoj bosanskoj kući i u brojnoj porodici na velikom keju. I baš ta Bosanska Gradiška je veliki srez u BiH, a u njemu veliko selo Dolina 17 kilometara udaljeno od grada. Ona je prahistorijiski lokalitet: veliki čamac, sojenice, stari novac, posude od keramike… sve to pronađeno u Donjoj Dolini u velikom udubljenju ispod vrta škole. Kao učenica učiteljske škole, gledala sam eksponate u Muzeju u Sarajevu, na što sam jako ponosna. Tim prahistorijskim lokalitetom u Dolini saznajemo koliko je naša domovina puna tragova o nama, baš kao i bijelo mramorje bosansko-hercegovačkih Stećaka, koji još uvijek hrabro stoje, tužne i sretne godine svoje BiH broje. I baš ja učiteljica, odlazim u Donju Dolinu na pvi posao (dekret Ministarstva za prosvjetu i kultuu od 1. 8. 1951. godine). Ja sretna, a mati tužna, očekivala da ću biti raspoređena u rodni grad. O mila majko, mladi učitelji službuju po selima i po 10 godina. Tek sam navršila 19 godina, volim djecu i puna sam elana i volje, da radim posao koji volim i za koji sam se školovala. To je ono što samo od sebe izbija iz mene, kao vođa, kao lijepa riječ, učim i poručujem, kako se i gorčina pretvara u slast u ime života, vječnosti i neprolaznosti, ime mladosti valja razmrsiti vilinske čvorove, a život se čuva i štiti: bojom, zvukom, pjesmom, čistom dušom i vezom.
Prolazim kroz Kozince, Mačkovac, onda nasipom do moje Doline. Dan kako se samo poželjeti može, blagi povjetarac raznosi prijatne mirise zrelog voća i lijepog cvijeća. Pukla ravnica dokle pogled doseže, a vrijedni seljaci neumorno rade, ali i pjevaju te prelijepe izvorne pjesme, koje je milina slišati, a svi obućeni u bijelo, ukrašeno šlingom i narodnim vezom. Okrećem glavu i posmatram našu dragu Savu, koja se probija prema Dolini. Sava nam je naša draga njome teče naša snaga i sunce iznad nje nas grije i veselo se smije. Stajem pred jednom kućom, pozdravljam ženu i djecu i pitam koliko ima do škole? Gledam grupu razdragane djece, njihove vesele okice i rumena lica, a žena odgovara: Š kola je blizu, ali uđi odmori se malo da ti nisi nova učiteljica? Hvala, jesam, poziv važi za drugi put.
Š kola na blagoj uzvisini, prelijepa, čvrsta gradnja, veliko dvorište, sa voćnjakom i velikim vrtom. Pozdravljam kolegicu Anu javljam se na dužnost. Pokazuje mi učionice, dvorište, vrt. Pričamo o planu i programu. Veliki stan u školi koristi Ana sa svojom obitelji, a ja ću stanovati u susjednoj kući, a to su koristili i učitelji prije mene. Između školskog i susjedne kuće je put, koji vodi na obali Save. Silazimo na obalu, posmatramo udubljenje gdje je iskopan čamac iz jednog stabla dugog 12,5 metara (prahistorijski lokalitet). Ja ponosna pričam kolegici da sam ga vidjela u Muzeju u Sarajevu, a ona je iz Zagreba, ali nažalost nije odlazila u Sarajevo.
Odlazim u susjednu kuću i pozdravljam gazdaricu tetu Uršulu, a ona me grli i želi dobrodošlicu. Oh’ posmatram to lijepo i plemenito lice, saznajem da je i ona moja Gradiščanka i to sa moga velikog Keja , a ja poznajem susjede Emilka i Bracu sinove njenog brata. Njena kuća je velika na L” ima pet soba, dućan i gostionicu. Moja soba velika svježe okrečena ima šparet, ormar, stalažu, stol, baš lijepo ja ću donijeti od mame ostalo. Radujem se što ću urediti svoj novi dom. Sa teta Uršulom živi njena pokćerka Nada. Nadin muž Stipe radi u dućanu. Kako je svijet mali: Nada je došla u Dolinu, kao izbjeglica II. svjetskog rata (negdje od Sanskog Mosta).
Teta Janja i njena kćerka Anka brinu o školi i dvorištu. Mještani su me prihvatili i pomagali. Zbog ratnih okolnosti imali smo i učenike koji su bili mlađi od mene 5 6 godina.
Već sljedeći vikend sa mamom i suprugom dovezla sam stvari i uredila svoju sobu: krevet, posteljina, sećija s prostirkom, ponjave, suđe, šlingane zavjese izvezene plišanom rukom moje mame (mamino ruho). Ponjave je otkala moja Eba tatina mati, a tkala prekrasna pamučna i svilena platna. Mama je radila i druge radove i plela, šarala, heklala i kerala, kere za marame i šamije, najviše sam voljela plave i roza zumbule. Mojoj Ebi i mami sam zahvalna, što mi utkaše ljubav prema umjetnosti i stvaralaštvu, koju obogati pisanjem poezije i proze koje upražnjavam i u ovim poznim godinama, koje mi život znače i produžuju. Nastava počinje prvog septembra (rujna), ja presretna pripremam se za nastavu temeljito, da uspijem onako kako sam planirala. Vodim I. i III. razred, a kolegica II. i IV. Sa učenicima se družim i za vrijeme odmora da bi ih čim prije upoznala, igramo lopte, škole”, kipova i drugo.
Zakazujem roditeljske sastanak, pričam o planu i programu, mojim zapažanjima, izlažem predavanje higijenske i radne obaveze. Vrijeme je prelijepo pa s učenicima odlazim u šetnju, posmatraju prirodu jesen zlatna jesen bogatstvo plodova, voća. Modra i sočna šljiva, od koje treba praviti: pekmez, džem, slatko, a ne samo rakoju što neki domaćini najradije rade, a tikve prekrasne boje, zimi peći za slastice svoje. Dok je lijepo vrijeme odlazim u Bosansku Gradišku mene posjećuje mama, braća, a najviše suprug koji studira u Zagrebu na građevinskom fakultetu. Kada ostane duže uređuje vrt i rado priča sa seljanima. Njega zovu profesore, a mene učiteljice. Ode loviti ribu pa ponekad imamo i dobar riblji ručak. Volim svoje učenike, uviđam da napreduju, usvajaju znanje i ono najljepše ljudski odgoj. Posebno me raduju: Jelena, Slavica, Manda, Veselko, Gojko, Vlado i mnogi drugi. Odem često i na obalu Save i posmatram zelene obale njene, a niz Savu mlinove što melju zlatno žito za mile i drage obitelji svoje. Kolegica Ana, teta Uršula i Nada su ostavile veliki dojam na mene i moju ranu mladost. Š ufnudle tete Uršule su ukusne i uvijek me pozivala da sa njima ručam.
Napominjem da sam zahvalna svim mojim učenicima i njihovim roditeljima koji mi pomogoše da mi bude lijep i prijatan život u lijepoj Donjoj Dolini. Pomogoše mi da svoju kćerku povedem za ruku u Banja Luku. Želim da prahistorijsko naselje u Dolini bude nacionalni spomenik a draga Sava poveža nas vodenim saobraćajem s Beogradom, Europom i cijelim svijetom.
Znam da su moji učenici raseljeni po svijetu, ali stara učiteljica rado ih se sjeća želeći im svako dobro i sreću, dug život i dobro zdravlje

Sretna sam Dragi Micane što sam ostvarila kontakt s Tobom, što se boriš za Dolinu na radost svih nas. Živi i zdravi bili moji Dolinci, Bosanskogradišćanci i Bosanci.
Uz ovo sjećanje na Dolini, čitateljima Suze dolinske” od srca poklanja svoje dvije svoje pjesme.

Voxjo (Š vedska), 2014. godine
Sadeta Sokol

MOJA ZEMLJA, MOJA BiH

Lijepa li je zemlja moja
Š to po njoj sam hodila,
Draga mi je zemlja moja
Gdje mati me je rodila.
U mojoj zemlji
Sunce najjače grije,
Nebo je tako plavo
I najljepše se smije.
Tu živjeli smo
U slozi i miru,
Al’ dođoše sile što plaše,
Rođene u dubokom viru,
I među narode naše,
Na nekad predivno tlo,
Baciše mržnju i zlo
I zemlju nam rastrgaše,
Narode protjeraše.
Mi koji smo imali sve
Sad nemamo više ni sne.
Ja više ni suza nemam,
Sve sam ih isplakala
A za svoju zemlju
Sve bih, o, sve bih dala.
Svugdje, na svijetu tom,
Čovjek je samo sretan
Kad je u domu svom.
A dom je naš sad svugdje,
Gdje su dobri ljudi,
I gdje nas osmijeh budi.
i gdje je ljubavi sve više,
I gdje nas miluju kiše,
I duga ponajviše,
Jer mi od ovog života
Želimo više, još više.

SUNCE NAD SAVOM

Sava nam je naša draga, njome teče naša snaga.
Sve moje čežnje i nade upućujem tebi voljeni grade.
Moja Bosanska Gradiška leži na obalama rijeke snage,
čuva sve tajne mladosti drage.

Iz srca i duše ti nikad ne možeš otići,
i draga Sava nad tobom bdije,
i zlatno sunce iznad nje te grije,
dragi grade, ja ću ti doći.

Teci, teci velika rijeko,
Nosi pozdrave i najljepše želje svim ljudima dobre volje,
svim onima koji žive za sutra što će biti bolje.

Kad dođeš do Doline moje pozdravi mile učenike moje,
nek se sjete stare učiteljice svoje.
Davno bješe mlada učiteljica vaša, al život prolazi ko dugine boje,
darovala sam vam znanje i najljepše ljudske odgoje.

Kad siđem na obale Save, moje srce jače zatreperi,
Dolina zablista u punom sjaju u punoj važnošću svojoj,
sjećanja naviru iz mladosti bujne i prate me sve
do svanuća
jer srce zna gdje mu je kuća.

Sadeta Sokol

Sestra Jula Ivanišević

DOĐITE I VIDITE  

Prva velika radost za s. Julu bila je zgoda kada je 1918. godine u samostan došla i njezina sestra Mara. Mara je ostala u «Emausu» tri godine, sve do svoga redovničkog oblačenja. Sestra Jula je Maru upućivala u samostanske poslove, redovnički život i duhovnost. Odgajala je svoju rođenu sestru za samostansku susestru. Nikad nisu ni sanjale da će jednom zajedno živjeti na ovom tlu, pod ovim krovom, koji se za njih gradio dok one nisu bile niti rođene.

Živahnost školske djece kao cvrkut slavuja svakodnevice je podsjećala s. Julu na njezine brojne nećake i nećakinje. Zato je došla na ideju da zamoli poglavare da u školu u Breške pozove svoju nećakinju Maricu Abianac. Neka dođe, neka uči, i neka vidi. A Bog će učiniti svoje. Zamolila je poglavare i oni dopustili. Marica je došla. To je za nju bila dvostruka milost: škola i rast u redovničkom zvanju. Marica će cio život zahvaljivati Bogu za taj dar, ali pod redovničkim imenom: s. M. Martina. Provincija Božje Providnosti postala je samostalnom 1919. godine nakon I. svjetskog rata. Nazvana je «jugoslavenskom provincijom». Sestre Kćeri Božje ljubavi su tada u Sarajevu otvorile novicijat i kandidaturu. Tako kandidatice više nisu primale svoju redovničku formaciju u Beču nego u Sarajevu. 1921. godine u Sarajevu je obučena Mara Ivanišević. Nosila je redovničko ime s. M. Agneza. Sestra Jula se neizmjerno radovala što je i Mara prihvatila redovnički poziv. Godine 1923. s. Jula zamolila je poglavare da joj dozvole položiti doživotne zavjete. Njezino ozbiljno življenje redovničkog poziva, redovničko držanje, molitveni život, živo nastojanje oko vjernog vršenja redovničkih pravila i redovničke discipline, radinosti i sposobnost za zajednički život, bilo je ono što ju je preporučilo za doživotne zavjete. Prema tim njezinim kvalitetama, za zavjete ju je preporučila njezina zajednica i predstojnica s. Berchmana Leidenix. Provincijalna glavarica Gottharda Bohm napisala je izvještaj generalnoj glavarici Ignaciji Egger u Beč: «Ja je predlažem.» Jasno, za doživotne zavjete.

«Božjem Srcu za uzdar »  

Sestra je Jula iz Brežaka otišla na višetjednu pripravu za doživotne zavjete u Sarajevo. Pripremala se u tišini i sabranosti, molitvi i radosti, i redovničkim vježbama. Donijela je posljednju i čvrstu odluku: biti Gospodinova. Ne, nema ništa što bi je moglo odvratiti od ljubavi Božje. Nakon priprave i duhovnih vježbi, položila je doživotne zavjete zajedno s još šest sestara. Prije doživotnih zavjeta 28. srpnja potpisala je oporuku da se odriče svakog imetka u korist Provincije. Oporuka glasi: «Ja niže potpisana sestra Marija Jula (Kata) Ivanišević, članica Družbe Kćeri Božje ljubavi u jugoslavenskoj provinciji očitujem ovim da unaprijed jugoslavenskoj provinciji kongregacije Kćeri Božje ljubavi ustupam neograničeno pravo upotrebe i raspolaganja onim, bilo pokretnim, bilo nepokretnim, što bi ga možda ubuduće baštinom ili darovanjem stekla. Ova moja oporuka ima pravnu vrijednost dokle god sam članica ove kongregacije.»

Eto, daje sve da primi sve. Bog će biti njezina neizmjerna nagrada. Š to joj treba više?!

A 29. srpnja 1923. godine kleknula je pred provincijalnu glavaricu M. Gotthardu Bohm u crkvi Kraljice sv. Krunice u Sarajevu i pred oltarom položila doživotno siromaštvo, čistoću i poslušnost riječima: «Ja sestra Marija Jula Ivanišević, obećajem pred Bogom svemogućim, Marijom prečistom Djevicom i Majkom Božjom, pred svetim ocem Augustinom, svim svetima i pred Vama, časna provincijalna glavarice Družbe Kćeri Božje ljubavi, doživotno siromaštvo, čistoću i poslušnost prema pravilima svetog Augustina i prema ustanovama ove Kongregacije. Njima se u svemu potpuno podvrgavam te ću svim silama svojim nastojati da ih točno izvršavam po milosti Gospodina Boga. Amen. Reljefno srce na prstenu, koje je primila, bilo je znak njezina potpuna i neopoziva predanja Bogu. Doživotno i s ljubavlju.

Siromaštvo koje joj se u školskim danima samo nametalo i «zakidalo» je, danas ga je s. Jula prihvatila u potpunosti «Krista radi», kao milost svoga posvećenja. Svoju spoznaju i odluku rane mladosti, da neće osnovati obitelj i da neće uživati dobra braka, potvrdila je zavjetom djevičanstva, predajući se slobodno, nepodijeljena srca, potpuno i doživotno Bogu. Svoj posluh, za koji je imala smisla i sluha još u roditeljskoj kući, osobito prema majci, koju je slušala do te mjere da je i odlazak u samostan odgodila, sada je ovjenčala zavjetom poslušnosti. Činom doživotnih zavjeta sestra se Jula potpuno nakalamila na živo stablo Družbe Kćeri Božje ljubavi, da živi za Crkvu i od Crkve. Ona je pripala Družbi i Družba njoj. To je milosno stapanje, poput jednog «mi». To je zajedničko hodočašće prema vječnosti. Pravno, ali još više duhovno, postala je kći Božje ljubavi. Svakog će dana nastojati to sve više biti, osluškujući Očev glas: «Slušaj kćeri, pogledaj, prisluhi: zaboravi svoj narod i dom oca svog!» (Ps 45,11) Pjevajući ovaj psalam živjela je prema geslu Utemeljiteljice: «Sve za Boga, za siromahe i za našu Družbu», kao i prema dragocjenu savjetu iste sestre Franciske Lechner: «Prihvati svaku priliku da drugima dobro činiš. Ako im ne možeš pomoći u njihovim potrebama, barem ih utješi u njihovim patnjama » Ponesena snagom vjere, nade i ljubavi, bogoobličnih kršćanskih kreposti, ušla je u novu fazu života. Do doživotnih zavjeta svake redovnice, pa i s. Jule, odgovornosti su više na drugima. A sada nakon redovničke punoljetnosti, postaje odgovornom u prvom redu sama za sebe, a onda i za druge. Ono što su starije sestre bile njoj, sada je ona mlađima. S himnom na usnama, «Čuj me svijete čitavi, kći sam Božje ljubavi ( ), Božjem Srcu za uzdar stavljam svoje na oltar», doživotno zavjetovana s. Jula otplovila je u lađi Družbe «služiti Isusu» među narodima Bosne.

U «Antunovcu» na Ilidži

Poslije zavjeta sestra je Jula poslana na novu dužnost u samostan «Antunovac» na Ilidži kod Sarajeva. «Antunovac» se zvala kuća, bolje reći lječilište bolesnih sestara pokraj poznatih ilidžanskih toplica. Ali je imao i «svoju socijalnu misiju za uzdržavanje škola i sirotišta u Sarajevu.» Na «Antunovcu» joj je dodijeljena briga za samostansko gospodarstvo koje se sastojalo od polja, vrta i živina. O svemu tome s. Jula se odgovorno i dragovoljno brinula. Osim svoje dužnosti bila je od pomoći i sestrama i gostima koji su odsjedali u «Antunovcu». Čini se da je to za nju bilo dosta naporno. Jer tu nije ostala dugo. Nastupili su neki srčani problemi. Nakon liječničkih pregleda i savjeta, poglavari su joj odredili da se oporavlja u zajednici u «Zavodu sv. Augustina» u Sarajevu. U toj je zajednici ostala cijelu 1924. godinu. Tu se vidljivo oporavila. Nakon oporavka, a samo godinu dana poslije doživotnih zavjeta, imenovana je poglavaricom u samostanu zvanom «Josipovac» kod Tuzle. Bilo joj je tada 35 godina . Ipak, iznenadila ju je poglavarska dužnost. Tu dužnost je tiho i odgovorno prihvatila.

(više…)

Ispovjedam se svakoga tjedna, a svaki dan nastojim prisustvovati Svetoj Misi i Pričesti i nekako mi nije toliko teško reći: Ne! – grijehu po riječi, djelu i propustu, koliko po misli. Nekada me i u samoj crkvi, za vrijeme Mise, spopadnu neke užasne i grozne misli i oblijeću mi oko glave. Tada me samo molitva u dubokoj koncentraciji može osloboditi tih užasa. Možda bi mi suvremeni prsihijatri rekli da sam luda, ali ja znam da nisam i znam da se te i takve misli ateistima uopće ne doimaju. Zle misli su moj temeljni problem I zato se samo molim za čistoću vjere i savršenstvo srca. Ništa više i ne mogu tražiti. Voljela bih imati savršeno pouzdanje u Boga tako da se nikada ne uplašim te borbe, ali ja osjećam strah da ću popustiti, mada molim za jakost. Ohrabri me.  

Kroz tijela nam prolazi rendgensko zračenje, zima, toplina, ultrazvuk, elektricitet, magnetizam..Nismo mi sve to što je u nama. Kako materijalne zrake i sile, tako i duh može prožeti naše tijelo i iznutra nas varati svojim sugestijama, ako i tjelesnim osjećajima što ih izaziva, da je njegova volja naša volja, da su njegova zla i grijesi naša zla i grijesi. To nije istina i tim sugestijama nikada ne treba vjerovati. Da su ta zla zaista naša, ne bi nas mučila strahom, grižnjom savjesti, uživali bismo u njima, kao što grešnik uživa u svome grijehu. To je napast što je Bog dopušta radi naše vjere, radi jačanja kreposti našega srca, radi kušnje u kojoj se svim srcem opredjeljujemo za Njega. Našoj duši smije zloduh prići da je iskuša, a snjime strah, gadost, rasijanost, mržnja i svako drugo njegovo zlo. Ali dok god ne pristanemo na njegov grijeh i ne počnemo uživati njegovu odvratnost, duša nam je zdrava. Buni se protiv prisustva napasnika i želi ga se riješiti. To Bog vidi i takve patnje nam urračunava u zaslugu. U toj mučnoj borbi pokreta i duše nisu elegantni niti mogu biti. Križ ne pokazuje ljepotu, nego raspinje Ljepotu. Sin je Čovječji na njemu iznakažen.

Psihijatri gledaju dušu kao da je ona sama u sebi i sama u svijetu iz zato ovu nevidljivu borbu smatraju bolešću duše, a ne napastovanjem Zloga. Zlo pripisuju duši umjesto da je od njega oslobađaju. Kad im duša jasno kaže da nije bolesna, nego napadnuta, oni ne vjeruju.Tako griješe protiv istine i protiv života. Nije nikakvo čudo što je mene jedan uvaženi psihijatar nagovarao da se bavim magijom kojom se i on bavi. A njegov kolega na istom odjelu, ispričavajući se što sam ga pred vratima dugo čekao zbog bludničenja s dugogodišnjom pacijenticom, reče mi vrlo hladnokrvno: Š to ćete, i to je dio našega posla!” To je vjerojatno jedan od onih što djevice uvjeravaju kako je djevičanstvo uzrok njihovih nevolja, a blud jedini lijek za njih.

Pitao sam onoga prvoga koliko oni ljudi uopće izliječe. A on će: Hm! Zanimljivo pitanje. O tome nisam nikad razmišljao.. Mi, zapravo ne znamo što se s ljudima događa kada odu od nas. A oni uz nas, ionako bolesni.” Na temelju čega ste sigurni da ispravno tretirate pacijente?”- upitah ga. A on, bez razmišljanja, bez osjećaja odgovornosti za duše, dometnu: Mi imamo vrlo jasne hipoteze velikih umova psihijatrije i razvijene brojne metode. Oni su nam glavni oslonac u našoj praksi. Naravno, naš je posao kreativan. Mi ipak sami prosuđujemo stanja i tijek bolesti svakoga pacijenta te sami odlučjuemo koju ćemo metodu kada primjeniti.”

Ovo o psihijatrima ne rekoh da ih kudim, nego da tebe utješim kako ti čije bezbožno znanstveno mišljenje ne bi optetretilo savjest i razoružalo dušu u tim borbama. Sama svjedočiš da te molitva u dubokoj sabrananosti izbavlja iz tih užasa. Sabranost u molitvi je potpuna predanost Bogu. Takvoj se duši Bog približava. A gdje je On, svako zlo mora odstupiti.

Kad ti se učvrsti predanje u Božju volju, Gospodin će zapovjediti da te zloduh ostavi na miru. Sjeti se Joba! Njegov je psihijatar bila njegova žena. Htjela mu je sposlovati brzi prekid muka i lažni zemaljski mir paklenim savjetom: Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!” Slično je prvi psihijatar što ga spomenuh uvjetovao jednoj duši koju sam poznavao: Ako hoćeš da te ja liječim, onda nema više nedjeljne Mise!” Ona, sirota, unuka vračare, nije imala prave vjere i nije shvaćala izvor svojih mučenja, pa ju je tajj psihijatar, ostaviviši je u vlasti zloduha uz pomoć boga znanosti, vrlo brzo doveo do groba. A Job, neporočan i pun vjere, svome psihijatru” uzvraća: Brbljaš kao luđakinja! Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?” (Job 2,9-10) Job je ludošću vjere nadvladao smrt i stekao život pun svakoga blagoslova.

Tko je luđak i što je ludnica u ovome svijetu, valja pitati Boga, a ne vjerovati oholicama koji Njega odbacuju i ni najmanje se ne protive zlim nadahnućima svoga srca. Mnogi sveci su podnosili slična mučenja, ali su napasnika vjerom nadvladali. Oni koji o njima nešto znaju, a nemaju prave vjere, čuo sam gdje danas govore kako su mnogi sveci bili psihički bolesni. To nije istina! Ni mističari, koji su po dopuštenju Božjem nakratko do pakla sišli, nisu psihički bolesnici nego svjedoci istine svome slijepome naraštaju koju Sotona skriva, a njegovi robovi je ne poznaju. Ako nemamo na srcu neispovjeđena grijeha, i sami zloduha možemo otjerati, obnovom krsnog saveza: ”Odričem se Sotone, svih zloduha i nečistih sila! Odričem se grijeha da živim u slobodi djece Božje. Vjerujem u moga jedinog Tvorca, Trojedinoga Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, koji neka me oslobodi od svakoga zla, jer se uzdam u Njega, ljubim Ga i po ljubavi pripadam njegovoj svetoj Crkvi.

Zato, s vlašću koju mi je Gospodin Isus po krsnoj milosti i obećanjima vjere dao, tebi, zli duše, koji me iskušavaš, zapovijedam u ima Isusa Nazarećanina, koji je sve moje grijehe u svojoj Presvetoj Krvi uništio, te nemam više grijeha na sebi, ispij svoje otrove! U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.” Ovo nije službeni obrazac nego spontani izričaj moje vjere kojim ja pobjeđujem, a izvire iz službenoga obrednika Crkve i benediktinskog otkilnjanja kojih se u ovaj čas sjetih. Prekriži se i ostani u miru vjere. Od takve vjere zloduh mora otići. Po vlastitom iskustvu svjedočim da je tako. Bog je dopustio da komarci oblijeću oko nas, ali nam je dao i ruke da ih otjeramo. Moćne ruke duše su sile postojane vjere. Mnoštvo misli od zla dolazi. A od Boga dolaze misli šte ne prilaze kradom k srcu, nego postojano zvone u nutrinama kao da su glasno izrečene. Odnekud, mimo pameti, iz dna srca i iz svih dubina duha, u dušu ulaze i nose u sebi jasnoću Božje mudrosti. Njih valja slušati. A takve su da ih čovjek u svome miru ne može zaboraviti.

Demon je samotnjak, nikoga nema, ni s kim neće i protiv svakoga je. A Bog je u sebi sveto i vječno zajedništvo. I, jer je Ljubav, uvijek nas u zajedništvo poziva, zato je za dušu važno da traži zajednicu i živi u zajednici; i to ne bilo kakvoj. Zajednica je duhovno jedinstvo, a ne skup demoniziranih grešnika. Jedina istinska i sveta zajednica, koja se nikada ne raspada, jer nema u sebi lažnoga lika ni lažne riječi, jest Crkva. Njezin život je zajednička molitva i Euharistija. Preporučujem ti da se uključiš u neko od danas brojnih molitvenih zajendica u Katoličkoj crkvi. Ako je istinska zajednica poniznih vjernika koja traži Boga i Njemu se klanja, naći ćeš u njoj čudesan život i snagu protiv zla što ti sada nedostaje. Upoznat će živoga Boga među krotkim ljudima te iskusiti blaženstvo njegova zagrljaja. Ljubav će te o spasu duše poučiti i nećeš više tražiti po svijetu učitelja. Njegov Duh prebiva u svetom zajedništvu Crkve; zato ljubi Crkvu, rasti u Duhu i znaj da Kršćanin na križu svome sazrijeva.

Rajko Bundalo

..u Božićnoj noći…

…I ove noći ponovno se rađaš među robovima da bi im pokazao put oslobođenja.

 Neizmjernost sveobuhvatnosti zamjenjuješ ograničenošću krhkoga tijela, silinu svemoći prepuštanjem u nejake ruke tek sazrele djevojke, Kraljevstvo vječnosti užasnom jamom smrtnosti.

 Dolaziš, Kralju kraljeva i Gospodaru gospodara, u tišini neznatnosti, bez vike i galame, bez ceremonije i časti, bez sile i vlasti.

 U noći kao što je i svaka druga, u zabačenom predjelu carstava, kraljevstava i država; u bijedi ljudskih tragedija s margine, ljudi iz crnih kronika; u zakutcima okorjelih srdaca.

 Rađaš se kao prosjak među prosjacima, odbačenik među odbačenima, prezren među najprezrenijima.

Bog, a najmanji od ljudi.
Istina u svijetu laži.
Svjetlost u tami…
Upravo je to ono što nas uznemirava.

 Tvoja nizina onemogućava nama da budemo tako arogantno visoki; tvoja jednostavnost ruši svu našu složenost; tvoja mirnoća razotkriva svu našu bahatost; a tvoja ljubav govori nama o svoj prizemnosti naših zemaljskih želja i stoji kao jedini istinski cilj vrijedan življenja – jer samo u njoj i jest život – u ljubavi koja si ti.

 Ove noći postaješ nam bliži u ljudskosti, vraćajući nam nadu da mi sami možemo biti bolji ljudi.

 U ovoj noći daruješ nam vjeru kako nismo ostavljeni u samoći već da je cijeli svemir i povrh svega naš Bog usredotočen na nas.

 Noćas nam ukazuješ na svu veličinu Boga jer nas učiš prije svega ljubiti čovjeka.

 Ove noći, ove svete i blagoslovljenje noći –

– HVALA TI, ISUSE! fr. Ivan Marija Tomić OP

(više…)

RIBARSKE PRIČE IZ DOLINSKOG KRAJA U PROŠ LOSTI

LOV NA Š ARANE

Neočekivano visok povodanj kasnih proljetnih dana 1947. godine donio je Dolincima brojne poteškoće i nedaće. Iako se ovako nešto ne dešava prvi put, ipak je ovo bila nekako pojačana količina soli na ranu. Prethodna dva sušna ljeta su uveliko umanjivala prinose i sa njiva i sa livada, a evo ni sada se bolje ne piše.

Tekli su već zadnji dani svibnja, a pod vodom su sve niže njive, livade i pašnjaci. Ostale su suhe samo nešto šire gredice Planjske, Mestanja i Pogorla, kao i vrlo uski pojasi ponekih dijelova livada na Ukosima. Već je bilo jasno da će se poplavljene njive morati preorati, te će se pokušati sa kukuruzima stodancima nešto ugrabiti prije jesenjih kiša i voda, a bit će pokušaja, slično kao i prethodnih poratnih godina, da se sa prosom i sijerkom nešto izvuče iz njiva, pogotovo što su zaredala sušna ljeta.

Sava je tih dana bila dobro opala, spustila se i ispod bajera na bosanskoj strani više od metra, ali se unutrašnje stanje skoro jednako zadržava. Kanalom od Osorne voda vrlo sporo otiče, iako su vrata Schleusa (šlajza ustave) na savskom nasipu otvorena već nekoliko dana. Upravo tu, na prelijevanju unutrašnjih voda u kraći odvodni kanal za Savu, ovih toplih proljetnih dana okupljali su se brojni dolinski ribari i zadovoljni trljali ruke.

U instinktivnom osjećaju za nalaženje dobrih voda za mriješćenje, mnoštvo šarana je bezglavo jurilo u susret struji mlake unutrašnje vode. Razlika u nivou vode usporavala je šarane, a i drugu sitniju ribu, pa su ribari, uz pomoć raznog pribora, posebice vlakova prigrtača i ostvi, neposredno pred ustavom, te bubnjeva jednokrilaša i prijestora (bubnjeva dvokrilaša), uzvodno u kanalu koji vodi iz Osorne, postizali nesvakidašnji ulov.

Š irinom unutrašnjih voda, posebice u mirnim rukavicama i uz plićake, počelo je viđanje sve više ribe, poglavito šarana koji su se nekako kao pomalo sneni zadržavali u prikrajcima, ili su se u jatima kretali plićacima, kojom prilikom ih je mreškanje vode iznad njih dobrano odavalo.

Sunce je bilo već poskočilo na istoku kada sam se tog jutra probudio i krenuo ka tulumbi da se umijem. Još dok sam se pljuskao svježom vodom, tata mi je odnekud iz prikrajka dobacio, da sam to mogao učiniti u Gostinji ili u Jarku. Ove njegove riječi su mi prijatno zazvonile u ušima, te svjestan da one nagovješćuju neki dobar prijedlog, naglo sam podigao glavu i pogledom tražio tatu. Iza poluotvorenih štalskih vrata začulo se: «’Oćemo li jutros, do Mise, ići u ribe? Jer će se šarani za koji dan povući u dublje vode. A danas, svakako, i ne ideš u školu.» «Brzo ću ja», odgovorio sam radosno i ubrzano podbacio vrat pod mlaz vode. Još dok sam ubrusom hitro posušivao lice i ruke, počeo sam se raspitivati gdje ćemo sve ići i šta treba da ponesem. Sve je, pak, već bilo pripremljeno, tako da je ostalo da ja samo uzmem kaputić iz sobe. Trudeći se da budem makar malo koristan, od tate sam uzeo veslo, dok je sav ostali pribor nosio on. Niz među smo se spuštali laganim koracima, pa mi je to omogućilo da u raspoloženju koje me je obuzimalo vidim danas među ljepšom nego jučer. Trava se ugustila i smaragdno bljeska, a posvuda osmijesi maslačka, ivančica i tratinčica, te umilno oglašavanje ptičica.

Vodenom površinom Gostinje ljeska se dnevna svjetlost punim sjajem svoje zlataste raskošnosti. Trava na nepoplavljenom dijelu Ukosa je dobro ižđikala, kao da bježi od poplave i propinjući se teži u susret sunčevoj svjetlosti .

Čunom smo se usmjerili na vodeni prolaz kraj nasipa puta za Gornju Dolinu i stigli na vodu Jarka, koja je izišla iz korita i poplavila niže dijelove Planjske, i to kako utvajske, tako i dijelove obradivih površina.

Već nakon kratke vožnje po sredini Jarka, tata počinje zapažati blago mreškanje vodene cakline u plićacima. «A ha, tu ste», tiho je prozborio. Zatim mi je objasnio šta ćemodalje činiti. Ja sam se sa veslom smjestio na dumen čuna, da bih mogao koliko-toliko

kormilariti, a tata je sada uzeo botur i lagano nas potiskivao plićakom za sve primjetnijim jatima šarana. Nismo stigli daleko, krećući se od ćuprije prema Jazmaku, tata je dva-tri puta jače potisnuo čun, meni naglasio da dalje pokušam kormilariti, dok je on botur zamijenio ostvima i nekako u čvrstom stavu uzdigao i zamahnuo. Još nekoliko trenutaka čun je sustizao sada sve gušće jato šarana, a onda su ostve zviznule kroz zrak i zabole se u vodu koji metar ispred čuna. I ubrzo iza toga tata se sa osmijehom na licu okrenuo k meni i dodao: «Prvo, pa muško!» Već sam od ranije znao značenje ove izreke pa sam uzvratio: «’Ura!» Primakao sam se sredini čuna, gdje je tata pažljivo izvlačio ostve iz plijena, te sam nježno prevukao dlan po tamnosivoj glavi šarana, kao utješno milujući ga, a zatim mu ponudio kažiprst u svijetlo ružičasti prsten njegovih široko otvorenih usta, ne razmišljajući u tom času da mu to nije nikakva utjeha niti nadoknada za nedostajući zrak iz vode.

Iako se jato dobro raspršilo, ipak su se nedaleko od nas lako uočavali usamljeni šarani. Čak su se neki, zbog naglog razbježavanja, nasukali u plićaku, pa nije bilo potrebno previše vještine da budu pogođeni ostvima. Za nedugo se ispred mene meškoljilo već pet žujana. I dok se čun približavao plićacima utvaja, potiskivan boturom u odmjerenim intervalima, ja sam pokušao da procijenim ukupnu težinu dosadašnjeg ulova; neki komadi su se kretali, kako sam razumio tatu, i do četiri kilograma, pa čak i više. «U ona dva ponajveća ima same ikre po kilogram», zaključivao sam u sebi i u tom smislu nastavljao. «Podsjećaju me na onoga što smo ga imali prekjučer pripremljenog za ručak. Ali, kakva je samo ikra bila! Najprije prokuhana, a potom zapečena i povlakom začinjena. Bilo je to da prste poližem. Baš sam jeo u slast.» Upravo kada sam namjeravao priupitati tatu za mogućnost da se i danas slično ugostimo, začuo sam njegovo upozorenje, da sada ja kormilarenjem preuzmem držanje pravca.

“ANTO ORSULIC SA DOLINSKIM RIBAROM NA CEKI” SLIKA IZ ZEMALJSKOG MUZEJA SARAJEVO

Nalazili smo se na širem području utvajskih plićaka. Ostve su se u jedan čas oštro oglasile bočno od nas. Bile su upućene na «kapitalca» kojeg smo u tom momentu prestizali. Čun se zaljuljao više nego očekivano i pogodak je izostao, dok se šaran samo snažno ljesnuo i nestao u dubini Jarka. Dalje smo usporenom vožnjom počeli da pratimo prvo jato na koje smo naišli. Kada se desetak, pa i više šarana našlo usmjereno prema gredici utvaja, tata je spustio botur i, kao iz dobro uvježbanog stava u pravcu kljuna čuna, snažno zavitlao ostve, te gotovo istovremeno izgovorio: «Ovog puta je puno bolje.» Budući da je pogodak bio plitko niz jednu stranu šarana, na dnu čuna se prosula pregršt svjetlucavih krljušti, poput kakvih zlatastih novčića, što je u meni izazvalo ushićenje radosti od uspješnog ulova, kao da tako nešto nikad nisam vidio. Nisam uspio naglas ni prokomentirati to što sam u tom času osjećao, a trzaj čuna me upozorio na novi hitac. I ovog puta cilj je pogođen. Pomislio sam kako je sada sustignut «kapitalac», pa makar to bio i neki drugi, a ne onaj koji je pobjegao na početku utvajskih plićaka. Odista je i bio veći od ostalih danas ulovljenih, pa mi se, nakon što je uvučen u čun, nekako učinilo da nam je odjednom ponestalo prostora za još kojeg žujana. Takve misli mi je, valjda, tata na licu čitao, te je započeo: «Š ta kažeš, sine, izgleda da je ovo više od našeg plana? A treba, bogme, računati i na to da želimo, zar ne, da i dogodine u naše vode stigne još i veći broj šarana spremnih za mriješćenje, pa i ostanak u Osorni.» «Da, tata.» Odgovorio sam sa prizvukom određene samouvjerenosti, jer mi je izuzetno godilo što se tu, eto, uzima i moje mišljenje.

Sunce je bilo baš dobro upeklo kada smo se vraćali kući. Tata i ja smo zamijenili mjesta, pa sam se sada našao u klečećem položaju na vrhu čuna i naizmjenično spuštao ruke u vodu koja je bila privlačno mlaka. Baš dok sam smišljao kako da priupitam tatu, da li bi dozvolio da se danas okupam negdje u plićaku Gostinje, začuo se njegov zvonki bariton:

«Sine, jesi li ti, možda, čuo zvono? Ne znam koliko je sati, ali pošto ne vidim dosta prolaznika da idu nasipom u pravcu Gornje Doline, vjerujem da ćemo se i mi uspjeti oprati i presvući, te još stići na podnevnu Misu.»

Kod kuće su nam priskočili u pomoć mama i sestra Tera i ulov je ubrzo bio u kazanu za pečenje rakije, postavljenom ispod tulumbe i naviranom hladnom vodom.

U popodnevnim satima šarani su očišćeni i raskoljeni u polutke, te dobro nasoljeni. To je, ustvari, bila priprema za sušenje na tavanu ili na suncu, ako vrijeme bude išlo naruku.

Dok je tata pripremao ribu za sušenje, ja sam nekoliko sređenih polutki (samo ne i nasoljenih) odnio rođacima i susjedima koji tih dana nisu imali sličnog ulova.

Za večeru je bila bogata trpeza. Osim riblje čorbe i pohovanog šarana, tu je bila i ikra pripremljena na način koji mi se izuzetno dopadao. Bilo je tu, dakle, i ono što sam priželjkivao i o čemu sam danas, još u toku lova, namjeravao s tatom nešto prozboriti.

O dobro pripremljenom jelu od ikre i ukusu koji se tom prilikom može doživjeti znao sam se prisjećati i nakon dosta, dosta godina, posebice kada sam bio u prilici da probam visoko rangirani (po reklami i po cijeni) kavijar od kečigine ikre. U takvim situacijama sam znao sam sebi poluglasno promrsiti, ali ponekad, kada sam imao nekoga da sluša, rado sa m i izbrisano sasvim glasno prokomentirao: «Pa, ovo je samo ‘luk i voda’ prema onome kako je ukusna dobro pripremljena ikra našeg savsko-dolinskog šarana!»

Poslije obilate i ukusne večere krenuo sam u postelju, spreman za duboki san.

Sutradan, dok sam se vraćao iz škole, zamijetio sam nekoliko šarana u šamcu (šancu) kraj nasipa puta, na potezu od Gostinje do ćuprije na Jarku. Djelovali su neplašljivo, pomalo uspavano, mada sam već znao da je to prividno i da bi, naprimjer, u slučaju zabacivanja kakvog vlaka vrlo čilo sijevnuli i nestali iz vidokruga. «A ostve? Eh, to bi moglo biti ono pravo.» Prisjetio sam se jučerašnjeg lova i tatinih uspješnih hitaca, pa sam učvrstio svoje opredjeljenje da i sam nešto slično pokušam.

Ubrzao sam korake i počeo smišljati razgovor s tatom ili mamom. Međutim, kod kuće nisam našao nikoga, te sam hitro ostavio školsku torbu, izvukao male ostve iza rogova na trijemu i krenuo u prvi samostalni lov na šarane. Ostve sam nabacio na rame i počeo zamišljati kako ću se sa šaranom na njima ponosno vraćati kući. Možda će me tom prilikom neko i vidjeti, pa će prozboriti da je tata dobio dobru zamjenu. Samopouzdanje mi je raslo iz koraka u korak.

Na samom početku šamca ugledao sam dva šarana, ali su bili na drugoj strani, oko tri metra od mene. Produžio sam još kojih dvadesetak koraka i sada je uz kosinu nasipa, gotovo na dohvat ruke, mirovao povelik «zlatonja»; samo su mu se rep i trbušna peraja lagano lelujali, dok je glavu zaklonio iza čuperka trave.

Počeo sam se pripremati za svoj odvažni čin. Treba da uslijedi prvo bacanje ostvi na ribu. Nesigurnost se odražavala u podrhtavanju ruke, a čelo se orosilo. Ostve sam podigao visoko, a zatim se, ne ispuštajući ih, naginjao iznad vode sve dok nisam izgubio ravnotežu i neplanirano zaplivao u podubokom šamcu.

Kući sam se vraćao sav potišten, kao kakav pokisli mačak. Ostve sam maltene vukao za sobom i žarko priželjkivao da ne sretnem koga. «Š ta bih mogao reći u vezi sa plivanjem u odjeći, a da ne liči na providnu laž? Da li da, jednostavno, kažem da sam se okliznuo i pao u vodu?” Ostve u rukama, međutim, ne daju da se puno izvrdava. «Ipak je najbolje da ne sretnem koga», iskreno sam zaključio i isto to poželio. Na moju sreću, tako je i bilo. Svakako mi je pomoglo i to što sam izbjegao vraćanje kući putem kroz šor, nego sam ubrzo skrenuo sa nasipa i ispod bašči se domogao našeg šljivika.

U obitelji je ovo moje kupanje sa ostvima prošlo uz puno razumijevanja, čak i bez bockanja kakvim pošalicama, tako da sam, nakon napisane domaće zadaće koju je danas zadao učitelj, bio spreman za večeru, a potom i miran san.

Anto Oršulić ,Fotografije: Ivo (Florijana) Oršulić

(više…)

Slušatelj Rajku Bundalu postavio slijedeće pitanje: “Ja bih te molio da mi nekako pomogneš pojasniti jednu izreku: «Tko sagriješi u mislima, sagriješio je u srcu.» Ja sam, na žalost, u situaciji da u uredu ili negdje vani, kad se gledaju razni neprimjereni časopisi, pa se komentiraju nekakvi erotski filmovi, pa se gleda za kolegicom i tako  I to mi je često na pameti. I nekako osjećam da nisam u stanju obrazložiti tu izreku koju sam maloprije spomenuo, a koja je zaista prikladna u tim momentima”.

Rajko odgovara: Nitko bolje ne poznaje istinu od Isusa, jer je On Istina. On je Božji Sin i On je istiniti čovjek. I s Božje i s ljudske strane savršeno poznaje istinu čovječjega srca. On je, zaista, Istina. On kaže svojim učenicima: «Čuli ste da je rečeno starima: ‘Ne čini preljuba!’ A ja vam kažem da je svaki, koji s požudom pogleda ženu, već u svom srcu s njom učinio preljub. Ako te tvoje desno oko navodi na grijeh, iščupaj ga i baci od sebe, jer je bolje da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao.» (Mt 5,27-29)

Preljub je duhovna stvarnost prije svega. Nije on ono što tijela u grijehu čine, nego ono što čini srce koje udovima zapovijeda što da čine. Mnogi brakovi su izgubili Božji blagoslov i trpe razne strahote zato što je jedno ili oboje u svome srcu, misleći da to nitko ne vidi, učinilo preljub. Dajući se drugome, napustili su brak. I brak je osiromašio. A kada se vrate u svoju obitelj, s njima se vraća i njihov zao nadahnitelj kojega su prihvatili i u čije su ropstvo upali, te im ne da mira dok ne uništi sve što im je sveta Ljubav stvorila i dala.

Svaki se preljub vidi na duši. Nije više čista ni vesela, nego je tamna i okružena zlim mislima. Nije više slobodna, nego je stisnuta kao ptica u krletki. Uzalud se poziva na tjelesnu uzdržljivost onaj čije je srce u nevjeri. Jer ne može se srce dvojici (ili dvjema)dati. «Nitko ne može služiti dvojici gospodara.» (Mt 6,24) Upravo ono čime se ljudi tako često i nametljivo hvale da nisu učinili, potajno čine. Opravdavaju se; hvalisanjem žele prikriti svoj grijeh. Zaista, «nema ništa sakriveno što neće trebati da se očituje; ništa tajno što sigurno neće trebati da se sazna i na javu iziđe.» (Lk 8,17)

Čim si se dao u nezakoniti zagrljaj, nema te više u zakonitom. Krv Kristova koja je u zakonitu braku, u sakramentu Svete Ženidbe, ne dopušta ti da se s grijehom vratiš u zagrljaj za koji je On život položio. Tvoja druga bračna osoba, njegovim darom, prepoznaje tamu grijeha u tebi i, dok se ne raskaješ, ne možeš u Kristov zagrljaj jer je sveti bračni zagrljaj Kristov zagrljaj. S. druge strane, ni bludni duh, što ti je u srcu, ne dopušta ti da se približiš Kristu u zakoniti zagrljaj, jer bi te pred Kristom moglo zahvatiti raskajanje, a time bi te izgubio. U Bogu smo sposobni ljubiti i darivati se bez pridržaja. Svako izbjegavanje svjedoči o preljubu. Impotencija i frigidnost otkrivaju preljubnika. Vražjom silom u njemu nastaje ona nemogućnost da više ostane u ikakvoj blizini i zajedništvu te ona tvrdoglava želja za hitnom rastavom braka. U Đavlovoj žurbi da brak razvede, slijepi grešnik ne vidi plač djece niti sluša sveti savjet, jer unutarnjeg glasa savjesti više nema (Bog ne progovara iz nečista srca). A u srcu onoga što je sačuvao bračnu čistoću i vjernosti, očituje se Krist; njegova sveta želja da se brak spasi i grešniku oprosti.

Mnogi brakovi nemaju pojma zašto tako nesretno i bijedno žive, zašto im zlo tamom pritišće svaki dan. Grijehom zloduh stječe vlast nad grešnikom i razornom mu šapom uništava sve najmilije. A najveća dragocjenost koju čovjek ima, jest brak; tajna iz koje je potekao i iz koje mu potječu buduća njegova pokoljenja, tajna u kojoj mu je u ovome životu najbliže prišao Bog Stvoritelj.

Jedno jutro, prije nekoliko godina, probudio sam se prilično rano. Kazalište probe počinju tek u deset sati, pa mi je ostalo puno vremena da blago uđem u dan i iskreni susret s Bogom. Smireno sam čitao Sveto pismo. Razmatrao čitanja i nešto pisao, a onda opet molitvom htio iskazati ljubav Gospodinu. Tako, u Bogu preobražen, ozaren blaženstvom njegove ljubavi, pošao sam na posao. Molitvom mi se duša uzdigla u rajske ljepote i srce lebdjelo visoko iznad moga kraja. Blago sunce naročite ljepote kao da je radi mene stajalo cijelim putom od Velike Gorice prema Zagrebu.

U tako blaženu stanju, ušao sam u autobus. Moj smiješak je prekrio čitavi svijet, svako i najmanje stvorenje što sam ga mogao opaziti. U svim očima, što bi me pogledale, vidio sam odsjaj moje radosti. U autobusu je bilo malo ljudi. Š utjeli su duboko u svojim mislima.

Krajičkom oka, zapeh za ženu na srednjim vratima, malo modernije, privlačnije obučenu. Brzo okrenuh glavu, da me ne zaskoči požuda. Prvi sam nalet znatiželje nekako uspio zatomiti. Međutim, napasni duh ne odustaje. Opet budi pažnju; slično muhi koju otjeraš, kratkim krugom opet natrag slijeće.

Bio je to duh na djelu. No, ponašamo se kao da ga nema. Obuzeše me ovakve misli: «A zašto bih se ja svoje sestre sramio? Zašto bih se ja nje bojao? Nju je stvorio isti Bog, kao i mene! Za mene, vjernika, ona nije nečija tuđa žena, nego moja sestra! Gledat ću je kao sestru, kao djelo iste ruke koja je mene stvarala. Gledajući to djelo svoga Oca, divljenjem ću Njega slaviti.»

Logika se činila prihvatljivom i ja sam joj popustio. A kad sam se nagledao, pomislih: «Vidiš! Kako imam vlast nad sobom i grijeh mi ništa ne može. Od danas, drugim očima gledam ženu!» Još sam zahvalio Bogu na takvoj slobodi i tobože velikoj spoznaji. Podnapuhana srca okružim pogledom po cijelom autobusu. Kad, pažnju mi poče privlačiti jedna po jedna žena. Svaka divna. Svaka djelo moga Stvoritelja. Svaku, «na nov način», s užitkom gledam. Ali, da to ne bi prešlo u grijeh, mislim ja, okrenuh se naprijed i potonuh u vrlo pobožne misli, u neku vrašku teologiju što je odmah budila želju da se svakome priopći. Tako, sve svjesniji sebe, a sve manje svjestan Boga iako to tada nisam opazio, najedanput nestade u meni one radosti. Ne samo da je nestade, nego me iznutra poče zahvaćati ledena tama. Srce mi u nemir pade. Sve dublja i dublja tjeskoba me poče razarati, kao kad bi kap tinte kapnula u čašu bistre vode pa se ledeno plavilo podmuklo rasprostiralo sve šire i dublje. Zahvati me sasvim. Tako velika stiska okova mi grudi, da sam se počeo gušiti od bola. Jedva sam disao. Činilo se, kao da mi je betonska ploča na prsima. A iznenadni vihor zbrkanih misli pretvarao me u čovjeka sužena uma koji je tako brzo zaboravio divnoga Boga da Ga usred zla nije znao ni zazvati.

Zatečen tim unutarnjim uraganom, sasvim zaboravih onu ženu do koje me je Božje blaženstvo pratilo. Zavapih na način čovjeka uvijek Bogu vjerna, ali ne ponizno već kruto: «Dragi Bože, što je ovo sad? Najedanput, iza onakve ljepote, zašto me ispuni ovakav mrak? Iz ‘čista mira’.» Ali Bog se srcu ne oglasi.

Onako prazan, stadoh umovati: «Ma što se to moglo dogoditi?» I, naravno, na pitanja što se ne obraćaju Bogu, Sotona dođe dati odgovor. Sugerira on, a meni se čini kao da su to moje mudre dosjetke. Pratim i nerazborito prihvaćam takve misli, da bih na kraju izmudrovao optužbu drugoga za svoj grijeh. I pojavi se veliki zaključak: «Pa da, to moja žena među svojim kolegicama ogovara muževe, pa sam i ja svoje dobio. Njezina mi riječ legla na dušu.»

Eto, duh tužitelj, Sotona, usred moga srca, a da toga uopće nisam bio svjestan. Nije mu bilo dosta što mi je oči naveo na blud da me ovako upropasti, nego je pošao i sve moje razoriti.

Kao smrtonosni bodež, zario se među nas. I počeh u srcu prebrajati sva naša zla prije obraćenja, prisjećati se ružnih priča iz njezina ureda. Na očaj, što su ga probudila sjećanja, još se i gorčina smjestila u me. Grijeh na grijeh zlo na zlo. Mudrovao sam, ali me ta mudrost nije oslobodila.

Na sve te cigle u želucu, nedostajao je još samo mort oholosti da se zid mojih grijeha trajno stvrdne. Pobrinuo se Nečastivi i za to. Ne samo što sam u misli bludno sagriješio, ne samo što sam optužio ženu, nego se još predajem odvratnoj duhovnoj oholosti. Onako odozgo! pobožno zaključih; «Dobro, ja joj, Bože, opraštam. Oprosti joj i Ti.» Rekoh to, ne bih li sebi olakšao, međutim, moj mrak se širio sad već u beskraj. Do beznađa. Na sve te moje lijepe pobožne misli, ne primih blagoslov. Očajan, pomislih: «Bože, da nisam ja što zgriješio kada mi se to dogodilo?» Tek tada sinu svjetlost u meni i postade mi jasno, da se sve ovo zlo rodilo iz gledanja one žene. U onaj čas raj je napustio moju dušu, a pakao stao graditi svoje temelje. Gorko raskajan, zamolih oproštenje i Bog mi oprosti, te, u čas, opet u me siđe sveta radost. Zar da, radi jednoga takvoga pogleda izgubim nebo u sebi što mi ga Bog daje?! Ne, nikada više! Nek’ sestra bude sestra po čistoći Božjega Duha u nama, a ne po zavodljivosti smrtnoga tijela.

Čim dođoh u kazalište, nazvah svoju ženu i ispričah joj sve, moleći je za oproštenje što sam je pred Bogom onako ružno oklevetao. A ona će mi: «Nismo uopće danas komentirale muževe. Ali je i mene nešto najedanput stalo gušiti; jedva sam disala. Mislila sam da je to od promjene tlaka i oblaka koji se navlače. Kakvo je vrijeme vani?» Njezina se, naime, radna prostorija nalazila u središtu zgrade, bez vanjskih prozora, pa nije ni znala da je sunčan dan. «Kad je to bilo?» – upitah. «Pa prije dvadesetak minuta.» – reče. Upravo u vrijeme kad sam o njoj zlo mislio. Moje zle misli su je satirale i ona se nije požalila Bogu na mene, jer ne bijaše u grijehu. Strpljivo je podnosila muku. Nije bilo kako sam ja, grešnik, mislio. Zaista, «usta govore čega je srce prepuno!» (Mt 12,34)

Koje li se tajne po križu otkrivaju, zato neka je blagoslovljeno svako naše trpljenje što nas k Bogu vraća!

Nakon ove stranice u knjizi, upitah jutros na Svetoj Misi Gospodina jesam li možda u ovome tekstu kakav grijeh učinio? A On mi istog časa reče: «Jesi. Nisi ništa progovorio o mome milosrđu:»

Istina je. Učinio sam grijeh propusta. Dužan sam hvaliti našega Spasitelja pred svim pukom njegovim. Od one nepodnosive tame i stiske srca u koju sam grijehom upao, ničim se ne bih sam izbavio da mi se Gospodin nije opet smilovao i primio moje raskajanje. Da se Gospodin nije smilovao, stanje bi ono potrajalo danima i godinama i ja bih bio jedan od siromaha u psihijatrijskoj kartoteci što uzalud se spasenju nada od ljudskoga boga koji nije Bog. Zato, svim srcem kličem: Bogu hvala! Aleluja! Slavljen i hvaljen budi, moj Isuse!

 Rajko Bundalo

RIBARSKE PRIČE

 IZ DOLINSKOG KRAJA U PROŠ LOSTI  LOV NA SOMOVE 

Soba je tijesno popunjena mrakom i ustajalim zrakom. Na prozorima je tražio znake zore. Osjeća da je naspavan, ali ga sobna hladnoća poslije davno ugasle peći i, posebno, prisutna tama još zadržavaju pod pokrivačem.

Učestali i sve prodorniji pjev horozova ga je prekinuo u rasplitanju detalja sinoćnjeg plana za odlazak u ribolov. Bio je to pjev glasonoša koji svojim biološkim satom nepogrešivo osjećaju da zora prelazi u jutro i nikakva magla ih ne može zbuniti.

 U nježnoj želji da ne prekine suprugu Julu u njenom snu začinjenom blagim puktanjem, kao ni sinčića Danu koji se u bešici kraj kreveta maloprije nešto promeškoljio i opet produžio miran san, Ivo se lagano iskrao iz okrilja tople postelje. Još sinoć je pripremio ribarski pribor za današnji lov: male i velike ostve i vlak trbok. Kuzo je stavio kraj peći da se malo prosuši, te je sada u njega stavio dobar komad ponjave kanjurače, da se nađe pri ruci, jer je rano proljeće ove godine nekako vrlo hladno; u prikrajcima Gostinje u jutarnjim satima redovno se vide ledeni srševi, a tu je, evo, i izuzetno gusta magla koja produžava trajanje noći i ne dozvoljava da se, prema očekivanju, na bezoblačnom nebu ukaže sunce, makar bilo i «zubato».

ANTO ORŠ ULIĆ u Zemaljskom muzeju  Sarajevo uz čun, trbok i druge  ribarske alatke iz Donje Doline (Foto: Ivo (F) Oršulić)

 Nakon što su u kuzo stavljeni rezervni priglavci, te zamotuljak kukuruze i zastrug sira sa dva komadića dobro prosušene šarene slanine, Ivo je iskoračio na trijem, u maglu. Naslijepo je uzeo veslo i botur, te ostve i vlak i uputio se kroz tijesto magle, gotovo nasumice, između šljiva do međe, pa dalje do Gostinje i vrbe za koju je privezan čun.

 U tišini magle koja ne dozvoljava ni naziranje obzorja ovog jutra, veslo se oglašavalo mekanim mljackanjem po vodi i potiskivalo je čun površinom koja se stapala sa maglom; na momente se doimalo da čun plovi na jastuku magle iznad vodene površine. Nizak vodostaj osigurava vožnju u željenom smjeru do Mature, gdje se u ovo doba godine i sa ovakvim vodostajem mogu loviti somovi. Ne vidi se prst pred okom, što se ono kaže, ali sužene vodene površine ne daju da se zaluta. Čun se lagano šulja kroz maglu, bez žurbe. «Ovog jutra će rasturanje magle, izgleda, poduže potrajati, a za planirani ribolov u virovima Mature potrebno je vedro nebo, slično kao jučer. Ma, ako se magla počne rasturati, a ne dizati, onda će biti dobro. Vjerujem da će tako biti ovog jutra», optimistički Ivo zaključuje svoje razmišljanje i nastavlja odmjerenim zaveslajima. Klizi čun sada već dubljom vodom Jarka na Jazmaku, odakle će do Buboljka na jugu Pogorla i istočnih dijelova Jaruge biti potrebno poprilično vremena. Osim magle, vožnju usporava i nailaženje na mnogo polomljenog nižeg i pogotovo mlađeg rastinja, jer je protekla zima (1926./27.) započela rano i oštro, i to u vrijeme visokog unutrašnjeg vodostaja, pa je led u toku opadanja nivoa vode kršio gotovo sve što je imao u svojim kandžama.

Trbok ribarska alatka  iz Donje Doline u Zemaljkom muzeju  Sarajevo (Foto: Ivo (F) Oršulić)

Nešto malo ispred Proševice počinje se uočavati bliži okoliš i sada je već bilo lakše odlučiti kamo usmjeriti vožnju. Južnije od «gradine» u Proševici voda Jaruge je dublja i šira i otvara prolaz prema malim virovima na Maturi, prvom odredištu ovog jutra. Dok je čun klizio nedaleko od šipražja proševičke «gradine», Ivi su misli odšetale u unutrašnjost nevelikog uzvišenja. Tamo u tmini se sapliću i zastaju. Ali ubrzo, potom, počinju se rojiti pitanja: «Je li ovo neka mala prapovijesna gradina? Je li to jedna od malih prapovijesnih gradina u našem području koje se još nalaze na dva mjesta južnije od Novog Sela, uz Brzaju (blizu kuće Vase Topića – Tuckala i zapadnije, na njivi Vinka Kneževića)? Ima li ona veze sa onim što neka ovdašnja legenda govori, da je usko vezano sa Gradinom u Donjoj Dolini? Da li su Japi, žitelji Gradine u Donjoj Dolini, pobjegli ovamo u Proševicu podzemnim tunelom, kada su se našli u dugotrajnoj opsadi od strane jačeg neprijatelja (kako kazuje legenda), ili su to samo njihova redovna obitavališta u vrijeme kada je tako nešto vodostaj Save dozvoljavao? Ma, Japi su se, vjerojatno, morali baviti ne samo ribarstvom, nego i poljodjelstvom i lovom na sitnu i krupnu divljač, pa su im u tu svrhu služile svojevrsne nastambe, kao što su ovakve male gradine?» I tako su se nizala pitanja koja su budila maštovito razmišljanje i podugo iza prolaska kraj proševičke «gradine», jer je čun mirno puzio vodenom površinom iznad koje se sada već magla dobrano rasturila u rasute vrbike i ledom skršeno šiblje, a naročito su je, poput kakvih ogromnih usisnika, privlačili čestari ispod stoljetnih stabala prostranog staparskog luga. Tu, u sjenovitim gustišima, čekat će ona slabljenje sunčeve svjetlosti, pa već u rano predvečerje beščujno izmiliti i ubrzo ponovo ovladati cijelim okolišem.

Sa površine Mature još su se dizali razrijeđeni pramenovi pare, dok je čun mirno uplovljavao. Dalje je, nekako svakim trenom, sunčeva svjetlost ovog hladnog jutra sve potpunije zavladavala nad krajolikom.

U jednom od plićih virova prozirnost vode je omogućila da se u udubljenjima obale, ispod ispratog spleta korijenja stabala koja gornji dio obale Mature čine čvrstim, primjećivalo lagano pomjeranje tamnih oblika. Iskusnom ribolovcu je bilo jasno da se tu može naći neki som. Pripremio je vlak trbok i lagano postavio nizvodno od fiksirane rupe u obali, a manjim ostvama je ciljao jednog od dva uočena soma. Ostve su se ljesnule u kontaktu sa površinom vode, a istovremeno je držak vlaka u lijevoj ruci snažno zadrhtao i ruka je, gotovo po inerciji, potegnula plijen. Tek kada se u čunu zapraćakao som dobro sapleten vlakom, Ivo je bacio pogled u pravcu malo prije ustremljenih ostvi. U prvi mah ih nije vidio, mada je znao da tu negdje moraju biti, jer su teške i voda ih ne može odnijeti. Malo potom je, ipak, ugledao dršku poduboko ispod vodene površine, koja je bila u gotovo polegnutom položaju. I kada je krenuo da znatno dužom drškom velikih ostvi podigne male ostve, uočio je da se neobično pomjeraju i odmah shvatio da one drže svoj plijen koji ih je povukao u uvalinu ispod korijenja. Nakon što je dugim boturom dobro razmaknuto korijenje, precizno pogođeni som je to iskoristio i sa još nešto posljednje snage trgao se u bijeg. Bio je to pokušaj zakratko, jer se u tili čas iza toga drška ostvi našla na dohvat ruke, pa su se dalje na dnu čuna, dobro umotani u mrežu trboka, bespomoćno trzala dva glavata «mrkalja».

Daljnji lov u ovom, kao i nedalekom drugom malom viru bio bi, praktično, unaprijed izgubljeno vrijeme. Gužva koja se zbila u prvom viru, iako je kratko trajala i ne previše bučno, brzo je signalizirana i sva krupnija riba se sada našla znatno dalje, uzvodno i nizvodno. Čun je, zatim, nastavio lagano da mili, uglavnom nošen vodenom strujom, dok je veslo samo kormilarilo. Nakon kojih trista metara, na domak prvog velikog vira, čun se prislonio uz obalu i Ivo je, očito zadovoljan dosadašnjim ulovom, odlučio malo prezalogajiti. Napriječao je nekoliko suhih grana po vlažnom busenu i na to nabacio višestruko preklopljenu ponjavu, zatim gotovo udobno sjeo. Kuzo mu je poslužio kao mala sinija na kojoj je rasporedio ono što je ponio za jelo. I dok su mu se zalogaji pretvarali u slast, a pogled zadržavao na dosadašnjem ulovu, pomislio je kako će već sutra rano njegova Jula moći krenuti čak do Š vaba, u Topolu. «Samo jedan od ovih ‘mrkalja’, pogotovo onaj veći, napunit će korpu za na glavu i Jula će moći dobro da razmijeni za bijelo brašno, a od Š vaba se, koliko znam, može za ovakvu ribu dobiti i novac.»

Nakon objeda je ispušio dvije cigare krdže, a zatim žustro ustao i skinuo zimski kaput i šešir, te ih zajedno sa svim ostalim stvarima i ulovom ostavio na obali. U čunu je sada imao samo velike ostve, botur i vlak. Polako, nošen vodenom strujom, čun se našao na predjelu velikog virskog kotla.  Voda je mjestimice duboka i preko dva metra, ali se šljunkovito dno dobro vidi, dok su priobalne strane sa dosta sjenovitih udubljenja. Već iza prvog laganog džaranja boturom po ogoljelom korijenju ispred udubljenja, sijevnulo je nekoliko omanjih komada i izgubilo se u širini vira i dalje nizvodno.

Mir u viru je, bez ikakve sumnje, bio narušen. Sada ga treba obnoviti tihim i strpljivim čekanjem. Poduprt boturom sa strane, čun je zastao na caklastoj površini. Samo mir i tišina traju, traju Som je vrlo sumnjičav prema neželjenim posjetiocima u njegove zavlačke skrovišta, ali istovremeno i radoznao. I tako je i bilo, strpljenje se isplatilo. Najprije se kao malo zamutila voda ispred jednog udubljenja, a nedugo iza toga se u bistrom dijelu vode najavi krupna glava sa brkovima (ticalima) koji široko lelujaju. I to bi sve, jer se naglo povuče. «Š ta sada? Pa ništa drugo, nego ovako čekati», prosuđivao je u sebi Ivo. «Sunce je sve toplije, pa se ovako da. Vidjet ćemo ko će koga nadmudriti. Samo da ne budem ja gubitnik » Činilo mu se da je tek prošao koji minut iza ovakvog razmišljanja, kad su iz najuvučenijeg udubljenja krenula da lagano isplovljavaju, skoro paralelno, dva gospodara riječnih priobalnih «brloga». Uz dno, maltene pužući, ljuljali su se velikani; rad peraja se nije ni primjećivao. «Ah, pa to su dva ‘junca’, a ne soma», gotovo naglas je pomislio Ivo, blago se osmjehujući. Bilo je vrijeme za akciju. No, kako ih ne uznemiriti? Sa što manje buke, ali vrlo hitro velike ostve su uzdignute i ustremljene u bližeg od već prilično uznemirena oba soma. Pogodak!! Ostve su paralizirale zadnji dio soma, posebno zadnje peraje i rep glavni pogon i kormilo i izgledalo je da je prikovan za dno vira. Drška ostvi je iznad vode samo malo više od pola metra i objema rukama čvrsto naslonjena na čun. Kratko zatišje. A onda se čun počinje lagano okretati oko drške, pa zatim ubrzanije. I sve tako dok je bilo moguće držati ravnotežu. Uslijedio je iznenadni i neočekivano snažan cug, i to u smjeru bočno od čuna, pa se Ivo našao u vodi do pojasa, a gornji dio je van vode, čvrsto uz dršku još uvijek uspravnu. Teret koji su ostve sa drške prenijele na plijen je učinio to da je som potpuno zastao i svojom masom nekoliko trenutaka ribara držao na vrhu uspravnog »jarbola». Trajalo je nedugo (kada se ne priča «ribarski»), samo sedam-osam sekundi, možda i kraće, ali sa puno neizvjesnosti i još više straha od studene vode koja tamo u sjenovitim prikrajcima ima i neistopljenih naslaga leda. Som je u toku ovog prisilnog mirovanja skupio zadnju snagu i zatim, u postupku gotovo svake ribe kada je u životnoj opasnosti, naglo se zavretenio oko svoje osi i iskusnog ribara, zajedno sa ostvima, ostavio u studenoj vodi.

Kao pliska ranjena u jedno krilo, Ivo je samo desnom rukom grabio prema čunu koji je napunjen vodom zastao uz obalu, kakvih desetak metara nizvodno, a lijeva ruka nije ispuštala ostve, na čijim su se zubima, još i nakon izlaska iz vode, zamjećivali određeni ostaci kao svjedočanstvo okršaja koji se netom zbio u velikom viru nazivanom još i velikim kazanom.

Ostve i udice u Zemaljskom muzeju  Sarajevo  iz Donje Doline (Foto: Ivo (F) Oršulić)

 Sretne su okolnosti bile da je na obali bilo nešto suho (kaput, ponjava, priglavci) čime se moglo koliko-toliko zaštititi prozeblo tijelo.

Čun se vraćao kući strjelimice, kao kakav današnji kajak-jednosjed u takmičenju na mirnim vodama. Jurio je i vrlo plitkim prečicama, kad god je to bilo moguće od krša raslinja, što je načinio led minule zime.

U toploj sobi, nakon što je u večernjim satima pojeo i toplu riblju čorbu, Ivo je mirno kroz glavu opetovao slike zbivanja proteklog dana, dok mu se istovremeno, sa blagim trzajima, u uglovima usana urezivao smiješak.

Naredna tri dana je nosio hunjavicu, a povremeno ga je i groznica tresla. Ali i u ovom periodu Ivo nije posve mirovao. U okrilju tople sobe, uz često ispijanje vruća čaja od kupinovog lista, predano je razmišljao o novim ribarskim poduhvatima. Stoga je već ovo vrijeme iskoristio da postupkom pletenja pokrpi nekoliko bubnjeva i popravi još ponešto od ostalog ribarskog pribora.

Anto Oršulić