Rastanak sa Matanom
Na blagdan rođenja sv. Ivana Krstitelja, obitelj, rodbina i brojni prijatelji su se oprostili od svog dragog MATANA. Bio je to bolan rastanak na Centralnom groblju u Novoj Gradišci, nakon iznenadne smrti.
S Matanom smo razgovarali za naš 10. broj Suze dolinske†rujan/prosinac 1998. godine.
Započeli smo ga riječima:
Matan je svim Dolincima ostao u sjećanju kao nasmijan i u pravom smislu bećarski orjentiran. U svako doba godine se je mogao vidjeti na Savi kako hvata†drva ili lovi ribu. Nije bilo nastupa KUD-a Ivan Goran Kovačić†iz Doline i Novog Sela da u njegovoj ruci nije bila berda ili bugarija, a ponekada i violina. Vodio je dolinske tamburaše početkom devedesetih godina na promociju HDZ-a u Bosansku Gradišku i Mičije. Neumorno je biciklom odilazio u Novu Gradišku i druge gradove i sela spreman obavljati baš sve poslove, od zidarije do onih jednostavnih kao što su kopanje kukuruza.
Mladima je uvijek pružao pomoć i potiocao ih na sve vrste kulturnih i športskih događanja. Obnašao je mnoge dužnosti u forumima MZ Dolina, a na dužnosti predsjednika Mirovnog vijeća Dolina bio je u nekoliko mandatnih razdoblja. Prvi je došao na zgarište kuće Ilije Marinovića u Donjoj Dolini i krampom zakopao među vrele cigle tražeći bar neke tragove o pok. Iliji (kojeg su dušmani u noći s 26. na 27. veljače 1992. godine zaklali, glavu odsjekli a kuću zapalili). Uporno je dematirao glasine kako kuća nije slučajno planula nego da je namjerno zapaljena kako bi se prikrio zločin.
Ovaj rat je kao i na mnoge druge ljude ostavio duboke rane i tragove na duši, a i vrijeme je učinilo svojeâ€.
Na početku razgovora reći će nam: Nikada mi nije palo na pamet da ću nekada morati napustiti svoju rodnu Donju Dolinu, a kada sam morao poći iz nje, plakao sam kao malo dijete. Volio sam to mjesto, kao što roditelj voli svoje najmilije. Volim ga i danas. Rastanak s Dolinom, 29. prosinca 1992. godine, doživio sam kao da zauvijek sahranjivam nekog najdražeg svogâ€.
Mi smo danas sahranili Matana.
Mato Ćorković, svima znan kao MATAN rodio se 17. listopada 1942. godine u Donjoj Dolini od oca Ive i majke Jule r. Marinović. Nastarija je bila sestra Anka rođena 1932. godine
koja se je udala za Iliju Kneževića (a umrla je 27. prosinca 2013. god. U Okučanima), zatim Jela rođ. 1935. god. Udana u Slav. Dolinu za Matu Kalizana, Ljupko 1936, Justina rođ. 1941.
udana za Dragana Oršulića, Branko rođ. 1944., Adam (1946.-1961.) i Filip (1948. – 2009.) god.
Oženi se Mandom Š Šokić i vjenčao 18. listopada 1961. god. U braku im se rodila prva kćerka Ankica 15. srpnja 1962. koja se je udala za Mirka Kalizana. Sin Adam im se rodio 12. listopada 1966. godine koji je oženio Angelinu Vonića, a najmlađa kćerka Slavica se rodila 8. studenog 1967. god i udala se za Budimira Dakić.
Cijela obitelj je bila glazbeno nadarena pa se je znalo događati da Matan i sva djeca nastupaju kao svirači i pjevači u sastavu KUD-a I. G Kovačićâ€. U razgovoru za Suzu†je kazao: Sin Adam i ja smo koristili svaki slobodan trenutak i uzimali različite instrumente u ruke. (Adam dobro svira harmoniku). U našoj kući dvorištu se sviralo i pjevalo na sav glas. Zato nam ni zimske večeri i noći nisu bile dugeâ€.
Po dolasku u Hrvatsku, išao je od nemila do nedraga†dok nije 1993. godine stupio u kontakst s vlasnikom srušene kuće u Ljupini br. 24. Neke djelove dvorišne zgrade je osposobio za stanovanje, a nakon izvjesnog vremena je pristupio izgradnji nove kuće. Financijsku potporu je imao u sinu Adamu koji radi u Italiji.
Šžvoju ljubav prema rodnoj Dolini je pokazivao i na taj način, što nije bilo ni jedne radne akcije na uređenju groblja Gradina u Donjoj Dolini i poslova oko crkve u Gornjoj Dolini a da on nije u tim
dragovoljačkim akcijama sudjelovao. Ob itelj može biti ponosna što su imali Matana.
Hvala mu na svemu.
I tako, otišao je naš Matan polako…!
