Narodno Blago

BOŽIĆNI OBIČAJI OD BOŽIĆA DO SV. TRI KRALJA

Božić

Na sam Božić se ide samo u Crkvu. Ići u selo na Božić – velika je sramota. No, na Božić prije odlaska na misu ide se u položajstvo. Položaj na Božić je redovito zet, a ako netko nema zeta, položaj može biti i netko od rodbine ili iz susjedstva, samo mora biti muško.

Kad položaj dolazi u kuću, svima čestita Božić riječima: Faljen Isus, čestit vam Božić i sveto Isusovo porođenje.” Odgovara se riječima: Čestita ti vjera i duša.” Potom domaćica skupi malo slame po podu na jednu hrpicu i zapovijedi položaju da na tu slamu sjedne i bude miran. Položaj sjedne malo na tu slamu i dok sjedi mora biti miran, ako se položaj vrpolji, češka, miče i priča dok sjedi na slami to znači da če sve kvočke u nadolazećoj godini pobjeći sa nasada. Nakon kratkog sjedenja na slami položaj se počasti i daruje. Ako je položaj zet onda dobiva svatovski peškir, novac, jabuku i kobasicu. Ako položaj nije zet, onda dobije sve isto samo osim svatovskog peškira dobije i maramicu.

Sv. Stjepan i sv. Ivan

Stari je bio običaj da su sv. Stjepan (26. prosinca) i sv. Ivan (27. prosinca) bili dani rezervirani za obostrano čestitanje i posjećivanje kumova. Naravno, kad se kumove posjećuje na Božić, onda je red pripremiti i korpu s  milošćom.

Mladenci (28. prosinca)

Sve vrijeme Božića do mladenaca ništa se ne radi osim onoga najnužnijeg, oko marve. U te dane ništa se ni ne kuha. Jede se prije pripremljena hrana (pečenica, sarma, kruh, kugluf, kolači). Isto tako budući da je u kući slama ništa se ne čisti niti pere osim posuđa. Na Mladence u jutro iz kuće se iznosi slama. Dio slame iz kuće se odnese u šljivik i zatakne se među grane šljiva i drugog voća kako bi u nadolazećoj godini voće dobro urodilo. Ostatak slame se pali. No, osim čišćenja i pospremanja kuće od božićne slame na Mladence u Dolini je bio još jedan običaj. Rano u jutro dok su djeca bila još u krevetima, netko od starijih članova obitelji, rodbine ili susjedstva došao bi sa snopićem tankih šiba i malo po nogama išibao djecu ali i mladiće i djevojke ako bi se za to ukazala dobra prilika, jer onda će svi biti zdraviji i rumeniji u idućoj godini.

Sveta tri kralja ili vodokršće (6. siječnja)

Uz blagdan sv. Tri Kralja vezano je više običaja. Svakako je najpoznatiji crkveni običaj blagoslova vode. U crkvi na Tri kralja svećenik bi blagoslovio dva velika bureta vode, a narod bi tu sv. vodu točio u stucke a kasnije u boce i nosio svojim kućama. Oko tih buradi s blagoslovljenom vodom često se stvarala gužva jer je svatko htio što prije za sebe natočiti blagoslovljenu vodu pa tako kad bi negdje nastala neka gužva znalo bi se reći: Jesu navalili k’o na svetu vodu”. Kad bi se sv. voda donijela kući svi bi se malo napili nje. No, prije nego se popije sveta voda, prvo se prekriži, a potom se moli vjerovanje i škrope sve prostorije u kući bez obzira da li svećenik te godine do Tri kralja blagoslovio kuću ili nije. Osim blagoslova vode na Tri kralja se rasprema i krizban, a prije  borova grana. Svi oni jestivi ukrasi” podijele se djeci a oni nejestivi pospreme se za idući Božić. Na Tri kralja se iznosi i pšenica iz kuće. Ona se razdijeli domaćim životinjama da je pojedu. Tako se na Tri kralja uklanja iz kuće sav Božićni ugođaj, čak se i badnjak skida s kuće. No, još jedan stari običaj, mora se priznati, bio je rezerviran samo za one najhrabrije, budući da se radi o zimskom kupanju. Naime, tko se na dvoru” okupa na Tri kralja, bit će zdrav cijelu godinu. Interesantno da su ovaj običaj prakticirale osobe razne životne dobi i žene i muškarci, posebno ako se uzme u obzir da je često puta trebalo za ovo kupanje probiti led i napraviti talić” i smočiti se do vrata u vodu. Ako bi netko još uspio uzeti vode u usta, u ustima je donijeti u kuću i ispustiti na žeru u ognjištu ili šporet, onda, uz to što će biti zdrav čitave godine, nikad ga neće boljeti zubi.

p. Damir Š Šokić

BOŽIĆNI OBIČAJI  OD SV. ANDRIJE DO BOŽICA

 Vrijeme priprave za Božić – Advent započinje nakon sv. Andrije (30. prosinca) pa se zato i u Dolini kaže: “Sv. Andrija – zavezanija”. To znači da je vrijeme Adventa obilježeno odricanjem, postom i molitvom. To je vrijeme kad se ne ide u kolo, vrijeme kad se ne ženi niti udaje, dakle ne prave se svatovi niti bilo koje drugo veselje. Večeri se nastoji posvetiti intenzivnijem duhovnom životu i što boljoj duhovnoj i materijalnoj pripravi za Božić.

Sv. Lucija (13. prosinca)

Sijanje pšenice za Božić naširoko je poznat običaj, pa tako i u Dolini. Pšenica se sijala na sv. Luciju, kako bi do Božića na vrijeme proklijala i izrasla. Iako sv. Lucija nije bila u Dolini zapovijedani blagdan, ova svetica se častila odricanjem žena i djevojaka od ručnog rada i šivanja, općenito svega što se radi s iglom jer sveta Lucija je svetac od očiju”. Blagdan sv. Lucije ujedno navješta i blizinu Božića pa se u Dolini kaže: Sveta Luca Božić kuca”.

Tucindan (23. prosinca)

Prastari je običaj da svaka obitelj u Dolini za Božić i božićne dane za objed ima pečenicu na ražnju. Dan prije Badnjice je tucindan i taj dan se kolju i za pečenje pripremaju božićne pečenice. Kad je pečenica bila na ražnju i spremna za pečenje, na donjem dijelu vrata (jabučici) nožem se u koži zareže znak križa i dobro posoli. To je znak da je to božićna pečenica i da će se blagovati u čast Božjeg pohođenja – Isusova rođenja. Ovaj križič činio se samo na božićnoj pečenici.

Badnjica (24. prosinca)

U rano Badnje jutro, često prije rađanja sunca, u avlijama i torovima dolinskih kuća loži se vatra kako bi se nastavila božićna pečenica. U isto vrijeme, rano u jutro, nosi se i badnjak. U Dolini badnjak je isključivo manja hrastova grana s obaveznim suhim lišćem. Badnjak su pripremali i nosili seoski momci. Još prije Božiæa zapažali bi hrastova stabla na čijim je granama ostalo dovoljno suhog lišća te par dana prije Badnjice, badnjake bi usjekli i dobro sakrili negdje blizu kuće kako ih ne bi tko drugi našao i odnio. Nije bila rijetkost da momci za badnjake posijeku ili polome vrlo mlade hrastiće.

Kad se u nečijoj kući nosi badnjak onda se kaže: Faljen Isus! Božić u kuću – badnjak na kuću!” Odgovori se: Navijeke!” uzme se badnjak i priveže se, objesi ili zatakne na kuću, važno je da bude blizu ulaznih vrata i dobro uočljiv. Nakon toga onoga koji je donio badnjak se daruje jabukama, cigarama, a prije svega ga se imalo počasti.

A zašto se badnjak stavlja na kuću govori pobožna priča koju je ispričao Slavko Knežević iz Gornje Doline:

“Kad je Irud čuo da se Isus rodio, brzo sazove svoje sluge i pošalje ih po cijelom kraljevstvu neka idu i neka traže novorođenog Isusa. Sluge se preobuku u seljake i pastire te krenuše u potragu za Isusom. Tražili su ga nekoliko dana i konačno ga pronađu u Betlehemskoj štalici. Kako bi Irudu znali reći gdje je rođen Isus, štalicu označe suhom hrastovom grančicom. Vratiše se u Irudov dvor i sve mu ispripovijediše, sve što su čuli i vidjeli. Irud odmah posla vojsku u Betlehem s naređenjem da ubiju dijete Isusa. No prije nego je vojska stigla, netko je pastirima u Betlehemu dojavio što Irud kani učiniti. Pastiri brzo nasijeku naramke grančica sa suhim hrastovim lišćem te ih zataknu za svaku kuću i štalu u Betlehemu. Kad je vojska stigla u Betlehem nisu mogli naći Isusa, jer kamo god bi krenuli na svakoj kući i štali našli bi suhe hrastove grančice, te se vratiše na Irudov dvor neobavljena posla. Zato se na badnjicu stavlja badnjak na kuću kao spomen na taj događaj. To je bilo prije nego je Irud dao poubijati nevinu dječicu.

Kad se na Badnjicu sunce rodi iza Motajice u Dolini su sve kuće Šokićene badnjacima i božićne pečenice se već odavno peku. Iako se na Badnjicu u cijelom selu osjećalo svečarsko raspoloženje i na sve se strane širio miris pečenja, Badnjica je u Dolini uvijek bila strogo posni da. U kućama nije manjkalo posla toga dana. Nastojalo se što prije dovršiti prije večeri započete poslove čišćenja i pospremanja kuće, pečenje kruhova i suhih kolača za nadolazeće blagdane i sl. No, svakako važni poslovi toga dana u kuhinji je spremanje badnje večere i sarme za božićne dane te kićenje borove grane. Imati krizban u kući za Božić nije jako star običaj. Osim toga Dolina ni nema borove šume pa je borova grana, zabodena u ćup sa kukuruzovim zrnjem te Šokićena orasima, jabukama ili kruškama divljakama i kockama šećera umotanim u raznobojne papiriće, bila sasvim dovoljna za svečani božićni ugođaj.

Kako se nastojalo kuću pripremiti za svetu noć, tako se nastojalo da u Božićnoj noći i marva u štali bude obilnije namirena no inače. Tako će se u jaslama ispred krava i konja naći više sijena a štraj te noći bit će nešto deblji.

Popodnevni sati Badnjice su rezervirani za zadnje osobne pripreme, koje započinju kupanjem i presvlačenjem djece. U kasnijim popodnevnim satima isto će učiniti i stariji članovi obitelji, a domaćin će biti zadnji na redu pošto namiri marvu.

Budući da se zadnju nedjelju Adventa išlo u crkvu na velike zajedničke ispovijedi i tako pripremilo dušu za veliku svetkovinu uoči badnje večeri svi moraju biti barem umiveni i počešljani. Kad je sve pripremljeno i uređeno a Badnja večera gotova ali ne servirana, domaćin obitelji odlazi po slamu. U kući svi stoje, a jedno žensko čeljade u ruku uzme malo kukuruznog zrnja i zrnja drugih žitarica i svi čekaju dolazak slame. Domaćin, prije ulaska u sobu, u kojoj ga svi čekaju obavezno pokuca na vrata i tek kad začuje odgovor DA!”, ulazi u sobu sa većom količinom slame govoreći: Faljen Isus i Marija! Čestit vam Božić i sveto Isusovo porođenje” Svi odgovore: Čestita ti vjera i duša”. Istovremeno žena na slamu baca zrnje iz ruke i domaćin spušta slamu na pod sobe. Kad je slama na podu u nju se bacaju darovi za djecu (jabuke, orasi, kasnije bomboni i slatkiši) koja ih veselo traže prevrćući slamu. Darivanje djece na ovaj način zove se PIJUKANJE. Tamo gdje nema djece pijuču mladi, mladići i djevojke, a darove u slamu uvijek bacaju stariji. Nakon pijukanja, skupljenih i podijeljenih darova iz slame, slijedi zajednička Božićna molitva. No, prije molitve, nakon pijukanja na stolu se zapali trojstvo, tri svijeće pri kraju međusobno uvezane koncem i zabodene u manju dublju posudu sa raznim zrnjem žitarica, kukuruza, graha . . ., te se zapali još jedna zasebna svijeća namijenjena za pokojne članove obitelji i pokojne uopće. Kad je sve tako spremno molitva može započeti. Molitvu predvodi netko od starijih članova obitelji dok svi kleče ili sjede na slami. U božićnoj molitvi moli se za razne nakane od putnika, namjernika, mornara, do prijatelja i neprijatelja a posebno za Božji blagoslov i berićet u nadolazećoj godini. Nakon molitve svi ustanu i pristupa se postavljanu stola i Badnjoj večeri. Uz već zapaljeno trojstvo, svijeću za pokojnike i božićnu pšenicu, na stol se stavlja pribor za jelo i servira se večera. Jelovnik badnje večere je svake godine isti: tenfani grah, salata od kiselog kupusa, na žaru ili ulju malo pečena dimljena riba, kruh, sol, rakija, nekoliko češnji bijeloga luka i pečene pole budinke (bundave).

Prije nego se sjedne za stol, svi (osim djece) popiju malo rakije jer – to se valja! Potom domaćin blagoslovi večeru govoreći: Naj koji je stvorio, Taj i blagoslovio. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen!” Za vrijeme večere svi prozori moraju biti zastrti jer se vjeruje da se u vrijeme badnje večere na prozorskim staklima može vidjeti ako će netko iz obitelji, od nazočnih članova nadolazeće godine umrijeti. Naime, onome kome se ne zrcali glava na staklu – taj će umrijeti.

Tijekom večere se za vrata u slamu bace i pripremljene čenje bijelog luka, jer se vjeruje da će se na taj način otjerati vještice i uroke od kuće i imanja.

Za Badnjak se moralo paziti da se djeca međusobno ne potuku, jer, ako netko nekoga na badnjicu udari narasti će mu čir na mjestu na kojem je drugog udario.

Uz badnju noć vezano je još jedno pučko vjerovanje. Ako u nekoj obitelji ima sin jedinac (bez braće i sestara) i ako oko ponoći sam ode u štalu – može razgovarati sa životinjama u štali i one s njime. Nakon večere stol se ne rasprema. Sve na stolu ostaje netaknuto do sutra u jutro – do Božićnog doručka, kad se sve sklanja i servira pečenica i sve ono što se za božićne dane pripremalo.

Vrijeme nakon badnje večere se provodilo u pjevanju božićnih pjesama, prepričavanju prošlih događaja i pobožnih priča. Mlađi ukućani i oni koji su mogli, spremali su se na misu ponoćku, a stariji bi išli na počinak. Dokle god je netko boravio u sobi sa slamom, svijeće na stolu se nisu gasile. Tek kad bi se soba ispraznila svijeće trojstva bi se vadile iz posude i polako okrenule i ugasile zabadanjem plamenova u posudicu sa zrnjem žitarica.

Sutra ujutro, kada dođe položaj, u pravilu to ne bude nitko od članova obitelji nego susjed ili prijatelj, će tu svijeće izvadile iz posudice i ovisno o tome koliko se zrnja zalijepilo oko fitilja svijeća, gledalo se hoće li nadolazeća godina biti rodna.

Lampa u kući, a kasnije i električna rasvjeta, nije se gasila čitavu noć. Na ponoćku se išlo uz pjesmu i veselo pocikivanje i podvriskivanje, a nakon ponoćke kod crkve bi se obavezno uz tamburaše zaigralo i u kolu zapjevalo.

PREHRAMBENA TRADICIJA

Područje dolinskog kraja s plodnim tlom, nizinskim šumama i mirnim tokom rijeke Save pogodovalo je razvoju zemljoradnje a s njom i stočarstva. To se relativno blagostanje očitovalo i u prehrani dolinskih sela. Po svojem kulinarskom tipu ta je prehrana primjetno povezana sa susjednom Slavonijom i širim sjevernim panonskim područjem, što se očituje u primjeni ljutih začina, ponajprije crvene ljute paprike i feferona (fafaronki). S Druge strane, u kuhinji Dolinskog kraja, prepoznaje se i ostavština negdašnjih turskih osvajača koji su i u ovim krajevima udomaćili istočno-mediteranske vrste voća i povrća, kao i neke kulinarske postupke.

Uzgoj crnih svinja, poznatih po masnoći, u prehrani Dolinskog kraja zauzima važno mjesto. U jesen je svako kućanstvo klalo svinje (′ranjenÄ«ke), pa su u ovom važnom poslu, koji se često puta nije mogao završiti za jedan dan, sudjelovali i rođaci. Veći dio mesa je prerađivan u suhomesnate proizvode: kobasice, krvavice, kulen (kulin), dimljenu šunku, slaninu i drugo meso.

Tako je osnovni začin u toj gastronomiji je bila svinjska mast koja se koristila pri pečenju i kuhanju variva.

Ulje dobiveno od tikvinih sjemenki (špica od misirače) koristilo se jedino kao začin salatama od svježeg povrća.

Osim svinjetine, na jelovniku su bila i jela od peradi, a posebno krajem XIX. stoljeća i jela od telećeg i junećeg mesa. Od brojne peradi (kokoši, guske, patke ) u kući bi se nakupilo i dosta jaja koja su se jela pečena na svinjskoj masti ili kuhana.

Važan udio u prehrambenim navikama Dolinskog kraja zauzima i riba (šaran, som, smuđ, štuka ), od koje su se spremala riblja jela u svakodnevnoj prehrani, posebno na posne dane. Osim pečene ribe na direktno žaru ili na ražnju (šišu) ili one uvaljane u kukuruzno brašno sa začinima koja se pekla na svinjskoj masti, kao posebnost svakako treba spomenuti dimljenu ribu. Veća ulovljena riba u kasnu jesen se tako sušila i čuvala za zimske dane a bila je poznata pod nazivom – suha (suva) riba.

Kravlje mlijeko i od njega proizvedeni kiselo mlijeko (kiselna), svježi sir (mladi sir) i vrhnje (kajmak) te tvrđi (masni) sir sa zajedničkim nazivnikom bjelivo neizostavni su dio u prehrani. Š iroka primjena vrhnja (kajmaka) kao dodatka mnogim jelima obilježje je kulinarstva šireg panonskog prostora pa tako i Dolinskog kraja.

Od kiselog mlijeka, sa dodacima rendanog (ribanog) povrća ili sira te jaja i nešto brašna, spremana je žitka masa koja je za kratko vrijeme bila pečena (ljevuša).

Sa dodacima suhog svinjskog mesa spremana su variva od raznog povrća: kupusa, graha, krumpira, mahuna, graška i sl.

Neke vrste tikava (misirača) su kuhane u mlijeku s dodatkom brašna, kojima je nakon kuhanja dodavano i vrhnje (kajmak) dok su druge vrste tikava (tvrdokorke i budinke) bile pečene i zbog slatkastog okusa omiljene, posebno na večernjim sijelima i prelima.

Osim jednostavnih variva, pripremani su i neki složenci, od kojih je najpoznatije od tih jela je u obliku zamotuljaka a sastoji se od lista kiselog kupusa napunjenim smjesom mljevena mesa i riže (sarma) te kuhanog zajedno sa narezanim kupusom i nekoliko komadića suhog svinjskog mesa.

Osim kruha od pšeničnog brašna (pogača i strvni kruh) i raznih pogačica (lepinje), najviše je bio konzumiran beskvasni kukuruzni kruh (kuruza, proja). Rado su kuhane i tjestenine koje su mogle biti samostalno jelo (žganci, cicvara, rezanci, trganci, popara) ili dodatak juhi (rizančići).

Od slastica prevladavala su dizana tijesta s nadjevom od oraha, maka, sira, pekmeza a kasnije i mljevenih rogača (pite u kvas i buktle) ili bez nadjeva kao npr. krafne (krofne) te lisnata tijesta punjena sirom ili obrađenim voćem (pite). Spomenimo još jedan kolač od dizanog tijesta u kojeg se dodaju zrnca suhog grožđa (grožđice). Tijesto je pečeno u posebno modeliranom, prije u keramičkom (zemljanom) a kasnije u limenom kalupu. Ovaj kolač je opće poznat pod nazivom – kugluf.

No, izrađivani su i kolači od ne dizanog tijesta koji su se pekli u posebnim limenim kalupima (pracama), danas poznati kao šape ili se od valjanog (razvijanog) tijesta, uz pomoć različito modeliranih limenih noževa (modlice), izrezuju (vade) različiti oblici kolača (cvijet, zvijezda, srce itd.). Također su i u kuhinji Dolinskog kraja bili poznati kolači od svinjskog sala (salenjaci), meda (medenjaci), kolači s paprom (paprenjaci).

Od raznog voća koje je konzumirano svježe ili prerađeno, svakako treba spomenuti dinje i lubenice, kao unos orijentalnog podrijetla.

Dolinski šljivici bili su bili i izvorištem za rakiju. U ranu jesen, u kace se skupljaju zrele šljive gdje se odvija proces fermentacije. Destilacijom (pečenjem) se dobiva blaga rakija (šljiva, šljivovica), a njezinom ponovnom destilacijom dobiva se znatno ljuća (prepečenica) rakija. Rakija se pravila (pekla) i od kukuruza tj. kukuruzovog koma, pa joj otuda i naziv – komadara. I Ova rakija je mogla biti ponovno destilirana (prepečena) čime joj se znatno povećavala gradacija alkohola.

Nasuprot ovom, dosta općenito izloženom, obilju u prehrani Dolinskog kraja, valja upozoriti na još jednu pojavu. Živeći u vodoplavnom kraju, u kojem ratovi i neimaština nisu bili rijetkost, događala su se razdoblja kronične oskudice. Boreći se protiv gladi, posezano je za sredstvima iz najbliže prirodne sredine. Tako je bilo uobičajeno da se kuha varivo od mladih kopriva ili divljeg luka, a brašnu dodaje mljeveni suhi žir.

Tijekom vremena prehrana na selu se u mnogome izmijenila. Izbor namirnica se proširio, uređaji modernizirali, a kulinarski postupci osuvremenili.
Pripremio: p. Damir Š Šokić

(više…)

Ovaj ophodni običaj, se u Dolini zadržao do sredine pedesetih godina dvadesetog stoljeća.

Čarojice su bile skupina seoskih mladića, koja je posjećivala kuće po selu jedne večeri između Sv. Kate (25. 11.) i Sv. Andrije (30. 11.). To je stari običaj darivanja mladića čarojica, u ime plodne i berićetne nadolazeće godine. No, koliko god čarojice, prilikom svojega posjeta, zbijale šale i pjevale šaljive pjesmice ići u čarojice bila je ozbiljna stvar.

Pravila za čarojice su bila stroga i morala su se ozbiljno poštivati, kako ne bi bilo kobnih posljedica. Naime, vjerovalo se ako bi se, kojim slučajem u jednom selu u jednoj noći susrele dvoje čarojice (dvije skupine mladića), u nadolazećoj godini jedne će čarojice sigurno umrijeti. Zbog toga su se mladići u selu morali dobro dogovoriti koju će večer ići, i tko će ići u čarojice. Broj čarojica nije strogo određen, ali njihov broj uvijek mora biti neparan.

U čarojicama se ističu i neki likovi, koji u obilazak sela idu prikladno odjeveni tj. maskirani:

Ćato on je starješina čarojica, on predvodi molitvu, pjesmu i njega se općenito u svemu sluša. Tu su još: Baka i did, mlada i djever, mačak, jarac te dvojica vrećara, koji u vrećama nose dobivene darove.

U dogovorenu večer, prije polaska u obilazak sela, čarojice se skupljaju na određenom seoskom raskršću na podužu molitvu (u D. Dolini i u Novom Selu kod seoskih križeva, a u G. Dolini ). Najviše se molilo sv. Nikoli za sretno putovanje kroz selo te večeri. Čarojice u ophod sela ne smiju ići prije 22:00 sata, a s ophodom moraju završiti prije izlaska sunca, tako da najkasnije do 4:00 sata ophod mora završiti.

Nakon završene molitve čarojice počinju posjećivati kuće. Putem pjevaju uobičajene pjesme, koji puta i vrlo proste te sa sobom nose stočna zvona klepke, s kojima zvone i buče kako bi od sebe tu noć otjerali đavle.

Ulazeći u dvorište (dvor, tor, avliju) viču:  «Aamiii, aamiiii »! i pjevaju:

Dobra večer dobri domaćine
Evo idu dobri gosti
Dobri gosti čarojice

Domaćin će otvoriti vrata i pustiti čarojice u kuću te ih darovati:

Baku i dida duhanom i i kudeljom, kučinama
Mladu i djevera svatovskim peškirom ili vezenom maramicom te jabukama
Mačka slaninom
Jarca solju i kukuruzima
Pravilo čarojica je nalagalo da s kojim se članovima obitelji djever rukuje, mlada ih mora u obraz poljubiti. Tako bi se djever redovito rukovao sa starim bakama po kućama, a očajna mlada je to sve morala izljubiti.

Nakon darivanja čarojice odlaze iz kuće i pjevaju:

Pred kućom ti zelen bor
Pomog’o ti dobri Bog

U mlinu se nameljavalo
U naćvama nakuvavalo
U kući, muško čedo rađalo

Fala gazda, fala domaćine
Rodila ti pšenica bjelica
Narasla ti glavica kupusa
K’o u naše bake guzica

Sve čarojice nikad ne ulaze u kuću. Uvijek barem jedan član čarojica ne ulazi u kuću nego ostaje vani i u blizini kuće sakriven, kako ukućani ne bi utvrdili točan broj čarojica, jer te večeri njih nitko ne smije prebrojiti. Ako bi tko tu večer, u jednoj obitelji, netko prebrojio  i utvrdio točan broj čarojica, vjerovalo se kako će jedan od čarojica u nadolazećoj godini umrijeti. Čak i idući selom, dio čarojica ide sporednim ili okolnim putem stramputicom kako ih ljudi iz kuća ne bi na šoru prebrojili.[1]

Pripremio: p. Damir Š Šokić

[1] Za čarojice se kaže da su dio srpsko-pravoslavne narodne tradicije. No, u dolinskom kraju prakticirali su ih isključivo Hrvati, katolici. Uz ovu primjedbu važno je napomenuti i slijedeću činjenicu: U dolinskom kraju su se na cvjetnicu ujutro sa cvijećem u vodi umivali isključivo Srbi-pravoslavci, Hrvati ovaj običaj nisu prakticirali. Iako postoji niz momenata u kojima se običajna praksa podudara i kod Hrvata-katolika i Srba-pravoslavaca, može se zaključiti postojanje izvjesne isključivosti u prakticiranju pojedinih običaja. Čarojice su tome primjer

(više…)

(Od Poklada do Mladog Uskrsa) 

Nakon Pokladnog veselja i opuštenosti dolazi Pepelnica (Čista srida) dan posta i nemrsa s kojim, kao i u svemu Katoličkom svijetu, započinje vrijeme priprave za Uskrs Korizma.

Obred pepeljanja u crkvi nije se propuštao bez velikog i važnog razloga. Kako u Došašću (Adventu), tako i u Korizmi, nisu se pravila nikakva veselja a sav je ženski svijet u crkvu s rupcem (maramom) na glavi.

Vrijeme korizmenog odricanja u Dolinskom kraju se prakticiralo na različite načine: netko kroz Korizmu nije pušio, netko nije pio alkoholna pića, netko nije pio kavu, a ne mali broj je bio onih koji su Korizmu prepostili od početka do kraja.

U rane nedjeljne večeri dok je trajala Korizma mladići, djevojke i svi oni koji vole pjesmu, znali bi se okupiti kod seoskih križeva, česmi, na križanjima seoskih ulica (šorova) i zapjevati. No, tom zgodom se nije pjevalo ništa drugo osim pjesama pobožne tematike (svetih pjesama).

Tradicija i običaji Adventskog i Korizmenog odricanja od veselja i zabava održali su se u dolinskim selima sve do naših dana. Stari Dom mladeži u D. Dolini dok je bio u funkciji, kao i onaj novi u G. Dolini, u vrijeme Adventa i Korizme su bili zatvoreni. U njima u to vrijeme nisu priređivane nikakve zabave, priredbe, igranke, kino predstave i sl. U Korizmene petke, nakon pobožnosti križnog puta i večernje Mise organizirao se vjeronauk za mladež, dok su se u nedjeljne večeri mladi okupljali na  tradicionalnu igru (kaišanje) kod seoskog bunara (česme) ili Pod klenom u D. Dolini.

Cvjetnica

Na zadnju korizmenu nedjelju Cvjetnicu, osim sudjelovanja na misi, važno je bilo, u crkvu na blagoslov, ponijeti jelove i zimzelenove grančice, a ako se Uskrs kalendarski slavio nešto kasnije, nosilo se i drugog cvijeća koje do toga vremena procvjeta. Tako blagoslovljeno cvijeće i grančice bi se nosile kući i kod kuće čuvale.

Vjerovalo se da te blagoslovljene grančice kuću štite od svakog zla, a posebno od udara groma, tuče (leda) i drugih posljedica ljetnog nevremena (salauke, ciklone).

Ako se pravovremeno opazi sa se u ljetnim mjesecima sprema veliko nevrijeme (salauka), sveti cvit bi se uz molitvu spaljivao na dvorištu ili u kući na ognjištu ili u peći (šporetu). Ako bi nevrijeme stiglo odveć brzo i iznenada, malo bi se svetog cvita protrljalo između dlanova te bacilo u kišu ili tuču i vjetar.

Veliki četvrtak

Sveto trodnevlje započinje na Veliki četvrtak. U dolinskim selima toga dana se u podne prestajalo sa svim poslovima i do Velike subote (Crvene subote), niti se što čistilo, melo, pralo niti pospremalo. Od podneva Velikog četvrtka pa do iza Uskrsa oko zemlje se ništa nije radilo. Na Veliki četvrtak se išlo na večernju misu, nakon koje je izvođena i slušana pučka pobožnost «Gospin plač». Po završetku ove pobožnosti nije se išlo kući, nego se do ponoći ostajalo u crkvi, u tihoj molitvi. Poslije ponoći svi su u tišini razilazili svojim kućama.

Veliki petak

Jedna stara pobožnost u Dolinskom kraju je vezana za Veliki petak. Ta pobožnost se događala  u rano jutro Velikog petka. Naime vrlo rano, prije izlaska sunca, molilo se sto puta Oče naš, sto puta Zdravo Marijo i sto puta Slava Ocu i to mora biti sve dovršeno prije izlaska (rađanja) sunca. Ova pobožnost vezana je uz jednu pobožnu priču koja kaže kako je Isus obećao đavlu da će ga pustiti na zemlju, ako uspije za godinu dana pregristi jedan poveći željezni stup. No, ako netko na zemlji, na Veliki petak izmoli sto puta Oče naš, sto puta Zdravo Marijo i sto puta Slava Ocu, isti stup će se popuniti i postati još deblji. Ako je netko ovu pobožnost prakticirao dvije godine za redom morao je i treću, jer nije dobro da se ova pobožnost prekine sa parnim, nego neparnim godina uzastopnog moljenja.

Na Veliki petak pri ustajanju nitko se nije umivao, češljao, niti se kuća toga dana mela. Išlo se na prijepodnevne obrede Velikog petka (Slušanje Muke, ljubljenje križa i Pričest). Toga dana sav ženski svijet bio je u zamotane glave crnim  rupcima (maramama). Cijeli dan se ništa nije radilo, nego se u molitvi promišljala muka i smrt Gospodinova.

Velika subota (Crvena subota)

Zadnji dan Sv. trodnevlja Velika subota (Crvena subota), obilježena je užurbanim pripremama za sam Uskrs. Na taj dan se ustajalo  rano u jutro i započinjalo se s pripremama hrane za blagoslov u crkvi (Posvećenje), budući da se taj obred događao isti dan u prijepodnevnim satima. Na posvećenje se nosilo svega po malo: bojena jaja, kruh, meso, sol itd. Pošto je posvećenje bilo prijepodne, često puta uskrsna jela nisu bila dogotovljena. U tom slučaju na posvećenje se nosilo ono najnužnije: Kruh, sol i šibica. Kruh kao osnovna živežna namjernica; sol, kojom će se, za Uskrs pripravljena hrana, posoliti pri blagovanju i na taj način biti blagoslovljena, a šibica se nosila na posvećenje jer su se u kući, za razne prigode, palile blagoslovljene svijeće (svete sviće) na Svijećnicu i to blagoslovljenom šibicom (svetom šibicom). Za ovu prigodu u crkvi nije bilo sv. mise, nego samo obred blagoslova jela.

Jedan od važnijih poslova u kući na Veliku subotu je i bojanje (farbanje) jaja. Prije nego su se pojavile tvorničke boje, žene su uskrsna jaja bojile na slijedeći način. Sirovo jaje se, topljenim voskom, uz pomoć većeg pera (iz guskinog krila), najprije iscrta (ušara) na grančice, točkice, cvjetiće, razne geometrijske motive i sl, kako je tko već znao crtati. Tako ušarana jaja se stavljaju se u ledenu vodu, u kojoj su namočene ljuske od crvenog luka. Jaja se dobro pokriju (omotaju) s tim ljuskama i stavljaju se kuhati. Tijekom kuhanja jaja će poprimiti boju ljuske crvenog luka a mjesta iscrtana voskom, pošto vosak tijekom kuhanja otpadne s jaja, ostat će bijela.

Kuhanje šunke za Uskrs, dobro je znan običaj u našem narodu, posebno u panonskom dijelu Hrvatske. Š unka se kuhala i u Dolinskom kraju. No, čini se da je na silu hranjena (šopana) guska) u dolinskim selima ipak bila nešto specifičniji specijalitet. Naime, na Poklade bi se jedna guska iz jata odabrala, od jata odvojila i zatvorila te redovito obilno hranila i pojila cijelo vrijeme Korizme. Ipak, nije to bio uobičajeni tov, nego se guski svaki puta rukom u kljun stavljalo zrnje kukuruza i po malo zalijevalo vodom.

Uskrsno bdijenje u Dolinskom kraju započinjalo je oko 20:00 sati, kada bi se pred crkvom naložila vatra, potrebna za obrede Uskrsnog bdijenja. Vatru pred crkvom su ložili i čuvali mladići. Osim što se ista vatra, sa svom svojom simbolikom, blagoslivljala i koristila u obredu svijetla i paljenju velike uskrsne svijeće tek u 23:00  sata iste večeri, ona je već od 20:00 sati znak Uskrslog Krista, znak života i nade u vječni život. Zbog toga je brižno ložena, održavana i dostojanstveno čuvana. U 23:00 sata bi počeli obredi svijetla i sv. misa tako da bi oko ponoći moglo zazvoniti zvono i navijestiti veliku svetkovinu Uskrsnuća Gospodnjega.

Uskrs

Uskrsni doručak (fruštuk) je u Dolinskom kraju bilo najvažnije i najsvečanije blagovanje toga dana. Za doručak se jela blagoslovljena hrana, a tom prigodom je na stolu gorjela na Svijećnicu u crkvi blagoslovljena svijeća, koja se palila samo blagoslovljenom šibicom. Nakon doručka slijedile su pripreme za odlazak u crkvu na Uskrsnu misu, nakon koje se obavezno ostajalo u kolu pred crkvom.

(više…)

ETNO-BAŠ TINA  DOLINSKOG  KRAJA 

Etno-baština jednog kraja obuhvaća sve aspekte ljudskog života, a jedn od njih je i područje folkloristike i etno-muzikologije. Međutim, pučka arhitektura, načini privređivanja, običaji, mitološka bića itd., također spadaju u područje etnografije, što samo okvirno ocrtava široko područje za skupljanje podataka i njihovu znanstvenu obradu kako bi se dobila etno slika nekog kraja. Na tom polju etno-baštine Dolinskog kraja nešto se počelo micati no, ipak nedovoljno da bi se moglo ukoričiti u jednu monografiju. Puno toga je nedorečeno, nejasno, neobrađeno . Ipak, ovih dana se pojavio jedan etno-materijal, nastao krajem devedeseti godina, sada već prošlog stoljeća, a riječ je o snimci emisije Radio Sarajeva pod naslovom «Selo veselo», tada popularnog sarajevskog radio-voditelja Envera Š adinlije. Emisija je snimana u Omladinskom domu u Gorenjoj Dolini. Mnogi sugovornici iz ove emisije preselili su se u vječnost i nisu više među nama. Ali, evo ostaviše nekim novim generacijama svjedočanstvo i djelić etno-baštine Dolinskog kraja. Vjerujem da će transkript emisije «Selo veselo» na ovim stranicama naći svoje mjesto, te barem rječju biti dano na uvid i širem čitateljstvu «Suze».

 SAVOM PLIVA RISA RIBA

Savom pliva risa riba
Savom pliva, Savom piva
Ko b’ nene ulovio
I mojega mesa io
Rodio bi zemlji kralja
To slušala lipa Mara
Ona plete tanku mrežu
I u’vati risu ribu
Mara joj je meso jela
Jetrvici čorbu dala
Kad ne projde ni godina dana
Rodi mara ljutog zmaja
Jetrvica zemlji kralja

OJ  DJEVOJKO  DUŠ O  MOJA

 Oj djevojko dušo moja
Đe ja sinoć s tobom stajah
Tuj ostala sablja moja
Sablja moja i marama
I još sjajno ogledalo
Ajmo dušo potražiti
Da Bog dadne pa najdemo
Lipo ćemo podijeliti
Meni sablja i marama
Tebi sjajno ogledalo
Ogledaj se do jeseni
Od jeseni ‘ajde meni
Vrata su ti otvorena
Bit ćeš mala ižljubljena

(više…)

Činjenica je da se u zadnje vrijeme počelo nešto događati i na promociji pučke tradicijske kulture Dolinskog kraja. Koliko god sve izgledalo malo i nedovoljno, ipak je vrijedno spomena da se o tom aspektu naše povijesti i tradicije napiše par riječi.

Za 2003. godinu je postojalo nekoliko prilika za promociju Dolinskog kraja kao, posebno za Bosnu i Hercegovinu, zanimljivog i jedinstvenog etnografskog područja. Nažalost, zbog raseljenosti našeg naroda, slabih uvjeta rada i organiziranja, ovogodišnji nastupi naše Folklorno-pjevačke skupine «DOLINA BOSANSKA» su se jednostavno izjalovili.

Naime, bio je dogovoren nastup u Sarajevu, gdje je u sarajevskoj Katedrali bio organiziran koncert pučkih crkvenih pjesama i napjeva; te nastup u Okučanima, 29.-30. kolovoza 2003. u okviru Drugih susreta povratničkih folklornih skupina Republike Hrvatske pod naslovom «Obnovimo baštinu». Tom prigodom je za Hrvatski radio radio Zagreb, trebala biti snimljena polusatna emisija o pjesmi i folkloru Dolinskog kraja.

Unatoč dobroj volji i spremnosti svih članica Folklorno-pjevačke skupine te želji organizatora, nastupi nisu realizirani a kao glavni problem se pokazao nedostatak vremena za detaljnije organizacijske pripreme tehničke naravi kao što su prijevoz, nošnje i sl.

Ipak, dogodio se jedan događaj kojeg svakako treba ovdje pribilježiti, a to je Revija hrvatskih narodnih nošnji iz Bosne i Hercegovine koja je održana u Sarajevu, 25. listopada 2003. Kao prva nošnja na ovoj reviji predstavljena je nošnja Bosanskogradiške posavine tj. Dolinskog kraja, a u nju su bili odjeveni mladić i djevojka, članovi KUD-a «..» iz Sarajeva. Spomenutu reviju je organizirao

Zbog prilika u kojima se danas nalaze negdašnji stanovnici Dolinskog kraja, osobe koje se bave etnografijom i tradicijskom kulturom savjetuju da je za Dolinski kraj najbolji način – u ovako novonastalim i poratnim uvjetima – početi raditi na jednoj cjelovitoj etnografskoj monografiji, koja bi obuhvaćala tradicijsku kulturu Dolinskog kraja od pučke arhitekture, nošnje, običaja do tradicionalnog načina prehrane.

Pisanih izvora, za ovako jedan složeni pothvat, je jako malo te su dosta općeniti, a  koji puta i ne razumljivi. Stoga će biti neophodna suradnja sa svima onima koji još nešto znaju po osobnom sjećanju ili po pričanju onih kojih su nešto znali ili živjeli iz pučke tradicijske kulture Dolinskog kraja, a koji više nisu među nama.

Kako bi se stvorio kvalitetni, ali i dragocjeni, spomenik pučke kulture Dolinskog kraja, bit će potreban višegodišnji rad i suradnja sa stručnim i kompetentnim osobama. Zato je i ovo svojevrsni poziv na suradnju svima onima koji nešto znaju i imaju želju surađivati na ovom velikom  projektu, jer mi zaslužujemo imati nešto što se zove Etnografska monografija Dolinskog kraja.

DVA ZUMBULA

Dva zumbula svu noć prepjevala
Pod prozorom prošene djevojke
Izlazila pa je govorila
Od kud jeste dva zumbula plava
Il’ ste braća il’, od braće djeca
Al’ govore dva zumbula plava
Nismo braća, nit’ od braće djeca
Već dva druga iz zelenog luga
Imali smo i trećega druga
Čuli jesmo da se oženio
Pa idemo snašu da vidimo
Dukat dali što smo je gledali
A dva dali što smo darovani.

KOLIKO JE SELO IVANOVO

Koliko je selo Ivanovo
S kraja na kraj puno djevojaka
Sviju i’ je Ivo poljubio
Samo nije mudre Katarine
I njezine druge Mandaline
U Ive su mudre seke bile
Mudre bile mudro se sjetile
Češljaju mu kosu po djevojački
Oblače ga u svoje odijelo
Pa ga šalju Katici na vrata
Lipo su ga seke svitovale
Sad ti ‘ajde naš bratac rođeni
Kad dojdeš Katici na vrata
Ne zovi je krupno pod junački
Već je zovi sitno djevojački
Drugo Kato otvori mi vrata
Da ti kažem do dvi do tri riči
Š to su naše druge nalagale
Skoči Kata žalosna joj majka
Skoči Kata i otvori vrata
Čim na vrata ruke oko vrata
Pa je ljubi do dva do tri puta

Prikupio: pater Damir Š Šokić, O.P.

(više…)