U ovom broju Suze dolinske naš sugovornik je mons. dr. Anto Orlovac, svećenik Banjolučke biskupije, crkveni pravnik i povjesničar koji naše glasilo odnosno godišnjak prati od samoga početka izlaženja. U prethodnih 29 brojeva dosta puta je njegovo ime spomenuto, a u 28. broju Suze na str. 60 objavljena je njegova pjesma ZASTIDJE SE RIJEKA DRINA posvećena blaženim Drinskim mučenicama.  Dodajmo  tome da je Anto školski kolega našeg vlč. Milivoja Kneževića, msgr. Vinka kardinala Puljića, msgr. dr. Franje Komarice, vlč. Pere Čolića bosanskogradiškog župnika …

            Prije nego što postavimo prvo pitanje recimo nekoliko rečenica o našem sugovorniku.  Rođen je 30. siječnja 1947. godine u Bukovici kod Banje Luke, od oca Ive i majke Marije r. Vidović. Š kolovao se u rodnoj Bukovici, Barlovcima, Trnu, Zagrebu, Đakovu i Innsbrucku (Austriji), gdje je na Teološkom fakultetu tamošnjeg sveučilišta 1973. god. magistrirao, a 1977. god.  doktorirao iz teologije. Za svećenika je zaređen na Petrovo 1972. god. u trapističkoj crkvi Marija Zvijezda”u Banjoj Luci.

Kao svećenik djelovao je u župama: Banja Luka i Ravska, zatim među prognanicima iz Bosne i Hercegovine u Tušiloviću i Krnjaku kod Karlovca, dugogodišnji je vjeroučitelj mladeži, a bio je dvije godine rektor Vrhbosanske katoličke bogoslovije u Sarajevu (1996.-1998.) i predavač crkvenog prava na tamošnjoj Visokoj teološkoj školi, a predavao je i na Teološkom institutu u Banjoj Luci. Do imenovanja pomoćnog biskupa mons. dr Marka Semrena 2010. godine obnašao je uz to i dužnost generalnog vikara Banjolučke biskupije. Sada je biskupski vikar za Hrvatski martirologij. Živi i djeluje u Banjoj Luci.

            Bavi se pisanjem i znanstvenim istraživanjem osobito crkvene povijesti Banjolučke biskupije, njezinih župa i osobito života i djelovanja pokojnih svećenika od kojih su mnogi mučenički završili svoj život. Autor je brojnih knjiga među kojima su: Banjolučki martirologij, Svećenici banjolučke biskupije žrtve ratova dvadesetog stoljeća (1999.), Š ematizam Banjalučke biskupije (2000.) Procvat, propast, obnova (o župi Bos. Petrovac-Drvar, dva izdanja 2001. i 2006.), Vjeran do smrti (životopis svećenika Ante Dujlovića 2004.; prevedeno i na poljski jezik), Učiteljica života Prilozi iz povijesti katoličke crkve na području današnje Bosne i Hercegovine (2004),  Župa Presnače i njezini mučenici (2005.), Oko fra Vidova bunara monografija rodne župe sv. Vida u Barlovcima (2005.), Prijedorski mučenički trolist (2005.), Rimokatolička župa sv. Ante Padovanskoga  u Prnjavoru nekoć i danas (2006.), Slike izgubljenoga zavičaja (monografija župe Trn, 2008.), Palme im u rukama život i mučeništvo župnika Krešimira Barišića i uništenje župe Krnjeuša 1941. godine (2008.), Leksikon pokojnih svećenika Banjolučke biskupije (2011.),  Plamteća zvijezda u noći mržnje (životopis svećenika-mučenika Ivana Grgića, 2012.) te najnovija Stoljeće i pol župe Obljaj-Bosansko Grahovo (2013.)

Napisao je tri knjige propovjedničkih homilija: Idite i navješćujte , Vjera oči otvara i Riječi života vječnoga , te knjigu meditacija Zaustavi se, čovječe!

Suautor je u dvadesetak knjiga. S Franjom Marićem je napisao monografiju  Banjolučka biskupija u riječi i slici od 1881. do 2006., a s mons. Ivicom Božinovićem  Zemljo Bosno i Hercegovino, papa te nosi u srcu u povodu drugog pastoralnog pohoda Ivana Pavla II. BiH 22. lipnja 2003. god.  a u njoj je i njegova pjesma u desetercu s naslovom: Banjaluku papa pohodio. Jedan je od urednika  i suautor spomen knjige Ljubav sve nadvladava koja je tiskana ove godine u povodu 10. obljetnice dolaska  bl. Ivana Pavla II. u Banja Luku kada je proglasio blaženim Ivana Merza, a tada je bio predsjednik Crkvenog organizacijskog  odbora za pripravu papina pohoda Banjoj Luci 22. lipnja 2003. godine.

            Za tisak je priredio vrijednu knjigu dr. Nikole Bilogrivića (nekoć i dolinskog župnika koji je u Dolini  proveo 1928. i 1929. godinu): Katolička Crkva na području Banjalučke biskupije do invazije Turaka.

            Sudjelovao je u prijevodu Zakonika kanonskog prava. Suradnik je u brojnim listovima Crkve u Hrvata u kojima piše prikaze, osvrte, komentare , recenzije i dr. u časopisima i listovima: Vrhbosna, Vrhbosnensia, Hrvatska misao, Croatica christiana periodica, Glas koncila, Katolički tjednik … Objavio je  više znanstvenih i popularnih radova iz naše crkvene povijesti, suradnik je, urednik i recenzent niza drugih knjiga.

Sada, kada smo kazali nešto o životu i bogatom radu našeg sugovornika, postavljamo mu pitanja:

SUZA DOLINSKA  Sjećate li se kada ste se prvi puta susreli sa župom DOLINA i njenim selima?

Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Uskoro nakon moga povratka sa studija u Innsbrucku (1977.) Banjolučka je biskupija slavila svoj jubilej stotinu godina postojanja biskupije (1881. – 1981). Biskup, blagopokojni Alfred Pichler, zadužio me je da za tu prigodu priredim monografiju biskupije i barem kratko prikažem njezinu stogodišnju povijest, njezine župe, kler, redovništvo i vjerski život. Prikupljajući građu koju sam složio u knjigu Jedno stoljeće Banjolučke crkve, a koja zbog komunističkih pritisaka nije mogla biti objavljena, susreo sam se sa svim našim župama, pa tako i sa župom Dolina. O svakoj sam župi donio osnovne podatke o osnutku, župnicima, župnim crkvama i kućama, grobljima, itd, a to mi je kasnije dobro došlo u brojnim mojim radovima koje sam objavio. Kasnije sam imao prilike obići sve župe naše biskupije i stvoriti osobne dojmove o onome što sam na početku znao samo iz arhivske građe. A Dolina kao značajan povijesni i arheološki lokalitet poznat je svakom čovjeku koji ima solidnu barem osnovnu naobrazbu.

            SUZA DOLINSKA  Kao povjesničar napisali ste dosta knjiga o Banjolučkoj biskupiji, njezinim župama i njezinim  svećenicima mučenicima. Koje su još Vaše namjere i želje  kako biste široj svjetskoj javnosti prikazali biskupiju, koja  ima najviše ubijenih svećenika, redovnika, redovnica i osoba koje su bile na putu ka svećeništvu, u svijetu. Imate li nešto na tu temu u rukopisima ili se pripremate da o tome još pišete?

Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Moram reći da ja zapravo nisam povjesničar, iako je moja doktorska disertacija bila povijesno-pravna studija, kako je stajalo u podnaslovu teme Osnutak Banjolučke biskupije u okviru ponovnog uvođenja redovite hijerarhije u Bosni i Hercegovini koja je na njemačkom jeziku umnožena u 30-ak primjeraka u Innsbrucku 1976. godine. Već tada sam zavolio povijest zavičajne biskupije, njezinih župa i njezinih ljudi, pa sam, uz redoviti pastoralni rad, prikupljao građu i ponešto o tome objavljivao, posebno nakon pada komunističke vlasti, a taj rad sam intenzivnije započeo 1997. godine dok sam bio rektor u Vrhobosanskoj bogosloviji u Sarajevu.

Ne znam je li Banjolučka biskupija najgore stradala na svijetu, ali jest u nekadašnjoj državi, posebno u Drugom svjetskom ratu i poraću, te ponovno u Domovinskom ratu. Točan broj žrtava iz redova vjernika laika do danas ne znamo, ali smo uspjeli prikupiti sva imena iz redova duhovnih zvanja: svećenika, redovnika i redovnica, te svećeničkih pripravnika i redovničkih kandidata. O redovnicima franjevcima provincije Bosne Srebrene najvrijednije je djelo fra Marijana Karaule Žrtve i mučenici, Stradanja bosanskih franjevaca  Drugom svjetskom ratu i komunizmu (1999) dok sam se ja više posvetio istraživanju stradanja dijecezanskog klera i svećeničkih kandidata Banjolučke biskupije. Među njima, prema mojim saznanjima, ima pravih pravcatih mučenika, nalik onima iz prvih kršćanskih vremena. Spomenimo samo neke iz velikog broja njih: Waldemar Maximilian Nestor, župnik u Drvaru, Krešimir Barišić, župnik u uništenoj župi Krnjeuša, Juraj Gospodnetić, župnik u Bosanskom Grahovu, Anto Dujlović, župnik u ugasloj župi Gumjera, iz vremena Drugog svjetskog rata, pa sve do Ivana Grgića, župnika u Ravskoj, Ratka Grgića, župnika u Novoj Topoli, Filipa Lukende, župnika u Presnačama, Tomislava Matanovića i tolikih drugih u Domovinskom ratu. Neki od njih dobili su svoje životopise, a trudim se doprinijeti da ih i drugi dobiju, jer je njihova žrtva dragocjena. Spomen na njih dužni smo čuvati, štoviše, nastojati da i službeno budu proglašeni blaženima i svetima, jer uvjeren sam oni to jesu. Tim više jer se o njima pola stoljeća nije smjelo ni govoriti a kamoli pisati ili ih se čak ubrajalo među zločince, što su monstruozne laži komunističke promidžbe kako bi se oblatila Crkva. Dugo se bavim tom tematikom i mogu posvjedočiti da su oni, ne samo ovdje spomenuti, čisti poput sunca, da su mnogima dobro činili a zlo nikome, a jer su živote položili za svoju vjeru, zvanje i poslanje, posjeduju sve karakteristike kršćanskih mučenika, iako ih Crkva takvima još službeno nije proglasila. Imam još dosta prikupljene građe, koju nastojim složiti i izdati kao knjige.

            SUZA DOLINSKA  Među mučenicima su i tri, zapravo četiri dolinska župnika: vlč. Marko Š alić, vlč. Ratko Grgić, msgr. Kazimir Višaticki i dr. Nikola Bilogrivić koji je strijeljan u Banjoj Luci 20. veljače 1947. godine. O nekima ste pisali. Pripremate li  nešto o našem zadnjem župniku mons. Kazimiru Višatickom?

            Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Svaki od njih imao je različitu sudbinu, a znakovito je da je samo jedan od njih stradao u svezi s Drugim svjetskim ratom. To je mons. dr. Nikola Bilogrivić, po specijalnosti povjesničar, koji je osuđen na namještenom sudskom postupku, zajedno s uglednim i svetim katoličkim laikom (neki kažu u rangu bl. Ivana Merza!) dr. Felixom Niedzielskim i ustaškim stožernikom Viktorom Gutićem, te je strijeljan. Zapravo su se komunisti bojali svakog intelektualca koji je mislio drugačije od njih i bio im je potencijalni protivnik. Vlč. Ratko Grgić je doslovno otet, nasilno odveden iz župne kuće u Novoj Topoli usred bijela dana, 16. lipnja 1992. i ubijen na nepoznatom mjestu. Boli nas što ne znamo za njegov grob. Vlč. Š alić nije izravno ubijen, ali je 1992. strašno zlostavljan od velikosrpskih snaga, te je od posljedica preminuo početkom 1993. Mons. Kazimir pao je žrtvom u vrijeme kad nigdje nije bilo nikakvih ratnih djelovanja, u studenome 2004. i to na pravdi Boga! u svojoj vlastitoj župnoj kući u kojoj se te tragične noći nalazila i njegova starica majka. Trenutno sam zabavljen nekim drugim obvezama, ali bi sljedeća, 2014. godina, kada pada deseta obljetnica njegove smrti bila prilika da se i o njemu priredi barem kratak životopis. Koristim priliku da pozovem sve čitatelje Suze da Uredništvu, župniku u Bos. Gradiški ili meni osobno dostave svoja pisana sjećanja na pok. mons. Kazimira, koja bi se mogla uvrstiti u predviđenu knjigu.

            SUZA DOLINSKA Već smo spomenuli da ste bili  predsjednik Crkvenog organizacijskog  odbora za pripravu papina pohoda Banjoj Luci 22. lipnja 2003. Š to nam o tome ukratko možete reći deset godina nakon toga veličanstvenog događaja za našu biskupiju, ali i cijelu našu Crkvu, drugog pohoda jednog Pape u povijesti Bosne i Hercegovine?

            Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: I danas, kao i onda, više smo to doživljavali kao neki san nego kao stvarnost. U ono doba jednostavno nismo imali vremena razmišljati o tome, jer smo u kratkom vremenu, mi kao mala biskupija morali pripremiti taj veličanstven događaj. Istina, mnogi su nam pomagali, ali je glavni teret pao na nekoliko ljudi u Banjoj Luci. Radilo se doslovno danonoćno. Imao sam već neko iskustvo, jer sam bio i u crkvenom odboru za pripremu Papina pohoda u Sarajevu 1997. kada sam bio rektor tamošnje bogoslovije koju je Papa također pohodio, a bilo je to vrijeme nakon nedavno završenog rata. Bio sam zadivljen Papinom snagom unatoč bolesti kojom je bio vidljivo obilježen, a danas sam ponosan da mi je Bog dao sudjelovati i dati svoj skroman doprinos u oba pohoda ovoga sveca našega vremena Bosni i Hercegovini. Evo, saznali smo i dan njegove kanonizacije, na Bijelu nedjelju 2014. Valjalo bi se više vraćati Papinim porukama jer one imaju trajnu vrijednost, i više se ugledati u našeg uzornog vjernika laika kojeg je iznjedrila Banja Luka, Ivana Merza kojega je on tada proglasio blaženim. I dalje raditi na tome da i Merz bude proglašen svetim, jer on to zaslužuje i vrlo je suvremen svetac iz redova vjernika laika. Čini mi se kao da je njegova kauza nekako zastala, kao da nam je dosta da je on samo” blaženi.

            SUZA DOLINSKA  Od 1991. godine u Bosni i Hercegovini nije vršen popis pučanstva. Tada je u njoj bilo 17% Hrvata katolika, a sada…?

            Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: U ovom nemirnom podneblju vrijedi ona pjesnička kako stalna samo mijena jest. Dok na ova pitanja odgovaram upravo je u tijeku popis pučanstva u BiH. Nažalost, to je ovdje ne samo političko, nego jako politizirano pitanje. Š to se tiče moga hrvatskog naroda, on je ovdje svakako izvukao najdeblji kraj. Za nas u Crkvi to i ne će biti neko veliko iznenađenje, jer mi broj Hrvata dobro znamo, budući da podatke prikupljamo svake godine uz godišnji pohod obiteljima i blagoslov kuća, a najveći broj naših vjernika katolika su Hrvati. Čini se da je proces ondašnjeg izgona od strane velikosrpskih snaga kasnijim sustavnim ometanjem povratka danas praktički zacementiran. Povijest nas uči da velikih povrataka nikada nije u takvim prilikama bilo, pogotovo ako je to stanje dugo trajalo, a kod nas su već prošla gotovo dva desetljeća. Život ima svoju dinamiku i svoje procese, a već stasa generacija onih koji nisu rođeni u BiH, dakle, njima ona više nije domovina, a roditelji, djedovi i bake i tako su vezani uz djecu i unučad. To je za nas tragična ali očita činjenica. Više nam se posvetiti onima koji su danas tu u BiH, ostali i tako imaju svoju redovitu pastoralnu skrb u biskupijama u kojima u Hrvatskoj žive. Danas govoriti o nekom velikom povratku samo je frustirajuće buđenje lažnih nada.

            SUZA DOLINSKA Kako u budućnosti vidite Bosnu, Banjolučku biskupiju i u njoj Dolinu u kojoj još živi petnaestak Hrvata katolika?

            Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Pojedinačni povratci, stalni ili povremeni boravci, svakako su mogući, pogotovo u Dolinu koja je na hrvatskoj granici. Zadaća nas svećenika, na čelu s našim biskupima jest brinuti se za one koji su tu, te svjedočiti Božju ljubav svima s kojima živimo, svjesni da su u brojnim zemljama katolici i kršćani malo stado”. Crkva ne živi od broja i statistike, nego od vjernosti vjernika i Pastira Kristu i svome poslanju. I ubuduće nam je u svjetlu Božjega duha nastojati prepoznavati znakove vremena i činiti ono što nam je u ovim okolnostima moguće.

            SUZA DOLINSKA Kada ste zadnji puta bili u Dolini?

            Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Rado odlazim u župe naše biskupije kad god mi se pruži prilika. Ponekad me kolege župnici zovu da nekom zgodom propovijedam, što me uvijek raduje, ili da jednostavno sudjelujem zajedno s drugima. Ovoga ljeta to iz osobnih razloga nisam bio u mogućnosti, ali rado sam i u Dolini i u Bos. Gradiški i u Novoj Topoli kad god mi se pruži prilika.

            SUZA DOLINSKA Š to kao spisatelj književnik mislite o Suzi dolinskoj”, koja evo već 17 godina, hvala Bogu, uspješno izlazi iz tiska?

            Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Ponajprije, takva ustrajnost zaslužuje svako priznanje. To zapravo znači svake godine izdati jednu knjigu s tematikom zavičaja. U 17 godina, to je 17 knjiga. Rijetke su župe koje se time mogu pohvaliti, a koliko znam, u našoj Banjolučkoj biskupiji takve župe nema. U obliku časopisa nešto imaju župe Jajce, te više župa prijedorskog te kotorvaroškog kraja, ali skupno za više župa. No znam da uvijek iza takvih pothvata stoje pojedinci, ljudi koji podmetnu leđa i ustrajno rade, traže suradnike i sugovornike i obavljaju lavovski dio posla. Svi koji su dobili u ruke ijedan broj Suze Dolinske mogli su vidjeti da je spiritus movens ovoga vrijednog časopisa gosp. Milorad Oršulić Mican. Obilje raznorodnih priloga, dobro usklađen odnos prošlosti ovih krajeva i današnjih zbivanja među Dolincima gdjegod oni danas živjeli, vijesti i prikazi iz zavičaja, samo je jedna od odlika Suze. Jedna ovakva edicija izvrstan je način međusobnog povezivanja raseljenih Dolinaca. Posebno valja istaknuti Micanovu monografiju o zavičajnoj župi Dolina Bosanska u prošlosti i sadašnjosti (2000). Aktivnost je to kojoj valja odati priznanje i dati punu podršku da ustraje na započetom putu, ali i svima onima koji vole svoj zavičaj da se na bilo koji način uključe kao suradnici.

            SUZA DOLINSKA Vaša poruka Dolincima i čitateljima Suze dolinske”

Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Pada mi na pamet misao hrvatskog akademika, velikog teologa dr. Ivana Goluba kako biblijski izričaj da je Bog stvorio čovjeka od praha ili gliba zemaljskoga valja razumjeti u smislu da se to odnosi ne na bilo koji, nego baš na zavičajni prah ili glib i zato je svatko od nas tako vezan uz zavičaj. Pišući jednom prigodom pjesmu u desetercu svome zavičaju završio sam je stihovima:

Jer zavičaj i majku ljubimo

ponajviše kad ih izgubimo.

Vjerujem da to najbolje osjećaju Dolinci koji su bili prisiljeni napustiti svoj zavičaj. A ljubiti znači barem ne zaboraviti. Ne prepuštajte olako svoga zavičaja! Dolinci su u zavičaju upili nauk Evanđelja od svojih roditelja i svećenika i gotovo su bez iznimke katolički vjernici. Pozvani smo to u sebi nositi, tako potomstvo odgajati i svjedočiti životom tamo gdje nas je Providnost postavila. Da bismo ispravno živjeli i dobro činili svako je vrijeme i svako mjesto pogodno.

A na kraju osobno želim srdačno pozdraviti sve Dolince i sve koji Dolinu vole.

Msgr. Dr. KARLO JE JEDAN OD ČETVORICE  SVEĆENIKA IZ OBITELJI VIŠATICKI

Prezime Višaticki je vezano za župu Dolina i Dolina za to prezime. Zbog toga je naš sugovornik u ovom broju “Suze dolinske”  msgr. dr. KARLO VIŠATICKI,  brat našeg bivšeg župnika Kazimira. Na mnogim mjestima (internetskim i tiskovnim stranicama) mogu se pročitati biografski podaci o našem sugovorniku, a da i čitatelji našeg Godišnjaka budu upoznati s bogatim životopisom, prije početka razgovora donosimo samo dio toga.

Karlo je rođen u Čatrnji, župa i općina Bosanska Gradiška, 31. ožujka 1950. godine od oca Ivana i majke Barbare r. Ostrowski. Osnovnu školu završava u Čatrnji  od 1.  do  4. razreda, odnosno u Bosanskoj Gradišci  od 5. do 8. razreda. Gimnaziju pohađa na Š alati u Zagrebu (Nadbiskupsko dječačko sjemenište) od 1964. – 1966. (prve dvije godine), a nastavak u sjemeništu u Đakovu (1966. – 1968.). Maturirao 1968. godine  u Đakovu. Počeo studij teologije 1. semestar filozofije u Đakovu u jesen 1968. godine. Odmah u veljači 1969. god. odlazi na  služenje vojnog roka (veljača 1969. – srpanj 1970.) u Sarajevu. Nastavlja studij teologije u Innsbrucku od 1970. do 1975. godine. Za svećenika je zaređen  25. travnja 1976. godine i imenovan je za kapelana u biskupiji Basel u Š vicarskoj u župama sv. Marije u Thunu te u Zofingenu (1976. – 1981). Od 1981. – 1987. god. vrijeme provodi na  postdiplomskom studiju u Rimu na Sveučilištu Gregorijana i Biblijskom Institutu.
Od lipnja 1984. god. do veljače 1985.  godine studirao u Jeruzalemu na Papinskom Biblijskom Institutu. Biblijski licencijat u veljači 1987. (naslov licencijatske radnje “Eine Untersuchung zur Bedeutung der biblischen Wurzel qtr in der hebräischen Bibel” – “Istraživanje značenja biblijskog korijena qtr u hebrejskoj bibliji”, kod prof. Stephena Pisano), a doktorat na Teološkom fakultetu Sveučilišta Gregorijana u srpnju 1987.  god. (naslov teze “Die Reform des Josija und die religise Heterodoxie in Israel” – “Jošijina reforma i vjerska heterodoksija u Izraelu”, kod prof. Gian Luigia Prato).
Uz hrvatski jezik,  msgr. dr. Karlo služi se njemačkim, engleskim, talijanskim, francuskim i poljskim.
Predavao je na Teološkom Institutu u Banjaluci  od 1990. do 1995.  god. Nakon progona Hrvata iz Banja Luke Institut više ne radi. Od 1998.  do 2000. god. predaje   na Teološkom Institutu u Mostaru i na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Na Teologiji u Đakovu, kasnije Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku od 2000.

obitelj Višaticki 1976 godine

Suradničko zvanje višeg asistenta na području humanističkih znanosti, polju teologije i u grani biblijske teologije pri Katedri Svetog pisma Novog zavjeta KBF-a u Zagrebu, za potrebe područnog studija u Đakovu izabran Odlukom Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 4. srpnja 2000.  god. na mandat od 3  godine, a u znanstveno nastavno zvanje docenta pri Katedri Svetog pisma Starog zavjeta na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu za potrebe područnog studija u Đakovu izabran 19. prosinca 2003. na mandat od 5  godina.
Za izvanrednog profesora na Katedri Svetog pisma Starog zavjeta na KBF-u Đakovo, Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku izabran 9. veljače 2009.
Piše za  Bogoslovsku smotru, Crkvu u svijetu, Diacovensiu, Vjesnik đakovačko-srijemske biskupije (Đakovačko-osiječke nadbiskupije).
Jedan je od biblijskih revizora  Staroga zavjeta za pripremu tiskanja 2. izdanja Sv. Pisma  2006. koje je preveo sarajevski nadbiskup Ivan Ev. Š arić početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća.
SUZA DOLINSKA: Vaš brat, msgr. Kazimir Višaticki je bio župnik u župi Dolina od 11. srpanja 1986. godine do rujna 1995. godine, kada je sa “ostatkom ostataka” svojih vjernika bio prognan i prešao kod Davora  preko Save u Hrvatsku. Ostavio je neizbrisivi trag  na vjernike u duhovnom životu, ali i u građevinskom, jer je iza njega ostala crkva kao svjedočanstvo  odanosti Dolinaca rimokatoličkoj vjeri.
Za tih devet godina njegovog boravka u Dolini, Vi ste  dolazili u to mjesto. I Vaša majka Barbara je dosta vremena provela u Dolini kod msgr. Kazimira. To lijepo njeno sjećanje na Dolinu zapisano je u 9. broju “Suze dolinske” 1998. god. pod naslovom “MAJKA ČETVORICE SVEĆENIKA”, a taj razgovor je objavio i Glasnik banjalučke biskupije.  Kakav dojam su na Vas ostavili Dolinci i Dolina?
Bio sam u inozemstvu sve do kolovoza 1987., onda sam imenovan katehetom u Banja Luci. Međutim početkom 1988. god. umro je Tomo Matošević, župnik Nove Topole, pa me je biskup Alfred Pichler imenovao upraviteljem župe Nova Topola. U to vrijeme sam vrlo često navraćao u Dolinu ne sam u posjetu majci i bratu, bratu-svećeniku i susjedu, nego i pastoralno. Imao sam prilike više puta slaviti sv. Mise i propovijedati u Dolini, a isto tako imao sam priliku održati cijelu jednu seriju biblijskih predavanja u Dolini. Ljudi su bili jako zainteresirani i pažljivi, moglo se primjetiti da je zanimanje za Sveto pismo bilo dosta veliko, tako da smo nekada satima ostajali u diskusiji i učenju novoga iz Biblije i u Bibliji.
SUZA DOLINSKA: Msgr. Kazimir je do svoje mučeničke smrti u župnom uredu Bosanska Gradiška, bio član Uredničkog vijeća “Suze dolinske”, zapravo je jedan od suosnivača ove povezanosti između Doline i Dolinaca. Da li se razmišlja ili priprema knjiga o njegovom iako kratkom ali bogatom životu?
Glede biografije, životopisa, pokojnog brata Kazimira razmišljalo se ubrzo nakon ubojstva, dosta je materijala prikupljeno, ali nešto detaljnije se još uvijek ne može reći kada će ta knjiga ili knjižica ugledati svijetlo dana. U svakom slučaju treba reći da to nije zaboravljeno.

SUZA DOLINSKA: Recite nam nešto o Vašem književnom stvaralaštvu, s naglaskom na pripremi Svetog pisma za tiskanje.
Književno stvaralaštvo je širok pojam. Istina moja pera nisu zahrđala, ali je pored svih drugih obaveza koje imam na župi i u Đakovu, zapravo premalo vremena za tu vrstu djelatnosti, koja zahtijeva svoje. Koliko stignem javljam se u stručnim časopisima uglavnom sa biblijskom tematikom. Š to se tiče priprema za izdanje Sveto Pisma, koje je preveo nadbiskup Ivan Evanđelist Š arić, to je bila cijela ekipa ljudi u kojoj sam i ja bio uključen.
SUZA DOLINSKA: Vi imate neobičan hobi: sakupljač ste Svetog pisma odnosno Biblija na različitim svjetskim jezicima. Sigurno ste ponosni na tu svoju kolekciju. O kolikom se broju Biblija radi i uopće nam recite nešto više o tome.
Ovim sam pitanjem malo zatečen, ali mogu reći da je kolekcija izdanja Biblija u mojoj biblioteci dosta velika točan broj ne mogu reći. Najstarija je Biblija iz 1571. godine (jedan latinski prijevod ili kako se to stručno naziva Vulgata); zanimljiva je i jedna trojezična Biblija (hebrejski-grčki-engleski). Ima i poneki raritet tako n.pr. prijevod franjevca Matije Petra Katančića (tiskan u Budimu 1831. god., a izdao ga je Grgur Čavapović) u šest svezaka, od toga su četiri sveska Starog zavjeta, a dva sveska Novog zavjeta), zatim jedan stariji prijevod zadarskog kanonika, rodom iz Postira na toku Braču Ivana Matije Š karića. Ovo je, slično kao Katančićev, prijevod sa latinskog jezika, a objavljen je u Beču (1858-1861). Prijevod je tiskan u 12 svezaka, a zanimljiv je i prijevod isusovca Bartola Kašića koji je tiskan tek 1999. god. u Njemačkoj, a prijevod je napravljen u vremenu od 1622-1636., dakle radi se o najstarijem prijevodu na hrvatski jezik.
Kada se bavite biblijskim tekstovima zanimljivo je uporediti razne prijevode na moderne jezike i ustanoviti zadivljujuće sličnosti u prijevodima.
SUZA DOLINSKA: Rođeni ste u Bosni, župnik ste u jednoj banjalučkoj župi, Budžak, iako dio vremena provedete u Đakovu  gdje obnašate dužnost profesora na Teološkom faklutetu. Kako vidite budućnost Bosne, a u njoj i župu Dolina u kojoj sada živi petnaestak Hrvata   katolika?
Ovo pitanje nije teološke naravi. Pokušat ću biti kratak i jasan. Dok je Bosanaca, bit će i Bosne. Crkva se, koliko je to moguće, brine za svoje vjernike bez obzira koliko velika ili malena neka župa bila. Dolina ima lijep zemljopisni položaj, a i uvjeti života nisu baš tako loši. Je li očekujemo da netko drugi više voli naš rodni kraj nego šro ga mi volimo. I tamo gdje su Dolinci otišli ne cvate baš uvijek i na svakom mjestu cvijeće sreće. Tko će u Dolini živjeti to je teško reći, ali dok bude Dolinaca, bit će i župe i župne crkve i groblja u Dolini, a svoje rodno mjesto i svoje pokojne nijedan čovjek, pogotovo nijedan kršćanin ne bi smio zaboraviti. Od nas samih ovisi hoćemo li otići u povijest i biti zaboravljeni, izgubljeni među drugima, ili ćemo sačuvati svoj identitet i Dolinca i Hrvata i katolika.
SUZA DOLINSKA: Vaša poruka prognanim Dolincima i čitateljima našeg Godišnjaka.
Zapravo su dvije poruke koje bih uputio, već kada imam priliku:

1. Nemojte zaboraviti svoju rodnu grudu.
2. Sretan Vam Božić, sveto porođenje Isusovo i blagoslovljena Nova 2013. godina.

RAZGOVOR S VJEKOM HUDOLINOM I VLADOM VINCETIĆ

MAJSTORI SVOG ZANATA

Nastavljajući objavljivanje razgovore s osobama koje su se susrele s Dolinom i Dolincima, put nas je doveo do dvije osobe čija se imena susreću u brojnim prilozima Hrvatske televizije, naročito kada je riječ o emisijama “Plodovi zemlje”, “Mir i dobro”, Veterani mira, Duhovni izazovi. To su Vjeko i Vlado.

Vjekoslav Hudolin je novinar više od 30 godina. Počeo je u Radio Novoj Gradiški kao novinar, zatim urednik Emisije za selo i poljoprivredu, kasnije bio urednik radija, potom je radio u osječkom dnevnom listu Glasu Slavonije, pa na HRT-u. Vlado Vincetić je snimatelj od Domovinkog rata. I njegov sin Igor Vincetić je krenuo očevim stopama, također kao snimatelj i radi na HTV. Diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti odsjek filmskog i TV snimanja. Imao je dobrog učitelja oca.

NA RADNOM ZADATKU SA JEDNOG OD BROJNIH PRIJELAZA PROGNANIKA U DAVORU

Sva trojica su 28. rujna 2004. godine bili u Dolini i snimili reportažu o stanju u toj župi za televizijsku emisiju “Mir i dobro” koja je emitirana 3. listopada 2004. godine. To je jedini video “materijal” s kojim raspolaže HTV u kojem se nalazi pokojni dolinski župnik msgr. Kazimir Višaticki. Vjeko i Vlado su autori zajedničke knjige zapisa i reportaža koja nosi naslov: KVAKA JE U MALIM TAJNAMA. U pripremi je i knjiga o zagonetaštvu novogradiškog kraja. U njoj će se naći i imena Dolinca koji sastavljaju križaljke za Suzu dolinsku! U njihovim biografjama čitamo:

VJEKO HUDOLIN rođen 21. lipnja 1954. godine u Donjim Bogićevcima. Osnovnu školu zaršava u Dragaliću, Gimnaziju u Novoj Gradiški, a Višu poljoprivrednu školu u Križevcima gdje je stekao zvanje inžinjera ratarstva. Nekoliko je godina radio u PIK-u Nova Gradiška, a 1980. zaposlio se u Radio Novoj Gradiški i NG novinama, gdje je najprije radio kao novinar, a potom urednik. Od 1992. godine radi kao šef novogradiškog dopisništva osječkog dnevnog lista Glasa Slavonije, a od 1995. do 2008. kao slobodni novinar, najviše za informativni program i druge emisije Hrvatske televizije. Jedno je vrijeme intenzivno surađivao u Jutarnjem listu, ali i u drugim hrvatskim dnevnim listovima. Pokrenuo je obiteljski tromjesečnik NG reviju koja je izlazila od 1992. do 2003. godine, uređivao Cernički list, pomaže u izdavanju Vjesnika Župe Gornji Bogićevci. U novinarstvo je ušao preko enigmatike. Od 1973. godine objavljuje križaljke, rebuse, premetaljke i druge zagonetke u najpoznatijim zagrebačkim listovima Kviz, Džoker, razna izdanja bjelovarskog Čvora, banjalučki HIK, riječki Feniks…

Pokrenuo je i i uređivao dva zagonetačka lista u Novoj Gradiški – MAR i Zelene zagonetke, čije je izlaženje prekinuo rat. Trenutno sastavlja križaljke, rebuse i premetaljke za Agroglas, Slavonsko oko i neka izdanja Feniksa. Od 2008. godine stalni je zaposlenik Hrvatske televizije kao novinar-urednik u novogradiškom dopisništvu. Godinama aktivno sudjeluje u projektu “Sačuvajmo stare sorte jabuka”, a upravo je za Udrugu Živa Zemlja priredio kalendarić s 12 starih sorti.

VLADO VINCETIĆ rođen je 10. siječnja 1957. godine u novoj Gradiški gdje je završio osnovnu i srednju školu. Do 1991. god. Bio je zaposlen u građevinskom poduzeću Strmac. Godinama se bavi amaterskim snimanjem i fotografijom, a 21. rujna 1991. god. Počeo je surađivati s Hrvatskom televizijom i osnovao novogradiško dopisništvo koje za potrebe te javne ustanove trenutačno povremeno pokriva i dio Sisačko-moslavačke i Požeško-slavonske županije te sjeverni dio BiH.

U statusu slobodnog novinara kao fotoreporter surađuje i u dnevnim novinama, revijama, lokalnim glasilima i drugim publikacijama: Glas Slavonije, Osijek, Juatnji list, Panorama, Posavska Hrvatska, Hrvatski vojnik Agroglas, Gospodarski list, NG revija, Cernički list, Pučki kalendar, Monografija Brodsko-posavske županije, Monografija Grada Nove Gradiške.

Od 2001. godine je stalni zaposlenik novogradiškog dopisništva Hrvatske televizije kao snimatelj. A sada na pitanja.

Kažu da je novinarska profesija “kruh sa sedam kora”. Kako ste se odlučili za novinarsku branšu?

Kako sam napisao u knjizi koju ste spomenuli Kvaka je u malim tajnama, u novinarstvo sam ušao kroz zagonetaštvo, sastavljajući već kao gimnazijalac, a kasnije i za vrijeme studija, križaljke i razne zagonetke za mnogobrojne listove. Nastavio sam s kraćim tekstovima i fotografijama za novine. To mi je bila svojevrsna pozivnica da se profesionalno kao novinar i urednik okušam u lokalnom radiju i novinama. Zanimljivim temama postepeno sam otvarao vrata i mnogih drugih većih medija dnevnih listova, stručnih časopisa, radio-postaja, televizije Kolega Vlado bavio video-snimanjima i fotografijom. Na početku Domovinskog rata bio je razočaran što na državnoj televiziji nije bilo snimaka s novogradiškog ratišta. Na dan velikog napada srpskog agresora na Novu Gradišku 21. rujna 1991. godine snimio je njihova zlodjela i poslao ih HTV-u. To je bio njegov početak kao ratnog TV-snimatelja. Od tada do danas kamerom je zabilježio najvažnije povijesne događaje ovog kraja. Ove godine zajednički bilježimo jubilej – dvadeset godina dopisništva Hrvatske televizije u Novoj Gradiški.

Bili ste često u različitim i teškim situacijama na terenu: na zgarištima, s obiteljima poginulih, s onima koji su život stavili u “najlon-vrećicu” i morali na put i nepoznato. Koliko se ljudske sudbine zapravo dotaknu čovjeka novinara?

Da, snimali smo teška razaranja Nove Gradiške i svih naselja na ovom području, teške priče ratnih stradalnika, prognanika i izbjeglica, veliki egzodus Hrvata s banjalučkog područja, njihov prijelaz u čamcima iz Srpca u Davor, njihove patnje, strahove i neizvjesnosti. Ali zabilježili smo i one radosne trenutke. Bili smo prva televizijska ekipa koja je u Bljesku zajedno s pripadnicima 121. novogradiške domobranske pukovnije i drugim postrojbama Hrvatske vojske i policije ušla u Okučane. Sjećamo se radosti i entuzijazma povratnika kada je počela obnova porušenih domova i obiteljskih gospodarstava i vraćanja života na te naše prostore. Mnogi događaji, od različitih ratnih sudbina, ali i kasnije sasvim obične ljudske priče čovjeka dirnu u srce, proživljavate ih na svoj način, urežu vam se u sjećanje. Svakodnevni susreti s drugim ljudima na drugim mjestima, njihove ispovijesti, problemi, radosti, nadanja velika su životna škola. Kad nam 97-godišnji Cvetko Kocef iz Mačkovca, materijalno siromašan, ali duhovno bogat čovjek u svom skromnom sobičku kaže: U životu je najvažnije sačuvati obraz, onda takva poruka za nas ima svoju težinu. Mnogo veću od fraza i floskula političara koji su nas, nažalost, doveli u ovu, gotovo bezizlaznu situaciju.

“Suza dolinska” je veza Bosanskogradiških posavljaka sa zavičajem, poveznica svih koji su raseljeni širom svijeta, ali Dolinu i okolicu nose u srcu. Bili ste na terenu i u onom kraju, upoznali ljude, pripremali reportaže, vijesti, radili priloge za “Mir i dobro”. Kada ste se prvi puta s njom susreli. S njenim stanovnicima za vrijeme Domovinskog rata i rata u BiH, te nakon rata jer Dolinaca ima u Dragaliću gdje živi Vjeko Hudolin te u susjedstvu Vlade Vincetića u Novoj Gradiški. Koliko je, po vama, “mira i dobra” u današnjem čovjeku, čovjeku demokracije, čovjeku poraća, čovjeku Posavljaku, koji se već nekako snašao u životu, ali nosi rane iz ratnih godina?  

Neke bosanskogradiške Posavljake, čini mi se baš iz vašeg kraja, sretali smo već početkom Domovinskog rata u ovom dijelu Slavonije u postrojbama Hrvatske vojske. Već 1992. godine snimali smo prve razmjene i prelaske na auto-cesti kod Dragalića, pratili skupove izbjeglih i prognanih Posavljaka u Slavonskom Brodu. Našom kamerom zabilježili smo i veliki egzodus Hrvata i Muslimana banjalučke regije kada su čamcima iz Srpca prelazili rijeku Savu i dolazili u Davor. Za informativne emisije HTV-a, a ponajviše za vjersku emisiju Mir i dobro, radili smo mnogo reportaža o problemima bosanskih Hrvata vezanih za povratak i obnovu. Veliku zaslugu za naš rad na tom području ima pokojna Ivanka Bubalo, novinarka katoličkih medija, koja je, nažalost, smrtno stradala u teškoj prometnoj nesreći samo tjedan dana nakon što smo zajedno s njom snimili jednu dojmljivu reportažu u bosanskoj Posavini. O problemima i mukama doseljenih bosanskih Hrvata puno smo doznali i snimajući reportaže u naseljima općina Okučani, Gornji Bogićevci, Dragalić, Cernik i drugim mjestima gdje danas žive. Upoznali smo i dosta ljudi upravo s područja Bosanske Doline od kojih su se, kako ste i sami rekli, neki u međuvremenu snašli, ali zavičaj i djedovinu nisu zaboravili

Koliko vaša profesija utječe na vas “iznutra”? Koliko vas prilozi koje pripremate mogu potresti, koliko oplemeniti i obogatiti, možda i razveseliti?Već smo u jednom od prethodnih pitanja donekle odgovorili koliko neke sudbine dotaknu čovjeka ljude koji se bave novinarsko-snimateljskom profesijom. Veselimo se kada možemo snimiti reportažu iz koje izbija barem malo optimizma i nade da se može bolje i drugačije, uz više ideja, inicijativa i poduzetnosti. Primjerice, nedavno smo za emisiju Normalan život snimili širu reportažu o novogradiškoj Udruzi gluhih i nagluhih koja je dobrim programima osigurala oko 600 tisuća kuna i zaposlila deset svojih članova i suradnika. Kako su nam rekli, to im mnogo znači i ti mladi ljudi sretni su jer je to većini prvi posao, a osjećaju se i korisniji kao članovi zajednice koji sada privređuju. I ne posustaju na tome, pripremaju nove projekte, jer među 145 članova udruge ima još dosta mladih nezaposlenih bez stalnih izvora prihoda za dostojan život.

Kažu kako danas nije lako biti novinar. Puno je “žutila” u medijima, puno “crne kronike”. Koliko svojim radom uspijete promicati dobro i pozitivne ljudske vrijednosti?

Nažalost, posljednjih godina mnogi mediji su požutjeli i pocrnili. U borbi za opstanak i zaradom, gazde i urednici, osobito privatnih medija, traže od novinara, snimatelja i fotoreportera sve više takvih tema koje prodaju novine. Takvim pritiscima bili i sami izloženi jedno vrijeme dok smo radili kao slobodni novinari za neke novine. Imamo sreće što smo se u međuvremenu zaposlili Hrvatskoj televiziji i što najčešće sami predlažemo teme iz stvarnog života na ovim prostorima. A uz ukazivanje na mnogobrojne probleme, obnove, povratka, poljoprivrede, gospodarstva, pokušavamo upravo to što vi kažete promicati i pozitivne ljudske vrijednosti. Pokušavamo raditi angažirajuće teme, osobito u reportažama za jednu od najgledanijih emisija Hrvatske televizije – Plodovi zemlje. Primjerice, 5-6 godina ukazivali smo na propadanje velikog nasada višanja u okolici Slavonskog Broda, površine gotovo 200 hektara što je prouzročilo štete teške desetke milijuna kuna. No, izgleda, nikoga to u ovoj državi nije zabrinjavalo. Nažalost, svjedoci smo da se u mnogome izokrenuo sustav ljudskih vrijednosti. Ponosni smo što smo svojim reportažama doprinosili ideji pomirenja, snošljivosti i suživota Hrvata, Srba i pripadnika ostalih nacionalnih manjina na ovim našim zapadnoslavonskim prostorima ali i šire. To svjedoče mnogobrojne reportaže u emisijama Duhovni izazovi, Mir i dobro, Prizma i drugima.

Vaša struka traži “cijelog” čovjeka. Jako je malo odmora, slobodnih trenutaka, vremena za obitelji. Koliko znam, djeca su vam već odrasli ljudi i otišli svojim životnim putovima. Ukoliko nađete slobodnog vremena, što je to što vas zaokuplja?

Malo je vremena za sve ono što nas zaokuplja. Meni je velika ljubav voćarstvo: skupljam, cijepim i sadim mnoge stare sorte voća u čemu sudjeluju i ostali članovi obitelji. Imamo i veći nasad jabuka, krušaka, trešanja, marelica, bresaka i drugog voća. O tome razmjenjujemo iskustva s mnogobrojnim zaljubljenicima u voćarstvo. Želja nam je urediti i jedan veći eko-voćnjak i park. Živimo na selu pa je i mnogo posla oko kuće, kad uhvatim vremena rado sastavljam zagonetke križaljke, rebuse, premetaljke osmosmjerke. Fra Iliji Stipiću pomažem u pripremanju Vjesnika župe Duha Svetoga Gornji Bogićevci. Župnog vjesnika . Kad imamo slobodnog vremena kolega Vlado rado odlazi u ribolov. Ove godine može se pohvaliti lijepim ulovima šarana i ostalih riba. Vjerujte, ovo nije ribička priča. U sezoni gljiva rado obilazi njihova staništa u šumama. Prepoznaje dosta gljiva: bere i priprema smrčke, pečurke, razne vrste vrganja, djedove, sunčanice i mnoge druge Ribe lovi i ovih zimskih dana. Nedavno nas je razveselio ulovom cvergla koji će ovih dana završiti kao ukusni riblji specijalitet.

VJEKO I VLADO SU PRVI NOVINARI KOJI SU USLI U OKUCANE U TIJEKU VRA BLJESAK

Pripremajući emisije, susretali ste brojne svećenike, redovnike, redovnice, vjernike laike, na području Bosne i Hercegovine, pa i Doline. Možete li podijeliti koje svoje iskustvo s nama? Š to je opečatilo vaš rad na spomenutim prostorima, čega se najradije sjetite iz minulih godina?

Po onome što možemo svjedočiti, svećenici su bili prvi koji su se vraćali na ratom uništene i tada prilično nesigurne prostore Bosanske Posavine. Sjećamo se fra Ive Ćurića koji se vratio na razrušeni kompleks samostana Plehan i ispočetka spavao u pušnici. Mnogo je takvih primjera, bili su prvi pokretači obnove, povratka Hrvata i oživljavanja tih opustošenih prostora. Među njima je bio i župnik Višaticki kojeg smo zajedno s Vama, gospodine Oršuliću, snimali u Bosanskoj Gradiški i Dolini, samo mjesec dana prije njegove tragične smrti. Nažalost, u većini naselja na području Republike Srpske nisu na vrijeme stvoreni uvjeti za povratak mladih obitelji. Prošlo je mnogo godina, vratilo se nešto starih ljudi, uglavnom onih koji imaju nekakve izvore prihoda (mirovine ili su financijski zbrinuti na drugi način). Unatoč problemima s kojima se svakodnevno susreću ti stariji ljudi povratnici najčešće oručuju da im je lijepo kada su svoji na svom. U svojoj obnovljenoj kućici, u vrtu, u hladu oraha ili pod vjernicom vinove loze. Katolička vjera koja je duboko ukorijenjena u njihovim životima i ta sjećanja na mladost i nekadašnji život uz krugu obitelji daju snage da opstanu. Sada, iako prilično usamljeni, s nestrpljenjem, kažu, čekaju prigode: vikende, godišnje odmore, patrone mjesta, kada ih posjećuju djeca, unučad, rodbina i prijatelji, kada sve živne u njihovim dvorištima Do nekog sljedećeg susreta!

Kao profesionalni novinari recite svoje mišljenje o našem godišnjaku “Suza dolinska”.

Suzu Dolinsku pratimo od početka njezina izlaženja. Napori koje čini mala, ali poduzetna ekipa na čelu s glavnim i odgovornim urednikom Miloradom Oršulićem – Micanom i suradnicima, za svaku su pohvalu i mogu mnogima poslužiti kako primjer kako kroz pisanu riječ na svojevrstan način čuvati običaje, kulturu, vjeru, tradiciju, sjećanja U 28 brojeva koji su izašli od 1996. godine do sada, objavljene su tisuće stranica tekstova i mnogo fotografija i ilustracija. Time je sačuvano jedno veliko kulturno i duhovno bogatstvo. Vjerujemo da ih mnogobrojni Dolinci i Novoselci s ljubavlju čuvaju za svoja pokoljenja kojima mogu svjedočiti kako su i gdje nekada živjeli.

Jedna vaša poruka Dolincima i Novoselcima kao i čitateljima “Suze dolinske”.

Parafrazirat će poruku koju su nam, obraćajući se svojim vjernicima, često u intervjima davali vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Pulić i banjalučki biskup Franjo Komarica (snimali smo i njegov prvi prelazak preko rijeke Save): Nikada ne zaboravite zavičaj, djedovinu i ćaćevinu! Znamo, u to smo se mnogo puta uvjerili na terenu, deklarativni pozivi političara i domaćih i onih koji sve ovo vrijeme predstavljaju međunarodnu zajednicu, za pravovremeni i masovniji povratak Hrvata na prostore na kojima su stoljećima živjeli, nisu, nažalost, imali većeg učinka. Mlade obitelji davno su pronašle nove domove, poslove, skućile se na nekim drugim prostorima u Hrvatskoj ili izvan nje i sada je vjerojatno kasno za nekakav ozbiljniji povratak.

Na kraju napomenimo da se u zadnjih nekoliko brojeva “Suze” na kraju godišnjaka spominje ime Kristina Hudolin Ćorković koja u računalo unosi brojne tekstove i tako priprema za tisak. Ona je kći našeg sugovornika Vjeke.

VI DOLINCI NISTE IZGUBILI SVOJ IZVORNI IDENTITET
U ovom broj godišnjaka “Suza dolinska” , naš sugovornik će biti gosp.Zdravko Vampovac. On je čitateljima “Suze” poznat jer su objavljeni neki njegovi članci u predhodnim brojevima, posredstvom “Suze” neki čitatelji su dobili i njegovu knjigu “Otkriće Hrvatske”, napisao je predgovor za knjigu “Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti” te je uz msgr. dr. Franju Komaricu – banjalučkog biskupa i prof. Antu Oršulića istu promovirao u Novoj Gradiški u svibnju 2001. god. U Novo Selo i Dolinu je često navraćao pa je sačuvano nešto video zapisa iz
tih krajeva načinjeni 1987. godine, a neki su postavljeni na internetskoj stranici “Suze”.
Sve u svemu dovoljno razloga da da se čitateljima našeg godišnjaka predstavi.

SUZA DOLINSKA: Gospodine Zdravko recite nešto o sebi. Kada i gdje ste rođeni, vaše djetinjstvo i mladost , školovanje, odlazak u Š vicarsku, ulazak u bračnu luku s napomenom da ste se vjenčali s gospođom Maricom Lujanović u Matičnom odnosno Mjesnom uredu Dolina, povratak u Hrvatsku s “privremenog rada”…

 ZDRAVKO VAMPOVAC: Ništa posebno ali krenimo redom. Rođeni sam Virovitičan, Slavonac. Svoje djetinjstvo sam proveo u Gornjem Bazju, selu koje se već 570 godina tamo nalazi (to je moje otkriće koje će kad-tad biti javnosti obznanjeno kroz jednu knjižicu o povijesti tog sela i njegove okolice) a udaljeno je 10 kilometara od Virovitice na međunarodnoj cesti prema Barcsu (Mađarska).

Poslije završetka osnovne škole, još davne 1970. godine kao najstariji od trojice braće odlazim u Sloveniju (Izola, Koper i Ljubljana) na građevinski zanat gdje sam poslije toga završio još jednu srednju školu i upisao se na fakultet kojega, na žalost, nisam uspio završiti. Poslije odsluženja vojnog roka odlazim ponovo u Ljubljanu s namjerom da nastavim školovanje i vidjevši da se ne može rediti i kvalitetno školovati, a u međuvremenu umrla su mi oba roditelja, odlučio sam se trbuhom za kruhom otići u Š vicarsku. Kaže se sila zakon mijenja.

 I nije mi žao. Tamo sam upoznao svoju suprugu Maricu a vjenčali smo se u Matičnom uredu u Donjoj Dolini, onako u prolazu a sve oko toga skromnog vjenčanja pripremio je moj dobri stari prijatelj Mican koji je to tako dobro napravio da brak traje već punih 25 godina! Hvala mu! I hvala Bogu da je tako.

U Š vicarskoj smo dobili troje djece (Lidija, Marko kome je Mican bio krsni kum i Matea Valentina) i nakon 18 godina pečalbe 1997. godine vratili smo se u svoj novi dom u slobodnoj Hrvatskoj, u Vodice kod Š ibenika. Eto, tu smo već punih trinaest godina I doista ispada da smo se vratili s privremenog rada koji je trajao tih osamnaest godina.

SUZA DOLINSKA: Prvi kontakt s nekim iz dolinskog kraja bio je Mican, a potom ste upoznali Zdenka Marinovića čiju će sestru oženiti Vaš prijatelj Pajo Grujić, Iliju Ćorkovića … Jeli Vam još u sjećanju to vremensko razdoblje.

 ZDRAVKO VAMPOVAC: Naravno. Čitavo to razdoblje koje sam proveo u Sloveniji poznajući mnoge prijatelje, neke u međuvremenu i pomalo zaboravljene, meni je izgledalo kao nekakvo, nazovimo ga – produženo djetinjstvo. Sjećanje na taj dio mojeg života u meni budi uglavnom pozitivna čuvstva i mislim da je snažno djelovao u oblikovanju mene kao ličnosti. Baš iz tog razdoblja života imam najviše poznanika s kojima sam u kontaktu ali i najboljih prijatelja. Jedan od njih je i moj dobri stari Mican kojega sam također upoznao u slovenskom primorju još 1973. godine!

Zahvaljujući njemu i prijateljstvu koje se razvilo među nama imao sam sreću upoznati vaš prekrasni kraj, Donju Dolinu,Gornju Dolinu, Novo Selo, Bosansku Gradišku. A sve to me fascinantno vizualno podsjećalo na moj rodni kraj; ravnica, polja, šumarci, velika rijeka (Sava-Drava), ljudska srdačnost Kad god sam bio u tom kraju uvijek mi je bilo toplo pri duši i uvijek mi je bilo lijepo.

   SUZA DOLINSKA: Vaša soba u Samskom domu u Izoli (Republika Slovenija), gdje ste stanovali s prijateljem Ivekom – Ivanom Mlinarićem iz Varaždina bila je ispunjena knjigama i slikama, uglavnom rađene tehnikom – ulje na platnu čiji ste Vi bili autor.

ZDRAVKO VAMPOVAC: Nisam siguran da bi čitatelje Suze dolinske mogao previše zanimati ovaj dio mojega života ali, eto, reći ću nešto o tome.

Već sam rekao da je moj život u Izoli povezan s lijepim uspomenama, iako mi (ili bolje rečene nam!) nije uvijek bilo lako. Bilo je tamo i trauma koje su nas samo čeličile. Jer da nije bilo tako, zasigurno bi već zarana odustali od života i vratili se kućama, svojim roditeljima u sigurnost roditeljskog doma. No, mi smo ostali i opstali!

I naš prijatelj Ivek Mlinarić, Varaždinac se odlično uklapao u tu priču, samo što u kasnijem životnom razdoblju čovjek nije imao sreće; malo žene, malo bolest Ipak nekoliko godina smo dijelili jednu sobu u izolskom Samskom domu koju smo on i ja napunili knjigama i slikama, a slike su bile djelo naših ruku. Ja sam ga naučio koristiti uljane boje i tehniku crtanja na platno. On nije htio pokušati na staklo jer mu se činilo teže i komplicirano Svejedno, bili smo, kako se to danas u žargonu kaže ekipa. Svi su nas dolazili gledati i komentirati. Bilo je lijepo. I mojeg Micana su privukle te slike i mnoge, mnoge knjige Tako je i počelo naše prijateljstvo.
SUZA DOLINSKA: Poslije ste se opredijelili za slikanjem na staklu i to prihvativši stil -naivne umjetnosti.

ZDRAVKO VAMPOVAC: Da. Po mojem tadašnjem shvaćanju umjetnosti (slikanje na staklu, naiva) mislim da se kao samouki slikar i nisam mogao baviti nekakvim drugačijim slikarskim stilom nego naivom. A naivna umjetnost je tada još bila jako popularna. Slikanje na staklu bilo je izazov jer se mora slikati naopako, to jest, najprije moraš slikati detalje koji su u prvom planu kad gledaš sliku, zatim kad se to osuši za nekoliko dana tek onda se mogu slikati slijedeći detalji, slijedeći sloj i tako redom. Jedna slika, zavisno od veličine, nastajala je do mjesec dana ali radilo se tako da se slikalo nekoliko slika paralelno. Dok se jedna suši, radilo se na drugoj i tako u nedogled. Tako se za mjesec dana moglo završiti 3 – 4 slike.

Svojim radom na tom polju naivne umjetnosti mislim da sam postigao dvije stvari: Pomaknuo sam granicu podravske naive još malo istočnije (jer sam iz Virovitice) i drugo moji ljudi na slikama nisu tako nakazni kao oni na slikama iz Podravine! Inače ja visoko cijenim tu vrstu umjetnosti i veliku većinu podravskih umjetnika, a koja je, na žalost, pomalo otišla u zaborav.

Nepravedno, dodat ću.

SUZA DOLINSKA: Recite nam o tome nešto više i da li namjeravate ponovo uzeti kist u ruke?, što znači da ste ga izvjesno vrijeme odložili.

ZDRAVKO VAMPOVAC: Ako još dovoljno dugo poživim, nadam se da ću ponovo uzeti kist u ruke i nastaviti tamo negdje gdje sam nekad prestao. Ideja imam, volje također, ali sada još uvijek baveći se tekućim životnim i poslovnim problemima, nemam vremena za to. Slikanje i svaki drugi vid umjetnosti traži mir, koncentraciju i puno vremena za sebe. To odvajanje od svakodnevnog života i bavljenje umjetnošću (sobom rekli bi neki!) teško podnose bračni partneri a realno gledano ovo današnje krizno i nesigurno vrijeme ne dozvoljava nam da se bavimo takvim hobijima kao što je slikarstvo nego nas je natjeralo da se bavimo preživljavanjem, od danas do sutra.

Na žalost, tako je. I ovdje stoji ona nada umire posljednja.

SUZA DOLINSKA: Ilustrirali ste nekoliko knjiga koje je izdao Klub književnika “24. april” iz Bosanske Gradiške, a samim tim postali i član tog kluba. U jednoj o tih knjiga su objavljeni i Vaši stihovi, no Vi ste i autor ili bolje rečeno suautor knjige sa svojom suprugom, povijesnog sadržaja “Otkriće Hrvatske”. Š to Vas je na to ponukalo.

ZDRAVKO VAMPOVAC: Tako je. Bila su to neka druga, sretnija vremena. Tada nismo bili svjesni koliko se toga u kulturi moglo napraviti. Možda smo mi zadnja generacija koja se na taj način kulturno uzdizala; moglo se objavljivati, pisati i čitati u nedogled a iza nas je ipak ostao nekakav materijalni trag. Možda taj trag nije tako dubok, ali je ipak trag. Zato se danas često pitam hoće li za današnjom generacijom ovisnom o internetu i facebooku također ostati nekakav materijalni trag ili neće.

Sa suprugom Maricom 1992. godine, u jeku Domovinskog rata u Š vicarskoj smo napisali knjigu Otkriće Hrvatske, zapravo kratak pregled hrvatske povijesti od najranijih početaka do, uključujući tada najaktualnijih podataka iz tog nesretnog rata. Dva su razloga zašto smo napisali ovu knjigu. Prvi je taj da se njezinom prodajom prikupi još novca s kojim smo pomagali obrani Hrvatske, tako na zadnjim koricama knjige stoji napisano da će se tim novcem pomoći obnovi Hrvatske. Bila je to kriva procjena jer nitko nije mogao predvidjeti da će rat toliko trajati. No to je sada i nebitno. Drugi je razlog bio taj što smo na početku demokratskih promjena koje su nam se dogodile raspadom Jugoslavije i ponovnim uskrsnućem domovine nam Hrvatske, uvidjeli da je mnogo Hrvata koji su prije bili tihi i neprepoznatljivi, odjednom počelo pogrešno pa i kontraproduktivno tumačiti i širiti priče o nama Hrvatima da smo ovakvi ili onakvi. Svakakvih je priča bilo i mi smo rekli da bi trebalo nešto korisno napraviti u tom pogledu pa smo se odlučili za ovu knjigu. Najveća nam je nagrada što su kritike i mišljenja o njoj pozitivne. Ne znam što o njoj misle čitatelji Suze koji su je imali priliku pročitati.
SUZA DOLINSKA; U ” rukopisima” imate napisanu i knjigu o rodnom kraju. Kada će ugledati svjetlost dana i kada ćemo je imati u rukama?

ZDRAVKO VAMPOVAC: Nepristojno je hvaliti se u društvu ili u javnosti, ali ipak reći ću da ja imam više rukopisa koji čekaju neka bolja vremena. Nisu važni rukopisi nego ono što se doista objavi. Samo tako svaki taj trud ima koristi.

Knjiga o Gornjem Bazju i čitavom mojem užem zavičaju koji obuhvaća sva sela sjeverno od Virovitice prema rijeci Dravi bila su predmet mojega višegodišnjeg interesa i proučavanja. Taj rad bi trebao uroditi plodom nakon što lokalna samoupravna zajednica, konkretno općina Lukač odobri dio sredstava za tiskanje ove monografije. Kako su se do sada pokazali u brzini rješavanja svojih problema, sve to može potrajati još mjesecima.

Pored mnogo zanimljivosti istaknut ću samo dvije koje su meni osobno naročito važne: Prva je da sam otkrio da je prošlo 570 godina od prvog pisanog spomena imena ovoga sela i druga je ta da sam definitivno načisto kako je prezime Vampovac (dakle moje prezime) autohtono bazjansko prezime, prvi puta spomenuto 1693. godine a na temelju popisa stanovništva i gazdinstava u čitavoj Slavoniji od 1735. godine prezime Vampovac pojavljuje se u Gornjem Bazju čak u tri obitelji dok ga istovremeno nema nigdje u Slavoniji ni drugdje. Zaključak je jasan, zar ne?

Zbog toga žarko želim da ova monografija ugleda svijetlost dana.
SUZA DOLINSKA: Vaši članci su objavljivani u brojnim tjednicima diljem Hrvatske a pisali ste i za naše iseljenike u inozemstvu. O čemu ste zapravo pisali u Zadarskom listu?

ZDRAVKO VAMPOVAC: I to je istina. Nepotrebno je čitatelje Suze opterećivati s puno, za njih nevažnih detalja. Ovaj moj prilog koji je prije dvije godine izašao na čak četiri stranice zadarskih novina govori o jednoj drugoj mojoj ljubavi (još jedan hobi!) a radi se o mojem već sedamnaest godina starom istraživanju samo jednoga dijela rane hrvatske prošlosti ili još preciznije o ranokršćanskoj arhitekturi i kulturi i njezinim vezama s Armenijom. O toj tematici sam pisao i u drugim publikacijama pa vas ne bi sa time opterećivao. Najvažnije je to da sam prije dvije godine osobno otputovao u Armeniju i utvrdio neka svoja saznanja i pretpostavke, to jest da hrvatska ranokršćanska kulturno-povijesna baština ima nevjerojatno puno dodirnih točaka i isprepletenih niti s onom kulturnom baštinom Armenije zemlje koja je najranije od svih u svijetu još davne 301. godine službeno proglasila kršćanstvo svojom državnom religijom! I to je učinila čitavih 12 godina prije nego što je takozvanim Milanskim ediktom u Rimskom carstvu kršćanstvo bilo dozvoljeno. Pazite, dozvoljeno ali ne i službeno proglašeno državnom religijom.

Fascinantno je da se diljem Armenije mogu naći iste i slične crkvice poput naših crkvica iz južne Hrvatske, one Svetoga Križa u Ninu i mnogih drugih, da je trostruki pleter do u detalj identičan onom našem iz Dalmacije, da nas vežu neki toponimi koji su armenskog izvora pa i neka prezimena u kojima je sačuvan armenski korijen, to jest njihov izvor.

O svemu tome će biti puno teksta, puno fotografija i analiza u jednoj od mojih budućih knjiga. Upravo radim na njoj i ne ide mi tako brzo od ruke kao što sam želio. Ali, bit će.

SUZA DOLINSKA: U tijeku Domovinskog rata, konkretnije 1992. godine, ste sakupili sve moje pjesme i nešto svojih i objavili?

ZDRAVKO VAMPOVAC: To je priča za sebe. S jedne strane tužna a s druge sa sretnim završetkom. Da, tada sam još bio u Š vicarskoj a rat je divljao našim prostorima. Roditelji moje žene jedva su izvukli živu glavu iz srednje Bosne a ja sam i dalje mislio na neke svoje prijatelje s kojima je bio prekinut kontakt. Jedan od njih je bio moj Mican. Svake večeri sam snimao sve TV vijesti i dnevnike u Š vicarskoj s namjerom da nešto čujem, vidim i prepoznam osobe kojima treba pomoć da spase živu glavu. Š to se Micana tiče, znajući kakvu je dužnost obavljao (tajnik ogranka HDZ-a) i u kakvom je okruženju ostao, priznat ću, bio sam jako zabrinut , čak su moja razmišljanja išla tako daleko da sam imao najcrnije slutnje, a njegova obitelj bila je u teškom materijalnom i duhovnom stanju. I ovaj puta odlučio sam prikupiti nekoliko Micanovih i svojih pjesama te ih objaviti u jednoj minijaturnoj knjižici pod naslovom Dolinske elegije i druge pjesme. Nije to bila nikakva velika pomoć nego više jedna gesta solidarnosti koje se ne sramim. Bilo je to nekakvo druženje u mislima s osobom, sa svojim prijateljem koji mi je nedostajao. Hvala Bogu, sve se dobro završilo. Mican je jedva preživio strahote zatočeništva i rata, opet smo se pronašli, život ide dalje i taj dio ostao nam je u trajnim uspomenama.

SUZA DOLINSKA: Iz tiska je, jubilarne 2000. godine izišla iz tiska knjiga “Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti” autora Milorada Oršulić Micana. Vi ste za tu knjigu napisali predgovor i sudjelovali u promociji – predstavljanju uz već spomenute osobe?

ZDRAVKO VAMPOVAC: Da. Jedva sam Micana nagovorio da napiše jednu knjigu koju sam zamislio da u njoj detaljno opiše svoj vlastiti križni put od Donje Doline do završetka Domovinskog rata ali on me nije poslušao nego je napisao još bolju i vredniju knjigu koja govori ne samo o njegovom stradanju nego o stradanju svih Dolinaca u proteklih stotinu godina! Pozitivno me iznenadio i zato sam mu čestitao. Rado sam se odazvao da napišem predgovor toj knjizi. Nadalje ni u snu nisam mogao pomisliti da će moj Mican promovirati svoju knjigu Dolina bosanska na tako svečan i pompozan način, a još manje da ću i ja u tome sudjelovati i pri tom upoznati visoko cijenjenog, banjalučkog biskupa msgr. dr. Franju Komaricu koji se odazvao pozivu i uveličao promociju njegove knjige.

Za mene je to bio događaj za pamćenje.
SUZA DOLINSKA: U Dolinu i Novo Selo ste često navraćali prije rata i napravili nekoliko video-zapisa. Da li, sada kada je u tim selima ostalo tek dvadesetak Hrvatskih obitelji, pomislite na ta mjesta?

ZDRAVKO VAMPOVAC: Mene osobno za dolinski kraj najviše veže prijateljstvo s Micanom, njegovom obitelji, braćom i nekim osobama koje sam tamo upoznao. Preko njega sam imao prigodu upoznati nekoliko izuzetno dobrih ljudi iz toga kraja. Neke od njih sam osamdesetih godina prošloga stoljeća ovjekovječio video kamerom i fotoaparatom prigodom mojih posjeta Micanu i zajedničkog obilaska Novoga Sela, Doline, Bosanske Gradiške ne znajući što će zadesiti taj kraj samo nekoliko godina kasnije. Eto, ponešto od toga sačuvalo se do danas i tako smo zaustavili vrijeme bar na nekoliko trenutaka.

Tužna je pomisao da je u Dolini ostalo tako malo Hrvata i da se broj povratnika ne povećava. Mladost se snašla na drugim mjestima širom Hrvatske i Europe. Predugo je sve to trajalo Ohrabruje činjenica da ne zaboravljate na svoj zavičaj i svake godine odlazite tamo obići makar svoje drage pokojnike ako već ne možete ići češće. Život ide dalje, vrijeme rane liječi a svi skupa moramo podignute glave ići dalje jer, na žalost, natrag se ne može!

SUZA DOLINSKA: Š to mislite o našim “novinama”, u početku glasilu, a sada godišnjaku – “Suzi dolinskoj”?

– To je izdavački fenomen! Ni postojane župe nemaju tako nešto! A vi, Dolinci, zahvaljujući svojem listu koji vas obraduje već toliki niz godina niste izgubili svoj izvorni identitet, niste izgubili vezu jedni s drugima i niste izbrisali sjećanja na svoj rodni kraj koji je istinski duboko urezan u vašim dušama i kojega nosite u sebi do kraja života. Sve je to ljudski i normalno. Uostalom što nam u smiraj života vrijednoga ostaje osim uspomena?!

SUZA DOLINSKA: Vaša poruka Dolincima i Novoselcima.

ZDRAVKO VAMPOVAC: Suzi dolinskoj želim da i nadalje ostane vjerna spona među svim Dolincima. Želim joj dug i bogat život, puno lijepih i korisnih sadržaja za sve uzraste koji je čitaju. Uredništvu želim da se malo proširi i pomladi, ako je ikako moguće ,a vama dragi Dolinci, dragi moji sunarodnjaci, želim vam svako dobro u životu, puno solidarnosti, druženja i lijepih uspomena a svakom pojedinačno želim još puno zdravlja, sreće i međusobne ljubavi. I neka vam život ne prođe uzalud!

Ujedino svim Dolincima i Novoselcima želim čestitati nadolazeći Božić i poželjeti sretnu i uspješniju 2011. godinu.

Mnogi čitatelji ne znaju  da se iza pseudonima By Loyzo krije ime i prezime Alojza Cindrić iz Rešetara, koji je svoj nemjerljivi doprinos dao i još daje za godišnjak “Suza dolinska”. Naime, od prvog pa do ovoga 26-tog broja on je unosio tekstove u računala, obrađivao ih kao i slike, “prelamao” i dostavljao u tiskaru, a sve to  po onoj staroj ” . . .  za novce ne pitaj”.
I prije  “Suze” Baj Lojzo je prjateljevao s Dolincima a vežu ga i rodbinske veze, jer je njegova sestra Đurđica udana za Branislava Oršulića

To je razlog da u ovoj rubrici on više progovori o sebi, svojoj obitelji i svom bogatom radu.
SUZA DOLINSKA: Gospodine Alojzije, molimo Vas da se za čitatelje Suze dolinske predstavite.
AC: U kratkim crtama – već u uvodnoj riječi ovom razgovoru puno ste rekli o meni. Rođen sam i živim u Rešetarima, evo već  . . . godina. Osnovnu školu završio sam u Rešetarima, a srednju prema ondašnjem sustavu obrazovanja dvije godine u Novoj Gradiški (Š UP) i dvije godine grafičke škole u Osijeku. Odmah po završetku školovanja zaposlio sam se u tiskari Gembarovski u Novoj Gradiški u kojoj radim sve do 1991. godine kada odlazim u Domovinski rat. Nakon njegova završetka  još sam se kratko vrijeme vratio na svoje radno mjesto, no ubrzo se mijenja moje zdravstveno stanje i nakon nekoliko godina bolovanja odlazim u mirovinu.
SUZA DOLINSKA: Š kolu ste završili u Osijeku i dobili zvanje grafičar  strojoslagar (danas, odnosno od promjene tehnologije i pojave kompjutera to se zove priprema za tisak)  i s njim ste radili u tiskari “Gembarovski” u Novoj Gradiški. No, osim ljubavi prema svome zvanju, jer i nakon odlaska u mirovinu Vi ne radite samo za “Suzu” nego ste  za tisak pripremili brojne knjige Vašeg  književnog kluba, kataloge za izložbe i drugo. Recite nam nešto i o toj aktivnosti.
AC: Pripema za tisak mi je sada više hobi. Veza sa strukom. Stanje zdravlja mi ne dozvoljava da radim onoliko koliko bih trebao i želio. Moj posao je posebno, bar meni, postao posebno zanimljiv od pojave kompjutera i programa za obradu teksta i slike. U odnosu na prijašnju tehnologiju visokog tiska koja je gotovo u potpunosti izumrla, današnja tehnologija čovjeku uistinu pruža neslućene mogućnosti da se kreativno izrazi u okviru struke. Kao član domicilnog rešetaračkog Književno-likovnog društva Rešetari s vremena na vrijeme i za njih pripremim poneku manje opsežnu i manje zahtjevnu publikaciju. Isto tako, ponekad, kada je potrebno i za izložbe svoji radova mogu uraditi pripremu za tisak nekog kataloga.
SUZA DOLINSKA: Kroz Vaše prste su prošle stotine kilograma najfinije gline  od koje ste izrađivali različite skulpture. Recite nam kada i kako je počelo, što ste sve oblikovali i koji motivi su vam najdraži? Koliko ste do sada imali izložbi i gdje? Koje su vaše želje i planovi?
AC: Od najranije mladosti imao sam sklonost kreativnom likovnom izražavanju. Sve je počelo sa crtežima olovkom, nastavilo se istraživanjem slikarskih tehnika i pokušajem njihovog savladavanja. No kao autodidaktu, u počecima bez neophodne literature, to nije bilo nimalo lako niti jednostavno.  I sada se iz radoznalosti, radi igre, istraživanja mogućnosti koje pružaju slikarske tehnike nima rado vraćam. Jer tijekom Domovinskog rata, na samom njegovom početku, otkrio sam kiparstvo, tj. glinu kao sredstvo izražavanja kojim mogu bolje i kvalitetnije iznijeti svoje osobne doživljaje svijeta oko sebe i neka svoja intimna promišljanja o njemu.
Otkrivanje gline dogodilo se slučajno ili slučajno ne znam. Ali u tim uvjetima 1991. blato je bilo svuda oko nas. Zemlja. Naša zemlja. Hrvatska. Slavonska. Zaustaviti vrijeme, zabilježiti likove, lica ljudi. Ljudi kojih možda već sutra neće biti. Zabilježiti patnju na njihovim licima. Užas koji ih okružuje a tako je jasno ispisan na ljudskim licima. Ciklus Glave. Kasnije sam otvorio i neke nove cikluse: Š okački memento gdje obrađujem folklorno-narativne teme, slijedi sakralni ciklus (ime govori samo za sebe), a kasnije i neki drugi ciklusi (kad ste me dirnuli u žicu). I tako, od mnoštva radova mogli su se izabrati i najkvalitetniji radovi koje sam uz dvije kolegice slikarice izlagao na nekoliko samostalnih izložbi, a kao član Društva i na više skupnih izložbi.
SUZA DOLINSKA: Vaša ljubav i prema slikarstvu je također velika. Jedna od Vaših slika nalazi se i u Biskupijskom ordinarijatu u Banjaluci. To je slika dolinske crkve, rađena tehnikom ulje na platnu, a poklonjena  dr. Franji Komarici banjalučkom biskupu prilikom predstavljanja knjige “Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti” koju ste Vi također pripremili za tisak.
Druga Vaša slika  okučanska crkva, je poklonjena patru Robertu Mattniev, direktoru Eurochildren u Antwerpenu u Belgiji. Recite nam i o toj svojoj ljubavi.
AC: Da, puno se toga čovjeku dogodi u životu, tako da na neke stvari gotovo i zaboravi. Lijepo je kad to drugi pamte i kad čovjeka podsjete na njegov rad. Izuzetna mi je čast bila načiniti obadva rada za tako ugledne ljude. Nadam se da su se radovi i njima svidjeli. Posebno sam bio dirnut susretom sa biskupom Komaricom.
SUZA DOLINSKA: Recite nam nešto o “Suzi”, zbog koje mnoge noći niste spavali, naročito prvih godina njenog izlazka, kada još tehnika nije bila usavršena kao ova sada. Š to bi ona kao tiskovina za nas Dolince trebala značiti?
AC: E Suza.  Čudan je život. I Gospodin uvijek nađe načina. Tako je spojio i nas dvojicu urednika Suze i mene, još na samim počecima njenog izlaženja. A tehnologija nesavršena. Pucaju Windowsi. Ruši se Ventura. Sve iz početka. Radni prostor skučen, negrijan. Ali Suza mora u tisak. Račun: Ako imadneš i kad i koliko imadneš.  Suza je iznad toga. I sada. Tehnologija je puno bolja, prostor kvalitetniji, OS stabilniji, novi programi. Tako i ovaj broj po prvi puta radim u novom programu kojeg još uvijek učim zato ne zamjerite. Danas Suza izlazi kao godišnjak ali zato sadžajnija, bogatija fotografijama rječju: puno bolja. Ljudi su je prepoznali i uključili se u njeno izdavanje šaljući priloge, obavijesti . . . informacije. Jer Suza je informacija. Za Dolince. Ali i za sve druge. Neznam postoji li za još neki kraj iz kojeg su ljudi morali otići (istjerani) takva vrsta informacija. Ili svako za sebe od ve do ve  u nekoj prigodi čuje ponešto o ljudima iz svoga kraja. O obitelji. Doduše, danas je tu i Internet, ali mnogi kažu ništa do tiskanog medija koji uzmeš u ruke, osjetiš, miriši. Pročitaš malo, pa odložiš dok obrišeš suze, dok se odmoriš pa ponovo nastaviš. Da je, a ima onih koji imaju sve brojeve, da ih je, dakle sve skupiti i ponovo prolistati to je život dolinaca. To su DOLINCI. U svojoj Dolini ma gdje bili.
SUZA DOLINSKA: Koja je Vaša poruka Dolincima.
AC: Zbog izrečenog u prethodnom pitanju mislim da je Uredništvo Suze ustrajavanjem u njenom izdavanju uistinu učinilo (i čini) veliku stvar za sve mještane dolinskog kraja. Moje mjesto ima 2-3 tisuće stanovnika i već toliko dugo u njemu živim a mnoge ljude i ne poznam. Suza je više od informacije za sve ljude dolinskog kraja, ona ih okuplja, zbližava, upoznaje. Možda je to dovoljan razloga da se s Uredništvom surađuje u smislu dostavljanja informacija, obavijesti, pisanja tekstova.  Jer tako ostajete DOLINCI.
(više…)

MOJA LJUBAV  PREMA RODNOM GRADU JE VELIKA

 Prve nedjelje Došašća Adventa  s Ivicom Kovačevićem  uputio sam se autom u Bosansku Gradišku na sv. misu. Nismo žurili. Krenuli smo ranije a na graničnim prijelazima između Stare i Bosanske Gradiške ne bijaše gužve.

Bila je to zgoda da mu postavim nekoliko pitanja. On je na njih dao odgovor i evo, to objavljujemo u ovom broju «Suze».

Budući da idemo na sv. misu u Bosansku Gradišku to bijaše razlog da postavim prvo pitanje:

«SUZA DOLINSKA»  Rat je završio a život teče dalje. Bez obzira što od  1991. godine živite u Novoj Gradiški duhovno ste vezani za Bosansku Gradišku. Skoro svake nedjelje ste na sv. misi u crkvi sv. Roka i sjedite  u istoj klupi u kojoj ste i prije rata sjedili. Š to je to toliko jako i veliko da vas i u tom smislu veže za rodni grad, jer tako nešto slično, bar meni nije poznato?

IVICA KOVAČEVIĆ: Ja sam  cijelim svojim bićem tu, na ovim prostorima. Na drugom mjestu sebe ne mogu naći. Sve drugo što bi rekao ne bi bila istina. Bez obzira što u Novoj Gradiški imam kuću, ne mogu se osjećati Novogradiščaninom pa tako ni Zagrebčaninom niti Okučancem  da tamo živim. Iz nekih, meni neobjašnjivih razloga  ja tamo nisam prispio. U bilo koju sredinu da dođem  osjećao bih se strancem. A ovdje? Tu jedino sebe mogu naći, među ovim narodom bez obzira što ih  samo nekoliko desetaka bude nedjeljom na  sv. misi.

U ono vrijeme živjeli smo kao jedna obitelj. No, gdje je ljudi tu se svašta dogodi i dobro , a na žalost i zlo.

Moja bi radost bila velika kada bih u crkvi sv. Roka u Bos. Gradiški na sv. misi vidio više vjernika, naročito mladih. Budućnost svakog naroda počiva na mladima

Moja ljuba prema rodnom gradu je velika iako više od  šesnaest godina ne živim u njemu.

MENE OVOJ CRKVI I OVOME NARODU NESTO NEOBJASNJIVO VUČE

«SUZA DOLINSKA» Vi ste dakle rođeni u Bosanskoj Gradišci?

IVICA KOVAČEVIĆ: Da, moglo bi se reći u centru Bosanske Gradiške, nedaleko od stare autobusne stanice 16. srpnja 1944. godine od oca Ante i majke Marice rođ. Konjević  iz Vrbja. Prema nekim kazivanjima moji  preci Kovačevići  su Bosankoj Gradiški prisutni 400 godina, a doselili su se iz Ivanjske. Porijeklom su iz Crne Gore, a u Ivanjsku  su došli  preko Hercegovine. Tako meni Kovačevići u dolinskim selima i Kozincima nisu ništa u rodu.

Kuća u kojoj sam rođen bila je na kat. U prizemlju su bili poslovni prostori. U jednom dijelu je bila gostionica, a u drugoj trgovina. Poslovođa u trgovini je bio Pero Panić, a  vodio je poslove  i u  gostionici. On je bio bratić moga oca.

Osnovnu školu, kao i Srednju  sam završio u rodnom gradu. Tu sam se oženio 1972. godine  suprugom Milkom  i tu nam se rodila kćerka Anita.

«SUZA DOLINSKA»  Vi ste po zanimanju automehaničar?

IVICA KOVAČEVIĆ: Zanat za automehaničara sam izučio kod Jože Buturca   koji je bio poslovođa  u  pogonu Mašinskog servisa. Bilo je to1965. godine.

S Jožom  radim dvije godine  u njegovoj  automehaničarskoj radionici u Brestovčini. Kada je on 1975. godine prešao raditi u GP «Jedinstvo»  iznajmljujem njegov poslovni prostor  i u njemu  do 1980. godine. Tada sam u kući koju sam  izgradio  kod «Banjalučkog mosta» u rujnu iste godine otvorio vlastiti servis za opelova ali i druga vozila.

«SUZA DOLINSKA»  Zašto ste se opredijelili za opelova vozila?

IVICA KOVAČEVIĆ:  Za opelova vozila se nisam slučajno opredijelio, jer tada su, a i danas slove za – dobre mašine.

Ne znači to da ja ne vršim popravke i zamjene dijelova na drugim vozilima. Moj servis je osim za opelova i za volswagen  i audi vozila. Zamjenjujem original dijelove vršim brušenje glave motora, brušenje siceva i ventila.

Idem u korak s vremenom i pratim sva dostignuća u proizvodnji , naročito opelovih vozila. Nabavljam potrebite aparate za otkrivanje kvarova, pratim stručnu literaturu a po potrebi pohađam i odgovarajuće seminare. Ja s njima radim dvadeset pet godina.

«SUZA DOLINSKA» Na Vašoj vizit-karti može se pročitati ono što neće pisati na  vizitkama Vaših kolega.

IVICA KOVAČEVIĆ: Na toj posjetnici osim generalnih podataka stoji da je radno vrijeme od 7 do 15 sati, a subotom ne radimo. Osim toga na njoj je upozorenje mojim mušterijama da ja i moji djelatnici godišnji odmor koristimo od 14. kolovoza do 1. rujna.

Naš razgovor prekidamo po dolasku u dvorište župne crkve sv. Roka u Bos. Gradiški. Zvona oglašavaju  početak sv. mise. Služio ju je vlč. Josip Jerković, župnik pred četrdesetak vjernika.

Nakon sv. mise župnik, po  ustaljenom običaju, poziva vjernike na župnu kavu  koja se pije u prostorijama Župno pastoralnog centra.

Pomislih, evo zgode da nešto više saznam o župnoj kavi koju sam pio nakon sv. mise dok sam živio u Bosanskoj Gradiški, a da nisam ništa znao o njoj.  Ovako nešto mi nije poznato  nigdje da se prakticira.

«SUZA DOLINSKA» Ivice, recite mi nešto o župnoj kavi.

IVICA KOVAČEVIĆ: Susret nakon sv. mise uz kavu sam predložio tadašnjem župniku, sada kardinalu Vinku Puljiću. Bilo je to 1987. godine. On je objeručke  prihvatio moj prijedlog. Blagavaonica  stare župne kuće je  bila  premalena da primi sve one  koji su poželjeli popiti kavu uz ono što obično uz nju ide rakiju. Zbog toga je servirana u dvjema prostorijama. Namjeravali smo izbiti jedan zid i tako proširiti prostoriju za župnu kavu. Do toga nije došlo jer se je uskoro počeo graditi Župno-pastoralni centar u čijem je projektu bila i ova prostorija u kojoj sada sjedimo.

Mijenjali su se bosanskogradiški župnici i prostorije, ali župna kava, ona bosanska, je ostala.

Puno je značila vjernicima ali i župniku prije rata, naročito za vrijeme rata iako je tada  bila  dosta puta gorka, ali i sada kada su ostali «ostatci ostataka» bosanskogradiških katolika.

Sjedim tako za stolom, dok Ivica, župnik i članovi župno-pastoralnog vijeća se dogovaraju oko kupovine borova za crkvu i postavljanje jaslica, u povodu predstojećeg Božića, i pogledom šetam po zidovima prostrane dvorane. Između križa su slike uzoritog Vinka kardinala Puljića. msgr. dr. Franje Komarice, msgr. Kazimira Višaticki, našeg blaženika Ivana Merza ali pogled mi se zaustavlja na zidu na kome su između stakala nacrti za izgradnju župne crkve u Bos. Gradiški. Podsjetimo se da je gradnja crkve tek nakon 1908. godine postala aktualna. Župnik se do tada bavio gradnjom župnog stana. Spomenute i narednih godina fra Ambroža  Radmanović  je pripremao sredstva i građu. Godine 1912. sagrađena je župna crkva za vrijeme župnika fra Marijana Dujića (1912.-1918.). Plan crkve je djelo arhitekta Eberharda, pripadnika trapističkog reda, iz samostana «Marija Zvijezda» kod Banjaluke. Crkva je izgrađena na lijepom i značajnom mjestu koji predstavlja jedan od ulaza u Bosnu. Kao arhitektonska cjelina puna je sklada i monumentalnosti. Ovo se posebno odnosi na  lijep zvonik. Od svih crkvi, koje su izgrađene za vrijeme Austro-Ugarske uprave, u Krajini, nekako najljepše i najimpozantnije djeluje bosanskogrdiška crkva. Čini se da je građena uz potporu velikog dobročinitelja, sina rodne grude, preuzvišenog fra Alojzija Mišića.

IVICA KOVAČEVIĆ,  koji je vidio moju zainteresiranost za te dokumente reče mi:

Te nacrte sam našao na tavanu stare župne kuće kada smo je rušili u jednoj kartonskoj kutiji. Do tada se nije znalo da ti dokumenti uopće postoje. Dao sam ih staklaru da ih stavi između stakala i tako omogućili pristup široj javnosti.

Nakon što smo popili kavu, a ja preuzeo od župnika disketu na kojoj je tekst «Iz starog kraja» i drugi materijali za ovaj broj «Suze» uputili smo se, natrag

«SUZA DOLINSKA» Recite nam nešto povezanosti s Dolinom.

IVICA KOVAČEVIĆ: Za Dolinu me veže drage uspomene. Nije bilo fešte a da nisam bio u Dolini. Naročito su mi bili dragi odlasci u Dolinu s tadašnjim župnikom Vinkom.   Dolinski župnik Kazimir je znao upriličiti  susret uz roštilj. Na takve susrete smo dolazili s nekoliko automobila. U sjećanju mi je ostao susret mladeži u Donjoj Dolini  1. svibnja 1991. godine kojem je bio  nazočan i banjalučki biskup  Franjo.

Treći dan Uskrsa, dakle na uskrsni utorak Dolina je bila Emaus. Tog dana su iz različitih krajeva banjalučke biskupije dolazili svećenici i uzvanici.

Kao i mnogi drugi običaji, i taj je, na žalost, ugašen.

«SUZA DOLINSKA» U Dolinska sela su mnogi Bosanskoradišćani dolazili zbog lova.

IVICA KOVAČEVIĆ:  Da, ali ja nisam lovac, iako su  lovci bili  moj djed, otac, oba strica,  pa u te krajeve nisam s tom namjerom dolazio. Lovci su uglavnom angažirani nedjeljom, a za mene je nedjelja daleko uzvišenija. Ona je od Boga dana za odmor i da se On na taj dan slavi.

«SUZA DOLINSKA»  Na kraju našeg razgovora imate li što poručiti  Bosanskogradiščanima i Dolincima?

IVICA KOVAČEVIĆ: Svima upućujem iskrene čestitke u povodu dolazećih blagdana i sve pozivam da češće navrate na župnu kavu nakon sv. mise u Bosankoj Gradiški.

(više…)

SVJEDOK TEŠ KOG VREMENA ŽUPE MAČKOVAC

S grupom hodočasnika pješaka prošle, 2005. godine hodočastio sam Gospi od Suza u Pleternicu iz Okučana. Jedna od križnih postaja na tom našem šezdesetak kilometara dugom putu je bila i župna crkva sv. Jurja u Vrbovi. Upravo smo stigli u nju za vrijeme služenja sv. Mise. Pred okupljenim vjernicima župnik nas je srdačno pozdravio, a nakon svete mise smo ostali u duljem razgovoru. Tada saznajem da vlč. Stjepan Bakarić ima dodirnih točaka sa župom Dolina kod Bosanske Gradiške. Iznenađen od radosti, tim više što vlč. Stjepana već dulje vrijeme poznajem, rekoh mu: u jednom od narednih brojeva «suze» bit ćete naš sugovornik. Prihvatio je i evo, razgovor počinje  

SUZA DOLINSKA. VELEČASNI GOSPODINE STJEPANE, MOLIMO VAS DA NAM SE NA POČETKU NAŠ EG RAZGOVORA PREDSTAVITE I ZA NAŠ E ČITATELJE NEŠ TO VIŠ E KAŽETE O SEBI ( Kada i gdje ste rođeni, o školovanju, Vaš put ka svećeničkom zvanju, o župama gdje ste obnašali dužnost Upravitelja župe )

Vlč. STJEPAN: Rođen sam 26. studenog 1949.god. u Vrbovi od oca Nikole i majke Anke r. Lasović. Osnovnu školu započeo sam u Vrbovi, te smo nakon prvog razreda osnovne škole preselili u Batrinu. Otišavši iz Vrbove ponio sam sa sobom najranije uspomene djetinjstva, koji sam se živo sjećao i čuvao ih kao dragu uspomenu na ljude i prostore prvih koraka u životu. Tu vidim i veliku ulogu Suze Dolinske kao čuvarice ne samo prošlosti, korijena, već vrijednosti ljudi i prostora koji su činili i danas čine te korijene plemenitim, vrijednim. Osnovnu školu završio sam u Novoj Kapeli 1964. god. Te sam se iste godine upisao u Dječačko sjemenište u Zagrebu. Bilo je to vrijeme učenja, druženja, mladenačkih previranja, traženja i potvrđivanja ispravnosti izabranog puta, što me odvelo na put svećeništva kojim još uvijek idem

Zaređen sam za svećenika 29.06.1975.god. po rukama našeg, tada nadbiskupa, blagopokojnog kardinala F. Kuharića. Prve svećeničke korake napravio sam u župi sv. Marka Križevčanina na Trešnjevci. 1976.god. nadbiskup me šalje u Mačkovac za župnika, gdje sam ostao 16 godina do 1992. godine u kolovozu odlazim u Zagreb raditi na Duhovni stol u arhiv. Na osobnu zamolbu 1994. god. Odlazim u Požegu gdje sam primio uprvu zgrade Kolegije koja je vraćena Crkvi. Uz upravljanje zgradom bio sam vjeroučitelj u gimnaziji i pomagao u župi sv. Terezije 1998. god. Zamolio sam biskupa i on mi je želju ispunio da me imenuje župnikom u rodnoj mi Vrbovi.

SUZA DOLINSKA: JEDAN STE OD ONIH SVEĆENNIKA KOJI SU POSJEĆIVALI ŽUPU DOLINA A NA SV. ILIJU 1991. GODINE PREDVODILI MISNO SLAVLJE I PROPOVJEDALI. KAKO VAM SE JE DOJMILA DOLINA I DOLINCI.

Vlč. STJEPAN: 1976. god. dolazim u Mačkovac za upravitelja župe. Ubrzo sam upoznao svećenike u susjednim župama: u Dolini vlč. Iliju Matanović i u Bos. Gradiški vlč. Tomislava Matković.

Prvi susret i prvi dojmovi bili su u listopadu kad sam došao posjetiti vlč. Iliju. U župnoj kući susreo sam grupu mladih koja me ugodno iznenadila svojom otvorenošću i nenamještenom srdačnošću. Tokom vremena često sam susretao Dolince, bilo u jednoj ili drugoj Dolini, jer ima dosta prijateljskih i rodbinskih veza, ti su susreti uvijek bili prožeti dobrohotnošću i srdačnošću. Iz tih se susreta moglo vidjeti kako poštuju ne samo svoga svećenika ,već samoga koga susreću. Osim vlč. Ilije rado se sjećam vlč. Ratka Grgića, koji je  bio tako jednostavan a tako vedar

SUZA DOLINSKA:  U TO VRIJEME, KADA STE VI BILI ŽUPNIK U MAČKOVCU, U DOLINI JE BIO ŽUPNIK MSGR. KAZIMIR VIŠ ATICKI. ON JE PRIJE DVIJE GODINE OKRUTNO UBIJEN U BOSANSKOJ GRADIŠ KI. MOLIMO VAS DA NAM O MUČENIKU SVOGA ZVANJA I POSLANJA I PRELATA, IZNESETE SVOJE USPOMENE NA TOGA DRAGOG SVEĆENIKA.

Vlč. STJEPAN:  Posebno su bili dojmljivi susreti s vlč. Kazimirom. Tih je susreta, na žalost, bilo malo, jer smo kratko vrijeme bili susjedi. Svaki taj susret bio je obogaćenje jer je vlč. Kazimir zračio jednom duhovnom smirenošću, duboko proživljenom mjerom, tako da je svaka riječ, gesta, izražavala, zahvaćenost Kristom, koja se na sugovornika prenosila ne ostavljajući ga na površnosti susreta, već ga je poticala na dublje promišljanje i spoznaju Onoga u kojemu se taj susret događa. Imao sam sreću, milosni dar, susresti osobu zahvaćenu Kristom, koja je u blagošću i smirenošću svoje duhovno bogatstvo, ozračje življenje vjere prenosila, širila oko sebe. Plijenio je svojom jednostavnošću, poniznošću, sav predan u službi Kristu i čovjeku. Bio je dar Neba Crkvi i čovjeku. Kad sam čuo za njegov strašni zemaljski završetak pomislio sam kako je nasilno uklonjen pravednik, čovjek svjedok dobrote i ljubavi.

SUZA DOLINSKA: DOMOVINSKI RAT VAS JE ZATEKAO NA MJESTU ŽUPNIKA U ŽUPI SLAVONSKI MAČKOVAC I OČEVIDCA SUSTAVNOG RUŠ ENJA MAČKOVLJANSKE  CRKVE I TOPOVSKIM PROJEKTILIMA S BOSANSKE STRANE, IZ BOSANSKOG MAČKOVCA.

IAKO ZNAMO DA SE TOGA VREMENA NE VOLITE SJEĆATI, ZA LJUBAV ISTINE, MOLIMO VAS DA OPIŠ ETE TO DRAMATIČNO VREMENSKO RAZDOBLJE, NAROČITO KAKO STE GA VI PROŽIVLJAVALI I VJERNICI TIH POSAVSKIH SELA KOJIMA STE VI BILI ŽUPNIK.

Vlč.. STJEPAN: 11. srpnja klečanje je u Mačkovcu. Toga dana oko 13 sati, svećenici su na ručku u župnom stanu, vjernici po rasporedu obavljaju pobožnost klanja. Dolazi mi čovjek iz Bos. Mačkovca Petar Kičić (Koji se prevezao čamcem preko Save) sav preplašen i govori: velečasni, vojska je stigla na Savu i počeli su vas osmatrati. Ono što smo slutili i čega sam se bojao počela je biti stvarnost. Vidjeli smo vojnike kako su se raspoređivali po i ispod nasipa. Nasuprot crkve ukopao se puškomitraljezac. Sve je mirno, ali napeto cijelo ljeto. Noći se iz preka čuje vika, kamioni i povremena pucnjava. Ratne operacije u kolovozu oko Stare Gradiške neposredno utječu na psihozu u župi psihoza straha i neizvjesnosti sve je prisutnija. Upozoravao sam, kako će se ono što se događa oko Stare Gradiške, borbe na Strugu, početi događati i kod nas. Svaku smo večer molili za mir posebno krunicu mira. Nesmetano smo se okupljali na večernju molitvu i sv. misu. 15. rujna kad sam se vratio s klečanja u Vrbju, oko 15 sati, u Mačkovcu bol i zaprepaštenje: pala je prva žrtva iz župe: Željko Adžić poginuo od minobacačke granate u Vrbovljanima. 17. rujna imao sam sprovod sa mnom je bilo na sprovodu 30 osoba. Posebno me zaboljelo što nitko, ama baš nitko niti jedan predstavnik policije, vojske, HDZ-a nije bio prisutan da oda počast žrtvi, heroju Bio je jedan prijatelj, mladić, vojnik To je dan kad su zadnji puta zvonila mačkovljanska zvona. Na sprovodnu misu nitko nije došao. Oko 17 sati ispaljene su prve minobacačke granate na Mačkovac iz Laminaca. Od te večeri Mačkovac je svakodnevno na udaru. Mačkovljani i Savski Bok i Visoka Greda povlače se u šumu i Sičice. To je početak privremenog egzodusa. Ja sam otišao u Vrbje kako bih bio što bliže župljanima. U Sičicama sam za njih organizirao svaki dan sv. misu. Crkva nam je bila mjesto okupljanja, molitve, utjehe i nade da će sve proći. Dolina je još uvijek u to vrijeme pošteđena zato sam par nedjelja odlazio tamo imati sv. misu. 20. rujna u 22 sata izišao je tenk na nasip i razorio toranj crkve i pročelje, razorio je i par kuća u selu. To je bila čestitka Mačkovljanima za zaštitnika župe. Slavili smo sv. Mateja u Sičicama u suzama. Dolina je bila mirna sve do 17. listopada. I njima su četnici čestitali sv. Luku iza podneva nadletio je avion raketirao i mitraljirao selo. Srušen je i njihov toranj. Iz mitraljeskih metaka na dvorištu je presječena Mara Stivić (Maconjina). Dolinci su također pošli u egzodus Sičice, Vrbje, Bodovaljci Ta su sela pružila većem dijelu župljana utočište mojim župljanima. Bio sam u to vrijeme župnik svoje župe na području župe Vrbje.

Spomenuo bih još jedan tragičan događaj koji se zbio na Krista Kralja Četnici su upali u Mačkovac forsirajući Savu između Savskog Boka i Mačkovca, kod groblja, upali su u Mačkovac. Ubili su tri civila i jedna je žena poslije umrla od posljedica toga upada, jednog su mladića odveli kad su se pred večer povukli preko Save Župljani su povremeno obilazili svoje kuće tijekom zime, a s proljećem počeli su se više vraćati i ostajati u kućama pripremajući se za stalni povratak.

Organiziramo i sv. mise u mjesnoj školi . Život se počinje koliko toliko vraćati i normalizirati

(Ovo su kraći izvadci iz dnevnika koji sam vodio znajući da sjećanja blijede).

SUZA DOLINSKA: ŽUPNU CRKVU VRBOVA STE U POVODU JUBILARNE GODINE RENOVIRALI IZNUTRA, POSLIJE I IZ VANA PA GLEDE UREĐENOSTI SLOVI MEĐU LJEPŠ IM CRKVAMA U TOM DIJELU SLAVONIJE. RECITE NAM I O TOME NEŠ TA.

Vlč. STJEPAN: Ugodno je čuti svaku pohvalu, a svećeniku posebno, kad čuje kako je crkva lijepo uređena. Kad sam 1998. god. Došao u župu osjetila se potreba za ponovno uređenje crkve. Bližila se dvjestogodišnjica crkve (građena 1802.god./ i želio sam ne samo dostojno obilježiti taj jubilej .On mi je poslužio kao poticaj za duhovni angažman župljana da dožive crkvu kao svoju ali još više da se kroz obnovu crkve dožive oni kao živa Kristova Crkva u kojoj je svaki od župljana jedan kamen uzidan u tu Crkvu kojoj je Krist zaglavni kamen. Nisam siguran, ali mi se danas čini, da je ipak taj duhovni element izgradnje vidljiv i na našoj crkvi. Moram ipak istaći kako sam rođeni Vrbovac te je i ta dimenzija imala utjecaja na moj osobni angažman u tom dijelu obnove, što župljani nisu zanemarili već su me svesrdno u svemu pratili kako bismo svi osjetili da je ovo Kuća Božja, ovo su vrata nebeska (Post. 28,17)  što smo i napisali na trijumfalnom luku iznad svetišta.

GLAVNI OLTAR U VROVACKOJ CRKVI

SUZA DOLINSKA: U 19. BROJU «SUZE DOLINSKE» SMO DONIJELI VAŠ  ČLANAK O GOSPINOM SVETIŠ TU POD NASLOVOM «GOSPINO POLJE BILI BRIG». CRKVICA NA GOSPINOM POLJU ME NEOPISIVO PODSJEĆA NA NOVU CRKVU U MOJOJ RODNOJ ŽUPI DOLINA. RECITE NAM, KAO ČUVAR TOG GOSPINOG SVETIŠ TA, NEKOLIKO REČENICA O SVETIŠ TU

Vlč. STJEPAN:  Već sam prije za vaš list pisao o Gospinom polju. Samo bih podsjetio kako je to svetište jedno od najstarijih u Slavoniji. Prvi spomen seže u davnu 1334. godinu kad se spominje kao crkva Majke Božje u Dubovcu. Od tog prvog spomena do danas ovim prostorima prohujali su mnogi ratni i poratni vihori – od Turaka do suvremenih barbara. Ono što je konstanta za to svetište je vjernički odnos prema njemu, ono što bi naši teolozi rekli  sensus fidelis koji ne mogu zatrti nikakve primijene ni mijene. Za vjernike ovoga kraja to  mjesto gdje se susreću i ljube nebo i zemlja, mjesto gdje majka uvijek u prozoru drži upaljenu svijeću, da zemaljski putnik, koji traži put kući Očevoj zna kamo mu je ići, da onaj koji je opterećen i umoran zna gdje će naći odmora, da onaj koji je tužan zna gdje će naći utjehu Jedan od velikih problema za to svetište je prilazni put, posebno kad se provali put tada do njega dolaze oni najpotrebniji i najuporniji, a njih uvijek ima. Čini se da je u pustinji udaljeno 2 km. od ceste, ali nedjeljom i blagdanima uvijek se nađe osoba kojima nikakva zapreka nije teškoća doći do svoje Majke. Zadnjih godina zato pokušavamo urediti samo svetište i koliko toliko odražavati poljski put do samoga svetišta. Svetište koje nisu uništila ni stoljeća zaborava, što se događa, ni režimi kao prošli komunistički vjernik srce je sačuvalo a mi ga tom srcu nastojimo učiniti bližim i ljepšim to je sada primarna zadaća u župi. Mogu reći čitateljima Vašega lista kako je dragocjeno iskustvo vjernika poticaj i njima, posebno onima koji su potrebiti duhovne okrepe, utjehe, onima koji traže snagu za nositi životni križ, neka slijede iskustvo onih koji dolaze na Gospino polje, i ono što traže naći će, jer Majka svoje djece ne ostavlja niti ih zaboravlja Ona za svoju djecu neprestano moli.

SUZA DOLINSKA: DUGO GODINA JE U VAŠ OJ SUSJEDNOJ ŽUPI STARO PETROVO SELO BIO ŽUPNIK VLČ. MILIVOJ KNEŽEVIĆ «NAŠ E GORE LIST». KAKO STE SE SLAGALI I KAKO SURAĐIVALI KAO KOLEGE I SUSJEDI?

Vlč. STJEPAN: Izreka prijatelj se poznaje u nevolji u njemu dobiva svoju potvrdu. Svećenik koji sjedi do nogu Gospodinovih, sluša njegovu riječ, prebire je u svom srcu i od nje živi. Kolike je prognane pod krov svoga srca, svoje brige primio Gospodin zna.

Vi ste prijatelji moji, ako činite što vam zapovijedam! A on je prijatelj mnogih koji su bili u nevolji. Dugo poznajem vlč. Milivoja a naša suradnja seže u vrijeme kad je bio u Staroj Gradiški i traje do danas. Intelektualac, a prije svega osoba jasno izgrađenih duhovnih stavova, nije trska koju vjetar ljulja, poštuje druge ali živi dosljedno svoje kršćansko i svećeničko zvanje.

SUZA DOLINSKA: DA LI STE SE S NAŠ IM GODIŠ NJAKOM «SUZA DOLINSKA» SUSRELI PRIJE? RECITE NAM SVOJE MIŠ LJENJE O TOM VIDU OKUPLJANJA NAS IZGANIH DOLINACA.

Vlč. STJEPAN: Preko već spomenutog vlč. Milivoja susreo sam se sa SUZOM DOLINSKOM. Čitajući gotovo svaki broj imao sam dojam da ona piše ono i onako kako sam se ja osjećao dok sam bio u Mačkovcu: čuvati i sačuvati ono što je trenutno raspršeno s jednom proročkom nadom i vizijom u povratak svojim korijenima. Velika je to zadaća i hvale vrijedan trud onih koji rade oko toga.

SUZA DOLINSKA: Š TO BISTE NA KRAJU PORUČILI NAMA U UREDNIČKOM VIJEĆU OVOGA GODIŠ NJAKA, ALI I SVIM ČITATELJIMA?

Vlč. STJEPAN: Ovaj kratki razgovor i razmišljanje završio bih sa željom, ne porukom, da nastavite djelo koje započeste, kao čuvari baštine i korijena utemeljenih na Isusu Kristu čiji ponovni dolazak iščekujemo da otkupi sva stvorenja. U tom očekivanju dolazi nam i Božić, da Gospodin koji se rodi kao čovjek, čovjeka preporodi za novi život u Duhu.

VELIKA VAM HVALA Š TO STE BILI NAŠ  GOST U OVOJ ZA NAS JUBILARNOJ DESETOJ GODINI IZLAŽENJA «SUZE DOLINSKE»

(više…)

BUDITE PO DOBRU I SOLIDARNOSTI PREPOZNATLJIVI

Naš sugovornik za ovaj broj «Suze dolinske» je vlč. Vladislav Žarko Ošap, sada župnik u Drvaru, a dugogodišnji župnik župe Bosanska Gradiška i time ujedno, u ratnom razdoblju od 1995. godine, i župnik župe Dolina. O tome u «Suzi dolinskoj» nismo pisali, to nije na žalost, spomenuto ni u knjizi «DOLINA BOSANSKA U PROŠ LOSTI I SADAŠ NJOSTI».

Želeći ispraviti zanemarenu činjenicu odabrali smo vlč. Žarka za sugovornika, nakon što smo u prethodnim brojevima razgovarali sa svim živućim Dolinskim župnicima, kojih je nažalost malo don Tvrtko Tadić i fra Ilija Matanović.

SUZA DOLINSKA: Velečasni gospodine Žarko, molimo Vas da nam se predstavite. Gdje ste rođeni (o Vašim roditeljima i tetkama), školovanju, putu ka svećenstvu, mlada misa, prva župa . . .

Vlč. VLADISLAV: Dopustite mi da, na samom početku ovoga našega razgovora, pozdravim sve vaše čitatelje, a moje nekadašnje drage župljane bosanskogradiškog kraja.

Pokušat ću se kratko predstaviti. Rođen sam 11. kolovoza 1962. u Banja Luci u večernjim satima te subote od oca Joze i majke Pavke r. Vučak, sada oboje pokojni, kao drugo dijete u obitelji. Jedinac sam jer je sestra odmah nakon rođenja umrla. Gospin je to dan (subota) i vjerujem da je upravo ona, naša nebeska Majka utjecala na moj tijek života. Kršten sam u župnoj crkvi u Banjaluci na dan sv. Roka i dobio ime Žarko Vladislav. Ističem ovaj dan krštenja jer će mi i moja prva samostalna župa biti posvećena tom zaštitniku. Kako su mi roditelji radili pri različitim šumarijama po BiH i Hrvatskoj i često mijenjali mjesto boravišta, mene su povjerili brizi dvjema tetkama, tatinim sestrama: Mari, sada pokojnoj i Ruži koja je i sada sa mnom. Nisu se udavale, a živjele su skromno od svoga težačkog rada u molitvi i stalnim kontaktom sa crkvom. Teta Mara je bila dosta ozbiljna, prilično stroga ali pravedna i bila je glava kuće, dok je Ruža sve to ublažavala svojom toplinom i nježnošću. Njih su dvije potpuno različitog temperamenta. Mnogi ih naši svećenici poznaju, jer su svećenike posebno poštovale i voljele. Strogost se isticala i u tome da sam uvijek morao reći gdje i s kim idem i kada ću se vratiti, a što se škole tiče: čitati i pisati morao sam naučiti i prije polaska u osnovnu školu. Molitva (krunica na početku i na kraju dana, prije i poslije jela, privatna večernja molitva) nedjeljna sv. Misa, redovno čitanje ukućanima Biblije mladih od moje desete godine, sve je to u mojoj obitelji zauzimalo važno mjesto i bilo sastavnim dijelom života. Normalno je da je sve ovo, uz Božji poziv u kojeg vjerujem, bilo presudno u izboru moga zvanja.

Osnovnu školu sam započeo 1969. g. u Debeljacima, u selu u kojem sam i odrastao, 7 km jugozapadno od Banjaluke, malo prije katastrofalnog potresa koji nas je tada zadesio. To je bio razlog da sam taj razred završio u Trebinju kao i mnoga druga djeca s banjalučke regije. Više razrede OŠ  završio sam u susjednom mjestu Vrbanji, 4 km od kuće. Po završetku Oš i obilaska nekoliko srednjih škola u Banjaluci u kojima mi se nije dalo upisati, prijavio sam se kod svoga župnika, sada pokojnoga, vlč. Filipa Lukende, kome sam do tada već 5 godina ministrirao, tj. od osnutka župe Presnače, da me preporuči u sjemenište. Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju završio sam u Zadru, a bogosloviju u Sarajevu od 1981.-1988. s prekidom od jedne godine zbog vojnoga roka kojega sam odslužio u Sremskoj Mitrovici. Đakonsko ređenje primio sam od sarajevskog nadbiskupa Marka Jozinovića u jesen 1987., a svećeničko ređenje u Presnačama, na Petrovo, po rukama, tada već umirovljenog, našeg biskupa Mons. Alfreda Pichlera. Njegov sam posljednji ređenik kao što je i moja mama među prvom djecom koje je on krstio kao banjalučki kapelan. Nakon nekoliko dana u istoj župi sam proslavio Mladu misu i to kao prvi i do sada, nažalost, jedini mladomisnik te župe. Prvo radno mjesto bilo je u župnoj crkvi u Banja Luci kao kapelan kod župnika Mons. Dr. Ante Orlovca sve do ljeta 1990. g.

“SUZA DOLINSKA” O Vašem dolasku za župnika u župu Bosansk.a Gra­diška, nakon što je tadašnji župnik, sada kardinal i vrhbosanski nadbi­skup msgr. Vinko Puljić, premješten u Sarajevo.

VLČ. ŽARKO: Da, te 1990.g. u rujnu preuzeo sam župu Bos.Gradiška od tadašnjeg župnika vlč. Vinka Puljića, koji je određen na novu dužnost za vicerektora VVTŠ  u Sarajevu, a sada već znamo tko je, naš uzoriti kardinal. On, koji je radio na toj župi pune 3 godine, došavši iz zadarskog sjemeništa u kojem je 8 godina bio duhovnik, pun svećeničkog žara, mnoge je pastoralne akcije pokrenuo u župi, kako duhovnoga tako i građevinskoga sadržaja. Sve se to od mene, mladog i dosta neiskusnog svećenika očekivalo da pratim i nastavim. Veliko je od moga predšasnika to da je na vrijeme utemeljio župno pastoralno vijeće, sve probrani i praktični vjernici-župljani, koji su bili i više nego li «desne ruke» u svim poslovima, Bogu hvala da su skoro sve akcije bilo kojega sadržaja: pastoralne, molitvene, građevinske, kako kod predšasnika tako i kod mene nailazile na plodno tlo u dušama župljana kojih je tada bilo blizu 1500 duša.

“SUZA DOLINSKA” Kao župnik U Bosanskoj Gradiški, odlazili ste i u Dolinu. Sto nam o tom susretu s Dolinom i Dolincima možete kazati s osvrtom na Susret mladeži u Donjoj Dolini.

VLČ. ŽARKO: Sa svojim susjedom župnikom Kazimirom imao sam prijateljske odnose i redovito smo se posjećivali. Na razini župa znam da je bilo susreta vijećnika ispunjenim duhovnim sadržajem ali i razmjena iskustava kao i susreta mladih. To je bilo nešto novo za cijelu našu biskupiju kada su mladi, u godini, dobili svoj dan u kojem su se međusobno družili, molili, pjevali, upoznavali. Teško se sada sjetiti nekih posebnih pojedinosti ali samo znam da je bilo svečano i mjesecima smo to spominjali na susretima mladih koje smo tjedno imali u župi i dok smo uređivali naš mjesečni župni listić.

SUZA DOLINSKA: Rat u Hrvatskoj a potom i u Bosni i Hercegovini ste proveli u Bosanskoj Gradiški. Recite nam nešto o tim nemilim događajima.

VLČ. ŽARKO:. Malo je reći da su to nemili događaji. Iako su godine prošle, i vrijeme svoje učinilo, ali se tako često vraćam u mislima na te teške dane i godine za moje župljane i mene osobno. Kako se ne bih prisjetio našeg Rokova 1991.g. i onih prvih tenkova, plotuna, avijacije koje će uslijediti samo nekoliko dana poslije, i vojske koja prelazi preko mosta u nepreglednom mnoštvu. Dakle, rat je na našim prostorima počeo napadom na Zapadnu Slavoniju. Neizvjesnost i strah ispunjen nemoći svakodnevno je rastao i ulazio «pod kožu i u kosti». Kako se ne prisjetiti onoga fizičko ga napada na mene 21.rujna te godine koji je mnogima u župi, posebno mojim vijećnicima, bio znak da moraju bježati ili će isto ili gore proći. Bio je to početak i prvih nevinih žrtava među župljanima, miniranih kuća i naših kapelica u Bukviku, Cerovijanima, Čatrnji i Mačkovcu, odvođenje pojedinaca u nepoznato ili na radnu obavezu, onih koji nisu htjeli ići u rat sa puškom. Kako se ne prisjetiti mučenja moga vijećnika Pere Strilića koji i danas nosi posljedice, kao i odvođenje iz autobusa i ubijanje čovjeka sveta života, vijećnika, dipl. ing. Marijana Vištice, porijeklom iz Hercegovine. Isti scenarij: šikaniranje ljudi, tjelesno zlostavljanje, ubijanje, miniranje i paljenje kuća, s ciljem protjerivanja svih katolika s njihovim ognjišta i uzimanje njihova imetka provodio se i u Dolini, Topoli i Bos. Aleksandrovcu (ubiše župnika Ratka Grgića i protjeraše nakon teških ponižavanja i zlostavljanja časne sestre). Kako je rat odmicao isti scenarij se proširio na cijelu našu biskupiju, kao i na šire. Posljedice su danas više nego očite. Istina da je to vrijeme velikih patnja za moje župljane ali i velikih humanitarnih akcija koje smo na terenu provodili u suradnji s našim biskupijskim Karitasom. Svakog mjeseca naš župni Karitas je hranio preko 2000 osoba ne gledajući na vjeru i naciju. Samoinicijativno sam počeo sa podjelom lijekova, koje sam donosio iz biskupijskog Karitasa, svima potrebnima koji nisu mogli, tada vrlo skupe lijekove, kupovati. Iako laik u tom poslu počeo sam lagano učiti pojedine lijekove, njihova imena i koji kojeg mijenja, tako da sam u 6 godina uslužio preko 90 tisuća osoba sa receptima ili napisanom dijagnozom.

Znamo da je rat vrijeme visoke temperature kada se sve ljudske maske rastope i svatko pokaže svoje pravo lice. Kao svećenik vidio sam da je to vrijeme na koje se mora adekvatno i žurno odgovoriti. Kako? Dobrotom. Makar ona bila kao «gorušičino zrno» ili crnim oblacima ljudske mržnje stalno zaklanjana. Nije to rad koji se mogao mjeriti kvantitativnim mjerilima uspjeha, jer mi nismo trgovina koja svoje uspjehe mjeri i izražava brojkama. Mi radimo nešto što na kraju dajemo u ruke Gospodinu i stavljamo pred Njega kao pravednog Suca. Samo čovjek vjere može shvatiti da nije. najveći onaj koji može najviše razoriti, iako svijet često tako zamišlja snagu, nego posve suprotno. I najmanja snaga ljubavi jača je od najveće snage razaranja. Kako se ovom prilikom ne sjetiti svih onih prijateljskih veza koje sam tada sa običnim ljudima uspostavio i onih nekoliko liječnika koji su mi dolazili i ponudili mojim župljanima svoje usluge, koji nisu imali zdravstvena osiguranja, samo da prilikom dolaženja spomenu kako ih ja pozdravljam. Tamo gdje je ljubav tu je i radost, tako da u tom zlu vremenu možemo govoriti i o trenucima istinske radosti i to nas je držalo.

“SUZA DOLINSKA” Kao i prethodnog (Drugog svjetskog) tako i ovoga rata, Banjalučka biskupija je dala najviše svećenika – mučenika. U prošlom broju “Suze” č. s. Lucija Grgić je spomenula dio strahota koje ste Vi pretrpjeli. O tome je pisao “Glas koncila” i druge tiskovine, sto nam Vi možete kazati?

VLČ. ŽARKO: Pojedine tiskovine su o tome pisale i mnogi se toga sjećaju, kao i s. Lucija Grgić koja je tada bila moja suradnica, sakri stanka i orguljašica. Bilo je to među najtežim danima moga života. Njih 30-ak uniformiranih različitih formacija, te subote 21.rujna, u popodnevnim satima, upali su u žup no dvorište kako bi napravili pretres svega tražeći «nekoga tko je sa tornja crkve na njih pucao». Zna se da je to neistina ali razloga ako nema, on se mora izmisliti kako bi sva sredstva bila opravdano u postizanje nečasnih ciljeva. Našli su me u podrumu nove župne kuće u koju sam se sklonio sa tetama, jer je to prvi dan granatiranja grada od hrvatske strane. Morao sam ići s njima dok su pretresali novu kuću, dok su drugi pretresali sari župni dvor i uzimali što su htjeli. U jednom trenutku, u potkrovlju, počeli su me udarati rukama, čizmama, kundacima. Na trenutak su prestali da bi u kancelariji stare kuće nastavili. Pao sam u nesvijest. Tetke su također udarali. Sve je to trajalo oko 3 sata. Nakon što su nas ostavili i zaprijetili, malo sam došao k sebi, upalio auto i odvezao nas u biskupiju. Dočekao nas je naš biskup Franjo i vidjevši kako sam krvav i plavo-cm naručio mi liječnika za pregled. Utvrđeno je napuknuće nekoliko rebara i nebrojeno uboja po tijelu. Ostao sam u biskupiji na oporavku oko mjesec i ponovo se oko Svih Svetih vratio u župu. Dobar dio župljana već je pobjegao i počeo sam okupljati ono vjernika što je ostalo dijeleći s njima sve. U tim danima trebalo se odlučiti: Otići ili ostati?! Takvu odluku čovjek ne može donijeti lako jer je tu uključena cijela osoba i pogađa čovjeka u najvećoj dubini duše. Ali rekao sam: Ti, Bože sve znaš i bez tvoga znanja i odluke ni vlas s glave nikome ne pada. Nema druge, nego uzeti svoj križ! Sada se Bogu zahvaljujem za sve te godine premda i danas proživljavam, kao i mnogi drugi, posljedice toga užasa.

“SUZA DOLINSKA” Nakon što je tadašnji, Dolinski Župnik msgr. Kazimir sredinom rujna 1995. godine morao poći za svojim “stadom” vjernicima preko Save, Vi ste uz župu Nova Topola preuzeli i župu Dolina. Recite nam nešto više o tome. ti. Sjećam se dobro toga utorka u rujnu 1995.g. i tužnog rastanka sa Župnikom Kazimirom i dolinskim vjernicima koji su preko Save kod Srpca i Davora prešli u RH. U planu je bio i moj prelazak za koji dan sa mojim župljanima, ali netko na vrhu je naš prelazak obustavio. Ostao sam sa «ostatkom ostataka» svojih župljana, njih oko 150 osoba i preuzeo svećeničku brigu za 36 duša u obje Doline i Novo Selo, a već sam prije upravljao župama: N. Topola u kojoj je ostalo 60-ak duša i Bos. A1eksandrovac koji je imao oko 20-ak duša. Gledajući u kilometrima bio je to teren prečnika 40 km i dužine 30 km. Ne znam zašto nigdje do sada niste spomenuli da sam župom Dolina upravljao pune dvije godine i redovito s tim ljudima kontaktirao što osobno kada sam ih posjećivao, što preko nekih pojedinaca koji su redovito u grad dolazili. Sjećam se i danas pojedinih imena ali i sve one tuge koja je u njih ušla kada su ostali bez svojih najbližih. Vjerujem da je to bila vaša nesvjesna omaška.

SUZA DOLINSKA: Sada ste u župi Drvar u kojoj je prije Vas bio pokojni. msgr. Kazimir. Iz njegovih izvješća za “Suzu” znamo kako je tada, prije desetak godina bilo. A kako je sada?

VLČ. ŽARKO: Župu Bos. Gradišku sam napustio na Petrovo 1997.g. nakon što sam pred svojom garažom otkrio ukopane 3 nagazne mine. Policija ih je demontirala i evidentirala, a ja sam se, za prvo vrijeme sklonio u RH kod svojih. U kolovozu sam poredao župu vlč. Peri Čoliću, i u listopadu došao za kapelana u župu Drvar u kojoj je već bio vlč. Josip Jerković, a župnik je bio Preč. Kazimir. Župljana je bilo jako puno, oko 7000 prognanika iz 84 župe BiH, ponajviše iz Srednje Bosne, tako da smo mi, podijelivši međusobno posao i obaveze lijepo funkcionirali. U veljači 1999.g Preč. Kazimira sam preuzeo župu, nakon što je on izrazio želju da bi se povukao iz Drvara nakon što je Biskup tražio jednoga od nas. Iako je kroz Drvar prošlo oko 13000 Hrvata-katolika u ovih 10 godina, trenutno u župi ima oko 1000 župljana. Mali dio se vratio u svoja predratna prebivališta, a najveći dio nastanio se širom RH. Malo je obitelji riješilo svoje stambeno pitanje, oko 15-ak , a najveći dio plaćaju podstanarstvo i jedan manji dio obitelji žive u 2 kolektivna smještaja. Uglavnom su zaposleni u drvnoj industriji i šumarstvu. Đaka imamo u OS oko 130, a srednju školu pohađa oko 50-ak učenika. Nedjeljom imamo 2 sv. Mise na koju se okupi oko 300 vjernika. U pastoralu, na ovim prostorima djeluju nas 2 svećenika i opslužujemo župu Bos. Grahovo, koja ima oko 150 vjernika. Naš kapelan vlč. Slavko Grgić je upravitelj te župe. Naš posao je uglavnom kao i na drugim mjestima: pastoralni, katehetski, karitativni i građevinski. Na godinu, ako Bog da, proslavit ćemo 100 obljetnicu župe koja je osnovana. 1906.g. Možemo se pohvaliti sa brojnim duhovnim zvanjima koje smo, proteklih godina, poslali u sjemeništa, njih 19 mladića i među kandidatice, njih tri djevojke. Prije tri godine kupili smo jednu obiteljsku kuću i nastojimo je učiniti prikladnom za župni ured, a zemljište i dozvolu za gradnju naše crkve još čekamo od mjerodavnih vlasti.

SUZA DOLINSKA: Ovaj prostor u “Suzi” (pitanje) posvećujemo mučeniku Kazimiru. Vaše sjećanje na njega.

VLČ. ŽARKO: Moj svećenički život dobrano se isprepleo sa njegovim svećeničkim životom. Ili smo bili susjedi ili bliski suradnici. Rado smo jedan drugom dolazili, zajedno putovali na naše susrete i kao suradnici na jednoj župi, mogu reći da smo se dobro dopunjali. Iako je nekada bilo i obostranog nerazumijevanja ali kroz razgovor sve smo rješavali. Jednom riječi bio je svećenik uredan, točan, principijelan, pravedan. Koliko je radio u Drvaru vidio sam da on sebe ne zna štedjeti samo da pomogne što više ljudima. i kad se od posla razbolio, nakon što se malo oporavljen vratio, istim žarom i tempom je nastavio raditi. Na zlonamjerne prigovore pojedinaca nije se obazirao. Raduje me što sam ga poznavao i s njim bio u bliskim kontaktima. Neka mu Gospodin, kojemu će on potpuno darovao, daruje pokoj vječni i druženje među svojim svetima.

SUZA DOLINSKA:  Recite nam nešto,(Vaše viđenje)o glasili, sada godišnjaku župe Dolina bosanska izgnanstvu “Suza dolinska” koja će 2006. godine obilježiti desetu obljetnicu svoga izlaženja.

VLČ. ŽARKO: Najiskrenije Vam čestitam na lijepoj obljetnici i na toj Vašoj posebnosti. Mislio sam da ćete i druge krajeve potaknuti na nešto slično, ali koliko mi je poznato, ostali ste usamljeni. Hvale vrijedno da i na taj način, pisanom riječi, održavate kontakte sa svojim nekadašnjim ognjištima i utvrđujete u zajedništvu i one koji su otišli i one koji su ostali. Zajedno možemo mnogo, a pojedinačno jako malo. Ovom prilikom zahvaljujem Vam što ste me za ovaj broj izabrali kao sugovornika i omogućili da koju progovorim kako znanim tako i neznanim s jasnom porukom: Dobro je uvijek dobro činit, i nikada u tome ne posustati!

SUZA DOLINSKA: Vaša poruka čitateljima, naročito Vašim bivšim župljanima iz Bosanske Gradiške, Doline, Nove Topole, ma gdje bili.

Dragi moji nekadašnji župljani, vi iz Bos. Gradiške, Doline, Topole i Aleksanrovca sve vas pozdravljam ma gdje vi bili i za vas molim. Najljepše i najteže trenutke smo zajedno proživjeli i zato su ti osjećaji tako i snažni. Sve vas u duhu grlim i poručujem da su vam moja vrata uvijek otvorena, kao što su vaša bila otvorena za mene. Ne zaboravite svojih ognjišta a posebno onih koji su na njima ostali. Oni žive od susreta s vama, jer žive za vas. Ostanite vjerni Bogu, koji vas nikada nije iznevjerio, Crkvi koja vas stalno prati i svome rodu kojem po rođenju pripadate. Budite po dobru i solidarnosti prepoznatljivi u novim sredinama gdje Vas Božja providnost postavi. Ne dopustite da ni trun mržnje nađe mjesta u vašim dušama i srcima, već se protiv nje borite praštanjem, ljubavlju i molitvom za obraćenjem grešnika i neprijatelja. Zahvaljujem vam na svemu što ste mi u životu dobra učinili, jer onoga drugoga nije ni bilo. Molim Božji blagoslov na sve vas da vas prati, po zagovoru naše nebeske Majke, Sv. Josipa, Sv. Ivana Krstitelja i sv. Roka, naših zaštitnika, na svim vašim životnim putovima koji uvijek moraju vodite ka Bogu.

S ovim mislima želim Vam blagoslovljene, radosne i mirom ispunjene božićne dane kao i nadolazeću Novu godinu.

Iskreno Vam se zahvaljujemo na razgovoru, vjerujući da će nakon dosadašnjih sugovornika: kardinala Vinka Puljića, biskupa dr. Franje Komarice i Antuna Š kvorčevića, brojnih svećenika, časne sestre, pjesnika, glumaca i drugih znamenitih osoba i Vaš razgovor doprinijeti bogatom sadržaju «Suze».

ROKOVO 2003 GOD. U BOS. GRADIŠ CI UZ VLČ ŽARKA SU POK.MSGR.KAZIMIR I VLČ. PERO ČOLIĆ

(više…)

DRUGI O NAMA  ZA LJUBAV ISTINE

Časna sestra Lucija od 2003. godine je vjeroučiteljica u osnovnoj školi Okučani. U župnoj crkvi sv. Vida je voditeljica crkvenog zbora i svira orgulje.

Zatekli smo je kako sa zborom uvježbava Adventske pjesme, jer rto za nekoliko dana zvono s velikog tornja Okučanske crkve će vjernike pozvati na zornice. Zamolili smo je za razgovor i postavili nekoliko pitanja.

Evo tih pitanja i odgovora na njih.

SUZA DOLINSKA: Poštovana sestro Lucija, molimo Vas da se za čitatelje ”Suze dolinske” predstavite.

Č. S. LUCIJA: Čast mi je da se mogu predstaviti Vašim čitateljima. Zovem se s. Lucija Grgić, a rođena sam 22. 2. 1946. g. u selu Podstrane, župa  Jajce, župa Uznesenja Blažene Djevice Marije. Gdje sam po sv. krštenju postala član te župne zajednice. Moja župa je vrlo velika brojem župljana i duhovnih zvanja. Nakon ratnog vihora, svoju župu rado (često) nazivam ”Rasadištem hrv. dijela srednje Bosne”, jer je ostvarila najbrojniji povratak na svoja ognjišta. Već u ranom djetinjstvu osjetila sam da me Bog želi za radnika u svom vinogradu. Slijedom toga poticaja dolazim u družbu Klanjateljica Krvi Kristove. 27. 9. 1961. g. u Bos. Aleksandrovac. Od toga dana slijedi jedan novi način života, na putu upoznavanja same sebe i života u zajednici i Crkvi. Put dubljeg otvaranja Bogu i služenja braći ljudima po darovima- primljenim od Boga, za dragog bližnjega.

�

Č.S. Lucija – Limski Kanal 1995

SD: Recite nam nešto više o Vašem redu. Tko ga je osnovao i kada? Gdje sve djelujete? Koliko Vas, prema slobodnoj procjeni, ima?

Č. S. LUCIJA: Družba (red) kojoj pripadam osnovana je 1834. godine u Italiji. Družbu je osnovala sv. Marija De Mattias, a družba ima 10 provincija i oko 2000 sestara.

Naša Hrvatska provincija Zagreb, ima oko 200 sestara. Glavne apostolske aktivnosti sestara su: Osnovne škole, žup. apostolat, dječji vrtići, rad u bolnicama, staračkim domovima, raznim humanitarnim udrugama, glazbenim školama, kao i patronažno njegovanje po kućama, voditeljice škola i zborova te mnoge druge aktivnosti. Iz naše provincije sestre djeluju po cijeloj Hrvatskoj, BiH, u Srbiji, Njemačkoj, Austriji i Australiji. Snagu za svoje apostolsko djelovanje sestre crpe iz svakodnevnog izvora Euharistije, međusobnog zajedništva, avjesne poslanja koje nam je povjereno, da svako stvorenje napreduje prema ”onome lijepom poretku stvari što ga je Sin Božji došao utemeljiti svojom krvlju”.

KRATKA POVIJEST KLANJATELJICA KRVI KRISTOVE Provincije Zagreb

Klanjateljice Krvi Kristove osnovala je sv. Marija De Mattias 4. ožujka 1834. u Acutu, Papinskoj Državi (današja Italija). Prve četiri Klanjateljice predvođene s. Herminom Gantert dolaze iz Austrije u naše krajeve, u Banja Luku, 7. listopada 1879. na poziv trapista o. Franza Pfanera. Sestre su se smjestile u kupljeni turski čardak kojeg je sljedećeg dana blagoslovio o. Pfaner i nazvao ga samostan ”Nazaret”. Prva poglavarica ”Nazareta”, s. Hermina Gantert, sa sestrama započinje gradnju samostana i sirotišta, a 1880. otvara osnovnu školu do 4. razreda. Godine 1894. osnovan je Bosanski vikarijat, a s. Paulina Schneeberger imenovana je prvom vikaricom. Nekoliko sestara 1906. odlazi u Ameriku, u Pensilvaniju, gdje kasnije nastaje Provincija Columbija, a 1908. i u Austriju gdje će nastati Provincija Schaan. (Lichtenstein).

Broj sestara raste te se ubrzo otvaraju mnoge škole u Banja Luci  i okolici: u Bosanskom Aleksandrovcu, Novoj Topoli i Bosanskoj Gradišci te u drugim mjestima Bosne: u Zenici, Bihaću i Jajcu. Vikarijat 1929. postaje Provincija, a s. Lucija Kulier prva poglavarica hrvatskog podrijetla. Provincija svoj vrhunac doživljava pred II. svjetski rat. Ima preko 300 sestara te više novootvorenih zajednica i škola u Bosni i Hrvatskoj. Godine 1933. sestre dolaze u Zagreb, a 1934. otvaraju kuću na Miramarskoj cesti 100, gdje vode zabavište za radničku djecu.

Komunistička vlast nako 1945. godine zakonom o zabrani konfesionalnih škola i zabavišta sestrama onemogućava dotadašnji apostolat. Sestre drugih nacionalnosti zbog političkih prilika odlaze u Njemačku i Poljsku. Tako nastaje Provincija Wrozlaw u Poljskoj. Nacionalizacijom provedenom 1949. sestre gube samostane i škole, a među njima i samostan ”Nazaret” u Banja Luci. Mnoge sestre su prisiljene pronaći smještaj kod rodbine. Sestre se prilagođavaju novonastalim okolnostima te svoj rad usmjeravaju na župe, a kasnije rade u bolnicama i staračkim domovima u Njemačkoj te otvaraju svoje vrtiće.

Godine 1962. sjedište Provincije Zagreb prelazi iz Bosanskog Aleksandrovca u Zagreb, Tuškanac 56. Skupina sestara 1963. odlazi u Australiju gdje se posvećuju radu među hrvatskim iseljenicima, gdje i danas djeluju.

Narednih godina sestre otvaraju mnoge zajednice u hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, jednu zajednicu u Srbiji te šire svoj apostolat organizirajući susrete za mlade i odrasle, osnivaju molitvene zajednice Krvi Kristove i započinju rad s Romima. Sestre su nekoliko godina zajedno sa sestrama iz Provincije Rim djelovale su u misijama. u Gvineji Bissau (Afrika).

Godine 1995. sestre su prognane iz samostana u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli, a  samostani su oduzeti. Jedan broj sestara uspio je ostati cijelo vrijeme Domovinskog rata s narodom u Banja Luci i okolici. Godine 1999. samostan u Bosanskom Aleksandrovcu je vraćen sestrama te nakon obnove sestre u njemu vode Centar za odvikavanje od ovisnosti ”Marjanovac”. Prije tog vremena vraćena je sestrama i samostan u Bosanskoj Gradiški. Nakon njegove obnove sestre su se ponovo vratile u Bosansku Gradišku. Godine 2001. vraćen je samostan u Novoj Topoli koji je djelomično obnovljen. Zajednica Klanjateljica svojom ponovnom prisutnošću u Novoj Topoli, molitvom i radom doprinosi miru i pomirenju među ljudima.

SD: Na službi ste bili u Bos. Gradiški gdje Vas je zatekao rat u BiH. Molimo Vas da nam po sjećanju opišete te strahote s naglaskom na maltretiranje bosanskogradiškog župnika vlč. Vladislava Žarka Ošapa?

Č.S. LUCIJA: Teško mi se na to i podsjećati, ali za ljubav istine reći ću par rečenica. Bilo je to tužnog 18. 8. 1992. oko 10 sati. Bez ikakva povoda s naše strane u jednom momentu su se pojavile višestruko uniformirane osobe od martićevaca, policije, vojske, rezervista JNA, zeleni i crveni beretki i neznam što sve nije, bilo tu u našem dvorištu. Tvrdili su da je sa tornja naše crkve sv. Roka pucano i da je ranjen netko od njihovih ljudi (policije). Svi su jurili i skakali preko ograda i dvorišnih zidova sa tamnim naočalama, vičući preko nekog razglasa ”predaj se”. Ne znam tko je taj tko se trebao predati. Znase, ušli su u sestarsku kuću i pretresli od podruma do tavana. Našli su samo sv. krunice kojima se sestre brane od svakog zla pa i takvog. Isto je bilo i sa župnim stanom, ali to je trajalo do kasno popodne. Sve je isprevrtano: stvari, ladice, ormari, stalaže, kreveti, ništa u kući nije ostalo na svome mjestu. Tražeći ”oružje iz kojeg je pucano”. Zna se da ga nisu mogli naći kod nas ni u mislima, jer kod nas jednostavno nije ni postojalo. Puno je puta morao župnik vlč. Žarko Vladislav ići s njima u novi kat. centar, tobože tražiti oružje. U jednom momentu čuo se užasan daveći prodorni glas. Spontano sam zajaukala i rekla ”dave nam Žaru!” Na žalost nisam se prevarila. Njegove tete i ja pojurile smo tamo jaučući. Tada su ga pustili, ali se primjećivala ošamućenost od jakih udaraca i sav je bio bijel od zidova na koje je bio vjerujem, natiskivan i gnječen udarcima. Tad su ga pustili van i odveli u kancelariju gdje su nastavili svoj scenarij. U prolazu su tražili telefonski broj od ka??????????? Vištice, govoreći da moraju imati njegovu glavu. To se na svu žalost i ostvarilo. Velečasnom je netko od njih rekao ”drugi put ćemo doći i po tvoju glavu.” Na žalost ta se prijetnja ispunila, na vlč. Kazimiru na isti datum ali u 11 mjesecu ove godine. Kako je sve vlč. Žarko patio skoro cijeli dan u njihovim igrama, to zna samo on i dragi Bog. To su za mene bili momenti paklene sile i mržnje kojoj nikada neću otkriti pravi izvor.

SD: Budući da je Dolina bosanska samo osam kilometara nizvodno niz rijeku Savu od Bosanske Gradiške, da li ste čuli za nju i da li ste bili u njoj?

Č. S. LUCIJA: Bila sam jednom za patron župe. Koliko sam vidjela bio je to dobar, bogoljuban i miroljubiv narod.

Posebno mladi te župe bili su svjesni i ponosni na ono što jesu. Svjesni da im je vjera i Bog, najveća snaga života. Mislim da je vladao jedan zdrav duh i odnos u cijeloj župi Dolina.

SD: Š to biste poručili Dolincima ali i svima onima koji su prognani?

Č. S. LUCIJA: U mojim mislima su svi prognani iz Bosne, jer sam i sama prognana pa tako i Dolinci i Gradiščani. Tamo, gdje ih je ratni vihor spustio, želim da rastu donoseći plod vjere i dobra što i Bog i narod očekuje.

Skupa s njima dijelim i dobro i zlo i želim im sretan Božić i blagoslovljenu Novu 2005. godinu.

(više…)

BANJA LUKA GRAD NOVE NADE S ISUSOM KRISTOM

razgovor s msgr. Dr. Franjom Komaricom, banjalučkim biskupom, 18.srpnja 2003.g.

za Hrvatski katolički radio 

Pozivu msgr. Franje Komarice, predsjednika biskupske konferencije BiH i banjalučkog biskupa, Hrvatski katolički radio rado se odazvao i posjetio Banja Luku želeći Vam prenijeti život i rad, sadašnjost i planove za budućnost crkve u Banja Luci i Bosni i Hercegovini koja kreće putovima radosti i nade ohrabrena posjetom Pape Ivana Pavla II  novim blaženikom Ivanom Merzom.

U prostorijama ordinarijata u Banja Luci razgovarali smo s msgr. Komaricom o odjecima Papina boravka u ovoj zemlji, o Srednjoeuropskom katoličkom danu, ali i o kontinuiranom, programiranom i rafiniranom onemogućavanju povratka Hrvata katolika na ove prostore od strane Međunarodne zajednice.

U obrani obespravljenih”

Msgr. F. Komarica–  Iskreno se zahvaljujem za Vaše zanimanje za našu situaciju u Bosni i Hercegovini. Puno nam znači da upravo Vi, naši sunarodnjaci, članovi iste crkve i susjedne nam države Hrvatske, da imate srca i za nas, da pokazujete interes za našu aktualnu problematiku.

Dodatno Vam zahvaljujem za Vaše obraćanje pozornosti na događanja zadnjih mjeseci i dolazak Sv. Oca nama, što je za nas bio više nego dosanjani san dugo sanjani jedno pravo Božje čudo: a i sada što pokazujete interes za naše aktualno stanje, ovdje poslije Papinog dolaska i odlaska i za naše pripreme za aktualni događaj: – Katolički dan Bosne i Hercegovine koje će za nekoliko dana biti na Kupresu.

Hrvatski katolički radio: Banja Luka je u utorak 15. srpnja proslavila svog zaštitnika Sv. Bonaventuru. Time je ujedno proslavljen i Srednjoeuropski katolički dan za za ovu biskupiju. Dodajmo ovome još jednu zanimljivost: 15. srpnja je i godišnjica ređenja biskupa Franje Komarice: 31. godina njegovog svećenstva.

Msgr. Dr. F. Komarica: Pokazivanje interesa s Vaše strane za našu aktualnu situaciju, daje i nama dodatno podstreka da se trajno konfrontiramo sa svim ovim mogućnostima i poteškoćama s kojima se susreću katolici ove zemlje koja još uvijek trpi i sporim koracima izlazi iz mnogostrukih razvalina nedavne velike tragedije koja se dogodila i u ovoj zemlji i u cijeloj ovoj regiji. Ne samo katolici, nego i drugi naši  sugrađani nalaze se u specifičnoj poziciji kada je u pitanju njihova današnja aktualna situacija, duhovna i materijalna, a isto tako kada je u pitanju njihova budućnost. Vi dobro znadete da je ovdje i za nas kao katolike nezaobilazno provođenje u život više dokumenata koji govore o Crkvi u svijetu. S prvim rečenicama se u njima daje do znanja što je to Crkva.

Kao katolici, ovdje smo dužni prezentirati maksimalno jasno i dostojanstveno lice Katoličke crkve.

Nedavni pohod Sv. Oca i proglašenje blaženim jednoga sina našeg grada, ova naše regije, naše zemlje, našeg naroda jasno govori o našoj pripadnosti toj Katoličkoj crkvi.

Papine riječi iz Evanđelja: Vi ste svjetlost svijeta”, nas dodatno potiču da razmišljamo o toj našoj aktualnoj situaciji u Bosni i Hercegovini i u našim biskupijama.

Hrvatski katolički radio: Osjeća se u Banja Luci da ovaj grad  i ljudi, dakako katolici, a osobito Vi, živite od susreta sa Sv. Ocem na Petričevcu 22. lipnja. Spomenuli ste gosp. Biskupe da je to jedna u nizu tema kojom se bavite na zasjedanju biskupske konferencije u BiH. Možete li nam reči kojim se još aktualnim temama bave biskupi na svom zasjedanju tokom ovog tjedna.

Msgr. dr. F. Komarica: Dakako da je ovaj drugi pastoralni pohod Sv. Oca jedna od opširnih tema koje obrađujemo na ovom zasjedanju, konkretno značenje Papinih poruka za naše vjernike, za naše štićenike za sve nas: onih poruka koje je on izgovorio i ovdje u Banja Luci, ali i onih poruka koje je Sv. Otac dva tjedna prije toga izgovorio na mjestima gdje je bio u Hrvatskoj, jer mi računamo (kao i mnoga braća u biskupstvu) da je ovo peti pastoralni pohod Sv. Oca Hrvatskom narodu.

Snažna je poruka i kada je u pitanju uzdizanje jednog divnog čovjeka na čast oltara u osobi Ivana Merza. Ta poruka je da taj lik, kojeg je Sv. Otac izričito spomenuo treba biti program života i rada današnjim generacijama mladih katolika, odnosno laika. Time se isto bavimo na ovom zasjedanju biskupske konferencije.

Isto tako obrađujemo katoličko viđenje BiH, pogotovo položaja Hrvata katolika i ponovno inzistiranje Sv. Oca kod aktualnih političara, domaćih i međunarodnih, ali isto tako, da se kada su pitanju vjernici, jasno i glasno stavi do znanja da i Hrvat-katolik ima i mora imati stanarsko pravo u ovoj zemlji. Hrvati-katolici nisu tuđinci u ovoj zemlji,nego su najstarija etnička skupina, najstarija vjerska zajednica daleko najstarija. I zato, bi bilo doista protiv svake pravde i svake istine, ali isto tako i protiv svakog morala, dozvoliti da Hrvati katolici, nestanu iz bilo kojega dijela ove zemlje gdje su oni odavno kod kuće, duboko ukorijenjeni.

Pitanje položaja katolika Hrvata nije samo političko pitanje, nego zasigurno itekako – moralno pitanje.

Imat ćemo dragocjeni susret nas članova biskupske konferencije s dvojicom provincijala dvije franjevačke provincije u Bosni i Hercegovini. Zajednički ćemo sagledati problematiku, kako se to kaže ID ADIKSA” ID ADEKSA”, i naših međusobnih odnosa kada su u pitanju svi aktualni problemi vezani uz nazočnost i djelovanje naših redovnika, posebno franjevaca u dvije provincije, kada je u pitanju naš zajednički stav prema nekim aktualnim pitanjima glede budućnosti katolika u Bosni i Hercegovini: sagledati  budućnost kada je u pitanju prosvjeta, socijalni angažman ili neki drugi aktualni problemi s kojima se ova društvena zajednica susreće, da se vidi što se zajednički može učiniti. Bit će dakako drugih aktualnih pitanja kao što je pitanje naših bogoslovija uključivanje naših bogoslovija u sarajevsko sveučilište. Dobili smo službeni dopis od sarajevskog sveučilišta da islamski fakultet svakako želi da postane dio sveučilišta sarajevskog.

I onda je pitanje na nama: što mi kanimo s našim visokim školama. Ja bih želio da se to riješi jednako: kako s islamskim fakultetom tako i s katoličkim i pravoslavnim.

Kanimo Papine poruke uključiti u ovaj naš malo širi pastoralni program.

Prošle godine je zaključeno da započnemo s jednim osvježavanjem poruka (zaključka) II. vatikanskog sabora a povodom uz 40-te obljetnice njegovog održavanja. Tu posebno stavljam naglasak na dublje i temeljnije obnavljanje liturgijskog našeg pastorala, mjesta i uloge svećenstva i redovništva unutar crkvene zajednice i onda posebno mjesto i uloga katoličkog laika te socijalnog angažmana svjetovnih institucija u kontekstu rješavanja aktualnih problema u poraću.

I svakako, Papine poruke koje mi već dulje razglabamo i primjenjujemo  području pastorala,za područje liturgije i duhovnog života, za područje socijalnog angažmana i za područje ekumenizma i dijaloga.

Sigurno će te poruke vrlo dobro ući u ovaj naš već zacrtani pastoralni program do 2005.g.

Hrvatski katolički radio: pred nama je tema prikazivanje Bosne i Hercegovine u Europi i svijetu. U knjižici koja je izdana u prigodi srednjeeuropskog katoličkog dana u kojoj imamo i pismo svih biskupa osam zemalja Srednje Europe. U knjižici u kojoj su nedjelje posvećene; jedna nedjelja jednoj zemlji, između ostaloga predstavlja se i Bosna i Hercegovina. Predstavljanje je predviđeno za nedjelju 27. srpnja, a u podacima koji se tamo ističu naglašeno je da je BiH zemlja iz koje odlazi više od 62% mladih tražeći bolji život negdje drugdje, van ovih granica. Razrušeno je puno crkava, vjernika nema, gotovo pola vjernika koji su bili prije rata otišli su, dok je BiH ostala na od prilike 466.000 vjernika katolika.

– Kao komentirate takvu sliku Bosne i Hercegovine koja se nudi zemljama Srednje Europe u sklopu predstavljanja za Srednjeuropski katolički dan?

Msgr dr. F. Komarica: Mi moramo priznati i biti svjedoci istine takva kakva jest,a istina jest da se kod nas dogodila jedna užasna havarija gdje strašne zablude europskog čovjeka i njegove vrlo pozitivne krize kada je u pitanju njegov epitet kao visokociviliziranog, visokohumaniziranog čovjeka koji ne može zanijekati svoje kršćanske korjene, a na žalost evo, korjeni koji ne dolaze tako očito kroz adekvatne plodove njegovog ponašanja danas, da je Bosna i Hercegovina kao zemlja, na žalost postala nepouzdana i nepodobna (da se tako izrazim) za život dostojan čovjeka  i njezinih samih stanovnika.

Nema tako izrazitog, koliko je meni poznato odljeva radne snage, mladih ljudi, intelektualaca iz nekih drugih siromašnih zemalja istočne Europe u djelove bogatije Zapadne Europe. Ali ovjdje je dodatna (kako se to kaže) desparantna situacija jer problem Bosne i Hercegovine na žalost prelazi njezine granice, sudbinu, nedavnu prošlost a i sadašnjost i budućnost te zemlje, uključeni su na žalost, moram reči previše nedobronamjerni ljudi izvan ove zemlje, koji imaju ovdje svoje prste i koji su imali prste jučer ovdje, koji su dozvolili, planirali rat u ovoj zemlji. Mi smo na žalost postali poligon i bili poligon za iznošenje njihovih međusobnih razlika.

U jednoj takvoj ruševini mi smo više-manje ostavljeni ovdje da životarimo, a ne da sklonimo ruševine i da pravilno dijagnosticiramo što se dogodilo, što je to bilo, što to ne valja, kakvi su to ovdje bili temelji koji nisu bili u stanju nositi zgradu za sve njezine stanovnike i da onda znalački, mi domaći ljudi zidamo tu zgradu u kojoj ćemo se svi ugodno osjećati.

Baš zato očekujem u takvoj jednoj desparatnoj situaciji da dođu još više do izražaja ljudi vizije, ljudi optimizma, ljudi nade, ljudi entuzijazma, ljudi široka srca, ljudi nesebičnosti.

Svim ljudima u BiH, naročito katolicima treba dati doze samopouzdanja i nade, upravo ono što nam je Sv. Otac dao do znanja: Nemojte očekivati samo da Vam međunarodna zajednica ili netko treći uređuje zemlju, latite se i sami odlučnije posla” jer ova zemlja ima pravo očekivati od Vas, koji ste ovdje rođeni i za koju Vas vaše srce veže da i vi stavite na raspolaganje svoje snage uma i srca, da izgradite bolje međuljudske odnose da se međusobno naučite više uvažavati u različitosti Vašoj gdje Vas je Bog postavio i da ne patite od kompleksa manje vrijednosti. Tko pati od kompleksa manje vrijednosti taj sam sebi ne može pomoći, a pogotovo ne može pomoći nekome drugom.

Hrvatski katolički radio: gospodine Biskupe, tijekom ovoga razgovora nekoliko puta upotrijebili ste riječ do koje Vam je silno stalo, riječ kojoj ste u službu stavili svoj život i život svih onih koji su Vaši suradnici. Zapravo, to je jednostavno Vaša odluka da tu riječ pronosite svijetom, a to je ISTINA.

Kada ste bili nedavno u Zagrebu i sudjelovali na press konferenciji u povodu završetka AKCIJE PET – PAPA EKUMENIZAM TOLERANCIJA, na upit jednoga novinara govorili ste o stanju povratnika u Banja Luku, u BiH uopće, o problematici zašto se Hrvati ne vraćaju ovdje, zašto Katolička crkva ovdje ne može živjeti jednim mirnim životom i koji su zapravo uopće problemi povratka. Međutim, čini se da mediji tu Vašu izjavu nisu pratili onako kako biste Vi to htjeli. Dakle, očito istina se nije dovoljno glasno čula ili se nije htjela čuti. Kako Vi to komentirate?

Postoji li nekakva situacija ili možda osjećaj kod Vas da Vas se dovoljno ne želi čuti i da ono što Vi govorite kao istina danas nikome ne treba.

Msgr. dr. F. KOMARICA: Svaki se od nas treba doista po savjesti truditi oko upoznavanja istine, točnije istine o čovjeku: – a onda uvažavanja te istine i oko služenja toj istini. Osobno smatram za svoju životnu zadaću da trebam stajati u službi istine, pravde ali isto tako i ljubavi, praštanja i pomirenja milosrđa Božijeg. To nas uči Crkva.

Ako netko ne poznaje određene stvari, naravski da prema tim stvarima ne može zauzeti određeni stav. Ako ja znam ovdje kakva je situacija katolika u Banja Luci, u ovoj regiji, onda sam ja dužan u zgodno i u nezgodno vrijeme posvjedočiti, i to pogotovo pred onima koji, barem se tako ponašaju, kao da to ne znaju. Zato sam ja nebrojeno puta morao reći svojim sugovornicima koji su me u razgovoru začuđeno gledali i prije nekoliko mjeseci u Bruxellesu sam pitao, kada sam bio u delegaciji s predstavnicima biskupskih konferencija ostalih sedam srednjoeuropskih zemalja što Vi radite s nama? Vi s nama upravljate iz Bruxellesa?

Pitao sam, kada će Bosna i Hercegovinu postati kandidati za priključivanje Europskoj Uniji? Ti ljudi su kazali da je Bosna i Hercegovina totalno zaostala.

Bilo je u jednoj neugodnoj opasci rečeno: hoće li makar doći na red da postane na Sudnji dan poslije podne ako ne more prije podne?

Rekao sam: Ako Vi dobro  znadete da je takva situacija  u Bosni i Hercegovini! Vi odlučujete o tome kakva će biti situacija u BiH. Vaši ljudi o tome odlučuju! Bosna i Hercegovina je međunarodni protektorat!

To Vi dobro znadete, Vaši ljudi tamo odlučuju kakva će biti pravna situacija, politička situacija, kakva će biti ekonomska situacija.

Oni su se tome čudili? Mi to prvi puta čujemo? Mi to ne znamo?

To je za mene bilo zbunjujuće. Morao sam odgovoriti, Vi koji o nama odlučujete a da uopće ne znate o čemu odlučujete i kako odlučujete toliko smo mi za Vas važni.

To je sramota za Vas. To je neprihvatljivo. Zašto Vi nas ne držite za ljude? Ljudska prava vrijede u svim drugim zemljama, samo u Bosni i Hercegovini ne vrijede.

Očito da ljudska prava vrijede za ljude. Ako za nas u Bosni ta ljudska prava koja ste Vi izglasali ne vrijede, znači da mi nismo Vama par. To je sramno! To je neprihvatljivo! Ako Vi do sada niste znali za neke stvari, od danas više nemate pravo ispričavati se. Od danas znadete. Š to ćete poduzeti sada kada je u pitanju Bosna? Kada je u pitanju užasna nepravda koje je učinjena stanovnicima Bosne i Hercegovine.

Da Vam sve ne nabrajam, evo konkretno s Hrvatima u BiH kao s jednim konstitutivnim narodom, odnosno s katolicima koji su uglavnom Hrvati. Zašto Vi iz Bruxellesa njima ne dozvolite da se oni tamo nazad vrate?

Niti politički, niti pravne, niti ekonomske pomoći tim ljudima ne dajete. U ime kojih to principa Vi tako postupate prema nama.

Tada sam im naveo jedan konkretan slučaj. Prošle godine sam dobio službeno dopis: Za povratak bosanskih Srba u Federaciju BiH predviđa se toliko i toliko EUR-a.

Za povratak Bošnjaka u srpski entitet toliko i toliko EUR-a. Izričito, doslovce stoji: povratak bosanskih Hrvata ne postoji.

U ime koje to pravednosti Vi tako odlučujete?

Ponovio sam im: Ako to do sada niste znali, a morali ste znati, jer, inače niste smjeli tako odlučiti. Kako ste odlučili a niste znali? Ja se bojim da ste Vi to itekako znali i to ste namjerno uradili. Ja to ne mogu prešutjeti ni pred Vama ovdje, kao što nisam prešutio ni u Washingtonu, niti u Nev Yorku, niti u Otavi, niti u Parizu, niti u Bonnu niti u Berlinu nit na drugim mjestima. Stao sam u obranu obespravljenih ljudi.

Uvijek sam smatramo svojom zadaćom dići svoj glas. Pogotovo pred ovozemaljskim moćnicima. i to  i danas želim činiti u obrani svakog obespravljenog čovjeka. Ako ja,  vidim da u mnoštvu tih obespravljenih ljudi ima na  žalost, najviše mojih katolika Hrvata, onda: Zašto Vi meni zamjerate ako ja pitam zašto dodatno kažnjavate Hrvate u Bosni i Hercegovini, zašto dodatno kažnjavate katolike?

Koja je to krivica katolika u BiH kolika je ona i koja je to kazna, tko će odmjeriti tu kaznu? Da li smo stvarno krivi?

Mi ćemo se potruditi da kažemo da smo se trudili da ne budemo krivi, i da nismo pred svojim susjedima, konkretno u Banja Luci  ogriješili. Bog zna da smo trebali više učiniti i kada je  u pitanju ljubav prema neprijatelju. Mi smo se trudili i te najveće, najteže Božju zapovjed pridržavati. Nastojali smo činiti dobro onima koji nama nisu činili dobro nego su nam činili zlo. Ako smo zbog toga krivi, onda zahvaljujemo Bogu što nas je nedostojne našao dostojnima da sudjelujemo u jedinstvenoj žrtvi Kristovoj, najvećeg patnika, najvćeg predstavnika ljudskog roda. Zato sam duboko uvjeren da će Bog i dalje voditi korake pripadnika katolika s područja Banjalučke regije i područja Bosne. Da, Bog, moramo ga dodatno moliti i za poniznost i za skromnost ali i za odlučnost u obrani, u prvom redu božjih prava, a onda će se obraniti i zaštititi ljudska prava. Ovdje će se poštivati ljudska prava. Ovdje će se poštivati čovjeka ako se prizna Bog. Službeno se priznaje Boga iz europskog Ustava i to će se onda proslijediti i Ustavima pojedinačnih zemalja.

Ne radi se o tom što će biti s katolicima Bosne i Hercegovine i katolicima banjalučke regije, što će to biti uopće s BiH, kuda to ide Bosna i Hercegovina. Temeljno je pitanje koje se treba postaviti i ovdje u Banja Luci i u Zagrebu, jednako u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj: Kuda ide Europa? Jer mi smo nužno u tom vlaku za Europu i kuda bude išla lokomotiva Europe, morat će poći i Hrvatska i Bosna i Hercegovina.

Zato smatram svojom dužnošću pitati političare i u Sarajevu i u Banja Luci i u Zagrebu. Ali isto tako u Bruxelesu, Bonnu, Berlinu i na drugim mjestima: Jeli Vi računate jednog dana doći pred Boga? Jeli računate jednog dana pred njega položiti račune?

Hrvatski katolički radio: u ovom dijelu razgovora s msgr. Komaricom nekoliko je puta spomenuta rečenica U OBRANI OBESPRAVLJENIH. To je ujedno i naslov knjige msgr Franje Komarice, koja je ovog tjedna objavljena u izdanju nakladnog zavoda Matice hrvatske, a u srijedu je predstavljena u Banja Luci. U njoj su na jednom mjestu sabrana pisma msgr Komarice predstavnicima civilnih i crkvenih vlasti u Bosni i Hercegovini i svijetu, te Međunarodnoj zajednici i svjetskim institucijama koje na različite načine kroje sudbinu banjalučke crkve i Hrvata na području BiH. Knjiga je dokaz da biskup Komarica nikada nije šutio o istini koju je živio i preživio grad Banja Luka i Banjalučka biskupija. Ona je pisani trag obrane obespravljenih s potpisom msgr. Franje Komarice.

Gospodine biskupe, privodeći kraju ovaj naš razgovor s Vama i zahvaljujući Vam što ste bili naš domaćin ovdje u svom domu u Banja Luci, molimo Vas za poruku slušateljima Hrvatskog katoličkog radia. Dakako, onima koji su iz Banja Luke a razasuti su po svijetu, po Hrvatskoj i njegdje drugdje gdje mogu slušati naš radio jer kadgod smo imali prilike prenositi im neku Vašu rečenicu ili neku Vašu izjavu. Reagirali su, rado su Vas volili čuti, nazivaju Vas svojom biskupom gdjegod se nalazili u svijetu. Tim ljudima, banjalučanima koji nisu u svojoj Banja Luci, nisu u Bosni i Hercegovini nego negdje drugdje, ali i našim slušateljima.

Msgr. dr. F. Komarica prvo zahvaljujem Vama za ovu mogućnost da mogu ovim putem, svim dobrim dragim ljudima uputiti duboku zahvalnost što imaju otvoreno srce i za nas i za katolike u ovom gradu.

Ove godine se obilježava 250 godina kontinuiranje nazočnosti župnika ovdje u Banja Luci.

Biti porijeklom banjalučanin, pogotovo sada nakon proglašenja blaženim jednog Banjalučanina, ja vjerujem da je radost, da je dika, da je ponos. Isto tako je i obveza. Neće se očekivati od banjalučana da se vladaju poput Ivana Merza, ali svi mi možemo imati njega za uzor kao što je rekao pokojni kardinal Kuharić: Ivan Merz ime što reći  ne samo sjemeništarcima i bogoslovima, ne samo mladim laicima nego i odraslim laicima ali ima što reći i svećenicima, redovnicima  i biskupima.

Ne samo banjalučanima, nego i svim drugima ima Ivan Merz što reći.

Dragi prijatelj, koji ste s područja Banjalučke biskupije, Vrhbosanske metropolije, a sada ste na nekom drugom mjestu, koliko god Vam je moguće ne zaboravite ono što je Sv. Otac Papa rekao: nemojte pošto po to tražiti sreću na nekim drugim mjestima. Ovdje Vi također možete postat blaženicima, tj. ovdje možete postići  temeljitu i vječnu sreću. Ivan to nije mogao bez vlastite žrtve.

Nemojte patiti od kompleksa manje vrijednosti ako Vas drugi ljudi u novom ambijentu odmah ne prihvate kao Bogom dane”. Vi nastojte svojim plemenitim, ljudskim, kršćanskim, katoličkim življenjem koje ste ponijeli iz svojih korijena, pokazivati da imate što drugima dati. Nemojte samo očekivati da Vam drugi darivaju materijalno i duhovno blago, dajte i Vi što imate od sebe ono što je ponijeli sa svog ognjišta ili iz svog zavičaja.

Svi Vi, koje srce vuče nazad u rodni kraj, banjalučki, znajte da ovdje više nije takva barijera kao što Vam se činila do Papina dolaska. Vjerujem, a to sam čuo i s više strana, da je mnogima od Vas žao što niste bili nazočni ovdje kada je Papa bio. Neki su Vas nevjerne Tome” čini mi se u zadnji čas uplašili.

Ako je Sv. Otac, unatoč svojoj bolesti i svojoj starosti želio i mogao doći ovamo, a njemu je (hajmo reći) prijetila veća opasnost nego Vama, onda ste i vi imali mogućnost i pravo doći.I sada, pogotovo kada je Sv. Otac bio ovdje i kako je Banja Luka postala Papinski grad, Vi s većim pouzdanjem i većom odlučnošću potražiti  pravo na svoj zavičaj, na svoj dom i na ostvarenje svih ljudskih prava i sloboda koje imate po Božjem planu.

Bog Vas blagoslovio po zagovoru Ivana Merza kako biste i Vi bili blagoslov sebi i svojim ukućanima i jedni drugima gdjegod bili.

Pamtite, sigurno nećete istjerati iz svoga srca osjećaj za svoj zavčaj. Sv. Otac upravo je želio proglasiti Ivana Merza blaženim u njegovom rodnom gradu. Mogao ga je proglasiti blaženim i u Osijeku i u Zagrebu i u Rimu, ali želio je na taj način pokazati vrijednost rodnog kraja.

Nemojte Vi svojim držanjem i svojim ponašanjem omalovažiti vrijednost svoga rodnog kraja. 

                        Bog Vas blagoslovio !

Pripremila: Kristina Š tavlić r. Oršulić

(više…)