Vijesti

VI DOLINCI NISTE IZGUBILI SVOJ IZVORNI IDENTITET
U ovom broj godišnjaka “Suza dolinska” , naš sugovornik će biti gosp.Zdravko Vampovac. On je čitateljima “Suze” poznat jer su objavljeni neki njegovi članci u predhodnim brojevima, posredstvom “Suze” neki čitatelji su dobili i njegovu knjigu “Otkriće Hrvatske”, napisao je predgovor za knjigu “Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti” te je uz msgr. dr. Franju Komaricu – banjalučkog biskupa i prof. Antu Oršulića istu promovirao u Novoj Gradiški u svibnju 2001. god. U Novo Selo i Dolinu je često navraćao pa je sačuvano nešto video zapisa iz
tih krajeva načinjeni 1987. godine, a neki su postavljeni na internetskoj stranici “Suze”.
Sve u svemu dovoljno razloga da da se čitateljima našeg godišnjaka predstavi.

SUZA DOLINSKA: Gospodine Zdravko recite nešto o sebi. Kada i gdje ste rođeni, vaše djetinjstvo i mladost , školovanje, odlazak u Š vicarsku, ulazak u bračnu luku s napomenom da ste se vjenčali s gospođom Maricom Lujanović u Matičnom odnosno Mjesnom uredu Dolina, povratak u Hrvatsku s “privremenog rada”…

 ZDRAVKO VAMPOVAC: Ništa posebno ali krenimo redom. Rođeni sam Virovitičan, Slavonac. Svoje djetinjstvo sam proveo u Gornjem Bazju, selu koje se već 570 godina tamo nalazi (to je moje otkriće koje će kad-tad biti javnosti obznanjeno kroz jednu knjižicu o povijesti tog sela i njegove okolice) a udaljeno je 10 kilometara od Virovitice na međunarodnoj cesti prema Barcsu (Mađarska).

Poslije završetka osnovne škole, još davne 1970. godine kao najstariji od trojice braće odlazim u Sloveniju (Izola, Koper i Ljubljana) na građevinski zanat gdje sam poslije toga završio još jednu srednju školu i upisao se na fakultet kojega, na žalost, nisam uspio završiti. Poslije odsluženja vojnog roka odlazim ponovo u Ljubljanu s namjerom da nastavim školovanje i vidjevši da se ne može rediti i kvalitetno školovati, a u međuvremenu umrla su mi oba roditelja, odlučio sam se trbuhom za kruhom otići u Š vicarsku. Kaže se sila zakon mijenja.

 I nije mi žao. Tamo sam upoznao svoju suprugu Maricu a vjenčali smo se u Matičnom uredu u Donjoj Dolini, onako u prolazu a sve oko toga skromnog vjenčanja pripremio je moj dobri stari prijatelj Mican koji je to tako dobro napravio da brak traje već punih 25 godina! Hvala mu! I hvala Bogu da je tako.

U Š vicarskoj smo dobili troje djece (Lidija, Marko kome je Mican bio krsni kum i Matea Valentina) i nakon 18 godina pečalbe 1997. godine vratili smo se u svoj novi dom u slobodnoj Hrvatskoj, u Vodice kod Š ibenika. Eto, tu smo već punih trinaest godina I doista ispada da smo se vratili s privremenog rada koji je trajao tih osamnaest godina.

SUZA DOLINSKA: Prvi kontakt s nekim iz dolinskog kraja bio je Mican, a potom ste upoznali Zdenka Marinovića čiju će sestru oženiti Vaš prijatelj Pajo Grujić, Iliju Ćorkovića … Jeli Vam još u sjećanju to vremensko razdoblje.

 ZDRAVKO VAMPOVAC: Naravno. Čitavo to razdoblje koje sam proveo u Sloveniji poznajući mnoge prijatelje, neke u međuvremenu i pomalo zaboravljene, meni je izgledalo kao nekakvo, nazovimo ga – produženo djetinjstvo. Sjećanje na taj dio mojeg života u meni budi uglavnom pozitivna čuvstva i mislim da je snažno djelovao u oblikovanju mene kao ličnosti. Baš iz tog razdoblja života imam najviše poznanika s kojima sam u kontaktu ali i najboljih prijatelja. Jedan od njih je i moj dobri stari Mican kojega sam također upoznao u slovenskom primorju još 1973. godine!

Zahvaljujući njemu i prijateljstvu koje se razvilo među nama imao sam sreću upoznati vaš prekrasni kraj, Donju Dolinu,Gornju Dolinu, Novo Selo, Bosansku Gradišku. A sve to me fascinantno vizualno podsjećalo na moj rodni kraj; ravnica, polja, šumarci, velika rijeka (Sava-Drava), ljudska srdačnost Kad god sam bio u tom kraju uvijek mi je bilo toplo pri duši i uvijek mi je bilo lijepo.

   SUZA DOLINSKA: Vaša soba u Samskom domu u Izoli (Republika Slovenija), gdje ste stanovali s prijateljem Ivekom – Ivanom Mlinarićem iz Varaždina bila je ispunjena knjigama i slikama, uglavnom rađene tehnikom – ulje na platnu čiji ste Vi bili autor.

ZDRAVKO VAMPOVAC: Nisam siguran da bi čitatelje Suze dolinske mogao previše zanimati ovaj dio mojega života ali, eto, reći ću nešto o tome.

Već sam rekao da je moj život u Izoli povezan s lijepim uspomenama, iako mi (ili bolje rečene nam!) nije uvijek bilo lako. Bilo je tamo i trauma koje su nas samo čeličile. Jer da nije bilo tako, zasigurno bi već zarana odustali od života i vratili se kućama, svojim roditeljima u sigurnost roditeljskog doma. No, mi smo ostali i opstali!

I naš prijatelj Ivek Mlinarić, Varaždinac se odlično uklapao u tu priču, samo što u kasnijem životnom razdoblju čovjek nije imao sreće; malo žene, malo bolest Ipak nekoliko godina smo dijelili jednu sobu u izolskom Samskom domu koju smo on i ja napunili knjigama i slikama, a slike su bile djelo naših ruku. Ja sam ga naučio koristiti uljane boje i tehniku crtanja na platno. On nije htio pokušati na staklo jer mu se činilo teže i komplicirano Svejedno, bili smo, kako se to danas u žargonu kaže ekipa. Svi su nas dolazili gledati i komentirati. Bilo je lijepo. I mojeg Micana su privukle te slike i mnoge, mnoge knjige Tako je i počelo naše prijateljstvo.
SUZA DOLINSKA: Poslije ste se opredijelili za slikanjem na staklu i to prihvativši stil -naivne umjetnosti.

ZDRAVKO VAMPOVAC: Da. Po mojem tadašnjem shvaćanju umjetnosti (slikanje na staklu, naiva) mislim da se kao samouki slikar i nisam mogao baviti nekakvim drugačijim slikarskim stilom nego naivom. A naivna umjetnost je tada još bila jako popularna. Slikanje na staklu bilo je izazov jer se mora slikati naopako, to jest, najprije moraš slikati detalje koji su u prvom planu kad gledaš sliku, zatim kad se to osuši za nekoliko dana tek onda se mogu slikati slijedeći detalji, slijedeći sloj i tako redom. Jedna slika, zavisno od veličine, nastajala je do mjesec dana ali radilo se tako da se slikalo nekoliko slika paralelno. Dok se jedna suši, radilo se na drugoj i tako u nedogled. Tako se za mjesec dana moglo završiti 3 – 4 slike.

Svojim radom na tom polju naivne umjetnosti mislim da sam postigao dvije stvari: Pomaknuo sam granicu podravske naive još malo istočnije (jer sam iz Virovitice) i drugo moji ljudi na slikama nisu tako nakazni kao oni na slikama iz Podravine! Inače ja visoko cijenim tu vrstu umjetnosti i veliku većinu podravskih umjetnika, a koja je, na žalost, pomalo otišla u zaborav.

Nepravedno, dodat ću.

SUZA DOLINSKA: Recite nam o tome nešto više i da li namjeravate ponovo uzeti kist u ruke?, što znači da ste ga izvjesno vrijeme odložili.

ZDRAVKO VAMPOVAC: Ako još dovoljno dugo poživim, nadam se da ću ponovo uzeti kist u ruke i nastaviti tamo negdje gdje sam nekad prestao. Ideja imam, volje također, ali sada još uvijek baveći se tekućim životnim i poslovnim problemima, nemam vremena za to. Slikanje i svaki drugi vid umjetnosti traži mir, koncentraciju i puno vremena za sebe. To odvajanje od svakodnevnog života i bavljenje umjetnošću (sobom rekli bi neki!) teško podnose bračni partneri a realno gledano ovo današnje krizno i nesigurno vrijeme ne dozvoljava nam da se bavimo takvim hobijima kao što je slikarstvo nego nas je natjeralo da se bavimo preživljavanjem, od danas do sutra.

Na žalost, tako je. I ovdje stoji ona nada umire posljednja.

SUZA DOLINSKA: Ilustrirali ste nekoliko knjiga koje je izdao Klub književnika “24. april” iz Bosanske Gradiške, a samim tim postali i član tog kluba. U jednoj o tih knjiga su objavljeni i Vaši stihovi, no Vi ste i autor ili bolje rečeno suautor knjige sa svojom suprugom, povijesnog sadržaja “Otkriće Hrvatske”. Š to Vas je na to ponukalo.

ZDRAVKO VAMPOVAC: Tako je. Bila su to neka druga, sretnija vremena. Tada nismo bili svjesni koliko se toga u kulturi moglo napraviti. Možda smo mi zadnja generacija koja se na taj način kulturno uzdizala; moglo se objavljivati, pisati i čitati u nedogled a iza nas je ipak ostao nekakav materijalni trag. Možda taj trag nije tako dubok, ali je ipak trag. Zato se danas često pitam hoće li za današnjom generacijom ovisnom o internetu i facebooku također ostati nekakav materijalni trag ili neće.

Sa suprugom Maricom 1992. godine, u jeku Domovinskog rata u Š vicarskoj smo napisali knjigu Otkriće Hrvatske, zapravo kratak pregled hrvatske povijesti od najranijih početaka do, uključujući tada najaktualnijih podataka iz tog nesretnog rata. Dva su razloga zašto smo napisali ovu knjigu. Prvi je taj da se njezinom prodajom prikupi još novca s kojim smo pomagali obrani Hrvatske, tako na zadnjim koricama knjige stoji napisano da će se tim novcem pomoći obnovi Hrvatske. Bila je to kriva procjena jer nitko nije mogao predvidjeti da će rat toliko trajati. No to je sada i nebitno. Drugi je razlog bio taj što smo na početku demokratskih promjena koje su nam se dogodile raspadom Jugoslavije i ponovnim uskrsnućem domovine nam Hrvatske, uvidjeli da je mnogo Hrvata koji su prije bili tihi i neprepoznatljivi, odjednom počelo pogrešno pa i kontraproduktivno tumačiti i širiti priče o nama Hrvatima da smo ovakvi ili onakvi. Svakakvih je priča bilo i mi smo rekli da bi trebalo nešto korisno napraviti u tom pogledu pa smo se odlučili za ovu knjigu. Najveća nam je nagrada što su kritike i mišljenja o njoj pozitivne. Ne znam što o njoj misle čitatelji Suze koji su je imali priliku pročitati.
SUZA DOLINSKA; U ” rukopisima” imate napisanu i knjigu o rodnom kraju. Kada će ugledati svjetlost dana i kada ćemo je imati u rukama?

ZDRAVKO VAMPOVAC: Nepristojno je hvaliti se u društvu ili u javnosti, ali ipak reći ću da ja imam više rukopisa koji čekaju neka bolja vremena. Nisu važni rukopisi nego ono što se doista objavi. Samo tako svaki taj trud ima koristi.

Knjiga o Gornjem Bazju i čitavom mojem užem zavičaju koji obuhvaća sva sela sjeverno od Virovitice prema rijeci Dravi bila su predmet mojega višegodišnjeg interesa i proučavanja. Taj rad bi trebao uroditi plodom nakon što lokalna samoupravna zajednica, konkretno općina Lukač odobri dio sredstava za tiskanje ove monografije. Kako su se do sada pokazali u brzini rješavanja svojih problema, sve to može potrajati još mjesecima.

Pored mnogo zanimljivosti istaknut ću samo dvije koje su meni osobno naročito važne: Prva je da sam otkrio da je prošlo 570 godina od prvog pisanog spomena imena ovoga sela i druga je ta da sam definitivno načisto kako je prezime Vampovac (dakle moje prezime) autohtono bazjansko prezime, prvi puta spomenuto 1693. godine a na temelju popisa stanovništva i gazdinstava u čitavoj Slavoniji od 1735. godine prezime Vampovac pojavljuje se u Gornjem Bazju čak u tri obitelji dok ga istovremeno nema nigdje u Slavoniji ni drugdje. Zaključak je jasan, zar ne?

Zbog toga žarko želim da ova monografija ugleda svijetlost dana.
SUZA DOLINSKA: Vaši članci su objavljivani u brojnim tjednicima diljem Hrvatske a pisali ste i za naše iseljenike u inozemstvu. O čemu ste zapravo pisali u Zadarskom listu?

ZDRAVKO VAMPOVAC: I to je istina. Nepotrebno je čitatelje Suze opterećivati s puno, za njih nevažnih detalja. Ovaj moj prilog koji je prije dvije godine izašao na čak četiri stranice zadarskih novina govori o jednoj drugoj mojoj ljubavi (još jedan hobi!) a radi se o mojem već sedamnaest godina starom istraživanju samo jednoga dijela rane hrvatske prošlosti ili još preciznije o ranokršćanskoj arhitekturi i kulturi i njezinim vezama s Armenijom. O toj tematici sam pisao i u drugim publikacijama pa vas ne bi sa time opterećivao. Najvažnije je to da sam prije dvije godine osobno otputovao u Armeniju i utvrdio neka svoja saznanja i pretpostavke, to jest da hrvatska ranokršćanska kulturno-povijesna baština ima nevjerojatno puno dodirnih točaka i isprepletenih niti s onom kulturnom baštinom Armenije zemlje koja je najranije od svih u svijetu još davne 301. godine službeno proglasila kršćanstvo svojom državnom religijom! I to je učinila čitavih 12 godina prije nego što je takozvanim Milanskim ediktom u Rimskom carstvu kršćanstvo bilo dozvoljeno. Pazite, dozvoljeno ali ne i službeno proglašeno državnom religijom.

Fascinantno je da se diljem Armenije mogu naći iste i slične crkvice poput naših crkvica iz južne Hrvatske, one Svetoga Križa u Ninu i mnogih drugih, da je trostruki pleter do u detalj identičan onom našem iz Dalmacije, da nas vežu neki toponimi koji su armenskog izvora pa i neka prezimena u kojima je sačuvan armenski korijen, to jest njihov izvor.

O svemu tome će biti puno teksta, puno fotografija i analiza u jednoj od mojih budućih knjiga. Upravo radim na njoj i ne ide mi tako brzo od ruke kao što sam želio. Ali, bit će.

SUZA DOLINSKA: U tijeku Domovinskog rata, konkretnije 1992. godine, ste sakupili sve moje pjesme i nešto svojih i objavili?

ZDRAVKO VAMPOVAC: To je priča za sebe. S jedne strane tužna a s druge sa sretnim završetkom. Da, tada sam još bio u Š vicarskoj a rat je divljao našim prostorima. Roditelji moje žene jedva su izvukli živu glavu iz srednje Bosne a ja sam i dalje mislio na neke svoje prijatelje s kojima je bio prekinut kontakt. Jedan od njih je bio moj Mican. Svake večeri sam snimao sve TV vijesti i dnevnike u Š vicarskoj s namjerom da nešto čujem, vidim i prepoznam osobe kojima treba pomoć da spase živu glavu. Š to se Micana tiče, znajući kakvu je dužnost obavljao (tajnik ogranka HDZ-a) i u kakvom je okruženju ostao, priznat ću, bio sam jako zabrinut , čak su moja razmišljanja išla tako daleko da sam imao najcrnije slutnje, a njegova obitelj bila je u teškom materijalnom i duhovnom stanju. I ovaj puta odlučio sam prikupiti nekoliko Micanovih i svojih pjesama te ih objaviti u jednoj minijaturnoj knjižici pod naslovom Dolinske elegije i druge pjesme. Nije to bila nikakva velika pomoć nego više jedna gesta solidarnosti koje se ne sramim. Bilo je to nekakvo druženje u mislima s osobom, sa svojim prijateljem koji mi je nedostajao. Hvala Bogu, sve se dobro završilo. Mican je jedva preživio strahote zatočeništva i rata, opet smo se pronašli, život ide dalje i taj dio ostao nam je u trajnim uspomenama.

SUZA DOLINSKA: Iz tiska je, jubilarne 2000. godine izišla iz tiska knjiga “Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti” autora Milorada Oršulić Micana. Vi ste za tu knjigu napisali predgovor i sudjelovali u promociji – predstavljanju uz već spomenute osobe?

ZDRAVKO VAMPOVAC: Da. Jedva sam Micana nagovorio da napiše jednu knjigu koju sam zamislio da u njoj detaljno opiše svoj vlastiti križni put od Donje Doline do završetka Domovinskog rata ali on me nije poslušao nego je napisao još bolju i vredniju knjigu koja govori ne samo o njegovom stradanju nego o stradanju svih Dolinaca u proteklih stotinu godina! Pozitivno me iznenadio i zato sam mu čestitao. Rado sam se odazvao da napišem predgovor toj knjizi. Nadalje ni u snu nisam mogao pomisliti da će moj Mican promovirati svoju knjigu Dolina bosanska na tako svečan i pompozan način, a još manje da ću i ja u tome sudjelovati i pri tom upoznati visoko cijenjenog, banjalučkog biskupa msgr. dr. Franju Komaricu koji se odazvao pozivu i uveličao promociju njegove knjige.

Za mene je to bio događaj za pamćenje.
SUZA DOLINSKA: U Dolinu i Novo Selo ste često navraćali prije rata i napravili nekoliko video-zapisa. Da li, sada kada je u tim selima ostalo tek dvadesetak Hrvatskih obitelji, pomislite na ta mjesta?

ZDRAVKO VAMPOVAC: Mene osobno za dolinski kraj najviše veže prijateljstvo s Micanom, njegovom obitelji, braćom i nekim osobama koje sam tamo upoznao. Preko njega sam imao prigodu upoznati nekoliko izuzetno dobrih ljudi iz toga kraja. Neke od njih sam osamdesetih godina prošloga stoljeća ovjekovječio video kamerom i fotoaparatom prigodom mojih posjeta Micanu i zajedničkog obilaska Novoga Sela, Doline, Bosanske Gradiške ne znajući što će zadesiti taj kraj samo nekoliko godina kasnije. Eto, ponešto od toga sačuvalo se do danas i tako smo zaustavili vrijeme bar na nekoliko trenutaka.

Tužna je pomisao da je u Dolini ostalo tako malo Hrvata i da se broj povratnika ne povećava. Mladost se snašla na drugim mjestima širom Hrvatske i Europe. Predugo je sve to trajalo Ohrabruje činjenica da ne zaboravljate na svoj zavičaj i svake godine odlazite tamo obići makar svoje drage pokojnike ako već ne možete ići češće. Život ide dalje, vrijeme rane liječi a svi skupa moramo podignute glave ići dalje jer, na žalost, natrag se ne može!

SUZA DOLINSKA: Š to mislite o našim “novinama”, u početku glasilu, a sada godišnjaku – “Suzi dolinskoj”?

– To je izdavački fenomen! Ni postojane župe nemaju tako nešto! A vi, Dolinci, zahvaljujući svojem listu koji vas obraduje već toliki niz godina niste izgubili svoj izvorni identitet, niste izgubili vezu jedni s drugima i niste izbrisali sjećanja na svoj rodni kraj koji je istinski duboko urezan u vašim dušama i kojega nosite u sebi do kraja života. Sve je to ljudski i normalno. Uostalom što nam u smiraj života vrijednoga ostaje osim uspomena?!

SUZA DOLINSKA: Vaša poruka Dolincima i Novoselcima.

ZDRAVKO VAMPOVAC: Suzi dolinskoj želim da i nadalje ostane vjerna spona među svim Dolincima. Želim joj dug i bogat život, puno lijepih i korisnih sadržaja za sve uzraste koji je čitaju. Uredništvu želim da se malo proširi i pomladi, ako je ikako moguće ,a vama dragi Dolinci, dragi moji sunarodnjaci, želim vam svako dobro u životu, puno solidarnosti, druženja i lijepih uspomena a svakom pojedinačno želim još puno zdravlja, sreće i međusobne ljubavi. I neka vam život ne prođe uzalud!

Ujedino svim Dolincima i Novoselcima želim čestitati nadolazeći Božić i poželjeti sretnu i uspješniju 2011. godinu.