Članak

Pastoralni pohod Sv.Oca Pape Banjaluci- 22. LIPNJA 2003.

SVETI  OTAC  IVAN  PAVAO  II. POHODIO  BANJA  LUKU,  NA  PETRIĆEVCU  SLAVIO  MISU  I IVANA  MERZA  PROGLASIO  BLAŽENIM

U svibnju 2003. godine je iz Vatikana i službeno potvrđeno da će, na zamolbu Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, papa Ivan Pavao II., 22. lipnja 2003. pohoditi Banja Luku, tom će prigodom s narodom slaviti Sv. Misu i tijekom Misnog slavlja, Slugu Božjega Ivana Merza proglasiti – blaženim.

Ta nedjelja, 22. lipnja 2003. godine, ostat će jedna svijetla točka u povijesti Bosne i Hercegovine, a u povijesti Banjolučke biskupije, sigurno će biti upisana velikim zlatnim slovima. Naime, drugi puta za svoga pontifikata, papa Ivan Pavao II. je osobno pohodio Bosnu i Hercegovinu – ovoga puta Banja Luku. Bilo je to njegovo 101. inozemno pastoralno putovanje.

Zbog pozitivne i službene potvrde iz Vatikana da će Sv. Otac pohoditi Banja Luku, radost i zanos preplavili su srca Hrvatskog i katoličkog življa tih krajeva. U takvom ozračju odmah su započele sve potrebne pripreme za svečani doček Sv. Oca u Banja Luci.

Kako župa Uznesenje Bl. Dj. Marije – Dolina, pripada Banjolučkoj biskupiji, odlučeno je da se i Dolinska župa, koliko je moguće aktivnije pripremi za susret sa Sv. Ocem u Banja Luci. Iako su vjernici iz župe Dolina, tijekom prošlog rata, gotovo u potpunosti, iseljeni sa područja svoje župe, nije se moglo dopustiti da dolazak Sv. Oca u rodnu biskupiju prođe bez ikakvih aktivnosti. Tako je kod sestara Klarisa u Splitu naručen novi župni barjak s likom Marijina Uznesenja i natpisom ŽUPA UZNESENJE BL. DJ. MARIJE – DOLINA, te je odlučeno da se Sv. Ocu uruči i prigodni dar u ime iseljene župe. Za dar je odlučeno da bude starinski tkani stolnjak iz Doline, kojeg je za tu nakanu, darovala gospođa Jela Musić iz Gornje Doline. Dar za Sv. Oca od župe Dolina, prijavljen je Organizacijskom odboru za doček Sv. Oca u Banja Luci, 23. svibnja 2003.

Osim spomenutoga, pripremalo se i duhovno kroz molitvu u raznim župama po Slavoniji, u koje su se Dolinci naselili.

Konačno je došao i taj povijesni trenutak! Evo što je, o hodočašću zabilježila jedna dolinska obitelj, koja je iz Slavonije hodočastila na susret i Misu sa Petrom naših dana, u Banja Luku.

«22. lipnja 2003. g.

Sat je zazvonio u 4:30. Odmah sam ustao, supruga je već bila budna, pa sam pošao probuditi i mamu, no ni ona nije spavala. Nakon što smo se odjenuli i spremili, u auto smo stavili narodne nošnje Dolinskog kraja, crkveni barjak Dolinske župe, hladne vode (koja je u plastičnim bocama prenoćila u zamrzivaču), te nešto hrane.

Nešto prije 5:00 sati, krenuli smo iz Slavonije prema graničnom prijelazu Stara Gradiška – Bosanska Gradiška, na stražnjem staklu automobila zalijepio sam poster bl. Ivana Merza. Budući da se od 5:00 sati, na HKR-u moli krunica, i mi smo se pojedinačno posvetili razmatranju pojedinih otajstava. Prije nego je krunica završila, već smo bili na graničnom prijelazu Stara Gradiška. Odlučili smo svoj automobil ostaviti na slavonskoj strani, na cesti koja vodi prema Donjem Varošu, jer smo se bojali da bi u popodnevnim satima mogla biti velika gužva na ovom graničnom prijelazu. Dok smo mi prelazili pješice preko mosta u Bosansku Gradišku, preko deset autobusa s hodočasnicima, različitih registracijskih oznaka čekalo je na granici svoj red za ulazak u Bosnu. Za nas na granici nije bilo nikakvih poteškoća, bilo je dovoljno pokazati osobnu iskaznicu.

Ispred crkve Sv. Roka, u Bosanskoj Gradišci, već su čekala dva autobusa za prijevoz hodočasnika u Banja Luku. Nakon pozdravljanja s drugim hodočasnicima ulazimo u crkveno dvorište, gdje nas je radosno dočekao naš msgr. Kazimir. On nam je dao ključ od dvorane, u kojoj smo se presvukli i obukli naše narodne nošnje. Kad smo izišli iz dvorane, nazočni hodočasnici su nas oduševljeno pozdravljali, a oni iz Slavonije su govorili: «Pa to je naša nošnja»! To su sigurno zaključili po trobojnici na mom šeširu i tkanici crven-bijeli-plavi. Vjerojatno nikad nisu ni čuli da Hrvati u Bosanskogradiškoj posavini imaju istu nošnju kao oni u Starogradiškoj i Novogradiškoj posavini. No, to nije ni važno, važno je bilo dobro raspoloženje i radosno ozračje.

Prije polaska prema Banja Luci, otišli smo u crkvu. Tu smo pozdravili Gospu, moli za sretan put, te sretan dolazak i boravak Sv. Oca u Banja Luci. Nakon molitve izvršena je i prozivka hodočasnika, te podijeljene ulaznice za Misu sa Sv. Ocem.

Ulazimo u autobus br. 1., u kojem će se voziti i msgr. Kazimir. Vožnja je započela molitvom, a potom je ujak Kazimir nazočne upozorio, a one koji znaju podsjetio, tko je Sv. Otac, koja je njegova uloga u Katoličkoj crkvi i što znači za Bosnu i Hercegovinu njegov dolazak. Vozač našeg autobusa je bio Ilija iz Nove Topole, koji se na najljubazniji način ponašao prema svim hodočasnicima, pa je ovo zgoda da mu se kaže – Hvala!

Iz Bosanske Gradiške je trebalo krenuti oko 80 hodočasnika, koliko ih je bilo na popisu, no u autobusima nas je bilo 50-ak. Mislim da su mnogi odustali od hodočašća zbog vrućine.

Na putu prema Banja Luci, kratko smo se zaustavili u Novoj Topoli, tek toliko da ujak Kazimir utvrdi da je autobus s hodočasnicima iz te župe već otišao prema Banja Luci. Dok smo stajali ispred crkve u Novoj Topoli, kako se u tim trenucima ne sjetiti pokojnog župnika Ratka Grgića – kojeg će u svom govoru pred Sv. Ocem spomenuti biskup Franjo Komarica, kao jednog od mučenika minulog rata, a o kome se do danas baš ništa ne zna, osim da je odveden iz župnog ureda i da se više nikad nije vratio.

Nastavljamo put prema Banja luci. Uz Banjolučku cestu, svako malo vremena vidimo jambo-postere Sv. Oca i Ivana Merza s natpisom «Blaženi čista srca». Čovjek ima dojam da ovuda nije ni protutnjao ratni vihor. No, o ratu u ovim krajevima svjedoče hrvatski grobovi i grobovi drugih katolika, te tisuće prognanih iz ovih krajeva. I oni će proći ovim putem prema Banja Luci i natrag… Mjesta kroz koja prolazimo odišu mirnoćom. Sve trgovine, benzinske crpke i sl. uz Banjalučku cestu su zatvorene. Prolazimo pored samostana sestara Klanjateljica Predragocijene Krvi Kristove u Bos. Aleksandrovcu. Župnik Kazimir nam objašnjava kako u tom samostanu, već dvije godine djeluje terapijska zajednica za pružanje pomoći rehabilitacije i resocijalizacije osobama s problemom ovisnosti o drogama.

No, naši pogledi su uprti u veliki broj policijskog osiguranja koje je raspoređeno s obje strane Banjolučke ceste. Uz svaki stup javne rasvjete stajao je po jedan policajac, uglavnom leđima okrenut prema cesti, a na svakih 100-tinjak metara bila je po manja skupina policajaca. Primjećujem kako je cesta i okoliš oko nje besprijekorno čist.

U Klašnicama – zastoj! Izlazimo iz autobusa s različitim ciljevima: netko iz radoznalosti, netko da zapali cigaretu, netko da malo « protegne noge». Tijekom tog zastoja od 45 minuta doznajemo da je – navodno – negdje bilo pucanja iz vatrenog oružja, te da je nađen automobil sa eksplozivom. Počela su se nametati pitanja: Što ako ovo čekanje potraje, što ako hodočasnici ne stignu na vrijeme na prostor gdje će Sv. Otac slaviti Misu???

Crne misli nam je otklonio policijski automobil s upaljenim rotacijskim svijetlima koji je išao ispred kolone automobila s članovima državnih dužnosnika i crkvenih dostojanstvenika, te autobusa s vjernicima odjevenim u narodne nošnje, koji su išli u pravcu zračne luke u Mahovljanima. Svi oni idu u zračnu luku dočekati Sv. Oca.

Napokon, nastavili smo putovanje! Kako se približavamo Petrićevcu, uočavamo policajce po obroncima, višim zgradama, čak i onima koje su još u izgradnji…Osiguranje je na najvišoj razini! Prelazeći preko nadvožnjaka u Zalužanima, u našem autobusu se čuo uzdah. Neki od hodočasnika iz našeg autobusa s tog mjesta vide svoje kuće. Koliko li će se još takvih uzdaha danas čuti, uzdaha onih koji su iz ovih krajeva protjerani…

Parking za naš autobus su Rakovačke bare, na auto-cesti pored vojarne. Zaustavljamo se, a iza nas sve autobus do autobusa: dva iz Subotice, tri iz Drvara, jedan iz Nove Kapele u kojem vidimo i preč. Nikolu Jušića koji je dopratio hodočasnike iz Nove Kapele.

Već se rijeka hodočasnika slijeva prema Petrićevcu, a toj rijeci priključismo se i mi. Nosim, iznad sebe visoko izdignut, barjak naše župe. Meta smo fotoreportera i kamermana!

Msgr. Kazimir udovoljava pojedinim hodočasnicima i ispovijeda u hodu. Na putu prema Petrićevcu prolazimo pored obiteljskih kuća, s čijih nas balkona i prozora radoznalo promatraju njihovi stanovnici. Osobno, nisam primijetio ni jedan preziran ili tome sličan pogled, budući da sam nosio crkveni barjak, te na sebi imao nošnju Dolinskog kraja i trobojku tkanicu. Konačno smo stigli do ulaza u prostor, na kojem ćemo sudjelovati na Misi sa Sv. Ocem! Od moga straha da neću moći u taj prostor unijeti barjak i fotoaparat – ništa! Jedan mladi svećenik mi je omogućio da sve to unesem na liturgijski prostor bez uobičajenih procedura. Na ulazu nam volonteri uručuju liturgijske vodiče, žute kape sa likom Sv. Oca i bl. Ivana Merza, te malu papinsku zastavicu.

Ulazimo u polje, na ulaznici označeno kao polje B4, odmah iza svećenika, časnih sestara. To B-polje je rezervirano za vjernike u narodnim nošnjama. Kasnije su na isto polje stigli i oni vjernici u narodnim nošnjama koji su Sv. Oca čekali u zračnoj luci u Mahovljanima.

Nakon što je veliki mješoviti zbor još jednom isprobao pojedine dionice liturgijskog pjevanja, začuo se glas fra Bože Blaževića, kako najavljuje pojedine zborove i sastave, koji su svojim pjevanjem ispunjavali vrijeme iščekivanja Sv. Oca. Bili su to zborovi i sastavi koji u svojm župnim crkvama pjevaju tijekom Misnih slavlja. Među prvima, u tom dijelu programa, nastupio je i oktet «Bljesak» iz Okučana. U vođenju ovog programa, zajedno s fra Božom, sudjelovala je i Ivanka Herceg, novinska Hrvatskog radija – Nova Gradiška. Spominjem Okučane, pa je zgoda da kažem i par riječi o oltaru na kojem će papa Ivan Pavao II. slaviti Misu: Oltar je bijele boje i izrađen je u Novoj Gradiški, a nakon Misnog slavlja bit će otpremljen u novu župnu crkvu Sv. Vida, u Okučane gdje će za stalno i ostati.

Po dijalektima i narodnim nošnjama zaključujem, da nas ima iz svih strana Bosne i Hercegovine: Srednja Bosna, Bosanska Posavina, Hercegovina…

Zvono, koje je postavljeno pokraj skladno uređenog podija s oltarom, je zazvonilo a glas na razglasu je obavijestio okupljene vjernike na Petrićevcu, da je Sv. Otac 9:48 sati sletio u zračnu luku u Mahovljanoima (koja je za ovu zgodu posebno uređena i proširena).

Pljesak i uzvici oduševljenja prolomio se cijelim Petrićevcem, a vrhunac radosti bilo je klicanje: «Ivane Pavle»! i «Papa, mi te volimo»! Ovo klicanje doživjelo je pravu kulminaciju kad se na Petrićevcu pojavio papamobil i u njemu najdraži gost hrvatskog puka – papa Ivan Pavao II.

Točno po protokolu u 11:30 započela je Sv. Misa koju je predvodio Sv. Otac Ivan Pavao II., Misa zbog koje nas je sve Sv. Otac toga dana i okupio oko sebe na Petrićevcu. Na samom početku Misnog slavlja Papu je pozdravio domaćin msgr. dr. Franjo Komarica, biskup banjolučki. Pozdravni govor našeg Biskupa nikoga nije ostavio ravnodušnim, pa ga u cijelosti donosimo kao posebni prilog ovom izvješću. Nakon pozdravnog govora biskupa Franje Komarice, Sv. Ocu je pristupio msgr. Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački te mu se obratio slijedećim riječima: «Sveti Oče, kao nadbiskup zagrebački ponizno Vas molim da se udostojite ubrojiti među blaženike slugu Božjega Ivana Merza». Potom je msgr. Franjo Komarica, biskup banjolučki Sv. Ocu ukratko predstavio život sluge Božjega Ivana Merza, nakon čega je Sv. Otac službeni tekst betifikacije. «Mi, udovoljavajući želji Našega brata zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića te brojne druge braće u biskupstvu i mnogih vjernika, pošto smo razmotrili mišljenje Zbora za proglašenje svetih, Našom apostolskom vlašću dopuštamo da se sluga Božji Ivan Merz od sada naziva blaženim i da se svake godine na dan njegova rođenja za nebo, desetoga svibnja, može slaviti njegov spomendan na mjestima i na način kako je to određeno kanonskim propisima. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga».

Nakon ovih Papinih riječi zbor je svečano zapjevao «To sad nebo navješćuje i glas s neba potvrđuje»! U tom trenutku Petrićevcem se prolomio pljesak oduševljenja, dok se istovremeno otkrivala velika slika Ivana Merza – novog hrvatskog blaženika.

Ovaj svečani i sveti trenutak proglašenja sluge Božjega Ivana Merza blaženim, za «Suzu dolinsku», a posebno za članove njezinog uredništva je posebni doživljaj i nagrada jer je, zahvaljujući bl. Ivanu Merzu, u mnogim glasilima spomenuta i «Suza dolinska», zato što je od 1997. tj. od svoga 6. broja, u svakom narednom broju objavljivala po jedan članak o Ivanu Merzu. Najprije je to bilo u rubrici «Duhovni kutak», a kasnije u rubrici «Put k blaženstvu». Svi ti članci služili su za bolje upoznavanje – sada blaženog – Ivana Merza.

Sv. Misa je nastavljena uobičajenim redoslijedom. Sv. Otac je izrekao i prigodnu propovijed, tijekom koje je često bio prekidan burnim pljeskom i radosnim klicanjem. Stoga, i propovijed Sv. Oca donosimo u cijelosti, kao prilog ovom izvješću.

Što čovjek može napisati o svim tim trenucima provedenim u zajedništvu sa Sv. Ocem!? Kao da je sve to vrijeme, kroz čitavo čovjekovo biće strujio osjećaj neke blagosti, neopipljive ali proživljene, kao da je čovjek sve to vrijeme živio u nekoj drugoj, nadnaravnoj životnoj dimenziji. Nije se osjećala glad, žeđ, pa ni vrućina…

Sv. Oče hvala ti za sve ovo što si nam podario, što si s nama – Hrvatima, peti puta: tri puta u Hrvatskoj i dva puta u Bosni i Hercegovini. Hvala ti što si u Banja Luci, samo 50-ak kilometara od naših rodnih domova. Možda si ih iz zrakoplova mogao i vidjeti… Bog ti podario zdravlja i snage kako bi mogao i druge narode posjetiti, u vjeri i nadi učvrstiti, da i drugi dožive i osjete sve ovo sto smo mi, Hrvati i Katolici osjetili u Banjolučkoj biskupiji, zajedno s njezinim pastirom msgr. dr. Franjom Komaricom.

Na kraju Misnog slavlja, nije se bilo lako rastati sa Sv. Ocem! Neki su imali čast i sreću Sv. Oca vidjeti još jedan put u papamobilu, kad se uputio prema biskupskom dvoru u Banja Luku. Mi se pak spuštamo niz Petrićevac opijeni srećom i zadovoljstvom zbog susreta s Petrom naših dana. Krenusmo svojim domovima noseći njegov blagoslov.

Nakon dolaska u Banja Luku, u biskupskom dvoru Sv. Oca je na poljskom jeziku pozdravila majka četvorice svećenika – gospođa Barbara Višaticki u pratnji trojice sinova-svećenika. Nažalost, msgr. Kazimir nije mogao biti nazočan tom svečanom trenutku jer su ga u župi Bosanska Gradiška toga vrućeg popodneva čekali neodgodivi poslovi.

Nakon ručka i razgovora s političkim vlastima, crkvenom hijerarhijom i susretom s drugim vjerskim zajednicama, Sv. Otac je pohodio Banjolučku katedralu, u kojoj je molio za sav ispaćeni puk ispaćene Bosanske zemlje.

Prije nego je naš autobus krenuo s Petrićevca prema Bosanskoj Gradišci, valjalo je napraviti još nekoliko fotografija i pozdraviti se s poznatim osobama koje smo sreli. Tako smo se pozdravili s dr. Josipom Višatickim, bratom našeg ujaka Kazimira – koji je na Petrićevac stigao iz Požege; g. Robertom Tripalom, iz Zagreba autorom pjesme koju smo čuli u programu prije dolaska Sv. Oca na Petrićevac.

Vraćamo se u Bosansku Gradišku istim putem, a pored ceste – kao i jutros – ista slika glede osiguranja. Tako će biti sve dok dragi Gost ne poleti put Vječnog grada – Rima!

Po izlasku iz vrućeg autobusa u Bosanskoj Gradiški, skinuli smo sa sebe našu nošnju i obukli se u «civile» nakon čega smo se rashladili hladnim Staročeškim pivom u župnikovoj sjenici.

Nakon odmora u kojem smo prepričavali dojmove od susreta sa Sv. Ocem, pješice smo se uputili prema graničnom prijelazu Bosanska Gradiška – Stara Gradiška. Ovoga puta nam nitko nije tražio ni osobne iskaznice, a za divno čudo na granici nije bilo nikakvih čekanja ni za autobuse ne za automobile.

Sjedamo u naš automobil i na putu prema kući posjećujemo roditelje moje supruge… Doma smo došli uz sam mrak, a kako smo krunicu izmolili jutros u automobilu mogli smo odmah na počinak.

Uistinu je bilo lijepo ujutro ustati s mislima da nas još jedan hrvatski blaženik prati s neba, dok Papin blagoslov bdije nad nama».

Pozdravna riječ biskupa banjolučkog Franje Komarice

Sveti Oče, nasljedniče apostolskog prvaka, prvosvećeniče Ivane Pavle II., je li ovo doista stvarnost, a ne nekakav privid, da ste Vi osobno danas ovdje kod nas u Banjoj Luci?

Jest, istina je, dobrome Bogu budi hvala i čast!

«Dobro si učinio, što si došao»! (Dj. 10, 33). Tim se svečanim i učtivim riječima rimski stotnik Kornelije zahvalio apostolu Petru kad se ovaj, po Božjem nadahnuću pojavio na pragu njegove kuće u gradu Jopi. Istim biblijskim riječima, pun nade i neizmjerno zahvalan, kličem i ja Vama, Petre naših dana, Ivane Pavle, Veliki i posebno dragi i štovani: Dobro ste učinili, što ste poslušali Božje nadahnuće i došli ponovo k nama, u ovu nama – ali i Vama također – dragu zemlju Bosnu i Hercegovinu, u Vrhbosansku metropoliju, u ovu moju rodnu Biskupiju banjalučku, koju ste mi – po promislu Božjem – prije 14 godina povjerili na upravljanje.

U ime našeg prvostolnika kardinala Vinka Puljića, braće biskupa i svećenika, te redovnika i redovnica i svih vjernika svjetovnjaka i rimskog i grčko-ukrajinskog obreda,. Ali i mnogih ljudi dobre volje, s područja ove biskupije i zemlje, izražavam Vam najsrdačniju dobrodošlicu: Dobro nam došli vrhovni pastiru Opće crkve, Božji proroče našeg vremena, najveći mirotvorče suvremenog svijeta, neumorni branitelju Božje časti i ljudskog dostojanstva!

S nama, okupljenima iz svih krajeva naše domovine, izražavaju Vam radosnu dobrodošlicu braća u biskupstvu, svećenici i drugi hodočasnici pristigli iz raznih europskih zemalja, poglavito iz susjedne Hrvatske.

Na ovome su jedinstvenom veleslavlju nazočni i naši poštovani susjedi: predstavnici drugih vjerskih zajednica u našoj zemlji: predstavnici države, entiteta, županija, grada Banja Luke, mnogih općina, raznih kulturnih institucija, predstavnici međunarodne zajednice u BiH. Nazočni su ovdje i predstavnici naših dobročinitelja iz više evropskih zemalja, kojima od srca zahvaljujemo na svesrdnoj pomoći, što su nam je do sada pružili te se živo nadamo da će i dalje biti uz nas.

Sveti Oče, neizbrisivo su nam se u sjećanje utisnule Vaše očinske, utješne riječi, izgovorene mnogo puta u deset zadnjih godina naše teške tragedije: «Niste napušteni. S Vama smo. Bit ćemo s Vama sve više»! Da je to istina svjedoči i ovaj Vaš drugi pastirski pohod u samo sedam godina našoj Crkvi i Domovini, gdje duboke i bolne rane nedavnog nametnutog nam rata vrlo sporo i nažalost, nepravilno zarašćuju.

Došli ste i ovaj put u svoju sredinu, u Banja luku, na tlo Katoličke Crkve, koja je ovdje još od prvih stoljeća kršćanstva i koja je kroz svoju dugu i burnu povijest dijelila sudbinu okolnih biskupija: Baloie i Siscije, Salone i Nina, Splita i Knina, Vrhbosne i, poglavito Zagreba, kojemu je pripadala više od šest stoljeća. Odlukom Vašeg prethodnika Lava XIII. iz 1881. u ovaj je grad, u sklopu obnovljene redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini, postavljeno sjedište tada osnovane Banjalučke biskupije.

U stoljećima svoga rasta i cvata ovdje je Katolička Crkva doživjela i dramatične trenutke doista «raspete Crkve». Za svoju vjernost objavljenoj Božjoj istini o Bogu i čovjeku, napose kroz zadnjih pet stoljeća, svojim su životom platili mnogi njeni biskupi, svećenici, redovnici, redovnice i drugi Kristovi vjernici.

Samo u zadnjih 60 godina ova je biskupija imala najveći broj žrtava među svećenicima, redovnicima i vjernicima svjetovnjacima, od svih biskupija u hrvatskom narodu.

Za vrijeme nedavne ratne tragedije, u duhu Evanđelja i Vaših poticaja, nismo uzvraćali zlom za zlo. Dapače, uporno smo se trudili činiti dobro svima u nevolji, bez razlike na vjersku ili nacionalnu pripadnost, pa i onima od kojih smo morali podnositi nepravdu i zlo.

Unatoč našem miroljubivom držanju, dobro poznatom našim susjedima i međunarodnim predstavnicima, Katolička se Crkva u široj banjolučkoj regiji voljom ovozemaljskih moćnika sada nalazi pred potpunim istrjebljenjem. Deseci tisuća katolika s područja Banjolučke biskupije i Vrhbosanske nadbiskupije, kao i iz drugih krajeva BiH, još uvijek čekaju da se vrate3 na svoja stoljetna ognjišta, u svoje župe i tu nastave život dostojan čovjeka. U moju se biskupiju do sada uspjelo vratiti samo oko 3% od broja njezinih prognanih i izbjeglih vjernika.

Uvjeren sam da iskorjenjivanje katolika iz ovih krajeva nije volja Božja. A Vi ste mi osobno u proljeće 1996. rekli da to nije ni Vaša volja niti to smije biti volja Crkve. Iako smo kao biskupija i metropolija teško ranjeni, i sada se trudimo činiti dobro svima, ustrajno radeći na pomirbi utemeljenoj na istini, na pravdi i na iskrenom oprostu, praštajući istodobno drugima njihova zlodjela i moleći druge za oproštenje zbog zlodjela počinjenih od pripadnika Katoličke Crkve, sadašnjih i prijašnjih naraštaja, u ovim našim krajevima, koji su naša mila i jedina naša Domovina.

Kao biskupi smatramo svojom dužnošću izvršavati obvezu, na koju ste nas podsjetili i za koju ste nas posebno ohrabrili kada ste ono bili u Sarajevu u travnju 1997., pozvavši nas da neumorno dižemo proročki glas te ukazujemo na nasilja, raskrinkavamo nepravde, nazivamo zlo pravim imenom i svim zakonitim sredstvima branimo povjerene nam zajednice, ne dopuštajući da nas zastraši ni jedna ovozemaljska vlast (usp. Govor članovima Biskupske konferencije, br. 3).

Želimo u ovome gradu i u ovoj zemlji biti dragocjena spojnica kršćanskog Istoka i Zapada, pouzdani voditelji dijaloga između kršćanstva i islama, vjerodostojni graditelji pravedna mira među narodima ove zemlje i ovoga dijela Europe. Kako bi to uistinu mogli biti, potrebno je najprije da možemo opstati u svojim domovima, župama i biskupijama i imati životne uvjete dostojne čovjeka Europe 21. stoljeća. Svojim podrijetlom, svojom uljudbom i svojom vjerom pripadamo zajedničkoj europskoj kući, te zbog toga želimo – a i u stanju smo – pridonijeti njezinu duhovnom napretku i razvoju. Ali smo istodobno razočarani i žalosni što ta ista Evropa u nama još uvijek ne prepoznaje ljude i narode ravnopravne ostalim svojim žiteljima. Neka i u ovom dijelu našega kontinenta što prije bude Europa: ujedinjena i ravnopravna, koja sve poštuje i pomaže onima koji su slabiji.

Zato Vas, Sveti Oče, smjerno i usrdno molimo da i dalje, kako u Crkvi tako i u svijetu, budete glas svih ovdašnjih obespravljenih ljudi: i katolika i nekatolika. O čujte glas vapijućeg u pustinji! Ne zaboravite nas i pomozite nam da ponovno stanemo na vlastite noge i kao društvo i kao Crkva.

Sveti Oče, ima u ovome gradu, u ovoj biskupiji i u ovoj zemlji istinske vjere, neuništive nade i djelotvorne ljubavi. Ima ovdje uspjelih svjedočkih života, koji zaslužuju svako poštovanje. Ima i ova mjesna Crkva što ponuditi općoj Crkvi: ima dragocjeno jedinstvo svojih svećenika, redovnika, redovnica i vjernika svjetovnjaka s njihovim biskupom i međusobno jedinstvo. Ima u njoj i pravih mučenika među svećenicima; za jednoga od sedmorice mučenika iz zadnjeg rata, župnika Ratka Grgića, niti nakon 11 godina još uvijek ne znamo mjesto njegove mučeničke smrti. Ima u ovoj biskupiji i Crkvi vjernih redovnika franjevaca i trapista, i redovnica nekoliko družbi; ima požrtvovnih roditelja i plemenite mladeži otvorenih poticajima Božjega Duha u zalaganju za brata čovjeka, za opće dobro i bolji svijet.

Danas ova biskupija nudi na oltar Crkve jednoga od svojih najdičnijih članova, mladog vjernika svjetovnjaka koji se je istaknuo u službi Evanđelja: časnog slugu Božjega Ivana Merza, rođena i odrasla u Banja Luci, a umrla u Zagrebu. Čovjek je to koji, s jedne strane svojom visokom kršćanskom kulturom nadvisuje zemaljske uskogrudnosti, povezuje narode i države, miri i ujedinjuje svijet vjere i znanosti i s druge strane, svojim primjerom potiče mnoge u ovoj biskupiji, ali i izvan nje, posebno u Katoličkoj Crkvi u Hrvata, da budu vjerni Kristu i Njegovom namjesniku na zemlji.

Hvala Vam, Sveti Oče, što ste toga apostola mladeži iz prve polovice prošloga stoljeća nakanili danas uzdignuti na čast oltara, i to baš ovdje, u njegovom rodnom gradu, sada, na početku Srednjoeuropskoga katoličkog dana, koji budi nove nade među katolicima zemalja Srednje Europe!

U prigodi srebrnog jubileja Vaše papinske službe, a u ime svih ovdje nazočnih i u ime svih katolika Bosne i Hercegovine, izričem Vam najsrdačnije čestitke praćene molitvom Kristu, Dobrom Pastiru, da Vas On čuva živa i zdrava svojoj svetoj Crkvi te još dugo ravnate svetim narodom Božjim.

Još jednom Vam kličem – dobro nam došli Sveti Oče i od svega srca Vam hvala!

Papina propovijed na Petrićevcu u Banja Luci

«Vi ste svjetlost svijeta». Ovu tvrdnju, draga braćo i sestre, Isus danas ponavlja i nama, na ovom našem Bogoslužnom skupu. I nije to nikakav puki ćudoredni nagovor, nego tvrdnja, koja očituje neuništivi zahtjev što proizilazi iz primljenog krštenja.

Naime, ljudsko je biće snagom toga sakramenta ucijepljeno u Otajstveno Tijelo Kristovo (usp. Rim 6. 3-5). Apostol Pavao veli: «Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste» (Gal. 3.27). Opravdano, dakle, sveti Augustin kliče: «Radujmo se i zahvaljujmo: postali smo ne samo kršćani, već Krist…Divite se i kličite: postali smo Krist» (In. Ioann. Evang. tract., 21,8: CCL 36,216).

Ali Krist je «svjetlo istinsko, koje prosvjetljuje svakog čovjeka» (Iv. 1,9). Kršćanin je zbog toga pozvan postati, sa svoje strane, odsjev te svjetlosti, nasljedujući Isusa i u Njega se ugledajući. Kako bi to ostvario, slušat će njegovu riječ, o njoj će razmišljati, sudjelovat će svjesno i djelatno u bogoslužnome i sakramentalnome životu Crkve, izvršavati zapovijed ljubavi služeći braći, navlastito malenima, siromašnima i onima koji pate.

S ljubavlju pozdravljam banjalučkog biskupa i predsjednika Biskupske konferencije Franju Komaricu, te mu zahvaljujem na srdačnim riječima, koje mi je upravio na početku ovog euharistijskog slavlja. Moje misli pune poštovanja lete i ostalim biskupima Bosne i Hercegovine, osobito vrhbosanskome nadbiskupu i metropolitu kardinalu Vinku Puljiću koji je rodom iz ove biskupije, te ostalim biskupima i kardinalima koji nas prate.

Pozdrav u Gospodinu svim hodočasnicima, koji dođoše ovamo iz različitih krajeva zemlje te iz susjednih država. Bratski pozdrav upućujem Njegovu Blaženstvu patrijarhu Pavlu i članovima Svetog Sinoda Srpske Pravoslavne Crkve. Novi polet, što ga je u novije doba zadobio naš pou k uzajamnom razumijevanju, međusobnome poštovanju i bratskoj solidarnosti, razlog je radosti i nade za ovaj kraj.

Pozdravljam, također, vjernike drugih crkvenih zajednica Bosne i Hercegovine, te vjernike Židovske općine i Islamske zajednice.

Pozdravljam gospodu članove predsjedništva Bosne i Hercegovine i sve ostale predstavnike građanske i vojne vlasti. Posebno cijenim vašu nazočnost te vam zahvaljujem za sve što ste učinili za pripremu i ostvarenje mojega pohoda vašoj zemlji.

I vama, evo, ljubljeni sinovi i kćeri ove Crkve hodočasnice u Bosni i Hercegovini, dolazim raširenih ruku kako bih vas sve zagrlio i priopćio vam da zauzimate posebno mjesto u Papinu srcu. Papa neprestano u molitvi prikazuje Gospodinu patnju, koja još uvijek otežava vaš hod naprijed, te se s vama zajedno nada i čeka bolje dane.

Iz ovoga grada, koji je tijekom povijesti obilježen tolikom patnjom i tolikom krvlju, molim Svemogućeg Gospodina da bude milosrdan za krivnje počinjene protiv čovjeka, njegova dostojanstva i njegove slobode, pa i sa strane nekih sinova Katoličke Crkve. Neka On u svima pobudi želju za uzajamnim oprostom. Jedino u ozračju istinske pomirbe, spomen na tolike nevine žrtve i njihove patnje i njihove patnje, neće biti uzaludan i poticat će nas graditi nove odnose bratstva i razumijevanja.

Predraga braćo i sestre, pravednik, posve uronjen u božansku svjetlost, postaje svojevrsna baklja, što svijetli i grije. To je poruka što nam je danas nudi lik novog blaženika Ivana Merza.

Ivan Merz je bio vrstan Mladić, koji je znao povećati bogate prirodne darove, što ih je posjedovao, pa je postigao mnoge ljudske uspjehe. O njegovu se životu tako može govoriti kao o uspješnom životu. Međutim, to nije razlog zbog kojega je njegovo ime danas unijeto u popis blaženih. Ono, naime, zbog čega je on danas pribrojen zboru blaženika je njegov uspjeh pred Bogom. Velika je, naime, čežnja cijelog njegovog života bila «nikad ne zaboraviti Boga i stalni živjeti s Njim sjedinjen». U svemu onome što je radio, tražio je»ono najizvrsnije, spoznaju Isusa Krista», te je dopustio da ga On «zahvati» (usp. Fil 3, 8-12).

Ivan Merz je u školi bogoslužja, koja je vrelo i vrhunac života Crkve (usp. Sacrosanctum Concilium, 10), stasao do punine kršćanske zrelosti i postao jedan od promicatelja duhovne obnove u svojoj domovini.

Sudjelujući u misi, te hraneći se tijelom Kristovim i riječju Božjom, nalazio je poticaj da bude apostol mladeži. Nije slučajno izabrao za geslo: «Žrtva – euharistija – apostolat». Svjestan poziva, što ga je primio na krštenju, svoj je život učinio trkom prema svetosti, toj «velikoj mjeri» kršćanskog života (cfr. Novo milennio ineunte, 31). Zbog toga, kako veli prvo čitanje, «nikad neće u zaborav pasti, niti će mu spomen ikad propasti, nego će mu ime živjeti od pokoljenja do pokoljenja» (Sir 39,9).

Ime je Ivana Merza, za čitavi jedan naraštaj mladih katolika, značilo raspored života i djelovanja. Ono to mora biti i danas! Vaša domovina i vaša Crkva, draga mladeži, doživjele su teške trenutke i sada valja raditi kako bi se život ponovno u potpunosti pokrenuo na svim područjima. Obraćam se zato svima vama te vas pozivam da se ne povlačite nazad, da ne popošćate pred napasti malodušnosti, nego da povećate pothvate kako bi Bosna i Hercegovina ponovno postala zemlja pomirbe, susreta i mira. Budućnost ovih krajeva ovisi i o vama. Ne tražite drugdje udobniji život, ne bježite od svoje odgovornosti čekajući da vam netko drugi rješi teškoće, nego zlo odlučno priječite snagom dobra.

I vi, poput blaženoga Ivana tražite osobni susret s Kristom koji rasvjetljuje život novom svjetlošću. Neka Evanđelje bude ono veliko mjerilo, koje će ravnati vašim sklonostima i vašim opredjeljenjima! Postat ćete tako misionari dijelima i riječima, te biti znak Božje ljubavi, vjerodostojni svjedoci milosrdne Kristove nazočnosti. Ne zaboravite: «Ne užiže se svjetiljka da se stavi pod posudu» (Mt 5,15).

Braćo i sestre, koji tolikom revnošću sudjelujete u ovome slavlju, neka mir Boga Oca, koji nadilazi svaki osjećaj, čuva vaša srca i vaš duh u spoznaji i ljubavi Boga i Sina njegova, Gospodina našega Isusa Krista!

Ovo je molitva i želja, koju Papa danas – po zagovoru blaženoga Ivana Merza – uzdiže za vas i za sve narode Bosne i Hercegovine.

0