Članak

PRVI SU UBIJANI HRVATI KOJI NISU HTJELI U SRPSKU VOJSKU

Udruga useljenika «Dr. Ivan Merz» iz Starog Petrovog Sela traži kažnjavanje zločinaca u Banjaločkoj biskupiji 

NOVA GRADIŠKA  Humanitarna udruga useljenika Hrvatske «Blaženi Ivan Merz» sa sjedištem u Starom Petrovom Selu pokrenula je inicijativu za kažnjavanje zločinaca koji su u Banjolučkoj biskupiji terorizirali.,ubijali Hrvate i provodili etničko čišćenje od 1991. do 1996. godine kada su svi protjerani.

 Ubojstva i pljačke

 Iako je posrijedi bila smišljena politika etničkog čišćenja u kojoj se nisu birala sredstva i ubijali su se ljudi, predsjednica Udruge Ruža Vidović, smatra da treba kazniti pojedince za koje se zna da su ubijali, vršili zločine ili ih naređivali. Navodeći neke od zločina, Udruga je o inicijativi izvijestila Vladu RH i dobila povratni odgovor da je zahtjev proslijedila Državnom odvjetništvu. Budući da u tzv. Republici Srpskoj nema naznaka da bi se zločinci mogli kazniti, smatramo da treba progovoriti o zločinima i žrtvama koje su životima platile  odbijanje da obuku uniformu tzv. Srpske vojske, pucaju na Hrvatsku i ubijaju Hrvate. Njihovi roditelji su fizički zlostavljani i prognani iz svojih kuća. Kuće su pod pritiskom zamijenili, neke su jednostavno otete i prodane. Sudski sporovi za povrat imovine vode se više od sedam godina i ne rješavaju se – kaže Vidović.

Pozive u tzv. Srpsku vojsku 1992. godine koji su na tom području počeli stizati Hrvatima u Trnu dobili su Ivo Andrijević i sinovi Anto i Niko. Odbili su obući uniforme. Mlađi Niko bio je u kafiću u kratkim hlačama kada je došla srpska policija 11. lipnja 1992. godine i odvela ga u Marlesovo skladište, gdje im je bio punkt. Tukli su ga jer se nije odazvao mobilizaciji. Kada više nije mogao izdržati batine, iskočio je kroz izlog i krvav trčao kući.

– Bio sam na balkonu kada je počeo bježati. Rafalom ga je sasjekao prijatelj Nedjeljko Janjuš iz Glamočana s kojim je išao u Školu za učenike u privredi i podučavao ga njemački jezik. Bio je prva žrtva u Banjaluci. Na pokopu je bilo četiri tisuće ljudi. Svi mladi Hrvati bježali su jer nije bilo opstanka. Bacali su ljude pod vlak i kazali da su  se sami ubili. Teško je to opisati – priča Ivo Andrijević, koji je sa suprugom izbatinan.

 Što znaju bivši susjedi

 Andrijevići sada žive u Velikim Zdencima i sedam godina vode spor za povrat imovine. Čekaju da ubojica njihova sina bude procesuiran. Iz Petrićevca su Mijo i Finka Mandić koji žive Blagorodovcu  kod Daruvara. Pod prisilom su morali zamijeniti kuću. Nadaju se da će se rasvijetliti ubojstvo njihova sina Zlatka iz studenog 1991. godine. – Ubijen je ni kilometar od kuće kod gostionice Orač. Srpska policija rekla nam je da  se utopio iako ondje nema vode. Sigurna sam da naši bivši susjedi tko je ubojica – kaže Finka.

 Srpska je  vojska silovala  majku  i kćer,

a pod batinama je to gledao otac i suprug

 Srpska vojska je  silovala  2. listopada 1993. godine majku i kćer, što je pod batinama morao gledati suprug i otac.

Kad je srpska vojska otišla, a majka i kćer došle k svijesti, mislile su da im je muž i otac mrtav. Pronašle su ga bez svijesti pretučenog i s polomljenim rebrima kod dvorišne ograde.

Iste godine obitelj je ponižena i opljačkana došla u Hrvatsku. Ocu je život spašen u Vojnoj bolnici u Zagrebu. Majka nije mogla izdržati sramotu, prestala je uzimati lijekove i umrla 1996. godine. Otac nije mogao podnijeti susrete s kćerkom i podsjećanje na silovanje. Objesio se 2004. godine. Kćerka je živa. Ima obitelj, teško je bolesna i nosi teret prošlosti, za koji ne želi da se dozna.

 Egzodus Hrvata

 Nakon Hrvatske najviše je izbjeglih Hrvata iz sjeverozapadne Bosne u Danskoj, Njemačkoj i Švedskoj, a ima ih u Grčkoj, Bugarskoj, Australiji i Americi.

Hrvati iz Banjolučke biskupije pod prisilom su mijenjali kuće sa Srbima iz Hrvatske. Sudski sporovi za povrat imovine ne rješavaju se.

 Brojke zločina

 Iz sjeverozapadne Bosne od 1991. do 1995. godine izbjeglo je oko 250.000 nesrpskog stanovništva, najviše Hrvata.

Smatra se da je za etničko čišćenje, uza zastrašivanja i premlaćivanja, ubijeno 350 osoba.

Posljednji Hrvati napustili su svoje kuće u kolovozu 1995. godine i preko Davora došli u Hrvatsku, njih 21.000.

I više od 600 njemačkih maraka morali su platiti različitim ustanovama za potvrde da se podmire obveze.

 Franjo Samadžić

/Preuzeto iz «Večernjeg  lista», srijeda 20. rujna 2006. godine, str. 17/

MATIJA ŠANDIĆ

/1942. – 1992./

 Bosanski Mačkovac je u vrijeme agresije na Republiku Hrvatsku na neki način bio srpski poligon odakle je mnogo  materijalnog i drugog zla nanesen prekosavskim mjestima i stanovništvu. Hrvatski puk tog sela je bio na prisilnoj radnoj obvezi, a pamtit će te dane i po drugim nemilim događajima.

 Novogradiški ratni kroničar Franjo Samardžić u svojoj knjizi  « Novogradiške ratne godine 1990. – 1991»  je na str. 52 objavio: «Nova Gradiška i prigradska naselja mjesecima su trpjela svakodnevne topničke napade. Ista sudbina zadesila je sela u novogradiškoj Posavini.

Bilo je tako i 20. rujna (1991. god.). Topništvom su u poslijepodnevnim satima  napadnuti Visoka Greda i Mačkovac. Razaralo ih je srpsko topništvo iz Bosanskog Mačkovca i Brestovčine kod Bosanske Gradiške…» Toga dana je iz tenkovskih projektila srušena crkva u Slav. Mačkovcu. Očevidci kažu da je na nju ispaljeno 27 granata.

Kroničar u istoj knjizi na str. 92 piše: «Zapovjedništvo naše vojske priopćilo je i pojedinosti o prebacivanju skupine četnika preko Save kod sela Mačkovac. Dogodilo se to u nedjelju, 24. studenog 1991. godine, u vrijeme topničkog napada na Novu Gradišku i prigradska naselja. Četnici su uspjeli iznenaditi naše borce i uspjeli su, uz visok vodostaj Save, prebaciti čamcima na našu obalu. Tri civila su ubijena. Nakon što je hrvatska vojska otvorila vatru, četnici su se povukli preko Save i sa sobom poveli kao taoce nekoliko civila. Općinski Krizni štab  nije raspolagao točnim podacima o broju civila koji su prebačeni u Bosnu».

Stanovnici Bosanskog Mačkovca će  dugo pamtiti 13. prosinac 1991. godine kada su istjerani iz svojih kuća u zimsku noć na poljanu, zvanu Poloj,  ispred kapele. Odvojili su muškarce od žena i djece i prijetili im  uperenim puškama da će ih sviju pobiti kao osvetu za srušeni  helikopter JNA . Naime, tog poslijepodneva  strahovitim topničkim napadima s bosanske strane pridružio se i borbeni helikopter koji je ispaljivao rakete na Slavonski Mačkovac. On je danima  provocirao hrvatsku vojsku, a tog dana su ga oborili kod Barišića kuća. Mještane bosanskog Mačkovca su okrivili da su  to oni  učinili.

U kuće, koje su bile zaključane jer su vlasnici, zbog ratnih strahota otišli iz Mačkovca, provaljivali su i pljačkali vrjednije stvari.

Psovke,  prijetnje  i batinanja su trajala dugo u noć a potom su im obećali da će ih sviju rastjerati  i poubijati.

 Svoje obećanje su održali pa je tako u Bosanskom Mačkovcu ostalo samo nekoliko starijih osoba, a neke su i ubijene. Jedna od njih je Matija Šandić.

U knjizi «SRPSKI ZLOČINI NAD HRVATIMA I MUSLIMANIMA U BOSANSKOJ POSAVINI I SJEVEROZAPADNOJ BOSNI 1991. – 1993. na str. br. 371 između ostalog piše: «Šandić /Josipa/ Matija, muškarac, po nacionalnosti Hrvat, rođen 1942. godine u selu Donji Varoš. Ubili su ga, ispred njegove kuće u Bosanskom Mačkovcu, 13. kolovoza 1992. godine».

Matija je iz Donjeg  Varoša došao živjeti u Bosanski Mačkovac – zaseok Priječani kod Terezije Blažević početkom osamdesetih godina, nakon što su supruga i sin Josip otišli u Kanadu.

 Poznat je kao vrijedan čovjek, ali i kao čovjek bez dlake na jeziku. Danomice je radio u nadnice i na taj način priskrbljavao za život sebi i nevjenčanoj suprugi.

Ubijen je tog  ljetnog dana u dvorištu pored pumbe za vodu (tulumbe),  kada je išao po vodu kako bi napojio kravu, iz automatske puške.  Preko njega je bačena deka, a  ubojice nisu dozvolile da mu se itko približi.  Terezija  je dolazi kod pojedinih mještana Mačkovca i molila da ga  zakopaju bar u vrt, ali zbog ograničenog kretanja i «hapšenja» na svakom koraku, nitko se nije usudio. Pet dana je tako ležao na istom mjestu.

Konačno je otišla  k župniku u Bosansku Gradišku vlč. Žarku Vladislavu Ošap koji je, svojim poduzimanjem, ishodio da  djelatnici pogrebnog  poduzeće  s pogrebnim vozilom dovezu mrtvački sanduk i da ga odvezu   na katoličkom groblju u Brestovčinu, gdje je sahranjen.

Mican

0