Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Mjesec: siječanj 2010.

Č A R O J I C E

Ovaj ophodni običaj, se u Dolini zadržao do sredine pedesetih godina dvadesetog stoljeća.

Čarojice su bile skupina seoskih mladića, koja je posjećivala kuće po selu jedne večeri između Sv. Kate (25. 11.) i Sv. Andrije (30. 11.). To je stari običaj darivanja mladića čarojica, u ime plodne i berićetne nadolazeće godine. No, koliko god čarojice, prilikom svojega posjeta, zbijale šale i pjevale šaljive pjesmice ići u čarojice bila je ozbiljna stvar.

Pravila za čarojice su bila stroga i morala su se ozbiljno poštivati, kako ne bi bilo kobnih posljedica. Naime, vjerovalo se ako bi se, kojim slučajem u jednom selu u jednoj noći susrele dvoje čarojice (dvije skupine mladića), u nadolazećoj godini jedne će čarojice sigurno umrijeti. Zbog toga su se mladići u selu morali dobro dogovoriti koju će večer ići, i tko će ići u čarojice. Broj čarojica nije strogo određen, ali njihov broj uvijek mora biti neparan.

U čarojicama se ističu i neki likovi, koji u obilazak sela idu prikladno odjeveni tj. maskirani:

Ćato on je starješina čarojica, on predvodi molitvu, pjesmu i njega se općenito u svemu sluša. Tu su još: Baka i did, mlada i djever, mačak, jarac te dvojica vrećara, koji u vrećama nose dobivene darove.

U dogovorenu večer, prije polaska u obilazak sela, čarojice se skupljaju na određenom seoskom raskršću na podužu molitvu (u D. Dolini i u Novom Selu kod seoskih križeva, a u G. Dolini ). Najviše se molilo sv. Nikoli za sretno putovanje kroz selo te večeri. Čarojice u ophod sela ne smiju ići prije 22:00 sata, a s ophodom moraju završiti prije izlaska sunca, tako da najkasnije do 4:00 sata ophod mora završiti.

Nakon završene molitve čarojice počinju posjećivati kuće. Putem pjevaju uobičajene pjesme, koji puta i vrlo proste te sa sobom nose stočna zvona klepke, s kojima zvone i buče kako bi od sebe tu noć otjerali đavle.

Ulazeći u dvorište (dvor, tor, avliju) viču:  «Aamiii, aamiiii »! i pjevaju:

Dobra večer dobri domaćine
Evo idu dobri gosti
Dobri gosti čarojice

Domaćin će otvoriti vrata i pustiti čarojice u kuću te ih darovati:

Baku i dida duhanom i i kudeljom, kučinama
Mladu i djevera svatovskim peškirom ili vezenom maramicom te jabukama
Mačka slaninom
Jarca solju i kukuruzima
Pravilo čarojica je nalagalo da s kojim se članovima obitelji djever rukuje, mlada ih mora u obraz poljubiti. Tako bi se djever redovito rukovao sa starim bakama po kućama, a očajna mlada je to sve morala izljubiti.

Nakon darivanja čarojice odlaze iz kuće i pjevaju:

Pred kućom ti zelen bor
Pomog’o ti dobri Bog

U mlinu se nameljavalo
U naćvama nakuvavalo
U kući, muško čedo rađalo

Fala gazda, fala domaćine
Rodila ti pšenica bjelica
Narasla ti glavica kupusa
K’o u naše bake guzica

Sve čarojice nikad ne ulaze u kuću. Uvijek barem jedan član čarojica ne ulazi u kuću nego ostaje vani i u blizini kuće sakriven, kako ukućani ne bi utvrdili točan broj čarojica, jer te večeri njih nitko ne smije prebrojiti. Ako bi tko tu večer, u jednoj obitelji, netko prebrojio  i utvrdio točan broj čarojica, vjerovalo se kako će jedan od čarojica u nadolazećoj godini umrijeti. Čak i idući selom, dio čarojica ide sporednim ili okolnim putem stramputicom kako ih ljudi iz kuća ne bi na šoru prebrojili.[1]

Pripremio: p. Damir Š Šokić

[1] Za čarojice se kaže da su dio srpsko-pravoslavne narodne tradicije. No, u dolinskom kraju prakticirali su ih isključivo Hrvati, katolici. Uz ovu primjedbu važno je napomenuti i slijedeću činjenicu: U dolinskom kraju su se na cvjetnicu ujutro sa cvijećem u vodi umivali isključivo Srbi-pravoslavci, Hrvati ovaj običaj nisu prakticirali. Iako postoji niz momenata u kojima se običajna praksa podudara i kod Hrvata-katolika i Srba-pravoslavaca, može se zaključiti postojanje izvjesne isključivosti u prakticiranju pojedinih običaja. Čarojice su tome primjer


[1] Za čarojice se kaže da su dio srpsko-pravoslavne narodne tradicije. No, u dolinskom kraju prakticirali su ih isključivo Hrvati, katolici. Uz ovu primjedbu važno je napomenuti i slijedeću činjenicu: U dolinskom kraju su se na cvjetnicu ujutro sa cvijećem u vodi umivali isključivo Srbi-pravoslavci, Hrvati ovaj običaj nisu prakticirali. Iako postoji niz momenata u kojima se običajna praksa podudara i kod Hrvata-katolika i Srba-pravoslavaca, može se zaključiti postojanje izvjesne isključivosti u prakticiranju pojedinih običaja. Čarojice su tome primjer.

(više…)

Aga Vonić (Marjanski Ivanovci)

AGA VONIĆ JE JEDINA STANOVNICA SELA NEDALEKO OD VALPOVA

U srijedu, 17. rujna ove godine, u ruke mi dođe tiskovina 24sata. Listam  i na stranici 14 se zaustavljam jer pročitah naslov  «BAKA  AGA ŽIVI  SASVIM SAMA..» Nastavih čitati i podnaslov: «Aga Vonić (76) jedina je stanovnica sela nedaleko od Valpova. Nema vode ni liječnika, ali se ona ne želi seliti » Pomislih, prezime Vonić je iz dolinskog kraja pa tako i baka, a to što piše Aga, vjerojatno je novinarka  gospođa Danijela Mikola ispustila «J»  pa je trebalo pisati Jaga, ili možda je u sredini imena slovo «g» zamijenjeno sa slovom «n», onda bi, u tom slučaju trebalo pisati Ana.

Bilo kako bilo, uzeh telefon u ruke i nazva našu suradnicu za «Suzu» gospođu Jelenu Lelu  Krstić  u Lađanskoj i upita je, da li se je susrela s člankom u 24sata. Odgovorila mi je da te novine ima, ali nije obratila pozornost na taj članak. Rekoh joj: pročitaj ga i hodi u «napušteno» selo Marjanske Ivanovce, nađi baku Agu i porazgovaraj s njom.

Nedugo, javlja mi Lela: Micane, baka Aga je Aga, dakle nije ni Jaga ni Ana, nije iz Doline, ali joj je muž iz Novog Sela.  Kraći članak slijedi.

«Napušteno» selo Marjanski Ivanovci je udaljeno 7 km od Marjanaca, a od Valpova oko 12. U njemu živi baka Aga koja je rođena 1932. godine. Njeni roditelji su doselili 1918. godine na ove prostore iz Hrvatskog Zagorja.

Njen muž, Danijel Dane Vonić je rođen 1928. godine u Novom Selu od oca Đure i majke Jele r. Knežević. Još dok je  Dane bio dijete, u obitelji se dogodila velika tragedija. Naime, Đuro je kao lovac imao pušku koja je napunjena visjela na niskoj vješalici. Dane se je s njom igrao a kako je bila napunjena, nehotice je opalio  a metak je pogodio majku Jelu.  Zbog otežanih uvjeta prijevoza, do novogradiške bolnice je izdahnula.

Iako mlad, Dane je proživio sve strahote Drugog svjetskog rata. Bio je na križnom putu i određen za strijeljanje, ali hvala Bogu ostao je živ.

Po okončanju rata, 1945. godine, koliko zbog ekonomskih, toliko i zbog političkih razloga braća Đuro (Danijelov otac), Anto, Nikola i Ljuban , s obiteljima, su se doselili  iz Novog Sela u Lađansku, a 1948. godine iz Lađanske u Marjanske Ivanovce.

Danijel  – Dane se je uposlio na ekonomiji u Marjanskim Njivama gdje je  u blizini kupio zemlju i odlučio  napraviti kuću  i ostati  živjeti.

Tu se je 1951. godine oženio s Agom, a iduće godine, dakle 1952. im se rodio sin kojem daju djedovo ime Đuro.

Đuro je izvjesno vrijeme radio u Vodnoj zajednici i u Š vicarskoj, a sada je u invalidskoj mirovini.Oženio je Njemicu, slavonskog podrijetla, Maricu Ott koja je također živjela u Marjanskim Ivanovcima.Đuro i Marica imaju dva sina Danijela rođenog 1976. godine i Božidara rođenog 1978. godine. Danijel je završio školovanje sa zvanjem strojarski tehničar, a Božidar je strojobravar.

Zbog boljih uvjeta za život obitelji, naročito djece,  odlučili su 1991. godine preselio u Marjance.Stariji sin Danijel je oženio Katarinu i imaju tri sina:  Matea, Marka i Dinu.Budući da je Đuro  umirovljenik a i lovac skoro svaki dan obilazi majku Agu i još uvijek je «bezuspješno nagovara  da se preseli k njemu».

I tako, zahvaljujući dnevnoj tiskovini 24sata, susreli smo se s još jednom obitelji koji vuku korijene iz dolinskog kraja».

Priredila:Jelena Lela Krstić

 

(više…)

GOSPINO POLJE BILI BRIG 250 godina Gospinog kipa

Marijanskom  svetištu GOSPINO POLJE pisali smo prije šest godina u 19, broju «Suze» kada smo donijeli članak vlč. Stjepana Bakarića. Kako se je ove godine obilježilo 250 godina Gospinog kipa, to zavrjeđuje da se  još više napiše o ovom Marijanskom  svetištu u Slavoniji.

U nedjelju, 7. rujna, na Gospinom polju iznad Bilog  Briga (župa Vrbova u Novokapelačkom dekanatu), svečano je proslavljeno 250 godina čašćenja Gospinog kipa. Svake godine uoči blagdana Male Gospe, ovdje se okupe Marijini štovatelji, a marijanska pobožnost na ovom mjestu bila je razvijena još u srednjem vijeku.

 

U prvoj polovici 13. stoljeća, na jugu stare požeške županije, spominje se posjed Dubovac. Iz popisa tadašnjih sakupljača poreza, vidljivo je da su 1332. god. na malom prostoru od 5 do 7 km bile čak četiri crkve, a jedna od njih na Dubovcu. Provalom Turaka, ovi su krajevi opustjeli, ali oslobođenjem Slavonije od Turaka sjedištem župe postaje crkva Majke Božje na Dubovcu, današnjem Gospinom polju. Ona je središte intenzivnog duhovnog života, a štovanje Blažene Djevice Marije potpuno je procvalo u vrijeme svećenika Josipa Horvata. Do tada je na oltaru crkve slika Majke Božje, a župnik Horvat 1758. godine nabavlja Marijin kip s djetetom Isusom. Kip je jedan od rijetkih koji je obučen u elegantnu haljinu.

Izgradnjom kraljevske ceste Via regia  godine 1750. i carskom odlukom, mnoga sela moraju seliti uz novoizgrađenu cestu. U novoj Kapeli gradi se nova crkva, koja je blagoslovljena 1774. godine. U nju je prenesen kip s Gospinog polja. Crkva na Dubovcu ostaje kao grobljanska, 1807. godine je ruše. Nakon niza okolnosti i legendi o Gospinom kipu, koje kažu kako se kip sam više puta vraćao, vjernici su shvatili da Marija želi nazad na Gospino polje i da joj je ondje mjesto, pa je 1918.g. podignuta kapelica u koju je nakon 144 godine vraćen Gospin kip u veličanstvenoj i velikoj procesiji. Bilobrišci su stavili iznad puta prema Gospinom polju natpis «Dođi nam draga Gospo u svoju staru postojbinu». Svake godine uoči Male Gospe, ovdje stižu procesije vjernika, a o brojnim milostima govore mramorne zahvalnice u kapeli, kao i brojna usmena svjedočanstva vjernika.

Pobožnost na Gospinom polju još više je procvala uspostavom Požeške biskupije i imenovanjem požeškog biskupa msgr. dr. Antuna Š kvorčevića te dolaskom vlč. Stjepana Bakarića za vrbovačkog župnika. Pet posljednjih godina ovdje 7. rujna misno slavlje predvodi biskup požeški, a ove godine posebno je bilo svečano zbog 250-e obljetnice Gospinog kipa. Vjernici su se za taj dan pripremali nedjeljnim svetim misama kroz četiri mjeseca od početka svibnja.

Uoči male Gospe, misu je tradicionalno slavio požeški biskup msgr. dr. Antun Š kvorčević, uz svog kancelara vlč. Ivicu Žuljevića i tajnika vlč. Ivana Š tivičića, uz dekana Novokapelačkog dekanata, prečasnog Antuna Prpića i domaćeg župnika, vlč. Stjepana Bakarića, a vjernici iz četiri susjedne župe stigli su na Gospino polje pješice u procesijama, ostali automobilima i autobusima. Misi je bio nazočan i zamjenik župana Brodsko-posavskog, Davor Vlaović, s predstavnicima općinske vlasti iz Nove Kapele.

Na početku misnog slavlja nazočne je pozdravio vlč. Bakarić, a uslijedile su i biskupove pozdravne riječi. Među ostalim je rekao:»Radujem se što zajedništvo s Marijom, Isusovom majkom, ima tako snažna očitovanja u našoj biskupiji, a među njima je i ovo današnje, po vama. Sjedinjujemo se sa svima onima koji žele danas, s vama zajedno biti molitvama, blizinom ljudskom, premda ne i fizički. 250-a obljetnica ovoga kipa Gospe, prigoda je da pogledamo zaista na onu stranu, na onu obalu našeg postojanja i zapitamo se što je to nebo, što to Bog s nama namjerava, što on to želi, pa i po služenju Isusove majke ovdje, u ovom svetištu. Želimo otvoriti svoja srca za govor neba, govor Božji, a onda i ostvarivati ga u svom životu, onako, kako je to znala Ona. Neka Gospino polje ne bude ova livada i ovaj prostor zemljopisni, nego neka Gospino polje postane svako vaše srce, pa da Božja riječ njezinim zagovorom padne u njega i onda odjekne, izraste mnogim plodom. Molimo za obitelji, za djecu i mlade, za Domovinu. Neka ovo naše zajedništvo zaista bude događaj u srcu, jer smo svi mi željni Božje blizine», rekao je biskup.

U svojoj nadahnutoj propovijedi, među ostalim je naglasio: «250 godina okupljali su se naši ovdje iz Bilog Briga, Nove Kapele, Vrbove i šire, iz ove naše Posavine i pred ovim njezinim likom otvarali svoje srce. Ne otvara se srce pred svakim nego pred Bogom i onim kojim te voli. Po njoj smo znali da nas Bog voli i ovdje, na ovim prostorima i po njezinom liku. I ovdje su mnogi naši tim svojim otvorenim srcem govorili njoj, preko nje Bogu sinu njezinu, Isusu.

 

Vidiš li što nosimo kao radosti i kao terete svoga postojanja? Tebi povjeravamo svoje sve. Osobito terete života. I razumjela je Isusova majka ono što joj je šaptalo vjerničko srce i razumjeli i mi ovdje, na ovim prostorima, koliko nas ona razumije. Neko sporazumijevanje dogodilo se da mi ovdje ne znamo drugačije ostvarivati svoj život, nego baš tako, stalno u dijalogu s Bogom, po Isusovoj majci, po tolikim hodočašćima svake godine.

U misnoj svečanosti sudjelovao je, pjesmom slaveći Boga, crkveni zbor župe Vrbova, pod ravnanjem orguljašice, Sanje Đurić. Vrijedna obljetnica na Gospinom polju završila je tradicionalnom, zavjetnom procesijom s Gospinim kipom i svijećama, oko malog i starog, ali puku ovog kraja tako dragog prošteništa.

Gospino polje u svjetlu vjere i rasvjete.

 

Na Gospinom polju, iznad Bilog Briga filijale župe Vrbova u Novokapelačkom dekanatu, u nedjelju, 16. studenog, prvi puta je bila misa, u večernjim satima, uz rasvjetu, što su omogućili dobri ljudi i Marijini štovatelji svojim prilozima.

Tog dana, domaći župnik, vlč Stjepan Bakarić, slavio je misu zahvalnicu za sve koji su kroz minula stoljeća na bilo koji način pomogli u održavanju i uređivanju Gospinog polja te u promicanju marijanske pobožnosti, tu u izvornoj ljepoti prirode, molili i hodočastili. Među njima su i svećenici i vjernici, a misi zahvalnici nazočili su vjernici Bilog Briga i Vrbove, zatim iz župa Novokapelačkog i Novogradiškog dekanata, najviše oni koji su i sami osjetili moćni Marijin zagovor.

Višnja Mikić

GOSPI S GOSPINOG POLJA

Kroz stoljeća mnogo donosimo tebi,

Molitve i prošnje, brige i nevolje.

Od Dubovca drevnog, pa do naših dana,

Milost t’va se slijeva na Gospino polje.

PRIPJEV:

Majčice mila, Majčice draga,

Na Gospino polje, uvijek zoveš, blaga.

Tu prosipa dare Tvoja ruka sveta,

Sa Sinom na srcu, Spasiteljem svijeta.

Majko čuj nas, pruži milosti nam ruku,

Povedi nas Sinu u sigurnu luku.

Ti, Gospo milosti, na slavonskoj grudi,

Jačaj, vodi, krijepi i utjeha budi!

Majčice mila

/Stihove »Gospi s Gospinog polja»  je napisala  Višnje Mikić, a uglazbio je novogradiški župnik i dekan, vlč Perica Matanović, pa sada Gospino polje ima i svoju pjesmu/.

 

(više…)

Ivica Kovačević

MOJA LJUBAV  PREMA RODNOM GRADU JE VELIKA

 Prve nedjelje Došašća Adventa  s Ivicom Kovačevićem  uputio sam se autom u Bosansku Gradišku na sv. misu. Nismo žurili. Krenuli smo ranije a na graničnim prijelazima između Stare i Bosanske Gradiške ne bijaše gužve.

Bila je to zgoda da mu postavim nekoliko pitanja. On je na njih dao odgovor i evo, to objavljujemo u ovom broju «Suze».

Budući da idemo na sv. misu u Bosansku Gradišku to bijaše razlog da postavim prvo pitanje:

«SUZA DOLINSKA»  Rat je završio a život teče dalje. Bez obzira što od  1991. godine živite u Novoj Gradiški duhovno ste vezani za Bosansku Gradišku. Skoro svake nedjelje ste na sv. misi u crkvi sv. Roka i sjedite  u istoj klupi u kojoj ste i prije rata sjedili. Š to je to toliko jako i veliko da vas i u tom smislu veže za rodni grad, jer tako nešto slično, bar meni nije poznato?

IVICA KOVAČEVIĆ: Ja sam  cijelim svojim bićem tu, na ovim prostorima. Na drugom mjestu sebe ne mogu naći. Sve drugo što bi rekao ne bi bila istina. Bez obzira što u Novoj Gradiški imam kuću, ne mogu se osjećati Novogradiščaninom pa tako ni Zagrebčaninom niti Okučancem  da tamo živim. Iz nekih, meni neobjašnjivih razloga  ja tamo nisam prispio. U bilo koju sredinu da dođem  osjećao bih se strancem. A ovdje? Tu jedino sebe mogu naći, među ovim narodom bez obzira što ih  samo nekoliko desetaka bude nedjeljom na  sv. misi.

U ono vrijeme živjeli smo kao jedna obitelj. No, gdje je ljudi tu se svašta dogodi i dobro , a na žalost i zlo.

Moja bi radost bila velika kada bih u crkvi sv. Roka u Bos. Gradiški na sv. misi vidio više vjernika, naročito mladih. Budućnost svakog naroda počiva na mladima

Moja ljuba prema rodnom gradu je velika iako više od  šesnaest godina ne živim u njemu.

MENE OVOJ CRKVI I OVOME NARODU NESTO NEOBJASNJIVO VUČE

«SUZA DOLINSKA» Vi ste dakle rođeni u Bosanskoj Gradišci?

IVICA KOVAČEVIĆ: Da, moglo bi se reći u centru Bosanske Gradiške, nedaleko od stare autobusne stanice 16. srpnja 1944. godine od oca Ante i majke Marice rođ. Konjević  iz Vrbja. Prema nekim kazivanjima moji  preci Kovačevići  su Bosankoj Gradiški prisutni 400 godina, a doselili su se iz Ivanjske. Porijeklom su iz Crne Gore, a u Ivanjsku  su došli  preko Hercegovine. Tako meni Kovačevići u dolinskim selima i Kozincima nisu ništa u rodu.

Kuća u kojoj sam rođen bila je na kat. U prizemlju su bili poslovni prostori. U jednom dijelu je bila gostionica, a u drugoj trgovina. Poslovođa u trgovini je bio Pero Panić, a  vodio je poslove  i u  gostionici. On je bio bratić moga oca.

Osnovnu školu, kao i Srednju  sam završio u rodnom gradu. Tu sam se oženio 1972. godine  suprugom Milkom  i tu nam se rodila kćerka Anita.

«SUZA DOLINSKA»  Vi ste po zanimanju automehaničar?

IVICA KOVAČEVIĆ: Zanat za automehaničara sam izučio kod Jože Buturca   koji je bio poslovođa  u  pogonu Mašinskog servisa. Bilo je to1965. godine.

S Jožom  radim dvije godine  u njegovoj  automehaničarskoj radionici u Brestovčini. Kada je on 1975. godine prešao raditi u GP «Jedinstvo»  iznajmljujem njegov poslovni prostor  i u njemu  do 1980. godine. Tada sam u kući koju sam  izgradio  kod «Banjalučkog mosta» u rujnu iste godine otvorio vlastiti servis za opelova ali i druga vozila.

«SUZA DOLINSKA»  Zašto ste se opredijelili za opelova vozila?

IVICA KOVAČEVIĆ:  Za opelova vozila se nisam slučajno opredijelio, jer tada su, a i danas slove za – dobre mašine.

Ne znači to da ja ne vršim popravke i zamjene dijelova na drugim vozilima. Moj servis je osim za opelova i za volswagen  i audi vozila. Zamjenjujem original dijelove vršim brušenje glave motora, brušenje siceva i ventila.

Idem u korak s vremenom i pratim sva dostignuća u proizvodnji , naročito opelovih vozila. Nabavljam potrebite aparate za otkrivanje kvarova, pratim stručnu literaturu a po potrebi pohađam i odgovarajuće seminare. Ja s njima radim dvadeset pet godina.

«SUZA DOLINSKA» Na Vašoj vizit-karti može se pročitati ono što neće pisati na  vizitkama Vaših kolega.

IVICA KOVAČEVIĆ: Na toj posjetnici osim generalnih podataka stoji da je radno vrijeme od 7 do 15 sati, a subotom ne radimo. Osim toga na njoj je upozorenje mojim mušterijama da ja i moji djelatnici godišnji odmor koristimo od 14. kolovoza do 1. rujna.

Naš razgovor prekidamo po dolasku u dvorište župne crkve sv. Roka u Bos. Gradiški. Zvona oglašavaju  početak sv. mise. Služio ju je vlč. Josip Jerković, župnik pred četrdesetak vjernika.

Nakon sv. mise župnik, po  ustaljenom običaju, poziva vjernike na župnu kavu  koja se pije u prostorijama Župno pastoralnog centra.

Pomislih, evo zgode da nešto više saznam o župnoj kavi koju sam pio nakon sv. mise dok sam živio u Bosanskoj Gradiški, a da nisam ništa znao o njoj.  Ovako nešto mi nije poznato  nigdje da se prakticira.

«SUZA DOLINSKA» Ivice, recite mi nešto o župnoj kavi.

IVICA KOVAČEVIĆ: Susret nakon sv. mise uz kavu sam predložio tadašnjem župniku, sada kardinalu Vinku Puljiću. Bilo je to 1987. godine. On je objeručke  prihvatio moj prijedlog. Blagavaonica  stare župne kuće je  bila  premalena da primi sve one  koji su poželjeli popiti kavu uz ono što obično uz nju ide rakiju. Zbog toga je servirana u dvjema prostorijama. Namjeravali smo izbiti jedan zid i tako proširiti prostoriju za župnu kavu. Do toga nije došlo jer se je uskoro počeo graditi Župno-pastoralni centar u čijem je projektu bila i ova prostorija u kojoj sada sjedimo.

Mijenjali su se bosanskogradiški župnici i prostorije, ali župna kava, ona bosanska, je ostala.

Puno je značila vjernicima ali i župniku prije rata, naročito za vrijeme rata iako je tada  bila  dosta puta gorka, ali i sada kada su ostali «ostatci ostataka» bosanskogradiških katolika.

Sjedim tako za stolom, dok Ivica, župnik i članovi župno-pastoralnog vijeća se dogovaraju oko kupovine borova za crkvu i postavljanje jaslica, u povodu predstojećeg Božića, i pogledom šetam po zidovima prostrane dvorane. Između križa su slike uzoritog Vinka kardinala Puljića. msgr. dr. Franje Komarice, msgr. Kazimira Višaticki, našeg blaženika Ivana Merza ali pogled mi se zaustavlja na zidu na kome su između stakala nacrti za izgradnju župne crkve u Bos. Gradiški. Podsjetimo se da je gradnja crkve tek nakon 1908. godine postala aktualna. Župnik se do tada bavio gradnjom župnog stana. Spomenute i narednih godina fra Ambroža  Radmanović  je pripremao sredstva i građu. Godine 1912. sagrađena je župna crkva za vrijeme župnika fra Marijana Dujića (1912.-1918.). Plan crkve je djelo arhitekta Eberharda, pripadnika trapističkog reda, iz samostana «Marija Zvijezda» kod Banjaluke. Crkva je izgrađena na lijepom i značajnom mjestu koji predstavlja jedan od ulaza u Bosnu. Kao arhitektonska cjelina puna je sklada i monumentalnosti. Ovo se posebno odnosi na  lijep zvonik. Od svih crkvi, koje su izgrađene za vrijeme Austro-Ugarske uprave, u Krajini, nekako najljepše i najimpozantnije djeluje bosanskogrdiška crkva. Čini se da je građena uz potporu velikog dobročinitelja, sina rodne grude, preuzvišenog fra Alojzija Mišića.

IVICA KOVAČEVIĆ,  koji je vidio moju zainteresiranost za te dokumente reče mi:

Te nacrte sam našao na tavanu stare župne kuće kada smo je rušili u jednoj kartonskoj kutiji. Do tada se nije znalo da ti dokumenti uopće postoje. Dao sam ih staklaru da ih stavi između stakala i tako omogućili pristup široj javnosti.

Nakon što smo popili kavu, a ja preuzeo od župnika disketu na kojoj je tekst «Iz starog kraja» i drugi materijali za ovaj broj «Suze» uputili smo se, natrag

«SUZA DOLINSKA» Recite nam nešto povezanosti s Dolinom.

IVICA KOVAČEVIĆ: Za Dolinu me veže drage uspomene. Nije bilo fešte a da nisam bio u Dolini. Naročito su mi bili dragi odlasci u Dolinu s tadašnjim župnikom Vinkom.   Dolinski župnik Kazimir je znao upriličiti  susret uz roštilj. Na takve susrete smo dolazili s nekoliko automobila. U sjećanju mi je ostao susret mladeži u Donjoj Dolini  1. svibnja 1991. godine kojem je bio  nazočan i banjalučki biskup  Franjo.

Treći dan Uskrsa, dakle na uskrsni utorak Dolina je bila Emaus. Tog dana su iz različitih krajeva banjalučke biskupije dolazili svećenici i uzvanici.

Kao i mnogi drugi običaji, i taj je, na žalost, ugašen.

«SUZA DOLINSKA» U Dolinska sela su mnogi Bosanskoradišćani dolazili zbog lova.

IVICA KOVAČEVIĆ:  Da, ali ja nisam lovac, iako su  lovci bili  moj djed, otac, oba strica,  pa u te krajeve nisam s tom namjerom dolazio. Lovci su uglavnom angažirani nedjeljom, a za mene je nedjelja daleko uzvišenija. Ona je od Boga dana za odmor i da se On na taj dan slavi.

«SUZA DOLINSKA»  Na kraju našeg razgovora imate li što poručiti  Bosanskogradiščanima i Dolincima?

IVICA KOVAČEVIĆ: Svima upućujem iskrene čestitke u povodu dolazećih blagdana i sve pozivam da češće navrate na župnu kavu nakon sv. mise u Bosankoj Gradiški.

 

(više…)

Ljupko i Ljuba Ćorković

PEDESET GODINA ZAJEDNIČKOG ŽIVOTA LJUBKA I LJUBE ĆORKOVIĆ

Druga je polovica studenog. Hladno je, baš kako i priliči ovom mjesecu.U Novoj Gradišci smo, u ulici Ivana Gorana Kovačića br. 191.  Kadgod se spomene ime tog hrvatskog pjesnika misli odu u Dolinu, u vrijeme kada je u njoj  uspješno radilo KUD-o koje se tako zvalo.

Večeras nećemo biti u Dolini (izuzev u mislima) ali ćemo se družiti s Dolincima.

 

U kući smo Ljubka kojeg zovemo i Ljuban i Ljube Ćorković. Dok budete listali, ovaj, 25. broj suze oni će obilježavati 50 godina zajedničkog života. To i jest razlog našeg dolaska. Došli smo poslušati još jednu  nedovršenu  životnu priču.

Evo je: Ljubko je rođen 20. prosinca 1936. godine u Donjoj Dolini, od oca Ive i majke Jule rođ. Marinović. Njihovi roditelji su imali osmero djece. Adama (1946.) koji je  poginuo kao petnaestogodišnjak u prometnoj nesreći na  banjalučkoj cesti (1961.), a početkom ove godine, 7. siječnja  je umro Filip – Piljo koji je rođen 1948. godine. Sahranjen je u Krivaju kod Požege.

Najstarije dijete u obitelji Ive i Jule je Anka (1934.) udana za Iliju Kneževića u Donju Dolinu (sada živi u Okučanima), Jelena (1935.) udana za Matu Kalizana u Slavonsku Dolinu, Justinu udanu za Dragana Oršulić u Novo Selo (sada žive u Ljupini), Matu Matana  (1942.) i Branka (1944.) koji također žive u Ljupini.

Ljuba je rođena 10. travnja 1934. godine, također u Donjoj Dolini – Proševici od oca Milivoja Oršulića i majke Mare rođ. Musić kao najstarije dijete u obitelji. Poslije nje se je rodila Jelena (1935.)  koja će se udati za Marka Kovačevića u Donju Dolinu, a  odseliti će u Zagreb, Anku (1937.) umrla kao djevojčica od petnaest godina, Dragicu (1940.) udanu za Ivu Terzića koji su iz Donje Doline doselili prije rata u Novu Gradišku u istu ovu ulicu I.G. Kovačića. Nikola je rođen (1944.) godine, Sofija (1947.) udana za Dragu Kneževića koja sada živi u Ratkovcu i najmlađi Zvonko (1950.).  Zvonko i Nikola žive u Novoj Gradiški  također u ovoj ulici.

Jedan je rat ostao iza njih, onaj Drugi svjetski. Ratne nevolje su prošle,a druge neminovno došle. Jedna od njih gospodarskog karaktera.  U sirotinji čovjek brže zrije.

 

KĆERKA KATICA I NJENA OBITELJ

Godine 1956. Ljubko odlazi  na odsluženje vojnog roka u Užice. Po povratku iz vojske, na treći dan Božića, dakle 27. prosinca 1958. godine, oženit će Ljubu. Sudbeno su se vjenčali u Mjesnom uredu Dolina, u tzv. Državnoj kući. Početkom iduće godine će svoj brak zapečatiti i u župnoj crkvi u Gornjoj Dolini.

Nakon vjenčanja, živjeli su godinu i pol dana u roditeljskoj kući, a onda su se osamostalili. Potkućnicu su dobili od Ljubanovog oca Ive. Svojim marljivim  radom su napravili kućicu u kojoj će živjeti dok nisu stvorili uvjete da naprave, drugu zidanu.

Ljuban je radio u Vodnoj zajednici prilikom obnove  obrambenog nasipa od poplave, a kada se je osnovala Zadruga u Donjoj Dolini počeo je  u njoj raditi, u  početku  sezonske poslove, da bi u stalni radni odnos bio primljen kada je na njeno čelo došao Joško Kovačević i na Mestanju u Gornjoj Dolini osnovao farmu krava.

U braku će im se roditi petero djece od kojih će troje ostati u životi. Najstarija je Kata Katica rođena 1961. godine.  Udana je u Novu Gradišku za Željka Krnjajić i imaju dvoje djece: Nikolina rođena 31. ožujka 1998. godine i Kristijan  rođen  20. ožujka 20. ožujka 2001. god.

Nakon tri godine rodit će se Ivan, dakle 1964. godine. Oženio je Silvanu Kovačević iz Novog Sela kćerku Marka i Anke. I oni imaju sina i kćerku Alena rođenog 1990. godine i Ivanu rođenu 1995. godine.

 

SIN MILENKO I NJEGOVA OBITELJ

Milenko se rodio 1968. godine. Oženio je Gordanu, kćerku Ive Š Šokić i Janje. I njih je Bog obdario s  kćerkom Meri rođenom 1991. godine  i sinom Ivanom rođenim 1998. godine.

Nakon izvjesnog rada u Zadruzi, Ljubko odlazi, zbog bolje zarade  u Novu Gradišku, odakle će  u listopadu 1969. godine otići u Njemačku u grad Frajburg. Među prvim Dolincima je Ljuban imao papire, ali zbog bolesti koja je završila operacijom odlazak na privremeni rad je odgođen za godinu dana.

Zbog krize koja je uzdrmala firmu u kojoj je bio uposlen, nakon dvije godine dolazi kući, ali nakon 6 7 mjeseci ponovo odlazi u Njemačku ali ovoga puta u grad Murnau gdje ostaje punih dvadeset godina, kada 1998. godine stiče uvjete da ide u mirovinu. Imao je 63 godine.S njim je od 1991. godine u Njemačkoj bio i Milenko kojeg je uposlio  na crnou svojoj firmi.

Tako bi završila ova priča, da nije došlo  ono, što je donijelo toliko suza i nanijelo još više zla i nevolje. I nad dolinskim selima su se nadvili oblaci neizvjesnosti i nevolj. Uslijedila su zastrašivanja, prijetnje, palenje kuća, ubojstva Noći su se provodile skrivajući se po šumarcima i živicama, uglavnom  što dalje od kuće. Nakon okupacije Stare Gradiške i tog dijela Slavonije, Marko Kovačević dolazi iz Austrije, gdje je živio i radio, po Ivana, Silvanu i Alena i odvodi ih k sebi.

O svim tih strahotama Ljuban i Milenko, koji su bili u Njemačkoj, telefonom su informirani. Uza sve to,  dok je rat bjesnio u Hrvatskoj, oni su za Božić, autobusom preko Mađarske, Srbije i Bosne došli  doma. Ljubko ostaje do Tri kralja. Tada se još nekako moglo preko Save pa se je čamcem prevezao a u Slavonskoj Dolini ga je čekao šurjak koji će ga odvesti autom u Novu Gradišku odakle će produžiti u Njemačku.

Sa svojim najdražima, koji su ostali u Donjoj Dolini: suprugom Ljubom, kćerkom Katicom, sinom Milenkom, snahom Gordanom i malom unučicom Meri vidjet će se tek nakon godinu dana, na treći dan Božića 1992. godine, kada su razmjenom došli do Dragalića.

Kako je Ljubko  za njih napravio papire u Njemačku, u Hrvatskoj su se mogli zadržati samo pet dana kod Ljubinog   brata Zvonka,  tek toliko da se oporave od svega proživljenog i da se u konzularnom predstavništvu u Zagrebu ovjere dokumenti, a onda su nastavili put u Murnau.

Iz Doline su stizale sve tužnije i obezhrabrujuće vijesti, a time su  i izgledi za povratak u nju bili sve manji. Ljuban je odlučio kupiti kuću u Hrvatskoj. Kako je u ulici Ivana Gorana Kovačića njegova  rođakinja  Angelina, kći pok. Ivice i Anke Manko, imala kuću, a udana je  za Matu Legina i žive u Rijeci, dogovorili su se da će je kupiti. Bilo je to 1995. godine. Odmah se je pristupilo njenom uređenu, tako da su se stvorili uvjeti za uselenje u nju. Naime, kako u Njemačkoj nisu imali vizu za boravak, prvo Katica 1997. god., a potom 1998. god. i Milenko s obitelji dolaze tu živjeti.

Katica će se  po dolasku u Novu Gradišku  u nju i udati, a Milenko će  ishoditi papire pa će otići na rad u Italiju gdje i danas radi, a u međuvremenu je napravio kuću u novogradiškoj ulici Ernesta Purgarića.

Ivan je ostao u Austriji gdje je dobio  radnu vizu, a obiteljsku kuću je napravio u Novskoj. Iako je Ljubko 1998. godine otišao u mirovinu, on i Ljuba će Njemačku napustiti u listopadu 2000. godine i tada doći u Novu Gradišku. Uspjeli su traktor i još neke stvari dobaviti iz Donje Doline, koji su zahvaljujući dobrim ljudima sačuvani od pljačke.

Obiteljska kuća u rodnom selu je sada prazna, a prije su živjele izbjeglice iz Jurkovca. O povratku, na žalost,  više nitko i ne razmišlja, tek se povremeno tamo ode.

Život je krenuo  drugom kolotočinom, ne onom kojom su oni željeli i htjeli, ne kako je po Božjoj pravdi, nego onako kako su dušmani odlučili. Tako su i ovu 50-etu obljetnicu zajedničkog života trebali u rodnom kraju obilježiti, međutim

Na kraju našeg razgovora rekli su:  Dolincima i čitateljima Suze dolinske radostan i sretan Božić, kao i Novu 2009. godinu želimo, uz poruku da se rodnog kraja nikada ne odreknu niti ga  zaborave.

 

O Mom Raju

Postoje mjesta koja nas, i kad mi njih napustimo, nikad ne napuštaju. Poput biljaka iščupanih iz zemlje mi nosimo sokove koje smo upili iz njenih dubina i oni nas, othranivši nas, jednom zauvijek oblikuju ta o tlu ovisi što na njemu uspijeva, i kakvo je to, i kakve plodove donosi.
Poput prvih ljudi, svatko od nas kad tad biva istjeran iz raja svoje nedužnosti zbog svoje stvarne ili nametnute krivice pa
bila ta krivica i u tome što je upravo nema. No, kao što prvi ljudi nikad ne zaboraviše onu prvotnu rajsku radost, tako nitko od nas ne može zaboraviti svoj raj jer je njegov, i svoju radost jer ju je imao; poslije svaka druga nosi privid te ishodišne.

O tome se tu i radi. Ja sam imao svoj raj i iz njega sam protjeran, samo što nikad ne ću shvatiti u čemu je bila moja krivnja i što nisam razumio zašto nitko nije tražio opravdanje dok je na ulaz tog istog raja umjesto anđela s plamenim mačem postavljao nekakve čudne spodobe s vatrenim oružjem, a u njega naseljavao još čudnija bića koja se za sebe usuđuju kazati da su ljudi. Čudni su to ljudi bez ljudskosti.
Postoji li istina, onda je u ovoj priči istina to da vrag voli parodiju, a najveća mu je zanimacija izobličavati tuđe rajeve u
nastojanju da ih pretvori u pakao. No, jedini problem mu je taj što nam je Bog bio milostiv pa je, stvarajući nas, dao da dio raja nosimo u sebi i da taj dio jedino mi sami možemo iz sebe istjerati, ali nas iz tog djelića ne može nitko.
Tako sam i ja, protjeran iz raja, zauvijek ostao s komadićem njega u sebi pa kad je najgore i kad me težina progona zaboli
krišom svrnem svoj pogled u dubine poznatog mi predjela, u širine gdje još ljubav, radost i mir vladaju, gdje su ljudi dobri ili se barem trude to biti, gdje se djeca znaju igrati mira, a ne rata, tamo gdje trčim livadama djetinjeg zanosa dok mi baka plete i stavlja na glavu vijenac od nikad više viđenog cvijeća nevinosti, gdje s didom tjeram krave na pašu, gdje se u čamcu vozim prostranom ravnicom Save, gdje trčim šorom i vičem znanim i neznanim, u znak pozdrava, ono do neprepoznatljivosti dovedeno, a opet drago i milo Falj´n Is´s. I doista hvaljen, jer mi je dao takav raj i da se u njemu rodim.
Kad je najteže ponirem u jezgru sebe samog, tamo u ishodište svoga korijenja, u sjemenje koje je, uz sve krasote, sadržavalo i
blaženo neznanje kako se Zlo može i u raj uvući…
Kažu da nas početak života i ono što tad doživimo obilježi za čitav život, a ako vjerujemo da živimo vječno, to znači   za
čitavu vječnost. Meni je drago i zahvalan sam Bogu što mi je dao takav biljeg nositi, jer nije li veličina patnje poslije izgona to veća što je veća ljepota raja iz kojeg smo istjerani? Možda je to cijena doživljene neprocjenjivosti?
Ja sam imao imao svoju Dolinu rajsku dolinu i dolinu suza, objedinjene u jedno; sazdan u njoj dok danas ja nju u sjećanjima
zidam u sebi; i tko je može u meni porušiti, tko može šta u njoj zapaliti? Tko može ubiti ili u smrt otjerati one koji u Nebeskoj Dolini i u mom srcu i sjećanju žive?
Vrag i njegove sluge uvijek čine sve da raj pretvore u pakao, no na kraju oni su ti koji ostanu u toj pakotvorenosti, osuđeni
da trunu u svojoj ispraznosti i guše se u vlastitoj napuštenosti i od Boga i od Ljudi ljudi s velikim slovom.
Imao sam svoju Dolinu i još uvijek je imam, imao sam svoj raj i još ga uvijek nosim u sebi dok postojim, do u vječnost. Sve
što ja jesam poniklo je iz nje, sve što ću biti u njoj ima svoj korijen, u njoj sam prvi put vidio da i kad kiša pada Sunce može sjati, ona je bila moj prvi smijeh i moj prvi plač i ma koliko bio daleko od nje Dolina će uvijek biti najbliža mom srcu. Ta, to je moj raj…

Ivan (Luke) Tomić, Gornji  Bogićevci

(više…)

Svesrdni i zdušni poziv tebi i svima tebima

U nama je vječno traganje za Beskraje,
za nečim  što će nas sasvim ispuniti,
i to zauvijek (Bosmans)

SVESRDNI I ZDUŠ NI POZIV TEBI I SVIMA TEBIMA

Pjevam sebi i o sebi
pjevam tebi i o tebi:
draga sestri i prijateljice,
i dragi brate i prijatelju!

Ne pretvaraj smrt u smrt!
Ne obzivađaj se u sebe unakaženoga i izbezumljenoga
umjetnim zidom zbog toga i od toga!
Na Uskrs je smrt prestala biti Smrt,
jer je pobjeđena posljednjim i najvećim Isusovim čudom uskrsnućem!
Sada je smrt Nesmrt!
“Past će sve daske međ četiri crnolakirane daske” (M. Krleža).
Smrt više nije poništenje života,
već preobražaj smrtnika u besmrtnika!
I postala je ključ u vrata
i otvoren prolaz kroz njezin mračni tunel
u sasvim ispunjeni novi živiživcati nadživot
savršene sreće i svjetlosti
kao potpuno ostvarenje Saveza između Boga i čovjeka.
Postala je tajanstveno samo Bog zna kada, gdje i kako –
susretište i istodobno rastavište
zemlje s nebom
prolaznost s vječnošću
i ovdašnjost s tamošnjošću.
Postala si napokon dugoisčekivani jedva dočekani
moj slavodobitni ulazak, i to zauvijek,
u svijet nesmrtnosti.

Da opet sam samcat, kako si rođen,
kako putuješ, kako i umireš,
i sa svojom, do tad nedokučivom
blaženom vječnošću,
s usklikom:
“Zbogom ti, moja smrtnosti!”
a s božanskom dobrodošlicom (Mt 25,21)
U ime Uskrsloga Krista i vlast6itoga iskustva
s onoga svijeta,
uvjeravam Te sa stopostotnom sigurnošću,
Tebe, stopostotni nespretniče i nesmrtnice,
da si samo to Ti, baš Ti,
i tako još jedan novi Sveti, zasad još tu,
u predživotu, s visokim postotkom svetosti
u zboru SVIH SVETIH!

                                                                          Don Tvrtko Tadić

 

(više…)

GLOG (Crataegus oxyacantha)

GLOG

Crataegus oxyacantha

 

L. C. monogyna Jacq.

 

Drugi nazivi: Crveni glog; bijeli glog; glogic, bijeli trn.

 

Glog, beli trn (slov:), Weissdorn (njem:), Hawthorn (engl,), Aubepine (franc.), Biancospino (tal.), Espino albar (spanj.). 

 

Pise: dr. Zdravko DEVETAK

 

Glog je kao ljekovita biljka poznat tek od novijega vremena. U upotrebu ga uvodi homeopatska medicina oko 1920. godine, a zatim ga i službena medicina, poslije opsežnih kemijskih i farmakoloskih ispitivanja, uvodi u preventivu i terapiju bolesti srca i krvnih sudova. Neki autori (Hoffman, 1998.) smatraju da je glog najbolji srcani tonik koji je nadjen u biljnom carstvu, od kojega se mogu pripremiti vrijedni tonicki preparati za kardiovaskularni kompleks.

 

Glog je trnovit listopadni grm visine od 3 do 6 m, a ponekad poraste kao manje drvo i do 10 m. Listovi gloga su veoma raznolikog oblika, jace ili slabije razdijeljeni na režnjeve. Cvjetovi su na vrhovima kratkih grancica sakupljeni u gronju, bijeli, rjedje ružicasti, sa 20 crvenih ili bijelih prasnika. Plod je crvena, rjedje žuta, okruglasta ili malo duguljasta boba. Cvjeta u svibnju i lipnju. Crveni i bijeli glog su veoma slicni, pa ih je tesko razlikovati.




 

Crveni glog Crataegus oxyacantha L., ima listove sa 3 do 5 plitko razdijeljenih režnjeva, u cvjetnoj gronji ima 5 10 cvjetova, svaki cvijet ima 2 do 3 tucka, a u plodu se nalaze 2 do 3 sjemenke. Nalazi se na susnijim i toplijim stanistima.

 

Bijeli glog Crataegus monogyna Jacq., ima listove sa 3 do 9 duboko razdijeljenih režnjeva, u cvjetnoj gronji ima 10 do 18 cvjetova, svaki cvijet ima samo jedan tucak, a u plodu samo jednu sjemenku. Pojavljuje se na hladnijim i svježijim stanistima.

 

Crveni i bijeli glog su rasprostranjeni na cijelom nasem podrucju.

 

Od oba ova gloga upotrebljavaju se: osuseni cvijet Crataegi flos, osuseni list Crataegi folium, osuseni listovi s (vrlo kratkom grancicom) i cvijetom Crataegi flos cum folio, i osuseni plodovi Crataegi fructus. Najvise se sakupljaju listovi s cvjetovima.

 

Berba se vrsi za vrijeme cvjetanja kada je otvoreno oko polovice cvjetova, plodovi se sakupljaju u jesen, nesto prije nego sto omeksaju. Bere se samo po suhom vremenu, a susi se u sjeni na prozracnom mjestu. Plodovi se mogu susiti i u pecnici na 50 stupnjeva Celsiusa.

 

Glog sadrži vise aktivnih tvari koje djeluju ljekovito, a najvažniji su flavonoidi. Od flavonoida navodimo: hiperozid u cvijetu, plodovima i (malo) u listovima, viteksin-ramnozid u listovima, heptaoksi-flavanbiozid u listovima i plodovima, zatim glukoluteolin, saponaretin, orientin, homoorientin, kemferol, rutin, kvercetin, viteksin i drugi. Svi dijelovi sadrže cianogeni glikozid amigdalin. Cvjetovi, listovi i plodovi sadrže etanolamin, samo u cvjetovima trimetil-amin, a u plodovima etil-, dimetil-, izobutil- i izoamil-amin. U cvjetovima se javlja adenin, adenozid, gvanin, mokracna kiselina, holin acetilholin, kafeinska i klorogenska kiselina. U listovima se javlja krateguslakton, krategolna, urosolna, neotegolna, klorogenska i kafeinska kiselina. U plodovima ima vise vocnih kiselina, antocijanska boja, seceri, tanin, masno ulje i drugi sastojci. U kori (kratkih grancica) eskulin i katehinski tanini (katehin) bioloski aktivne supstance. Cvjetovi, listovi i plodovi gloga sadrže, koliko je dosada istraženo, oko 70 raznih tvari, a u pepelu 15 raznih elemenata i jos niz drugih supstanci kao etericno ulje i vitamine. Listovi i cvjetovi treba da sadrže najmanje 0,5 % flavonoida. Mnoge od navedenih supstanci su zasebno ispitivane, pa se pokazalo da pojedinacno nemaju neko posebno djelovanje, dok upotreba cijele biljke, sa svim komponentama, ima znacajno, zajednicko (sinergetsko) djelovanje na srce i krvne sudove.

 

Glog djeluje kao kardiotonik, diuretik, adstringens, hipotenziv i kao blagi sedativ.

 

Znanstvena medicina upotrebljava glog i njegove preparate kao kardiotonicko sredstvo kod funkcionalnog poremecaja rada srca, slabosti srca poslije preležanih teskih, a posebno zaraznih bolesti, zatim kod pocetnih oblika povecanog krvnog tlaka hipertonije, kod srcanih bolesnika koji pate od pojacanog ubrzanja pulsa tahikardije. Glog smanjuje uzbudjenost centralnog nervnog sistema, pokazuje tonizirajuce djelovanje na srcani misic, poboljsava krvotok u srcu i koronarnim sudova, krvnim žilama mozga i kicmene moždine. Smanjuje ubrzani i nepravilni puls – aritmiju, odstranjuje neugodno osjecanje u oblasti srca, donekle snižava krvni tlak u kombinaciji s drugim hipotenzivima i poboljsava opce stanje bolesnika. Glog i preparati od gloga upotrebljavaju se i kod infarkta miokarda, angine pektoris, bolesti koronarnih arterija, «starackog» srca i kod arterioskleroze.

 

U svim navedenim slucajevima upotrebljava se caj od gloga sam ili u raznim cajnim smjesama. Posebno je važno da preparati od gloga nisu otrovni, ne nakupljaju se u organizmu, ne postoji opasnost od kontraindikacije i navikavanja, i poslije dugog uzimanja gloga. Rezultati lijecenja glogom su potpuno zadovoljavajuci, narocito kod starijih osoba.  

 

Primjena:

 

Za pripremanje caja od gloga uzima se jedna puna žlica usitnjenih listova s cvjetovima, ili jedna puna žlica usitnjenih plodova gloga, prelije s pola litre vrele vode i poklopi. Ostavi da stoji pola sata, zatim procijedi, zasladi i popije preko dana u malim gutljajima.

 

Kod upotrebe gloga protiv srcanih bolesti preporucuje se kontrola lijecnika. Glog je vrlo dobro sredstvo za bolesnike koji su osjetljivi na lijekove na bazi srcanih glikozida digitalisa, jer glog kompenzira njihovo djelovanje.  

 

USKRSNI LJILJAN

 

Svijet umjetnosti i književnosti pun je prica i slika koje govore o ljepoti i uzvisenosti uskrsnog ljiljana. Jedno od najpoznatijih citiranih mjesta u Bibliji jest Govor na gori u kojem Krist govori svojim slusateljima: «Promotrite kako rastu poljski ljiljani: ne trude se i ne predu; a ipak ni Salomon se u svoj raskosi svojoj nije odjenuo kao jedan od njih.»

 

cesto nazivani «apostoli nade u bijelome ruhu», ljiljani su pronadjeni u Getsemanskom vrtu nakon Kristove muke. Prema tradiciji, lijepi bijeli ljiljani rastu na mjestu gdje su pale kapi Kristova znoja u zavrsnim trenucima žalosti i tjeskobe. Krscanske crkve nastavljaju s ovom tradicijom ukrasavajuci svoje oltare i križeve mnostvom uskrsnih ljiljana slaveci time uspomenu na uskrsnuce i nadu u vjecni život.

 

cisti bijeli ljiljan odavno se usko povezuje s Djevicom Marijom. Na slikama iz ranog krscanstva andjeo Gabrijel je slikan kako pruža Mariji grancicu cistih bijelih ljiljana, javljajuci da ce ona biti majka Krista djeteta. Na drugim slikama sveci se slikaju kako donose vaze pune bijelih ljiljana Mariji i Djetetu Isusu.

 

Prema legendi, kad su posjetili Marijin grob tri dana nakon njezina ukopa, u njemu nije bilo nista osim buketa velicanstvenih bijelih ljiljana. Rani pisci i umjetnici ucinili su ljiljan znakom Navijestenja i Djevicina uznesenja: ciste bijele latice oznacavaju njezino neokaljano tijelo a zlatni prasnici njezinu dusu koja sja u nebeskom svjetlu.

 

U jednom pak drugacijem znaku ženstvenosti, ljiljani su imali znacajno mjesto u raju Adama i Eve. Prema predaji, kad je Eva napustila Edenski vrt, prolila je iskrene suze kajanja, i iz tih pokajnickih suza nikli su ljiljani.

 

GENERAL ANTE GOTOVINA NASLIKAO PORTRET BL. I. MERZA

            Još 2. kolovoza 2009. Večernji list  je objavio na prvoj stranici vijest da general Ante Gotovina slika portret bl. Ivana Merza u svome boravištu u Haagu. Portret je u međuvremenu dovršen, donesen je u Zagreb i predan je ovih dana Postulaturi bl. Ivana Merza čiju je izradu Postulatura naručila početkom ove godine. Uz ovaj naručeni portret General je samoinicijativno naslikao još jednu sliku koja prikazuje blaženoga Ivana kao studenta u Beču i koju je također poklonio Postulaturi. Tumačenje i komentar prvog portreta bl. Ivana Merza koje dolje slijedi, general Gotovina je pročitao, s njime se složio i autorizirao ga rekavši da tumačenju nema ništa dodati niti što oduzeti. 

TUMAČENJE I KOMENTAR PORTRETA

            Imajući u vidu činjenice tko je ovaj portret bl. I. Merza naslikao – a to je heroj Domovinskog rata, hrvatski General, te gdje ju je naslikao – u ćeliji pritvora Haaškog suda, okolnosti u kojima je portret naslikan čekanje u neizvjesnosti završetka procesa i izricanja tzv. haaške pravde sve to daje slici veliku, jedinstvenu i povijesnu vrijednost.

            Prvi dojam kad se slika pogleda jest realnost i ozbiljnost jedne životne situacije, konkretno rata i njegovih posljedica. Izbor boja koje okružuju lik Blaženika kao i one kojima je prikazan sugeriraju vojni ambijent. Prostor u kojem se bl. Merz nalazi podsjeća na zatvorsku ćeliju. (Bl. Merz je i sam nepravedno proveo nekoliko dana u zatvoru još kao pitomac Vojne akademije). S desne strane se vidi dio okrvavljenog raspela – znak prisutnosti patnje i trpljenja u životu bl. Ivana Merza koju je proživio u ratu, a koja je uzrokovala njegovo duboko obraćenje Bogu. Dakle patnja nije bezizlazna ni crna, nije ispred njega nego iza njegovih leđa, već je otkupljena i osmišljena Kristovim križem. S lijeve strane u gornjem kutu vidi se mali prozorčić kroz koji dolazi svjetlo. Bl. Merz je okrenut prema tome prozorčiću. Svjetlo sugerira Kristovo uskrsnuće, oslobođenje, Božje spasenje i njegov božanski život i sve ono što slijedi nakon Velikog petka. Dakle s patnjom kroz koju je prošao i koja je još prisutna u njegovu životu bl. Merz se na njoj ne zaustavlja, niti ona njega zaustavlja nego ide prema Božanskom svjetlu i životu.

Premda je tijelom usmjeren prema svjetlu bl. Ivan je glavu za trenutak okrenuo i gleda u publiku prema onima koji ga promatraju,  zaustavljen na moment u sadašnjosti na prolazu između Križa i Uskrsnuća. Na licu bl. Merza možemo pročitati svu patnju ratnih strahota kroz koje je prošao, surovost ljudske zloće i nepravde što je proživio sve to ostavlja trag na njegovom izrazu lica. Osjeća se da je pogođen, žalostan i zgrožen nad ljudskim zlom ali ne očajava,  ne ostaje u beznađu.

Osim prvotnog sadržaja slike tj. bl. Ivana Merza, na slici se mogu iščitati i mnogi elementi iz života i trenutne situacije generala Ante Gotovine. Znajući  tko, gdje, kada i u kojim je okolnostima naslikao ovaj portret bl. Merza, ne može se oteti dojmu da je umjetnik,  svjesno ili nesvjesno, kroz lik bl. Ivana Merza smještenog u prostor zatvorske ćelije izrazio također i sebe i svoje duševno stanje. Ostavio nam je trag svoje trenutne situacije, svoga duševnog stanja; a u samom licu bl. Ivana Merza možemo čitati i njegovu patnju zbog pretrpljenih i još uvijek trpećih nepravdi nanesenih mu od tzv. međunarodne pravde. Međutim kroz svetački lik bl. Ivana s kojim se General preko ove slike duhom identificira, on ne gubi nadu, zajedno s njime ide prema Božjem svjetlu, prema pravoj slobodi koju jedino Bog daje.

Generale, hvala Vam za sve što ste učinili i trpjeli za slobodu hrvatskog naroda na što će nas uvijek podsjećati i ovo vaše jedinstveno umjetničko djelo, tako bogato duhovnom porukom!

Postulatura za kanonizaciju bl. Ivana Merza (više…)

OBRAĆENJE

Obraćenje je sržni element  vjere.

«Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko!» (Mt 3,1-2).

Najdublje iskustvo o sebi, nije sloboda, već NEMOĆ. Najdublje iskustvo o uspjehu nije MOĆ, nego MILOST!Najdublje iskustvo nije čovjek nego BOG! (Pacal)

Kad čovjek promatra, što je sve SIN BOŽJI za nas učinio izgleda mu, da je Bog poludio od ljubavi prema nama!  (sv. Augustin)

VJERA je proces. Njezin rascvat je u obraćenju. Prorok došašća Ivan Krstitelj, a onda i sam Isus na početku javnog djelovanja upućuju poziv ljudima: – Obratite se i vjerujte Evanđelju! Evanđelje je Isus Krist, Njegova besmrtna djela i riječi

Obraćenjem se od svega drugoga, pa i sebe samog, okrećem Isusu Kristu. On poziva: POĐI za mnom! Ja se odazivam. Učim se živjeti s Isusom i od Isusa. Gradim osobno zajedništvo s Isusom kako Ga evanđelisti opisuju i s Onim kojeg su sveci i blaženici živjeli.

Krist je uskrsnuo. Živ je. Za čovjeka nema konačnog neuspjeha ni zla koje bi bilo konačno. Uskrsli Isus je pobjednik nad grijehom i zlom i mi koji smo s Njim povezani vjerom, pouzdanjem i djelotvornom ljubavlju. U jednoj misnoj molitvi se moli: – «Bože, Ti si čovjeka divno stvorio, a još divnije otkupio»  

U svjetlu Kristova uskrsnuća i moj grijeh može postati «sretna krivica». U obredu Vel. subote molimo: – Bog može svaku našu krivicu pretvoriti u felix culpa sretnu krivicu. Iz te krivice, a u vjeri spoznajemo, koliko nas ljubi Onaj koji je zbog nas umro i uskrsnuo. No ne postaje svaka krivica i sretna U neke se neki stalno vraćaju i u njima ona postaje okorjelost.

Uvjet da se moja krivica pretvori u sretnu krivicu jest: skrušenost srca i čežnja za oproštenjem. A Božja je neprestana i nezasitna želja da nam oprašta. I onda kada si odlutao od Boga možeš se vratiti k Njemu. On ti može oduzeti tugu i nemir iz srca, iz savjesti.

Iza svakog pada, upamti, Bog te čeka. Kad se vraćaš i moliš za oproštenje, raduješ Ga, jer Mu dopuštaš da te kroz praštanje ljubi. A kroz opraštanje sve više možemo upoznati Božje milosrđe. Sve manje ćemo se uzdati u sebe, a sve više u Gospodina.

Bog je savršeni pedagog. On dopušta da padnemo u grijeh, kojeg On ne želi. Ali iz posljedica grijeha može nastati milost obraćenja. Iskusili smo, da grijeh puno obećava, a tako malo daje i onda sve nam uzima iz srca: i radost i mir i sreću. Posljedice grijeha su uvijek za čovjeka nepovoljne

Isus je u priči o izgubljenom sinu ispričao priču o Ocu koji ljubi i dvojici sinova koji ne ljube. Stariji sin ne voli Oca ni brata koji se iz zla vratio. Ne voli Oca ni mlađi sin jer Ga je napustio i otišao u svoju slobodu Otac ga ne sprječava otići iako je to mogao. Dopustio mu je da uzme svoj dio imetka i otiđe. Na ljubav se ne može nikoga prisiliti. Posljedice napuštanja Oca i života s njim su za mlađeg sina postajale iz dana u dan sve gore i pogubnije. Padao je iz zla u zlo sve više. Postajalo mu je sve teže. Padao je na točku s koje se malo tko vraća u normalu. Zbog svojeg nevaljalog života bile su «razapete dvije ljubavi»: otac zbog ponižavajuće sudbine svoga sina, ali i mlađi sin zbog svojim moralnih padova. Sloboda da radi što želi dovela ga je do sve većeg poniženja i nesreće. Iskusio je svoju nemoć i poniženje da se i s nečistim svinjama borio za hranu. Sjetio se finog života koje su sluge u kući njegova Oca imale. Ne vraća se k Ocu radi Oca nego radi sebe. On ljubi sebe i čezne za lijepim životom u kući Oca svoga. Ne misli na Oca i njegovu patnju koju je prouzročio svojim odlaskom od Njega, već kako će njemu i kao sluzi biti bolje, negoli je to sada, u tuđini.

Tek kad je ugledao Oca kako mu trči u susret. Kad je ugledao suze u očevim očima. Kad se je našao u Njegovu zagrljaju. I poslije kad bude obučen u nove haljine, kad mu je Otac stavio prsten na ruku i kad je mogao uživati u najboljoj gozbi koju je Otac dao pripraviti povodom njegova dolaska, to jest, povratka, rađala se šansa da sin konačno otkrije Očevu ljubav i milosrđe.

I posljedice zla a koje je ovaj mlađi sin na sebi iskusio, rodile su obraćenjem i milosrđem. Otac se otkrio kakav jest. Bog u srcu svakog očajnika i grješnika vapi, moli: Pomozi mi, dopusti mi da ti oprostim! Dopusti mi da te spasim!

Grijeh se mora najprije priznati. U Ivanovu evanđelju Krist obećava da će poslati Duha Svetoga Branitelja koji će svijetu pokazati što je grijeh. Susret s grijehom u nama samima rađa nemirom, stresom i tugom. A Duh Sveti nam otkriva Božju ljubav i milosrđe prema nama.

Papa Ivan Pavao II. je u Varšavi rekao i ovo: Čovjek se ne može do kraja shvatiti bez Krista! Točnije: čovjek ne može shvatiti samoga sebe bez Krista Ako ti Duh Sveti pokaže da si griješnik, a ti ne otkriješ Krista koji te ljubi, mogao bi se slomiti. Iz onoga što je Krist za nas učinio, shvaćamo koliko smo voljeni. Da smo otkupljeni i izabrani.

Voleći Krista istovremeno volimo i Boga i čovjeka. U Njemu možemo otkriti kakav je Bog i kakav je čovjek u Božjim željama. Kristova ljubav je Božji agape, jest ljubav koja silazi k nama odozgor, s visine i ljubi i voli ono što dostojno nije, a da bi dostojno to moglo biti. Tako ćemo jasnije spoznati svoju griješnost u obraćenju i priznanju. Krist nam se pojavljuje kao milosrđe i ljubav. Sav za nas i uz nas! U nama se tada rađa osobna vjera i pouzdanje u Njega. Čovjek shvaća svoju nemoć i moć Božje ljubavi. Krista najbolje poznaju sveci koji su upoznali sebe, uvidjeli veličinu i dubinu vlastite nedostojnosti i griješnosti. Ali su tako otkrili Božju «ludost», što su i izricali kroz svoje molitve: – Bože, pa Ti si poludio ako mene, ovakvog griješnika i jadnika, toliko voliš ili ljubiš!

Lakše je povjerovati  da Bog postoji, nego li da nas ljubi. A tek kad čovjek povjeruje da ga Bog ljubi, može tek tada i samog sebe prihvatiti i voljeti. A onda može i zna voljeti i cijeniti i svojega bližnjega.

U procesu obraćenja čovjek se moćno odupire žurbi, nemiru i tuzi, u konačnici očaju. Tuga je vidljivi znak ljubavi prema sebi. Ona nagriza u nama korijen vjere i istinskog predanja Bogu. Ona se ne miri s porazima, gubicima i sviješću o čovjekovoj bijedi.

Padanje u grijeh umara dušu i žalosti srce. Čovjek tada doživljava klonuće u vjeri i ide prema očaju. Ali baš tada nanosimo Bogu veliku žalost, jer sumnjamo u Njegovo milosrđe i ljubav. Š toviše sveci govore da poslije pada u grijeh možemo očekivati više milosti nego prije pada u grijeh.

Učiti se treba prihvaćati poraze i neuspjeh i u najsitnijim stvarima. Sveti Maksimilijan je igrajući šah sa subraćom jako volio gubiti. Tako je smanjivao ljubav prema sebi, da bi se još više obraćao Bogu

Treba pokušati u svijetlu vjere gledati na vlastite nedostatke i da zbog njih ne tugujemo. Krist nas prihvaća takvima kakvi jesmo. Možeš Mu prići s čitavim svojim manama i slabostima. I tu je novost i radost Evanđelja

Ovdje pred nas istupa neobično važna dilema. S jedne strane trebamo odbijati zlo koje u nama postoji i ima utjecaj na nas, a s druge strane prihvaćati samog sebe. Ne možemo voljeti svoje slabosti i nesavršenost kao takvu, ali možemo željeti njezine posljedice. U svemu tome postajemo ponizniji, prema Bogu povjerljiviji i možemo rasti u vjeri. Činjenica da griješimo ne treba nas čuditi. Radije se u duhu poniznosti čudi što ne padaš. Ako si iznenađen i pun malodušja zbog padova, tada bi značilo da se pouzdajemo u svoje snage, u mudrost, umjesto da dopustimo Isusu da nas nosi u svojem naručju.

– Samo u jednom činu ljubavi, čak i one koju ne osjetismo, ispravlja se sve. (sv. Mala Terezija). I ona nastavlja, ne treba se gubiti volja zbog vlastitih griješaka, jer djeca padaju često, ali su premala da sebi nanesu mnogo zla

Ona je rado povjeravala Isusu svoje griješke i nevjere. Željela je na taj način privući Njegovo milosrđe, a ON je došao griješnicima a ne pravednicima; bolesnima a ne zdravima.

Ako se osjećaš griješnim i slabim, imaš tada posebno pravo na Isusovo naručje, jer je On Dobri Pastir, koji je došao potražiti izgubljene, slabe i bespomoćne. Dopusti Isusu da te uzme na svoja ramena. Dopustu Mu da te ljubi. Povjeruj u Njegovu ljubav i milosrđe

 

O SAKARAMENTU OBRAĆENJA

«Obratite se i vjerujte Evanđelju!» (Mk 1,15).

Evanđelje je Isus Krist, Njegova djela i besmrtne riječi. Ostavite ništetne kumire i idole i okrenite se Isusu svim srcem!

Posebni milosni trenuci u našem životu bi trebali biti: milosni susret s Otajstvenim Kristom u Euharistiji i u sakramentu Pokore.

U ispitu savjesti postavimo si pitanje: – Tko je za mene, tko je meni Isus Krist? Jesam li Ga zaista izabrao krštenjem i vjerom za svoga Boga i Spasitelja. Da li je On Onaj bez kojega ne mogu živjeti? Da li je On središte mojega života? S ovim pitanjima bi trebalo započeti svoju Ispovijed, jer je to zapravo najvažnije. Ako to tebi i meni Isus nije, tada su svi grijesi posljedica i rezultat ove moje i tvoje krivnje.

Grijesi mogu biti raznovrsni: učinjeni i grijesi propusta. Jedan od važnih propusta je: – ne truditi se upoznati Krista. A Duh Sveti reče: Poznavanje Boga mi je milo, a ne žrtve u hramu! Danas imamo sjajnih preduvjeta Krista i svoju vjeru dobro i lako upoznati. Pismeni smo. Možemo tolike knjige čitati na svojem materinjskom jeziku. Vjeronauci, školski vjeronauk, duhovne obnove, misije po župama i puno toga još

Ali tolike to malo ili ništa ne zanima! I od svega najmanje poznajemo Krista i svoju vjeru. A kako ćemo svjedočiti za Onoga i ono što ne poznajemo? A kršćanin je pozvan na to!

Mnogima Krist nije najveća vrijednost. On nije SVE mnogima. Otuda nastaje mlaka i mlitava vjera. I mnogi žive kao da Ga nema ili da nije ni postojao

Najvažniji čin sakramenta Pokore je vlastito kajanje. Probuditi treba skrušenost u srcu. Stati u vjeri pred Raspetoga Krista. Postati svjesni da smo i mi svojim grijesima nazočili Njegovoj patnji i smrti na križu Raspeti je Krist rezultat naših grijeha. Tada treba u sebi probuditi želju da ti Bog oprosti i želju i odluku više ne griješiti. Čovjek se ne može obratiti dok nije posve skrušen.

Postoje i sebične ispovijedi. Grijeh je težak i pritišće savjest. Takvima je ispovijed kao neki «aspirin». To je oplakivanje samog sebe. Krist mi tu treba da mi uzme iz duše muku i da se iza ispovijedi lijepo osjećam. I iza toga se događa da mi je opet ugodno se grijehom družiti. Neki dolaze za Božić i Uskrs na ispovijed da bi svoje «torbe istresli», a onda do slijedeće Ispovijedi ih nastavili puniti. Tu nema obraćenja ni iskrenog kajanja. Ima ih dosta koji misle da bez Boga, bez Krista mogu biti dobro. Nekima je važan ljudski obzir. Važno im je što će ljudi reći. Boga se ne boje, niti misle da On sve vidi,

Neki u ispovijedi više ispovijedaju druge, svoje bližnje nego sebe

Mnogi se «ljute» na Isusa što u ispovijedi oprašta grijehe po svećenicima. Pa onda i ne prihvaćaju ono što im Isus i Crkva Njegova po njima nudi i daje.

Treba nam biti važan samo Isus Krist koji za mene trpio i umro. Svaki obraćeni čovjek od toga polazi. Isusove rane su plod i mojih grijeha. Primjer nam može biti Juda. On razmišlja što je učinio. Shvaća svoje zlo. Javlja se u njemu i žalost zbog izdaje. On stvarno i žali što je učinio. Želi se čak i promijeniti, dakle popraviti. Tu je i njegovo priznanje grijeha. Odlazi svećenicima u hram i priznaje: – Sagriješio sam predavši krv nedužnu (Mt 27,4). Nagradu za izdaju, 30 srebrenjaka, baca pred noge svećenicima. U Judinom stavu i ponašanju su svi elementi sv. Ispovijedi. Samo mu jedno nedostaje, i to ono najvažnije: vjera u Isusovo milosrđe. Baš zbog toga je Judina ispovijed toliko tužna, tragična. On završava u očaju i samoubojstvu.

Naša Ispovijed bi trebala biti poput Petrove. Iza svoga grijeha je povjerovao u Isusovo milosrđe i čeznuo je za Isusovim oproštenjem. Nije gledao toliko svoj grijeh, nego da kroz svoj pad i oproštenje upozna Božje milosrđe. U svome ispitu savjesti razmišlja o tome kako je grijesima ranio Srce Isusovo. I on čezne obnoviti svoje prijateljstvo s Kristom. Skrušenošću i žalošću dopušta Isusu da mu oprosti. I tako mu se u srce vraća mir i radost. Za Petra je prijateljstvo s Isusom izvor radosti.

Raspeli ste Krista, ali kad odlazite na Ispovijed, idete osloboditi našega Gospodina od križa, govorio je sv. Ivan Vianney, arški župnik.

Grijesima smo ranili Krista, a dobrom i skrušenom ispovijeđu, te iste rane liječimo. Zato na ispovijed idemo radi Njega: ne zbog toga da se smiriš, ili da obaviš svoju dužnost, već da dobiješ Njegovu radost u srcu. Da te On dodirne i izliječi! Ima nas koji si predbacujemo da se iza obavljene ispovijedi ne popravljamo. Ne postajemo bolji, pa onda naše ispovijedi i nemaju smisla. Tu je pitanje: – da li po Ispovijedi želimo Boga i Njegovo milosrđe ili vlastito savršenstvo?! I tu je naša vjera manjkava. Ispovijedamo se možda samo za to da bi bili toliko dobri da nam tada ni Bog ne treba!? A On je milosrđe samo. Da li se možemo bez Njegove pomoći u životu snaći? Da li bismo bez Njega mogli živjeti. Bog mi želi oprostiti i to s radošću. On je milosrđe, a ja sam bijeda. U Njegovu milosrđu je moja radost. Treba povjerovati u Božju želju da nam neprestano oprašta, pa bilo to i 70 puta 7 U onima koji izlaze iz ispovjedaonice je često tako malo radosnih lica Iza ispovijedi nama bi svijet trebao biti drugačiji, vedriji, obasjan vjerom u Božje milosrđe. No, ima ih koji kažu da iza dobro obavljene ispovijedi bi mogli «prvati»

Završetak svih «ispovijedi» u Evanđelju je GOZBA: Isus ide u pohode Zakeju, a carinik Matej, budući apostol i evanđelist, poziva Isusa na GOZBU. Poziva na nju i druge carinike i griješnike. Sve ih poziva da se raduju što je njemu oprošteno. Š to je po Isusu spašen.

Itekakvu je gozbu pripremio otac izgubljenom i obraćenom sinu! Evanđelje redovito povezuje oproštenje s radošću.

Upitajmo se, što bi bilo da su prvi ljudi iza svoga pada u grijeh zamolili Boga za oproštenje? Kakva bi radost Božjeg srca bila da su to učinili, ali i naša sudbina.

Ali, na žalost nisu to učinili. Radije su optuživali Boga i bližnjega radi svoga grijeha, nego što su se kajali

U Obraćenju odlučuje ponizna skrušenost. Da bi nam u sakramentu Pokore Krist oprostio grijehe i vratio nam u srcu radost i mir, treba Mu svoje vlastite rane otkriti, pokazati.

U sakramentu Pomirenja je svećenik posrednik Isusovog milosrđa. I on sam je potrebit Božjeg milosrđa.

Onoliko koliko je naše iskreno kajanje ili skrušenost, toliko će biti i Isusovo milosrđe. A skrušenost i kajanje je čin moje poniznosti. Oholi se ne žele ispovijedati. Nikada dovoljno kajanja i skrušenosti. Š to budem manji i grješniji u vlastitim očima, to će i milost Božja biti veća, a onda i vjera.

Sv. Ivan Vianney je govorio: – Da je Bog našao od mene jadnijeg i bjednijeg čovjeka, tada bi taj bio svećenik, a ne ja

Sakramentom Pomirenja se ostvaruje iskreni i očekivani susret mene i Krista: mene Bijede i Božjeg milosrđa. Ljubav treba biti očekivana. Trebam joj se nadati i očekivati tada veselim Isusovo Milosrdno Srce.

ZAŠ TITNICI sakramenta Pomirenja i obraćenja su:

 

Zakej je jedan od njih. U susretu Isusa i Zakeja je nazočno stanje svih nas. U svakom od nas živi griješnik i Gospodin. U svakom griješniku živi Krist, jer ga ljubi, a i u svakom vjerniku i dalje opstoji griješnost sve dok Gospodin ne dovede do punine svako naše nastojanje oko dobra Zakej je bio bogat, no, i ne sretan i zadovoljan. Ne pomaže ni puna blagajna ako je srce prazno, ako je duša ranjena. Bio je svjestan od kuda novac pristiže u njegovu blagajnu.

Čuo je za ISUSA, da ljude ne sudi po imetku, zvanju i ugledu, nego po srcu i djelima. Bilo mu je važno što je u srcu, a ne u džepu. Čuo je Zakej za Isusa, da Mu je važna duša, a ne kuća ili odijelo: kakva su nam svakodnevna djela, a ne slava i ugled. Zakej želi vidjeti Isusa i to realizira. On, odrastao čovjek se penje na drvo, samo da bi vidio Isusa. Zato je imao poseban razlog. I postigao je više nego što je i slutio i mislio. Isus je posjetio njegov dom, njegovu obitelj. Dao mu poticaj da vrijedi započeti iznova svoj život, drugačije. Ohrabrio ga na obraćenje. Bog nam uvijek pomaže kad se želimo penjati, oslobađati se svoje bijede i nutarnjeg zla.Tad je čovjeku pri ruci. Poziva, potiče i pomaže. No, čovjek se boji obraćenja, jer je ono kao novo rođenje. Kidanje sa starim i uhodanim životom.

Suprotan Zakeju je lik «bogatog i uglednog mladića». Isus je u njegovim očima bio manje vrijedan od svega što je bio i imao. Nije izabrao «biti s Isusom», mislio je da može i bez Isusa izaći na kraj sa svojim životom Napustio je «Svjetlo svijeta» i otišao od Isusa tužan. Ali je tim postupkom ražalostio i Isusa. Kao i Juda koji je sa Zadnje večere «otišao u noć», u crnu i tužnu noć!

Tako je i ovaj «bogati mladić» otišao u zaborav. A što bi sve s Isusom postigao? Postao bi «mladić za sva vremena.»

Ovom «pravednom i uglednom mladiću» Evanđelje Božje suprotstavlja nitkova i hulju Zakeja. Bio je vrijedan žaljenja i prijezira svih oko sebe. Takav je bio i u vlastitim očima. On bijeda u susretu s Milosrđem zadobio je milosrđe kojega je preporodilo. Dalo mu krila za uzlete k Bogu. Slijedi iza toga i njegova reakcija: – «Evo, Gospodine, polovicu svoga imanja dajem siromasima! I ako sam koga prevario (a znao je dobro da jest) vraćam četverostruko» (Lk 19,8).

Zakej je otkrio da je od Isusa ljubljen, prihvaćen. Postao je sebedaran i darežljiv. On je zapravo «poludio» od iznenađenja i radosti. Isus je poticao «bogatog mladića» da se oslobodi bogatstva. Zakeju ništa nije rekao, Zakej je to sam učinio. Bogati mladić nije odgovorio na «pogled pun ljubavi» i udaljio se žalostan. A Zakej, taj vođa lopova, to jest carinika, pokazao se pozornim i osjetljivim za Božju ljubav. Bio je oduševljen što ga Isus voli i što se je svratio k njemu. Isus je obratio njega i sav mu dom. Srce Zakejevo i njegov dom su postali Isusovo svetište. Eto, takav je naš Bog lud u svojoj ljubavi prema čovjeku! Zakejevo srce je postalo Božje svetište, jer je to srce bilo doista skrušeno.

Voditelj sakramentu pokore je i obraćeni razbojnik na križu. Njegova se «ispovijed» dogodila na križu. Priznao je svoju krivicu koreći lijevog kolegu razbojnika: -«Ali mi po pravdi (smo osuđeni), jer primamo što smo djelima i zaslužili» (Lk 23,41).

Š to se je tada događalo u njegovoj duši, ostat će tajna za nas. Tek iz posljedica možemo zaključiti o neobičnom čudu milosti.Ovaj je čovjek morao biti jako skrušen! Sigurno se osjećao najgorim od svih ljudi. I u mišljenju njegove okoline bio je razbojnik i čovjek bez časti. Razapinjanjem su razapeti bili lišeni svih prava. Š to je ovaj i priznao: – mi smo s pravom osuđeni li tako mi je i trebalo, zaslužio sam ovo što me stiglo

Stav njegove skrušenosti i duboke poniznosti pokazao je njegovu vjeru. Iz te vjere Isusu kraj sebe uputio vapaj: «Isuse, sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje» (Lk 23,42). Nama se je teško obratiti, jer je u našem srcu premalo skrušenosti. A kad je nje malo, tada je i vjera slaba i površna.

Proces obraćanja nas vodi k radikalnoj vjeri, to jest, osobnoj vjeri. Na to ciljaju i riječi iz Apokalipse: «O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta» (Otk 3,15-16).

Suprotnosti radikalizmu vjere je kompromis: kompromis u željama, u stavu, u molitvi. Bog mi može i želi dati SVE, a ja želim premalo. Tada i premalo molimo i tražimo. A treba, kaže Isus tražiti ono najvažnije, a to je: da Krist u nama može živjeti i kraljevati. Vežemo Bogu ruke kad od Njega malo tražimo i očekujemo. Sve u nama treba biti podređeno tome cilju: – a to je: da Krist u nama može rasti i doseći svoju puninu. Da se u nama proslavi. Isus će zato reći: «Tražite stoga najprije Kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, a sve će vam se ostalo dodati» (usp.Mt 6,33).

Poziv je to za našim obraćenjem i provjera naše vjere. Želi Isus da tražimo kraljevstvo Njegovo, a ne sitnice. On može i želi dati najviše. Od nas očekuje da za tim čeznemo i za to Njega prosimo.

Zato što tako malo tražimo, sve je više mlakosti i mlitavosti u našem životu. Vrlo lako činimo kompromise na račun našega spasenja. Radi sitnih radosti gubimo vječna dobra. Slabi smo trgovci. Ne želimo sve izgubiti radi istinskog «BISERA». Odričemo se samog Boga i blaženog vječnog života s Njim. Obraćenici su zato «mudri ljudi» i umješni trgovci. Za malo patnje i odricanja zadobili su dobra vječna. Sveci su se pitali: – A što mi ovo vrijedi za život vječni?! Ili za vječne sam stvari stvoren!

Svi smo pozvani na «evanđeosku ludost». Bez toga zrna ludosti ne možemo slijediti Gospodina do kraja. Ionako ćemo prije ili kasnije morati sve ostaviti. Odvojiti se od svega. Najteže će biti ostaviti sve na kraju, kad budemo umirali. Tada ćemo morati to učiniti, ali s velikim bolom. Gospodin bi nas te boli želio poštedjeti. Želio bi da već sada ostaviš sve svoje bogatstvo, no ne u doslovnom smislu. Mogao bi se čovjek zapanjiti nad time što Gospodin toliko traži od nas, ali ovaj zahtjev dolazi od Božje želje da budemo u srcu slobodni i od želje da nam bude dobro. Evanđeoska ludost temelji se na tome da mi predajemo Bogu sve što je naše, a On nam zauzvrat daje sve svoje. Mi predajemo Njemu svoje bijedno sve, a On daje svoje divno sve, svoje Božje sve, zapravo samog SEBE!

Naučimo to od Blažene Djevice Marije koja je naš uzor i zagovor. Ona je uistinu Bogu predala sve i slijedila svoga Sina do kraja.

Svim čitateljima «Suze dolinske» želim radosne i milošću bogate božićne blagdane, i svakim Božjim blagoslovom Novo 2009. ljeto! Podigni, Gospodine, u našem Narodu što više ljudi obraćena srca; ljudi punih vjere i Duha Svetoga! Amen. Vlč. Milivoj Knežević

  / Literatura: U školi Nazaretske obitelji, Dinamizam vjere, II dio, str.69-88, od Tadeusza Dajczera/. 

(DODATAK SAKRAMETNU OBRAĆENJA) 

Pet putova pokore, koji nas mogu dovesti u Nebo  

  1. Osuditi grijeh u sebi i skrušeno ga priznati u Ispovijedi
  2. Treba oprostiti uvrijedu svojem bližnjemu, jer u Oče našu molimo: – Oprosti nama, Bože, kako mi drugima opraštamo!
  3. Pobožna molitva, žarka iz srca, puna pouzdanja
  4. Davati milostinju, to jest, činiti dobra djela. Najvažniji vjernički čini su: molitva post i milostinja. Najvrednije je davati milostinju
  5. Biti ponizan, kao farizej u hramu. Uznosiš li se pred Bogom, On je nedostižan i još se više penje na svoje prijestolje. Silaziš li u svoju malenost On tebi prilazi. «Ponizno i raskajano srce, Bože ne ćeš nikada prezreti!» (Sv. Augustin). U sv. Pismo piše: – Bog se oholima protivi, a poniznima daje svoju milost.»

Sv. Jakov, apostol: – «Vjera bez djela je mrtva!»

Vjera se dokazuje kroz djela, no djela vrijede ukoliko su učinjena iz ljubavi prema Bogu i radi Boga učinjena prema bližnjima. Djela iz ljubavi učinjena to nas spasava..

I naš narod kaže: Vjera bez djela jest: zdjela bez jela!

Naš rast vjere dovest će nas do toga da se stalno osjećamo potrebni Boga i Njegove ljubavi. I još više, osjetit ćemo se odasvud okruženi Božjom pažnjom i ljubavlju. Upravo zatečeni i pretečeni Božjom dobrotom (p.Bonaventura Duda).

Ili u Sv. Misi smo pozvani kao kroz Oče naš na ove korake i čine:  

–          Obrati se ponizna i radosna srca Bogu

–          priznati grijehe, slabosti i propuste

–          oprostiti svima, da bi srce bilo slobodno za ljubav

–          odreći se svega što nas od Boga odvraća i odvlači i od bližnjega

–          prihvatiti sve što od Boga dolazi: čitav križ

Sve što se u sv. Misi događa, tu je za to da nas dovede Bogu Da nas u srcu, u nutrini približi, otvori Bogu

Misa stvara Crkvu, ona je srce, središte Crkve.

Iz euharistije izviru svi drugi sakramenti.

Kad slavimo Misu, ne činimo to samo za sebe, nego i za sve one koji to ne mogu.

Misa je novi Savez s Bogom

AUGUSTIN: – VJERU ne možeš izgubiti, nego samo napustiti!

Lacordaire: – Naša je budućnost BOG ili budućnosti nemamo!

Isus: Ali kad SIN ČOVJEČJI dođe hoće li naći vjere na zemlji?

«Krv Kristova» je u stanju oprati svaki grijeh, slomiti svaki lanac, zacijeliti svaku ranu. Ta je Krv Kristova povjerena samo svećenicima! Zato je bogati CAVANAGH napustio sve i otišao u bogosloviju rekavši nije svijetu potreban milijuner nego svećenici.

Došašće, a onda i Božić nas pozivaju da u sakramentu Pokore susretnemo milosrdnog Jaganjca Božjega. Da nam On uzme GRIJEH, a daruje nam svoj MIR, Radost i sreću.

Mnogi će vjernici i ovoga došašća hodočastiti u ispovjedaonicu da bi u iskrenoj, skrušenoj i poniznoj ispovijedi doživjeli čudo Božjeg milosrđa. Tu će nam živi uskrsli Spasitelj po Crkvi, to jest, svećeniku reći ove riječi: – oprošteno ti je, brate ili sestro; idi u miru! Živi od sada u miru s Bogom i bližnjima!

Primjeri koji nas mogu poučiti i upozoriti:  

Sv. Franji Saleškom došao na ispovijed pokornik, koji se, kako je sam poslije pričao, slabo i nemarno pripravio i pokajao. Sv. Franjo vidjevši njegov nemar, poče gorko plakati.

– Š to Vam je? Š to plačete? u čudu zapita neozbiljni pokornik.

-Zar Vam je zlo? nastavi pokornik.

-Nije meni zlo, odgovori sv. Franjo, nego vidim da je kod tebe zlo. Ja plačem što ti ne plačeš. Na tebi se ne vidi ni traga pokajanja bez kojega nema oproštenja

-Priča taj vjernik: – Na mene je to tako duboko djelovalo, da sam se srušio na koljena, proplakao i obavio po prvi puta valjanu ispovijed

Slično je postupio i sv. Ivan Maria Vianney, arški župnik. (Tko je rekao da među župnicima nema svetaca?!)

Došao župniku Vianneyu na ispovijed neki mesar. I bez ikakve priprave poče svoju ispovijed. Svetac ga gleda s negodovanjem, a on će svecu: No pa što da kažem, upita sveca drsko?

Svetac kome nije nedostajalo i oštrine kada je to bilo potrebno reče: – Počni ovako: Ja debeli, oholi i bogati mesar, ispovijedam se

– Nije morao dalje nastaviti s poukom. U jedan tren mi je sve bilo jasno, priča taj pokornik. Zgrozio sam se nad samim sobom, i kao da sam u jedan mah shvatio u kakvom se stanju nalazim. Dakako da sam u toj ispovijedi sredio što je godinama bilo u neredu

Evo još jednog poznatog primjera:

Rimski car Teodozije, dolazio je svake nedjelje sa sjajnom pratnjom na službu Božju, koju je predvodio veliki i sveti biskup Milana Ambrozije. Umro je 397. god. Moguće da se ovaj događaj zbio dvije godine prije smrti sv. Biskupa.

Jedne nedjelje dočeka biskup cara na vratima crkve okružen svećenicima, stane pred njega i poviče: – Natrag! Ne možeš u crkvu!

Car ga zapita: – A zašto ne smijem ući?

Biskup: – Dao si u Solunu pobiti nekoliko tisuća ljudi.

Car se ispričavao: – Ali oni su pogrdili i unakazali sliku carice, moje žene.

Biskup: – A ti si sasjekao tolike nevine ljude, koje su žive slike tvojega Boga!

Car obori glavu i protisnu: – Pa i kralj David je sagriješio.

Sveti Biskup mu odvrati: – Kada si slijedio Davida u grijehu, slijedi ga i u pokori

Car je poslušao, iako je doživio javnu sramotu. Vratio se kući, činio dugu pokoru, a onda je jedne nedjelje obučen u pokorničko odijelo pošao u crkvu da dobije oproštenje za počinjeni zločin.

Biskup Ambrozije ga opet dočeka pred crvenim vratima, raskajanom vladaru podijeli odrješenje od grijeha, uvede ga u Crkvu, onda ga grleći jednom rukom pričesti drugom. Pritom su obojica plakali od ganuća i sav narod s njima.

Uvijek je bilo malih i velikih grješnika, ali isto tako malih i velikih pokornika. Naši su stari znali griješiti, ali su se znali i kajati i pokore činiti

Evo jedne zgode o lopovu koji je u šumi ukrao dvoja kola drva. Iza toga je došao na ispovijed, priznao krađu, a onda svećenika zamolio: – Molim vas, velečasni, da mi podijelite odmah oproštenje za četvora kola drva.

-Svećenik će u čudu, ali zašto za četvora?

-Ovaj će: Dovezao sam kući dvoja, noćas idem ukrasti još dvoja, pa mi dajte odmah i za to odrješenje!

U molitvi pokajanja molimo i ovako: – Žao mi je, Bože, i odlučujem uz Tvoju pomoć da više ne ću griješiti!

Navest ću još jednog  primjera iz života sv. Ivana don Bosca, poznatog odgojitelja mladeži u Torinu, u Italiji. Don Bosco je umro 1888. god. u Torinu.

On je primao Božje poruke u snu, pa i u svezi odgoja mladih. Ispričao je ovaj san: – Sanjao sam da ispovijedam svoje gojence u crkvi. Pogledavši po cijeloj skupini, učinilo mi se da svi gledaju nekako ukočeno pred sebe. Pristupio sam im bliže i opazio da svi imaju stegnuta tri užeta oko vrata, a iza svakoga stoji đavao u obliku odvratne rogate zvijeri. Svaki je mladić imao takvog čuvara, koji je u svojim kandžama držao kraj užeta. Svetac zgrabi škropilo sa sv. vodom, i nakon dužeg natezanja, natjera jednu od tih spodoba da mu protumači što to znači. Đavao mu na kraju otkrije:

-Prvo mi uže služi da stegnem vrat grešniku, pa da ne kaže svoje najteže grijehe, i taj onda moj!

-Drugo uže: – s njim mu stegnem srce da se ne pokaje za grijehe, pa mu ispovijed ništa ne vrijedi.

-Trećim užetom ga obuhvatim oko prsa da ne učini dobre i čvrste odluke, pa se brzo vraća u stare grijehe i mane. I onda pakosno doda: – Tako ja hvatam 90% svih onih koji se ispovijedaju, a onda u ispovijedi lažu, ne kaju se i ne odlučuju se ozbiljno popraviti

A nije mali broj i onih koji su toliko već zarobljeni grijehom i nemarom da se više ni za Božić ni Uskrs ne ispovijedaju. Godinama se ne odazivaju na glas zvona, Crkve i vlastite savjesti. Njih je netko uvjerio da nisu grješni, ni duhovno bolesni i slabi, niti su što Bogu dužni. Za njih Isus Krist nije trebao ni doći na svijet, ni trpjeti ni umrijeti.

A Isus reče da je došao na zemlju radi griješnika, bolesnih i izgubljenih. Tzv. «pravednici i zdravi» Njega ne trebaju! Zato će Isus pred apostolima izreći ove ozbiljne riječi: – Djeco, kako je teško ući u kraljevstvo Božje! Netko je dobro primijetio: – Na putu obraćenja čovjek je sebi najveća zapreka

Sv. Pavao nas poziva: «Otrijeznite se kako valja i ne griješite!» (1 Kor 15,34). Ovdje je trijeznost suprotstavljena grijehu. Grijeh je neka vrsta fanatizma koji misli da čovjek može ozdraviti i osigurati svoj život na temelju sebeljublja i oholosti. U došašću, ali i inače, čekamo u vjeri i nadi ONOGA koji jest, koji bijaše i koji će doći. On obuhvaća sva vremena. On dolazi.