Događanja

Hodočašća u Staru Gradišku i Jasenovac

POKORNIČKO HODOČAŠ ĆE U STARU GRADIŠ KU I JASENOVAC I O DRUGIM HODOČAŠ ĆIMA

Sa željom da daju svoj doprinosima hrvatskim žrtvama u tijeku i nakon II. svjetskog rata, već godinama Marijan Peternel iz Pakraca i Milorad Oršulić Mican iz Okučana u povodu “žalosnog četvrtka i petka” hodočaste od svojih obiteljskih domova iz Pakraca i Okučana preko Stare Gradiške do Jasenovca.
Ovog puta je to hodočašće bilo znatno drugačije u odnosu na prethodne godine. Baš su htjeli lijevom obalom Savom od Stare Gradiške doći do Jasenovca s krunicama, križem i molitvenikom u rukama. Da bi doista mogli “sastaviti” te putove morali su koristiti traktor kao prijevozno sredstvo, kojim je upravljao Mijo Hržić – Miša, kako bi ih prevezao preko blatnih i vodom natopljenimm poljanama i kroz šipražje.
Put je raspoređen u 14 dijelova (etapa) koliko je i postaja Križnog puta. Hrvatska je zemlja natopljena krvlju, ali ovaj dio naročito.
Tim su putom hodili hrvatski mučenici po završetku II. svjetkog rata iz Stare Gradiške u Jasenovac i obratno, a da mnogi nikada nisu stigli na odredište nego su završili mučenikom smrću na ušću Struga u rijeku Savu i u masovnim grobnicama.

ZAHVALJUJUĆI MIŠ I MARIJAN I MICAN SU PROŠ LI BEZPUĆA

HRVATSKOJ I SVJETSKOJ JAVNOSTI MALO JE POZNATO DA JE JASENOVAČKI LOGOR POSTOJAO U TRI POVJESNA RAZDOBLJA. TEMELJEM DOKUMENATA I SVJEDOČENJA UTVRĐENO JE KAKO JE OD 1941. DO 1945. GODINE POSTOJAO USTAŠ KO-NACISTIČKI LOGOR, OD 1945. DO 1948. GOD. PARTIZANSKO-KOMUNISTIČKI LIKVIDACIJSKI LOGOR I OD 1948. DO 1951. GOD. PROTUSTALJINSKO-INFORBIROVSKO KAZNENO-POPRAVNI LOGOR.

MJESTO GDJE SE RIJEKA STRUG ULIJEVA U SAVU JE MASOVNA GROBNICA ZA MNOGE HRVATSKE DOMOLJUBE

PROCESIJA OD ULAZA U ZATVOR STARA GRADIŠ KA IDE PREMA CRKVI

Mića Mačković Skula, šumski djelatnik na tim terenima sada umirovljenik, je njihov put opisao ovako: “Hodajući tim putom od Stare Gradiške do Jasenovca, vjerujem da oni toga dana nisu znali istinu tog puta ceste kojom su prolazili. Bilo je to nedugo iza ovoproljetne velike poplave. Putovi uz Savu su bili blatnjavi, muljeviti i teško prohodni, ali sve su to savladali žrtvujući se uz molitvu u spomen svim žrtvama Križnih putova. Upravo, pravac njihovog hoda bio je i pravac hrvatskih mučenika sudionika Križnog puta iza II. svjetskog rata. Mnogi su domoljubi, za vrijeme svog mučeničkog puta ovdje, u stogodišnjoj slavonskoj šumi i završili svoj životni put. Mnogima je to bila i zadnja postaja Križnog puta.
Naši hodočasnici su svojim znojem zalijevali staze, koje su 1945., 1946. … zalivene krvlju i suzama hrvatskih paćenika. Prešli su i preko rječice Strug, gotovo dotičići se prostora masovne grobnice nevino stradalih. Molili su za njih i možda je to jedna od prvih molitvi takve vrste na ovim prostorima. Žurili su prema Jasenovcu kako bi stigli na sv. Misu, želeći skratiti put, čak su i zalutali, ali ih je Bog izveo na pravi put. Prošli su i pored spomen ploče jednom šumskom djelatniku koji je nastradao nesretnim slučajem i tu su se pomolili. Idući prema selu Mlaka prošli su kroz raseljene prostore nekadašnjeg sela Jablanac i opet nailazili na cestu kojom su išli Hrvati sudionici Križnog puta i pored masovne grobnice u šumi. Kako su Božji putovi nepredvidivi?, jer nitko nije sa ovih prostora, na svojoj obući donio mrvicu blata u jasenovački crkvu, sa ceste “marša smrti”.
Put ih je doveo preko sela Košutarice u Jasenovac gdje su se pridružili hodočanicima Novljanskog dekanata koji su jutros, krenuli iz Lipovljana sa svojim župnicimam vlč. Dariom Š imićem i vlč.Tomislavom Vučurom iz Međurića na put dug oko 26 km.

Žalosni četvrtak u Staroj Gradiški

BISKUP I SVEĆENICI ISORED OLTARA U STAROJ GRADIŠ CI

U predvečerje Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika koji se u Požeškoj biskupiji od Velikog jubileja 2000. godine održava u petak prije nedjelje Cvjetnice, požeški biskup Antun Š kvorčević u zajedništvu sa svećenicima Novogradiškoga dekanata na čelu s dekanom Željkom Volarićem predvodio je 10. travnja molitveno-pokorničko slavlje u Staroj Gradiški. Uz vjernike starogradiške župe, župnikom vlč. Matijom Rukavinom, među kojima je bio i načelnik Općine Velimir Paušić, na slavlju su sudjelovali i hodočasnici iz drugih župa Novogradiškoga dekanata. Molitveni program počeo je ispred glavnog ulaza u nekadašnji zatvor gdje je biskup podsjetio kako je 1945. u Staroj Gradiški ubijen župnik Ferdo Maretić, a 1948. po nalogu komunističkih vlasti porušena župna crkva.
Spomenuo je kako su u vrijeme totalitarnih sustava dvadesetog stoljeća i u Domovinskom ratu u tom zatvoru bili ponižavani i mučeni brojni svećenici i drugi nedužni ljudi kojima se želi iskazati poštovanje i zahvalnost za žrtvu koju su podnijeli i ugradili u dostojanstvo hrvatske domovine. Potaknuo je nazočne da povjere Božjem milosrđu i one koji su smislili i provodili nečovječne sustave nasilja, ubojstva i nepravde nad nevinim ljudima.
Program pred zatvorskom zgradom završio je molitvom za više od 250 svećenika, 9 bogoslova te brojnih drugih nedužnih ljudi u Staroj Gradiški, utamničenih u komunističko vrijeme, samo zato što su voljeli svoju Domovinu i Crkvu. Istaknuo je da je unatoč sustavnim ponižavanjima, progonima i patnji, najveći njihov broj u vjernosti Bogu i Isusovoj ljubavi na križu našao smisao i postigao pobjedu.
Potom je krenula procesija do nove župne crkve na čijem je čelu nošena svijeća na spomen utamničenih svećenika te svečana knjiga u kojoj su ispisana imena svih svećenika i bogoslova koji su tamnovali u Staroj Gradiški.

Žalosni petak u Jasenovcu

VLČ. TOMISLAV VUČUR PREDVODI PROCESIJU U JASENOVCU

MOLITV I BLAGOSLOVA NA OVOM MJESTU NIKADA DOSTA

Na “Žalosni petak”, dakle petak prije nedjelje Cvjetnice /NEDJELJE MUKE GOSPODNJE/, 11. ožujka, u Jasenovcu je održano središnje pokorničko-molitveno slavlje Požeške biskupije prigodom Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika. Uz domaćeg biskupa Antuna Š kvorčevića, predvodnika slavlja, sudjelovao je đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić, umirovljeni nadbiskup Marin Srakić, srijemski biskup Đuro Gašparović, generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije Enco Rodinis i njegov zamjenik Fabijan Svalina, kanonici požeškog Stolnog kaptola na čelu s prepoštom Josipom Devčićem te svećenici Novljanskoga dekanata predvođeni dekanom Milanom Vidakovićem.
Slavlju su se pridružili i svećenički aspiranti iz požeškog Kolegija te brojni hodočasnici, među kojima mnogo djece i mladih iz župa Novljanskoga dekanata zajedno s vjernicima jasenovačke župe na čelu sa župnikom Đurom Cvitićem.
Biskup Š kvorčević u pozdravu je istaknuo kako dolaskom na hodočašće Gospi Jasenovačkoj i okupljanjem u jasenovačkoj župnoj crkvi na središnje molitveno-pokorničko slavlje, potaknuto pozivom utemeljitelja Požeške biskupije, pape Ivana Pavla II. prigodom Velikog jubileja 2000. godine, žele pokorom, molitvom, kajanjem i praštanjem odgovoriti na progone, zatvaranja i ubojstva koja su se dogodila u vrijeme totalitarnih sustava dvadesetog stoljeća, napose Jasenovcu kako bi se izdigli iznad nanesenog zla, bili duhovno slobodni i u čistom pamćenju iskazali poštovanje prema svakoj žrtvi bilo koje vjere i nacije, moleći Božje milosrđe i za počinitelje zla.
U homiliji biskup Š kvorčević kazao je kako im je na molitveno-pokorničkom slavlju u Jasenovcu prigodom Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika na poseban način u mislima i srcu papa Ivan Pavao II. te da je ta korizmena postaja jedna od sastavnica Požeške biskupije u pripravi za njegovo proglašenje svetim.
Ispripovjedio je događaj koji svjedoči povezanost pape Ivana Pavla II. s Jasenovcem. Tijekom pohoda “Ad limina” u mjesecu ožujku 1999. godine u Rimu Sveti Otac pozvao je za stol u svom domu biskupe Hrvatsko-slavonsko crkvene pokrajine. U jednom trenutku izrazio je zanimanje za Jasenovac te su biskupi bili na svoj način zatečeni i nitko nije žurio bilo što reći. Nakon određenog vremena Papa je ponovno spomenuo Jasenovac. Reagirao je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić te kazao da je za stolom prisutan i biskup na čijem se području nalazi Jasenovac te da bi on možda mogao nešto o tome reći.
Biskup Antun Š kvorčević spomenuo je kako je prihvatio izazov i kazao Svetom Ocu: Vi ste Poljak, iz bližega poznajete Auschwitz i druge nacističke logore te dobro razumijem Vaše pitanje. Ali, dodao je, kod nas je sve složenije i zamršenije, pa tako i jasenovački logor. Sa završetkom II. svjetskog rata nacistički logori prestali su djelovati u Europi, a Jasenovac je bio zatvoren tek nekoliko godina nakon toga. Pored toga, komunističke vlasti zbog ideoloških i nekih drugih razloga nisu dopustile slobodno i objektivno njegovo istraživanje te do danas nemamo cjelovite istine o tom logoru. Istaknuo je kako se na žrtve gledalo prvenstveno kao na brojeve s kojima se manipuliralo za određene nacionalne račune i ideološke obračune te su one tako postale ponovno žrtvama lišene dostojanstva. Još je dodao, da u tim okolnostima ni Crkva nije bila slobodna izjašnjavati se o Jasenovcu, jer joj je bio dodijeljen ideološki pristup kako bi i ona služila nekim mračnim ciljevima.
Izvijestio je Svetog Oca da je Hrvatska biskupska konferencija s obzirom na žrtve Jasenovca i žrtve komunističkih masovnih ubojstava iznijela jasne evanđeoske stavove u svom Pismu o pedesetoj obljetnici završetka II. svjetskog rata godine 1995. Zahvalio je Svetom Ocu za poticaj koji je dao u Zagrebu godine 1994. i koji je ugrađen u spomenuto biskupsko Pismo: “Tražiti oprost i sam oprostiti tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ako se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira”. Zajedno su zaključili da ostaje mučno pitanje: Š to je istina o Jasenovcu? Biskup Š kvorčević istaknuo je kako vjeruje da “bl. Ivan Pavao II. danas iz vječnosti zajedno s nama postavlja pitanje, zašto još uvijek nema cjelovite istine o Jasenovcu te s nama moli i hrabri nas na jasan evanđeoski odgovor”.
Središnje pokorničko-molitveno slavlje u Jasenovcu završava procesijom u kojoj se nosi kip Gospe jasenovačke i CRNI KRIŽ 1991. koji je napravljen od izgorjelih greda zapaljene i razrušene župne crkve u jasenovcu. Križ je napravio zvonar Mića Mačković Skula 1995. god., kada je služena prva povratnička sv. Misa zahvalnica u razrušenoj crkvi, nakon završetka VRO “Bljesak”.

Još ponešto o drugim hodočašćima

Na blagdan Gospe Voćinske, 21. kolovoza nekoliko desetaka tisuća vjernika iz požeškog, posavskog i zapadno-slavonskog dijela Požeške biskupije predvođeno svojim svećenicima hodočastilo je u Voćin. Već prethodnoga dana pješaci iz Davora, Nove Kapele i drugih posavskih župa, najvećim dijelom mladi krenuli su prema Požegi, gdje su im se za blagoslov hodočasnika u crkvi sv. Lovre pridružili i drugi vjernici iz Kuzmice i požeških župa te su navečer stigli u Stražeman i ondje prenoćili. Sutradan rano ujutro nakon molitve u stražemanskoj crkvi pod vodstvom župnika Josipa Devčića, unatoč kišnom vremenu pješaci su uvećani brojem nastavili put do Voćina.
Slično su se u Voćin uputili pješice i hodočasnici iz Daruvara, Đulovca i drugih mjesta, biciklisti te sudionici hodočasničkog ultramaratona koji su započeli svoj hod u Novoj Kapeli.

Od Okučania do Pakraca prvi dan, a drugi od Pakraca do Daruvara je pješice došao Milorad Oršulić Mican.
On se je trećeg dana hoda pridružio hodočasnicima koji tradicionalno već deset godina hodočaste Gospi voćinskoj, među njima i Marijan Peternel iz Pakraca. Nekada ih bude i do 120. Ovoga jutra, zbog strahovitog nevremena i velike kiše taj je broj prepolovljen. Zahvaljujući prof. Josipu Previću i njegovim dragovoljcima, koji su predhodnih dana cijelu dionicu puta od 21 km obišao, neke dionice obnovio kao i stepenice (stubišta) ukopane u zemlju podbočene donesenim daskama i nasječenim drvećem, kojima su se svladavala pojedina brda, nevolje koje su dolazime s kišom i vjetrom su lakše savladavane. Na ovaj način je hodočasnička staza skraćena za 7 – 8 km.

PROF. JOSIP PREVIĆ I NJEGOV SIN SU ZASLUŽNI Š TO SU HODOČASNICI SKRATILI PUT ZA DOSTA KILOMETARA

U Voćinu se okupilo nekoliko tisuća vjernika iz požeškog, posavskog i zapadnoslavonskog dijela Požeške biskupije predvođeni svojim svećenicima.
U homiliji požeški biskup je objasnio da se upravo u marijanskom svetištu Biskupije želimo zahvaliti Bogu što je Ivan Pavao II. proglašen svetim jer je živio u skladu sa svojim geslom “Sav Tvoj sav Marijin”.
Prigodom blagdana Gospe od Suza, 31. kolovoza hodočastilo je u njezino svetištu u Pleternicu oko četrdeset tisuća vjernika iz Požeške biskupije te susjedne Đakovačko-osječke nadbiskupije. Tijekom devetnice svake večeri svetište je pohodilo nekoliko tisuća vjernika. Središnje blagdansko misno slavlje na otvorenom prostoru u zajedništvu sa svećenicima i đakonima predvodio je požeški biskup Antun Š kvorčević. Ulazna procesija zaustavila se pred likom Gospe od Suza smještenim pokraj oltara te je biskup, zahvalivši za nedavno proglašenje svetim utemeljitelja Požeške biskupije, pape Ivana Pavla II., uputio trostruki pozdrav Isusovoj Majci, na koji su prisutni odgovarali pjevanim usklikom Blažena ti što povjerova. U pozdravu okupljenom mnoštvu, kazao kako stojimo pred misterijem Marijinih suza i u srcu prebiremo njihovu poruku, donoseći joj sve ono što nas tišti u srcu da bismo to sjedinili s njezinim suzama, pronašli smisao naših patnji u otajstvu muke, smrti i uskrsnuća njezina Sina. Poseban pozdrav uputio je majkama s djecom i brojnim mladima.
U predvečerje blagdana Rođenja BDM, 7. rujna, požeški biskup Antun Š kvorčević, tradicionalno je s nekoliko tisuća vjernika slavio svečanu euharistiju na Gospinom polju ponad Bilog Briga u župi Vrbova. Ulazna procesija s drevnim Gospinim kipom zaustavila se kod oltara gdje je biskup, uputio pozdrav Isusovoj Majci, na koji su nazočni odgovarali, pjevajući poklik Blažena ti što povjerova! Zatim je domaći župnik Stjepan Bakarić pozdravio biskupa, svećenike, đakone, redovnice, hodočasnike, a napose pješake koji su stigli iz župa Novokapelačkog i Novogradiškog dekanata: hodočasnici iz Ljupine i župe Kraljice svete krunice a s njima i Mican koji je krenuo tog jutra iz Okučana.

HODOČASNICI NA GOSPINO POLJE ISPRED KUĆE GDJE JE BILA RODNA KUĆA S. JULE IVNIŠ EVIĆ - DRINSKE MUČENICE — HODOČASNICI NA GOSPINO POLJE ISPRED KUĆE GDJE JE BILA RODNA KUĆA S. JULE IVNIŠ EVIĆ – DRINSKE MUČENICE

Marija Bistrica – Pod geslom “Kraljice Mira isprosi nam mir u duši, u obitelji, u našoj zemlji kao i u cijelom svijetu”, gotovo deset tisuća vjernika Vrhbosanske nadbiskupije i Banjolučke biskupije hodočastilo je u subotu 11. listopada deveti puta u marijansko svetište u Mariju Bistricu. Misno slavlje predvodio je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u koncelebraciji s apostolskim nuncijem u RH nadbiskupom Alessandrom D’Erricom, banjolučkim pomoćnim biskupom Markom Semrenom te stotinjak svećenika.
“Kako je teško u ljudskom životu kad čovjeku padne mrak na oči, kad u svom srcu i duši ne vidi cilja, ne vidi korak dalje. Tada je sposoban činiti veliko zlo, jer nema nutarnji mir”, rekao je u propovjedi kardinal Puljić. Pojasnio je da se nutarnji mir postiže tek kada čovjek otkrije smisao svog života, čemu je preduvjet ispovijed. Uputio je na opasnosti koje ugrožavaju obitelj – osnovno gnijezdo čovječanstva – gnijezdo ljubavi, te gromoglasno upozorio da sredstva ne smiju postati gospodari. “Telefon, mobitel, internet, televizija su dobre sluge, ali loši gospodari. Oni ne smiju zagospodariti našim međuljudskim odnosima. Moramo sačuvati srce za čovjeka, srce koje voli, koje prihvaća, razumije.
Nakon misnoga slavlja hodočasnici su sudjelovali u zajedničkom križnom putu koji je završio u crkvi pozdravom čudotvornom Gospinu liku.
U organizaciji Župnog ureda sv. Vida i općine Okučani na hodočašće u Mariju Bistricu iz Okučana su išla dva autobusa vjernika, a nakon dva tjedna, 25. listopada, također dva autobusa hodočanika iz Okučana išli je u Međugorje pokloniti se i moliti Nebeskoj kraljici Mira Gospi Međugorskoj.

Tekst napisao i prikupio: Mića Mačković Skula

Fotografije: Milorad Oršulić – Mican

Pisma kardinala i biskupa

MOJA SJEĆANJA NA DOLINU – Sadeta Sokol

Bol i sjeta zavičaja plamte u meni, podsjećaju, na tu zemljicu BiH, malu prelijepu iz divnog vremena: ljubavi, bliskosti, prijateljstva da ne zaboravimo i da očuvamo svoj rod i prijatelje. Tu našu zemlju, koju svi prepoznaju po ljudskosti i dobročinstvima njenih vrijednih i umnih ljudi. Rođena u Bosanskoj Gradišci davne 1932. godine u velikoj bosanskoj kući i u brojnoj porodici na velikom keju. I baš ta Bosanska Gradiška je veliki srez u BiH, a u njemu veliko selo Dolina 17 kilometara udaljeno od grada. Ona je prahistorijiski lokalitet: veliki čamac, sojenice, stari novac, posude od keramike… sve to pronađeno u Donjoj Dolini u velikom udubljenju ispod vrta škole. Kao učenica učiteljske škole, gledala sam eksponate u Muzeju u Sarajevu, na što sam jako ponosna. Tim prahistorijskim lokalitetom u Dolini saznajemo koliko je naša domovina puna tragova o nama, baš kao i bijelo mramorje bosansko-hercegovačkih Stećaka, koji još uvijek hrabro stoje, tužne i sretne godine svoje BiH broje. I baš ja učiteljica, odlazim u Donju Dolinu na pvi posao (dekret Ministarstva za prosvjetu i kultuu od 1. 8. 1951. godine). Ja sretna, a mati tužna, očekivala da ću biti raspoređena u rodni grad. O mila majko, mladi učitelji službuju po selima i po 10 godina. Tek sam navršila 19 godina, volim djecu i puna sam elana i volje, da radim posao koji volim i za koji sam se školovala. To je ono što samo od sebe izbija iz mene, kao vođa, kao lijepa riječ, učim i poručujem, kako se i gorčina pretvara u slast u ime života, vječnosti i neprolaznosti, ime mladosti valja razmrsiti vilinske čvorove, a život se čuva i štiti: bojom, zvukom, pjesmom, čistom dušom i vezom.
Prolazim kroz Kozince, Mačkovac, onda nasipom do moje Doline. Dan kako se samo poželjeti može, blagi povjetarac raznosi prijatne mirise zrelog voća i lijepog cvijeća. Pukla ravnica dokle pogled doseže, a vrijedni seljaci neumorno rade, ali i pjevaju te prelijepe izvorne pjesme, koje je milina slišati, a svi obućeni u bijelo, ukrašeno šlingom i narodnim vezom. Okrećem glavu i posmatram našu dragu Savu, koja se probija prema Dolini. Sava nam je naša draga njome teče naša snaga i sunce iznad nje nas grije i veselo se smije. Stajem pred jednom kućom, pozdravljam ženu i djecu i pitam koliko ima do škole? Gledam grupu razdragane djece, njihove vesele okice i rumena lica, a žena odgovara: Š kola je blizu, ali uđi odmori se malo da ti nisi nova učiteljica? Hvala, jesam, poziv važi za drugi put.
Š kola na blagoj uzvisini, prelijepa, čvrsta gradnja, veliko dvorište, sa voćnjakom i velikim vrtom. Pozdravljam kolegicu Anu javljam se na dužnost. Pokazuje mi učionice, dvorište, vrt. Pričamo o planu i programu. Veliki stan u školi koristi Ana sa svojom obitelji, a ja ću stanovati u susjednoj kući, a to su koristili i učitelji prije mene. Između školskog i susjedne kuće je put, koji vodi na obali Save. Silazimo na obalu, posmatramo udubljenje gdje je iskopan čamac iz jednog stabla dugog 12,5 metara (prahistorijski lokalitet). Ja ponosna pričam kolegici da sam ga vidjela u Muzeju u Sarajevu, a ona je iz Zagreba, ali nažalost nije odlazila u Sarajevo.
Odlazim u susjednu kuću i pozdravljam gazdaricu tetu Uršulu, a ona me grli i želi dobrodošlicu. Oh’ posmatram to lijepo i plemenito lice, saznajem da je i ona moja Gradiščanka i to sa moga velikog Keja , a ja poznajem susjede Emilka i Bracu sinove njenog brata. Njena kuća je velika na Lâ€ ima pet soba, dućan i gostionicu. Moja soba velika svježe okrečena ima šparet, ormar, stalažu, stol, baš lijepo ja ću donijeti od mame ostalo. Radujem se što ću urediti svoj novi dom. Sa teta Uršulom živi njena pokćerka Nada. Nadin muž Stipe radi u dućanu. Kako je svijet mali: Nada je došla u Dolinu, kao izbjeglica II. svjetskog rata (negdje od Sanskog Mosta).
Teta Janja i njena kćerka Anka brinu o školi i dvorištu. Mještani su me prihvatili i pomagali. Zbog ratnih okolnosti imali smo i učenike koji su bili mlađi od mene 5 6 godina.
Već sljedeći vikend sa mamom i suprugom dovezla sam stvari i uredila svoju sobu: krevet, posteljina, sećija s prostirkom, ponjave, suđe, šlingane zavjese izvezene plišanom rukom moje mame (mamino ruho). Ponjave je otkala moja Eba tatina mati, a tkala prekrasna pamučna i svilena platna. Mama je radila i druge radove i plela, šarala, heklala i kerala, kere za marame i šamije, najviše sam voljela plave i roza zumbule. Mojoj Ebi i mami sam zahvalna, što mi utkaše ljubav prema umjetnosti i stvaralaštvu, koju obogati pisanjem poezije i proze koje upražnjavam i u ovim poznim godinama, koje mi život znače i produžuju. Nastava počinje prvog septembra (rujna), ja presretna pripremam se za nastavu temeljito, da uspijem onako kako sam planirala. Vodim I. i III. razred, a kolegica II. i IV. Sa učenicima se družim i za vrijeme odmora da bi ih čim prije upoznala, igramo lopte, školeâ€, kipova i drugo.
Zakazujem roditeljske sastanak, pričam o planu i programu, mojim zapažanjima, izlažem predavanje higijenske i radne obaveze. Vrijeme je prelijepo pa s učenicima odlazim u šetnju, posmatraju prirodu jesen zlatna jesen bogatstvo plodova, voća. Modra i sočna šljiva, od koje treba praviti: pekmez, džem, slatko, a ne samo rakoju što neki domaćini najradije rade, a tikve prekrasne boje, zimi peći za slastice svoje. Dok je lijepo vrijeme odlazim u Bosansku Gradišku mene posjećuje mama, braća, a najviše suprug koji studira u Zagrebu na građevinskom fakultetu. Kada ostane duže uređuje vrt i rado priča sa seljanima. Njega zovu profesore, a mene učiteljice. Ode loviti ribu pa ponekad imamo i dobar riblji ručak. Volim svoje učenike, uviđam da napreduju, usvajaju znanje i ono najljepše ljudski odgoj. Posebno me raduju: Jelena, Slavica, Manda, Veselko, Gojko, Vlado i mnogi drugi. Odem često i na obalu Save i posmatram zelene obale njene, a niz Savu mlinove što melju zlatno žito za mile i drage obitelji svoje. Kolegica Ana, teta Uršula i Nada su ostavile veliki dojam na mene i moju ranu mladost. Š ufnudle tete Uršule su ukusne i uvijek me pozivala da sa njima ručam.
Napominjem da sam zahvalna svim mojim učenicima i njihovim roditeljima koji mi pomogoše da mi bude lijep i prijatan život u lijepoj Donjoj Dolini. Pomogoše mi da svoju kćerku povedem za ruku u Banja Luku. Želim da prahistorijsko naselje u Dolini bude nacionalni spomenik a draga Sava poveža nas vodenim saobraćajem s Beogradom, Europom i cijelim svijetom.
Znam da su moji učenici raseljeni po svijetu, ali stara učiteljica rado ih se sjeća želeći im svako dobro i sreću, dug život i dobro zdravlje

Sretna sam Dragi Micane što sam ostvarila kontakt s Tobom, što se boriš za Dolinu na radost svih nas. Živi i zdravi bili moji Dolinci, Bosanskogradišćanci i Bosanci.
Uz ovo sjećanje na Dolini, čitateljima Suze dolinskeâ€ od srca poklanja svoje dvije svoje pjesme.

Voxjo (Š vedska), 2014. godine
Sadeta Sokol

MOJA ZEMLJA, MOJA BiH

Lijepa li je zemlja moja
Š to po njoj sam hodila,
Draga mi je zemlja moja
Gdje mati me je rodila.
U mojoj zemlji
Sunce najjače grije,
Nebo je tako plavo
I najljepše se smije.
Tu živjeli smo
U slozi i miru,
Al’ dođoše sile što plaše,
Rođene u dubokom viru,
I među narode naše,
Na nekad predivno tlo,
Baciše mržnju i zlo
I zemlju nam rastrgaše,
Narode protjeraše.
Mi koji smo imali sve
Sad nemamo više ni sne.
Ja više ni suza nemam,
Sve sam ih isplakala
A za svoju zemlju
Sve bih, o, sve bih dala.
Svugdje, na svijetu tom,
Čovjek je samo sretan
Kad je u domu svom.
A dom je naš sad svugdje,
Gdje su dobri ljudi,
I gdje nas osmijeh budi.
i gdje je ljubavi sve više,
I gdje nas miluju kiše,
I duga ponajviše,
Jer mi od ovog života
Želimo više, još više.

SUNCE NAD SAVOM

Sava nam je naša draga, njome teče naša snaga.
Sve moje čežnje i nade upućujem tebi voljeni grade.
Moja Bosanska Gradiška leži na obalama rijeke snage,
čuva sve tajne mladosti drage.

Iz srca i duše ti nikad ne možeš otići,
i draga Sava nad tobom bdije,
i zlatno sunce iznad nje te grije,
dragi grade, ja ću ti doći.

Teci, teci velika rijeko,
Nosi pozdrave i najljepše želje svim ljudima dobre volje,
svim onima koji žive za sutra što će biti bolje.

Kad dođeš do Doline moje pozdravi mile učenike moje,
nek se sjete stare učiteljice svoje.
Davno bješe mlada učiteljica vaša, al život prolazi ko dugine boje,
darovala sam vam znanje i najljepše ljudske odgoje.

Kad siđem na obale Save, moje srce jače zatreperi,
Dolina zablista u punom sjaju u punoj važnošću svojoj,
sjećanja naviru iz mladosti bujne i prate me sve
do svanuća
jer srce zna gdje mu je kuća.

Sadeta Sokol

Ča Rudini bećarci IV.

Dok sam sviro i curice diro
Ja ni jednu nikad nisam biro.

Pipao sam i cure i žene,
a i babe koje nisu slabe.

Godine su učinile svoje
Nema više te ljepote moje.

Zec pobjego a ražanj ostao
Oj mladosti, alaj mi te žao.

Kada umrem, ne žalite mene,
Nek vam pjesme budu uspomene.

Zapjevajte onu staru našu,
Zbogom pošo stari tamburašu.

Oj tamburo, žice ti ne sviru,
svirac spava u spokojnom miru.

PJESMA MOJOJ DOLINI

Oj Dolino, moja Dolinice,
Nestadoše tvoje sojenice.

Propadoše livade i njive
Nigdje više nema duše žive.

Mi Dolinci ko pčele u cvijetu
Sad lutamo po tuđeme svijetu.

Kako nam je, to mi sami znamo,
Jer tamo se nikad ne vraćamo.

I Hrvatska je naša domovina,
Pričalo se od davnih davnina.

Tu živimo sa svojom rodbinom
i lijemo suze za Dolinom.

A GRADINA, zna se i od prije
To je mjesto Marje Terezije.
Sad nam tamo spomenik se ruši
pa nedaju pokoj njenoj duši.

Oj Dolino, moje selo milo,
Voljet ću te dok me bude bilo.

Nekad mi je govorila baka,
drž se mali drvenih čardaka.
I kiljera puna suha ruha,
Nikad nećeš poželjeti kruha

STO PUTA DAROVAO KRV

SLAVKO SLAVE STIPANČEVIĆ
Rijetko je za čuti kako je netko sto puta darovao krv. Eto mi smo u mogućnosti da u ovom broju našeg Godišnjaka “Suza dolinska” razgovaramo s jednim od tih rijetkih osoba, naše gore list, a to je Slavko Stipančević poznatiji kao Slave rodom iz Gornje Doline.

U Velikoj vijećnici županijske uprave, prigodom Dana dragovoljnih darivatelja krvi 25. listopada, svečano su uručene Povelje zahvalnosti Brodsko-posavske županije. Nakon pozdravnih riječi pročelnice Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb Klare Š ćuka, skupu su se prigodnim riječima obratili rukovoditeljica Službe za transfuziju Opće bolnice Dr. Josip Benčević” Slavonski Brod Marica Piplović, predsjednik Županijskog društava Crvenog križa i ravnatelj novogradiškog Društva CK Franjo Pavlović, župan Danijel Marušić i predsjednik Županijske skupštine Pero Ćosić.
Stara poslovnica kaže da tko je spasio jedan život spasio je cijeli svijet, a svatko od vas spasio je najmanje jedan ljudski život. Svaka je kap krvi dragocjena!” istaknuo je župan Marušić, uputivši darivateljima najsrdačnije čestitke i zahvalu za njihov plemeniti čin. Predsjednik Županijske skupštine podsjetio je i na posljedice centralizacije u zdravstvu i pripajanja novogradiške bolnice brodskoj, zbog čega se krv više ne može davati u bolnicama, nego se akcije darivanja krvi provode u društvima Crvenog križa.
I Gradsko društvo Crvenog križa Nova Gradiška tradicionalno okupilo dobrovoljne davatelje krvi iz Nove Gradiške i deset općina novogradiškog kraja da bi dokazanim humanitarcima, uz druženje, dodijelilo priznanja. Ukupno 71 višestruki davatelj krvi dobio je priznanja, pohvale i prigodne poklone za iskazanu humanost.
Za 100 puta darovanu krv odličje Crvenog križa dobio je SLAVKO STIPANČEVIĆ iz Nove Gradiške. Medalju, zlatnik i ručni sat poklon Grada Nova Gradiška uručili su mu zamjenica gradonačelnika mr. Ljiljana Lukačević, Franjo Pavlović, ravnatelj Gradskog i Županijskog društva CK i Marija Guberović, predsjednica Gradskog društva CK Nova Gradiška.
Priznanja i poklone za 75 puta darovanu krv dobili su Stjepan Lazić iz Starog Petrovog Sela i Jovan Stojaković iz Nove Gradiške.
Za 50 puta darovanu krv priznanja su dobili Đuro Galović iz Nove Kapele, Alojz Jakirčević iz Davora, MATO KNEŽEVIĆ iz Gorica kod Dragalića, Dominiko Menegoni iz Nove Gradiške i Josip Orlovac iz Okučana.
Za 35 puta darovanu krv , što je u rangu 50 davanja za muškarce, priznanje je dobila Nada Bešlić iz Nove Gradiške.
Izvršavajući svoje plemenito poslanje kao dobrotvori čovječanstva vi ostavljate svoje ime zapisano u povijesti. Hrvatski Crveni križ ponosi se vama. Želimo da se i vi tako osjećate jer svojim uzorom i primjerom štitite plemenite ciljeve i pozivate druge da se pridruže i daju svoj doprinos. Danas je prigoda da vam se zahvalimo i uručimo priznanja Hrvatskog Crvenog križa. U ime Društva Crvenog križa Brodsko-posavske županije, Gradskog društva CK, u svoje osobno ime i ime svih onih kojima ste pomogli vam se zahvaljujem na nesebičnosti i ustrajnosti – kazao je Franjo Pavlović.

TKO JE SLAVKO STIPANČEVIĆ SLAVE?

Slave se je rodio 11. svibnja 1944. god. od oca Ilije (1905.) i majke Janje r. Miklić (1909.)
Roditeljima se prije njega rodila kćerka Milka 1931. koja će se udati za Vinka Vonića, Anto Tunja 1933., Ivo Ifro 1936., Mirko Miro 1938., Mijo Miša 1941. i najmalđi Filip Fićo 1947. godine.
Bosonogo djetinjstvo je proveo u rodnoj Gornjoj Dolini, a Osnovnu školu, koja je trajala 4 godine završio u Donjoj Dolini.
Godine 1962. upošljava se u Zagreb u građevinskom poduzeću “Gradnja” kao radnik s dizalicom.
Nakon 2 godine, dakle 1964. odlazi na odsluženje vojnog roka u Skopje. Slijedeće godine 1965., kao vojnik, prvi put dragovoljno daruje krv. Slijedeći puta je to bilo 1966. god.
Po dolasku iz tzv. JNA 7. svibnja 1966. god. se zapošljava u Općoj bolnici Nova Gradiška kao radnik i pomoćni soboslikar i ličilac.
Te iste godine, uoči sv. Ilije, 19. srpnja 1966. se oženio s Justinom Vonić. Bog ih je obdario sa sinom i kćerkom. Srećkom je rođen 1967. godine, koji će se oženiti sa Spomenkom Jurić kćerkom Ive Ice Jurić i majke Jelene r. Lagundžija. Imaju tri sina: Krunoslava rođenog 1988. god., Darija 1991., i Adreja 1994. god.

Kćerka Suzana je rođena 1970. godine koja se je udala za Darka Krajčik.

Godine 1972. Slave započinje vanredno školovanje za KV soboslikara i ličilca, a nekoliko godina kasnije 1987. za strojara parnih kotlova i centralnog grijanja.
Po dobivanju kvalifikacija nastavlja djelatnost u novogradiškoj općoj bolnici ali ovoga puta kao domar.
Početkom 2004. god. odlazi u mirovinu.

Od svog odlazka iz Gornje Doline 1962. godine u nju se nije vratio da bi tamo živio, ali ju je stalno nosio u srcu. Ni jedan dolinski blagdan kirvaj nije mogao proći bez njegove nazočnosti. Rado je preko vikenda navraćao kod braće koja su ostala živjeti u Gornjoj Dolini: Tunji koji se bavio zidarstvo kao i brat Ifro te Mirko koji je radio kao strojar na Crpnoj stanici (pumpi) u Gornjoj Dolini sve do počeka rata u Bosni i Hercegovini.

I danas, nakon tragedije koju je doživio njegov rodni kraj i uža okolica, odlazi u nju. Ni jedna akcija glede uređenja groblja i grobljanske kapelice u Donjoj Dolini kao i Crkve u Gornjoj Dolini nije moglo proći bez njegovog doprinosa.

Posebno se raduje akciji uređenja unutrašnjosti crkve u Gornjoj Dolini, koja bi, ako financijske mogućnosti dozvole 2015. godine bila sprovedena. Riječ je o gletovanju, šmirglanju a potom bojanju zidnih površina.

Dolince i Novoselce srdačno pozdravlja i želi im puno Božjeg blagoslova u povodu nadolazećih blagdana.

ISPRED CRKVE U GORNJOJ DOLINI NAKON AKCIJE

SKORO DA NIJE BILO AKCIJE NA GROBLJU U DONJOJ DOLINI A DA SLAVE NIJE SUDJELOVAO U NJOJ

S MOLERSKIM VALJKOM U KAPELICI NA GROBLJU U DONJOJ DOLINI

Čestit Božić i Blagoslovljena Nova 2015g.

DRAGI DOLJANCI, GORANJCI, NOVOSELCI I POŠ TOVANI ČITATELJI NAŠ EG GODIŠ NJAKA SUZA DOLINSKAâ€!
U POVODU BOŽIĆA I BOŽIĆNIH BLAGDANA IZ TISKA JE IZIŠ AO NOVI, 31. BROJ SUZE DOLINSKEâ€.

KAO I UVIJEK, DONOSIMO PREGLED BROJNE INFORMACIJE KAO Š TO SU SLUŽENJE SV. MISA U NAŠ OJ DOLINI I BOSANSKOJ GRADIŠ CI, POPIS ROĐENIH, VJENČANIH I UMRLIH KAO I OSTALE STALNE, ALI I NOVE RUBRIKE.
OVAJ, KAO I OSTALE BROJEVE SUZEâ€ MOŽETE NABAVITI U Š TAMPANOM PAPIRNATOM OBLIKUâ€ KOD NAŠ IH POVJERENIKA U NOVOJ GRADIŠ KI, OKUČANIMA, NOVSKOJ, SLAVONSKOM KOBAŠ U, BOSANSKOJ GRADIŠ CI, AUSTRIJI I DRUGIM MJESTIMA ILI CIJELI TEKST PROČITATI, NA OVOJ INTERNETSKOJ STRANICI, U DIGITALNOJ ARHIVI SUZEâ€.
SRETAN I VESEO BOŽIĆ TE BLAGOSLOVLJENU NOVU 2015.
GODINU ŽELI VAM UREDNIŠ TVO â€ SUZE DOLINSKEâ€

Proslava blagdana SVIH SVETIH u Dolini

SVI SVETI je bladan koji nazivaju Sesvete, Sisveti, (lat. Sollemnitas Omnium Sanctorum) svetkovina je u Rimokatoličkom crkvom kako oni koji su već kanonizirani tako i oni koji još nisu.
Prvi tragovi obilježavanja blagdana Svih svetih su zabilježeni u Antiohiji u 4 stoljeću i to u nedjelju poslije Duhova. Papa Grgur III je (731. -741.) premjestio je ovaj blagda na 1. studenog.

U kalendaru Katoličke crkve Svi sveti su označeni kao zapovjedna svetkovina. Među narodom obično se ovaj blagdan povezuje s obilaskom groblja i uređenje grobova, pa tako i spomen na mrtve. U Crkvi se spomen svih vjernih mrtvih spominje 2. studenog na Dušni dan.

Podsjetimo se kako je do rata u Bosni i Hercegovini na Dušni dan služena sv. Misa u Donjoj Dolini, nakon koje su se molila opijel nad grobovima.
Zaslugom župnika msg. Kazimira Višatickog, po završetku rata, taj starodrevni običaj je obnovljen pa su sv. Mise slavljena na Dušni dan ili Mrtvi god. Doduše, tada je u Dolini bilo nešto više katoličkih vjernika, a oni koji su tada u njoj živjeli, bili su znatno mlađi pa su se mogli kretati. Danas je slika Dolinaca koji žive u Dolini izmjenjena.

Vlč. Pero Čolić je uvidio sve poteškoće pa je odlučio da se misna slavlja na groblju Gradina u Donjoj Dolini slavi zadnje nedjelje u listopadu, što obično bude nedjelja prije blagdana Svih sveti i samog Dušnog dana. Na taj način je omogućeno da Dolinci i Novoselci mogu na same blagdana obići groblja diljem Hrvatske gdje su pokopani zadnjih dvdesetdvije godine njihovi mili i dragi, koji su prognani iz rodnog kraja. Neka groblja, poput onoga u Novoj Gradišci je postalo druga Gradina.

Tako je bilo i ove godine. Na groblju se okupilo 50-etak osoba koji su došli iz različitih krajeva Lijepe naše. Uredili su grobove, uresili ga raznobojnim cvijećem, zapalili svijeće i pomolili se.
Jučerašnja kiša onemogućila je košenje trave na groblju, no i ovako je bilo na zadovoljavajućoj razini. Zamjećuju se mnogi novi spomenici, a oni stari obnovljeni, ali na žalost i novih grobova.
Sv. Misu je služio bosanskogradiški župnik i upravitelj župe Dolina vlč. Pero Čolić nakon koje je molio opijela nad grobovima onih za koje je netko od nazočne rodbine izrazio želju.
Ostavili smo drago i sveto mjesto koje se Gradina zove. Još nekoliko dana i noći će na grobovima gorjeti lampioni. Znak je to da Dolinci misle na svoje koji su ostali tu, do uskrsnuća mrtvih.

Valentina Oršulić

POGLED NA GROBLJANSKU KAPELICU ZA VRIJEME SV. MISE

FR. IVAN MARIJA TOMIĆ POLOŽIO DOŽIVOTNE ZAVJETE

Tijekom euharistijskoga slavlja, u nedjelju 17. kolovoza 2014., u dominikanskoj crkvi Kraljice sv. krunice na zagrebačkoj Koloniji trojica dominikanaca položila su svečane zavjete.

Zavjete su položili fr. Mirko Irenej Vlk, fr. Domagoj Augustin Polanščak i naš Dolinac – fr. Ivan Marija Tomić, u ruke provincijala Hrvatske dominikanske provincije fr. Ante Gavrića koji je i predvodio misno slavlje u nazočnosti redovničke braće, među kojima je bio i p. Damir Š Šokić OP, koji svećeničku dužnost obnaša u dominikanskom samostanu u bolu na otoku Braču, rodbine i vjernika.

Polaganje svečanih ili doživotnih zavjeta vrhunac je redovničkog života. Naime, tim činom se redovnik dominikanac zavjetuje Bogu, Blaženoj Djevici Mariji, svetom Dominiku te dominikanskom redu da će do smrti živjeti tri evanđeoska savjeta, a to su poslušnost, siromaštvo i čistoća.
Sam obred zavjetovanja sastoji se od prostracije tj. prostiranja u kojem na provincijalovo pitanje zavjetovanicima što traže, oni odgovaraju Milosrđe Božje i Vaše!, te na taj način svjedoče da je sve pa i njihov poziv Božja milost.
Iza toga, zavjetovanici na Provincijalove upite hoće li vjerno služiti Bogu, redu i ljudima te svojim životom svjedočiti Gospodina, oni odgovaraju da hoće s pomoću Božjom i pomoću Reda.
Nakon pjevanja litanija pri kojima nazočni kleče, a zavjetovanici leže u prostraciji, pojedini zavjetovanik pristupa Provincijalu te mu stavljajući svoje ruke u njegove i držeći knjigu Konstitucija tj. Pravila Reda, obećava već spomenuti posluh Bogu, Blaženoj Djevici Mariji, svetom Dominiku, te Provincijalu koji je tu u ime Učitelja Reda braće propovjednika.
Sam tekst zavjeta jest sljedeći:
Ja, brat N.N., zavjetujem se i obećavam posluh Bogu, Bl. Djevici Mariji, sv. Dominiku i tebi, bratu Anti Gavriću, provincijalu Hrvatske dominikanske provincija Navještenja BDM, umjesto bratu Bruni Cadoreu, učitelju Reda propovjednika i njegovih nasljednika prema Pravilu bl. Augustina i ustanovama braće propovjednika da ću biti poslušan tebi i tvojim nasljednicima do smrti.
Tim činom zavjetovanik postaje punopravni član dominikanskog reda. Samim tim i naš fr. Ivan Marija Tomić, postao je punopravni član Hrvatske dominikanske provincije. Budući da fr. Ivan Marija ujedno ide i putem svećeničkog poziva, pred njim, po završetku Katoličkog bogoslovnog fakulteta, na kojem trenutno studira četvrtu godinu studija, predstoji đakonsko, te svećeničko ređenje. Pratima ga i dalje našim molitvama.

PROSLAVA VELIKE GOSPE U DOLINI 2014

Vjernici župe Dolina kod Bosanske Gradiške su na najbolji mogući način proslavili blagdan svoje nebeske zaštitnice, okupivši se u dolinskoj crkvi. Nekoliko stotina vjernika iz različitih krajeva Hrvatske i brojnih europskih država došli su u svoj rodni kraj.
Prije početka sv. Mise svi su oni obišli grobove svojih najmilijih u Donjoj Dolini, zapalili svijeće, pomolili se i s tugom se prisjetili života u Dolini prije početka minulog rata.
U dolinskoj crkvu misno slavlje je predvodio p. Damir Š Šokić dominikanac sin župe Dolina, koji sada svećeničku službu obnaša u Dominikanskom samostanu u Bolu na otoku Braču, u koncelebraciji s bosanskogradiškim župnikom vlč. Perom Čolić, koji je ujedno i upravitelja župe Dolina.
U nadahutoj propovijedi, koja je izmamila i suze u očima mnogih vjernika, naglasio je ljubav prema rodnom kraju sa željom da se on nikada ne zaborav, a u župnim oglasima je nabrojio sve poslove koje bi treblao napraviti do 2020. godine, kada će župa Dolina proslaviti svoj stoti rođendan.
Između o ostalog to su: dovršetak započetih radova glede ograde oko crkve, izrada i postavljanje ograde na crkvenom koru, ličenje crkve, izgradnja nogostupa oko crkve, radovi na župnoj kući koja je u tijeku rata opljačkana i devasirana, obnova kapelicu sv. Ane u Novom Selu, obnjavaljanje ograde oko groblja Gradinaâ€ u Donjoj Dolini, i postavljanje ulaznih vrata na grobljansku kapelicu, adaptacija zvonika i kupovina novoga zvona, jer je ono postojeće u tijeku rata ukradeno
Na kraju sv. Mise p. Damir Š Šokić je blagoslovio spomen ploču koja je ovih dana ugrađena u zid dolinske crkve, a posvećena je dolinskim župnicima mučenicima. Ploča je od bračkog kamena, obrađena u poznatoj klesarskoj školi na kojoj je zlatnim slovima uklesano:

DUHOVNIM PASTIRIMA DOLINSKE ŽUPE KOJI SVOJE POSLANJE
ZAPEČATIŠ E KRVLJU SVJEDOČKOM

Mons. NIKOLA BILOGRIVIĆ (1883. – 1947.), Dolina 1928. -1929.
Fra IGNACIJE IDŽOTIĆ OFM (1903. – 1945.), Dolina 1940. – 1944.
Vlč. MARKO Š ALIĆ (1934. 1993.), Dolina 1963. 1967.
Vlč. RATKO GRGIĆ (1944. 1992.), Dolina 1978. 1986.
Mons. KAZIMIR VIŠ ATICKI (1939. 2004.), Dolina 1986. 1995. i 1999. 2004.

BOGU ZAHVALNI ZA ISTINSKE SVJEDOKE VJERE
VJERNICI ŽUPE DOLINAâ€.

PRIJE POČETKA SV. MISE U CRKVI SE JE MOLILA KRUNICA

MISNO SLAVLJE JE PREDMOLIO P. DAMIR Š OKIĆ - DOMINIKANAC, SIN DOLINSKE ŽUPE — MISNO SLAVLJE JE PREDMOLIO P. DAMIR Š OKIĆ – DOMINIKANAC, SIN DOLINSKE ŽUPE

IZ RAZLIČITIH KRAJEVA HRVATSKE I BROJNIH EUROPSKIH ZEMALJA DOŠ LI SU DOLINCI U SVOJU CRKVU

SPOMEN PLOČA PETORICI DOLINSKIH SVEĆENIKA - MUČENIKA — SPOMEN PLOČA PETORICI DOLINSKIH SVEĆENIKA – MUČENIKA

P. DAMIRŠ OKIĆ JE U NAZOČNOSTI BOSANSKOGRADIŠ KOG ŽUPNIKA BLAGOSLOVIO SPOMEN PLOČU DOLINSKIM ŽUPNICIMA - MUČENICIMA — P. DAMIRŠ OKIĆ JE U NAZOČNOSTI BOSANSKOGRADIŠ KOG ŽUPNIKA BLAGOSLOVIO SPOMEN PLOČU DOLINSKIM ŽUPNICIMA – MUČENICIMA

P. DAMIRU Š OKIĆU TREBA ZAHVALITI ZA POSTAVLJANJE SPOMEN PLOČE U DOLINSKOJ CRKVI

BILA JE PRIGODA DA SE PRUŽI RUKA I POPRIČA

NAKON SV. MISE BILA JE ZGODA DA SE UPIŠ E DRAGOVOLJNI PRILOG ZA NASTAVAK POSLOVA U CRKVI I OKO CRKVE

ZDENKA BUDIĆ, JEDNA OD DOLINKI KOJA NIJE DOLINU NAPUIŠ TALA NI ZA VRIJEME RATA POZVALA JE MISARE NA KIRVAJSKI RUČAK

PROSLAVA BLAGDANA UZNESENJA BL. DJ. MARIJE NA NEBO VELIKE GOSPE

Vjernici župe Dolina (kod Bosanske Gradiške) koji se više od dvadeset godina nalaze raseljeni diljem Hrvatske i svijeta, blagdan Gospina uznesenja na nebo Zaštitnicu svoje župe će svečano proslaviti sv. Misom koju će predmoliti p. Damir Š Šokić dominikanac, rodom iz župe Dolina u koncelebraciji s bosanskogradiškim župnikom vlč. Perom Čolić s početkom u 13 sati.

Toga dana će se blagosloviti Spomen ploča koja je ugrađena u zid dolinske crkve:

DUHOVNIM PASTIRIMA DOLINSKE ŽUPE KOJI SVOJE POSLANJE ZAPEČATIŠ E KRVLJU SVJEDOČANSKOM.