Iseljena Dolina

O odlasku Dolinaca u inozemstvo, pa samim tim i u Australiju, mogla bi se zasigurno napisati poširoka knjiga. Za to će, vjerujem, doći neka druga prilika, a ovoga puta za čitaoce Suze” pripremila sam neke najosnovnije podatke o nama dolinskim i novoselskim Australcima.

Damljan, Dane i Ljuboslav iz mladih dana u Australiji

Među prvima, po mojem saznanju, ovamo su u daleku prekooceansku zemlju stigli Fabijan (Ive) Vonić (rođ. 1913. god.) iz Novog Sela, Dane (Ive) Oršulić (rođ. 1925. god.) iz Novog Sela i Marko (Luke) Jurekić (rođ. 1917. god.) iz Donje Doline. Bilo je to odmah poslije Drugog svjetskog rata. Ovaj zapis ću započeti razgovorom s Damljanom (Filipa) Budićem (rođ. 1933. god.) iz Gornje Doline, koji s obitelji živi u Beechworth/Victoria.

Svaki od nas je preživio i pregazio trnovite staze, da bi došao u Australiju. Neki su i vraćeni, a ja sam došao 1958. god. u Australiju”, pa zatim svoje pričanje Damljan nastavlja: Nakon dva mjeseca otišao sam kod Dane Oršulića koji je ovamo došao deset godina ranije. S njim je već bio Ljuboslav Knežević. Mnogi ljudi iz naše zemlje, kao i drugih europskih zemalja, odlazili su trbuhom za kruhom da bi ostvarili svoje životne snove. Tako smo se i mi našli u ovoj dalekoj, tada manje poznatoj zemlji. Radili smo (a posla je u Australiji bilo) i živjeli pod istim krovom. Slagali smo se kao braća i prijatelji, baš kao tri mušketira”.

Dane je znao engleski jezik, pa je bio nabavljač živežnih namirnica i druge robe, Ljuboslav kuhar, a ja sam obavljao druge poslove. S njima sam ostao tri godine.

Nakon šest godina boravka ovdje, oženio sam Anu iz Hrvatske. Mi imamo kćerku Lidiju koja živi sa suprugom i dva sina u Kvinslendu (Queensland), a sin Michael sa suprugom, kćerkom i sinom živi u Viktoriji (Victoria). Posebno nas raduje kada nam dođu s naših četvero unučadi i kada nas pozdrave na hrvatskom jeziku.

Na slici smo nas trojica u doba mladosti. Život je lijep, u kojem se radi i raduje, ali i boluje i umire. Ljuboslav je umro 2000. godine, a Dane 2008. godine.”

Daniel – Dane (Ive) Oršulić (rođ. 1925. god.) iz Novog Sela, bio je od 1942. do 1947. u Njemačkoj, zatim dolazi u Italiju (Napoli), odakle 1948. god. stiže u Australiju. Najprije je bio u North Gambier/ New South Wales, gdje je u kampu ostao šest mjeseci. Mjesto njegovog stalnog boravka bio je Adelaide/ South Australia. Oženio je Elke Endner 1961. godine. Kao što je već rečeno, Dane je umro 2008. godine. Njegova supruga Elke i kćerka Octavia sa suprugom Sam-om i sinovima Karlos-om i Andre-om žive u Adelaidu (Adelaide), a sin Mirko sa suprugom Anom i kćerkama Alanom i Danielom žive u Melbourne/ Victoria. Mirko je nadareni glazbenik; ima snimljenih nekoliko nosača zvukova. Godine 1994. je, na poziv Hrvatske matice iseljenika, došao u Zagreb, gdje je pjevao na festivalu zabavne glazbe.

Obitelj Oršulić: Mirko, Ana, Alana i Daniela

Dane je bio izuzetno nadaren čovijek. Od njega se moglo puno toga poučnog i značajnog čuti, zbog toga je bio omiljen medu našim, ali i drugim ljudima. Sve što je znao i kroz život naučio, prenio je na svoju djecu i unučad.

Ljuboslav Knežević je rođen 1932. godine u Novom Selu, od oca Luke i majke Ljube. Prešao je u Austriju 20. srpnja 1957. godine. Nakon izvjesnog vremena pisao je: Zbogom mama, braćo, sestre i mrtvo tijelo mojeg roditelja.” Mogu misliti koliko je patio i suza isplakao. Iste godine za Božić je došao u Australiju. Oženio se Katicom 1960. godine. Imaju sina Ivana i unuka Luku. Obitelj je bila ponosna na Ljuboslava, koji je u cvijetu mladosti bez kore kruha i ‘plitkih džepova’ otišao u dalek, nepoznati svijet. Kada se pripremao za dalek put, toga ljetnog predvečerja rekao mi je: Ja odlazim”, zatim dodao: Ne govori nikome dok se ne javim.” Neposredno pred polazak mi je poklonio svoju fotografiju i odmah pošao. Okrenuo se tek kod križa, koji se nalazi više od stotinu metara od kuće. U znak pozdrava podigao je ruku. Krenuo je put Zagreba gdje je htio vidjeti mamu, koja se u to vrijeme tamo nalazila, da se s njom pozdravi, ali je nije pronašao.

Dok sam ja skriveno pod pokrivačem plakala, moji ukućani su ga išekivali te večeri i noći, kada će kući doći. Snaha Manda je za brata Ljuboslava spremila večeru, ali on nije došao. Tek sutradan su shvatili da ja znam gdje je Ljuboslav. Nakon sedamnaest godina prvi puta je došao u svoj rodni kraj. Kada smo moja obitelj i ja došli u Australiju (u tijeku minulog rata), bio nam je sve na svijetu. Sa svojom obitelji pomagao nam je u svemu, počevši od toga kako se snaći ovdje u Australiji. Bio nam je podrška i sigurnost. Samo pet godina uživali smo u njegovoj blizini. U šest mjeseci nemilosrdna bolest ga je pokosila u 68. godini života. Otišao je zauvijek, ali ne iz našeg srca. Sjećanje na njegovu dobrotu nikada neće izblijediti.

Kada je Ljuboslav umro, Dane Oršulić je izjavio u novinama: ”Umro je pravi gospodin, čovjek zlatnoga srca.” Ljuboslav je dobio tri broja Suze dolinske” od bratičine Ljiljane, koje je fotokopirao i poslao u Beechworth da se čita. Volio je svoj rodni kraj i svoj narod. Telefonski je kontaktirao Dolince u Australiji sa željom da se pridruže čitanju Suze dolinske”. Duboko vjerujem u Boga i sudbinu da sam morala doći u Australiju, kako bih bila uz svoga brata Ljuboslava kada je zatvarao oči i odlazio na svoje posljednje putovanje. Ova kratka životna priča je jedini način da se bar djelomice odužim voljenom bratu Ljuboslavu za njegovu neizmjernu i veliku bratsku ljubav. Luka Oršulić je rođen 1928. god. u Novom Selu, od oca Jose i majke Mande. Sa suprugom Anđelkom i dvoje djece (Š tefanom i Š teficom) živjeli su u Zenici, a u Adelaide/ South Australia došli su 1969. godine. Za ovu priliku je rekao: ”Radostan sam i Bogu zahvalan što smo ovdje imali Danu, Ljuboslava i Damljana s njihovim obiteljima. Naši svakodnevni kontakti i druženja s njima, kao i praćenje odrastanja njihove i naše djece su lijepe i nezaboravne godine. Sada imamo četvero unučadi i dva praunuka”.

Fabijan (Ive) Vonić je rođen 1913. godine u Novom Selu. Došao je u Australiju 1947. god., a umro 1991. god. Njegov sin Roko (1938.) došao je kod oca 1958. godine. Živio je u Melburnu (Melbourn) jedno vrijeme, a sada živi u Riverland/ South Australija. K njemu je došla sestra Danica 1960. godine. Roko je oženjen Slavicom (Marka) Jurekić iz Donje Doline, koji su iz rodnog kraja prethodno odselili u Slavoniju – u Nizu, a zatim u Australiju. Slavica i Roko imaju troje djece i jedanaestero unučadi. Marko Jurekić, Slavičin otac došao je u Australiju 1949. god., a Slavica sa majkom Janjom (Ljuboje) Vonić iz Novog Sela i dva brata došli su 1959. godine. Marku i Janji se u Australiji rodio još jedan sin, koji je s ocem Markom poginuo u trećoj godini života u prometnoj nesreći 1963. godine. Jedan im je sin poginuo u željezničkoj nesreći. Janja je umrla 2006. godine.

Danica (Fabijana) Vonić je rođena 1942. god. U braku je imala dvoje djece. Umrla je 2000. godine.

Obitelj Marka Jurekića iz Donje Doline na okupu u Australiji 1959. godine

Stipo (Luke) Knežević, zvani Badrov, rođen je 26. prosinca 1927. godine u Donjoj Dolini. Godine 1948. odlazi u Italiju, da bi potom došao Australiju. Živio je u Adelaidu (Adelaide). Sa suprugom Š teficom ima dvije kćerke. Umro je 1995. godine. ( Podatke dao Mato Knežević – Maća, Stipin brat) .

Stipo Knežević na dan vjenčanja sa Š teficom (u sredini), dok su s njihove lijeve strane kum Damljan Budić sa suprugom, a s desne prikumak Daniel – Dane Oršulić sa suprugom

Alfons Matijašević je rođen 1944. godine u Mačkovcu (Grabarik). U Australiju je došao 1963. godine. S obitelji živi u Sidneju (Sydney).

Dolinci koji žive u Melburnu (Melbourne/ Victoria)

Ferdo (Ilije) Budić (rođ. 1943.) iz Gornje Doline je došao u Australiju 1972. godine. Živio je u Vajali (Whayala), a sad živi u Melburnu (Melbourne). Oženio se 1973. godine. Imaju dvije kćeri i sina.

Ilija (Joze) Jurešić (rođ. 1961. god.) i supruga mu Vesna (Ferde) r. Budić, iz Gornje Doline, došli su u Australiju 1990. godine. Imaju tri sina.

Luka (Ljuboje) Vonić (rođ. 1937. god.) iz Novog Sela (koji se iz Novog Sela preselio u Marijance, zatim u Košku), oženjen je 1963. godine, ima tri sina i četiri unuke. Radio je u Njemačkoj do 1969. god., a s obitelji došao u Australiju 1970. godine.

Srećko – Sreto (Pavla) Oršulić (rođ. 1942. god.) iz Novog Sela, radio je u Austriji od 1966. god., odakle je 1967. godine stigao u Australiju. Sa suprugom Milicom ima dvije kćerke (Suzana i Katarina).

Vinko (Vinka) Oršulić (rođ. 1943. god.) iz Novog Sela došao je u Australiju 1967. godine. Oženio je Maru (Luke) Jurišić iz Gornje Doline. Imaju dvoje djece.

Ivo (Ive) Tutić (rođ. 1945. god.) i supruga Janja (Adama) Vidić iz Gornje Doline, došli su u Australiju 1969. godine. Ivo je prethodno radio u Austriji od 1966. godine. Imaju sina.

Marko (Adama) Vidić (rođ. 1952. god.) iz Gornje Doline je došao u Australiju 1972. godine. Živi s obitelji u Melburnu (Melbourne).

Marinko (Pavla) Vidić (rođ. 1947. god.) iz Gornje Doline došao je u Australiju 1970. godine. Oženjen je i ima troje djece.

Vlado (rođ. 1932. god.) i Stipo (rođ. 1933. god.), sinovi Ilije Vidića iz Gornje Doline, došli su u Australiju 1957. god., odnosno 1961. godine.

Valentin (Stipe) Gubić (rođ. 1941. god.)iz Donje Doline i supruga Mara (rođ. 1943. god.), kći Marijana Stojića iz Proševice, odselili su 1958. iz Donje Doline u Lađansku, a u Australiju su došli 1969. godine. Imaju petero djece. Sin Marijan (1965.) oženio je Suzanu Čolina (1965.). Dio vremena je proveo u Hrvatskoj obnašajući dužnost pomoćnika savjetnika, prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, za međunarodne odnose s javnošću. Vladimir (1967.) je oženio Nevenku Novosel (1965.) i imaju sina Adama i kćeri Tanju i Natašu. Kći Slavica (1969.) je udana za Marijana Filjaka i imaju troje djece: Sera, Anto i Kevin. Džoni (1971.) je oženio Meri Matovinu i imaju Danijela i Nikolu. Peto njihovo dijete je Ivo Gubić (1972.) oženio je Elisu. Imaju dijete Meks. Valentin i Mara sada imaju dvanaestero unučadi.

(Ovi podaci su iz 2005. godine, a objavljeni su u 22. broju Suze dolinske”, Godište X, siječanj/prosinac 2005. – dodao je urednik Suze.)

Odluka o imenovanju vlastoručno potpisana od dr. Franje Tuđmana

Marijan i Suzana Gubić

Anto (Stipe) Miklić (rođ. 1947. god.) i supruga Anka (Ana) r. Tutić, iz Gornje Doline, došli su u Australiju 1969. godine. Imaju četvoro djece i dvoje unučadi.

Robert (Bogdana – Boje) Matković rođen je 1959. god. u Novom Selu. Sa suprugom Verom je došao iz Nove Gradiške 1987. god. u Australiju. Imaju dvoje djece.

Slaven (Nedeljka Dome) Barišić (rođ. 1964. god.) iz Mačkovca i supruga Rada (Ive) Oršulić iz Novog Sela, došli su u Australiju 1996. godine. Imaju dvoje djece.

Vlado (Ljupka) Stipančević (rođ. 1957. god.) iz Novog Sela, došao je u Australiju 1978. godine. Oženjen je i ima dvoje djece.

U Melburnu (Melbourne) živi i obitelj Marka (Ljupka) Stipančevića, rođenog 1947. god. u Novom Selu, koji je došao u Australiju 1969. godine. Umro je 2005. godine.

U Australiji je boravio i moj brat Ratomir – Ratan (Luke) Knežević, rođen 1942. god. u Novom Selu. Od 1966. do 1981. god. je živio u Geelong, a nakon 15 godina boravka ovdje, vratio se s obitelji u Hrvatsku; živi u Rijeci.

U Australiji su živjeli i umrli:

Ivo Vonić iz Gornje Doline i tri brata Luka, Anto -Tunja i Vinko Tomić iz Donje Doline.

Ivo (Ive) Tutić, rođ. 1926. god. u Gornjoj Dolini i supruga Janja, r. Stipančević, živjeli su u Australiji od 1973. godine. Ivo je umro 2002. god., a Janja 2006. god.

Stipo (Ilije) Miklić (1920.) iz Gornje Doline i supruga Jela, r. Dakić, iz Novog Sela, živjeli su u Australiji od 1975. godine. Stipo je umro 2002. godine, a Jela 1999. godine.

Mato Oršulić (1936.), iz Novog Sela, sin Jose i Mande, Terezija Knežević ( rođ. 1939.) iz Novog Sela, kći Luke i Ljube, živjeli smo u Zenici od stupanja u brak 1960. godine .

Zbog ratnih nevolja, kao i mnogi drugi smo napustili svoj grad. U dogovoru s Matinim bratom Lukom i mojim bratom Ljuboslavom, u ovu daleku zemlju stigli smo 24. kolovoza 1995. god. – u Adelaid (Adelaide). Ovdje je došla i naša kćer Marina sa suprugom i kćerkom. Oni su stigli dvadesetak dana prije nas. Ovdje su im rođene još dvije kćerke. Trebao je s nama doći i naš sin Mario s obitelji, ali su odlučili ostati u Hrvatskoj. Meni ovo nije bio put u nepoznato, jer sam bila u Australiji u posjetu kod brata i djevera 1987. godine. Tom prilikom sam s njima i njihovim obiteljima posjećivala naše Dolince u Beechworth, Melbourne, Geelong i drugim mjestima. Znala sam da je lijepo biti gost ovdje kod svojih, ali je drugačije kada se ovdje živi, a obitelji su razdvojene.

Otkad sam ovdje, takoreći zastalno, provela sam mnoge besane noći. Vrijeme liječi mnoge rane, ali ne potpuno i ne sve, jer mnogi naši voljeni su daleko. Neprestano su nam u mislima i u srcima. Drugačije je ovdje onima koji su došli prije 40 – 50 i više godina; nekako su očvrsnuli. Ali moja obitelj je razdvojena prije 16 godina i rastanak je još uvijek bolan. Nije bilo lako. Ipak smo navikli na novu sredinu i situaciju u kojoj se nalazimo, pa smo tako i mi donekle očvrsnuli. Izgubi se ponajprije svakidašnji kontakt koji smo imali sa svojim svijetom u domovini. Stoga, ne bi trebalo biti neshvatljivo i iznenađujuće što mi je, i pored dosta uloženog truda, bilo teško uspostaviti kontakt s našim Novoselcima i Dolincima ovdje u Australiji i dobiti bar neke osnovne podatke za objavljivanje u Suzi dolinskoj”.

Uradila sam sve što je bilo u mojoj moći kako bih pronašla ljude koji su iskazali volju i želju da se njihova imena nađu upisana u ”Suzi”. Hvala im na razumijevanju.

Terezija i Mato Oršulić s unukama

Marina Oršulić Durmić sÄ… svojom obitelji

Prema podacima iz knjige Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti” koja je iz tiska izišla 2000. godine, autora Milorda Oršulića – Micana, u Australiju je došlo još osoba iz Donje Doline naročito po prezimenu Kovačević, Tomić i Terzić. Možda o njima i drugima koji nisu obuhvaćeni ovim člankom, budemo pisali nekom drugom zgodom.

U DVIJE DOMOVINE

Živimo u svijetu dalekom,
u prostranstvu lijepom, velikom.
Odvojeni smo od svog svijeta.

Isto nas sunce grije,
a mirisno cvijeće i za nas cvjeta.

Pogled nam se nebu diže,
DOMOVINO da si bliže!
Svaki svoga dok posjeti,
treba pticom čeličnom da leti,
preko velikih oceana,
pa nam prođe mnogo godina i dana.

Mi smo nova gnijezda svili,
i na ovaj život naučili;
sad je ovdje nama svima,
naša druga domovina.

Pozdrav od nas vama svima,
svud po svijetu gdje nas ima,
tko poželi da se druži
u dolinskoj našoj Suzi”.

Sretan Božić i Novu 2012. godinu svim Goranjcima, Doljancima, Novoselcima i Mačkovljanima, te suradnicima i čitateljima Suze dolinske” želi

Terezija ORŠ ULIĆ, r. Knežević iz Adelaide

Dio godišnjeg odmora 2010. godine odlučio sam provesti u Sloveniji, točnije u Novoj Gorici kod brata. U tome, najmlađem gradu u bivšoj državi ali, mora se priznati i najljepšem, navraćao sam dosta puta i kadgod putujem u tom pravcu prolazim kroz mjesta ili pored mjesta gdje ima naših Dolinaca koji su uveliko “pustili korijenje” u Republici Sloveniji.

OBITELJ ORSULIC GORDANA, IVO, ALEN I MAJA

Zavrijedili su da se i o njima napiše nekoliko redaka u našem godišnjaku “Suza dolinska” kojem se raduju kada iziđe iz tiska i kojeg rado čitaju.

 U Novoj Gorici od 1980. godine živi Ivo (Florijana) Oršulić (1964.) iz Novog Sela sa suprugom Gordanom, sinom Alenom (1990.) i kćerkom Majom (1992.) Tu je završio Srednju i Višu ugostiteljsku školu žive u vlastitom stanu i tu namjerava ostati do kraja života. U rodnom Novom Selu, Ivo ima ima nekretnina (kuću koja je u tijeku rata devastirana i potkućnicu) naslijeđenih od oca koje ne namjerava otuđiti, nego, kuću obnoviti.

 Osim Ive u Novoj Gorici živi i Pavka Tomić kći Anđelka i Dragice rođ. Stojić iz Donje Doline koja je udana za Marijana Boršić (4. studeni 2000. godine) i imaju kćerku Evu (2003.)

MARIJAN, PAVKA I EVA BORŠ IĆ

 No, krenimo od početka. Prema izvjesnim saznanjima prvi Dolinci, odnosno Novoselci i Goranjici u Sloveniju su došli 1958. godine. O tome Adam (Dragoje) Oršulić (1935.) kaže: “Nakon što smo saznali iz novina ‘Vjesnika’ da građevinska firma u Kopru trebaju građevinskih radnika, poslije mise, na sv. Josipa, dakle 19. ožujka te 1958. godine, po blatnjavom putu nas petorica uputili smo se se pješice do Okučana odakle ćemo vlakom krenuti u pravcu Kopra. Osim mene bili su to Anđelko (Ante) Vidić, Mato Kalizan, Luka Kovačević i Mirko Lagundžija. Sva petorica smo se uposlili kada smo došli ali ćemo samo ja i Mato ostati za stalno u Kopru. Ostala trojica će se nakon izvjesnog vremena vratiti doma”.

 Poslije njih u Koper će doći i za stalno ostati: Jaga (Vinka) Stipančević i Ilija Kalizan brat Mate Kalizana (obojica su umrli).

 U Kopru još žive Đuro (Stipe) Š Šokić sa  suprugom Julkom i djecom, Ilija Ćorković, Nenad (Ivice) Stipančević, Nikola Mika Kovačević iz Donje Doline te Ljuba Ćorković r. Knežević iz Gornje Doline.

 Andrija (Martina) Knežević će nakon sticanja prava na mirovinu doći živjeti u Ratkovac kod G. Bogićevaca gdje je kupio kuću, kao i Zdenko (Ivice) Stipančević . On je također nakon odlaska u mirovinu došao živjeti u Slavoniju, prvo u Š umetlicu a potom u Staru Gradišku gdje i danas živi.

NENAD NENO STIPANCEVIC SA SVOJIM HOBIJEM

 U Kopru živi obitelj Vitomira Marinović koji je umro 2005. god. u Kopru i tamo sahrnjen, a u Izoli obitelj Ante Kovačevića Grge koji je također umro u Izoli 2000. godine i tamo sahranjen.

  Emilko – Mile Knežević je umro 2007. god. u Kopru a sahranjen je u Gornjim Bogićevcima.

  Mirela (Josipa) Oršulić iz Novog Sela i njene dvije tetke žive u Kopru: Š tefica Gašić r. Stipančević i Emilija koje su rođene u Bos. Mačkovcu..

 Nedaleko od Kopra, svega 6 7 km je Izola grad u kojem su također živjeli i žive osobe iz naših krajeva: Vladimir i Katarina Marinović sin i kćerka Zdenke Marinovića koji ne živi više u Izoli nego u Luxemburgu, te Zdenkine sestre Danica i Ankica. Danica je udana za Paju Grujić, a Ankica za Jasmina (Pavla) Tutića iz Novog Sela i Mijo Baćo Knežević iz Donje Doline.

 I u drugim gradovima Slovenije žive obitelji iz dolinskih sela.

 U Borovnici s obitelji živi Franjo (Marijana) Jurišić, Andrija (Marijana) Jurišić, Anka Čurguz r. Oršulić, Zlata Stjepanović r. Vidić i sestra Kata Košir r. Vidić.

 U Vrhniki živi Ivan (Vinka) Oršulić a u Verdu kod Vrhnike Nevenka Barišić kći Luke Jurišić .

 U Ljubljani s obiteljima žive: Anto Zlatan Ćorković iz Donje Doline , Marinko Knežević iz Novog Sela, Vinko (Ive) Kalizan iz Gornje Doline.

 U Velenju od godine 1964. godine Anto (Mate) Dakić iz Gornje Doline. On je tamo završio Srednju školu, uposlio se u “Gorenju” kao električar precizne mehanike gdje je ostao do mirovine. Oženio se suprugom Ivankom i imaju sina Davida i kćerku Evu.

 U Logatecu je živio Marija (Vinka) Vonić. Marijan je rođen 1933. god. u Gornjoj Dolini. U Sloveniju je otišao među prvima Dolincima 1957. godine, gdje je živio, radio i umro 2008. godine.

 U različitim slovenskim gradovima živjeli su i radili Dolinci koji su se nakon izvjesnog vremena vratili u svoj rodni kraj, ali ih je minuli rat otjerao odatle. To su: Pavle Gubić, Mato Knežević Maća, Zvonko Š Šokić iz Donje Doline te Milorad Oršulić Mican iz Novog Sela, a iz Gornje Doline Jozo Dakić, Anto Kalizan, Zvonko Dakić, Adam Jurišić i Zvonko Š Šokić.

 Vjerojatno ovo nije konačni popis “Dolinaca v deželi Sloveniji”, ali mi ćemo i dalje ići TRAGOM ISELJENE DOLINE pa kada što saznamo, objaviti ćemo.

 Većina njih uz bosanskohercegovačko ima i slovensko državljanstvo, manje je onih koji imaju državljanstvo Republike Hrvatske.

 Iz svega ovoga se daje zaključiti da ime je Slovenije druga domovina.

ILIJA CORKOVIC I ADAM ORSULIC 

(više…)

Nakon što smo pratili naše raseljene Dolince po našičkom kraju, evo nas ponovo u Novoj Gradiški. Naši sugovornici će biti Mirka i Janje Petrović. Doduše, ova obitelj nije jedna od onih koja je zbog političkih ili ekonomskih razloga morala napustiti rodnu Dolini, ali je Jakov Petrović, Mirkov otac, već pod kraj sedamdesetih godina slutio da u Dolini, neće biti kao što je bilo. Njegove slutnje su se i ostvarile.Imao je i razloga da tako misli, jer je kao sedamnaestogodišnjak bio sudionik Križnog puta (od 23. travnja 1945. godine do 29. kolovoza 1945. godine)  do Klagenfurta do Apatina, a odatle u Dolinu.

JANJA I MIRKO PETROVIĆ

Doživio je i on od svojih sumještana, znase već kojih onu, tada čestu: “… te onaj koji te nije ubio”.
Njemu Dolinci ostaju zahvalni što je sačinio popis ubijenih i nestalih Doljanaca za vrijeme II. Svjetskog rata i poslije njega, a na tom popisu se nalazi 98 osoba.
Zbog toga  je u Novoj Gradiški, u ulici Ivana Gorana Kovačića 1979. godine kupio oveći plac, za dvije obiteljske kuće, za dvojicu sinova.Već iduće godine će Mirko “udariti” temelj za kuću i početi sa zidanjem. U nju su uselili 1982. godine.

 Mirko je rođen 4. srpnja 1954. godine u Donjoj Dolini od oca Jakova Petrović i Majke Jaromile Mile rođ. Novak, a Janja  13. svibnja 1959. godine u Gornjoj Dolini od oca Filipa Š Šokić i majke Anke r. Tutić.
Mirkovi roditelji osim Mirka imaju sina Slavka, a Janjini sina Matu.

OBITELJ PETROVIĆ JANJA, FILIP I MIRKO U SVOM UGOSTITELJSKOM OBJEKTU “ANITA”

 Vjenčali su se na Novu godinu, 1. siječnja 1975. godine u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gornjoj Dolini. Iste godine, 10. studenog  rodila im se kćerka Zdneka. Ona je do udaje za Zdnku Vidić iz Novog Sela radila u novogradiškoj Policijskoj postaji. Iz Stare Gradiške, gdje su privremeno živjeli, doselili su u Novu Gradišku nakon što su u istoj ulici  – Goranovoj  napravili obiteljsku kuću. Imaju kćerku Anitu rođenu 19. kolovoza 1999. godine.
Poslije Zdenke rodio im se sin Jakov 31. svibnja 1980. godine ali će tragično preminuti 9. kolovoza 1984. godine.
Treće dijete u njihovoj obitelji je  Filip koji se je rodio 9. srpnja 1985. godine.  Krenuo je očevim  stazama pa je izučio stolarski zanat. 

 Mirko ima stolarsku radnju i obavlja najraznovrsnije i najzahtjevnije stolarske poslove. Zahvaljujući njemu, ovoga ljeta su na dolinskoj crkvi napravljena nova vrata.
Osim toga, godine 1991.  u svojoj kući otvaraju Trgovački obrt “Mandarina”, a 2006. godine to prerasta u Trgovačko-ugostiteljski obrt i imenuju ga imenom unuke,  “Anita”.  Tako, pored trgovine mješovite robe  imaju i ugostiteljski objekt. Tako je cijela obitelj uposlena.

Mirko je svoj doprinos dao Domovini u Domovinskom ratu. Osim što je Mirko dragovoljac i ima spomenicu Domovinskog rata, oni su u vrijeme dolinskog egzodusa istjerivanja, na svojoj adresi imali prijavljene 33 obitelji iz dolinskih sela. Svakodnevno su bili kod Dragalića gdje su prelazili nevoljnici iz Bosne i Hercegovine, a potom u Davoru. (Njihovu dobrotu i plemenitost sam i sam osjetio 12. rujna 1992. godine.)

Mirkovi roditelji su iz Donje Doline istjerani 27. studenog 1992. godine kao i brat Slavko. Nakon nepunih mjesec dana, obiteljska kuća u Donjoj Dolini je zapaljena.

Janjinog otca Filipa Š Šokića rat je zatekao u Njemačkoj. Tamo je i umro 22. siječnja 1992. godine, a sahranjen je na novogradiškom groblju. Majka je ostala živjeti u Gornjoj Dolini.

Mirko i Janja su vezani za Dolinu, ne samo zbog Anke koja tamo živi, pa tako ponekad razmišljaju, i o tome, kako bi se bar po stare dane vratili i u njoj živjeli. Često su oni tamo pa odatle i ta želja, volja i ljubav da se u crkvi i oko crkve nešto uradi. Mirkova je ideja da se naprave nova ulazna glavna vrata na crkvi, i napravio je, a isto tako će napraviti i pomoćna, kroz koja se u crkvu ulazi od župnog ureda. Na koru namjerava postaviti ukrasne letvice i polijepiti keramičke pločice, okrečiti crkvu, nabavi zvono, ograditi oko crkve… Sve će to novčano koštati, ali vjeruje da će mu oni, koji su tamo rođeni u tome pomoći.

Drago im je kada vide i čuju da se Dolinci okupljaju, pa su na Susretu u Š umetlici izrazili želju da se slijedeći Susret Dolinaca održi u Novoj Gradišci u njihovoj ulici. Prijedlog je prihvaćen i Susret će se održati. Žele da to bude veličanstven skup na kojem će se mladići natjecati u nogometu, tamburaši zasvirati, kolo zaigrati, pjesma iz grla poteći…

Nema razloga da tako ne bude.

Sve Dolince pozdravljaju, žele im sretan i blagoslovljen Božić, uspješnu Novu 2010. godinu, a u njoj, da se u nedjelju, prije Velike Gospe, dakle 8. kolovoza susretnu u Novoj Gradiški.

Tekst i fotografije: Mican

(više…)

AGA VONIĆ JE JEDINA STANOVNICA SELA NEDALEKO OD VALPOVA

U srijedu, 17. rujna ove godine, u ruke mi dođe tiskovina 24sata. Listam  i na stranici 14 se zaustavljam jer pročitah naslov  «BAKA  AGA ŽIVI  SASVIM SAMA..» Nastavih čitati i podnaslov: «Aga Vonić (76) jedina je stanovnica sela nedaleko od Valpova. Nema vode ni liječnika, ali se ona ne želi seliti » Pomislih, prezime Vonić je iz dolinskog kraja pa tako i baka, a to što piše Aga, vjerojatno je novinarka  gospođa Danijela Mikola ispustila «J»  pa je trebalo pisati Jaga, ili možda je u sredini imena slovo «g» zamijenjeno sa slovom «n», onda bi, u tom slučaju trebalo pisati Ana.

Bilo kako bilo, uzeh telefon u ruke i nazva našu suradnicu za «Suzu» gospođu Jelenu Lelu  Krstić  u Lađanskoj i upita je, da li se je susrela s člankom u 24sata. Odgovorila mi je da te novine ima, ali nije obratila pozornost na taj članak. Rekoh joj: pročitaj ga i hodi u «napušteno» selo Marjanske Ivanovce, nađi baku Agu i porazgovaraj s njom.

Nedugo, javlja mi Lela: Micane, baka Aga je Aga, dakle nije ni Jaga ni Ana, nije iz Doline, ali joj je muž iz Novog Sela.  Kraći članak slijedi.

«Napušteno» selo Marjanski Ivanovci je udaljeno 7 km od Marjanaca, a od Valpova oko 12. U njemu živi baka Aga koja je rođena 1932. godine. Njeni roditelji su doselili 1918. godine na ove prostore iz Hrvatskog Zagorja.

Njen muž, Danijel Dane Vonić je rođen 1928. godine u Novom Selu od oca Đure i majke Jele r. Knežević. Još dok je  Dane bio dijete, u obitelji se dogodila velika tragedija. Naime, Đuro je kao lovac imao pušku koja je napunjena visjela na niskoj vješalici. Dane se je s njom igrao a kako je bila napunjena, nehotice je opalio  a metak je pogodio majku Jelu.  Zbog otežanih uvjeta prijevoza, do novogradiške bolnice je izdahnula.

Iako mlad, Dane je proživio sve strahote Drugog svjetskog rata. Bio je na križnom putu i određen za strijeljanje, ali hvala Bogu ostao je živ.

Po okončanju rata, 1945. godine, koliko zbog ekonomskih, toliko i zbog političkih razloga braća Đuro (Danijelov otac), Anto, Nikola i Ljuban , s obiteljima, su se doselili  iz Novog Sela u Lađansku, a 1948. godine iz Lađanske u Marjanske Ivanovce.

Danijel  – Dane se je uposlio na ekonomiji u Marjanskim Njivama gdje je  u blizini kupio zemlju i odlučio  napraviti kuću  i ostati  živjeti.

Tu se je 1951. godine oženio s Agom, a iduće godine, dakle 1952. im se rodio sin kojem daju djedovo ime Đuro.

Đuro je izvjesno vrijeme radio u Vodnoj zajednici i u Š vicarskoj, a sada je u invalidskoj mirovini.Oženio je Njemicu, slavonskog podrijetla, Maricu Ott koja je također živjela u Marjanskim Ivanovcima.Đuro i Marica imaju dva sina Danijela rođenog 1976. godine i Božidara rođenog 1978. godine. Danijel je završio školovanje sa zvanjem strojarski tehničar, a Božidar je strojobravar.

Zbog boljih uvjeta za život obitelji, naročito djece,  odlučili su 1991. godine preselio u Marjance.Stariji sin Danijel je oženio Katarinu i imaju tri sina:  Matea, Marka i Dinu.Budući da je Đuro  umirovljenik a i lovac skoro svaki dan obilazi majku Agu i još uvijek je «bezuspješno nagovara  da se preseli k njemu».

I tako, zahvaljujući dnevnoj tiskovini 24sata, susreli smo se s još jednom obitelji koji vuku korijene iz dolinskog kraja».

Priredila:Jelena Lela Krstić

(više…)

Tragajući za iseljenim Dolincima, koji su iz Doline odselili  prije ovoga rata, put nas je ponovo doveo u Nizu, selo koje se nalazi između Jelisavca i Koške. Kao što je poznato, što zbog političkih, a više u potrazi za bar malo boljim uvjetima života nego što su dolinska sela pružala po završetku II. svjetskog rata selilo se u taj dio Slavonije. Čini se da je teško naći mjesto od Našica do Osijeka da u njemu ne živi netko porijeklom iz dolinskog kraja.

Stoga nije ni čudo što će se na našim stranicama «Suze» naći razgovori više Dolinaca iz istog mjesta.

MILKA I MIRKO BLAZEVIC S KUMOM MARIJOM SUTEK I NJENIM MUZEM MIRKOM

Podsjetimo se  da smo bili u Nizi  2000. godine kada smo pripremali božićni, 16. broj «Suze», a razgovarali smo sa Stipom Tomić.

Ovoga puta smo kod Milke Blažević rođene Stipančević samo nekoliko dane  nakon što je proslavila osamdesetšesti rođendan.

«Rođena sam  8. listopada 1921. godine u Donjoj Dolini od oca Stipe Stipančevića i majke Marije», započinje svoju priču Milka.

Moji roditelji su osim mene imali još tri sina Matu, Nikolu i Stjepana te  kćerku Pavu koja se udala za Antu Musića. Moja obitelj je u II. Svjetskom ratu doživjela tešku tragediju jer su sva trojica moje braće  poginula.  Matu, koji je rođen 1902. godine su partizani ubili blizu kuće i bacili u Savu, Stjepan koji je rođen 1918 je poginuo u ratnim sukobima kod Doboja 1942, a Nikola koga smo zvali Mika je rođen 1920. godine, nije se vratio iz rata pa se ne zna kao ni za mnoge druge Dolince kako je stradao.

Nakon strahota koje je Dolina proživjela 1945. godine i bratovog ubojstva mama i ja smo se odselile u Breznicu Našičku i tu živjele godinu dana. Budući da nam je obećano da će nam se napraviti nova kuća i da će se u tom kraju stvoriti bolji uvjeti za život, ponovno smo se vratile u Donju Dolinu. Međutim, Dolina i njeni Dolinci su ispaštali od partizanijske vlasti. Mlađi su prisilno odvođeni na radne obveze daleko od kuća. Neki se nisu nikada ni vratili, a stariji  muškarci iz dolinski sela su se morali javljati na razna saslušanja što nije prolazilo bez  mučenja.

Jedni su to podnosili, oni drugi, koji to nisu mogli su se selili. Obitelj moga šogora, dakle Ante Musića je već odselila u Marjanske Ivanovce, pa smo i mi, nakon godinu dana odlučili tamo odseliti. On je po nas došao zaprežnim kolima po nas.  Bilo je to 29. lipnja, na sv. Petra i Pavla 1956. godine kada smo majka, ja i moj sin Zlatko koji je tada imao  deset godina odselili u Marjanske Ivanovce.

BAKA MILKA S CLANOVIMA OBITELJI

U  Ivanovcima smo živjeli  nekoliko godine, a potom se preselili u Nizu. Tu sam se udala za Mirka Blaževića koji je umro 1990. godine.

Sin Zlatko je rođen 12. ožujka 1946. godine u Breznici Našičkoj a kršten u župnoj crkvi Koška. Nakon završetka osnovne škole, upisuje se u Srednju školu za vodoinstalatera  u Osijeku.  Daljnje školovanje, za policajca, nastavlja u Zagrebu. Dio radnog vijeka provodi u Splitu, a potom se vraća u svoj Osijek.

Oženio se  10. prosinca 1973. godine s Mirom Knežević iz Donje Doline i nastavljaju život u Osijeku. U mirovini je  a vrijeme osim obitelji posvećuje svojoj drugoj ljubavi antikvitetima.     Imaju troje djece: Oliveru koja je rođena 1974. godine, Kseniju rođenju 1977. god. i Zlatana rođenog 1985. godine. Olivera je udana za Hrvoju Privšek i ima sina Bornu, a Ksenija za Frenki Savi u Novoj Gradiški gdje radi kao vjeroučiteljica i urednica je Župnog lista Kraljice sv. krunice župe Jug u Novoj Gradiški. Ima dva sina bliznaca Alojzija i Š imuna .

Zlatan je po zanimanju automehaničar i radi sa svojom strukom, nije još oženjen i živi s roditeljima.»

U daljnjem razgovoru, uz miris bosanske kave, baka Milka je istakla da njezin život nije bio lagan, ali uprkos svim poteškoćama ostala je zdravog i veselog duha,  zahvljujući Bogu, a i zdravlje je služi bez obzira što je zagazila u osamdesetsedmu godinu života.

Posebno je zahvalna sinu, snahi i unučadima koji je često obilaze i pomažu, a sve Dolince koji je poznaju ali i one koji ne poznaju pozdravlja.

Jelena Krstić – Lela

 
(više…)

PONOVO U LIPINAMA 

HEIDICA,SILVESTER,MILE,DOLORES VONIĆ

PONOVO U LIPINAMA  

Početkom 2000.-te godine bili smo u Lipinama, selu blizu Našica koje je nakon drugog Svjetskog rata udomilo mnoge Dolince.

Tadašnji naši sugovornici su bili Mirko i Milka Miklić (Suza dolinska”, godište V. siječanj/travanj 2004.g. br. 14 ). Pri kraju tog priloga navedene su sve osobe porijeklom iz Dolinskog kraja koje žive u Lipinama pa tako i Drago Vonić.

U ovom broju Suze” on je naš sugovornik.

Između ostalog kazao je: moj otac Marko rođen 1927.g. od oca Ante poznatog dolinskog ribara i stolara i majka Jula rođ. Kovačević rođena 1924.g. živjeli su u Gornjoj Dolini. Kuća koja je po izgledu ličila na sojenicu nalazila se na zemljištu između Mirka i Kuzmana Knežević.

Strah od velikih poplava i siromaštvo mnoge je Dolince i Novoselce nagnao  u Slavoniju s namjerom da se tamo nastane.

Takva sudbina je 1962.g. zadesila i obitelj Vonić.

Kako je u to vrijeme u okolici Našica bila aktualna sječa šuma pa se je moglo dobro zaraditi, a k tome tu se već nastanili neki Dolinci, Marko je odlučio da se u Lipinama trajno nastani.

Kuću su kupili od jedne obitelji koja je odselila u Bačku.

U vrijeme selidbe Marko i Jula su imali troje djece; najstariji sin Anto je rođen 1957.g., Dragan 1960.g. i Nedjeljko 1961.g.

U Lipinama će im se iduće godine 1963.g. roditi kćerka Đurđica.

Iz Gornje Doline uputila su se dvoja zaprežna (drvena) kola pa kompom preko Save i preko brda Krndija u Lipine vozeći namještaj i kućne potrepštine. U jednim od tih kola je išao Marko, a Jula je s djecom došla od Nove Gradiške do Jelisavca vlakom, potom preko Ladanske pješice.

U Lipinama su ih dočekali Julini brat i sestra.

Marko se je zaposlio na stočarskoj farmi na tzv. Pustari. Od zarade je počeo graditi novu kuću i tako stvarao uvjete za ugodni boravak cijele obitelji.

Dragan nastavlja: dakle, s dvije godine sam došao u Lipine gdje sam proveo djetinjstvo. Po završteku osnovne škole odlazim u Rijeku gdje se školujem u Saobraćajno-tehničkoj školi.

U Hrvatskoj se nisam dugo zadržao nakon završetka škole, nego odlazim raditi u Š vicarsku.

Oženio sam se Hedicom i imamo dvoje djece, Dolores (1986) i Silvestra (1992).

Često je, u vrijeme ljetnih praznika kada bi došao iz Š vicarske vozio roditelje u Dolinu k rodbini i sve tako do početka ovoga nesretnog rata.

Marko je umro 1991.g., a Jula 2004.g.. 

Jelena Krstić – Kovačević

OBITELJ VONIĆ ISPRED SVOJE KUĆE

KAPELICA SV.TEREZIJE U LIPINAMA

(više…)