Prošlog vikenda u Domu kulture u Bos. Gradiški, je održana završna manifestacija projekta „Istim glasom“. Na manifestaciji su se igrom i pjesmom predstavili: Udruženje Ukrajinaca „Verhovena“ iz (Bosanske Gradiške), Udruženje „Most“ , Pjevačka grupa „Perla“, KUD „Dukati“ Laminci, HRVATSKO PJEVAČKO DRUŠTVO „POSAVAC“ (Bosanska) Gradiška, Mreža mladih i Odjel za brak i porodicu Medžlisa Islamske zajednice, Pjevačka grupa „Biser“ i KUD „Kolovit“ svi iz (Bosanske) Gradiške.
Ova manifestacija realizira se u okviru projekta „Jačanje povjerenja i kohezije u zajednicama u BiH“ i financiran je od Europske unije, Ujedinjenih naroda, Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi i Vijeća Europe – kancelarija u Sarajevu.
Predsjednica Hrvatskog pjevačkog društva „POSAVAC“ (Bosanska) Gradiška, gospođa Ljiljana Došen je između ostalog kazala: „Kada se samo pročita naslov projekta „Istim glasom“ i vidi tko će sve sudjelovati, jasno je bilo da će on prikazati svu kulturu, ljepotu. običaje, bogatstvo ovoga kraja i ovih naroda. I doista, Projekt je oslikao i prikazao svu kulturu, običaje, ljepotu i raznolikost i svo bogatstvo. Nisu bogatstvo samo prirodni resursi nego i narodi i njihovi običaji koji čuvaju svoju tradiciju“.
Članovi HPD „Posavac“ Franjo Jukić, Sandro Tunjić i Ljiljana Došen su izveli dvije slavonske pjesme: Vesela je Šokadija i Seoska sam lola i pokupili pljesak nazočnih.
U potpori HPD „Posavac“, manifestaciji su nazočili p. Tomislav Topić – bosanskogradiški župnik, Zoran Piličić – generalni konzul RH u Banja Luci, Ružica Severika predsjednica HKD „Napredak“ iz Banja Luke,Tatjana Milojević – tajnica HPD „Posavac“ …
Hrvatsko pjevačko društvo „Posavac“ iz Bosanske Gradiške je obnavljeno 2019. godine u cilju okupljanja mladih, ali i starijih osoba radi promicanja, razvitka i unapređenja čuvanja izvornih običaja hrvatskog puka na području općine Bos. Gradiška.
Društvo će poticati i promicati sve oblike glazbe, posebice zborskog pjevanja i vokalnog izražavanja kroz razne oblike glazbenih i glazbeno scenskih formi u svrhu razvijanja kulturno umjetničkog amaterizma, baviti se izdavačkom djelatnošću (izdavanje časopisa, godišnjaka, knjiga i dr.), ostvarivanje suradnje sa srodnim Udrugama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, razvijanje programa međunarodne suradnje i sl.
HPD nastavlja tradiciju HPD Posavac koje je osnovano 1900. godine u Bos. Gradišci, a s radom je prestalo završetkom Drugog svjetskog rata. Kao glavni osnivač ovog Društva navodi se Mirko pl. Đurkovečki iz Windhorsta (kasnije Nova Topola) poduzetnik i zastupnik u Bosanskom saboru, a prvi njegov predsjednik bio je ljekarnik Stjepan pl. Varjačić. Vrijedno je spomenutu kako je HPD je u sklopu proslave tisućuobljetnice hrvatskog kraljevstva i dvadesetpete obljetnice postojanja i rada 1926. god., izgradilo Spomenik hrvatskim velikanima na trgu kralja Tomislava ispred katoličke crkve. Djelo je to kipara Ivana Eckerta visoko 6 m u kojem su ugrađena četiri medaljona hrvatskih velikana, koje je izradio kipara Brune Diamant: Kralja Tomislava, Matije Gupca, Petra Zrinskog i Josipa Jurja Strossmayera.
Na vijest o smrti Stipe Vonića u Bosanskoj Gradišci, Anto Oršulić iz Zenice kratko piše:Otrže se u nepovrat još jedan NAŠ E GORE LIST! Njegova stamena (nesalomljiva) životna jesen, iako duboka, ulijevala nam je nadanje da ćemo se s njim još viđati, ili makar čuti u ovoj svakočasovnoj prolaznosti.
Dragi Novoselci i Dolinci, napustio nas je eto, i još jedna vrlo draga i velika OSOBA. Napustio je ovaj svijet prolaznosti, napustio ga je tiho kao što ga je i živio. Novo Selo i Dolina su u liku dragoga STIPE VONIĆA imali svoju trgovačku, uvijek dobronamjernu i dobročiniteljsku živu legendu.
Veličina njegove ljudskosti, uopće, i dalje će živjeti u uspomenama i sjećanjima svih nas koji smo ga poznavali, ali i, posebno, uspomenama koje će živjeti još dugo, dugo kroz predanja.
Neka mu je laka GRUDA BOSANSKA!!
U nedjelju 28. ožujka 2021. godine u 95 godini života, zauvijek je prestalo kucati veliko srce čovjeka koji je često znao ponavljati: RODNU GRUDU TREBA VOLJETI! To je mogao kazati samo istinski domoljub koji je voli svoj rodni kraj, svoj uži i širi zavičaj. On to nije samo govorio, nego je pokazati i dokazati.
Stipo Vonić je bio jedan od najstarijih živućih Dolinaca. Rodio se 13. veljače 1927. godine u Gornjoj Dolini, u blizini crkve. Na tom kućištu se sada nalazi kuća pok. Ilije Ice Š Šokića, kao najstarije dijete Pavla i Pave r. Matković.
Stipo Vonić sa svojom obitelji
Godine 1932., kada je Stipo imao 5 godina, obitelj se preselila u Novo Selo, u kuću u kojoj je bio dućan a u kojem je radio njegov otac Pavle. U osmoj godini života, Stipo polazi u školu u Donju Dolinu. U vremenu od 1934. 1938. godine Stipo završava Osnovnu školu. Budući da je otac Pavle 1939. godine, nesretnim slučajem, ostao bez noge, kao najstarije dijete u obitelji morao ga je zamjenjivati u trgovini i tako s dvanaest godina postati trgovac.
Logičino je bilo da će nakon Osnovne škole nastaviti Trgovačku školu, ali zbog obveza u trgovini, nije je mogao pohađati redovitim putom nego vanredno večernjim putom. Praksu je obavlja u Bos. Gradišci a i u roditeljskoj trgovini. Po završetku rat, u listopadu 1945. godine osniva se u Donjoj Dolini Poljoprivredna zadruga, a obiteljska trgovina u Novom Selu je zatvorena 1944. godine. Uz trgovinu u Donjoj Dolini, koju su nove vlasti oduzele nacionalizirale od Uršule Džajić, vršio se otkup i poljoprivrednih proizvoda. Trgovac i knjigovođa u toj trgovini je bio Stipo.
Podsjetimo se: Jozo i Uršula Džajić su iz Glamoča doselili u Bos. Gradišku 1910. godine, a nakon kraćeg zadržavanja u njoj odselili su u Donju Dolinu. U selu su imali trgovinu a u isto vrijeme na Gradini¨ u Donjoj Dolini su zidali zgradu u kojoj će se otvoriti nova trgovina.
U toj trgovini Stipo je radio dvije godine, dakle do 1947., kada odlazi na odsluženje vojnog roka. Tada se vojska služila dvije godine pa ću iz nje doći pod kraj 1950. godine.
Po dolasku iz vojske, ponuđeno mu je radno mjesto u tadašnjem Povjereništvu unutrašnjih poslova u Bos. Gradiški. Radio je oko šest mjeseci i shvatio da to nije za njega. Vratio se svojoj trgovačkoj struci i nastavio raditi u trgovini u Donjoj Dolini i tu ostaje nepunih dvadeset godina, do 1969. godine.
Kao trgovac, osjetio je ekonomsku slabost dolinskog puka do početka sedamdesetih godina. Brojne bilježnice tzv. teke, su bile ispisane imenima dužnika kojima je davana roba na veresiju, ali niti u jednom trenutku nije posumnjao da mu dug neće biti vraćen. Dolinski narod je bio siromašan, ali njegova iskrenost i poštenje su mu bili vrlina. Sa svima njima je imao dobre odnose i na neki način je bio spona između župnika i općinski vlati u Bos. Gradiški.
Poratne godine (iza II. svjetskog rata) za žitelje dolinski sela su bile teške. Njeni brojni stanovnici su bili pod različitim povećalima, a naročito njeni župnici. Sa svima njima, koji su bili na službi u župi Dolina, je imao dobre odnose i na neki način je bio spona između župnika i općinski vlati u Bos. Gradiški.
Godine 1952. za župnika u župu Dolina dolazi msgr. dr. Božo Laštro, doslovno iz zatvora koji je od Narodnog suda osuđen nedužan na 8 godina teškog prisilnog rada na robiji i 12 godina gubitka časti. On je bio župnik u Dolini do 1955. godine, a poslije njega dolazi za župnika fra Luka Komljenović. Prije dolaska u Dolinu i fra Luka je 9 godina proveo na komunističkoj robiji. Iza fra Luke za dolinskog župnika je imenovan vlč. Tvrtko Tadić koji ostaje do 1963. godine, koji je također okusio komunističkog zatvora.
Pred Božić, 22. prosinca 1951. godine se je vjenčao s Nadom r. Tutić rođenom u Sasini kod Sanskog Mosta.
Stipo i Nada Vonić Donjoj Dolini 1956. godine
U braku su ime se rodile dvije kćerke: Ljilja (1952.) koja će se udati za Momu Đurića i imaju troje djece: Sinišu (1976.) koji ima dva sina, Ivanu (1978.) koja ima sina i kćeku i Gorana (1982.) te Vesna (1956). Vesna se je udala za Dževada Dedića i imaju kćerku Ninu (1986.) i Damira (1988.). Ljilja je s obitelji ostala u Bos. Gradiški, a Vesna i njena obitelj su 1992. godine otišli u Zagreb, da bi nakon godinu dana, kada su ishodili putovnice otišli u Njemačku gdje su bili do 2000. godine. Četiri godine će obitelj provesti i u Kanadi, da bi se ponovo vratili u Njemačku.
Drago mu je bilo što je živio u Dolini i još draže što je tom svom narodu mogao pomoći. Preporučivao je njih i njihove probleme kod svojih poznanika u upravi općine, sudu i drugim državnim ustanovama. Ponekad je i sam s njima išao u pojedine urede. I kada je prešao živjeti u Bos. Gradišku svakodnevno je netko iz dolinskih sela navraćao kod njega u trgovinu gdje je radio ili pak doma. Nastojali su svoju zahvalnost i ljubav iskazati na taj način što su mu se nudili pomagati pri izgradnji kuće i poklonima u vidu živežnih namirnica kojih je poslije u Dolini bilo u izobilju.
Godine 1961. su Stipo i Nada počeli u Bos. Gradišci praviti kuću nakon što su kupili građevinsko zemljište na obali rijeke Save. I na taj način će ih Sava na simbolično način povezivati s Dolinom. Iste godine će je dovršiti i u nju će se useliti baka Uršula s djecom Ljiljom i Vesnom radi njihovog školovanja, a Stipo i Nada će do kraja 1969. godine ostati u Donjoj Dolini.
Stipo ispred svoje kuće na keju u B.Gradišci 2019 godine.
Stipo tada prelazi raditi u Staru Gradišku, a trgovinu u Donjoj Dolini će preuzeti Mirko Ćorković iz Donje Doline, u kojoj će raditi do pred sam rat u Bosni i Hercegovini. U Staroj Gradišci je radio do 1975. god. a tada prelazi za poslovođu u samoposlugu na Sjenjaku u Bos. Gradiški u kojoj ostaje sve do 1988. godine, kada s 62. godine života i punih 40 godina radnog staža odlazi u zasluženu mirovinu.
U razgovoru za naš godišnjak Suzu dolinsku br. 27 za 2010. su između ostalog kazali: Dolina je ostala u našim srcima, reći će na kraju Stipo i Nada. Sada zbog starosti u nju rijetko odilazimo, ali su nam njeni krajolici i ljudi neprestano u mislima.
Poslije ovih svih ratnih strahota raspitujemo se gdje su pojedini, kako su se snašli i radosni smo kada čujemo da su se svi snašli u novim sredinama, da nitko nije beskućnik bez obzira što je tek manji broj obiteljskih kuća zamijenjen i tek poneka prodana. Teško je prihvatiti činjenicu da je u sva tri dolinska sela ostalo tek nekoliko staračkih obitelji i to najčešće u kućama po jedna osoba.
U BOS. GRADIŠ CI 2018. STIPO VONIĆ SA ZETOM MOMOM ĐURIĆ, SINOVCEM ZDENKOM VONIĆ I MICANOM
Stipo je sahranjen, tiho, baš kako je i živio, u krugu najuže obitelji, zbog pandemije koronavirusa, na katoličkom groblju u Brestovčini, pored svoje životne suputnice Nade, koja je umrla prije deset godina, u svibnju 2011. godine.
Župa sv. Roka u Bos. Gradišci svečano je u nedjelju, 16. kolovoza 2020. proslavila blagdan svoga nebeskog zaštitnika. Svečano koncelebrirano misno slavlje je predvodio biskup msgr. dr. Franjo Komarica. S njim su suslavili domaći župnik o. Tomislav Topić i biskupov tajnik vlč. Predrag Ivandić. Tako je biskup Franjo tri dana proveo na ovim prostorima. U petak, na uočnicu Velike Gospe i subotu na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije u Dolini, a danas u Bos. Gradišci.
Župna zajednica sv. Roka se je za proslavu svog nebeskog zaštitnika pripremala trodnevnicom.
Prije početka misnog slavlja bosanskogradiški župnik je pozdravio nazočne i zahvalio im se na dolasku bez obzira na poteškoće pandemije koronavirusom koja je zahvatila cijeli.
Izostao je tradicionalni dolazak vjernika iz Hrvatske, koji se nisu usudili doći. Na samom početku sv. Mise, biskup Franjo je kazao kako je msgr. Drago Balvanović, sin ove župe, misionar u dalekom Peruu bolestan i nalazi se na bolničkom liječenju i preporučio ga je u molitve.
U svojoj homiliji biskup je govorio o sv. Rokukao istinskom Kristovom vjerniku i ukratko je protumačio značenje svetaca za život članova Kristove putujuće Crkve. Ustvrdio je da su sveci nama uzori i zagovornici , te da je potrebno njegovati duhovno i molitveno zajedništvo sa svecima. Pojasnio je u čemu je veličina sv. Roka, koji je činio brojna djela milosrđa, a koji nije bio pošteđen ni od opake zarazne suvremene bolesti, pa ni zatvora ‘po povratku u svoj rodni kraj.
Po završetku misnoga slavlja župnik je pozvao sve nazočne na zakusku koja je priređena u prostorijama Župno-pastoralnog centra.
Po završetku objeda, nakon kojeg se i zapjevalo, biskup je u pratnji predsjednice i članova HPD Posavac iz Bos. Gradiške, obišao trg i devastirani spomenik Hrvatskim velikanima ispred crkve te se zadržao ispred zgrade koja je u vlasništvu Župnog ureda Bos. Gradiška i Hrvatskog pjevačkog društva Posavac, ali je općinske vlasti i dalje svojataju. Razgovaralo se o mogućoj obnovi trga i vraćanju zgrade u prvotno vlasništvo.
NA POČETKU MISNOG SLAVLJA NAZOČNE JE POZDRAVIO ŽUPNIK P. TOMISLAVPOZORNO SU SE SLUŠ ALA MISNA ČITANJABISKUP FRANJO JE NADAHNUTO PROPOVJEDAOMISNICI OKO OLTARA. DA NIJE NEDJELJA, BILO BI IH PUNO VIŠ EZBOG PANDEMIJE CRKVA JE POLAPUNAZA BLAGDANSKIM STOLOMBISKUP FRANJO UVIJEK IMA NEŠ TO NOVO PORUČITIISPRED ZGRADE KOJA JE U VLASNIŠ TVU HPD POSAVAC I ŽUPNOG UREDARAZGOVARALO SE O OBNOVI TRGA, POVRATKA ZGRADE U PRVOTNO VLASNIŠ TVO
