Vijesti

IZ LJUBAVI PREMA BRAĆI MOJOJ

VIJEST  O  MUČENIČKOJ  SMRTI  MSGR.  KAZIMIRA  VIŠ ATICKOG

Prohladno zagrebačko jutro, 18. studenoga 2004. nagovještavalo je skori dolazak zime. Toga jutra u župnom uredu Bl. Augustina Kažotića na zagrebačkoj Peščenici je bilo prilično živo: Dogovori za krštenja, telefonski pozivi iz posmrtne pripomoći, pregled pristigle pošte, župna administracija itd Oko 10:30 u župnom uredu je nastalo zatišje: Nikoga nije bilo i čini se kako je sve bilo odrađeno za prijepodnevno dežurstvo toga dana. Došetao sam do prozora  i počeo promatrati prometnu gužvu na ulici ispred samostana, razmišljajući o tim ljudima koji se nekud voze u rijekama automobila. Iz mojih misli trgnuo me zvučni signal s mobitela: Stigla je neka poruka, broja nisam poznavao no početni broj +387 govorio je da je poruka stigla iz BiH. Baš me je zainteresiralo tko me se to sjetio, budući da iz BiH poznam puno svećenika, posebno onih mlađih Pročitao sam poruku koja je bila potpisana. U nevjerici sam buljio u sadržaj poruke: «JUTROS JE KAZIMIR PRONAĐEN MRTAV. ČINI SE DA JE UBIJEN. POLICIJA TRAGA.»

Dobro poznajem osobu koja mi je javila ovu vijest i znao sam da to nije neka neslana šala. Ali, ako čovjek živi u Bosanskoj Gradiški zar mora odmah biti ubijen? Smije li tamo itko umrijeti prirodnom smrću? Jasno mi je bilo da se naš župnik Kazimir preselio u Nebo možda je uzrok tomu bio infarkt ili moždani udar ili nešto slično nije bio tako star, ali proživio je rat u teškim okolnostima pa sve ima svoje posljedice Htio sam vjerovati da je umro naravnom smrću, ne nasilnom, jer – zašto bi njega netko ubio? Odmah sam okrenuo nekoliko telefonskih brojeva i pokušao doznati zna li itko išta u svezi ovoga događaja. Pri svakom pokušaju da nešto doznam ili da mi se barem potvrdi dobivena informacija, nailazio sam na muk s druge strane telefonske linije.

Budući da u međuvremenu nisam ništa saznao, osobi koja mi je poslala poruku o smrti msgr. Kazimira, vratio sam poruku slijedećeg sadržaja: «HVALA TI Š TO SI ME SE SJETIO. KAD SAZNAŠ  MJESTO I VRIJEME POKOPA JAVI MI.» Ništa nisam osjećao. Vijest o navodnom ubojstvu msgr. Kazimira Višatickog u meni nije odjeknula osjećao sam samo beskrajnu prazninu, bez emocija, bez molitve, ničeg nije bilo

Nekoliko sati kasnije stigla je nova poruka: «MISA ZADUŠ NICA I ISPRAĆAJ BIT ĆE U BOS. GRADIŠ KI U SUBOTU U 12:00 SATI, A NAKON TOGA KAZIMIR ĆE BITI POKOPAN NA GROBLJU SV. MARKA U BANJOJ LUCI» Uspio sam se čuti s osobom koja mi je javila sve ove vijesti potvrđujući sve sumnje i pretpostavke o kojima se nagađalo: Kazimir je ubijen u župnoj kući u Bosanskog Gradiški, 17. studenog oko 21:00 sat. Sutra ujutro ga je pronašla njegova 93-godišnja majka  Barbara.

Nakon ovog kratkog razgovora osjećao sam da mi ponestaje zraka. Izišao sam na zrak – prošetati malo ispred crkve u to vrijeme, ispred crkve nije nikoga bilo, bio sam sām. U samo jedan tren bujica osjećaja, sjećanja, poštovanja, boli i žalosti sručila se i na srce i na razum. Suze su same krenule i uopće nije bilo važno je li to itko primjećuje. Tek sada sam bio svjestan svega što se oko mene događa: Kazimir više nije među nama onaj isti Kazimir koji je tolike godine svoje svećeničke službe proveo u Dolini, koji je bio svjedokom stradanja i umiranja jedne župe koju je duhovno preporađao i prosvjetljivao, u koju je uložio velike napore oko izgradnje nove crkve koju smo svi s pravom zvali Dolinska ljepotica

Te večeri slavio sam sv. Misu za +msgr. Kazimira, svećenika koji mi je puno pomogao da odgovorim Gospodinu na poziv i svećeničko poslanje, koji me je na taj put ispratio, na njemu pratio Nisam očekivao da ću tako brzo, s ovom nakanom, moliti za njega i dušu mu Bogu preporučivati. No, bila je to moja i naša stvarnost.

Cijeli idući dan mi se po glavi motalo činjenica mučeništva u Katoličkoj Crkvi pravo je to otajstvo! Nije problem prihvatiti činjenicu da su Sv. Petar, Sv. Andrija, Sv. Toma i drugi apostoli podnijeli mučeničku smrt za Isusa i Evanđelje. Veliki progoni i svjedočenja vjere mučeništvom posebno se ističu u prvim stoljećima kršćanstva i često se divimo tim ljudima koji su išli pjevajući u smrt svjedočeći svoju vjeru, pa i dalje kroz povijest nije nedostajalo mučenika. Ali zar je i u 21. stoljeću potrebno vjeru svjedočiti vlastitom krvlju, biti ubijen jer ljubiš, jer si svjetlo, jer si sol Kaže se da je krv mučenika sjeme kršćanstva! Ako je to tako – a povijest je pokazala da jest – onda Bog očito sije novo sjeme u Svoga Kraljevstva i po Bosanskogradiškoj posavini! Uistinu je to veliko otajstvo kojim ravna sam Bog i koje sam Bog i ostvaruje, ma koliko se to očima ljudskim činilo nemogućim.

Toga istog dana + msgr. Kazimiru, u ime župe Dolina, kupljena je jedna velika svijeća s natpisom:

SVOM ŽUPNIKU MSGR. KAZIMIRU

S MOLITVOM I ZAHVALJIVANJEM

ŽUPA  DOLINA

Ako netko položi život svoj za braću svoju i za svjedočanstvo vjere iz ljubavi prema Bogu, onda nema sumnje u Božju naklonost i nagradu u Nebu. Zato se može uputi Bogu i molitva i zahvaljivanje za svećenika kojeg je providio za nas, ostavljajući nam svjedočanstvo vjere i u svojoj krvi. Oni koji su, zbog mučeništva, u nebu dobili bijele haljine (Otk 6,11) i žive u Božjoj blizini mogu za nas posredovati. Vjerujemo da im se pridružio i naš ujak Kazimir, zato je natpis na svijeći ujedno i molitva Bogu da nam, po svjedočanskoj krvi ujaka Kazimira, udjeli potrebne milosti.

ZBOGOM  –  DO  U  VJEČNOSTI

Lijes sa tijelom +msgr. Kazimira dovezen je u crkvu Sv. Roka u Bosanskoj Gradiški, 19. studenog oko 15:00 sati, urešen liturgijskim i svećeničkim simbolima (kalež i štola) pored kojeg je gorjela uskrsna svijeća podno koje je stajala fotografija +msgr. Kazimira. Oko lijesa postavljeno je još šest svijeća na svijećnjacima te blagoslovljena voda. Toga dana misu za + msgr. Kazimira je slavio msgr. Vinko kard. Puljić-nadbiskup vrhbosanski, koji zbog obveza nije mogao sudjelovati na misi zadušnici i ispraćaju zakazanom za subotu, 20. studenoga u 12:00 sati.

 

Te prohladne subote, točno u 12:00 sati započela je misa zadušnica u crkvi Sv. Roka u Bos. Gradiški koju je predvodio msgr. dr. Franjo Komarica-biskup banjolučki uz koncelebraciju više od 60 svećenika. Misi je bio nazočan veliki broj časnih sestara, bogoslova iz Đakova i Sarajeva, sjemeništaraca, kao i veliki broj vjernika koji su se došli oprostiti od svog aktualnog ili negdašnjeg župnika, prijatelja, poznanika, plemenita čovjeka

Započinjući misno slavlje biskup Franjo Komarica je rekao:

«Ožalošćeni zbore !

 

Draga braćo svećenici, bogoslovi i sjemeništarci, poštovane časne sestre, dragi župljani ove starodrevne župe Gradiške i okolnih župa: Doline i Nove Topole i vi koji ste ovdje na svojim ognjištima i vi koji ste u izbjeglištvu i došli ste ovdje.

 Dragi prijatelji, dragi Gradiščanci, poštovani oci – predstavnici sestrinske Srpske Pravoslavne Crkve, poštovani gospodine Imame –  predstavniče Islamske zajednice u ovom gradu, poštovani predstavnici političkog života u ovom gradu, u ovom kraju, u ovoj zemlji

 Nikada se nije dogodilo da se ovoliko mnoštvo ljudi, ne samo iz ove župe, nego i iz tolikih drugih krajeva našlo na ovom – za nas katolike – svetom mjestu, u ovoj župnoj crkvi Sv. Roka u Bosanskoj Gradiški.

 Koji je povod da smo se danas okupili?

 Povod je jedna velika istinita-  rana našeg svakodnevlja. Rana sukoba; dobra i zla; Boga i Sotone; ljubavi i mržnje.

 Hvala svima što ste svojim dolaskom pokazali da se želite i u buduće svrstati na stranu Boga, na stranu Božje istine o Bogu.

 Okupio nas je po zadnji put čovjek koji je u ime Božje na ovome mjestu minulih dana i prošle nedjelje govorio Božje riječi. Nastojao ih je ne samo govoriti nego i po njima živjeti.

 Vama draga majko, draga braćo i sestre našega nezaboravnog suradnika, prelata Katoličke crkve i prelata Sv. Oca – monsinjora Kazimira, vama iskreno zahvaljujem što ste s ljubavlju i molitvom pomogli našem Kazimiru da bude ono što jest: Uspravni i vjerodostojni Kristov sljedbenik, kao kršćanin i vjernik, a pogotovo svećenik.

 Danas tugujemo zbog nenadanog njegovog odlaska iz naše sredine. To je razumljivo, ali nas tješi obećanje vječnoga života kojeg je Isus svima nama omogućio. I umjesto da danas očajavamo, mi želimo Bogu zahvaliti i ovom svetom misnom žrtvom, što nam je dao Kazimira. I vašoj obitelji, plodnom dobrim djelima, ljubavlju i nadom.

 Želimo zahvaliti Bogu za bezbrojna dobročinstva koja je On udijelio našem bratu svećeniku Kazimiru, a koje je on mogao dijeliti oko sebe.

 Pozivam Vas da se i ubuduće borimo protiv zla u nama i oko nas.

 Samo onaj koji ostane na Kristovom putu zavrijedit će vijenac vječnog života.

 Mi koji stojimo ovdje znademo i svjesni smo da iz ovozemljskog života dolazi punina života. Mnogo toga moramo  proći da uđemo u taj život. Neka nas tješi Onaj koji je davno doživio Veliki petak. Uskrsa nema bez Velikog petka. Naš brat Kazimir je doživio svoj Veliki petak. Nema nikakve sumnje da se na njemu neće ispuniti Kristovo obećanje, da će biti tamo gdje On jest u vječnoj sreći Presvetog Trojstva.

 Zaustavimo se kratko i pitajmo se ima li, ne daj Bože ostatka zla, želje za nekom mržnjom, osvetom, prema bilo kome i prema čemu.

 Molimo Gospodina, Gospodara našeg života i Gospodara života našega Kazimira da bude milosrdan pri suđenju našem Kazimiru, ali i njegovom ubojici, onome koji je na žalost davno upao u šake zloduha i koji se s njim poslužio da poprkosi i Bogu, Kristu i njegovoj zajednici.

 Molimo da se i njemu Bog smiluje, da se i on obrati i da uvidi kako je jadan ako nema Božjega svjetla u njemu.

 Moramo više moliti za našu braću i sestre koji su ogrezli u zlu, koje je Sotona htio učiniti svojim slugama, a takvih je na žalost puno i u ovom gradu i u našoj sredini, na području naše banjalučke biskupije, na području naše zemlje ali i na cijeloj kugli zemaljskoj.

 Naša će budućnost biti sretna ako budemo slijedili Krista. Ne budemo li, sami ćemo sebe osuditi. To ne bismo smjeli uraditi, jer nas nije Đavo stvorio, nego Bog. Mi pripadamo Bogu, a ne Vragu.»

Propovijedajući na misi zadušnici za + Kazimira, biskup Franjo Komarica je između ostalog rekao:

«Okupila nas je, toga smo svi svjesni neočekivana, dramatična, ali i nedužna smrt čovjeka kojega smo poznavali,  kojega smo cijenili radi njegovih divnih osobina, kojega smo poznavali kao svoga sugrađanina ili smo za njega čuli kao čovjeka crkve, koji Boga moli, Boga se boji, koji nastoji tumačiti zakone Božje, a koje je upoznao preko svojih roditelja, preko svojih odgojitelja i druge poučavati.

Vjerujem da smo nakon ove dramatične vijesti, gdjegod se mi našli, zbunjeno se pitali: A ZAR OPET?

A zar opet? Na žalost, to je istina! Opet se ponavlja drama od samoga početka ljudskoga roda. Brat Kain ubija svoga brata Abela. Koliko se puta u povijesti ljudskog roda ponovio sukob rođene braće, sukob dobra i zla, sukob istine i neistine, sukob ljubavi i mržnje? Koliko puta smo bili svjedoci kako sluge Sotonske ne podnose sluge Božje. Kako mržnja koja je bit Sotone ne podnosi blizinu neba, ne podnosi ljubav. Kako dobrota i zloća ne mogu zajedno. Ja vjerujem da među nama, nema ni jednoga, ne samo među nama, nego i na drugim mjestima ne samo Bosne i Hercegovine, Hrvatske ali i na drugim mjestima kamo je doprla ova dramatična vijest, nema ni jednoga ljudskoga srca, ni jedne ljudske pameti koji nisu reagirali s gnušanjem, sa zgroženošću, odnosno sa zbunjenošću. Svakako s neodobravanjem.

Pitamo se, što se to događa? Š to se to događa s ljudima koji se postavljaju gospodarima ljudskih života?

Samo je Bog gospodar života i bez njega nema života. Niti se bez Božjeg znanja netko rađa, niti bez Božjeg znanja odlazi s ovoga svijeta. On je jedini gospodar dobra i zla. I zato je upozorio nas ljude: Ne ubij! Ne pravi se Ti Bogom nad svojim bližnjim, nego služi životu. Pomaži životu. I praštanje i milosrđe, sve pomaže životu, i tvome i tvoga bližnjega. I zato, gledajući očima pogotovo krščanske vjere, jer mi vjerujemo u Krista koji je u djeliću vremena ovozemljskog, svojim utjelovljenjem pokazao kako zlo gleda na nas, čovjeka i kako Bog želi da mi ljudi budemo, kako da se ponašamo na zemlji. Sveto pismo za Krista kaže da je prošao Zemljom čineči dobro i ozdravljajući bolesne duše i tijela uskrsujući ga

Nije sve zlo za zlo.

Kako smo čuli iz današnje Božanske poruke: Pravednik i ako umre živjet će.

Živjet će po svojim djelima koja su se svidjela i sviđaju Bogu.

I njegovoa duša besmrtna, draga Bogu naći će pokoj u Bogu. Ući u puninu života.

Za ovu istinu znao je i naš brat Kazimir  vrlo dobro. I u svom životu pogotovo zadnjih dvanaest godina, puno puta osjetio, znao je dobro i kome je povjerovao. Znao je dobro i drugima tumačio da se nije pokajao što je povjerovao  Božjoj istini, utjelovljenoj Božjoj istini Isusu Kristu.

Bio je predat, poput Isusa Krista koji je za sebe rekao da je dobri pastir, koji daje svoj život za nas ljude. Bio je i on predat, ne samo ovih dana kada se to dogodilo po Božjem dopušenju, nego puno puta za vrijeme nesretnog nedavnog rata kada je bio spreman položiti svoj život za svoje župljane u Dolini, u Gradiški, u Topoli.

Imao pred sobom vjerne prikaze braće svećenika; najprije svoga prečasnika  u Dolini i u Topoli župnika Ratka, imao je mladoga župnika Ivana iz Ravske, svoje kolege Marka, Peru, župnika u Presnačama Filipa i njegovu vjernu suradnicu s. Ceciliju i redovnika Alojzija s Petrićevca.

I on, kao i drugi, računali su da će biti slijedeći. Ostali su da svjedoče svojim životom neupitnu istinu Božju: Da je Bog gospodar čovjekova života. Svojim riječima i svojim primjerom, svojim molitvama i svojim žrtvama, stajao je i brat Kazimir u obrani Božje istine, Božje pravde, Božjeg milosrđa i Božje ljubavi.

Oko sebe je tolike bodrio i braću svećenike i braću redovnike, redovnice i vjernike da ne posustaju u življenju Evanđelja, u življenju ljubavi. I to ljubavi djelotvorne patnje prema koji zlo siju i zlo žive.

Tako je i Krist radio. I on je molio s križa za one koji su ga propeli, koji su ga ubijali:” Oče oprosti im jer ne znaju što čine”.

To je zadatak bio i Kazimira i svih drugih Kazimira ovdje nazočnih i nenazočnih.

Voliti i neprijatelje svoje to je poruka krščanska.

Zanjemile su njegove usne koje su govorile o praštanju, milosrđu i ljubavi. Bio je čovjek nade. Propovjedao je nadu, bio je čovjek ljubavi i širo je ljubav. To ne želimo zaboraviti.

On je uvršten u broj od 48 svjedoka iz duhovnog staleža, svećeničkog, redovničkog i pripravničkog iz naše male, ali Bogu drage banjalučke biskupije. Četrdesetosam! Gledano u postotku, ne znam da li ikoja druga biskupija može govoriti o tolikom broju svjedoka, svojih svjedoka svećenika, redovnika i redovnica.

Od 2707 biskupija nadbiskupija na cijeloj kugli zemaljskoj, čini se, da je upravo ova mala banjalučka biskupija na samom vrhu po svjedocima vjere I vjernosti Kristu i Kristovom nasljedniku na zemlji Sv. Ocu. On nas upravo potiče da ne zaboravimo Kristovo Evanđelje, nego da ga u djelo sprovodimo, ma gdje bili.

Zato Vas potičem, svi dragi prijatelji dragi Bogu, oprostite! Ovdje kod ovoga znaka koji je sigurna pobjeda dobra nad zlom, obnovimo svoju spremnost da ćemo biti uvijek u službi dobra. Da ćemo biti uvijek u službi Boga, službi Božje pravde.

Njegov plug je ostao bez orača. Krist poziva svakog od Vas: Dođi i preuzmi posao. Ne boj se. Ja ću biti s tobom. Znam svu tvoju budućnost, pa i ako te čeka Veliki petak bit ću s tobom, ali znaj da ću te uvesti u zoru uskrsloga Krista. Žetva je velika a radnika malo. Nemoj oklijevati. Ako te Isus smatra dostojnim, blago tebi.

Potičem i Vas dragi župljani da ne zaboravite ni riječi, ni djela svojega župnika mučenika: Ratka iz Nove Topole, ni Kazimira iz Bosanske Gradiške, Nove Topole i Doline. Oni su Vas poučavali dobru. Oni su Vas podučavali istini Božjoj. Oni su Vas podučavali ljubavi i praštanju. Odužite se svojim vjernim i vjerodostojnim župnicima.

Potičem i Vas dragi sugrađani i odgovorni ljudi u ovom gradu, u ovoj općini i u ovoj zemlji. Ukoliko ste ljudi, a jeste ljudi i ukoliko ste vjernici još više Vas potičem da budete vjerodostojni i da još odlučnije stanete u obranu.

Zahvaljujem svima onima koji su uputili iskrene sućuti i javno i privatno, svima onima koji su kao predstavnici organa sigurnosti ove općine i ove regije uradili vjerodostojno i tako okončali svoj posao da se nebi ponovila druga i treća tragedija slična ovoj sa župnikom Kazimirom.

To je samo znak da je istina ono što sam bezbroj puta ponovio uvaženim svojim sugovornicima predstavnicima vlasti: Vi samo ako hoćete, možete!

Možete zavesti ovdje reda i možete zaštiti svakoga čovjeka, možete naći svakog čovjeka; možete istjerati djelo na vidjelo.

Vi dobro znadete, dragi gradišćani da na Vama još uvijek stoji velika hipoteka. Strašno je to učiniti da cijeli grad bude taocem laži i zla. Nemojte to dozvoliti. Još uvijek Vas bije loš glas. Toliki su zločinci još na slobodi i prijetnja su mnogim Vašim sugrađanima.

Još uvijek nije pronađeno tijelo našeg župnika Ratka i Vašega sugrađanina Marijana Vištice člana biskupsko-pastoralnog vijeća i drugih naših miroljubivih sugrađana. Vas će i dalje biti neugodan glas. Nemojte to dozvoliti. Nemojte dozvoliti da se baca ljaga na cijeli jedan narod, jedan cijeli grad. Nedaj  Bože! Nego, neka se zna ime i prezime i zla i zlodjela i zločinca i žrtve.

Treba nastojati i u ovom gradu i u ovoj zemlji da se oni imenuju pravim imenom, a ne da cijeli narod i cijela zemlja nosi desetljećima i stoljećima hipoteku zločinstva.

A tebi dragi Kazimire zahvaljujem kao tvoj brat za sve ono što si učinio u ime Kristove crkve za ovaj grad i za druga mjesta gdje si boravio i radio.

Uvjeren sam da nas nećeš zaboraviti u vječnosti. Tamo si se susreo s drugim našim mučenicima svećenicima i vjernicima koji nisu željeli pogaziti Božju istinu i Božju ljubav nego su je nosili u svome srcu.

I nema nikakve sumnje da si ti već u posjedu Božjega srca.

Pokoj vječni, daruj mu Gospodine.»

Na kraju mise od +msgr Kazimira oprostili su se: msgr. Anto Orlovac-generalni vikar Banjolučke biskupije, msgr. Mato Zovkić-generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije, Besim efendija Š eper-imam bosanskogradiški, jedna župljanka iz župe Prnjavor, dok je msgr. Ivica Božinović pročitao imena osoba i institucija koje su uputile brzojave sućuti obitelji Višaticki, svećenicima Banjolučke biskupije i biskupu Franji Komarici.

Š kolski kolega pokojnog Kazimira msgr. Mato Zovkić generalni vikar Vrhbosanske biskupije je kazao da je jučer u ovoj crkvi kardinal Vinko Puljić služio sv. misu zadušnicu, a potom nastavio:

 «Ovdje nazočni: msgr. Ivo Tomašević-generalni tajnik Biskupske konferencije BiH, dr. Anto Ćosić-rektor sarajevske bogoslovije, dr. Ivo Balukčić-glavni i odgovorni urednik Katoličkog tjednika i desetak nas ostalih, pridružujemo se ovoj Liturgiji žalovanja i iskreno dijelimo bol ali i vjerničku nadu s ovdje svima prisutnima.

Kao jedan od šesnaestorice, koji su zajedno s pokojnim Kazimirom bili zaređeni za svećenika u Đakovu, 29. lipnja 1963. god., izražavam sućut njegovoj majci Barbari, sestrama Mariji i Apoloniji, braći Feliksu, Josipu, Ivanu, Vladi, Adolfu, Franji, Karlu, Biskupu, svećenicima Banjalučke biskupije i posebno župljanima katoličke župe Bosanska Gradiška.

Kazimira sam upoznao u rujnu 1953.g. u dječačkom sjemeništu na Š alati u Zagrebu kamo je on došao u ondašnji peti razred gimnazije kao kandidat banjalučke biskupije.

Nakon dvije godine su nas poslali u Đakovo da završimo posljednja dva razreda gimnazije i nastavimo studij teologije.

Pod vodstvom svojih odgojitelja i profesora zajedno smo maštali o svećenstvu i pitali se kakva nas budućnost čeka u socijalističkoj državi, gdje možemo biti optuženi na temelju lažnih svjedočanstava kao neprijatelji naroda i strpani u zatvor.

Tada je svećeničko ređenje bilo dodjeljivano na kraju četvrte godine studija, a petu godinu smo bili redovni studenti, te o Božiću, Uskrsu i nekim blagdanima odlazili na župe, bilo svoju biskupiju, bilo u okolici Đakova.

Sjećam se kako sam u toj godini s Kazimirom  živo raspravljao o pastoralnim iskustvima i slučajevima koje smo obojica doživjeli.

Dok sam ja po dopuštenju svoga biskupa nakon redovnog studija nastavio doktorat teologije u Zagrebu i magisterij Sv. Pisma u Rimu, Kazimir je sve svoje svećeničke godine provodio u pastvi svoje biskupije, zadovoljan u svome zvanju i konkretnoj službi.

Ponosan sam što sam kao rektor Vrhbosanske teologije na njegovu sugestiju predložio nadbiskupu Jozinoviću da dr. Franju Komaricu pozove za profesora liturgike.

Radovao sam se našim povremenim susretima u Banja Luci, Sarajevu i Zagrebu

Živo se sjećam kako je kao srednjoškolac, student teologije i pastoralni svećenik isticao poljsko porijeklo svoje obitelji i u danim mogućnostima njegovao svoj poljski identitet.

Od nas sedamnaestorice, dvojica su napustili zvanje, petorica su umrla naravnom smrću nakon kraće ili dulje bolesti, a Kazimir je evo stradao od ruke nasilnika u župnoj kući.

Stoji činjenica da su ga vlastiti župljani i drugi ljudi iz krajeva gdje je kao župnik služio, doživljavali kao blagog humanog prema svima. Postao je žrtva nasilja na svom pastoralnom zadatku.

Poznavajući ga kroz ovih pedeset godina, usuđujem se reći da je bio uzor svojim župljanima te svim svećenicima i vjernicima ove biskupije.

Zato, župi i biskupiji izražavam duboku sućut, u isto vrijeme izražavam radost i ponos što nam je bio vršnjak i kolega.

Kazimire, neka ti je laka zemlja bosanska u biskupiji banjalučkoj. Neka te Gospodin nagradi za tvoje ljudsko, vjerničko i svećeničko svjedočenje.

Pokoj vječni, daruj mu Gospodine.»

Opraštajući se od +msgr. Kazimira, g. Besim efendija Š eper-imam bosanskogradiški je rekao:

«Dragi Kazimire !

 

U današnji dan posjetio si me.

U mom domu smo se susreli kako bi mi čestitao Bajram.

Tužan sam danas. Žao mi je.

Znao si se radovati i Bajramima i Božićima. Znao si i opraštati. Znam da bi i najokorjelijem ubojici oprostio, jer kroz tvoje tijelo, vjera je istinska strujala. Zano si ljudski nastupati. Nisi zano nikoga odbiti. I taj uboica, da je pristojno prišao, sigurno bi mu dao ono što je tražio.

Neka ti je vječni rahmet, dragi moj prijatelju i kolega.

Uzoriti svećenici, ovdje, budite strpljivi. Mi trebamo nastaviti ljudski živjeti. Dostojanstveno se ponašati i graditi budućnost u ovoj našoj napaćenoj zemlji Bosni i Hercegovini.

Kazimire, neka ti je vječni rahmet.»

U ime župe Prnjavor s ovim riječima se oprostila jedna župljanka Prnjavorčanka;

Velečasni Kazimire

Ti si naš svećenik bio,

Svoje stado prnjavorsko

mnogo si volio.

 

Mnoge si krstio,

prvu pričest dao,

Na Krizmu pripremao

mnoge vjenčao.

 

Život s tobom velečasni

računamo u najsretnije dane,

jer dođe vrijeme, razbaca nas

na sve četiri strane.

Ovo je trenutak bola

svakom je suza s lica pala,

Velečasni Kazimire

od srca Ti hvala.

Tvoji prnjavorčani.

Pokoj vječni, daruj mu Gospodine!

Na samom kraju Mgr. Ivica Božinović-kancekar Banjolučke biskupije, je rekao:

«Majka Barbara, rodbina, svećenici I biskup primili su ovih dana izraze sućuti. Nije moguće sve brzojave sućuti pročitati, nego ćemo samo reći koji su do ovog trenutka stigli:

-msgr. Vinko kard. Puljić, nadbiskup i metropolit vrhbosanski
-msgr. Josip kard. Božanić-nadbiskup i metropolit zagrebački
– Apostolski nunciji u Bosni i Hercegovini
– Apostolski nuncij u Hrvatskoj
– Msgr.Marin Srakić-biskup đakovački i msgr. Đuro Gašparović-pomoćni biskup đakovački
– Msgr. Želimir Puljić-biskup dubrovački
– Msgr. dr. Antun Š kvorčević-biskup požeški
– Msgr. Ilija Janjić-biskup kotorski
– Msgr. Marko Culej-biskup varaždinski
– Profesori Teologije u Đakovu
–  fra Mijo Džolan-provincijal franjevačke provincije Bosne Srebrne
– Vrhovna glavarica časnih sestara – Družbe sestara milosrdnica
– č.s. Bernarda-provincijalna poglavarica sestara Klanjateljica krvi Kristove
– Ravantelj Caritasa iz Kopra (SLO)
– Msgr. Drago Balvanović, misionar iz Peru
– g. Jefrem-episkop banjolučki
–  g. Maksim, episkop zahumsko-hercegovački
–  g. Nikolaj-episkop dabro-bosanski
– g. Georgija-episkop zahumsko-hercegovački
– Besim efendija Š eper-imam bosanskogradiški
– Dr. Dragan Čović, član predsjedništva BiH
– Dr. Ivan Tomljenović
– g. Matijašević
– Ministri
– Dužnosnici grada Bosanske Gradiške
U ime rodbine zahvaljujem se na izrazima sućuti.»

Prije samog blagoslova na kraju mise, biskup Franjo Komarica je rekao:

«Sutra je dan uskrsnuća Gospodnjega, Kristov pastir će se pobrinuti da ne ostanete bez njegove prisutnosti i kad je u pitanju sv. misa.»

Nakon podijeljenog blagoslova na kraju mise, lijes sa tijelom +msgr. Kazimira iznesen je iz crkve i položen u vozilo posmrtne pripomoći. Suze u očima i bolni uzdisaji nazočnih vjernika, uz jecaj zvona sa zvonika Bosanskogradiške crkve, ispratiše Pastira ovog kraja do njegovog počivališta – prema svećeničkoj grobnici banjolučkog groblja «Sv. Marko».

Tijelo msgr. Kazimira je položeno u grob, vjernici su se razišli svojim kućama, župnici u svoje župe, redovnici i redovnice u svoje samostane Vrijeme nije stalo i naše putovanje prema Vječnosti se nastavlja. Bosanskogradiška crkva i dalje ponosno stoji, kao da se tu ništa nije dogodilo ili je možda samo svjesnija onoga što našim očima vjere promiče: Da je iz svoje utrobe – za Nebo – upravo rodila Vjernog slugu Kralja nad kraljevima i Gospodara nad gospodarima

Time je završen jedan ljudski hod ovom suznom dolinom i do kraja izvršeno jedno svećeničko poslanje.

Dragi naš Ujače neka ti Gospodin je vječna nagrada za sav tvoj trud, revnost, predanje i ljubav. Sjeti se i svih nas, koji smo uvelike potrebni pomoći s Neba i zbogom do u Vječnosti!

p. Damir Š Šokić O.P.

0