Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Year: 2005

Velika Gospa u Dolini 2004

DOLINA  BLAGDAN  VELIKE  GOSPE 15.kolovoza 2004.

 Vrijeme godišnjih odmora i sredina mjeseca kolovoza idealna su kombinacija, da čovjek u trci svagdanjeg života na trenutak zastane, posveti malo vremena sebi, svojoj obitelji, rodnom kraju, obiđe grobove svojih pokojnih Vrijeme prolazi i promjene koje nosi sa sobom postaju vidljive na svakom koraku, a čini se najviše na licima ljudi. Svi smo toga svjesni, pa nam je tim više potrebna i pomoć Neba kako bismo dosljedno izvršili svoja životna poslanja u ovom svijetu, ovakvom kakav on već jest. Zato je pravo osvježenje navratiti malo u rodni kraj, oživjeti uspomene, zamoliti pomoć naše Nebeske Majke i to na mjestu s kojeg smo svi krenuli u život, u svijet I bez obzira što rodni kraj nije više ono što je bio, bez obzira što se i te kako na njegovu licu vide tragovi vremena i pustoši koje ono za sobom ostavlja, ipak lijepo je znati da je to tvoj kutak pod nebom, koji pripada tebi, bez obzira kako on trenutno izgleda Tako je bilo i ove godine na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Dolini.

Želja da se u Dolini uz ovu svetkovinu organizira pravi kirvaj poslije svečane mise, nikako se ne uspijeva ostvariti iz kojekakvih razloga. No, ohrabrujuće je to što se nitko ne da obeshrabriti. Ovogodišnju svečanu misu predvodio je naš župnik msgr. Kazimir Višaticki, koji istina nije u Dolini, ali iz Bosanske gradiške upravlja i našom župom. U koncelebraciji mu se pridružio i p. Damir Š Šokić, koji je bio na odmoru kod svojih roditelja, a inače živi i radi u samostanu Bl. Augustina Kažotića u Zagrebu.

Opet je naša crkva bila puna vjernika. Prigodno očišćena i ukrašena podsjećala je na neka bolja, prijašnja vremena. I naš župnik je bio tu i čovjek je na trenutak imao osjećaj kako će poslije mise krenuti kući u Novo Selo, Gornju Dolinu, u Donju Dolinu Na misi je propovijedao msgr. Kazimir, a na kraju mise je pozvao vjernike da ne zaborave svojih pokojnih i novčane pripomoći za održavanje našeg groblja. Nakon izlaska iz crkve vratismo se svi u našu stvarnost i krenusmo svi svome novom domu Tek možda jedan krug automobilom po selu, pored svoje negdašnje kuće, obilazak groblja

Mučno je vidjeti kako sela sve više i više tonu u korov i šikaru, ipak ostaje nada ponovnog susreta s onima kojima ovako, već sada, neprivlačan i zapušteni kraj ipak nešto znači. Pri pozdravljanju i rastanku mnogi su, između ostalog govorili: «Ako ništa prije vidimo se onda opet za Veliku Gospu»

I uistinu bez obzira na ambijent u kojem je ostala naša crkva, susret pod plaštem naše Nebeske Majke, na dan15 kolovoza u Gornjoj Dolini, uvijek je nešto posebno i uvijek novo.

Pa, ako ništa prije, onda vidimo se 2005. za Veliku Gospu, na istom mjestu u isto vrijeme, a do tada neka nas sve svojom zaštitom prati majka Marija.

Tajni Rat Udbe

Ova knjiga, Tajni rat Udbe protiv hrvatskih iseljenika iz Bosne i Hercegovine, zajedno s već objavljenom knjigom u Republici Hrvatskoj, Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva (izdavač: Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva, Zagreb – studeni 2001.), predstavlja zaokruženu publicističko-istraživačku cjelinu o tajnom policijskom ratu beogradskog režima protiv cjelokupnog hrvatskog političkog iseljeništva.

«Ubrzo nakon izlaska prve knjige u Hrvatskoj, u studenom 2001., susreo sam se sa zapažanjima da u njoj nije dovoljno obrađena problematika tajnog rata Udbe protiv Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Ove činjenice sam bio svjestan jer sam najveći i najvažniji dio podataka, koje sam objavio u toj knjizi, prikupljao i sustavno obradio kao službenik Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske. To sam činio, naravno, imajući prvenstveno u vidu državni interes RH.

«Zbog toga je ostala nedovoljno obrađena problematika koja se odnosila na hrvatske iseljenike s prostora Bosne i Hercegovine, iako sam već raspolagao velikim brojem dokumenata koji su iscrpno svjedočili o njihovom progonu. Prva pomisao mi je bila da postojeću knjigu u slijedećim izdanjima nadopunim prikazom i analizom tog materijala, ali sam ubrzo uvidio da je to nemoguće. Materijala je bilo previše da bi ga se moglo svesti na prihvatljivu količinu za takvu potrebu. Zato sam odlučio napisati potpuno novu knjigu.»  – kaže autor knjige Božo Vukušić.

Ova knjiga ima koncepcijske i sadržajne sličnosti s prvom knjigom, ali i izražene različitosti. Tako su oko dvije trećine ove knjige sadržajno potpuno nove.

Prvo poglavlje, Političke organizacije hrvatskog iseljeništva, nadopunjeno je podacima o broju i strukturi hrvatskih iseljenika od polovice 19 stoljeća do 1991. godine, te zaključnim napomenama o stajalištima i ulozi hrvatskih iseljenika, tj. njihovom doprinosu stvaranju neovisne države u razdoblju raspada Jugoslavije.

U drugom poglavlju, Nastanak, ustroj i rad jugoslovenskih tajnih službi, umjesto međupoglavlja o organizaciji i djelovanju republičke Udbe SRH, donesen je prikaz ustroja i rada republičke Udbe SRBiH. Također, ovo pogavlje je nadopunjeno popisom nekolicine važnih bosansko-hercegovačkih udbaša i kratkim podacima iz njihova životopisa.

Treće poglavlje, Udba o hrvatskom iseljeništvu, uglavnom se sastoji od novog, nepoznatog materijala. Radi se o elaboratima i dokumentima bosansko-hercegovačke i savezne Udbe o hrvatskim političkim iseljenicima iz Bosne i Hercegovine te njihovim vezama u zemlji. Ovdje je važno napomenuti da se posljednje međupoglavlje sastoji od  izvadaka iz Operativnog glasnika određenih jugoslavenskih državljana u izdanju Saveznog sekretarijata za unutarnje poslove (SSUP) iz 1985. godine.U četvrtom poglavlju, Napadi na hrvatske političke iseljenike, izostavljeni su opisi slučajeva atentata na iseljenike iz Rh, ali su detaljnije određeni napadi na političke iseljenike iz BiH , primjerice otmica Krunoslava Draganovića u Trstu i ubojstvo Stipe Mikulića u Š vedskoj, ali su  opisani i neki novi slučajevi kao što su pokušj atentata na Danicu Glavaš u Chikagu i ubojstvo Ante Đapića (u Njemačkoj), strica istoimenog predsjednika Hrvatske stranke prava u RH.

Na kraju knjige, kazalima kratica, imena te izvora i literature dodano je i kazalo suradničkih pseudonima.

Knjigu predstavljamo našim čitateljima iz razloga što se u njoj spominju dva imena i to Ive Oršulića na str. 390 i Jakova Oršulić na str. 391. Obojica iz Novog Sela koje je Udba proganjala, pa smo i mi dio toga.

Evo podataka o njima u toj knjizi koja sadrži 640 stranica a izdana je 2002. godine u izdanju Kluba hrvatskih povratnika iz iseljeništva.

ORŠ ULIĆ, (VESELJKO) IVO, POL., M

Državljanin: SFRJ

Rođen: 5. 05. 1927., NOVO SELO, BOSANSKA GRADIŠ KA, SFRJ

Prebivalište: NOVA GRADIŠ KA, SFRJ

Boravak: STUTTGART, SR NJEMAČKA

PI: PUTOVNICU HE-644174 IZDAO 07. 08. 1776. HAMBURG, SFRJ

Zaposlen:  U WILH. JUL. TENFEL STUTTGART

Zanimanje: STOLAR

Mjere OUP-a: PRETRES (OSOBE, PRTLJAGE, PRIJEVOZNOG SREDSTVA), NADZOR I KONTROLA

Dopunski postupak: OBAVIJESTITI CENTAR SDS-a OSIJEK

Obavijestiti: CENTAR SDS-a OSIJEK

Telefon: 753219, MILANKO OREŠ ČANIN

Podnositelj prijedloga: CENAR SDS-a OSIJEK

Podnositelj zahtijeva: SSUO-ORG. JED. ZA OPERATIVNU ANALITIKU I DOKUMENTACIJU

Rok vođenja: 01. 11. 1985.

Evidencijski broj: 83009376

ORŠ ULIĆ, JAKOV, POL., M

Državljanin: SFRJ

Rođen: 1938., GORNJA DOLINA,  NOVO SELO, BOSANSKA GRADIŠ KA, SFRJ

Prebivalište: WIEN, AUSTRIJA

Mjere OUP-a: PRETRES (OSOBE, PRTLJAGE, PRIJEVOZNOG SREDSTVA), ODUZIMANJE PUTNE ISPRAVE, NADZOR I KONTROLA

Obavijestiti: CENTAR SDS-a BANJA LUKA

Podnositelj prijedloga: CENTAR SDS-a BANJA LUKA

Podnositelj zahtjeva: SSUP-ORG. JED. ZA OPERATIVNU ANALITIKU I DOKUMENTACIJU

Rok vođenja: 01. 11. 1985.

Evidencijski broj: 76000315

Darko Sanjicki 1967 – 1991

GDJE ĆE POČIVATI U MIRU

Navršila se tužna, dvanaesta obljetnica nestanka, a potom mučkog ubojstva Darka Sanjicki. On je jedna od dvanaest žrtava nesretnog rata u BiH u župi bosanskogradiškog dekanata (Podsjetimo se: župa Bosanska Gradiška l2 žrtava, župa Dolina 6 žrtava i župa Nova Topola 6 žrtava katolika).

Ta tužna obljetnica podsjeća nas na sve ubijene i nestale u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koji su svoje živote položili na Oltar domovine.

Obitelj SANJICKI je minuli rat doslovno zavio u crno. Ni nakon dvanaest godina u toj kući se crnina ne skida. Ne znaju za grob sina Darka, a njegov ujak Marko Marinović je zaklan od dušmanske ruke  1991. g. u Kneževim Vinogradima  dok je drugi ujak Ugo Marinović zbog posljedica zatočeništva u Borovu Selu i torture nedugo po razmjeni umro.

Darko je rođen 11. studenog  l967. godine u Bosanskoj Gradiški kao najmlađi sin oca Josipa i majke Ljubice rođ. Marinović. Stoga je i razumljivo da je za njih najviše i bio vezan.

Osnovnu i Srednju školu je završio u Bosasnkoj Gradiški. S diplomom bravara, nakon što se je otac Josip pripremao za mirovinu, preuzeo je vođenje obrta – bravarsko limarskog. Od nekoliko uposlenih djelatnika kod njega je radio i bio prijavljen Nedjeljko Vonić iz Donje Doline čije će životne sudbine u konačnici biti iste. Do dana današnjeg ni za jednoga se ne zna gdje je grob.

Vrijedne očeve ruke tjekom  života su mnogo stekle, a sin Darko je krenuo njegovim stopama, nastavio tamo gdje je on stao. Htio je dogovorene poslove na vrijeme dovršiti, a kao dobrom I cijenjenom majstoru i poduzetniku su ponude svakodnevno pristizale.

Kako je vrijeme prolazilo, valjalo je misliti i na budućnost. Došlo je i vrijeme ženidbe.

Odabranica srca njegova bijaše Kosana koju su svi od  djetinjstva zavali Mira iz Novog Sela kod Bosanske Gradiške, kćerka Slavka Matkovića i majke Slavice. Vjenčao ih je u župnoj crkvi sv. Roka u Bos. Gradiški tadašnji župnik, a sada kardinal Vinko Puljić.

U sretnom braku, koji na žalost dugo nije trajao dobili su sina Josipa kome ime dadoše po djedu.

Domovinski rat u Hrvatskoj je uzimao svoj danak a sve te strahote osjećao je i nesrpski puk u Bosanskoj Gradiški.

Nakon što je Srećko Pranjić (rođen l7. studenog l969. god.) sin Alojzija i majke Anke r. Bjelić  10. rujna l99l. godine kidnapiran kod stadiona Kozara” u Bos. Gradišci i od tada mu se gubi svaki trag, druga žrtva pobješnjelih i mržnjom zadojenih sugrađana bijaše Darko.

Tog kobnog dana 21. rujna l99l. godine, ne sluteći ništa Darko se uputio  prema Brestovčini. Svetac je – sv. Matija, a taj dan je njegov otac pozvao rodbinu i prijatelje  da uz pečeni odojak obilježe i njegov zvanični odlazak u mirovinu, pa se nije radilo. Zbog nedostatka benzina u autu morao se zaustaviti kod ugostiteljskog objekta Zlatno burence”. Po nagovoru taksiste i prijatelja” Dušana Race zvanog Lako prihvatio je da ga on odveze u Gornje Podgradce po benzin, jer na postojećim benzinskim postajama u Bos Gradiški nije ga bilo ”ni za lijeka.  Svratio je doma kako bi uzeo kanister i rekao kuda ode te da će se brzo vratiti, a Lako je čvrsto obećao da će ga dovesti kući.  Ukućanima ne bijaše drago što  je zbog toga obiteljsku svečanost napustio, tim više  što se u dnu duše nešto slutilo. Rat je samo preko Save, a po Bosanskoj Gradiški i okolnim selima bratata bratija orgija.

Bilo je to oko 13 sati kada je Lako odvezao Darka. Kako se Darko ni nakon  l6 sati nije pojavljivao sve se više sumnjalo u dobronamjernost prijatelja”Lake,  a jedan taxi je zlokobno prolazio  cestom ispred kuće gore-dolje. To majčinim očima nije moglo biti nezamijećeno.

Već se je hvatao mračak kada je došao susjed i rekao Josipu, nakon što je šuteći prošao pokraj majke Ljubice: Poručio vam je sin Darko da je uhapšen i da neće doći”. Naime, taj susjed Nikola je u isto vrijeme bio na benzinskoj postaji u Gornjim Podgradcima kada je dovezen i Darko. Zatim je dodao: Uhapsio ga je neki ružni i dugokosi u vojničkoj uniformi s još nekoliko vojnika”.

Poslije će se saznati da je Laki rečeno: Ti sada možeš ići, a ovaj ustaša će ostati”.

Otac Josip je odmah otišao u policijsku postaju i prijavio nestanak sina Darka navodeći mjesto i osobu koja ga je tamo vidjela. No,  dežurni koji je Josipa ”saslušao ponašao se tako, kao da ništa nije ni bilo  ili kao da je sve već znala.

Vratio se doma, a zbog policijskog sata kretanje u tijeku noći nije bilo razumno. Jedva se dočekala zora, jer u obitelji nitko nije spavao izuzev malog Josipa koji je tada ima godinu i deset dana kojeg otac nikada više neće vidjeti, niti će ga on upamtiti.

Nakon neprespavane noći, otac se prvim autobusom uputio u zloglasne Gornje  Podgradce. Kod radničkog  šipadovog” restorana bio je štab” Martićevaca.  U tom štabu” je zatekao Darka kao sjedi između naoružanih vojnika. Nije mogao zamijetiti tragove batinanja.  Nisu dali Josipu da se dugo tu zadržava, ali su obećali da će biti pušten. Kako mu to nije davalo nikakvu garanciju, a jalovim obećanjima nije vjerovao, shrvan vratio se doma.

I sutradan je otišao  i na istom mjestu zatekao Darka, ali ovoga puta bez obzira koliko su htjeli prikriti batinanje, modrice po tijelu su to pokazivale.  Bio je to zadnji susret oca i sina, iako su  mu kazali da ide kući, a Darka će oni dovesti.

Od obećanja ništa nije bilo, umjesto kako su obećali daće ga dovesti kući odvezli su ga isti dan u KP Dom  Stara Gradiška.

Uz brojne veze, molbe i preklinjanja slijedećeg dana je došao u Staru Gradišku donijevši mu nešto odjeće. Rekli su mu da to ostavi i da će mu oni predati. Iako im ni tada nije htio vjerovati ostavio je odjeću i dosta očinskih poruka ne žele vjerovati da je jučer njihov susret bio zadnji.

Nije bilo vrata na koja nije pokucao od Crvenog križa do Međunarodnih predstavnštava no sve bijaše uzalud. Uz škrte informacije koje su dolazile iz Stare Gradiške

tek se moglo pretpostavljati kako su njemu i mnogim zatvorenicima prolazili dani u logoru. No,  na drugoj strani, po Bosankoj Gradiški se pričalo kako je Darko kao ustaški snajperist sa šokačke” crkve  ubijao Srbe, kako je minirao srpski  ugostiteljski objekt (kod stočne pijace) i podmetnuo eksploziv pod zgradu Skupštine opštine” u Bosanskoj Gradiški

Nakon tri mjeseca  teškog zatočeništva u Staroj Gradiški, on i  drugi zatočenici iz  Bosanske Gradiške kao što su već spomenuti Nedjeljko Vonić, Petar – Pero Strilić, Mirko Tomljenović, Mario Moro – prebačeni su u  (milicijsku) policijsku  postaju Okučani. Smješteni su u prostoriju veličine 2 ,00 x l,8O  Odatle su ih izvodili na batinanje. Kada se vojnici” umore od  tog posla onda su dovodili djecu iz škole da ih tuku. Prema kazivanju  preživjelih logoraša  dolazila su djeca – polaznici prvog razreda Osnovne škole, djedovi i babe uz pomoć štapova te ih udarali i pljuvali po njima. Hrane nije bilo dosta kao ni vode. Kašikama i šakam su  zatvorenicima  trpali sol u usta a vode nisu davali. Darko je molio i bratio  zatvorenike da mu pljuju u usta kako bi se ublažila bol koju je sol uzrokovala.

Zločinci su išli i dalje pa su Darku sjekli prste u ruke.

Za Darka su te strahote završile  na tucindan , 23. posinca  l99l. godine poslije 21 sat kada je izveden iz prostorije i mučki ubijen.

Darkovi roditelji Josip i Ljubica su 25. kolovoza 1993. godine zamijenili imanje u Bosanskoj Gradiški za sadašnje u Prvči kod Nove Gradiške. U Hrvatsku su nastojali doći što prije nadajući se da će bar neke vijesti čuti o najmlađem sinu, no okolnosti u kojima su se nalazili nisu im to dozvoljavale.

Cijelo vrijeme je obitelj bila pod prismotrom, a javno se prijetilo cijeloj obitelji da će biti ubijeni. U dvorište su  bacane bombe  i pucali  iz puškostrojnice i drugih ubojitih oružja po pročelju kuće.

Nakon četiri tjedna kako  je Darko uhitit, supruga Mira i sin Josip otišli su kod njezinih roditelja u Njemačku  gdje i danas žive.

Po dolasku u Hrvatsku , otac Josip je  bezbroj izjava  dao i isto toliko potpisao, na dosta  ekshuminacija bio nazočan i još uvijek ne zna za grob.

Teško je kad dođu kršćanski blagdani, naročito Svi sveti  i Dušni dan. Pohađaju se grobovi najdražih, a za njegove zemne ostatke se još uvijek ništa ne zna.

Lakše bi bilo kada bi se znalo: GDJE ĆE POČIVATI U MIRU?

(more…)

SVETIŠ TE GOSPE OD SUZA

SVETIŠ TE GOSPE OD SUZA

Mjesto gdje čovjek nalazi svoj duhovni mir

  «Ovo je mjesto pomirenja, mjesto molitve, mjesto Euharistijskog slavlja, mjesto gdje čovjek nalazi svoj duhovni mir, ali i mjesto gdje svi oni koji se zagovore Nebeskoj Majci, Gospi od Suza, dobivaju od nje odgovor u svom srcu i u svojoj duši, tako da mnogi koji su se zagovorili i tražili pomoć ozdravljenja duše i tijela, to su i postigli.» Riječi su ovo pleterničkog župnika, preč. Antuna Ćorkovića kojima je opisao brijeg na kojemu se, kraj župne crkve sv. Nikole, svake godine krajem kolovoza okupljaju tisuće vjernika na devetnicu Gospi od Suza.

Svetkovinu u čast Gospi od Suza utemeljio je1955. godine msgr. Ljudevit Petrak, svećenik koji je u Pleternici proveo punih 50 godina. Neposredno prije umirovljenja u srpnju 1994. godine za «Požeški list» se prisjetio tog vremena: «Iz novina sam saznao za kip Gospe koji je proplakao u Siracusi a o tome mi je pričao i isusovac pater Stjepam Müler koji je tada bio misionar po župama. Godine 1954. u Bučju nakon razgovora s njim povukao sam se u crkvu i razmišljao. Klečeći pred oltarom odlučio sam da ću ja uvesti pobožnost prema toj Gospi koja plače u Siracusi i da ću svake godine držati devetnicu koja će počinjati 23. a završavati 31. kolovoza. Tako je i počelo 1955. godine. Bilo je nekoliko muškaraca i preko stotinu žena i to je bila prva procesija». Svjedočenjem vjernika glas o devetnici u Pleternici posvećenoj Gospi od Suza proširio se s vremenom izvan pleterničke župe, pa je na pleternički brijeg svake godine krajem kolovoza dolazilo sve  više ljudi. Prošle godine posljednjeg dana devetnice svetište Gospe od Suza pohodili su vjernici iz desetak župa Požeške, Đakovačke i Varaždinske biskupije, te Zagrebačke nadbiskupije.

Godine 1994. zajedno s vjernicima moliti se Gospi od Suza došao je prvi puta i zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić. «Ovo je jedino svetište Gospi od Suza u Hrvatskoj a postalo je to jer se tadašnji župnik oduševio porukom poslanom prije 41 godine iz Siracuse. Bilo je to poslijeratno vrijeme kada je svijet ideološki bio podijeljen na dva bloka, Istok i Zapad. U jednom velikom dijelu svijeta Crkva je bila teško pogođena raznim ograničenjima u svom poslanju. Na Zapadu se istovremeno razvijao jedan mentalitet praktičnog bezboštva u kojem se Bog niječe, ali se uskraćuje pravo da se živi po njegovoj volji, po Božjim zapovijedima. I tada, Bog u svome milosrđu daje znakove čovjeku da se zamisli, da si ispita savjest i da se pokuša vratiti, promijeniti, obratiti se. To su ti znakovi koje Gospa daje, koje je dala i u Siracusi», rekao je tom prigodom kardinal Kuharić. Kardinal je središnje misno slavlje predvodio i 1995. i 1997. godine, a 1996. godine gost u Pleternici bio je kardinal Vinko Puljić. Otkako je uspostavljena Požeška biskupija s vjernicima je posljednjeg dana devetnice požeški biskup msgr. dr. Antun Š kvorčević. Ove 2003. godine uz požeškogbiskupa sv. Misu je služio i Gulio Enaudi, papin nuncij, kome to bijaše jedna od oproštajnih misa u Hrvatskoj prije odlaska u zasluženu mirovinu.

Pleternička župa svakog kolovoza očekuje vjernike iz raznih krajeva Hrvatske. Sadašnji pleternički župnik Antun Ćorković kaže o ovom svetištu: «Mene je još kao malog dječaka radovala devetnica u Pleternici jer sam iz svog rodnog Brodskog Drenovca hodočastio Gospi od Suza. Kada sam dekretom uzoritog kardinala poslan u Pleternicu za župnika 1994. godine neposredno pred devetnicu, uznastojao sam dalje obogaćivati ono što je  započeo moj predčasnik. Radovale su me pogotovo devetnica u Jubilarnoj godini koja se održala pod geslom «Zdravo tijelo Isusovo od Djevice porođeno», a koja je ujedno bila i duhovna priprema, ne samo za našu pleterničku župu nego i šire, pred Euharistijski kongres naše mlade Požeške biskupije 24. rujna u Voćinu. Sveta Misa započet će u 19 sati. Posljednjeg dana Mise se služe u 10, 16 i 19 sati a vjernicima od 15 sati na raspolaganju je velik broj svećenika, zbog svete ispovijedi. Na sam dan Gospe od Suza 31. kolovoza, već u rano poslijepodne na Gospino brdo sa svih strana stižu duge procesije hodočasnika koji prepješače kilometre i kilometre kako bi se duhovno pripremili za susret s Majkom Nebeskom.

Iz Nove Kapele procesija kreće u 12 sati, a iz Starog Petrovog Sela čak u 8 sati ujutro. Svim hodočasnicima je obilježeno mjesto kraćeg odmora u Ratkovici kod obitelji Oršulić. Nakon osvježenja i okrijepe za tijelo domaćinima se zahvale pjesmom a preostalih 8 kilometara se brzo prepješači.

«Devetnica Gospi od Suza za župu je uvijek radostan trenutak, ali i trenutak obnove. Kako i za svaku obitelj, tako i za svakog pojedinca

SUZE GOSPE IZ SIRACUSE 

U svojoj knjizi «Pleternica vjekovima» iz 1979.  godine msgr. Ljudevit Petrak ovako je pisao o događaju koji ga je potaknuo da utemelji svetkovinu u čast Gospi od Suza: Dana 28. kolovoza 1953. godine proplakao je jedan reljef Srca Marijina nad bračnim krevetom u obitelji Antonia Giusto Iannusa u Siracusi. Suzenje reljefa se pojavilo u 8,38 sati a na obavijest da Gospa plače počeo se sakupljati okolni svijet. Taj je reljef suzio do 31. kolovoza do 11 sati. Pojavila se i policija i odnijela ga u svoju zgradu. Formirana je komisija od pravnika, liječnika, kemičara i drugih stručnjaka da pregledaju reljef i uhvate tekućinu koja teče iz njega . . . Na temelju uvida u sve podatke mjesni nadbiskup Siracuse i ostali biskupi su na svojoj biskupskoj konferenciji na čelu s nadbiskupom Ernestom Kard. Rufifini prihvatili 1953. godine da je to suzenje reljefa Srca Marijinog zaista čudesni događaj, da je to Božji zahvat. O tom događaju su izvijestili i Svetog Oca Pija XII, Papu Ivana XXIII i Pavla VI.

Vata koja je se dotakla čudesnog reljefa i koja je blagoslovljena 25. kolovoza 1958. godine, te posvećena slika (fotokopija originala) nalaze se u župnoj crkvi sv. Nikole u Pleternici na štovanje vjernicima.»


Vesna Milković i Kristina Š tavlić r. Oršulić

(more…)

Dolinska Kulturna Bastina

Činjenica je da se u zadnje vrijeme počelo nešto događati i na promociji pučke tradicijske kulture Dolinskog kraja. Koliko god sve izgledalo malo i nedovoljno, ipak je vrijedno spomena da se o tom aspektu naše povijesti i tradicije napiše par riječi.

Za 2003. godinu je postojalo nekoliko prilika za promociju Dolinskog kraja kao, posebno za Bosnu i Hercegovinu, zanimljivog i jedinstvenog etnografskog područja. Nažalost, zbog raseljenosti našeg naroda, slabih uvjeta rada i organiziranja, ovogodišnji nastupi naše Folklorno-pjevačke skupine «DOLINA BOSANSKA» su se jednostavno izjalovili.

Naime, bio je dogovoren nastup u Sarajevu, gdje je u sarajevskoj Katedrali bio organiziran koncert pučkih crkvenih pjesama i napjeva; te nastup u Okučanima, 29.-30. kolovoza 2003. u okviru Drugih susreta povratničkih folklornih skupina Republike Hrvatske pod naslovom «Obnovimo baštinu». Tom prigodom je za Hrvatski radio radio Zagreb, trebala biti snimljena polusatna emisija o pjesmi i folkloru Dolinskog kraja.

Unatoč dobroj volji i spremnosti svih članica Folklorno-pjevačke skupine te želji organizatora, nastupi nisu realizirani a kao glavni problem se pokazao nedostatak vremena za detaljnije organizacijske pripreme tehničke naravi kao što su prijevoz, nošnje i sl.

Ipak, dogodio se jedan događaj kojeg svakako treba ovdje pribilježiti, a to je Revija hrvatskih narodnih nošnji iz Bosne i Hercegovine koja je održana u Sarajevu, 25. listopada 2003. Kao prva nošnja na ovoj reviji predstavljena je nošnja Bosanskogradiške posavine tj. Dolinskog kraja, a u nju su bili odjeveni mladić i djevojka, članovi KUD-a «..» iz Sarajeva. Spomenutu reviju je organizirao

Zbog prilika u kojima se danas nalaze negdašnji stanovnici Dolinskog kraja, osobe koje se bave etnografijom i tradicijskom kulturom savjetuju da je za Dolinski kraj najbolji način – u ovako novonastalim i poratnim uvjetima – početi raditi na jednoj cjelovitoj etnografskoj monografiji, koja bi obuhvaćala tradicijsku kulturu Dolinskog kraja od pučke arhitekture, nošnje, običaja do tradicionalnog načina prehrane.

Pisanih izvora, za ovako jedan složeni pothvat, je jako malo te su dosta općeniti, a  koji puta i ne razumljivi. Stoga će biti neophodna suradnja sa svima onima koji još nešto znaju po osobnom sjećanju ili po pričanju onih kojih su nešto znali ili živjeli iz pučke tradicijske kulture Dolinskog kraja, a koji više nisu među nama.

Kako bi se stvorio kvalitetni, ali i dragocjeni, spomenik pučke kulture Dolinskog kraja, bit će potreban višegodišnji rad i suradnja sa stručnim i kompetentnim osobama. Zato je i ovo svojevrsni poziv na suradnju svima onima koji nešto znaju i imaju želju surađivati na ovom velikom  projektu, jer mi zaslužujemo imati nešto što se zove Etnografska monografija Dolinskog kraja.

DVA ZUMBULA

Dva zumbula svu noć prepjevala
Pod prozorom prošene djevojke
Izlazila pa je govorila
Od kud jeste dva zumbula plava
Il’ ste braća il’, od braće djeca
Al’ govore dva zumbula plava
Nismo braća, nit’ od braće djeca
Već dva druga iz zelenog luga
Imali smo i trećega druga
Čuli jesmo da se oženio
Pa idemo snašu da vidimo
Dukat dali što smo je gledali
A dva dali što smo darovani.

KOLIKO JE SELO IVANOVO

Koliko je selo Ivanovo
S kraja na kraj puno djevojaka
Sviju i’ je Ivo poljubio
Samo nije mudre Katarine
I njezine druge Mandaline
U Ive su mudre seke bile
Mudre bile mudro se sjetile
Češljaju mu kosu po djevojački
Oblače ga u svoje odijelo
Pa ga šalju Katici na vrata
Lipo su ga seke svitovale
Sad ti ‘ajde naš bratac rođeni
Kad dojdeš Katici na vrata
Ne zovi je krupno pod junački
Već je zovi sitno djevojački
Drugo Kato otvori mi vrata
Da ti kažem do dvi do tri riči
Š to su naše druge nalagale
Skoči Kata žalosna joj majka
Skoči Kata i otvori vrata
Čim na vrata ruke oko vrata
Pa je ljubi do dva do tri puta

 

Prikupio: pater Damir Š Šokić, O.P.

 

(more…)