Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Godina: 2006.

ZA LJUBAV ISTINE sestra Lucija

DRUGI O NAMA  ZA LJUBAV ISTINE

Časna sestra Lucija od 2003. godine je vjeroučiteljica u osnovnoj školi Okučani. U župnoj crkvi sv. Vida je voditeljica crkvenog zbora i svira orgulje.

Zatekli smo je kako sa zborom uvježbava Adventske pjesme, jer rto za nekoliko dana zvono s velikog tornja Okučanske crkve će vjernike pozvati na zornice. Zamolili smo je za razgovor i postavili nekoliko pitanja.

Evo tih pitanja i odgovora na njih.

SUZA DOLINSKA: Poštovana sestro Lucija, molimo Vas da se za čitatelje ”Suze dolinske” predstavite.

Č. S. LUCIJA: Čast mi je da se mogu predstaviti Vašim čitateljima. Zovem se s. Lucija Grgić, a rođena sam 22. 2. 1946. g. u selu Podstrane, župa  Jajce, župa Uznesenja Blažene Djevice Marije. Gdje sam po sv. krštenju postala član te župne zajednice. Moja župa je vrlo velika brojem župljana i duhovnih zvanja. Nakon ratnog vihora, svoju župu rado (često) nazivam ”Rasadištem hrv. dijela srednje Bosne”, jer je ostvarila najbrojniji povratak na svoja ognjišta. Već u ranom djetinjstvu osjetila sam da me Bog želi za radnika u svom vinogradu. Slijedom toga poticaja dolazim u družbu Klanjateljica Krvi Kristove. 27. 9. 1961. g. u Bos. Aleksandrovac. Od toga dana slijedi jedan novi način života, na putu upoznavanja same sebe i života u zajednici i Crkvi. Put dubljeg otvaranja Bogu i služenja braći ljudima po darovima- primljenim od Boga, za dragog bližnjega.

�

Č.S. Lucija – Limski Kanal 1995

SD: Recite nam nešto više o Vašem redu. Tko ga je osnovao i kada? Gdje sve djelujete? Koliko Vas, prema slobodnoj procjeni, ima?

Č. S. LUCIJA: Družba (red) kojoj pripadam osnovana je 1834. godine u Italiji. Družbu je osnovala sv. Marija De Mattias, a družba ima 10 provincija i oko 2000 sestara.

Naša Hrvatska provincija Zagreb, ima oko 200 sestara. Glavne apostolske aktivnosti sestara su: Osnovne škole, žup. apostolat, dječji vrtići, rad u bolnicama, staračkim domovima, raznim humanitarnim udrugama, glazbenim školama, kao i patronažno njegovanje po kućama, voditeljice škola i zborova te mnoge druge aktivnosti. Iz naše provincije sestre djeluju po cijeloj Hrvatskoj, BiH, u Srbiji, Njemačkoj, Austriji i Australiji. Snagu za svoje apostolsko djelovanje sestre crpe iz svakodnevnog izvora Euharistije, međusobnog zajedništva, avjesne poslanja koje nam je povjereno, da svako stvorenje napreduje prema ”onome lijepom poretku stvari što ga je Sin Božji došao utemeljiti svojom krvlju”.

KRATKA POVIJEST KLANJATELJICA KRVI KRISTOVE Provincije Zagreb

Klanjateljice Krvi Kristove osnovala je sv. Marija De Mattias 4. ožujka 1834. u Acutu, Papinskoj Državi (današja Italija). Prve četiri Klanjateljice predvođene s. Herminom Gantert dolaze iz Austrije u naše krajeve, u Banja Luku, 7. listopada 1879. na poziv trapista o. Franza Pfanera. Sestre su se smjestile u kupljeni turski čardak kojeg je sljedećeg dana blagoslovio o. Pfaner i nazvao ga samostan ”Nazaret”. Prva poglavarica ”Nazareta”, s. Hermina Gantert, sa sestrama započinje gradnju samostana i sirotišta, a 1880. otvara osnovnu školu do 4. razreda. Godine 1894. osnovan je Bosanski vikarijat, a s. Paulina Schneeberger imenovana je prvom vikaricom. Nekoliko sestara 1906. odlazi u Ameriku, u Pensilvaniju, gdje kasnije nastaje Provincija Columbija, a 1908. i u Austriju gdje će nastati Provincija Schaan. (Lichtenstein).

Broj sestara raste te se ubrzo otvaraju mnoge škole u Banja Luci  i okolici: u Bosanskom Aleksandrovcu, Novoj Topoli i Bosanskoj Gradišci te u drugim mjestima Bosne: u Zenici, Bihaću i Jajcu. Vikarijat 1929. postaje Provincija, a s. Lucija Kulier prva poglavarica hrvatskog podrijetla. Provincija svoj vrhunac doživljava pred II. svjetski rat. Ima preko 300 sestara te više novootvorenih zajednica i škola u Bosni i Hrvatskoj. Godine 1933. sestre dolaze u Zagreb, a 1934. otvaraju kuću na Miramarskoj cesti 100, gdje vode zabavište za radničku djecu.

Komunistička vlast nako 1945. godine zakonom o zabrani konfesionalnih škola i zabavišta sestrama onemogućava dotadašnji apostolat. Sestre drugih nacionalnosti zbog političkih prilika odlaze u Njemačku i Poljsku. Tako nastaje Provincija Wrozlaw u Poljskoj. Nacionalizacijom provedenom 1949. sestre gube samostane i škole, a među njima i samostan ”Nazaret” u Banja Luci. Mnoge sestre su prisiljene pronaći smještaj kod rodbine. Sestre se prilagođavaju novonastalim okolnostima te svoj rad usmjeravaju na župe, a kasnije rade u bolnicama i staračkim domovima u Njemačkoj te otvaraju svoje vrtiće.

Godine 1962. sjedište Provincije Zagreb prelazi iz Bosanskog Aleksandrovca u Zagreb, Tuškanac 56. Skupina sestara 1963. odlazi u Australiju gdje se posvećuju radu među hrvatskim iseljenicima, gdje i danas djeluju.

Narednih godina sestre otvaraju mnoge zajednice u hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, jednu zajednicu u Srbiji te šire svoj apostolat organizirajući susrete za mlade i odrasle, osnivaju molitvene zajednice Krvi Kristove i započinju rad s Romima. Sestre su nekoliko godina zajedno sa sestrama iz Provincije Rim djelovale su u misijama. u Gvineji Bissau (Afrika).

Godine 1995. sestre su prognane iz samostana u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli, a  samostani su oduzeti. Jedan broj sestara uspio je ostati cijelo vrijeme Domovinskog rata s narodom u Banja Luci i okolici. Godine 1999. samostan u Bosanskom Aleksandrovcu je vraćen sestrama te nakon obnove sestre u njemu vode Centar za odvikavanje od ovisnosti ”Marjanovac”. Prije tog vremena vraćena je sestrama i samostan u Bosanskoj Gradiški. Nakon njegove obnove sestre su se ponovo vratile u Bosansku Gradišku. Godine 2001. vraćen je samostan u Novoj Topoli koji je djelomično obnovljen. Zajednica Klanjateljica svojom ponovnom prisutnošću u Novoj Topoli, molitvom i radom doprinosi miru i pomirenju među ljudima.

SD: Na službi ste bili u Bos. Gradiški gdje Vas je zatekao rat u BiH. Molimo Vas da nam po sjećanju opišete te strahote s naglaskom na maltretiranje bosanskogradiškog župnika vlč. Vladislava Žarka Ošapa?

Č.S. LUCIJA: Teško mi se na to i podsjećati, ali za ljubav istine reći ću par rečenica. Bilo je to tužnog 18. 8. 1992. oko 10 sati. Bez ikakva povoda s naše strane u jednom momentu su se pojavile višestruko uniformirane osobe od martićevaca, policije, vojske, rezervista JNA, zeleni i crveni beretki i neznam što sve nije, bilo tu u našem dvorištu. Tvrdili su da je sa tornja naše crkve sv. Roka pucano i da je ranjen netko od njihovih ljudi (policije). Svi su jurili i skakali preko ograda i dvorišnih zidova sa tamnim naočalama, vičući preko nekog razglasa ”predaj se”. Ne znam tko je taj tko se trebao predati. Znase, ušli su u sestarsku kuću i pretresli od podruma do tavana. Našli su samo sv. krunice kojima se sestre brane od svakog zla pa i takvog. Isto je bilo i sa župnim stanom, ali to je trajalo do kasno popodne. Sve je isprevrtano: stvari, ladice, ormari, stalaže, kreveti, ništa u kući nije ostalo na svome mjestu. Tražeći ”oružje iz kojeg je pucano”. Zna se da ga nisu mogli naći kod nas ni u mislima, jer kod nas jednostavno nije ni postojalo. Puno je puta morao župnik vlč. Žarko Vladislav ići s njima u novi kat. centar, tobože tražiti oružje. U jednom momentu čuo se užasan daveći prodorni glas. Spontano sam zajaukala i rekla ”dave nam Žaru!” Na žalost nisam se prevarila. Njegove tete i ja pojurile smo tamo jaučući. Tada su ga pustili, ali se primjećivala ošamućenost od jakih udaraca i sav je bio bijel od zidova na koje je bio vjerujem, natiskivan i gnječen udarcima. Tad su ga pustili van i odveli u kancelariju gdje su nastavili svoj scenarij. U prolazu su tražili telefonski broj od ka??????????? Vištice, govoreći da moraju imati njegovu glavu. To se na svu žalost i ostvarilo. Velečasnom je netko od njih rekao ”drugi put ćemo doći i po tvoju glavu.” Na žalost ta se prijetnja ispunila, na vlč. Kazimiru na isti datum ali u 11 mjesecu ove godine. Kako je sve vlč. Žarko patio skoro cijeli dan u njihovim igrama, to zna samo on i dragi Bog. To su za mene bili momenti paklene sile i mržnje kojoj nikada neću otkriti pravi izvor.

SD: Budući da je Dolina bosanska samo osam kilometara nizvodno niz rijeku Savu od Bosanske Gradiške, da li ste čuli za nju i da li ste bili u njoj?

Č. S. LUCIJA: Bila sam jednom za patron župe. Koliko sam vidjela bio je to dobar, bogoljuban i miroljubiv narod.

Posebno mladi te župe bili su svjesni i ponosni na ono što jesu. Svjesni da im je vjera i Bog, najveća snaga života. Mislim da je vladao jedan zdrav duh i odnos u cijeloj župi Dolina.

SD: Š to biste poručili Dolincima ali i svima onima koji su prognani?

Č. S. LUCIJA: U mojim mislima su svi prognani iz Bosne, jer sam i sama prognana pa tako i Dolinci i Gradiščani. Tamo, gdje ih je ratni vihor spustio, želim da rastu donoseći plod vjere i dobra što i Bog i narod očekuje.

Skupa s njima dijelim i dobro i zlo i želim im sretan Božić i blagoslovljenu Novu 2005. godinu.

(više…)

DAVOR JE POKAZAO SRCE SAMARITANCA

(Članak o obilježavanju 10. godišnjice progona Hrvata iz BiH ustupila nam je  autorica, gđa. Višnja Mikić, a objavljen je u Glasu koncila” br. 37 od 11. rujna 2005.g.).

U Davoru je u nedjelju 4. rujna 2005.g. obilježena 10. obljetnica egzodusa Hrvata iz BiH. Više od 2000 raseljenih Hrvata diljem Hrvatske slilo se u to posavske mjesto da bi zahvalilo za sva dobročinstva mještanima koji su ih bezrezervno prihvaćali i pomagali im spasiti gole živote 1995.g. sredinom mjeseca kolovoza.

U organizaciji Humanitarne udruge izbjeglih i raseljenih Hrvata BiH Dr. Ivan Merz” i Zajednice udruga useljenika i raseljenika Hrvatske održana je memorijalna sjednica na kojoj se sudionici podsjetili na te teške dane za Hrvate iz BiH, ali i na ljubav i plemenitost mještana Davora koji su pomogli zbrinuti više od 21 000 ljudi koji su rijeku Savu prešli  upravo u njihovom mjestu. Te 1995.g. načelnik Alojz Jakirčević, a potom i župnik Stipo Josipović organizirali su uz pomoć mještana prihvat pristiglih prognanika. Donosilo se najnužnije, a prihvaćani su i u domove do daljnjeg smještaja.

Današnji dolazak ljudi u Davor ima dva značenja, rekao je Tomo Aračić predsjednik Zajednice udruga useljenika i naseljenika Hrvatske.

Jedan je da se pošalje poruka kako problem nije riješen. Ono što je prije 10 godina trajalo nekoliko dana, sada traje i dalje u drukčijem obliku i vremenu. Migracije prognanih još su u tijeku. Vlada RH čini dovoljno za Hrvate koji su u BiH, naglasio je Aračić i dodao kako bi se problem mogao bolje rješavati na mjestu gdje nastaje, a to je BiH Tvorevina s druge strane Save nastala progononom Hrvata razlogom je zbog kojega povratak u BiH nije moguć, a ako se egzodus Hrvata iz BiH nastavi BiH će ostati bez jednog svog konstitutivnog naroda” rekao je Tomo Aračić. Ujedno je uputio zahvalu mještanima Davora za sva dobročinstva pružena prognanom narodu.

O još uvijek prisutnom problemu smještaja prognanih Hrvata iz BiH, kao i o problemu s mirovinama govorio je Mirko Kraljević, predsjednik Udruge useljenika Sunje i zamjenik načelnika Sunje. Predložio je da se vrati dodatak od 500 kuna  umirovljenicima iz BiH. Također je istaknuo kako se život s povratnicima Srbima u Sunji odvija bez ikakvih problema. Zbrinjavanja velikog broja prognanih prisjetio se i Branko Medunić, ravnatelj Centra za socijalnu skrb Nove Gradiška naglašavajući kako je zapravo Božje čudo što se tada niti jedan puta čamac nije prevrnuo niti je itko stradao. Ruža Vidović predsjednica Udruge Dr. Ivan Merz” uz zahvalu svima vidno uzbuđena, sve komentare sažela je u pitanje Zašto je svijet svu tu patnju mnogobrojnih prognanika samo promatrao, a nije  ništa učinio da pomogne tim ljudima”.

Nazočne je pozdravio i domaćin, sadašnji načelnik općine Davor Đuro Anđelković. Poslije memorijalne sjednice sa savskog nasipa krenula je procesija do župne crkve, isti putem kojim se 1995.g. slila rijeka napaćenih. Glavno misno slavlje na otvorenom pokraj žune crkve predvodio je biskup požeški mons. Dr. Franjo Komarica. I jedan i drugi pozvali su na molitvu i za one koji su izazvali patnju mnogobrojnih u BiH i natjerali ih da napuste svoja ognjišta. Pozvali su i na molitvu zahvalnosti za sve Božje milosti dobivene kroz kušnje i patnju svih tih 10 godina.

 

Na savskom nasipu odakle je krenula procesija, biskup Š kvorčević je između ostalog pozvao da se svi jadi, tuge i nevolje saberu u zajedničku molitvu, vapaj, ali i zahvalnost što su kroz nevolje prošlih godina toliki bili dionici Isusove patnje i trpljenja koje u Isusu Kristu dobivaju smisao za onu vječnost za koju je on oslobodio čovjeka. Na početku samog misnog slavlja biskup Š kvorčević je rekao kako dubinski smisao svega što se dogodilo treba tražiti u Isusu Kristu. Pozdravljajući biskupa Komaricu naglasio je kako on i sve ove godine bio glas za pravednost i dostojanstvo prognanih Hrvata. Pozdravljajući prognane iz banjalučke biskupije istaknuo je kako se u njihovim srcima osjeti dobrota i plemenitost i ona snaga vjere po kojoj su izdržali sve ove godine i s povjerenjem u Boga to slavlje učinili slavljem dostojanstva. Pozdravio je i Davorce podsjetivši na dane kada su oni otvorenim vjerničkim srcem i dušom prihvaćali prognane i tako im otvorili nadu da nisu došli  nekamo gdje su postali nitko nego da su prihvaćeni kao braća i sestre u Isusu Kristu, kao pripadnici istog naroda. Ovim molitvenim slavljem željeli smo svima vama prognani Banjalučani reći da pamtimo sve što vam se dogodilo i da želimo biti spomen molitveni s vama i za vas ovdje u Davoru ne samo danas nego i inače, rekao je biskup Š kvorčević i dodao tražimo i molimo sve one kojima je dodijeljeno voditi narode i sudbinu zemalja da pogledaju i razumiju vas i pravdu donesu na ove naše prostore onako kako vaša situacija traži.

A u svojoj emotivnoj propovjedi biskup Komarica rekao je između ostalog kako su svi okupljeni u Davoru upečatljivim znakovitim slavljem i pokorničkom, vjerničkom procesijom onim istim koracima kojima su prije 10 godina prolazili pokazali da se u njihovim srcima nije naselio sotona, nego u njima živi milosrdni Krist. Davor je pokazao srce Samaritanca, rekao je Komarica, čineći mnogovrsna djela milosrđa. Bio je to odgovor na Božji dar vama, vašim dubokim vjerničkim korijenima, vašoj zahvalnosti roditeljima i svećenicima koji su vas naučili kršćansku živu vjeru, rekao je biskup Komarica obraćajući se i zahvaljujući Davorcima. Davor je znak prepoznavanja jer se opredijelio za dobro i svi  koji su upoznali Davorce, rekao je biskup Komarica, imaju šanse udružiti se s njima u veliku buktinju božje ljubavi, dobrote, praštanja i milosrđa istinskih graditelja sretnije budućnosti. Zato smo na svijetu, Bog je s nama. Bog nas vodi preko kušnji i križeva, želi nas uvesti u nebo, istaknuo je biskup Komarica. U svojem je nagovoru pozvao sve one koji se zaklinju u najviše tekovine civilizacije, europske i svjetske da omoguće tom obespravljenom narodu ono na što imaju pravo; na identitet, rodni kraj, vlastiti jezik, vjeru, kulturu, pravo na rad, socijalno zbrinjavanje, političko odlučivanje o svojoj budućnosti i sva druga međunarodnim ugovorima predviđena i zagarantirana prava i slobode. Ne prihvaćamo da smo ljudi s drugačijim pravima od drugih. Tražimo jednako dostojanstvo kao i drugi ljudi, rekao je nadalje biskup Komarica. Uz biskupe, kod oltara na euharistijskom slavlju bili su i Ivica Žuljević, tajnik biskupa Š kvorčevića, fra Josip Bošnjaković i fra Mladen Ravnjak, župnik i župni vikar župe Gornji Bogćevci, fra Anto Ivanović župnik župe Okučani, Pavo Filipović, domaći župnik Marijan Đukić, fra Juro Stipić župnik iz Gvozda, fra Josip Božić gvardijan franjevačkog samostana i župnik u Petrićevcu i Vladimir Prucha župnik u Komarevu. Na kraju misnog slavlja izmijenjeni su i pokloni, a poslije mise druženje je nastavljeno i kod zajedničkog stola što su omogućile općine Okučani, Gronji Bogićevci i Davor, a članovi KUD-a Tkanica” iz Okučana su tamburom i pjesmom razveselili mnoga srca.

Višnja Mikić

Proslava sv. Roka u Bosanskoj Gradiški

Blagdan sv. Roka, patrona župe Bosanska Gradiška, ove godine je obilježen na sasvim drugačiji način i drugačije od onih prijeratnih ratnih ali i poslijeratnih.

Ta različitost nije bila samo u tome što su danas crkvu i župni dvor blokirali brojni policajci”, što je sv. misi nazočio predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine gosp. Ivo Miro Jović, ni zbog toga što je uz brojne svećenike sv. misu služio banjalučki biskup msgr. dr. Franjo Komarica, nego u tome što je ova svetkovina protekla u znaku otkrivanja spomen ploče bosanskogradiškom župniku msgr. Kazimiru Višaticki koji je mučki umoren u rodnom gradu prošle godine.

Uz biskupa Franju i sadašnjeg bosanskogradiškog župnika vlč. Josipa Jerkovića, oko oltara su se okupili dvojica braće pok. Kazimira, također svećenika, vlč. Adolf i msgr. dr. Karlo Višaticki, te msgr. dr. Anto Orlovac vikar banjalučke biskupije.

U prepunoj crkvi, na početku misnog slavlja biskup dr. Franjo Komarica je između ostalog kazao:               

Isus nam i nakon dvije tisuće godina poručuje da se molite za one koji Vas progone i činite dobro onima koji Vas mrze, samo tako ćete postati moji vjerodostojni učenici.

Sv. Rok nije bježao od opasnosti.

Svjedoci smo da je katolička crkva u banjalučkoj biskupiji i u cijeloj Bosni i Hercegovini poput sv. Roka.

Svjedoci te vjere nisu dozvolili da im kuga ateizacije otruje srce.

U najkritičnijem vremenu ateizacije roditelji su se trudili odgajati djecu u vjeri svojih predaka, nisu dozvolili da im ta nova kuga otruje duše i srca kao što je mnogima otrovala u tijeku minulog rata.

Istinu koja se ovdje događala, treba prenositi dalje, istinu da su se ovdje katolici trudili na mržnju odgovarati ljubavlju, znali su govoriti: oprosti im Bože jer ne znaju što čine”. Na to nas potiče On, potiče nas naša savjest i primjeri divnih ljudi.

Ako Boga protjeruješ iz svoga doma i svoje kuće, vrlo brzo ćeš od sebe otjerati i onoga koji je sazdan na Njegovu sliku i priliku čovjeka!

Mi smo za nebo stvoreni. I zato želimo proći zemljom čineći dobro poput Isusa.

Nastojimo ustrajati na Božjem putu koji nam je pokazao Krist, naši svećenici, nezaboravni župnik Kazimir, kojem ćemo spomen-ploču postavljenu na kući, nakon svete mise, otkriti na trajnu spomen.

Uvjeren sam da će katolici, ne samo Bosanske Gradiške znati cijeniti svoga župnika i uvjeren sam da će i On doživjeti sudbinu sv. Roka. Uvjeren sam da će njegova mučenička smrt dovesti do obraćanja mnogih gradišćanaca na put Božji, da će se kajati za svoje grijehe i da će moliti Božje milosrđe; potaći ih da se mole za Kazimira ali i mole se Kazimiru.

Da se mole za Kazimira a da se i mole Kazimiru. Onaj koji umire u Kristovoj ljubavi za bližnjega blizu je Boga. Znajmo to cijeniti, on je volio sve Vas dragi Gradiščanci, dragi Dolinci, dragi Novotopoljani.

OTKRIVANJE SPOMEN PLOČE

Po završetku sv. mise predvoditelj misnog slavlja je pozvao nazočne da se u procesiji upute prema ulazu u župnu kuću, gdje će se otkriti spomen-ploča koja će upozoravati sve one koji je vide na prolaznost života i ljubavi čovjeka prema braći ljudima.

              

Tom činu je, uz nazočne vjernike, visoke državne predstavnike, nazočio i gosp. Besim efendija Š eper imam bosanskogradiški.

Msgr. dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup je obred otkrivanja počeo prigodnom molitvom, a potom kazao:

Draga braćo i sestre,

Dragi prijatelji Boga i čovjeka, dragi prijatelji našega brata i našega župnika nezaboravnog Kazimira.

Danas, ovdje obavljamo jedan mali dio naše vjerničke, kršćanske i građanske dužnosti. Želimo postaviti ovdje, ovu ploču kao tajnu spomen na život i neumorni rad našega vrlog suradnika i našeg neumornog duhovnog voditelja, prelata, njegove svetosti msgr. Kazimira Višatickog.

On je u ovoj kući mučenički ubijen. O takvoj smrti govori Božja knjiga još u Starom zavjetu, knjiga mudrosti kad kaže Duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva”. Očima se bezbožnim čini da mučenici i pravednici umiru, a da je njihov odlazak s ovoga svijeta nesreća.           

Prošle godine na današnji dan, među nama je bio vjerni Kristov sluga, sluga Njegove istine i Njegovog evanđelja, naš nezaboravni župnik Kazimir.

Radovao se i našem dolasku i dolasku susjeda. Svaki put se radovao kad je mogao susresti ljude i otrti im suzu žalosnicu, podijeliti s njima, na žalost rijetke, trenutke radosti, naročito ovih zadnjih trinaestak godina.

Vi dragi župljani i dragi Gradišćanci, znadete župnika Kazimira, znate što je radio ovdje u ime Crkve, ne samo za članove Crkve nego za članove ove zajednice, ove općine, ovoga kraja. Kada je prije bio u Dolini župnik i kasnije kada je preuzeo sve tri župe, dodouše deisidirane, jer je većina katolika iz sve tri župe morala napustiti ne jučerašnja, nego mnogostoljetna ognjišta.

Nije došao nazad da proklinje i zaziva Božju kaznu nad onima što su jadni sami upali u zlo i druge gurali u zlo nego je propovijedao i činio djela milosrđa. Tolikima je pomogao da se nahrane, nabavio lijeka, zidao kuće . Ono što je trebala općina raditi i nadležna ministarstva države, radio je on kao župnik, kao što su i mnogi naši misnici radili na ovom području. I sam je dijelio ono što je imao a nije imao puno jer kako mi reče predsjedni RS gosp. Čavić; – priča je za malu djecu da je netko došao ubiti Vašega župnika iz koristopljublja, pa svi znaju da Vaši svečenici nemaju ni sami što. To su riječi čovjeka na odgovornom mjestu, čovjeka koji dobro znade pozadinu onoga što se ovdje zbilo, ali mi nebismo bili vjerodostojni Kristovi sljedbenici ako nebismo gledali i puno dalje od ovog dramatičnog i stravičnog događaja, stravičnog ne samo za zajednicu katolika, nego za sve dobronamjerne ljude ovoga grada i cijele ove regije.

I zato one riječi koje nam odzvanjaju u ušima, Isusove su riječi vječne istine. Pšenično zrno mora biti spremno ne samo do stoji u hambaru ili u vreći, nego da padne u zemlju i da istrune i da donese obilati rod.

Ovakvi svjedoci vjere, kakav je i župnik novotopolski vlč. Ratko Grgić, za kojim još uvijek tragamo, a koji je odveden davnog 16. lipnja 1992.g. kao što je odveden i predstavnik naroda cijele ove regije gosp. ing. Marijan Vištica za kojeg se također do dana današnjeg ništa ne zna: ne samo oni, nego i brojni drugi koji su iz vjernosti Bogu i božjem zakonu morali prijevremeno završiti ovozemaljski tijek – nisu ispisani iz Božje knjige, iz Božje ruke.

Svi oni ostavljaju za nas trajni zadatak da ih se sjećamo sa zahvalnošću. Ako su uz dobra djela bili i slabi, s ljudskim slabostima, molimo za njih Božje milosrđe.

Ova kuća će od danas, kao što je bila i ovih proteklih mjeseci, biti svojevrsna kuća poziva i proziva. Poziva: čovječe sjeti se da si samo prolaznik na zemlji i da ne znaš ni dana ni časa kada će te Gospodar života, i na koji način pozvati k sebi. Bez Boga se čovjek niti rađa niti umire i trebaš voditi računa da ćeš biti pozvan na Božji sud. Š togod radio, staraj se da radiš ono što će se Bogu svidjeti. A proziva: sjetimo se I upitajmo se koliko znamo biti zahvalni onima koji su radi nas bili spremni i svoju krv proliti.           

Banjalučka biskupija, kao ni jedna druga vjerska zajednica, ima brojne mučenike među svećenicima, istinske svjedoke vjernosti bogu i vjernosti ljudima kojima su poslani. Ne sumnjamo da je Bog lažov i da nije istinit. On je rekao: proslavit ću one koji su spremni biti vjerodostojni moji sljedbenici i svjedoci na zemlji.

I zato sam siguran da će i ovo biti od sada svojevrsno mjesto hodočašćenja, gdje će se ljudi ne samo pomoliti za dušu ovog plemenitog čovjeka, nego moliti Božju snagu: Bože sačuvaj nas da mi ne učinimo nikakvo zlo djelo. Daj nam snage da možemo opraštati, zauzimati se za pobjedu dobra, pobjedu ljubavi, pobjedu praštanja.

Tako će biti i na mnogim drugim mjestima gdje su naši svećenici ubijeni, spaljeni, smrskani ili su odvedeni u nepoznato. Kršćani vjernici, ne zaboravljaju i ne smiju zaboravljati one koji su iz ljubavi prema Bogu i prema njima ostavili sve što su imali pa i svoj život.

Htjeli smo ovu ploču davno prije podići, ali je Vaša sugestija bila dragi župljani da to bude uz današnji blagdan Vašeg nebeskog zaštitnika. Mislim da to i jest u redu. Zahvaljujem Vam se što ste došli u tolikom broju, ne samo na našu najveću svetinju slavlje sv. misu nego i za ovaj povod.

Nakon što je bosanskogradiški župnik vlč. Josip Jerković skinuo crkveno platno (simobl krvi) s mramorne ploče, biskup je pročitao tekst koji na njoj piše:

Tko izgubi život poradi mene i Evanđelja spasit će ga (MK 8,35)

U OVOJ JE KUĆI ZA KRISTA I NJEGOVO EVANĐELJE 17.11.2004.

 KRV SVOJU PROLIO msgr. KAZIMIR VIŠ ATICKI

ŽUPNIK I DEKAN BOSANSKOGRADIŠ KI

PRELAT NJEGOVE SVETOSTI

GOSPODINE ISUSE OTVORI MU VRATA RAJA

Potom su nazočni ponovili: gospodine Isuse, otvori mu vrata raja.

Mnoštvu se obratio i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine gosp. Miro Ivo Jović mnogopoštovani oče biskupe, cijenjeni župniče, dragi svećenici, časne sestre, gosti i prijatelji, nisam imao nakanu danas govoriti, ali jesam imao odavno namjeru biti ovdje i nadam se da ću svojom nazočnošću ohrabriti one koji su živjeli ovdje i koji žele po svojoj volji, u svojoj Domovini, u svome domu ostati živjeti. Ako Vi niste u mogućnosti konzumirati to svoje pravo, ja se za to osjećam krivcem.            

Zato pred Vas izlazim svjetla obraza. Zalagat ću se svojim bićem, umom i fizički da ovdje ljudi svih naroda koji čine Bosnu i Hercegovinu, jednakopravno na svakom dijelu BiH, mogu živjeti ako to žele. Isto tako, prisjećam se pročitanog o BLEIBURGU gdje se 1945.godine našlo 220 tisuća zatočenika s mnogo civila. Đilas, najveći jugoslavenski disident, govoreći 1952.godine u New Yorku o titovoj politici kaže za Bleiburg: Dobio sam u popodnevnim satima na Bleiburgu pisamce i na njemu je stajalo ime Alexandar III general engleski, a lozinka je bila: Palubu treba očistiti” . Nisam to u početku razumio ni kao vojnik, ni kao čovjek, rekao je Đilas. A kasnije, u razgovoru s njim rečeno mi je da je ta lozinka značila Hrvate treba pobiti da bi Jugoslavija živjela”

Dragi moji prijatelji!

Danas, čini mi se, puno toga se nije promijenilo. Bila je predodređena od nekoga sudbina: Hrvate treba pobiti da bi Bosna i Hercegovina živjela.

Strah me je to i izgovoriti, ali čini mi se da je to bila istina.

Stalno se optužuju Hrvati da su dijelili Bosnu i Hercegovinu i zato su krivi. Bosna i Hercegovina je podijeljena bez Hrvata. Interesantno, oni koji su to radili, nisu krivi.

Ja Vas pozivam na promišljanje i zato kažem: pripravan sam se boriti za dostojanstvo čovjeka samo pod okolnostima ljudske i Božje pravde za svakog čovjeka. U Bosni i Hercegovini mora važiti isti zakon. Živjeti u istim okolnostima i pod istim uvjetima.

Duboko sam uvjeren da je to Vaše promišljanje, a želim govoriti Vašim vlastima jer sam na tome mjestu gdje jesam.

Ne možete se vratiti u svoj kraj, ne možete se vratiti u svoj dom. Ja Vas pozivam: vratite se u zavičaj. Dođite barem jednom godišnje na svoju djedovinu. Povedite svoju djecu koju ste stekli. Ispecite barem jednom ćevape, jer nigdje neće biti slatki kao tu. Posjetite grobove svojih umrlih.

Dođite na svetu misu barem u vrijeme Svetog Roka. Povezati ćete tako budućnost, s prošlošću.

Pogledajete što se dešava u Dalmaciji. Najskuplje je kupiti staru zidinu, jer djeca to nedaju. Iz Australije oni dolaze i tu grade.             

  PRIJE RUČKA BISKUP JE ZAZVAO BOŽJI BLAGOSLOV

Ja se, kao vjernik, duboko uzdam u Gospodina Boga da će omogućiti da to bude i ovdje. Da budete uvijek svoj na svome, sa svojim susjedima u jednakopravnosti.

Hvala lijepa !

Biskup Komarica je kazao: kao naš odgovor na ove lijepe riječi, ja bih rekao jedinstvene, jer nismo nikada imali mogućnost tako nešto čuti od prvoga čovjeka državne naše zajednice, neka bude pjesma koju je i pokojni Kazimir volio i koji je tako često pjevao sa svima Vama, pjesma koja odražava i naš životni program :

Ima jedna duga cesta

Proslava Sv. Roka, zaštitnika Bosanske Gradiške je nastavljena u dvorani župno-pastoralnog centra gdje se je i tijelo okrijepilo.

Mican

GOSPA BRZE POMOĆI

GOSPA BRZE POMOĆI

ZAVJETOVALIŠ TE MLADIH

Svetište Mariji Majci Brze Pomoći u Slavonskom Brodu U istoimenoj župi, inače najstarijoj brodskoj župi, omiljeno je mjesto hodočašća mladeži, učenika, studenata i mladih obitelji, koji svakog 8. dana u mjesecu dolaze na ispovijed, osobni zavjet, pričest i misu. Pobožnost Gospe Brze Pomoći usmjerena je prvenstveno na duhovno podizanje obitelji i djece i obnovu razorenih obitelji ali joj se prigodnim molitvama obraćaju i svi oni koji trebaju bilo kakvu drugu brzu pomoć.

Župnik Mato Lešić ističe kako svetište Gospe Brze pomoći nije svetište radosti, nego boli, tuge i bolesti u kući. – U ovom svetištu nema poruka, zakona i pravila. U njega vjernici dođu kada imaju problema za čije rješavanje pomoć trebaju odmah. Zato se ono i zove svetište Gospe Brze Pomoći. Ta pobožnost je ljudima prirasla k srcu jer svi danas želimo brzu pomoć u rješavanju svojih problema. A Gospa je spremna takvu pomoć i dati kazuje župnik Lešić.

Župna crkva Gospe Brze Pomoći, ili Mala crkva, kako je još zovu u Brodu, sagrađena je 1754. godine, a podigla ju je brodska sirotinja koja u to vrijeme nije imala pravo ići u veliku franjevačku  crkvu rezerviranu samo za bogatu klasu mala je crkva stoga bila i skromno uređena, a takav je izgled zadržala i do danas.

Između dva svjetska rata u Brodu je teško bilo biti svećenik i tadašnji je đakovački biskup msgr. Stjepan Bauerlein u Slavoniju pozvao redovnice  uršulinke. One su u Brod došle 8. siječnja 1957. godine, kada su sa sobom donijele i sliku Blažene Djevice Marije pod naslovom «Gospa Brze Pomoći». Malo po malo, Gospa je privlačila mnoge duše u malu crkvu, a kada je u nju smješten i Gospin kip izrađen prema zamisli uršulinki, pred njim su se sve više počela okupljati djeca, mladež i odrasli i sakralni život u Brodu počeo je bujati. Iz godine u godinu u grad je dolazilo sve više hodočasnika iz cijele Slavonije, a tako je ostalo i do danas. U početku se Gospa štovala samo Devetnicom, od 30. prosinca do 8. siječnja, a onda i svakog 8. dana u mjesecu. Najbrojnije hodočašće je ono 8. rujna, na Malu Gospu, kada dnevno bude i do 5000 pričesnika.

U župi Gospe Brze Pomoći imaju čak 30.000 zavjetovanih svetih misa godišnje, što je, ističe župnik Lešić, više nego u Mariji Bistrici.

Odabrala i priredila:
Marijana Oršulić

 

(više…)

Na izvoru u Dolini

  SUZA DOLINSKA” NA SVOME IZVORU U DOLINI”

  U ponedjeljak, 27.rujna 2004.g. me je telefonski nazvao Vjeko Hudolin dopisnik Hrvatske radio-televizije i rekao mi: namjeravam napraviti TV reportažu za emisiju Mir i dobro” o Suzi dolinskoj” .

Rekao sam mu: hajde idemo na izvorište” Suze dolinske” u Dolinu Bosnsku. Pitao me je: što meni i snimatelju tamo imate pokazati?. Rekoh mu: Dolince koji su ostali u Dolini i one koji su se u nju vratili, crkvu, župnika koji je u Dolini bio tijekom rata, groblje Gradina”, ruševine .

Prihvatio je i nakon razgovora s urednicom navedene emisije rekao da možemo već sutra ići put Doline.

O tome sam odmah obavijestio msgr. Kazimira Višatickog, župnika u Bos. Gradiški kako bi i on mogao uskladiti poslove zbog ovog nenadanog dogovora.

Tko je ostao i tko se vratio u dolinska sela? 

Budući da ni u jednom broju Suze” nismo donijeli popis onih osoba koje su u Dolini ostale, a zaslužile su da ih se spomene kao i onih koji su se u nju vratili, a oni su to još više zaslužili.

Koristim ovu zgodu da to učinim pa makar sa znatnim zakašnjenjem.

U Donjoj Dolini su ostali i Pavle i Mara Vonić, Andrija (koji je umro 2001.g.) Tera i Zlatan Stojaković, Slavica Knežević, Luka, Jelena i Stipo Terzić, Zdravko, Mara, Marina, Zoran i Kristina Tomić.

U nju su se po završetku rata među prvima vratili; Ivo, Anka i Predrag Kovačević, potom Josip i Dragica Vujić, te Anto Lagundžija, Vinko Kovačević i Kaja Š Šokić.

U Gornjoj Dolini su ostali; Stipo i Mara Budić, Anka (Filipa) Š Šokić, Ruža-Ljubica i Slavko (koji je umro 1999.g.) Budić, Marko Budić, te supružnici Marijan (umro 1997.) i Anka (umrla 2001.) Budić, Anto (umro 2003.) i Manda (umrla 2001.) Budić.

Vratile su se samo četiri osobe i to Zdenka Budić i nedavno supružnici Filip i Ljuba Š Šokić, te Mara (Mirka) Vonić.

 U Novom Selu je najmanje osoba ostalo, svega četvero; Mato Oršulić i majka njegova Tina Oršulić, te supružnici Anto i Nada Knežević.

Vratila se samo Kaja (Slavka) Matković.

Osvanuo je utorak 28.rujna 2004.g. Već u 8 sati kod mene u Okučanima su bili Vjeko Hudolin, te snimatelji Vlado i Igor Vincetić.

Nakon što su snimili nekoliko kadrova u uredu (naslovnice Suze dolinske”) uputili smo se u Bos. Gradišku.

Na graničnom prijelazu nikakvin problema, a bojao sam se u svezi prenošenja opreme za snimanje. VladoVincetić mi je kazao: pa nije ovo prvi puta da s opremom idem u Bosnu i Hercegovinu. U Banja Luci smo bili kada se slavio sv. Bono zaštitnik banjalučke biskupije i nedavno kada sam razgovarao s biskupom dr. Franjom Komaricom u svezi njegove nominacije za Nobelovu nagradu za mir.

U župnom uredu u Bos. Gradišci čekao nas je župnik Kazimir. Uz župnika predstavio sam im i njegovu majku gđu. Barbaru devedesetogodišnju staricu,majku četvorice svećenika koja je u rukama imala molitvenik.

Uz okrjepu tijela razgovarali smo o aktualnim temama, a potom smo se s dva automobila uputili u Dolinu; msgr. Kazimir i ja u jednom, a njih trojica u drugom.

Dolina nas je dočekala obavijena maglom.

Zaustavili smo se pred crkvom u Gornjoj Dolini gdje su napravljeni prvi kadrovi za reportažu.

Uslijedio je potom obilazak nekoliko obitelji;onih koje su ostale u Dolini  i nekoliko povratničkih. 

Dolina Bosanska u Mir i dobro”

U emisiji Mir i dobro” koju je Hrvatska televizija emitirala u nedjelju 3.listopada 2004.g. išla je i ova reportaža u kojoj je rečeno: Sa svojih stoljetnih ognjiša prije dvanaest godina, prognan je najveći broj župljana župe Dolina kod Bos. Gradiške, a svoj novi dom pronašli u Hrvatskoj i drugim europskim zemljama.

No, kako žive oni koji su se odlučili vratiti pogledajmo u slijedećem prilogu;

VJEKO HUDOLIN: U naseljenim mjestima župe Dolina; Gornjoj Dolini, Donjoj Dolini, Novom Selu, Orubici i Prošenici živjelo je 1204 vjernika. Na žalost, na početku rata u BiH 1992.g. počeo je progon Hrvata s tih prostora Republike Srpske.

Sada u toj župi živi samo tridesetak katolika. Među njima su supružnici Budić koji nisu željeli napustiti dom i cijeli su rat živjeli u Dolini.

STIPO BUDIĆ: Ja sam ostao, a kakav sam križ podnio to samo ja znam. To se ne može ispričati. Ništa nisam zaboravio.

MARA BUDIĆ: Teški je to bio život i teško je bilo ostati u Dolini bez igdje ikoga. Dolina je ružama cvatala, a sada je umrla.

VJEKO HUDOLIN: Cijeloga je rata ovdje proveo i bosanskogradiški župnik Kazimir Višaticki koji je i u Dolini služio mise za malobrojne vjernike.

Msgr. KAZIMIR VIŠ ATICKI: Mirno mogu reći da nisam bio ometan u obavljanju crkvenih službi tj. sv. mise u tijeku cijeloga rata.

VJEKO HUDOLIN:  U naseljima župe Bosanska Dolina posjetili smo i nekoliko povratnika. Anto Lagundžija se vratio među posljednjima. Budući da mu kuća još nije obnovljena najveći dio vremena provodi kod sestre Dragice.

ANTO LAGUNDŽIJA: Velika čežnja za svojim ognjištem nagnala me je da skupim snage da se vratim, da obnovim kuću i dovedem unuke kako bi znali za svoju djedovinu.

VJEKO HUDOLIN: Antina sestra kaže da je sretna što se sa suprugom vratila u dom koji im je obnovljen.

DRAGICA VUJIĆ: Dobili smo mi po dolasku u Dolinu kravu.  Uz nju imamo i živadi i svinja. Muž i ja smo stari, ali mi stalno radimo (muž Jozo trenutno radi na ribnjaku).

ZDENKA BUDIĆ: (Zbog starih roditelja u G. Dolinu se vratila 1997.) i kaže: znate kako je živjeti na selu. Preživljava se. Imam stoku i traktor pa s njim nekome nešto uzorem, posijem imam nešto svinja, dvije krave , tako se živi.

DRAGICA VUJIĆ: Kada smo se vratili obilazili su nas pravloslavci, oni su nama toliko dobri, imam tu komšinicu koja mi je kao sestra.

ZDENKA BUDIĆ: Da se bar nešto naroda vrati jedni drugima bi pomogli kao što to činimo i sada ovim izbjeglicama ovdje, pomognemo, oni meni, ja njima

VJEKO HUDOLIN: Na žalost prognani Hrvati se ne vraćaju  u župu Bosanska Dolina uostalom kao i u druga područja Republike Srpske.

Među glavnim razlozima ističu loše gospodarsko stanje, nedostatak posla i neizvjesnosti.

Msgr. KAZIMIR VIŠ ATICKI: Ne mogu ostvariti svoj nacionalni identitet: jezik, kulturu, običaje, povijest .

ANTO LAGUNDŽIJA: Tamo (u Hrvatskoj) su se ljudi snašli u materijalnom smislu. Imaju krov nad glavom. Kada se radi petnaest godina može se mnogo toga napraviti.

VJEKO HUDOLIN: Milorad Oršulić je 1996.g. pokrenuo Suzu dolinsku”. Riječ je o glasilu župe Bosanska Dolina u prognanstvu. Osamnaest brojeva tog lista, dva godišnjaka i knjiga o župi. Objavljen je velik broj natpisa o ratnim stradanjima, prognanstvu, pokušajima organiziranja povratka, ali i o bogatoj povijesti, kulturi i vjerskom životu Dolinaca.

MILORAD ORŠ ULIĆ-MICAN: Prvenstveni i glavni zadatak Suze dolinske” je da poveže Dolinu i dolince. Dolinu, ovu gdje smo  mi sada, Dolince koji su ostali u njoj i one koji su se tijekom rata raspršili diljem svijeta.

TUŽNI POGLED NA OMLADINSKI DOM I GOSTIONU “KOD JURE” U GORNJOJ DOLINI.ISPRED DOMA JOŠ  STOJI BISTA (POPRSJE) HRVATSKOG PJESNIKA IVANA GORANA KOVAČIĆA

(više…)

ZBOGOM DOLINO

Nevolja nam zakuca na vrata,

Nema više u Dolini Hrvata…”

 Nema prikladnije rečenice od ove, prije nego se išta mogne reći  o Dolini. To je ono što nitko u snu nije snio, na što nitko nije pomislio, a kamoli da će reći i doživjeti. Ali ta gorka istina jest baš takva.

Svidjela se Dolina dušmaninu stoga je odlučio da iz nje istjera i posljednjeg Dolinca. Opljačkaše, razoriše, zapališe, pobiše i rastjeraše nas, a na naša pitoma ognjišta naseliše se zlotvori. I našu mirnu, tihu i ljubljenu domaju uvrstiše u svoju “Republiku srpsku” sa željom da je ukaleme u svoj vjekovima sanjan koncept “velike Srbije”.Dušmanin nas je za svega nekoliko mjeseci razbacao na sve strane svijeta kao vjetar suho lišće u jesen. I doista. Na naša se nikada prežaljena sela uselila jesen i mnoge neće više u Dolini ogrijati proljeće života.

Dogodilo se to, a da im ni svojim  mislima, ni riječju ni djelom nismo dali povoda. Dušmanin ne bi bio dušmanin da ne radi dušmanski. Tko zna koliko su nam dugo to pripremili? I onda kada su s nama sjedili u našim kućama, jeli i pili, dok su nas i našu djecu u školama učili, dok su nam nudili kakve usluge. Sada su svoje crne želje pretvorili u stvarnost.

Umjesto oružja, mi smo uzeli krunice, umjesto kletve mi smo se molili Bogu. Govorili smo: “Ako je to volja Božja, neka se vrši”. Teško je pomisliti da više u svojim domovima znojem, krvlju i suzama zalivenim nećemo živjeti.

Da, to je Dolina!

Sveopća hajka

Sredinom proljeća 1992. godine srbočetnička bratija doživljavala je strahovite gubitke na derventskom bojištu. Bojali su se da ne dođe do proboja tog fronta i spajanja Oružanih snaga Bosne i Hercegovine s, prema njihovom mišljenju, oružanim snagama banjalučke regije. Zbog toga su početkom svibnja krenuli u sveopću hajku na čelništvo Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) a potom će uslijediti obračun i s čelništvom SDA na tim prostorima, posebno u Bosanskoj Gradišci, prema njihovom mišljenju, važnoj kao mjestu eventualnih ratnih sukoba.

Trebalo je na samom početku obezglaviti hrvatski korpus, jer su je smatrali opasnom. Mnogi su Hrvati naslutili neposrednu opasnost pa su taj grad pravovremeno napustili.

Putem lokalne radio postaje Bosanska Gradiška emitirali su upozorenja da se u određenom roku “predaju sve vrste oružja, kako ono koje je u legalnom posjedu pojedinaca tako i ono drugo”. Srpski “specijalci” – protudiverzantska grupa “[korpioni” nestrpljivo su čekali da prođe zadnji rok za predaju oružja pa da se krene u pretresanje kuća, zna se i čijih, kako u potrazi za “arsenalima oružja” toliko i zbog pljačke. Nestrpljivo su čekali, kao psi svezani na lancima da ih “gazda” pusti na plijen.

 

 

SVE SU LAÐE POTOPLJENE”

 

 

Kada su bili “pušteni s lanca” počeli su se natjecati u što većim zlodjelima, prijetnjama, ucjenama, pljačkama…

Narod je pred tom razularenom ruljom “gledao glavi mjesta”. Mnogi su jedino rješenje vidjeli u bijegu preko Save – plivanjem, jer sve su im “lađe bile potopljene”, tj. svi čamci koji su se do ovoga rata idilično ljuljali na valovima spomenute rijeke. Pucali su po njima iz različitih oružja i na taj način ih potapali.

Po Dolini su se “na uho”, tj. od usta do usta prepričavale sudbine onih koji su spas našli preplivavanjem Save ili sudbine onih koji su u tome vidjeli jedini izlaz. Svaki nepromišljen i nedovoljno pripremljen korak u pravcu Save bio je ravan samoubojstvu. Srpske su straže danonoćno bdjele uz obrambeni nasip protiv poplave, a prostor duž obale miniran je tisućama različitih ubojitih naprava. Noći i dani su se provodili u razmišljanjima i pravljenju planova kako izbjeći vrebajuće opasnosti koje se nalaze na putu u neizvjesnost. Provjerene informacije da je netko živ preplivao rijeku i stigao u Hrvatsku su hrabrile, ali su se svi planovi u trenutku rušili čim se saznalo da netko nije uspio… Naime, mnogi su se ugušili u mutnoj rijeci, drugi su pak zvjerski prostrijeljeni četničkim hicem i zauvijek ostali u njenim maticama i virovima.

Učestala provociranja, prijetnje i pucnjava iz vatrenog oružja po pročeljima obiteljskih kuća često nisu dozvoljavala temeljitije pripreme, pa se znalo ići “uz Božju pomoć”, pa što bude.

Iz nekad mirne i pitome Doline, a sada Doline plača i suza, bježalo se i s radne obaveze. Takvi pokušaji bijega nisu se nikome otkrivali, čak ni onima s kime se radi. Evo još jedne sudbine čovjeka koji je odlučio preplivavanjem Save napustiti svoju “radnu grupu” i pobjeći u Hrvatsku.

Sava se preplivavala pod svim okolnostima; bila niska ili nabujala, bilo to ljeti ili zimi, itd. Nije se mnogo biralo ni mjesto ni vrijeme.

Dvojica Novoselaca su u noći prvoga dana studenog uz pomoć napuhanih traktorskih guma tražili put preko hladne i nabujale vode, kroz maglu i mraz. Na tako nešto su se mogli odlučiti samo oni najodvažniji i čiji je život visio o niti. Pored toga trebalo je dobro poznavati ćudi izlivene rijeke obavijene maglom. Te noći matica ih je okretala i oni su se borili u magli protiv nje i vremena koje je neumoljivo brzo prolazilo i tako savladali: vodu, maticu i maglu.

Napuštala su se rodna ognjišta, draga Dolina, a u njoj i oni najdraži: majke, očevi, braće, sestre, sve što se imalo. Neki od njih svoje nikada više neće vidjeti.

 

RATNI POHOD JE NASTAVLJEN U BiH

 

Rat u Bosni i Hercegovini već je uzimao svoj danak kako u ljudskim životima tako i u ratnim razaranjima. Bivša Jugoslavenska narodna armija, samo pod drugim oznakama, a sa željama i ciljevima istim kao i ranije, zadojena mržnjom koje se iz dana u dan sve više rasplamsavala prema svemu što nije srpsko, nastavila je svoj ratni pohod sada i na Bosnu i Hercegovinu koja nije ni slutila što joj se u njihovim crnim zapovjedništvima sprema. Dok Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine poziva sve ljude dobre volje na šetnju olimpijskim i glavnim gradom BiH Sarajevom, u isto vrijeme srpski odmetnici se ukopavaju okolo Sarajeva i okolo drugih gradova Bosne i Hercegovine, te naoružavaju “ugroženi i vjekovima napaćeni srpski narod”, koji do tada pušku nije vidio…

Proteklo je mjesec dana od početka nametnutog rata koji je za Bosnu i Hercegovinu započeo u Sarajevu, premda je Bosanska posavina mnogo prije toga već zalivena krvlju hrabrih graničara. Da je to početak rata u Bosni i Hercegovini, svatko je znao ali da će se u tako kratkom vremenu to dojučerašnje življenje i suživot sa susjedima Srbima razbuktati prema Hrvatima i Muslimanima – Bošnjacima u mržnju neopisivih razmjera, mnogi nisu mogli niti u snu zamisliti. Među takvima bijaše još jedan običan “mali” čovjek, čiju životnu dramu će pobliže ukratko opisati.

 

SMIŠ LJENI NAČIN UHIĆENJA

 

Do toga vremena činilo mi se da nije bilo razloga da se u “poštene Srbe” posumnja. I tu sam se prevario. Uvijek sam polazio od sebe i svojih prijatelja Hrvata koji ni u jednom razgovoru nisu poželjeli da se nešto loše učini Srbima i njihovoj djeci. A oni? Oni su baš tako razmišljali, to željeli i činili, a da zlo bude veće glavni akteri “pobune” bili su baš neki moji susjedi Srbi. To je ono što čovjeka Hrvata i čovjeka katolika boli jače od noža kojeg ću poslije osjetiti na vlastitoj koži.

Te srijede, 6. svibnja 1992. godine u uredu Skupštine općine Bosanska Gradiška radni dan je počeo kao i svi ostali tijekom proteklih sedamnaest godina; sa kavom uz uobičajeni razgovor ili neobavezno čavrljanje. U posljednje vrijeme u uredu redovno se slušaju  vijesti u sedam sati. Jedni slušaju radio Beograd, drugi, dakako, radio Zagreb. Radna prostorija je poveći ured i u njemu rade zajedno četiri Srpkinje, dvije Muslimanke i jedan Hrvat. Poslije vijesti komentari su kratki, a uglavnom izlaze iz srpskih usta i svakim danom su sve isti: “Sve ustaše treba izbrisati sa lica zemlje, nema mira dok se u potpunosti ne razruše Banski dvori u Zagrebu, jer iz njih proizlazi sve što je Srbe snašlo i da samo Srbi vode pravedan i oslobodilački rat protiv ustaša…”

U svemu tome prednjači Savka Todorović, rođena Kragulj čiji je muž bježao sa svojim “srpskim junacima” sa zapadnoslavonskog bojišta, a ona je u znak podrške i svega što su srpski zločinci počinili u tom dijelu Slavonije išla dizati im borbeni moral, slikajući se pored njihovih tenkova. Ona je inače snaha Milana Todorovića iz Laminaca koji se sve do svoje smrti hvalio kako je pojedine Dolince i Novoselce ubijao 1945. godine, pa se tako hvalio da je ubio i Marka Oršulića i još neke druge.

Dok sam sjedio za stolom malog restorana u zgradi Skupštine općine i s Mustafom Topić-Mukijem I Mironom Mandić  ispijao prvu jutarnju kavu, upala su trojica nepoznatih ljudi iz specijalne grupe “[korpion” – diverzantske grupe s dvije puškostrojnice i jednom automatskom puškom te glasno imenom i prezimenom pitali da li je ta osoba tu. Ustao sam iza stola i rekao da sam taj. Pograbili su me i gurajući me ispred sebe kroz hodnik doveli u prizemlje u jedan drugi ured (nasuprot mojega ureda), koji su prethodno ispraznili od radnog osoblja. Ispred ureda je već stajao jedan njihov vojnik s puškostrojnicom “na gotovs”, a u uredu su stajala još trojica također s jednom puškostrojnicom i dvije automatske puške. Znao sam da se tu ne radi o nikakvoj njihovoj zabuni nego da je posrijedi smišljeni i dugo pripremljeni način uhićenja. Kasnije saznaju da je organizacija uhićenja potpomognuta od nekih djelatnika Skupštine općine koji već poodavno nisu mogli gledati u toj zgradi niti jednoga Hrvata niti Muslimana. Nisu imali obraza ni kulture pa su o tome javno po uredima, u hodniku i ispred zgrade govorili. Takvim dobacivanjima i prijetnjama poglavito su bili izloženi neki pojedinci kao što sam i sam. No, do tada nisam obraćao veliku pozornost na sve to. Uzdao sam se u Boga i pravdu koja mora pobijediti.

Zapovijedili su mi da se skine do pojasa što je popraćeno već dobro znanim komentarima. “Istražitelji” su imali dojavu da na ramenu lijeve ruke imam istetoviran hrvatski grb, što je bila istina. Već tu počinje ono što nitko nikome ne bi poželio, a sve bez svjedoka. Redali su se šamari iza šamara, udarci u trbuh i rebara, čizmama po svim dijelovima tijela uz nastojanje da se prizna nešto što nisam učinio niti sam bio u situaciji da tako nešto učiniti. Natjerali su me da tipkam bilo što na pisaći stroj. Nisu mi rekli razlog zbog čega to rade, ali poslije će mi biti jasno nakon što su me natjerali da i u svojoj kući to isto radim na vlastitom pisaćem stroju. Provjeravali su, naime, da li su na jednom od tih pisaćih strojeva tipkana prijeteća pisama koja su stizala na adresu njihove vojske. Osim toga okrivili su me da sam šleperima dobavljao oružje za Hrvate u Dolini i koje je, navodno, danas-sutra trebalo biti upereno protiv njih, da sam kriv za sve strahote koje su snašle taj grad, Bosansku Gradišku, jer sam po njihovim “spoznajama” radio-vezom slao sam podatke “svojim ustašama” i koordinate za ciljeve hrvatskom dalekometnom topništvu (a razarajuće projektile su i sami ispaljivali na njega samo da se što veća mržnja stvori među pučanstvom toga grada prema Hrvatima), nadalje, da je huškao svoj narod protiv njihove vojske i pozivao ih na oružanu pobunu protiv njih, a hrvatskim mladićima zabranjivao da se odazivaju njihovim mobilizacijskim pozivima, što i sam nisam u njihovim redovima, da posjedujem popise Srba koje je sam trebao poubijati i tko zna što još nisu htjeli prikalemeti. Međutim ima nešto drugo što jest bila istina i što im je smetalo, a te istine su se bojali daleko više od svojih laži.

Dobro su oni znali da je sam demantirao putem njihove lokalne radio postaje Bosanska Gradiška, (dok je civilna vlast još koliko-toliko funkcionirala) kao i u sarajevskim “Večernjim novinama” laži koje su objavljivale njihove novine a poglavito “Ekspres politika” (Ekspres, čitajući s desna na lijevo dobijemo “serpske”) i to na dugo i široko su njihovi novinari pisali kako se u Dolinu dovozi oružje u šleperima, a “mupovci” u istu tu Dolinu dolaze pod okriljem noći i slično tome. Jasno je bilo da sve što su radili, bilo to javno ili u tajnosti, pripisivali su drugima jer kako bi i počeli drugačije ovaj besramni rat da se nisu rukovodili onom poznatom “napad je najbolja obrana” ili “laži, laži, nešto će i ostati”.

Isto tako sam javno prosvjedovao protiv svakoga ubojstva Hrvata i odvođenja u zloglasni KP Dom u Staru Gradišku i Okučane, protiv paljenja hrvatskih domova u Donjoj Dolini, zbog masakra koje su počinili u Dolini, a koji su ognjem htjeli prikriti. Znali su su da su zbog mojih zahtjeva kao i drugih čelnika HDZ-a za BiH u Dolinu upućeni europski promatrači 29. veljače iste te godine i sa lica mjesta upoznali svjetsku javnost o neviđenim zločinima. (Izvješće je emitirala i njemačka televizija).

Svakoga tko se angažirao za uspješno sprovođenje referenduma za suverenu i samostalnu Bosnu i Hercegovinu pomno su bilježili u svoje crne notese, a sam sam bio jedan od njih. Ipak, najviše su ih pogodile bilješke u vidu dnevnika kojeg su prilikom pretresa kuće pronašli i u kojima je pisala samo istina o svemu onome što su činili i što su namjeravali učiniti. Pisalo je u njima koliko su svakodnevno otprilike granata ispalili iz haubica iz Brestovčine, Bok Jankovca, iz Laminaca tzv. Kačavendi, zatim tenkovima i minobacačima iz Mačkovaca, Kozinaca-Grede, Gornje i Donje Doline te iz Jaružana Laminaca i Novog Sela. Strah ih je spopao pri pomisli nije li sve to što su pronašli “napismeno” kurirskom ili radio- vezom otišlo na drugu stranu…

Dugo je to vrijeme i teško bilo u toj zatvorenoj uredskoj prostoriji u nazočnosti njih šestorice, dok su dvojica stajala pred vratima. Bila je to jedinstvena prilika da se dio spektakla prikaže srpskoj javnosti, pa su me tako odlučili, kao u onim “partizanskim” filmovima sprovesti kroz grad i to ravno duž bosanskogradiškog korza. Smišljeno – učinjeno. Zbog već spomenutoh hrvatskog obilježja na ramenu lijeve ruke, golog do pojasa vodili su me i gurkali uperenim puškama gradskim ulicama uz povike: “Nagledajte se ustaše. Evo onoga koji se sa vama družio i koji vas je htio poubijati…”, “Još malo pa će u komadima niz Savu za Beograd…” Uz sve to psovali su mi majku ustašku, lijepu moju domovinu, Tuđmana (naravno, sve prepuno ironije i mržnje)… Pošteni građani su se na te gnusne riječi i njihovo ponašanje zgražali, a neki i sklanjali ustranu, dok su oni drugi, one njihove pristaše tražili okolo sebe kakve predmete da bi me njima pogodili po mogućnosti u glavu. Vodili su me “od nemila do nedraga”, od predsjednika općinske skupštine do komandanta štaba teritorijalne obrane, od zapovjednika Srpskih oružanih snaga do zapovjedništva vojne policije. Kod ovog posljednjeg bila je zadnja postaja, izuzev one kada će me kombijem odvesti do  kuće u Bosanskoj Gradiški, koju će tada temeljito pretresti. Pretres je izvršen na njbezobzirniji način. Bajonetom su otkidali pločice u kupaoni, zavirivali u bojler, kidali lamperiju u sobama, prevrtali namještaj, sve u želji da nađu što više “dokaznog materijala”. Za njih je dokazni materijal bio sve ono što je imalo hrvatsko obilježje, kao što su privjesci za ključeve, kasete sa hrvatskim pjesmama, albumi sa slikama, članci iz mladenačkih dana o Vici Vukovu, aktualni hrvatski dinari, prazne iskaznice HDZ-a i drugi materijali te hrvatske stranke kao i već spomenute bilješke. Baš ništa nisu našli od ilegalnog oružja, radio stanica i šifri, te popisa Srba, a bili su uvjereni da je ta kuća u Bosanskoj Gradišci prepuna takvoga “kompromitirajućega materijala”. To ih je razljutilo. Fotokopirni aparat moga prijatelja, koji je kod mene bio na čuvanju, uz ostali “dokazni materijal” ponijeli su sa sobom. Napuštajući kuću u kojoj su ostavili nered iza sebe nisu se mogli suzdržati a da ne kažu kako je odmah treba srušiti. I doista, neće dugo proći, to će i učiniti.

U to vrijeme supruga Veronika mi je radila kao trgovkinja u jednoj samoposluzi a starija je kćerka Kristina bila u školi. U susjedstvu je bila mlađa kćerkica Marijana koja je došla kući u pratnji susjede kada je vidjela vojsku pred kućom. Uz nju su se skupile i druge susjede Hrvatice, dok su Srpkinje i Srbi to promatrali iza zavjesa, iz kuća ili iza kuća. Prolazeći pored kćerkice dobacili su joj: “Srami se što imaš takvog oca“.  a njemu: “Zar ti nije žao što će dijete ostati siroče?”. Zar je tu trebalo sa njima o bilo čemu raspravljati. Na pitanje susjede Dubravke Vonić: “Zar je on nekoga ubio da bi mu dijete trebalo ostati siroče?”, jedan je dodao: “Ovo što je kod njega pronađeno, gore je nego da je nekoga ubio”.

 

Poveli su me prema zloglasnom kombiju koji je puno Hrvata i Muslimana iz Bosanske Gradiške odvezao da se nikada nisu vratili. Sada su još postali agresivniji prema meni  jer su među dokumentima našli i člansku iskaznicu “Budokai” kluba pa su se pribojavali da bi im mogao izmaći ispod kontrole.

Bili su to teški trenuci za čovjeka, kada je bio siguran da svoje najdraže više nikada neće vidjeti. Koraci su postali olovno teški, a jedino što se u tom trenutku moglo reći djetetu dok sam  mislio da mu daje zadnji poljubac u životu, bilo je: “Ako se više nikada ne vidimo, nemoj zaboraviti da te je tata volio”. Uz suze i prigušeni jecaj svih  koji su ostali ispred kuće grubo sam uguran u kombi i odvežen.

Čudno je to kako u takvom trenutku života proleti čovjeku protekli život. Svi trenuci radosti, veselja i bezbrižnosti, sve ljepote koje je vidio i susreo, vesele pjesme koje je čuo Bog zna kada, a koje mu odjekuju u ušima, ljubav koju je doživio ali i teškoće koje je život sa sobom donosio i odjednom srce zalupa tako da bi htjelo iskočiti iz grudi i osloboditi se. Kroz vlažne oči gledao sam najdramatičniju sliku u svom životu i čuo vrisak djeteta a u sebi govorio ‘zbogom’.

Kombi je vozio, a da nisam znao kuda. Uvijek čovjek misli na ono najgore, tako je bilo i ovoga puta. Kako je tih dana most preko Save bio zatvoren a koristio se onaj pontonski, mislio sam da me voze preko njega u Staru Gradišku. Ipak nije, nego ponovo pred zgradu Sekretarijata narodne obrane u prostoriju u kojoj me je čekao zapovjednik vojne policije izvjesni Savković, zvani “Palestinac”. On je nestrpljivo čekao šetajući po uredu. Sigurno je mislio u sebi: “Ovoga puta mi čin ne gine”, a potajno se i sedam njegovih “Š korpiona”, tome nadalo. Predali su mene i  doneseni “dokazni materijal”, a prije nego što će napustiti sobu na ruke su mi “nabacili” lisice. Jedan je ostao kao stražar, a ostala šestorica su otišli (kako će se poslije saznati) pretresati roditeljsku kuću u Novom Selu,  bratovu kao i kuće nekih rođaka misleći da će tamo naći još više “dokaznog materijala”, jer im je vjerojatno njihov pretpostavljeni dao do znanja da je to malo, zapravo da nije ništa.

U prostoriji zapovjednika vojne policije, već spomenuti Savković se životinjski ponašao prema meni. Svoju snagu demonstrirao je udarajući me policijskom palicom po golom tijelu. Tražio je da se prizna ono što njima odgovara. Da bi dokazao opravdanost svojih postupaka nije dozvolio da se nijedna rečenica u vidu odgovora do kraja izgovori, nego je udarcima prekidao i postavljao nova pitanja. Stražaru koji je stajao uz mene govorio je da pokaže načine na koje će “ptičica propjevati”, spominjući “pracijep” koji imaju za to već pripremljen. Iz druge prostorije su donijeli i magnetofon da bi se “posljednji puta” naslušao svojih “ustaških pjesama” sa kazeta koje su donijeli kao “dokazni materijal”. Sačinili su i zapisnik o oduzetim stvarima, a među tim stvarima je bio i sat marke “Seiko”, skinut sa ruke ali nije uveden u zapisnik, razni telefonski brojevi u notesima za njih su bile šifre. Uspoređivali su tekstove tipkane na pisaćim strojevima; onoga iz ureda i onoga privatnog, kojega su ponijeli iz kuće da bi otkrili tajnu “prijetećih pisama” koja su, navodno, upućivana njihovoj vojsci. Na radnom stolu je i poduža izjava radnog kolege. Mustafe Topića Mukija – Muslimana kojeg su priveli kao svjedoka, a koji je trebao lažno svjedočiti protiv mene i to na sudu bez sudaca. Međutim, on je po cijenu života u izjavi napisao o meni što je znao, a ni to im nije išlo u prilog, jer je pisao istinu. Nedugo iza te afere i on će biti prognan kao i svi Hrvati i Muslimani ne samo iz zgrade Skupštine općine, nego i iz svih drugih poduzeća i ustanova. (Trenutno se nalazi u izbjeglištvu zajedno sa svojom obitelji u [vedskoj).

Čekali su da dođu predstavnici civilne vlasti u taj ured. I došli su: predsjednik Skupštine općine, predsjednik Izvršnog odbora i predstavnik kriminalističke službe iz Općinskog sekretarijata za unutrašnje poslove, koji je sa sobom ponio poveći dosje.

Velik dio vremena proveden je u čitanju pronađenih bilješki i njihovom tumačenju kako je njima odgovaralo, te su s tim u vezi postavljali niz provokativnih pitanja. U tim bilješkama su se i oni pronašli, baš onakvi kakvi su stvarno i bili zajedno sa svojim postupcima. Tu je pisalo tko je izvršio agresiju na Staru Gradišku, tj. Hrvatsku, a ne na Bosansku kako je taj isti predsjednik izjavljivao, a pisalo je i sve ono što se u tom gradu u proteklih godinu dana moglo vidjeti i čuti. Iako se znalo da se radi o igri zastrašivanja, znalo se i to da tu vlada zakon bezvlađa, da je u njihovim rukama vlast i da će se sve završiti kako njima odgovara. Na sva ta njihova pitanja i prijetnje odgovoreno sam: “Vi gledate sve svojim neprijateljskim očima i u svakoj riječi vidite šifre, ilegalu te se bojite da je sve upereno priotiv vas. O čovjeku stvarate svoje mišljenje i zato svaki njegov korak i svaku njegovu riječ prosuđujete na takvom sumnjičavom mišljenju. Najobičnija svakodnevna stvar u vašim očima izgleda neprijateljska. Pred vama je sve što ste našli i ako je to dovoljno za osudu čovjeka, vi izvršite svoj posao…”

Za nevjerovati je kako čovjek u najtežim trenucima može biti sabran i kako može mirno i razložno govoriti. i Isus je govorio: “Kada vas dovedu na sudove ne brinite se kako ćete ili što ćete govoriti, jer će vas Duh Sveti naučiti u onaj čas što treba reći”. Bez dvojbe; i ovaj puta su se te  riječi potvrdile.

Samo nekoliko minuta nakon mog uhićenja ostatak članova Gradskog odbora HDZ u Bosanskoj Gradišci kao i Stranke demokratske akcije (SDA) su saznali za to posredstvom jedne djevojke, koja je radila u Skupštini općine. Ona je  otrčala to javiti ocu koji je bio odbornik ispred HDZ-a u SO-e. Istoga trenutka su uslijedili telefonski pozivi. Zvali su predsjednika SO-e, predsjednika Izvršnog odbora SO-e, načelnika MUP-a a postavljano je samo jedno pitanje: Š to se to događa? Nastala je uzbuna, a namjera srpskih vlastodržaca je bila da se uhićenje izvede u najvećoj tajnosti. Tih dana predsjednika HDZ-a za Bosansku Gradišku nije bilo u njoj. Jedna od slijedećih osoba po dužnosti sam ja, kao tajnik te stranke, kojega su namjeravali po kratkom postupku likvidirati. Drugim riječima htjeli su hrvatsko pučanstvo i Dolinu “obezglaviti” uništiti. No, već na samom početku njihov plan se izjalovio i da “zlo bude manje”, svoj su neuspjeh pokušali prikazati kao da su htjeli obaviti “informativni razgovor”…

Nakon višesatnog “vijećanja” srpskih “supovaca”, pomnog proučavanja “dokaznog materijala”, bio sam pušten. Pred odlazak mi je rečeno: “Ti si sada slobodan građanin. Slobodno možeš odlaziti na posao, samo ako bi se kretao izvan grada, moraš bi se javiti u OSUP”. S druge strane “komandant” [taba teritorijalne obrane, Mladen Raca, zapovijeda da u roku od dvadeset i četiri sata s obitelji mora nestati s područja njihove “republike srpske”, a predsjednik Skupštine općine Nebojša Ivaštanin osobno kaže: “Tebe samo tvoja pamet može spasiti”...

Bio je to jasan signal da me u tom gradu više nitko ne smije vidjeti, ako uopće živ dođe do svoje kuće, i da valja najozbiljnije razmisliti kako spasiti vlastitu glavu i cijelu svoju obitelj. Naknadno saznajem da sam trebao biti ubijen na putu do svoje kuće koja se nalazila u predgrađu Bosanske Gradiške. Znao sam unaprijed i dobro predosjećao da treba birati druge ulice i sokake da bih došao živ svojoj kući. No, ni tu nije bilo sasvim sigurno jer opasnost je mogla vrebati na svakom koraku; iz svakog dvorišta i iz svake kuće.

“Prognanik!” – već tada “zvonilo” je u mojoj umornoj glavi.

Prvi sam čovjek u ovome gradu kojemu je javno i jasno rečeno da moram otići sa ovih prostora. Očito se ni oni više nisu mogli suzdržati, zato su mi to danas i rekli. Bio je to nagovještaj velike nesreće koja je za Hrvate na tim prostorima već ranije pripremljena i koja je upravo najozbiljnije započela.

Iako osnova za sve ovo što se dogodilo nije bilo, “Š korpioni” i oni koji su im izdavali takvu zapovjed nisu se mogli pomiriti sa činjenicom da na meni neće dovršiti “započeti posao”, a to znači izvršiti osudu prije uhićenja. Čitavo to vrijeme pred očima su mi bile slike svih onih mladića koji su kao žrtve osvete i mržnje ove razularene bande i bezdušnika nestali da im se ni za kosti ne zna i zbog toga ga je strah da se i meni ne bi to dogodilo bio sve veći, osobito sada kada je bar na trenutak bio oslobođen iz njihovog “bratskog zagrljaja”. Strah prožima cijelo čovječje biće na pomisao šta se moglo za kratko vrijeme dogoditi, ali ne popušta jer ono što se zove smrt još je uvijek tako blizu, naprosto se osjeća, čuje…

Došavši doma, ništa mi drugo nije preostalo nego uzeti djecu, posaditi ih na bicikl i stramputicom pobjeći što dalje od toga grada koji je izdaleka izgledao kao grobnica; “okolo cvijeće a iznutra smrdi od zločina i truleži”. Bosanska Gradiška tih je dana doslovno tako i izgledala. Cilj ovoga “putovanja”, ili bolje rečeno bijega biciklom bila je roditeljska kuća koja je bila udaljena dvanaestak kilometara od tog grada. I djeca su već znala za razloge naglog napuštanja Bosanske Gradiške pa se zato nisu ni opirala.

Putem se nije mnogo pričalo, samo se spontano reagiralo na svaki šum, na sve što se činilo sumnjivo. Najmlađa kćerkica stalno je ponavljala isto pitanje: “Tata, zašto tebe vojnici hoće ubiti…?” Svaki pokušaj odgovora nailazio je na barijeru, sadržanu u starosti djeteta koje nije moglo sve razumjeti, osim što je i sama osjećala da su se sve troje našli u opasnosti. Dok je bicikl šumio kaldrmom, u glavi se vrtjela samo jedna misao: “Š to poduzeti kada se dođe do roditeljske kuće…?”, jer vrijeme koje je dano da se nestane sa ovih prostora dušmani su počeli odbrojavati. Dolina, kao i čitav kraj okolo nje, u kojemu živi nesrpsko pučanstvo već je duže vrijeme izgledao kao zatvor bez rešetaka. Tko je želio u slobodu, jedino je još morao preplivati Savu. Supruga mi je ostala u Bosanskoj Gradišci sa zadaćom da bude kontakt adresa s preostalim predstavnicima HDZ-a u slučaju bilo kakve potrebe. Ona, i naša najmlađa kćerkica ne znaju plivati, pa je i pomisao o bijegu preko Save odmah bila odbačena. Ni meni se nije ostavljala žena i djeca, kao i starica majka, brat i njegova obitelj u takvom okruženju koje je bilo žarište svakojakih opasnosti, pa sam odlučio  ostati tu negdje u blizini sakriven od znatiželje susjeda i srpske paravojske koja će sve češće zalaziti u selo i tražiti me.

Sva rodbina u Novom Selu već je znala što se sa mnom dogodilo, ali vijest da u vremenu od dvadeset i četiri sata mora napustiti ove prostore, djelovala je na sve njih kao “grom iz vedra neba”. Sada je najbitnije da si ostao živ – mislili su.

Odluka je donesena, a bila je kratka i jasna: ostati u selu što je moguće duže! No, postavljalo se i slijedeće pitanje; kako ovu odluku sprovesti u djelo kada je iz dana u dan pritisak srpske paravojske postajao sve veći i veći. Gotovo da nije bilo ni jednoga putića ni staze po kojoj se njihova vojska nije kretala. Odvođenje muškaraca i batinanje postalo je sve učestalije, pretresi kuća pod isprikom da se traži oružje, skrivene radio stanice i sve drugo što im se činilo da je upereno protiv njihove “mlade republike srpske”. Prijetnje progonima, oduzimanje osobnih automobila, kamiona a poslije i traktora također je postala svakodnevna pojava. Za ta oduzimanja nisu se izdavale nikakve potvrde, pa je hrvatskom pučanstvu bilo jasno da se radi o neviđenom bezakonju u njihovim redovima i samovolji pojedinaca. Kasnije se uspostavilo da je na takav način i funkcionirala čitava njihova “državna privreda”.

Odlučilo sam se na ostanak ponajviše radi svojih najmilijih da bi se s njima podijelilo zlo jer dobro je već podijeljeno, ali i radi rodne grude koja me je još neko vrijeme privijala na svoje grudi. Svemu ovome treba pribrojati i bojazan da zbog mene, ako nekome dođe “nož pod grlo”, ne bi netko nastradao. U tom slučaju bi se ja pojavio, premda se zna da to ne bi puno pomoglo u izvršenju njihove sulude namjere, ali želja da se sve zlo koje je zadesilo moj narod i moju Dolinu podijeli do kraja bila je velika. Svaka vjerojatnost je veća od nule.

 

SAMOĆA I JA

 

S ciljem ostanka, odlučeno je da se u jednoj kući dozida zid. Na pod je položen madrac a pored njega sve do stropa sazidana je prezida. Taj je zid odmah i ožbukan da bi izgledao kao i oni ostali zidovi u toj prostoriji. Pri dnu u kutu ostavljen je jedan otvor 40 x 50 centimetara kroz koji se moglo ući i izaći u novonastalu prostoriju veličine 70 x 250 centimetara, a služit će i za dobavu hrane i ostalih potrepština. Minijaturna drvena “vratašca” bila su presvučena pletenom žicom koja je također bila ožbukana a spomenuti otvor nerijetko i zazidan. Računalo se i na dovod svježega zraka. Zrak je u prostoriju ulazio kroz cijevi koje su bile raspoređene po zidovima i po betonskom podu, a bile su spojene sa septičkom jamom koja još nije bila u funkciji. Sprovedena je i jedna žica za jednu sijalicu, ali ona neće dugo svijetliti jer će uskoro nastati velike redukcije struje, pa i tako njeno isključenje.

Kada je brat poslije zidanja pregrade za mnom zatvorio poklopac, nastala ja grobna tišina. Oko sebe sam osjećao neprijatan i ranije, u normalnim vremenima nezamislivi zagrljaj samoće. Tada još nisam ni bio svjestan da ćemo ta samoća i ja postati prijatelji.

Svoju djecu sam tada posljednji puta vidio prije zidanja pregrade, kod svojega brata. Žena mi je uskoro dobila otkaz na poslu u Bosanskoj Gradišci a starija kćerka isti dan bila je otpuštena iz Osnovne škole. Nitko od nas više neće niti jednu noć prespavati u svojoj kući. Prvih dana iz straha, a poslije dvanaest dana dušmani su nam onu kuću u Bosanskoj Gradišci ionako temeljito minirali, dakle srušili. Da se sruši ta kuća, bila je velika želja Mirka Marića, «kočijaša” u Skupštini općine Bosanska Gradiška koji se ničim drugim u životu nije toliko ponosio kaopuškomitraljezom kojega mu je đed ostavio još iz onoga rata s mnogo metaka” – kako se sam znao pohvaliti. Svojom četničkom zanesenošću nadvisio je i samog vojvodu [ešelja. Zasigurno se tako često ne susreće čovjek koji je išta više mrzio nego Hrvate. To je svojim djelom i ponašanjem pokazao i višestruko dokazao…

Kako je moja supruga proživljavala dan mog  zazidavanja i narednih nekoliko dana?

Na vijest da je suprug uhićen, njene, do tog trenutka prijateljice su joj u lice govorile: “Kako to da ustaška kurva još može biti na ovom radnom mjestu? I nju treba poslati za mužom…” Pritom su bile uvjerene da su joj muža odveli u KP Dom u Staroj Gradišci, a sudbina svih onih koji budu tamo odvedeni unaprijed je poznata. Dakle, te iste “srpske majke”, “prijateljice”, suradnice na poslu, čijoj je djeci kao djelatnica samoposluge u kojoj su zajedno radile, davala mlijeko i kruh na poček, do plaće.., a one su joj tako žestoko uzvraćale. Bili su to teški i presudni dani za jednu Hrvaticu, za jednu katolkinju u takvom neprijateljskom okruženju kao što je vladalo tih mjeseci i dana u Bosanskoj Gradišci. Nekoliko puta je bila u iskušenju da učini ono najgore, da si oduzme život, ali vjera u Boga i pravdu ipak je prevladala u ovoj ženskoj duši. Shrvana nepovjerenjem u ljude, vratila se na selo djeci.

Ni ona ni djeca, zahvaljujući dobrim ljudima u Dolini, nisu bili prepušteni sebi. Smjestili su se u bratovu kuću, jer je u onoj njihovoj koju su također solidno opremili i prije ovoga rata je tek kratko uživali, bilo je opasno. Pogotovu ako se zna kako je stradala ona njihova kuća koju su svojim znojem i odricanjem napravili u Bosanskoj Gradišci.

Kada se moje ime prvih dana “nestanka” spominjalo u kući, djeca su jedino znala reći kako “nas je tata ostavio kod bake i pobjegao od nas”. Dakako, nisu bile svjesne niti su slutile da ih je tata u rijetkim prigodama mogao promatrati iz svojega skrovišta dok pomažu mami i baki u sitnim kućanskim poslovima. Rijetke su bile osobe koje su znale gdje sam se nalazio. Osim supruge i po jednog čovjeka iz Mačkovca, Gornje i Donje Doline, brata,  moje majke i bratića, nitko više nije smio znati gdje se nalazim. Kada je postalo neizdrživo i “gusto” svi su oni pripremali teren za moju evakuaciju na drugu obalu Save, u Hrvatsku. Rodbina i prijatelji iz Novoga Sela opskrbljivali su me hranom, cigaretama a kasnije duhanom, svijećama, baterijama za tranzistor, već pomalo zastarjelim tiskom i drugim sitnicama koje su mi život značile.

Od prvoga dana mog nestanka” za mnom se digla hajka i čitave grupe naoružanih srpskih vojnika i paravojnika njuškale su po selu i okolo njega s namjerom da me uhite, po mogućnosti – živog. Sustavno su se pretresale kuće pod izlikom da se traži oružje, radio stanice i drugo i to po tko zna koji puta po istim kućama. Tražeći me nebrojeno puta su na samo nekoliko koraka prošli pored mog skrovišta. U Novom Selu bilo je i takvih osoba koje su “za njih radile”… Pitali su za mene i moje susjede, a išli su i tako daleko da su uz pomoć seoskih doušnika određivali, bolje rečeno – pogađali kuće u kojima bih se mogao kriti. Najsumnjivije su im bile kuće onih ljudi koji su i prije ovoga rata radili u inozemstvu. U te su kuće provaljivali, a kasnije su ih temeljito opljačkali. Zanimljivo je i to da su pljačkajući te bogate kuće na trenutke zanesenosti “svojim poslom” na mene – zaboravili. No, ipak selo su stalno držali “na oku”, a i vojska je bila smještena nedaleko od mog skrovišta u Osnovnoj školi.

Poslije mog nestanka selom su kružile razne priče kako sam pobjegao u Njemačku, Sloveniju, Italiju… Za neke sam bio u zloglasnom logoru ili plivajući preko Save ubijen. Čak i najveći dio vlastite rodbine nije znao jesam li među živima ili mrtvima, pa su me poneki počeli i oplakivati.

Kada će se sve ovo završiti bilo je bitnije od odgovora na pitanje “kako”. Svi su se složili da je najbitnije da sam živ i da – preživim. I sam sam bio zaokupljen tim pitanjem;  s njim sam se budio i išao na počinak. Ni spavati se nije moglo. Ako ostanem živ, – mislio sam u sebi – treba zahvaliti samo Bogu. Baš zbog težine uvjeta pod kojima sam morao “vegetirati”, prvo štivo koje mi je na moje traženje donijeto bijaše Biblija. I krunica je bila svakodnevno u rukama. Osim mojih molitvi upućenih Bogu za spas svih žrtava ovoga rata, svoje obitelji, tako često molio sam za žrtvu svoje supruge, brata i majke koja mi je i u ovim najtežim trenucima bila pravi “anđeo čuvar”. Krunica, Sveto pismo Staroga i Novog Zavjeta, kao i druga duhovna štiva bila su hrana s kojom se moglo preživjeti. Bez toga noći bi bile duge a dani pusti i neosmišljeni.

Nešto kasnije, od rijetkih osoba koje su smjele znati gdje sam se  nalazio bio je i duhovni otac svih Dolinaca župnik. Po cijenu vlastitog života sastajao se sa mnom u  skrovištu. Ti su susreti bili preporod ali i utjeha. Svaki njegov dolazak ulijevao je u mene, kao u žednu zemlju, vjeru da će Bog sve to izvesti na dobro.

Život u tijesnom i mračnom prostoru odrazio se i na moje  zdravlje. Osim mnogih bolova u tijelu, još je više boljelo to što se nisam osjećao krivim, (a takvim su me proglasili), premda su mi “sudili” na sudu bez sudaca. Boljelo me  je i to što do sada nisam učinio mnogo više za svoj narod kojemu je pomoć bila potrebita…

Ipak, taj mrak i ta samoća bili su svjetlo i prijatelj za nešto drugo, za ono svoje “ja”. Tu čovjek otkriva sebe, otkriva sve nepoznanice. Iza tih zidina misli daleko više lete u neke do tada neotkrivene prostore. Otkriva se ono što se nikada ne bi otkrilo, dokučuje se ono što se nikada ne bi dokučilo. U tom mraku i tišini koju su u noćnim satima narušavali samo koraci paravojnih patrola, mogle su se čuti sve patnje moje obitelji i mog naroda, skoro svi uzdasi iz cijele Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Tako su se smjenjivali dani i noći. Kada se spremalo na počinak, zahvaljivalo se Bogu što je prošao “miran” dan, a kada se ustajalo iste su mi riječi zahvale upućivane što je prošla “mirna” noć. Pod tom se “mirnoćom” podrazumijevalo to da nije ničija kuća izgorjela, da nitko nije ubijen ili odveden.

Kada je u Dolini pojedinim obiteljima naređeno da u kratkom roku moraju napustiti svoje domove među čitavim je pučanstvom zavladala panika. Prve od tih nesretnih dolinskih obitelji bile su obitelji: Terzić, ]orković, Dakić… Još je veća panika zavladala kada je počelo maltretiranje, pljačke, batinanja, pa je uslijed toga mnogo ljudi moralo napustiti svoje domove, što u nekakvim konvojima što preplivavanjem Save. Sve je više sazrijevala svijest da se tu više ne može ostati i da tu više nema života. Znajući da je Bosanska Gradiška već pala bez ispaljenog metka, što se onda još moglo očekivati u takvim sredinama kakva je bila ova koju su naseljavali dolinski Hrvati?! Mnogi su spakirali najnužnije stvari i – čekali.

Dani su prolazili a situacija za odlazak u organiziranom konvoju postajala je sve neizvjesnija. Jugo-vojska (čitaj; “srpska”) se sve više nagomilava duž Save i užurbano se postavljaju nova minska polja. Mještanima se ne dozvoljava odlazak na njivu, poglavito na onu koja se nalazila u nezaštićenom pojasu. Ako je netko i dobio dozvolu za odlazak, onda se strogo vodila evidencija koliko je ljudi otišlo na njivu i dalo im se vrijeme do kada se moraju vratiti. Počele su i radne obveze. Na njih su odvodili sve muškarce bez obzira na njihovu dob ili zdravstveno stanje.

Među onima koji su se brinuli za mene u skrovištu, počelo se ozbiljno razmišljati o odlasku, o bijegu preko Save. I brat mi je znao reći: “Neću prvi napustiti svoje selo, a neću čekati da budem i zadnji”. Iz toga se dalo zaključiti da su u pitanju dani, najviše jedan mjesec. Jednostavno, sve je uhvatila nekakva panika koja je u bujicama iseljavala ljude i čitave obitelji u nepoznato a možda i u nepovrat. A svako odlaganje odlaska značilo je izlaganje većoj opasnosti.

Kako su djeca preživljavala “nestanak” i pripremu za odlazak? Možda ona rečenica kako “nas je tata ostavio kod bake i pobjegao od nas” – govori najviše. Ona najviše boli i steže u grlu. Očekivali su da će svi zajedno nekuda otići, ali na njihovo veliko razočaranje dogodilo se obrnuto. Svi su morali ostati tu gdje jesu i čekati sudbinu… Sve strahote su se duboko urezivale u te dječje duše. Najprije su im srušili kuću, istukli oca, izbacili majku s posla, uskratili odlazak u školu, uskratili im igre, snovi su postali isprekidani pucnjavom i lupanjem na prozore i vrata, gledala su djeca kako se odvode njihovi najmiliji i susjedi na batinanje… Starija se kćerka noću budila i dozivala samo jednu osobu – tatu. Postalo je neizdrživo i za tu djecu, pa se odlučilo da se upriliči susret starije kćerke i tajno “zatočenog” oca. To se jednoga dana i dogodilo. Susret je protekao u suzama. Za dijete to bijahu suze radosnice, a u mojim očima suze radosnice pomiješane sa suzama žalosti, jer su se već počeli odbrojavati dani odlaska. Uslijedile su sve intenzivnije pripreme za bijeg preko Save, koji je trebao biti isplaniran do posljednjeg detalja.

Najsvjetliji su bili dani kada sam se mogao sastati s djetetom. A trajali su samo tijedan dana. Sastanci su bili tajno organizirani i na njima  se molila krunica i druge molitve ali i progovorila poneka riječ o nečemu veselijem. Jedva da se mogla naći neka radosnija tema, jer sve nas je zadesilo veliko zlo i Hrvatska stenje pod njim. Postojala je i bojazan da starijoj kćerkici “jezik ne postane brži od pameti”… Rat je od djece napravio zrele ljude. I ona je postala ozbiljnija i povučenija. Kasnije se saznalo da su joj ti susreti s ocem mnogo značili, a spomenutoj bojazni nije bilo mjesta u svemu tome. Dapače, donosila mi  je vrlo povjerljive informacije o kretanju srpskih patrola, rasporedu vojske, o naoružanju, njihovom raspoloženju, nezadovoljstvu i još o mnogo čemu drugome, a sve zahvaljujući tome što je djeci ipak bilo dozvoljeno malo više slobode kretanja nego odraslima pa se tako i ona mogla biciklom voziti zajedno sa svojom prijateljicom po selu. Kada su ih vojnici poneki puta pitali kuda idu, izgovarale su se da idu u trgovinu iako su znale da u njoj nema ni cigareta ni šećera ni kave…

Za vrijeme “radnih obveza” brat i bratić dogovorili su s još jednim mladićem, koji je svoju “radnu obvezu” morao odrađivati kao miner, da razminira dio jednog minskog polja na kojemu je tih dana radio. On je korektno i uspješno obavio svoj dio posla po cijenu vlastitog života, jer opasnost je vrebala od mina s kojima je bio zadužen rukovati kao i od uperenih pušaka srpskih vojnika koji su nadgledali postavljanje minskih polja. Znao je da će time spasiti mnoge živote kojima će prijelaz preko razminiranog polja biti spasonosni izlaz iz ovozemaljskog pakla.

Zbog sve većih gubitaka srpske vojske na bojištima i odlaska njihove mlađe vojske na krizna ratišta, straže pored obrambenog nasipa su se prorijedile i bile su zamijenjene starijim osobama, što starijim dragovoljcima, što prisilno mobiliziranim starijim osobama srpske nacionalnosti iz drugih krajeva općine.

U skrovištu se redovito slušao tranzistor kada su se čitale vijesti Radio Zagreba,  Radio Bosanske Gradiške, a nerijetko i Radio Beograda. Naravno, u različitim terminima. Često se tranzistor morao gasiti i prije isteka vijesti jer se moralo misliti na baterije koje su bile sve slabije i već nekoliko puta ih je majka prokuhala. Bio je to jedini način da se čuje što se događa u bližoj okolici i u svijetu. I toga se jutra slušao Radio Zagreb. U dijelu emisije koji govori o vremenskoj prognozi za taj se dan prognozirala magla po dolinama rijeka u jutarnjim satima. To se dugo čekalo i odgovaralo je za preplivavanje rijeke. Ta se prilika nije smjela propustiti.

Noćni izlazak iz sela i odlazak do obale Save bio je naročito opasan jer na tom putu, koji nije bio dulji od 3 ili 4 kilometra, neprestalno su kružile srpske patrole te se nikada nije znalo kada će koja od njih naići. Po danu je odlazak do Save bio još teže izvediv a nastojalo se da odlazak prođe u najvećoj diskreciji. Za mene nisu smjela znati ni rođena djeca, tek oni koji su bili u dogovrenom “lancu” da bi sve proteklo prema ugovorenom planu i uspješno.

Izmiče 129. dan “dragovoljnog” zatočeništva i 129. dan neizvjesnosti i iščekivanja. Dan od kojega se mnogo očekuje. Ne samo što se mnogo očekuje nego se i razmišljalo kako je prošlo 129 dana u kojima se čekalo da će se netko mene, kao tajnika HDZ-a u Bosanskoj Gradišci, netko iz Centrale HDZ-a u Sarajevu ili negdje iz Hrvatske pronaći i konzultirati s ciljem da se pomogne svim nesretnim Hrvatima toga kraja – kraja koji je i 1992. još jasno bio ucrtavan u šarene geografske karte s nacionalnom strukturom stanovništva BiH kao područje u kojemu žive isključivo Hrvati. Razmišljalo se i o tome kako je ucrtavanje Doline u te karte bilo sve što je Sarajevo i predstavnici HDZ-a u njemu učinili za Hrvate ovoga kraja. Dobro je to dolinski narod znao prokomentirati: “Kada im je za izbore trebao hrvatski glas, znali su za nas, a sada, kada Dolini treba pomoći, nigdje ih nema”.

Hrvatska demokratska zajednica za Bosansku Gradišku od strane srpskih vlasti  nikada nije zvanično zabranjena, ali su četnici mučki ubili njenog legalno izabranog predstavnika u parlamentu BiH u Sarajevu, Marijana Višticu; dok su dopredsjednik HDZ-a i još neki članovi gradskog odbora uspjeli spasiti žive glave ukrcavši se na jedan od konvoja za Hrvatsku.

Hrvatski se živalj na području općine Bosanska Gradiška kao i na području Doline bitno smanjio, a organizacije i udruge koje su ga okupljale do temelja su uništene. Samim tim i njihovo daljnje zadržavanje na tim prostorima gubi svaki smisao, a sudbina onih koji su tu još ostali u Božjim je rukama; drugim riječima prepušteni su na milost i nemilost sve neobuzdanijim četnicima i neuračunljivim lokalnim vlastodržcima.

Izmiče 129. dan straha koji se nije razlikovao od noći u kojoj se svijeća borila protiv tame, a ja 24 sata na dan u odjeći i uvijek na nešto “spreman”. Na izmaku je stotinu dvadeset i devet noći ružnih snova i još više želja za slobodom… I nikada čovjek nije toliko zaželio da ostane živ, nego tada, kada se našao pred opasnošću koja graniči sa smrću.

Posljednje večeri susreta u sve nesigurnijem skrovištu koje se činilo tijesnim su već znali da je došao dan rastanka.  Pred svima je još nekoliko sati neizvjesnosti. Starija kćerka sjedila je u kutu, šutila a suze su joj tekle niz lice. Molila se krunica i druge molitve i nije bilo prikladne riječi da se zaustave te suze. I te se večeri rastalo uz uobičajeni poljubac, koji je taj puta bio duži. Ili se samo tako činilo. Nitko tada nije ni mislio da će se slijedeći puta sastati i isplakati u zagrljaju čitava četiri i pol mjeseca kasnije – u Hrvatskoj! Za nju je njezin otac otišao isto onako tajanstveno kao što se i pojavio – “otišao je s nekim stricem”… Kada su se svi razišli, ta je noć bila najduža. Jedna od onih kada se ni lavež pasa ne čuje. Sve želje i sve ljubavi dobronamjernog čovjeka su se u jednom trenutku srušile. Srušile su se jer se u tom kraju, čiji sam aktivni sudionik bio, nisu priveli kraju svi oni lijepi planovi koji su služili boljitku svakoga njegovog žitelja. Još jednom se cijeli život, svih četrdeset njegovih godina odigrao pred očima kao u snu – zadnji puta na rodnoj grudi. U takvim mislima i razmišljanjima osvanulo je jutro. Posljednje u rodnom selu.

Na okupu pred odlazak su se našli  supruga, majka, brat i snaha. Došli su da se samnom pozdrave i oproste pred odlazak. Brat je imao zadaću da me isprati do Save onim putom kojega je odlazeći na radnu obvezu sam pripremao već nekoliko dana. U svakoj rečenici koja se izgovarala upotrebljavala se i riječ “ako”, a značila je “ako se ikada više vidimo”. Suze više nitko nije ni mogao ni htio kriti. Plakalo se i naricalo kao da se mrtvac ispraća s rodnoga praga.

Supruga me je pitala: “Kome ostavljaš djecu i mene?”, a odgovor je bio: “Majci, bratu i snahi uz Božju pomoć”.

Bez obzira koliko rastanak bio težak do njega je moralo doći. Mojim odlaskom skinut će se veliki teret sa svih onih koji su se brinuli za mene i strepili za moj život, a to je bio još samo dodatni teret na vlastiti križ kojega je već svatko imao.

Došao je trenutak odlaska. U  8 sati i 30 minuta treba već biti pod savskim nasipom jer u devet sati počinje radna obveza a do tada se mora biti s druge njegove strane. Mnogi  su još spavali kada sam u ranim jutarnjim satima sa suzama u očima napuštao selo. Obučen u onakvo radno odijelo kakvo su nosili i drugi Hrvati koji su morali ići na radnu obavezu sa sjekiricom u ruci koju mi je priskrbio njegov brat bacao je posljednje poglede na rodno selo a u mislima mi je spontano odjekivala svojevremeno popularna pjesma “Tužno plačem, kuću ostavljam; stare staze, travu zelenu…” Da, baš onim stazama, sada gustom travom obraslim po kojima sam trčkarao kao bosonogi i bezbrižni dječačić, sada ih gazi neprijateljska čizma i ore neprijateljska gusjenica. Napuštao sam selo opterećen mišlju kako to čini poput najvećeg zločinca, koji pod okriljem magle i u pratnji rođenog brata bježeći traži izlaz u slobodu… Vidio sam sudbinu svojega naroda ovoga kraja kako i on bježi pred razuzdanim četnicima, zakrvavljenih očiju i pijanim do beskraja. To su oni isti ljudi, oni isti Srbi koji su još jučer iz sveg glasa vrištali kako ne žele ništa tuđe nego samo braniti svoje. Za Boga miloga, zar će reći da je i Dolina njihova…?! Molio sam Boga da moja kuća bude zadnja koja je srušena, da budem zadnji prognanik koji je suznih očiju napustio roditeljski dom… A što se dogodilo? Dogodilo se to da sam bio među prvima!

 

TUŽNO PLAČEM KUĆU OSTAVLJAM

 

Dvanaesti je rujan 1992. godine, svetkovina Pravoslavnog Imena Marijina. Mnoge su livade još nepokošene. Kroz rosnu travu i kukuruzišta ostavljam iza sebe Gostinju, Planjsku, Pogorlo, Jastrebovinu, Marinovića šumu… Brat je stalno nekoliko koraka ispred mene i s vremena na vrijeme mu daje znak da je prolaz slobodan. Neugodnih susreta, hvala Bogu, nije bilo. Četnička straža na nasipu, pored koje smo morali proći, srećom, bila je glasna pa se nismo čuli. Do 8 sati i 30 minuta ostalo je još samo toliko vremena da se u komadić novinskog papira zamota nešto duhana i ispuši posljednja cigareta pred odlazak na drugu obalu Save. U dogovoreno vrijeme nasipom na biciklu prolazi bratić u pravcu Donje Doline. Provjerava njihove straže. Jutro je i četnici traže mjesto gdje će popiti kavu. Po povratku iz pravca Donje Doline skidanjem kape s glave bratić nam daje ugovoreni znak da nema nikoga u blizini i da je prolaz preko nasipa slobodan. Nekoliko stotina metara do kukuruzišta nije trebalo pretrčavati jer se magla još nije podigla. U tom se kukuruzu nalazilo minsko polje i tu je trebalo sačekati da netko dođe do mene i da mu pokaže put kroz dio razminiranog minskog polja. Radna obveza je počela i nestrpljenje je raslo. Dolinci su se već prihvatili “svojega” posla. Od svih njih samo je dvojici bila briga na pameti kako ću proći kroz minsko polje i izaći do obale rijeke. Do nje je dijeli samo nekoliko desetaka metara i još više ubojitih sredstava. I, napokon, došla su njih dvojica; pokazali spasonosni put, pozdravili se i zaželjeli da se što prije vide. “Zbogom” i “sretno”, zadnje su riječi koje su izmijenili na rastanku u maglovitom kukuruzištu.

Evo me na obalama rijeke Save. Nisam je vidio 129 dana. Te sam obale opjevao u svojim pjesmama, na njima se ljeti sunčao i kupao, sa njih sam gledao Slavoniju… Sada razmišljam kako bi mi Slavonija trebala pružiti slobodu i utočište. I sada nijemo gledam tu rijeku koja i dalje mirno teče u svojem koritu kao da je nije briga što se to događa na njenim obalama… Čudan, neki neobjašnjiv osjećaj obuzima čovjeka koji svakoga trenutka treba skočiti u vodu i preplivati je. Stotinu dvadeset i devet dana i isto toliko noći mislio sam na taj trenutak. I evo, došao je.

Magla, koja je sve do maločas bila toliko gusta, naglo je nestajala i kroz nju je uskoro progrijalo jesenje sunce. Prema istoku Sava je činila veliku okuku a na uzvisini, na drevnoj Gradini, četnici su postavili svoje mitraljesko gnijezdo odakle su se pružali dobri vidici na sve strane uokolo. Trebalo je brzo riješiti dilemu; skočiti odmah u rijeku ili čekati noć. Sava je te jeseni bila naročito plitka i uska, ali zato brža nego inače. Š to će biti ako ne izdržim do druge obale, ako me uhvati grč ili panika? – misli su se redale jedna za drugom. Ako ne isplivam brzo na drugu obalu, rijeka će me odnijeti pravo pred nišan onih koji su osmatrali rijeku s najuzvišenijeg mjesta. Trebao sam misliti brzo i još se brže odlučiti. Osmatrao sam drugu obalu Save i tamo uočio da me dalekozorom promatraju hrvatski graničari. I oni su znali da se radi o čovjeku u nevolji, jer samo su se takvi i kretali uz samu rijeku i tražili vrijeme i načina kako je preplivati. Nije potrajalo dugo i oni su mi rukama davali znak da skočim u vodu i zaplivam… I skočio sam.

Plivao sam najprije snažno a poslije sve teže. Boravak u malom i zagušljivom prostoru, bez mnogo fizičkog kretanja i boravka na zraku smanjio je moje fizičke snage pa je trebalo mnogo više napora za preplivavanje nego što bi to bilo u normalnim okolnostima. Hrvatski vojnici koji su me budno pratili s druge obale rijeke spretno su skakutali kroz grmlje i s vremena na vrijeme se zaklanjali iza starih vrba, prateći  kako me  rijeka nosi nizvodno ali i budno motreći drugu obalu i ona četnička mitraljeska gnijezda da se slučajno ne bi dogodilo nešto nepoželjno. Trojica od njih odložili su oružje, skinuli krupnije dijelove svojih odora, i skočili u Savu da pomognu nesretniku. Uhvatila me matica rijeke i na izmaku snaga kada su mi se približili hrabri momci koji su me odmah zgrabili i gotovo me iznijeli iz vode ne pitajući za ime i razloge. Sve to tada i nije bilo važno. Tog je trenutka zaboravio sam na protekla četiri i pol mjeseca života koje sam proveo u neljudskim uvjetima i sve mi se tada činilo lijepim i velikim. Poslije izlaska iz vode jedino što sam im je mogao reći bilo je: “Hvala Bogu i Vama, prijatelji“. Kada sam među pridošlim momcima ugledao nekoliko poznatih lica iz svojeg zavičaja, radosti i veselju nije bilo kraja… Sunce je visoko stajalo kada sam nastojao uvjeriti sebe da se nalazim tamo gdje sam još samo prije nekoliko desetaka minuta želio biti. Grijalo me je sunce slobode i nalazio sam se u zagrljaju hrvatskih branitelja, među kojima je bio i znatan broj ljudi i mladića iz dolinskih sela dragovoljaca Domovinskog rata. Poslije kratkih razgovora i mnogo odgovora na pitanja o sudbini nekih ljudi i obitelji trebalo je onim osobama, dakle bratu i bratiću, osobama koje su mi omogućile prijelaz preko rijeke  dati ugovoreni znak da je sve prošlo u najboljem redu. Pucnjem iz puške dat im je taj znak da se više ne brinu, jer to je značilo da su za mene prošle sve fizičke tegobe koje su me mučile, te da ću uz Božju pomoć savladati i one psihičke, čekajući i radeći na tome da se ponovno vidim sa svojim najmilijima, ovdje na slobodnom hrvatskom tlu u slobodi…

PREKO VODE DO SLOBODE

Za nesrbe u Bosanskoj Gradiški  i njenoj okolici, naročito 1992. godina će ostati po zlu upamćena.. Obilježena je brojnim ubojstvima i prognanstvima.

Cijela  Bosna i Hercegovina je zahvaćena ratnim vihorom.

Da li je međunarodna zajednica prepoznala agresora? Zaprijetila je da će NATO bombardirati srpske položaje ako ne prestanu s napadima, ali 1. srpnja te 1992. godine francuski predsjednik Francoise  Mitterand je iznenada sletio u sarajevsku zračnu luku i time spriječio akciju NATO-a.

Početkom srpnja (šestog), Fikret Abdić u Zapadnoj Bosni proglašava autonomiju, a 10. kolovoza u svijet su doprle stravične slike iz srpskih logora kao i one o masakru s tržnice Markale u Sarajevu. I to je međunarodna zajednica osudila ali je na tome sve i ostalo.

S druge strane, od 7. do 31. srpnja Hrvatska je u znaku predizbornih skupova, a 2. kolovoza HDZ i dr. Franjo Tuđman pobjeđuju na izborima.

Prije toga je Hrvatska vojska i redarstvenici  iz sastava Ministarstva unutarnjih poslova oslobodili Miljevački plato (21. lipnja) a 6. srpnja je deblokiran Dubrovnik.

Tih dana se u Hrvatskoj bilježi brojka od 700.000 prognanika i izbjeglica, a njima će se pridružiti  u noći između 2. i 3. rujna još jedan Luka Ćorković, koji će kao i mnogi prije, a i poslije njega  preplivati Savu.

I za Hrvate dolinskih sela uvedena je radna obveza, jer se nisu htjeli odazvati na mobilizacijske pozive koji su svakodnevno upućivani iz  bosanskogradiškog Vojnog odsjeka.

Radna obveza  je bila nametnuta za sve punoljetne  muškarce bez obzira na  dob ili zdravstveno stanje.

U srpnju, kolovozu i rujnu te 1992. godine  motornim pilama sjekirama i kosama se je sjeklo i kosilo raslinje svake vrste od obrambenog nasipa pa sve do minskih polja koja su bila nedaleko od samog bajera Save. tako da je taj prostor na mjestima dug i više od 100 metara bio čist «kao dlan».

Radilo se u skupinama  koje su sačinjavali stanovnici pojedinih sela. Doljanci su od granice između Donje Doline i Gornje Doline sjekli i kosili prema Gradini niz rijeku Savu, a  Goranjci i Novoselci prema pumpi uz rijeku Savu, dok su  Hrvati iz Mačkovca,  Kozinaca i Bok Jankovca  prema Bosanskoj Gradiški. Svrha tog «čišćenja  terena» je  bolje promatranje granice između Hrvatske i Bosne.

– 1 –

Nadzor nad radnim skupinama su  provodili naoružani Srbi koji su dragovoljno pristupili «stvarati Republiku Srpsku» a  i oni  što  su  na temelju mobilizacijskog poziva primorani iz različitih krajeva općine Bosanska Gradiška ali i «domaći» Srbi  iz Donje Doline koji su slovili za daleko «savjesnije» od onih staraca, jer su mlađi  upućeni na frontove gdje se je «vojevala bitka za granice otadžbine».

Zastrašivanja, prijetnje, pljačke i ubojstva po nesrpskim selima i u samoj Bosanskoj Gradiški su bila učestalija i sve  veća.

Nitko nije znao što nosi dan, a što nosi noć. Važno je bilo sačuvati glavu. Neki su je spašavali putom konvoja koji su napuštali Bosansku Gradišku, a neki kraćim putom preplivavajući Savu.

Luka je od prvog dana uvođenja radne obveze bio na njoj. Svakodnevno je istim putom išao  na «radni zadatak» i istim putom se vraćao. Dok  se  je  radilo malo se je pričalo, a naročito ne o mogućnosti bijega s radne obveze i preplivavanja Save . No,  nije bilo onoga koji je odatle vidio Slavoniju a da nije poželio tog trenutka biti u njoj. Bar u mislima.

On je poželio i odlučio fizički krenuti u nju najkraćim putom. Preko Save.

Zbog te radne obveze njemu se je i pružila  zgoda da bude blizu nje. To treba iskoristiti. Onima koji nemaju «propusnice» nije dozvoljeno preko nasipa prijeći. Čak se je vodila evidencija tko je od mještana otišao preko nasipa u polje ili po stoku koja je pasla na Poljanskoj.

Dani su  prolazili, a  posao na  «čišćenju  terena» se je privodio kraju. Š to ako ga već sutra pošalju nekamo drugdje «na front» za kopanje rovova ili pak u Kozaru na sječu šume  u ogrjevno drvo za obitelji «palih boraca» a i onih koji su na položajima?

Njegova  supruga i djeca su bili u Austriji.  Nju je rat tamo i zatekao  a po izbijanju ratnih sukoba povela je za sobom i djecu. Luka je ostao, kao i ostali sumještani, čuvajući ono što se sačuvati može. Imao je  ključeve od dviju kuća, jednu u Donjoj Dolini, jednu u Gornjoj Dolini. Kako je sve izmicalo kontroli pa tako i čuvanje imovine u jednom trenutku je odlučio ne čekati više ni časa. Neprimjetno se odvojio od skupine pa polako, gledajući gdje staje izbjegavajući mine, jer je taj prostor danima proučavao, spustio se do korita Save.

Ljeto je bilo toplo i suho pa je tako i vodostaj bio nizak, plivati zna  pa su tako ispunjeni oni najelementarniji uvjeti. Još samo da ga nitko od stražara ne opazi Zaplivao je prema drugoj obali obali spasa.

Da li su u njegovoj skupini zamijetili da ga nema, nije mu  poznato, ali će se uskoro saznati kada je neku neobjašnjivu tišinu prekinuo rafalni  pucanj iz puškostrojnice i prodoran glas  v r a ć a j    s e

 

– 2 –

Bio je  na domaku druge obale.  Poznati  glas i vrelo streljivo koje je oko njega padalo u vodu dolazilo je s bosanske strane. Nije mu palo na pamet da se vrati. Razmišljao je, ako se u takvim trenutcima uopće moglo razmišljati: svejedno je, ubili me ovdje u vodi  ili kada se vratim na obalu i  još žurnije nastavio plivati  ka hrvatskoj strani. Ponovo je  puškostrojnica zapucala, a glas njegovog sumještanina Srbina  koji je i pucao  ovoga puta je  djelovao  zapovjednije:  Ako se ne vratiš pucat ću u tebe i ubit ću te, a potom ću pobiti sve tvoje u grupi s kojima si radio.

Vrhovima prstiju je dodirivao šljunkovito dno hrvatske obale Save kada  je  do njega dopro prijeteći glas  da će za odmazdu biti pobijena njegova radna grupa. Tog trenutka ključevi od kuća i nešto novca koje je držao u rukama dok je plivao ispali su i voda ih je odnijela. Vremena za čekanje i razmišljanje nije bilo nego  se je  vratio. Ovoga puta to plivanje nije bilo popraćeno pucanjem iz puške, ali će im po dospjevanju u ruke pucati koža  na tijelu od udaraca.

Nestrpljivo su ga ugurali u kombi i odvezli u Bosansku Gradišku Sekretarijat narodne obrane  da uz batinanje i druge načine mučenja prizna  zbog čega se odlučio na bježanje s radne obveze i preplivavanje Save.

Satima je uz bolne uzdisaje i zapomaganja pokušao objasniti mučiteljima da njegova odluka o preplivavanju Save nije nikakvog političkog karaktera nego  jednostavno  žena s djecom nije ovdje pa … Nisu bili zadovoljni s takvim odgovorima, nego su od njega  iznuđivali onakve odgovore kakvi njima  odgovaraju a to je da je namjeravao onima na onoj strani Save ustašama.  odnijeti podatke  o raspoređenosti njihove vojske i teškog naoružanja, o namjerama Tražili su od njega da prizna gdje je u Dolini sakriveno oružje, radio-stanica tko je s njim još trebao preplivati ali ga je izdao pa je on ostao sam na cjedilu

Kako  nisu mogli ništa novo doznati od onoga što ime je već kazao, bez obzira na batine koje je zadobio po svim dijelovima tijela vojnim čizmama, policijskim palica i šakama a uz prijetnju  kako će mu  «pracijepom»  zgnječiti jaja,  ponijeli su ga polumrtvog iz zgrade Sekretarijata narodne obrane u Vatrogasni dom (koji se nalazi samo  nekoliko desetaka metara udaljen) na daljnju «obradu». Dok su ga između sebe više vukli nego nosili, njegovo zapomaganje je čuo policajac koji je  prolazio  pored njih, a  koji je dio radnog vijeka proveo na dužnosti i u dolinskim selima, a Luku je poznavao kao čestitog čovjeka, zauzeo se je da ga puste  garantirajući «svojim životom» da on ništa nije kriv, a to što je  preplivao Savu samo je bila želja da ode  ženi i djeci. Da je išta kriv ili pak da je nosio kakve tajne podatke u Hrvatsku, ne bi se vratio  iz Hrvatske u kojoj je već bio –  uvjeravao ih je policajac. I pustili su ga uz uvjet da se sutra  dođe ponovo u Vojni odsjek.

Znao je Luka što bi taj dolazak značio, ali sada je najvažnije  da nije u njihovim rukama, a sutra i požurio je, kolik su mu to bolovi dozvoljavali, da  se što prije udalji od njih, jer, što ako odluče  da im danas ponovo  «dopadne šaka»

Na  to nije smio  ni pomisliti, a možda i sama ta pomisao dala mu je dodatnu snagu. Ali, kuda sada?

Uputio se u pravcu  Doline,  ali  poprijeko, stranputicom, jer ovakav hod  kojim je zbog bolova hodio svakom tko bi ga vidio, djelovao je sumnjivo.

 

Sumnjivo je djelovao  i jednoj ženi u Kozincima od koje je  bio  primoran tražiti vode da povrati dušu. Pitala ga je:  Š to se to s njim dogodilo?   Krvavo tijelo, rane i bezbrojne modrice nisu se  mogle  sakriti. Odgovorio je  da se je za vrijeme radne obaveze  spustio do Save  s namjerom da se opere  od znoja i malo osvježi a vojnici su mislili da namjerava preplivati Savu pa su ga doveli u Vojni odsjek na saslušanje, a eto uz to saslušanje se dobiju i batine.

Nije mu dala vode nego ga je ispratila riječima: Kada bih znala da si doista htio preplivati Savu, sada bih te ubila!

Sunce se je naginjalo ka zapadu, Tijelo se hladilo a bolovi postajali sve veći. Usne  koje su bile u ranama  vapile   su  za  malo vode. A nje nema. No, i bez nje put se mora nastaviti. Da li  baš kući u Dolinu? Da li uopće do nje može doći? Kad bi i mogao bilo bi preopasno, a to bi znači da bi se sutra morao javiti u Vojni odsjek na batinanje! Odlazak u Hrvatsku je jedini spas. Kako? Plivanjem?! Da,  ponovnim plivanjem odlučio je.

Put od Bosanske Gradiške je trajao satima. Mrak ga  uhvatio kada je prolazi kroz Vujanovića šumu u Gredi. Uputio se je još prema Dolini tamo gdje je  od ceste najbliži obrambeni nasip a od njega ni Sava nije daleko. Ostalo je još da riješi dva  problema. Prvi je da neprimjetno prođe između straža preko obrambenog nasipa. A drugi je proći kroz minsko polje između nasipa i bajera Save. Vrlo važno je bilo i znati da li u ovakvom  zdravstvenom stanju može Savu preplivati. Izbora nije imao mora.

Sva ta mjesta kojim je prošao i gdje se nalazi dobro je poznavao. Došavši do mjesta gdje je odlučio  sukobiti se s najvećom neizvjesnošću u životu  legao je na zemlju. Nakon odmora krenuo je. Koliko je bilo sati, nije znao. Nije ni trebao znati. Važno je da se je davno mračilo, a i stražari su se opustili.

 

– 4 –

Puzajući je prešao nasip i počeo se spuštati prema obali Save. Napredovao je puževom brzinom. Morao je ispred sebe opipati s najvećom opreznošću svaki pedalj zemlje da ne bi naišao na   špagu s kojom  su mine povezane, preko nje  prešao.

Nije našao špagu ali je našao nešto važnije prazan kanister koji će mu  život značiti, a donijela gaje voda prilikom  plavljenja. Njega će košuljom privezati sebi na leđa i spustiti se niz Savu. Sve što je tada mogao pomisliti bilo je: Hvala Ti Bože na ovom do sada, a u tvoje ruke povjeravam i ovaj prelazak.

Zatim se prekrižio i spustio u vodu.

I pomogao mu je. Pred zoru 3. rujna ga je voda iznijela na desnu obalu Save u Slavonsku Dolinu. Našla ga je ophodnja Hrvatske vojske i odvezli u Novu Gradišku gdje mu je pružena liječnička pomoć.

Tog sunčanog dana iz Bosanske Gradiške je krenuo prvi konvoj Crvenog križa u Hrvatsku. U tom konvoju je bilo mještana Dolina i Novog Sela koji su prvi napustili rodnu grudu.

Među onima koje su djelatnici Crvenog križa u Dragaliću predali Hrvatskim vlastima bila je i supruga Lukinog brata i njenih četvero djece. Oni su se zadnji put vidjeli jučer ujutro u Donjoj Dolini kada je Luka pošao na radnu obvezu, a danas evo, u Novoj Gradiški na slobodi.

Mican

PREKO SAVE I NATRAG

Za nesrbe u Bosanskoj Gradiški  i njenoj okolici, naročito 1992. godina će ostati po zlu upamćena.. Obilježena je brojnim ubojstvima i prognanstvima.

Cijela  Bosna i Hercegovina je zahvaćena ratnim vihorom.

Da li je međunarodna zajednica prepoznala agresora? Zaprijetila je da će NATO bombardirati srpske položaje ako ne prestanu s napadima, ali 1. srpnja te 1992. godine francuski predsjednik Francoise  Mitterand je iznenada sletio u sarajevsku zračnu luku i time spriječio akciju NATO-a.

Početkom srpnja (šestog), Fikret Abdić u Zapadnoj Bosni proglašava autonomiju, a 10. kolovoza u svijet su doprle stravične slike iz srpskih logora kao i one o masakru s tržnice Markale u Sarajevu. I to je međunarodna zajednica osudila ali je na tome sve i ostalo.

S druge strane, od 7. do 31. srpnja Hrvatska je u znaku predizbornih skupova, a 2. kolovoza HDZ i dr. Franjo Tuđman pobjeđuju na izborima.

Prije toga je Hrvatska vojska i redarstvenici  iz sastava Ministarstva unutarnjih poslova oslobodili Miljevački plato (21. lipnja) a 6. srpnja je deblokiran Dubrovnik.

Tih dana se u Hrvatskoj bilježi brojka od 700.000 prognanika i izbjeglica, a njima će se pridružiti  u noći između 2. i 3. rujna još jedan Luka Ćorković, koji će kao i mnogi prije, a i poslije njega  preplivati Savu.

I za Hrvate dolinskih sela uvedena je radna obveza, jer se nisu htjeli odazvati na mobilizacijske pozive koji su svakodnevno upućivani iz  bosanskogradiškog Vojnog odsjeka.

Radna obveza  je bila nametnuta za sve punoljetne  muškarce bez obzira na  dob ili zdravstveno stanje.

U srpnju, kolovozu i rujnu te 1992. godine  motornim pilama sjekirama i kosama se je sjeklo i kosilo raslinje svake vrste od obrambenog nasipa pa sve do minskih polja koja su bila nedaleko od samog bajera Save. tako da je taj prostor na mjestima dug i više od 100 metara bio čist «kao dlan».

Radilo se u skupinama  koje su sačinjavali stanovnici pojedinih sela. Doljanci su od granice između Donje Doline i Gornje Doline sjekli i kosili prema Gradini niz rijeku Savu, a  Goranjci i Novoselci prema pumpi uz rijeku Savu, dok su  Hrvati iz Mačkovca,  Kozinaca i Bok Jankovca  prema Bosanskoj Gradiški. Svrha tog «čišćenja  terena» je  bolje promatranje granice između Hrvatske i Bosne.

– 1 –

Nadzor nad radnim skupinama su  provodili naoružani Srbi koji su dragovoljno pristupili «stvarati Republiku Srpsku» a  i oni  što  su  na temelju mobilizacijskog poziva primorani iz različitih krajeva općine Bosanska Gradiška ali i «domaći» Srbi  iz Donje Doline koji su slovili za daleko «savjesnije» od onih staraca, jer su mlađi  upućeni na frontove gdje se je «vojevala bitka za granice otadžbine».

Zastrašivanja, prijetnje, pljačke i ubojstva po nesrpskim selima i u samoj Bosanskoj Gradiški su bila učestalija i sve  veća.

Nitko nije znao što nosi dan, a što nosi noć. Važno je bilo sačuvati glavu. Neki su je spašavali putom konvoja koji su napuštali Bosansku Gradišku, a neki kraćim putom preplivavajući Savu.

Luka je od prvog dana uvođenja radne obveze bio na njoj. Svakodnevno je istim putom išao  na «radni zadatak» i istim putom se vraćao. Dok  se  je  radilo malo se je pričalo, a naročito ne o mogućnosti bijega s radne obveze i preplivavanja Save . No,  nije bilo onoga koji je odatle vidio Slavoniju a da nije poželio tog trenutka biti u njoj. Bar u mislima.

On je poželio i odlučio fizički krenuti u nju najkraćim putom. Preko Save.

Zbog te radne obveze njemu se je i pružila  zgoda da bude blizu nje. To treba iskoristiti. Onima koji nemaju «propusnice» nije dozvoljeno preko nasipa prijeći. Čak se je vodila evidencija tko je od mještana otišao preko nasipa u polje ili po stoku koja je pasla na Poljanskoj.

Dani su  prolazili, a  posao na  «čišćenju  terena» se je privodio kraju. Š to ako ga već sutra pošalju nekamo drugdje «na front» za kopanje rovova ili pak u Kozaru na sječu šume  u ogrjevno drvo za obitelji «palih boraca» a i onih koji su na položajima?

Njegova  supruga i djeca su bili u Austriji.  Nju je rat tamo i zatekao  a po izbijanju ratnih sukoba povela je za sobom i djecu. Luka je ostao, kao i ostali sumještani, čuvajući ono što se sačuvati može. Imao je  ključeve od dviju kuća, jednu u Donjoj Dolini, jednu u Gornjoj Dolini. Kako je sve izmicalo kontroli pa tako i čuvanje imovine u jednom trenutku je odlučio ne čekati više ni časa. Neprimjetno se odvojio od skupine pa polako, gledajući gdje staje izbjegavajući mine, jer je taj prostor danima proučavao, spustio se do korita Save.

Ljeto je bilo toplo i suho pa je tako i vodostaj bio nizak, plivati zna  pa su tako ispunjeni oni najelementarniji uvjeti. Još samo da ga nitko od stražara ne opazi Zaplivao je prema drugoj obali obali spasa.

Da li su u njegovoj skupini zamijetili da ga nema, nije mu  poznato, ali će se uskoro saznati kada je neku neobjašnjivu tišinu prekinuo rafalni  pucanj iz puškostrojnice i prodoran glas  v r a ć a j    s e

 

– 2 –

Bio je  na domaku druge obale.  Poznati  glas i vrelo streljivo koje je oko njega padalo u vodu dolazilo je s bosanske strane. Nije mu palo na pamet da se vrati. Razmišljao je, ako se u takvim trenutcima uopće moglo razmišljati: svejedno je, ubili me ovdje u vodi  ili kada se vratim na obalu i  još žurnije nastavio plivati  ka hrvatskoj strani. Ponovo je  puškostrojnica zapucala, a glas njegovog sumještanina Srbina  koji je i pucao  ovoga puta je  djelovao  zapovjednije:  Ako se ne vratiš pucat ću u tebe i ubit ću te, a potom ću pobiti sve tvoje u grupi s kojima si radio.

Vrhovima prstiju je dodirivao šljunkovito dno hrvatske obale Save kada  je  do njega dopro prijeteći glas  da će za odmazdu biti pobijena njegova radna grupa. Tog trenutka ključevi od kuća i nešto novca koje je držao u rukama dok je plivao ispali su i voda ih je odnijela. Vremena za čekanje i razmišljanje nije bilo nego  se je  vratio. Ovoga puta to plivanje nije bilo popraćeno pucanjem iz puške, ali će im po dospjevanju u ruke pucati koža  na tijelu od udaraca.

Nestrpljivo su ga ugurali u kombi i odvezli u Bosansku Gradišku Sekretarijat narodne obrane  da uz batinanje i druge načine mučenja prizna  zbog čega se odlučio na bježanje s radne obveze i preplivavanje Save.

Satima je uz bolne uzdisaje i zapomaganja pokušao objasniti mučiteljima da njegova odluka o preplivavanju Save nije nikakvog političkog karaktera nego  jednostavno  žena s djecom nije ovdje pa … Nisu bili zadovoljni s takvim odgovorima, nego su od njega  iznuđivali onakve odgovore kakvi njima  odgovaraju a to je da je namjeravao onima na onoj strani Save ustašama.  odnijeti podatke  o raspoređenosti njihove vojske i teškog naoružanja, o namjerama Tražili su od njega da prizna gdje je u Dolini sakriveno oružje, radio-stanica tko je s njim još trebao preplivati ali ga je izdao pa je on ostao sam na cjedilu

Kako  nisu mogli ništa novo doznati od onoga što ime je već kazao, bez obzira na batine koje je zadobio po svim dijelovima tijela vojnim čizmama, policijskim palica i šakama a uz prijetnju  kako će mu  «pracijepom»  zgnječiti jaja,  ponijeli su ga polumrtvog iz zgrade Sekretarijata narodne obrane u Vatrogasni dom (koji se nalazi samo  nekoliko desetaka metara udaljen) na daljnju «obradu». Dok su ga između sebe više vukli nego nosili, njegovo zapomaganje je čuo policajac koji je  prolazio  pored njih, a  koji je dio radnog vijeka proveo na dužnosti i u dolinskim selima, a Luku je poznavao kao čestitog čovjeka, zauzeo se je da ga puste  garantirajući «svojim životom» da on ništa nije kriv, a to što je  preplivao Savu samo je bila želja da ode  ženi i djeci. Da je išta kriv ili pak da je nosio kakve tajne podatke u Hrvatsku, ne bi se vratio  iz Hrvatske u kojoj je već bio –  uvjeravao ih je policajac. I pustili su ga uz uvjet da se sutra  dođe ponovo u Vojni odsjek.

Znao je Luka što bi taj dolazak značio, ali sada je najvažnije  da nije u njihovim rukama, a sutra i požurio je, kolik su mu to bolovi dozvoljavali, da  se što prije udalji od njih, jer, što ako odluče  da im danas ponovo  «dopadne šaka»

Na  to nije smio  ni pomisliti, a možda i sama ta pomisao dala mu je dodatnu snagu. Ali, kuda sada?

Uputio se u pravcu  Doline,  ali  poprijeko, stranputicom, jer ovakav hod  kojim je zbog bolova hodio svakom tko bi ga vidio, djelovao je sumnjivo.

 

Sumnjivo je djelovao  i jednoj ženi u Kozincima od koje je  bio  primoran tražiti vode da povrati dušu. Pitala ga je:  Š to se to s njim dogodilo?   Krvavo tijelo, rane i bezbrojne modrice nisu se  mogle  sakriti. Odgovorio je  da se je za vrijeme radne obaveze  spustio do Save  s namjerom da se opere  od znoja i malo osvježi a vojnici su mislili da namjerava preplivati Savu pa su ga doveli u Vojni odsjek na saslušanje, a eto uz to saslušanje se dobiju i batine.

Nije mu dala vode nego ga je ispratila riječima: Kada bih znala da si doista htio preplivati Savu, sada bih te ubila!

Sunce se je naginjalo ka zapadu, Tijelo se hladilo a bolovi postajali sve veći. Usne  koje su bile u ranama  vapile   su  za  malo vode. A nje nema. No, i bez nje put se mora nastaviti. Da li  baš kući u Dolinu? Da li uopće do nje može doći? Kad bi i mogao bilo bi preopasno, a to bi znači da bi se sutra morao javiti u Vojni odsjek na batinanje! Odlazak u Hrvatsku je jedini spas. Kako? Plivanjem?! Da,  ponovnim plivanjem odlučio je.

Put od Bosanske Gradiške je trajao satima. Mrak ga  uhvatio kada je prolazi kroz Vujanovića šumu u Gredi. Uputio se je još prema Dolini tamo gdje je  od ceste najbliži obrambeni nasip a od njega ni Sava nije daleko. Ostalo je još da riješi dva  problema. Prvi je da neprimjetno prođe između straža preko obrambenog nasipa. A drugi je proći kroz minsko polje između nasipa i bajera Save. Vrlo važno je bilo i znati da li u ovakvom  zdravstvenom stanju može Savu preplivati. Izbora nije imao mora.

Sva ta mjesta kojim je prošao i gdje se nalazi dobro je poznavao. Došavši do mjesta gdje je odlučio  sukobiti se s najvećom neizvjesnošću u životu  legao je na zemlju. Nakon odmora krenuo je. Koliko je bilo sati, nije znao. Nije ni trebao znati. Važno je da se je davno mračilo, a i stražari su se opustili.

 

– 4 –

Puzajući je prešao nasip i počeo se spuštati prema obali Save. Napredovao je puževom brzinom. Morao je ispred sebe opipati s najvećom opreznošću svaki pedalj zemlje da ne bi naišao na   špagu s kojom  su mine povezane, preko nje  prešao.

Nije našao špagu ali je našao nešto važnije prazan kanister koji će mu  život značiti, a donijela gaje voda prilikom  plavljenja. Njega će košuljom privezati sebi na leđa i spustiti se niz Savu. Sve što je tada mogao pomisliti bilo je: Hvala Ti Bože na ovom do sada, a u tvoje ruke povjeravam i ovaj prelazak.

Zatim se prekrižio i spustio u vodu.

I pomogao mu je. Pred zoru 3. rujna ga je voda iznijela na desnu obalu Save u Slavonsku Dolinu. Našla ga je ophodnja Hrvatske vojske i odvezli u Novu Gradišku gdje mu je pružena liječnička pomoć.

 

Tog sunčanog dana iz Bosanske Gradiške je krenuo prvi konvoj Crvenog križa u Hrvatsku. U tom konvoju je bilo mještana Dolina i Novog Sela koji su prvi napustili rodnu grudu.

Među onima koje su djelatnici Crvenog križa u Dragaliću predali Hrvatskim vlastima bila je i supruga Lukinog brata i njenih četvero djece. Oni su se zadnji put vidjeli jučer ujutro u Donjoj Dolini kada je Luka pošao na radnu obvezu, a danas evo, u Novoj Gradiški na slobodi.

 

Mican

SINE

 NA DVIJE STRANE SVIJETA

 Nakon deset godina, da posjetim sina.
Vas najdraže moje, za nas obadvoje,
i velikoj želji sestre s obitelji.

 Da li itko može da shvati,
koliko se šutnjom pati.
Nema riječi za izreći,
kako misli da se smire,
kad se nervi uznemire.

 Bože dragi, daj mi snage!
Čuvaj tamo i ovamo moje drage.
A ja idem preko svijeta,
da i meni sve procvjeta.

 Od radosti i miline,
širim ruke tebi sine.
Sve vas sreća neka prati,
da se ovdje sretno vratim.

 Moje srce silno želi,
ljubav s vama da podijeli.
Na dvije strane svijeta,
čuvaj Bože moje,
a ja da nađem mir,
za nemire svoje.

 10. 6. 2005., 3,00 sati ujutro
Australija

TEREZIJA ORŠ ULIĆ

 SINE

Ti jedini sine, nikad nećeš znati,
koliko mi srce zbog rastanka pati.
Čežnje, želje što me muče,
uskraćene ljubavi, to voljeno unuče.

 Bezbroj puta, zašto?
Koga pitati treba.
Moji nijemi pozivi,
i vapaj do neba.

U svakom trenutku,
ja razmišljam, sine.
Da li će ikad zajedno,
sunce da nam sine.

Dok se moje misli tope,
u velikoj želji,
nek te sreća prati,
sa tvojom obitelji.

Tražili smo našoj djeci,
mi iz rata spas,
strepeći, i bojeći se,
da razdvoje nas.

Od mojeg djetinjstva,
čežnja za svojima
kroz život me vuče.
Ostavi me čežnjo, ti
već jednom,
pa da gledam sina, snahu i unuče.

MAMA 25. 5. 1988. Australija

(više…)

Srećko Pranjić 1969. – 1991

NJIHOVA NADA NIKADA NEĆE UMRIJETI

”Srećko (Alojzija) Pranjić rođen  17. studenog 1969. god. u Bos. Gradiški. Uhićen 10. rujna 1991. god. ispred stadiona ”Kozara” u Bos. Gradiški i od tada mu se gubi svaki trag.”

Ovo kratko izvješće o prvoj žrtvi bezumnika u Bosanskoj Gradiški ni nakon trinaest godina ne bi se moglo proširiti niti s jednom rečenicom, jer uz sva nastojanja roditelja i brata da se bilo što sazna u svezi njegovog nestanka, nisu urodila plodom.

Podsjetimo se: Nije prošlo niti mjesec dana kako je s toga dijela Bosne i Hercegovine napadnuta, a potom i okupirana Hrvatska zapadna Slavonija, a u Bosni i Hercegovini nije bilo ni traga rata, u Bosanskoj Gradiški su već počeli uklanjati nesrpski puk, prvo Hrvate, a potom i ostale.

U pripremanju ovoga priloga za 21. broj ”Suze”, zatekla nas je stravična vijest: ubijen je Bosanskogradiški župnik msgr. Kazimir Višaticki!

Zar nije bilo dosta ubojstava? Zar neki misle da treba nastaviti tamo gdje se stalo 1995. godine? Tko je slijedeći na redu: svećenik ili vjernik?

KRATKI ŽIVOTOPIS

Alojzije Pranjić je rođen 1941. g. u Š imićima kod Ivanjske. Oženio je 1965. g. Anku Bijelić. Bio je zaposlen u Bosanskogradiškom građevinskom poduzeću ”Jedinstvo” niskogradnja, kao vozač.

Godine 1966. im se rodio sin Željko, a tri godine kasnije 17. studenog 1969. godine i drugi sin Srećko.

U Bos. Gradiški (Novom naselju prema Brestovčini obitelj Pranjić je 1972. g. izgradila obiteljsku kuću. Dok su je gradili, stanovali su u Čatrnji nadomak Bosanske Gradiške.

Srećko je Osnovnu školu pohađao i završio u Bosanskoj Gradiški kao i srednju ugostiteljsku 1987. godine.

 

DJED ALOJZIJE I BAKA ANKA S NAJSTARIJIM UNUKOM MARIOM

Jednogodišnji vojni rok služi u Vinkovcima i Bjeljini. Iz vojske dolazi 1989. g. a 1990. polaže vozački ispit.

Bio je omiljen u društvu u kojem se kretao, a u gradu je bio poznat kao fizički jaka osoba. Svoje hrvatstvo je javno isticao, njime se ponosio i dokazivao. Na javnim mjestima je pjevao Hrvatske nacionalne (u to vrijeme kod Hrvata popularne) pjesme i glasno ih puštao putem magnetofona. Potporu je imao i kod brata Željka.

Osamnaestog dana mjeseca kolovoza 1991. g. bila je nedjelja. Tog nedjeljnog jutra okupatorske snage tzv. JNA potpomognute Bosanskogradiškim dobrovoljcima prešle su savski most  između dviju Gradiški i zakoračile na Hrvatsko tlo.

Samo dvadeset i dva dana kasnije, u utorak 10. rujna 1991., Srećko je u poslijepodnevnim satima, oko 17 sati otišao u grad. Bio je to uobičajeni odlazak, ali je ukućanima napomenuo da će potražiti na benzinskoj pumpi benzina za auto. U to vrijeme, njihov obiteljski automobil je koristio otac zbog odlaska na teren pa je Srećko posudio automobil od prijatelja iz Podgradaca. Srećka je zadnji puta vidio kolega konobar i poslužio ga pićem u ugostiteljskom objektu ”2002”, u vlasništvu Svete Urić, preko puta od gostione ”Uranak” vl. Nikole Ćorković Ćorkana.

 

MISTIČNI NESTANAK I POTRAGA

Srećko tu noć nije došao doma. Prije polaska na počinak, roditelje to nije zabrinjavalo, jer mnoge noći je proveo spavajući izvan obiteljske kuće, ali je tada uvijek rekao gdje se nalazi. Ovu noć očito nije namjeravao provesti na nekom drugom mjestu, jer da jest poslao bi poruku ili se javio telefonom.

Da ta noć nije kao sve ostale noći tek u 2,00 sata se moglo zaključiti kada je zazvonio telefon i netko, s onu stranu žice pitao: Je li Srećko kod kuće? Gdje Je? Majka je odgovorila da nije. I taj je razgovor na tome završio. Koja je svrha i cilj toga poziva bio ni do danas se ne može odgonetnuti. Provjera ili nešto drug?

Kako Srećko ni do zore  nije došao doma, oko 7,30 sati otac je  otišao kod njegovog prijatelja Zlatka ??????????. Kada tu nije ni riječi mogao saznati za Srećka, crne slutnje su ga počele opsjedati tim više što u tijeku jučerašnjeg dana prijatelji se nisu sastali a u tijeku noći je uslijedio onaj telefonski poziv.

Da je stanje alarmantno potvrdit će dvije osobe u vojnim ”uniformama” (jedan je bio po činu kapetan a drugi vojnik) koje su pitale: Gdje je Srećko?

Kada su dobile odgovor da se ne zna za Srećka od jučer, otišle su da bi se nakon izvjesnog vremena vratili u pratnji Drage Š obota njima poznatog čovjeka koji je radio u Bosanskogradiškom SUP-u.

Ovoga puta su Alojzija pitali: Da li posjeduje oružje? rekao je da ima pištolj na temelju odobrenja. Očito nisu bili zainteresirani za oružje s odobrenjem, jer je uslijedilo pitanje: Da li zna za neku bombu velike razorne moći koju je navodno Srećko dobio od nekog njihovog vojnog invalida koji je stanovao u stambenoj zgradi blizu SUP-a. Odgovorio je da o tome ništa ne zna. Otišli su.

Alojzije će se s Dragom  i narednih dana susretati kada bude tražio pomoć kako bi se bilo što saznalo u svezi Srećka.

Otac je nastavio potragu iako nije znao odakle bi počeo. Otišao je u već spomenuti ugostiteljski objekat ispred kojeg je bio zaključan auto koji je Srećko koristio. Konobar mu je kazao da je Srećko, nakon što je popio piće rekao da ide na benzinsku stanicu pješice kupiti gorivo. I otišao je. Nitko ga više nije vidio. Na relaciji od mjesta gdje je ostavio auto do benzinske postaje ”Jugopetrol” (kod stadiona ”Kozara”) gubi mu se svaki trag. Auto je bio zaključan. U njemu se je vidio kanister. Da li je u njemu bilo goriva? Auto je poslije odvezeno  bez znanja obitelji Pranjić. Kuda?

Prema nekim, iako nepovezanim saznanjima, Srećko je trebao biti odvezen u Gornje Podgradce, kaže Alojzije, pa je u četvrtak (drugoga dana od Srećkovog nestanka) otišao u SUP kod Drage Š obote. Njega je zamolio da ode u G. Podgradce i provjeri da li je Srećko tamo odveden. I uputio se Drago, ali je došao samo do Vrbaške. Tu su, ispred doma, ”maetićevci” imali svoj punkt i kontrolirali su svaki izlazak i ulazak u taj dio općine Bos. Gradiška. Bez obzira što je Drago bio djelatnik SUP-a, razoružali su ga i vratili natrag. Po dolasku u B. Gradišku poručio je Alojziju preko zajedničkog poznanika da je vrag odnio šalu! Sada SUP-om upravljaju oni koji imaju velike brade.

Ipak je nastavio s traganjem preko uglednih osoba u Bos. Gradiški i okolici. Tek nakon mjesec dana iz nekih, opet nepouzdanih izvora saznao je da je u zloglasnom Starogradiškom KPD. To im je rekao izvjesni Bosanskogradiški liječnik koji je svakog četvrtka obilazio zatvorenike u KPD-u. Tome liječniku je ponuđen veliki novčani iznos samo da potkrijepi to svoje kazivanje. Dakako da nije.

No, ipak, putem tih priča majka Anka je ishodila odobrenje za prelazak preko Savskog mosta i otišla u Staru Gradišku. Kazala je jednom od stražara da traži Srećka Pranjića. Odgovorio joj je da ga potraži kod Mire Gubića i Zane, a ako ga nađe, da i njima javi jer ga i oni trebaju.

Tužna, nastavila ga je dalje tražiti po Staroj Gradiški. Odustala je tek kada je srela njegovog  prijatelja ??????????? (u uniformi) koji joj je kazao da Srećko nije u Staroj Gradiški.

I osobe koje su proživljavale strahote KPD-a (i puštene uz pomoć međunarodnog Crvenog križa) potvrdile su da Srećko nije bio zatočen u KPD-u.

Vrijeme je prolazilo, potraga za bilo kakvom informacijom je nastavljena, a prijetnje ocu i majci su bivale sve češće. Srećkov brat je otišao u Njemačku s obitelji.

Morali su napustiti obiteljski dom u Bos. Gradiški o privremeno s skloniti u Čatrnju kod Ankine sestre. povremeno, pod okriljem magle su dolazili blizu kuće, tek toliko da srcu želju otrgnu.

Iako su Alojzije i Anka nastojali ostati što duže na tim prostorima ne bi li saznali išta više od onoga što znaju no da bi sačuvali glave, jer su otkrili Čatrnju, na Badnjak 1991. g. su morali napustiti Bosansku Gradišku.

U unajmljenom autu i s unajmljenim vozačem krenuli su u istočni dio Bosne.

Alojzije je dobro poznavao sve makadamske i sporedne puteve jer je vek dio vremena proveo na tim prostorima po terenima kao vozač kamiona pa je vozaču govorio kuda treba voziti kako bi se izbjegli njihovi punktovi barikade.

Most na Savi između Brodova u to vrijeme bio je zatvoren. Slijedeći je između Š amaca  – Bosanskog i Slavonskog. Tu su izišli iz auta i s nešto nužnih stvari prešli u Hrvatsku.

Dobri ljudi će ih dovesti autom do Slav. Broda, a autobusom će otići u Laze, selo blizu Nove Gradiške, kod roditelja njihove snahe Marine.

Anka je na treći dan Božića otišla sinu i snahi u Njemačku, a Alojzije će 22. ožujka 1992. g. dobiti na korištenje kuću na Novogradiškoj Slavči. Kada ju je osposobio za stanovanje, uselio se u nju. Tu će kuću 14. rujna 1993. g. zamijeniti za onu u Bosanskoj Gradiški. Ugovore su dostavljali putem Crvenog križa kako bi se potpisali.

Sada u toj kući žive Alojzije i Anka sa sinom Željkom, snahom Marinom i unučadima Marinom, Anitom i Srećkom koji nosi stričevo ime njemu na spomen.

Roditelji i brat ni nakon trinaest godina se ne mogu pomiriti s činjenicom da ga nema. Teško im pada kada netko za njega kaže pokojni. Kažu da znaju za onu narodnu: ”Nada zadnja umire”. Naša nada nikad neće umrijeti.

 

(više…)