Vijesti

Nevolja nam zakuca na vrata,

Nema više u Dolini Hrvata…”

 Nema prikladnije rečenice od ove, prije nego se išta mogne reći  o Dolini. To je ono što nitko u snu nije snio, na što nitko nije pomislio, a kamoli da će reći i doživjeti. Ali ta gorka istina jest baš takva.

Svidjela se Dolina dušmaninu stoga je odlučio da iz nje istjera i posljednjeg Dolinca. Opljačkaše, razoriše, zapališe, pobiše i rastjeraše nas, a na naša pitoma ognjišta naseliše se zlotvori. I našu mirnu, tihu i ljubljenu domaju uvrstiše u svoju “Republiku srpsku” sa željom da je ukaleme u svoj vjekovima sanjan koncept “velike Srbije”.Dušmanin nas je za svega nekoliko mjeseci razbacao na sve strane svijeta kao vjetar suho lišće u jesen. I doista. Na naša se nikada prežaljena sela uselila jesen i mnoge neće više u Dolini ogrijati proljeće života.

Dogodilo se to, a da im ni svojim  mislima, ni riječju ni djelom nismo dali povoda. Dušmanin ne bi bio dušmanin da ne radi dušmanski. Tko zna koliko su nam dugo to pripremili? I onda kada su s nama sjedili u našim kućama, jeli i pili, dok su nas i našu djecu u školama učili, dok su nam nudili kakve usluge. Sada su svoje crne želje pretvorili u stvarnost.

Umjesto oružja, mi smo uzeli krunice, umjesto kletve mi smo se molili Bogu. Govorili smo: “Ako je to volja Božja, neka se vrši”. Teško je pomisliti da više u svojim domovima znojem, krvlju i suzama zalivenim nećemo živjeti.

Da, to je Dolina!

Sveopća hajka

Sredinom proljeća 1992. godine srbočetnička bratija doživljavala je strahovite gubitke na derventskom bojištu. Bojali su se da ne dođe do proboja tog fronta i spajanja Oružanih snaga Bosne i Hercegovine s, prema njihovom mišljenju, oružanim snagama banjalučke regije. Zbog toga su početkom svibnja krenuli u sveopću hajku na čelništvo Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) a potom će uslijediti obračun i s čelništvom SDA na tim prostorima, posebno u Bosanskoj Gradišci, prema njihovom mišljenju, važnoj kao mjestu eventualnih ratnih sukoba.

Trebalo je na samom početku obezglaviti hrvatski korpus, jer su je smatrali opasnom. Mnogi su Hrvati naslutili neposrednu opasnost pa su taj grad pravovremeno napustili.

Putem lokalne radio postaje Bosanska Gradiška emitirali su upozorenja da se u određenom roku “predaju sve vrste oružja, kako ono koje je u legalnom posjedu pojedinaca tako i ono drugo”. Srpski “specijalci” – protudiverzantska grupa “[korpioni” nestrpljivo su čekali da prođe zadnji rok za predaju oružja pa da se krene u pretresanje kuća, zna se i čijih, kako u potrazi za “arsenalima oružja” toliko i zbog pljačke. Nestrpljivo su čekali, kao psi svezani na lancima da ih “gazda” pusti na plijen.

 

 

SVE SU LAÐE POTOPLJENE”

 

 

Kada su bili “pušteni s lanca” počeli su se natjecati u što većim zlodjelima, prijetnjama, ucjenama, pljačkama…

Narod je pred tom razularenom ruljom “gledao glavi mjesta”. Mnogi su jedino rješenje vidjeli u bijegu preko Save – plivanjem, jer sve su im “lađe bile potopljene”, tj. svi čamci koji su se do ovoga rata idilično ljuljali na valovima spomenute rijeke. Pucali su po njima iz različitih oružja i na taj način ih potapali.

Po Dolini su se “na uho”, tj. od usta do usta prepričavale sudbine onih koji su spas našli preplivavanjem Save ili sudbine onih koji su u tome vidjeli jedini izlaz. Svaki nepromišljen i nedovoljno pripremljen korak u pravcu Save bio je ravan samoubojstvu. Srpske su straže danonoćno bdjele uz obrambeni nasip protiv poplave, a prostor duž obale miniran je tisućama različitih ubojitih naprava. Noći i dani su se provodili u razmišljanjima i pravljenju planova kako izbjeći vrebajuće opasnosti koje se nalaze na putu u neizvjesnost. Provjerene informacije da je netko živ preplivao rijeku i stigao u Hrvatsku su hrabrile, ali su se svi planovi u trenutku rušili čim se saznalo da netko nije uspio… Naime, mnogi su se ugušili u mutnoj rijeci, drugi su pak zvjerski prostrijeljeni četničkim hicem i zauvijek ostali u njenim maticama i virovima.

Učestala provociranja, prijetnje i pucnjava iz vatrenog oružja po pročeljima obiteljskih kuća često nisu dozvoljavala temeljitije pripreme, pa se znalo ići “uz Božju pomoć”, pa što bude.

Iz nekad mirne i pitome Doline, a sada Doline plača i suza, bježalo se i s radne obaveze. Takvi pokušaji bijega nisu se nikome otkrivali, čak ni onima s kime se radi. Evo još jedne sudbine čovjeka koji je odlučio preplivavanjem Save napustiti svoju “radnu grupu” i pobjeći u Hrvatsku.

Sava se preplivavala pod svim okolnostima; bila niska ili nabujala, bilo to ljeti ili zimi, itd. Nije se mnogo biralo ni mjesto ni vrijeme.

Dvojica Novoselaca su u noći prvoga dana studenog uz pomoć napuhanih traktorskih guma tražili put preko hladne i nabujale vode, kroz maglu i mraz. Na tako nešto su se mogli odlučiti samo oni najodvažniji i čiji je život visio o niti. Pored toga trebalo je dobro poznavati ćudi izlivene rijeke obavijene maglom. Te noći matica ih je okretala i oni su se borili u magli protiv nje i vremena koje je neumoljivo brzo prolazilo i tako savladali: vodu, maticu i maglu.

Napuštala su se rodna ognjišta, draga Dolina, a u njoj i oni najdraži: majke, očevi, braće, sestre, sve što se imalo. Neki od njih svoje nikada više neće vidjeti.

 

RATNI POHOD JE NASTAVLJEN U BiH

 

Rat u Bosni i Hercegovini već je uzimao svoj danak kako u ljudskim životima tako i u ratnim razaranjima. Bivša Jugoslavenska narodna armija, samo pod drugim oznakama, a sa željama i ciljevima istim kao i ranije, zadojena mržnjom koje se iz dana u dan sve više rasplamsavala prema svemu što nije srpsko, nastavila je svoj ratni pohod sada i na Bosnu i Hercegovinu koja nije ni slutila što joj se u njihovim crnim zapovjedništvima sprema. Dok Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine poziva sve ljude dobre volje na šetnju olimpijskim i glavnim gradom BiH Sarajevom, u isto vrijeme srpski odmetnici se ukopavaju okolo Sarajeva i okolo drugih gradova Bosne i Hercegovine, te naoružavaju “ugroženi i vjekovima napaćeni srpski narod”, koji do tada pušku nije vidio…

Proteklo je mjesec dana od početka nametnutog rata koji je za Bosnu i Hercegovinu započeo u Sarajevu, premda je Bosanska posavina mnogo prije toga već zalivena krvlju hrabrih graničara. Da je to početak rata u Bosni i Hercegovini, svatko je znao ali da će se u tako kratkom vremenu to dojučerašnje življenje i suživot sa susjedima Srbima razbuktati prema Hrvatima i Muslimanima – Bošnjacima u mržnju neopisivih razmjera, mnogi nisu mogli niti u snu zamisliti. Među takvima bijaše još jedan običan “mali” čovjek, čiju životnu dramu će pobliže ukratko opisati.

 

SMIŠ LJENI NAČIN UHIĆENJA

 

Do toga vremena činilo mi se da nije bilo razloga da se u “poštene Srbe” posumnja. I tu sam se prevario. Uvijek sam polazio od sebe i svojih prijatelja Hrvata koji ni u jednom razgovoru nisu poželjeli da se nešto loše učini Srbima i njihovoj djeci. A oni? Oni su baš tako razmišljali, to željeli i činili, a da zlo bude veće glavni akteri “pobune” bili su baš neki moji susjedi Srbi. To je ono što čovjeka Hrvata i čovjeka katolika boli jače od noža kojeg ću poslije osjetiti na vlastitoj koži.

Te srijede, 6. svibnja 1992. godine u uredu Skupštine općine Bosanska Gradiška radni dan je počeo kao i svi ostali tijekom proteklih sedamnaest godina; sa kavom uz uobičajeni razgovor ili neobavezno čavrljanje. U posljednje vrijeme u uredu redovno se slušaju  vijesti u sedam sati. Jedni slušaju radio Beograd, drugi, dakako, radio Zagreb. Radna prostorija je poveći ured i u njemu rade zajedno četiri Srpkinje, dvije Muslimanke i jedan Hrvat. Poslije vijesti komentari su kratki, a uglavnom izlaze iz srpskih usta i svakim danom su sve isti: “Sve ustaše treba izbrisati sa lica zemlje, nema mira dok se u potpunosti ne razruše Banski dvori u Zagrebu, jer iz njih proizlazi sve što je Srbe snašlo i da samo Srbi vode pravedan i oslobodilački rat protiv ustaša…”

U svemu tome prednjači Savka Todorović, rođena Kragulj čiji je muž bježao sa svojim “srpskim junacima” sa zapadnoslavonskog bojišta, a ona je u znak podrške i svega što su srpski zločinci počinili u tom dijelu Slavonije išla dizati im borbeni moral, slikajući se pored njihovih tenkova. Ona je inače snaha Milana Todorovića iz Laminaca koji se sve do svoje smrti hvalio kako je pojedine Dolince i Novoselce ubijao 1945. godine, pa se tako hvalio da je ubio i Marka Oršulića i još neke druge.

Dok sam sjedio za stolom malog restorana u zgradi Skupštine općine i s Mustafom Topić-Mukijem I Mironom Mandić  ispijao prvu jutarnju kavu, upala su trojica nepoznatih ljudi iz specijalne grupe “[korpion” – diverzantske grupe s dvije puškostrojnice i jednom automatskom puškom te glasno imenom i prezimenom pitali da li je ta osoba tu. Ustao sam iza stola i rekao da sam taj. Pograbili su me i gurajući me ispred sebe kroz hodnik doveli u prizemlje u jedan drugi ured (nasuprot mojega ureda), koji su prethodno ispraznili od radnog osoblja. Ispred ureda je već stajao jedan njihov vojnik s puškostrojnicom “na gotovs”, a u uredu su stajala još trojica također s jednom puškostrojnicom i dvije automatske puške. Znao sam da se tu ne radi o nikakvoj njihovoj zabuni nego da je posrijedi smišljeni i dugo pripremljeni način uhićenja. Kasnije saznaju da je organizacija uhićenja potpomognuta od nekih djelatnika Skupštine općine koji već poodavno nisu mogli gledati u toj zgradi niti jednoga Hrvata niti Muslimana. Nisu imali obraza ni kulture pa su o tome javno po uredima, u hodniku i ispred zgrade govorili. Takvim dobacivanjima i prijetnjama poglavito su bili izloženi neki pojedinci kao što sam i sam. No, do tada nisam obraćao veliku pozornost na sve to. Uzdao sam se u Boga i pravdu koja mora pobijediti.

Zapovijedili su mi da se skine do pojasa što je popraćeno već dobro znanim komentarima. “Istražitelji” su imali dojavu da na ramenu lijeve ruke imam istetoviran hrvatski grb, što je bila istina. Već tu počinje ono što nitko nikome ne bi poželio, a sve bez svjedoka. Redali su se šamari iza šamara, udarci u trbuh i rebara, čizmama po svim dijelovima tijela uz nastojanje da se prizna nešto što nisam učinio niti sam bio u situaciji da tako nešto učiniti. Natjerali su me da tipkam bilo što na pisaći stroj. Nisu mi rekli razlog zbog čega to rade, ali poslije će mi biti jasno nakon što su me natjerali da i u svojoj kući to isto radim na vlastitom pisaćem stroju. Provjeravali su, naime, da li su na jednom od tih pisaćih strojeva tipkana prijeteća pisama koja su stizala na adresu njihove vojske. Osim toga okrivili su me da sam šleperima dobavljao oružje za Hrvate u Dolini i koje je, navodno, danas-sutra trebalo biti upereno protiv njih, da sam kriv za sve strahote koje su snašle taj grad, Bosansku Gradišku, jer sam po njihovim “spoznajama” radio-vezom slao sam podatke “svojim ustašama” i koordinate za ciljeve hrvatskom dalekometnom topništvu (a razarajuće projektile su i sami ispaljivali na njega samo da se što veća mržnja stvori među pučanstvom toga grada prema Hrvatima), nadalje, da je huškao svoj narod protiv njihove vojske i pozivao ih na oružanu pobunu protiv njih, a hrvatskim mladićima zabranjivao da se odazivaju njihovim mobilizacijskim pozivima, što i sam nisam u njihovim redovima, da posjedujem popise Srba koje je sam trebao poubijati i tko zna što još nisu htjeli prikalemeti. Međutim ima nešto drugo što jest bila istina i što im je smetalo, a te istine su se bojali daleko više od svojih laži.

Dobro su oni znali da je sam demantirao putem njihove lokalne radio postaje Bosanska Gradiška, (dok je civilna vlast još koliko-toliko funkcionirala) kao i u sarajevskim “Večernjim novinama” laži koje su objavljivale njihove novine a poglavito “Ekspres politika” (Ekspres, čitajući s desna na lijevo dobijemo “serpske”) i to na dugo i široko su njihovi novinari pisali kako se u Dolinu dovozi oružje u šleperima, a “mupovci” u istu tu Dolinu dolaze pod okriljem noći i slično tome. Jasno je bilo da sve što su radili, bilo to javno ili u tajnosti, pripisivali su drugima jer kako bi i počeli drugačije ovaj besramni rat da se nisu rukovodili onom poznatom “napad je najbolja obrana” ili “laži, laži, nešto će i ostati”.

Isto tako sam javno prosvjedovao protiv svakoga ubojstva Hrvata i odvođenja u zloglasni KP Dom u Staru Gradišku i Okučane, protiv paljenja hrvatskih domova u Donjoj Dolini, zbog masakra koje su počinili u Dolini, a koji su ognjem htjeli prikriti. Znali su su da su zbog mojih zahtjeva kao i drugih čelnika HDZ-a za BiH u Dolinu upućeni europski promatrači 29. veljače iste te godine i sa lica mjesta upoznali svjetsku javnost o neviđenim zločinima. (Izvješće je emitirala i njemačka televizija).

Svakoga tko se angažirao za uspješno sprovođenje referenduma za suverenu i samostalnu Bosnu i Hercegovinu pomno su bilježili u svoje crne notese, a sam sam bio jedan od njih. Ipak, najviše su ih pogodile bilješke u vidu dnevnika kojeg su prilikom pretresa kuće pronašli i u kojima je pisala samo istina o svemu onome što su činili i što su namjeravali učiniti. Pisalo je u njima koliko su svakodnevno otprilike granata ispalili iz haubica iz Brestovčine, Bok Jankovca, iz Laminaca tzv. Kačavendi, zatim tenkovima i minobacačima iz Mačkovaca, Kozinaca-Grede, Gornje i Donje Doline te iz Jaružana Laminaca i Novog Sela. Strah ih je spopao pri pomisli nije li sve to što su pronašli “napismeno” kurirskom ili radio- vezom otišlo na drugu stranu…

Dugo je to vrijeme i teško bilo u toj zatvorenoj uredskoj prostoriji u nazočnosti njih šestorice, dok su dvojica stajala pred vratima. Bila je to jedinstvena prilika da se dio spektakla prikaže srpskoj javnosti, pa su me tako odlučili, kao u onim “partizanskim” filmovima sprovesti kroz grad i to ravno duž bosanskogradiškog korza. Smišljeno – učinjeno. Zbog već spomenutoh hrvatskog obilježja na ramenu lijeve ruke, golog do pojasa vodili su me i gurkali uperenim puškama gradskim ulicama uz povike: “Nagledajte se ustaše. Evo onoga koji se sa vama družio i koji vas je htio poubijati…”, “Još malo pa će u komadima niz Savu za Beograd…” Uz sve to psovali su mi majku ustašku, lijepu moju domovinu, Tuđmana (naravno, sve prepuno ironije i mržnje)… Pošteni građani su se na te gnusne riječi i njihovo ponašanje zgražali, a neki i sklanjali ustranu, dok su oni drugi, one njihove pristaše tražili okolo sebe kakve predmete da bi me njima pogodili po mogućnosti u glavu. Vodili su me “od nemila do nedraga”, od predsjednika općinske skupštine do komandanta štaba teritorijalne obrane, od zapovjednika Srpskih oružanih snaga do zapovjedništva vojne policije. Kod ovog posljednjeg bila je zadnja postaja, izuzev one kada će me kombijem odvesti do  kuće u Bosanskoj Gradiški, koju će tada temeljito pretresti. Pretres je izvršen na njbezobzirniji način. Bajonetom su otkidali pločice u kupaoni, zavirivali u bojler, kidali lamperiju u sobama, prevrtali namještaj, sve u želji da nađu što više “dokaznog materijala”. Za njih je dokazni materijal bio sve ono što je imalo hrvatsko obilježje, kao što su privjesci za ključeve, kasete sa hrvatskim pjesmama, albumi sa slikama, članci iz mladenačkih dana o Vici Vukovu, aktualni hrvatski dinari, prazne iskaznice HDZ-a i drugi materijali te hrvatske stranke kao i već spomenute bilješke. Baš ništa nisu našli od ilegalnog oružja, radio stanica i šifri, te popisa Srba, a bili su uvjereni da je ta kuća u Bosanskoj Gradišci prepuna takvoga “kompromitirajućega materijala”. To ih je razljutilo. Fotokopirni aparat moga prijatelja, koji je kod mene bio na čuvanju, uz ostali “dokazni materijal” ponijeli su sa sobom. Napuštajući kuću u kojoj su ostavili nered iza sebe nisu se mogli suzdržati a da ne kažu kako je odmah treba srušiti. I doista, neće dugo proći, to će i učiniti.

U to vrijeme supruga Veronika mi je radila kao trgovkinja u jednoj samoposluzi a starija je kćerka Kristina bila u školi. U susjedstvu je bila mlađa kćerkica Marijana koja je došla kući u pratnji susjede kada je vidjela vojsku pred kućom. Uz nju su se skupile i druge susjede Hrvatice, dok su Srpkinje i Srbi to promatrali iza zavjesa, iz kuća ili iza kuća. Prolazeći pored kćerkice dobacili su joj: “Srami se što imaš takvog oca“.  a njemu: “Zar ti nije žao što će dijete ostati siroče?”. Zar je tu trebalo sa njima o bilo čemu raspravljati. Na pitanje susjede Dubravke Vonić: “Zar je on nekoga ubio da bi mu dijete trebalo ostati siroče?”, jedan je dodao: “Ovo što je kod njega pronađeno, gore je nego da je nekoga ubio”.

 

Poveli su me prema zloglasnom kombiju koji je puno Hrvata i Muslimana iz Bosanske Gradiške odvezao da se nikada nisu vratili. Sada su još postali agresivniji prema meni  jer su među dokumentima našli i člansku iskaznicu “Budokai” kluba pa su se pribojavali da bi im mogao izmaći ispod kontrole.

Bili su to teški trenuci za čovjeka, kada je bio siguran da svoje najdraže više nikada neće vidjeti. Koraci su postali olovno teški, a jedino što se u tom trenutku moglo reći djetetu dok sam  mislio da mu daje zadnji poljubac u životu, bilo je: “Ako se više nikada ne vidimo, nemoj zaboraviti da te je tata volio”. Uz suze i prigušeni jecaj svih  koji su ostali ispred kuće grubo sam uguran u kombi i odvežen.

Čudno je to kako u takvom trenutku života proleti čovjeku protekli život. Svi trenuci radosti, veselja i bezbrižnosti, sve ljepote koje je vidio i susreo, vesele pjesme koje je čuo Bog zna kada, a koje mu odjekuju u ušima, ljubav koju je doživio ali i teškoće koje je život sa sobom donosio i odjednom srce zalupa tako da bi htjelo iskočiti iz grudi i osloboditi se. Kroz vlažne oči gledao sam najdramatičniju sliku u svom životu i čuo vrisak djeteta a u sebi govorio ‘zbogom’.

Kombi je vozio, a da nisam znao kuda. Uvijek čovjek misli na ono najgore, tako je bilo i ovoga puta. Kako je tih dana most preko Save bio zatvoren a koristio se onaj pontonski, mislio sam da me voze preko njega u Staru Gradišku. Ipak nije, nego ponovo pred zgradu Sekretarijata narodne obrane u prostoriju u kojoj me je čekao zapovjednik vojne policije izvjesni Savković, zvani “Palestinac”. On je nestrpljivo čekao šetajući po uredu. Sigurno je mislio u sebi: “Ovoga puta mi čin ne gine”, a potajno se i sedam njegovih “Š korpiona”, tome nadalo. Predali su mene i  doneseni “dokazni materijal”, a prije nego što će napustiti sobu na ruke su mi “nabacili” lisice. Jedan je ostao kao stražar, a ostala šestorica su otišli (kako će se poslije saznati) pretresati roditeljsku kuću u Novom Selu,  bratovu kao i kuće nekih rođaka misleći da će tamo naći još više “dokaznog materijala”, jer im je vjerojatno njihov pretpostavljeni dao do znanja da je to malo, zapravo da nije ništa.

U prostoriji zapovjednika vojne policije, već spomenuti Savković se životinjski ponašao prema meni. Svoju snagu demonstrirao je udarajući me policijskom palicom po golom tijelu. Tražio je da se prizna ono što njima odgovara. Da bi dokazao opravdanost svojih postupaka nije dozvolio da se nijedna rečenica u vidu odgovora do kraja izgovori, nego je udarcima prekidao i postavljao nova pitanja. Stražaru koji je stajao uz mene govorio je da pokaže načine na koje će “ptičica propjevati”, spominjući “pracijep” koji imaju za to već pripremljen. Iz druge prostorije su donijeli i magnetofon da bi se “posljednji puta” naslušao svojih “ustaških pjesama” sa kazeta koje su donijeli kao “dokazni materijal”. Sačinili su i zapisnik o oduzetim stvarima, a među tim stvarima je bio i sat marke “Seiko”, skinut sa ruke ali nije uveden u zapisnik, razni telefonski brojevi u notesima za njih su bile šifre. Uspoređivali su tekstove tipkane na pisaćim strojevima; onoga iz ureda i onoga privatnog, kojega su ponijeli iz kuće da bi otkrili tajnu “prijetećih pisama” koja su, navodno, upućivana njihovoj vojsci. Na radnom stolu je i poduža izjava radnog kolege. Mustafe Topića Mukija – Muslimana kojeg su priveli kao svjedoka, a koji je trebao lažno svjedočiti protiv mene i to na sudu bez sudaca. Međutim, on je po cijenu života u izjavi napisao o meni što je znao, a ni to im nije išlo u prilog, jer je pisao istinu. Nedugo iza te afere i on će biti prognan kao i svi Hrvati i Muslimani ne samo iz zgrade Skupštine općine, nego i iz svih drugih poduzeća i ustanova. (Trenutno se nalazi u izbjeglištvu zajedno sa svojom obitelji u [vedskoj).

Čekali su da dođu predstavnici civilne vlasti u taj ured. I došli su: predsjednik Skupštine općine, predsjednik Izvršnog odbora i predstavnik kriminalističke službe iz Općinskog sekretarijata za unutrašnje poslove, koji je sa sobom ponio poveći dosje.

Velik dio vremena proveden je u čitanju pronađenih bilješki i njihovom tumačenju kako je njima odgovaralo, te su s tim u vezi postavljali niz provokativnih pitanja. U tim bilješkama su se i oni pronašli, baš onakvi kakvi su stvarno i bili zajedno sa svojim postupcima. Tu je pisalo tko je izvršio agresiju na Staru Gradišku, tj. Hrvatsku, a ne na Bosansku kako je taj isti predsjednik izjavljivao, a pisalo je i sve ono što se u tom gradu u proteklih godinu dana moglo vidjeti i čuti. Iako se znalo da se radi o igri zastrašivanja, znalo se i to da tu vlada zakon bezvlađa, da je u njihovim rukama vlast i da će se sve završiti kako njima odgovara. Na sva ta njihova pitanja i prijetnje odgovoreno sam: “Vi gledate sve svojim neprijateljskim očima i u svakoj riječi vidite šifre, ilegalu te se bojite da je sve upereno priotiv vas. O čovjeku stvarate svoje mišljenje i zato svaki njegov korak i svaku njegovu riječ prosuđujete na takvom sumnjičavom mišljenju. Najobičnija svakodnevna stvar u vašim očima izgleda neprijateljska. Pred vama je sve što ste našli i ako je to dovoljno za osudu čovjeka, vi izvršite svoj posao…”

Za nevjerovati je kako čovjek u najtežim trenucima može biti sabran i kako može mirno i razložno govoriti. i Isus je govorio: “Kada vas dovedu na sudove ne brinite se kako ćete ili što ćete govoriti, jer će vas Duh Sveti naučiti u onaj čas što treba reći”. Bez dvojbe; i ovaj puta su se te  riječi potvrdile.

Samo nekoliko minuta nakon mog uhićenja ostatak članova Gradskog odbora HDZ u Bosanskoj Gradišci kao i Stranke demokratske akcije (SDA) su saznali za to posredstvom jedne djevojke, koja je radila u Skupštini općine. Ona je  otrčala to javiti ocu koji je bio odbornik ispred HDZ-a u SO-e. Istoga trenutka su uslijedili telefonski pozivi. Zvali su predsjednika SO-e, predsjednika Izvršnog odbora SO-e, načelnika MUP-a a postavljano je samo jedno pitanje: Š to se to događa? Nastala je uzbuna, a namjera srpskih vlastodržaca je bila da se uhićenje izvede u najvećoj tajnosti. Tih dana predsjednika HDZ-a za Bosansku Gradišku nije bilo u njoj. Jedna od slijedećih osoba po dužnosti sam ja, kao tajnik te stranke, kojega su namjeravali po kratkom postupku likvidirati. Drugim riječima htjeli su hrvatsko pučanstvo i Dolinu “obezglaviti” uništiti. No, već na samom početku njihov plan se izjalovio i da “zlo bude manje”, svoj su neuspjeh pokušali prikazati kao da su htjeli obaviti “informativni razgovor”…

Nakon višesatnog “vijećanja” srpskih “supovaca”, pomnog proučavanja “dokaznog materijala”, bio sam pušten. Pred odlazak mi je rečeno: “Ti si sada slobodan građanin. Slobodno možeš odlaziti na posao, samo ako bi se kretao izvan grada, moraš bi se javiti u OSUP”. S druge strane “komandant” [taba teritorijalne obrane, Mladen Raca, zapovijeda da u roku od dvadeset i četiri sata s obitelji mora nestati s područja njihove “republike srpske”, a predsjednik Skupštine općine Nebojša Ivaštanin osobno kaže: “Tebe samo tvoja pamet može spasiti”...

Bio je to jasan signal da me u tom gradu više nitko ne smije vidjeti, ako uopće živ dođe do svoje kuće, i da valja najozbiljnije razmisliti kako spasiti vlastitu glavu i cijelu svoju obitelj. Naknadno saznajem da sam trebao biti ubijen na putu do svoje kuće koja se nalazila u predgrađu Bosanske Gradiške. Znao sam unaprijed i dobro predosjećao da treba birati druge ulice i sokake da bih došao živ svojoj kući. No, ni tu nije bilo sasvim sigurno jer opasnost je mogla vrebati na svakom koraku; iz svakog dvorišta i iz svake kuće.

– “Prognanik!” – već tada “zvonilo” je u mojoj umornoj glavi.

Prvi sam čovjek u ovome gradu kojemu je javno i jasno rečeno da moram otići sa ovih prostora. Očito se ni oni više nisu mogli suzdržati, zato su mi to danas i rekli. Bio je to nagovještaj velike nesreće koja je za Hrvate na tim prostorima već ranije pripremljena i koja je upravo najozbiljnije započela.

Iako osnova za sve ovo što se dogodilo nije bilo, “Š korpioni” i oni koji su im izdavali takvu zapovjed nisu se mogli pomiriti sa činjenicom da na meni neće dovršiti “započeti posao”, a to znači izvršiti osudu prije uhićenja. Čitavo to vrijeme pred očima su mi bile slike svih onih mladića koji su kao žrtve osvete i mržnje ove razularene bande i bezdušnika nestali da im se ni za kosti ne zna i zbog toga ga je strah da se i meni ne bi to dogodilo bio sve veći, osobito sada kada je bar na trenutak bio oslobođen iz njihovog “bratskog zagrljaja”. Strah prožima cijelo čovječje biće na pomisao šta se moglo za kratko vrijeme dogoditi, ali ne popušta jer ono što se zove smrt još je uvijek tako blizu, naprosto se osjeća, čuje…

Došavši doma, ništa mi drugo nije preostalo nego uzeti djecu, posaditi ih na bicikl i stramputicom pobjeći što dalje od toga grada koji je izdaleka izgledao kao grobnica; “okolo cvijeće a iznutra smrdi od zločina i truleži”. Bosanska Gradiška tih je dana doslovno tako i izgledala. Cilj ovoga “putovanja”, ili bolje rečeno bijega biciklom bila je roditeljska kuća koja je bila udaljena dvanaestak kilometara od tog grada. I djeca su već znala za razloge naglog napuštanja Bosanske Gradiške pa se zato nisu ni opirala.

Putem se nije mnogo pričalo, samo se spontano reagiralo na svaki šum, na sve što se činilo sumnjivo. Najmlađa kćerkica stalno je ponavljala isto pitanje: “Tata, zašto tebe vojnici hoće ubiti…?” Svaki pokušaj odgovora nailazio je na barijeru, sadržanu u starosti djeteta koje nije moglo sve razumjeti, osim što je i sama osjećala da su se sve troje našli u opasnosti. Dok je bicikl šumio kaldrmom, u glavi se vrtjela samo jedna misao: “Š to poduzeti kada se dođe do roditeljske kuće…?”, jer vrijeme koje je dano da se nestane sa ovih prostora dušmani su počeli odbrojavati. Dolina, kao i čitav kraj okolo nje, u kojemu živi nesrpsko pučanstvo već je duže vrijeme izgledao kao zatvor bez rešetaka. Tko je želio u slobodu, jedino je još morao preplivati Savu. Supruga mi je ostala u Bosanskoj Gradišci sa zadaćom da bude kontakt adresa s preostalim predstavnicima HDZ-a u slučaju bilo kakve potrebe. Ona, i naša najmlađa kćerkica ne znaju plivati, pa je i pomisao o bijegu preko Save odmah bila odbačena. Ni meni se nije ostavljala žena i djeca, kao i starica majka, brat i njegova obitelj u takvom okruženju koje je bilo žarište svakojakih opasnosti, pa sam odlučio  ostati tu negdje u blizini sakriven od znatiželje susjeda i srpske paravojske koja će sve češće zalaziti u selo i tražiti me.

Sva rodbina u Novom Selu već je znala što se sa mnom dogodilo, ali vijest da u vremenu od dvadeset i četiri sata mora napustiti ove prostore, djelovala je na sve njih kao “grom iz vedra neba”. Sada je najbitnije da si ostao živ – mislili su.

Odluka je donesena, a bila je kratka i jasna: ostati u selu što je moguće duže! No, postavljalo se i slijedeće pitanje; kako ovu odluku sprovesti u djelo kada je iz dana u dan pritisak srpske paravojske postajao sve veći i veći. Gotovo da nije bilo ni jednoga putića ni staze po kojoj se njihova vojska nije kretala. Odvođenje muškaraca i batinanje postalo je sve učestalije, pretresi kuća pod isprikom da se traži oružje, skrivene radio stanice i sve drugo što im se činilo da je upereno protiv njihove “mlade republike srpske”. Prijetnje progonima, oduzimanje osobnih automobila, kamiona a poslije i traktora također je postala svakodnevna pojava. Za ta oduzimanja nisu se izdavale nikakve potvrde, pa je hrvatskom pučanstvu bilo jasno da se radi o neviđenom bezakonju u njihovim redovima i samovolji pojedinaca. Kasnije se uspostavilo da je na takav način i funkcionirala čitava njihova “državna privreda”.

Odlučilo sam se na ostanak ponajviše radi svojih najmilijih da bi se s njima podijelilo zlo jer dobro je već podijeljeno, ali i radi rodne grude koja me je još neko vrijeme privijala na svoje grudi. Svemu ovome treba pribrojati i bojazan da zbog mene, ako nekome dođe “nož pod grlo”, ne bi netko nastradao. U tom slučaju bi se ja pojavio, premda se zna da to ne bi puno pomoglo u izvršenju njihove sulude namjere, ali želja da se sve zlo koje je zadesilo moj narod i moju Dolinu podijeli do kraja bila je velika. Svaka vjerojatnost je veća od nule.

 

SAMOĆA I JA

 

S ciljem ostanka, odlučeno je da se u jednoj kući dozida zid. Na pod je položen madrac a pored njega sve do stropa sazidana je prezida. Taj je zid odmah i ožbukan da bi izgledao kao i oni ostali zidovi u toj prostoriji. Pri dnu u kutu ostavljen je jedan otvor 40 x 50 centimetara kroz koji se moglo ući i izaći u novonastalu prostoriju veličine 70 x 250 centimetara, a služit će i za dobavu hrane i ostalih potrepština. Minijaturna drvena “vratašca” bila su presvučena pletenom žicom koja je također bila ožbukana a spomenuti otvor nerijetko i zazidan. Računalo se i na dovod svježega zraka. Zrak je u prostoriju ulazio kroz cijevi koje su bile raspoređene po zidovima i po betonskom podu, a bile su spojene sa septičkom jamom koja još nije bila u funkciji. Sprovedena je i jedna žica za jednu sijalicu, ali ona neće dugo svijetliti jer će uskoro nastati velike redukcije struje, pa i tako njeno isključenje.

Kada je brat poslije zidanja pregrade za mnom zatvorio poklopac, nastala ja grobna tišina. Oko sebe sam osjećao neprijatan i ranije, u normalnim vremenima nezamislivi zagrljaj samoće. Tada još nisam ni bio svjestan da ćemo ta samoća i ja postati prijatelji.

Svoju djecu sam tada posljednji puta vidio prije zidanja pregrade, kod svojega brata. Žena mi je uskoro dobila otkaz na poslu u Bosanskoj Gradišci a starija kćerka isti dan bila je otpuštena iz Osnovne škole. Nitko od nas više neće niti jednu noć prespavati u svojoj kući. Prvih dana iz straha, a poslije dvanaest dana dušmani su nam onu kuću u Bosanskoj Gradišci ionako temeljito minirali, dakle srušili. Da se sruši ta kuća, bila je velika želja Mirka Marića, «kočijaša” u Skupštini općine Bosanska Gradiška koji se ničim drugim u životu nije toliko ponosio kao “puškomitraljezom kojega mu je đed ostavio još iz onoga rata s mnogo metaka” – kako se sam znao pohvaliti. Svojom četničkom zanesenošću nadvisio je i samog vojvodu [ešelja. Zasigurno se tako često ne susreće čovjek koji je išta više mrzio nego Hrvate. To je svojim djelom i ponašanjem pokazao i višestruko dokazao…

Kako je moja supruga proživljavala dan mog  zazidavanja i narednih nekoliko dana?

Na vijest da je suprug uhićen, njene, do tog trenutka prijateljice su joj u lice govorile: “Kako to da ustaška kurva još može biti na ovom radnom mjestu? I nju treba poslati za mužom…” Pritom su bile uvjerene da su joj muža odveli u KP Dom u Staroj Gradišci, a sudbina svih onih koji budu tamo odvedeni unaprijed je poznata. Dakle, te iste “srpske majke”, “prijateljice”, suradnice na poslu, čijoj je djeci kao djelatnica samoposluge u kojoj su zajedno radile, davala mlijeko i kruh na poček, do plaće.., a one su joj tako žestoko uzvraćale. Bili su to teški i presudni dani za jednu Hrvaticu, za jednu katolkinju u takvom neprijateljskom okruženju kao što je vladalo tih mjeseci i dana u Bosanskoj Gradišci. Nekoliko puta je bila u iskušenju da učini ono najgore, da si oduzme život, ali vjera u Boga i pravdu ipak je prevladala u ovoj ženskoj duši. Shrvana nepovjerenjem u ljude, vratila se na selo djeci.

Ni ona ni djeca, zahvaljujući dobrim ljudima u Dolini, nisu bili prepušteni sebi. Smjestili su se u bratovu kuću, jer je u onoj njihovoj koju su također solidno opremili i prije ovoga rata je tek kratko uživali, bilo je opasno. Pogotovu ako se zna kako je stradala ona njihova kuća koju su svojim znojem i odricanjem napravili u Bosanskoj Gradišci.

Kada se moje ime prvih dana “nestanka” spominjalo u kući, djeca su jedino znala reći kako “nas je tata ostavio kod bake i pobjegao od nas”. Dakako, nisu bile svjesne niti su slutile da ih je tata u rijetkim prigodama mogao promatrati iz svojega skrovišta dok pomažu mami i baki u sitnim kućanskim poslovima. Rijetke su bile osobe koje su znale gdje sam se nalazio. Osim supruge i po jednog čovjeka iz Mačkovca, Gornje i Donje Doline, brata,  moje majke i bratića, nitko više nije smio znati gdje se nalazim. Kada je postalo neizdrživo i “gusto” svi su oni pripremali teren za moju evakuaciju na drugu obalu Save, u Hrvatsku. Rodbina i prijatelji iz Novoga Sela opskrbljivali su me hranom, cigaretama a kasnije duhanom, svijećama, baterijama za tranzistor, već pomalo zastarjelim tiskom i drugim sitnicama koje su mi život značile.

Od prvoga dana mog nestanka” za mnom se digla hajka i čitave grupe naoružanih srpskih vojnika i paravojnika njuškale su po selu i okolo njega s namjerom da me uhite, po mogućnosti – živog. Sustavno su se pretresale kuće pod izlikom da se traži oružje, radio stanice i drugo i to po tko zna koji puta po istim kućama. Tražeći me nebrojeno puta su na samo nekoliko koraka prošli pored mog skrovišta. U Novom Selu bilo je i takvih osoba koje su “za njih radile”… Pitali su za mene i moje susjede, a išli su i tako daleko da su uz pomoć seoskih doušnika određivali, bolje rečeno – pogađali kuće u kojima bih se mogao kriti. Najsumnjivije su im bile kuće onih ljudi koji su i prije ovoga rata radili u inozemstvu. U te su kuće provaljivali, a kasnije su ih temeljito opljačkali. Zanimljivo je i to da su pljačkajući te bogate kuće na trenutke zanesenosti “svojim poslom” na mene – zaboravili. No, ipak selo su stalno držali “na oku”, a i vojska je bila smještena nedaleko od mog skrovišta u Osnovnoj školi.

Poslije mog nestanka selom su kružile razne priče kako sam pobjegao u Njemačku, Sloveniju, Italiju… Za neke sam bio u zloglasnom logoru ili plivajući preko Save ubijen. Čak i najveći dio vlastite rodbine nije znao jesam li među živima ili mrtvima, pa su me poneki počeli i oplakivati.

Kada će se sve ovo završiti bilo je bitnije od odgovora na pitanje “kako”. Svi su se složili da je najbitnije da sam živ i da – preživim. I sam sam bio zaokupljen tim pitanjem;  s njim sam se budio i išao na počinak. Ni spavati se nije moglo. Ako ostanem živ, – mislio sam u sebi – treba zahvaliti samo Bogu. Baš zbog težine uvjeta pod kojima sam morao “vegetirati”, prvo štivo koje mi je na moje traženje donijeto bijaše Biblija. I krunica je bila svakodnevno u rukama. Osim mojih molitvi upućenih Bogu za spas svih žrtava ovoga rata, svoje obitelji, tako često molio sam za žrtvu svoje supruge, brata i majke koja mi je i u ovim najtežim trenucima bila pravi “anđeo čuvar”. Krunica, Sveto pismo Staroga i Novog Zavjeta, kao i druga duhovna štiva bila su hrana s kojom se moglo preživjeti. Bez toga noći bi bile duge a dani pusti i neosmišljeni.

Nešto kasnije, od rijetkih osoba koje su smjele znati gdje sam se  nalazio bio je i duhovni otac svih Dolinaca župnik. Po cijenu vlastitog života sastajao se sa mnom u  skrovištu. Ti su susreti bili preporod ali i utjeha. Svaki njegov dolazak ulijevao je u mene, kao u žednu zemlju, vjeru da će Bog sve to izvesti na dobro.

Život u tijesnom i mračnom prostoru odrazio se i na moje  zdravlje. Osim mnogih bolova u tijelu, još je više boljelo to što se nisam osjećao krivim, (a takvim su me proglasili), premda su mi “sudili” na sudu bez sudaca. Boljelo me  je i to što do sada nisam učinio mnogo više za svoj narod kojemu je pomoć bila potrebita…

Ipak, taj mrak i ta samoća bili su svjetlo i prijatelj za nešto drugo, za ono svoje “ja”. Tu čovjek otkriva sebe, otkriva sve nepoznanice. Iza tih zidina misli daleko više lete u neke do tada neotkrivene prostore. Otkriva se ono što se nikada ne bi otkrilo, dokučuje se ono što se nikada ne bi dokučilo. U tom mraku i tišini koju su u noćnim satima narušavali samo koraci paravojnih patrola, mogle su se čuti sve patnje moje obitelji i mog naroda, skoro svi uzdasi iz cijele Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Tako su se smjenjivali dani i noći. Kada se spremalo na počinak, zahvaljivalo se Bogu što je prošao “miran” dan, a kada se ustajalo iste su mi riječi zahvale upućivane što je prošla “mirna” noć. Pod tom se “mirnoćom” podrazumijevalo to da nije ničija kuća izgorjela, da nitko nije ubijen ili odveden.

Kada je u Dolini pojedinim obiteljima naređeno da u kratkom roku moraju napustiti svoje domove među čitavim je pučanstvom zavladala panika. Prve od tih nesretnih dolinskih obitelji bile su obitelji: Terzić, ]orković, Dakić… Još je veća panika zavladala kada je počelo maltretiranje, pljačke, batinanja, pa je uslijed toga mnogo ljudi moralo napustiti svoje domove, što u nekakvim konvojima što preplivavanjem Save. Sve je više sazrijevala svijest da se tu više ne može ostati i da tu više nema života. Znajući da je Bosanska Gradiška već pala bez ispaljenog metka, što se onda još moglo očekivati u takvim sredinama kakva je bila ova koju su naseljavali dolinski Hrvati?! Mnogi su spakirali najnužnije stvari i – čekali.

Dani su prolazili a situacija za odlazak u organiziranom konvoju postajala je sve neizvjesnija. Jugo-vojska (čitaj; “srpska”) se sve više nagomilava duž Save i užurbano se postavljaju nova minska polja. Mještanima se ne dozvoljava odlazak na njivu, poglavito na onu koja se nalazila u nezaštićenom pojasu. Ako je netko i dobio dozvolu za odlazak, onda se strogo vodila evidencija koliko je ljudi otišlo na njivu i dalo im se vrijeme do kada se moraju vratiti. Počele su i radne obveze. Na njih su odvodili sve muškarce bez obzira na njihovu dob ili zdravstveno stanje.

Među onima koji su se brinuli za mene u skrovištu, počelo se ozbiljno razmišljati o odlasku, o bijegu preko Save. I brat mi je znao reći: “Neću prvi napustiti svoje selo, a neću čekati da budem i zadnji”. Iz toga se dalo zaključiti da su u pitanju dani, najviše jedan mjesec. Jednostavno, sve je uhvatila nekakva panika koja je u bujicama iseljavala ljude i čitave obitelji u nepoznato a možda i u nepovrat. A svako odlaganje odlaska značilo je izlaganje većoj opasnosti.

Kako su djeca preživljavala “nestanak” i pripremu za odlazak? Možda ona rečenica kako “nas je tata ostavio kod bake i pobjegao od nas” – govori najviše. Ona najviše boli i steže u grlu. Očekivali su da će svi zajedno nekuda otići, ali na njihovo veliko razočaranje dogodilo se obrnuto. Svi su morali ostati tu gdje jesu i čekati sudbinu… Sve strahote su se duboko urezivale u te dječje duše. Najprije su im srušili kuću, istukli oca, izbacili majku s posla, uskratili odlazak u školu, uskratili im igre, snovi su postali isprekidani pucnjavom i lupanjem na prozore i vrata, gledala su djeca kako se odvode njihovi najmiliji i susjedi na batinanje… Starija se kćerka noću budila i dozivala samo jednu osobu – tatu. Postalo je neizdrživo i za tu djecu, pa se odlučilo da se upriliči susret starije kćerke i tajno “zatočenog” oca. To se jednoga dana i dogodilo. Susret je protekao u suzama. Za dijete to bijahu suze radosnice, a u mojim očima suze radosnice pomiješane sa suzama žalosti, jer su se već počeli odbrojavati dani odlaska. Uslijedile su sve intenzivnije pripreme za bijeg preko Save, koji je trebao biti isplaniran do posljednjeg detalja.

Najsvjetliji su bili dani kada sam se mogao sastati s djetetom. A trajali su samo tijedan dana. Sastanci su bili tajno organizirani i na njima  se molila krunica i druge molitve ali i progovorila poneka riječ o nečemu veselijem. Jedva da se mogla naći neka radosnija tema, jer sve nas je zadesilo veliko zlo i Hrvatska stenje pod njim. Postojala je i bojazan da starijoj kćerkici “jezik ne postane brži od pameti”… Rat je od djece napravio zrele ljude. I ona je postala ozbiljnija i povučenija. Kasnije se saznalo da su joj ti susreti s ocem mnogo značili, a spomenutoj bojazni nije bilo mjesta u svemu tome. Dapače, donosila mi  je vrlo povjerljive informacije o kretanju srpskih patrola, rasporedu vojske, o naoružanju, njihovom raspoloženju, nezadovoljstvu i još o mnogo čemu drugome, a sve zahvaljujući tome što je djeci ipak bilo dozvoljeno malo više slobode kretanja nego odraslima pa se tako i ona mogla biciklom voziti zajedno sa svojom prijateljicom po selu. Kada su ih vojnici poneki puta pitali kuda idu, izgovarale su se da idu u trgovinu iako su znale da u njoj nema ni cigareta ni šećera ni kave…

Za vrijeme “radnih obveza” brat i bratić dogovorili su s još jednim mladićem, koji je svoju “radnu obvezu” morao odrađivati kao miner, da razminira dio jednog minskog polja na kojemu je tih dana radio. On je korektno i uspješno obavio svoj dio posla po cijenu vlastitog života, jer opasnost je vrebala od mina s kojima je bio zadužen rukovati kao i od uperenih pušaka srpskih vojnika koji su nadgledali postavljanje minskih polja. Znao je da će time spasiti mnoge živote kojima će prijelaz preko razminiranog polja biti spasonosni izlaz iz ovozemaljskog pakla.

Zbog sve većih gubitaka srpske vojske na bojištima i odlaska njihove mlađe vojske na krizna ratišta, straže pored obrambenog nasipa su se prorijedile i bile su zamijenjene starijim osobama, što starijim dragovoljcima, što prisilno mobiliziranim starijim osobama srpske nacionalnosti iz drugih krajeva općine.

U skrovištu se redovito slušao tranzistor kada su se čitale vijesti Radio Zagreba,  Radio Bosanske Gradiške, a nerijetko i Radio Beograda. Naravno, u različitim terminima. Često se tranzistor morao gasiti i prije isteka vijesti jer se moralo misliti na baterije koje su bile sve slabije i već nekoliko puta ih je majka prokuhala. Bio je to jedini način da se čuje što se događa u bližoj okolici i u svijetu. I toga se jutra slušao Radio Zagreb. U dijelu emisije koji govori o vremenskoj prognozi za taj se dan prognozirala magla po dolinama rijeka u jutarnjim satima. To se dugo čekalo i odgovaralo je za preplivavanje rijeke. Ta se prilika nije smjela propustiti.

Noćni izlazak iz sela i odlazak do obale Save bio je naročito opasan jer na tom putu, koji nije bio dulji od 3 ili 4 kilometra, neprestalno su kružile srpske patrole te se nikada nije znalo kada će koja od njih naići. Po danu je odlazak do Save bio još teže izvediv a nastojalo se da odlazak prođe u najvećoj diskreciji. Za mene nisu smjela znati ni rođena djeca, tek oni koji su bili u dogovrenom “lancu” da bi sve proteklo prema ugovorenom planu i uspješno.

Izmiče 129. dan “dragovoljnog” zatočeništva i 129. dan neizvjesnosti i iščekivanja. Dan od kojega se mnogo očekuje. Ne samo što se mnogo očekuje nego se i razmišljalo kako je prošlo 129 dana u kojima se čekalo da će se netko mene, kao tajnika HDZ-a u Bosanskoj Gradišci, netko iz Centrale HDZ-a u Sarajevu ili negdje iz Hrvatske pronaći i konzultirati s ciljem da se pomogne svim nesretnim Hrvatima toga kraja – kraja koji je i 1992. još jasno bio ucrtavan u šarene geografske karte s nacionalnom strukturom stanovništva BiH kao područje u kojemu žive isključivo Hrvati. Razmišljalo se i o tome kako je ucrtavanje Doline u te karte bilo sve što je Sarajevo i predstavnici HDZ-a u njemu učinili za Hrvate ovoga kraja. Dobro je to dolinski narod znao prokomentirati: “Kada im je za izbore trebao hrvatski glas, znali su za nas, a sada, kada Dolini treba pomoći, nigdje ih nema”.

Hrvatska demokratska zajednica za Bosansku Gradišku od strane srpskih vlasti  nikada nije zvanično zabranjena, ali su četnici mučki ubili njenog legalno izabranog predstavnika u parlamentu BiH u Sarajevu, Marijana Višticu; dok su dopredsjednik HDZ-a i još neki članovi gradskog odbora uspjeli spasiti žive glave ukrcavši se na jedan od konvoja za Hrvatsku.

Hrvatski se živalj na području općine Bosanska Gradiška kao i na području Doline bitno smanjio, a organizacije i udruge koje su ga okupljale do temelja su uništene. Samim tim i njihovo daljnje zadržavanje na tim prostorima gubi svaki smisao, a sudbina onih koji su tu još ostali u Božjim je rukama; drugim riječima prepušteni su na milost i nemilost sve neobuzdanijim četnicima i neuračunljivim lokalnim vlastodržcima.

Izmiče 129. dan straha koji se nije razlikovao od noći u kojoj se svijeća borila protiv tame, a ja 24 sata na dan u odjeći i uvijek na nešto “spreman”. Na izmaku je stotinu dvadeset i devet noći ružnih snova i još više želja za slobodom… I nikada čovjek nije toliko zaželio da ostane živ, nego tada, kada se našao pred opasnošću koja graniči sa smrću.

Posljednje večeri susreta u sve nesigurnijem skrovištu koje se činilo tijesnim su već znali da je došao dan rastanka.  Pred svima je još nekoliko sati neizvjesnosti. Starija kćerka sjedila je u kutu, šutila a suze su joj tekle niz lice. Molila se krunica i druge molitve i nije bilo prikladne riječi da se zaustave te suze. I te se večeri rastalo uz uobičajeni poljubac, koji je taj puta bio duži. Ili se samo tako činilo. Nitko tada nije ni mislio da će se slijedeći puta sastati i isplakati u zagrljaju čitava četiri i pol mjeseca kasnije – u Hrvatskoj! Za nju je njezin otac otišao isto onako tajanstveno kao što se i pojavio – “otišao je s nekim stricem”… Kada su se svi razišli, ta je noć bila najduža. Jedna od onih kada se ni lavež pasa ne čuje. Sve želje i sve ljubavi dobronamjernog čovjeka su se u jednom trenutku srušile. Srušile su se jer se u tom kraju, čiji sam aktivni sudionik bio, nisu priveli kraju svi oni lijepi planovi koji su služili boljitku svakoga njegovog žitelja. Još jednom se cijeli život, svih četrdeset njegovih godina odigrao pred očima kao u snu – zadnji puta na rodnoj grudi. U takvim mislima i razmišljanjima osvanulo je jutro. Posljednje u rodnom selu.

Na okupu pred odlazak su se našli  supruga, majka, brat i snaha. Došli su da se samnom pozdrave i oproste pred odlazak. Brat je imao zadaću da me isprati do Save onim putom kojega je odlazeći na radnu obvezu sam pripremao već nekoliko dana. U svakoj rečenici koja se izgovarala upotrebljavala se i riječ “ako”, a značila je “ako se ikada više vidimo”. Suze više nitko nije ni mogao ni htio kriti. Plakalo se i naricalo kao da se mrtvac ispraća s rodnoga praga.

Supruga me je pitala: “Kome ostavljaš djecu i mene?”, a odgovor je bio: “Majci, bratu i snahi uz Božju pomoć”.

Bez obzira koliko rastanak bio težak do njega je moralo doći. Mojim odlaskom skinut će se veliki teret sa svih onih koji su se brinuli za mene i strepili za moj život, a to je bio još samo dodatni teret na vlastiti križ kojega je već svatko imao.

Došao je trenutak odlaska. U  8 sati i 30 minuta treba već biti pod savskim nasipom jer u devet sati počinje radna obveza a do tada se mora biti s druge njegove strane. Mnogi  su još spavali kada sam u ranim jutarnjim satima sa suzama u očima napuštao selo. Obučen u onakvo radno odijelo kakvo su nosili i drugi Hrvati koji su morali ići na radnu obavezu sa sjekiricom u ruci koju mi je priskrbio njegov brat bacao je posljednje poglede na rodno selo a u mislima mi je spontano odjekivala svojevremeno popularna pjesma “Tužno plačem, kuću ostavljam; stare staze, travu zelenu…” Da, baš onim stazama, sada gustom travom obraslim po kojima sam trčkarao kao bosonogi i bezbrižni dječačić, sada ih gazi neprijateljska čizma i ore neprijateljska gusjenica. Napuštao sam selo opterećen mišlju kako to čini poput najvećeg zločinca, koji pod okriljem magle i u pratnji rođenog brata bježeći traži izlaz u slobodu… Vidio sam sudbinu svojega naroda ovoga kraja kako i on bježi pred razuzdanim četnicima, zakrvavljenih očiju i pijanim do beskraja. To su oni isti ljudi, oni isti Srbi koji su još jučer iz sveg glasa vrištali kako ne žele ništa tuđe nego samo braniti svoje. Za Boga miloga, zar će reći da je i Dolina njihova…?! Molio sam Boga da moja kuća bude zadnja koja je srušena, da budem zadnji prognanik koji je suznih očiju napustio roditeljski dom… A što se dogodilo? Dogodilo se to da sam bio među prvima!

 

TUŽNO PLAČEM KUĆU OSTAVLJAM

 

Dvanaesti je rujan 1992. godine, svetkovina Pravoslavnog Imena Marijina. Mnoge su livade još nepokošene. Kroz rosnu travu i kukuruzišta ostavljam iza sebe Gostinju, Planjsku, Pogorlo, Jastrebovinu, Marinovića šumu… Brat je stalno nekoliko koraka ispred mene i s vremena na vrijeme mu daje znak da je prolaz slobodan. Neugodnih susreta, hvala Bogu, nije bilo. Četnička straža na nasipu, pored koje smo morali proći, srećom, bila je glasna pa se nismo čuli. Do 8 sati i 30 minuta ostalo je još samo toliko vremena da se u komadić novinskog papira zamota nešto duhana i ispuši posljednja cigareta pred odlazak na drugu obalu Save. U dogovoreno vrijeme nasipom na biciklu prolazi bratić u pravcu Donje Doline. Provjerava njihove straže. Jutro je i četnici traže mjesto gdje će popiti kavu. Po povratku iz pravca Donje Doline skidanjem kape s glave bratić nam daje ugovoreni znak da nema nikoga u blizini i da je prolaz preko nasipa slobodan. Nekoliko stotina metara do kukuruzišta nije trebalo pretrčavati jer se magla još nije podigla. U tom se kukuruzu nalazilo minsko polje i tu je trebalo sačekati da netko dođe do mene i da mu pokaže put kroz dio razminiranog minskog polja. Radna obveza je počela i nestrpljenje je raslo. Dolinci su se već prihvatili “svojega” posla. Od svih njih samo je dvojici bila briga na pameti kako ću proći kroz minsko polje i izaći do obale rijeke. Do nje je dijeli samo nekoliko desetaka metara i još više ubojitih sredstava. I, napokon, došla su njih dvojica; pokazali spasonosni put, pozdravili se i zaželjeli da se što prije vide. “Zbogom” i “sretno”, zadnje su riječi koje su izmijenili na rastanku u maglovitom kukuruzištu.

Evo me na obalama rijeke Save. Nisam je vidio 129 dana. Te sam obale opjevao u svojim pjesmama, na njima se ljeti sunčao i kupao, sa njih sam gledao Slavoniju… Sada razmišljam kako bi mi Slavonija trebala pružiti slobodu i utočište. I sada nijemo gledam tu rijeku koja i dalje mirno teče u svojem koritu kao da je nije briga što se to događa na njenim obalama… Čudan, neki neobjašnjiv osjećaj obuzima čovjeka koji svakoga trenutka treba skočiti u vodu i preplivati je. Stotinu dvadeset i devet dana i isto toliko noći mislio sam na taj trenutak. I evo, došao je.

Magla, koja je sve do maločas bila toliko gusta, naglo je nestajala i kroz nju je uskoro progrijalo jesenje sunce. Prema istoku Sava je činila veliku okuku a na uzvisini, na drevnoj Gradini, četnici su postavili svoje mitraljesko gnijezdo odakle su se pružali dobri vidici na sve strane uokolo. Trebalo je brzo riješiti dilemu; skočiti odmah u rijeku ili čekati noć. Sava je te jeseni bila naročito plitka i uska, ali zato brža nego inače. Š to će biti ako ne izdržim do druge obale, ako me uhvati grč ili panika? – misli su se redale jedna za drugom. Ako ne isplivam brzo na drugu obalu, rijeka će me odnijeti pravo pred nišan onih koji su osmatrali rijeku s najuzvišenijeg mjesta. Trebao sam misliti brzo i još se brže odlučiti. Osmatrao sam drugu obalu Save i tamo uočio da me dalekozorom promatraju hrvatski graničari. I oni su znali da se radi o čovjeku u nevolji, jer samo su se takvi i kretali uz samu rijeku i tražili vrijeme i načina kako je preplivati. Nije potrajalo dugo i oni su mi rukama davali znak da skočim u vodu i zaplivam… I skočio sam.

Plivao sam najprije snažno a poslije sve teže. Boravak u malom i zagušljivom prostoru, bez mnogo fizičkog kretanja i boravka na zraku smanjio je moje fizičke snage pa je trebalo mnogo više napora za preplivavanje nego što bi to bilo u normalnim okolnostima. Hrvatski vojnici koji su me budno pratili s druge obale rijeke spretno su skakutali kroz grmlje i s vremena na vrijeme se zaklanjali iza starih vrba, prateći  kako me  rijeka nosi nizvodno ali i budno motreći drugu obalu i ona četnička mitraljeska gnijezda da se slučajno ne bi dogodilo nešto nepoželjno. Trojica od njih odložili su oružje, skinuli krupnije dijelove svojih odora, i skočili u Savu da pomognu nesretniku. Uhvatila me matica rijeke i na izmaku snaga kada su mi se približili hrabri momci koji su me odmah zgrabili i gotovo me iznijeli iz vode ne pitajući za ime i razloge. Sve to tada i nije bilo važno. Tog je trenutka zaboravio sam na protekla četiri i pol mjeseca života koje sam proveo u neljudskim uvjetima i sve mi se tada činilo lijepim i velikim. Poslije izlaska iz vode jedino što sam im je mogao reći bilo je: “Hvala Bogu i Vama, prijatelji“. Kada sam među pridošlim momcima ugledao nekoliko poznatih lica iz svojeg zavičaja, radosti i veselju nije bilo kraja… Sunce je visoko stajalo kada sam nastojao uvjeriti sebe da se nalazim tamo gdje sam još samo prije nekoliko desetaka minuta želio biti. Grijalo me je sunce slobode i nalazio sam se u zagrljaju hrvatskih branitelja, među kojima je bio i znatan broj ljudi i mladića iz dolinskih sela dragovoljaca Domovinskog rata. Poslije kratkih razgovora i mnogo odgovora na pitanja o sudbini nekih ljudi i obitelji trebalo je onim osobama, dakle bratu i bratiću, osobama koje su mi omogućile prijelaz preko rijeke  dati ugovoreni znak da je sve prošlo u najboljem redu. Pucnjem iz puške dat im je taj znak da se više ne brinu, jer to je značilo da su za mene prošle sve fizičke tegobe koje su me mučile, te da ću uz Božju pomoć savladati i one psihičke, čekajući i radeći na tome da se ponovno vidim sa svojim najmilijima, ovdje na slobodnom hrvatskom tlu u slobodi…